BIOPOLITIKA I BIOMOĆ

Biopolitika Se O Ituje Kao

Politi Koga

Upredgovoru hrvatskoga izdanja knjige J. Rifkina Biotehnološko stoljeće (1999.)

S. Vukičević ističe: „Za ili protiv biotehnološke revolucije – nije više aktualno pitanje. Povratka više nema jer je otkriće svakog pojedinačnog gena biljaka i životinja patentirano te je postalo vlasništvom pojedinaca. Nekolicina globalnih korporacija i vlada imat će patente za svih 100.000 gena koji čine podlogu ljudske rase, te za desetke tisuća genetski promijenjenih mikroorganizama, biljaka i životinja, što će im dati neviđenu moć određivanja uvjeta pod kojima bi budući naraštaji živjeli svoje živote. Potencijalno mnogo novca što stoji iza tih otkrića odredit će budućnost života na zemlji.” Spomenutu „neviđenu moć određivanja uvjeta življenja” Vukičević konkretnije pojašnjava navodeći kako bi „novoro- đenčad po mjeri mogla utrti put eugeničke civilizacije u 21. stoljeću” i da će se naše društvene predodžbe znatno promijeniti: „Mnogi pradavni običaji o spolnosti, razmnožavanju, rođenju i roditeljstvu mogli bi djelomično nestati. Predodžbe o jednakosti i demokraciji, o slobodnoj volji i napretku mogle bi se promijeniti.”

6 veljača 2023.

Ako je politika, kako se to obično kaže, „umijeće mogućeg” i ako je to

„moguće” već omeđeno u toj mjeri „da povratka više nema”, kako Vukičević kaže, onda su društveno-političke posljedice biotehnološkoga razvoja sasvim jasne, a u navedenim se oznakama već bitno odražava lice suvremene biopolitike. No, krenimo od početka: od njezine definicije i „povijesti”.

Pojam biopolitika

U kritičkom znanstveno-teorijskom diskursu općenito vrijedi pravilo opreznoga postupanja s definicijama jer one bitno određuju naš pristup stvarnosti: tu se prije radi o početku jednoga interpretativnog procesa, putokazu za daljnje razmišljanje, nego o kraju promišljanja neke stvarnosti – potonje bi shvaćanje samo olakšalo njihovu manipulaciju. Ovo pravilo još više vrijedi za pojam biopolitika, barem u dvostrukom smislu: prvo, stvarnost koju se želi opisati posebno je složena i zahtjevna te, drugo, kao konačni cilj suvremene biopolitike ispostavlja se upravo definicija – točnije, redefiniranje samoga života i stvarnosti.

Pojam biopolitika kao takav postoji od početka 20. stoljeća, ali je zahvaljujući interpretaciji francuskoga filozofa Michela Foucaulta tek krajem toga stoljeća posebno zadobio na važnosti. Sam, pak, sadržaj ciljane stvarnosti – koji obuhvaća većinu ključnih suvremenih društveno-političkih fenomena poput migracija stanovništva, demografije, biotehnološke revolucije, sveopće kontrole – nije jednostavan i otežava izgradnju jedne jednoznačne, općeprihvaćene definicije biopolitike. Drugim riječima, otvara se prostor za različite definicije ovisne o osobnoj interpretaciji koju svaki pojedinac ima o politici, životu i njihovu međusobnom odnosu.

Okvirno govoreći, kao što to i samo ime naznačuje, pojam biopolitika odnosi se na međuprostor između politike i samoga života ljudskoga bića: riječ je o kombinaciji biologije i politike koja ra- znoliko oblikuje izgradnju složene mreže odnosa u ljudskom životu. Kao što i Vukičevićeva analiza naznačuje, posrijedi je određivanje uvjeta i mijenjanje strukture čovjekova života reguliranjem njegove biološke dimenzije pomoću znanosti i tehnologije. biopolitiku pokušamo shvatiti šire kao svrhovito reguliranje različitih oblika života i njegovih uvjeta, onda se može reći da ona nije pronalazak modernoga doba. Iako su teoretska promišljanja biopolitike kao i sam njezin pojam relativno moderni, to se ipak ne može reći za njezinu stvarnost: naprotiv, realnost biopolitike prati ljudsku civilizaciju od njezinih početaka.

Biopolitika se tako očituje kao strategija političkoga djelovanja koja, svjesna njezine važnosti, biološku dimenziju koristi kao sredstvo projekcije svoje moći i ostvarivanja svojih ciljeva. Politički interes za biološko proizlazi iz uvida u strukturu čovjeka kao duhovno-tjelesnoga bića koje funkcionira kao jedinstvo u razlikama. Oblikovanjem bilo koje od ovih nezamjenljivih sastavnica, umsko-duhovne ili biološko-tjelesne, oblikujemo i čitav čovjekov život. Ako je čovjekov um, kako to Y. N. Harari ističe, „oblikovan poviješću i biologijom”, biopolitika stavlja naglasak na ovo potonje: biologiju čovjekova postojanja.

Tijekom povijesti razlikovala se u naglascima, ovisno od sredstava kojima su raspolagali oni koji su posjedovali društvenu moć: riječ je prije svega o posebnom odnosu dominantnih društvenih struktura prema životu društva kao cjeline i prema njegovim članovima pojedinačno. Taj je odnos u početku bio uvelike oblikovan antagonizmom između čovjeka i prirode: tamo gdje postoji ljudska kultura, postoje tragovi reguliranja odnosa prema biološkoj dimenziji života u cilju opstanka u surovim prirodnim uvjetima. Upravo je taj cilj zahtijevao određenu strukturu i određena pravila unutar zajednice koja su regulirala život njezinih članova, kako duhovni tako i biološki, služeći općem dobru zajednice.

Civilizacija i biopolitika

U svjetlu gore rečenoga, čini se da jedno šire određenje biopolitike dublje izražava njezinu narav i omogućava bolje razumijevanje i prepoznavanje njezinih suvremenih oblika. Stoga, ako

To jasno pokazuju i antropološke studije socijalne uloge obrednoga prinošenja žrtve unutar ljudske zajednice. U već klasičnoj studiji Nasilje i sveto R. Girard ističe da ono služi kao „instrument prevencije u borbi protiv nasilja” te poput drugih društvenih manifestacija, ali i pravila ili zakona, posjeduje funkciju i cilj integriranja, jačanja duha zajednice, a time i održavanja reda i harmonije među njezinim pripadnicima. Freud pak, u studiji Nelagoda u kulturi, vidi kontrolu i oblikovanje upotrebe ljudskih nagona, naročito onih agresivne i seksualne naravi, različitim propisima i praksama kao preduvjet nastanka kulture. Ovo oblikovanje proizvodi troslojnu strukturu čovjekove ličnosti: kulturno uvjetovana svijest očituje se kroz ego i superego, dok izvan dosega kulture ostaje id koji, iz straha pred društvenim sankcijama,