Manipulacija novoga doba

Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave

Uodnosu društva prema obrazovanju nešto je silno krenulo nizbrdo. Profesori ne razumiju u što se visoko obrazovanje pretvara. Iz dana u dan svjedoče ignoranciji i nejasnoći prisutnosti mladih bića koja se zbunjeno osvrću oko sebe, ne razumijevajući što im to profesori govore i zašto to oni moraju slušati. Nije im jasno što fakultet jest. Kazuju da je dobro da su nešto upisali jer što bi inače radili. Knjige su postale čudni izumi kojima se mlade umara i obeshrabruje. Traže se skraćene verzije sadržaja. Kad prosvjetni radnici, svjesni onoga što su tijekom godine radili s učenicima, uvide da do njih skoro ništa nije doprlo niti ih motiviralo na istraživanje, ne znaju što činiti. Što je još neobičnije, učenici/studenti pokazuju nestrpljenje, reagiraju burno na svaku primjedbu i to na način koji jezično nije prilagođen sredini u kojoj se komunikacija odvija. Jesu li tome uzroci stalni boravak na društvenim mrežama putem kojih influenceri i drugi idoli usađuju različite ideje i poticaje u njihove mozgove? Kako Stjepan Lice primjećuje „No, čini se da nikad nije bilo toliko u sebe zatvorenih, iz sebe odsutnih studenata.” Roditelji nemoćno sliježu ramenima i ne mogu svoga potomka izvući iz sobe i udaljiti od ekrana, pa se nedostatak odgoja i odsutnost uzajamne komunikacije osjeća u svakoj situaciji. Empatija o kojoj se poučava i nastoji ju se primijeniti u međusobnim odnosima gubi svoju svrhu jer se individualnost i sebičnost nameću kao prioriteti u odnosima mladih. Mladi ne osmišljavaju kvalitetno i sadržajno bogato svoj društveni život i zabave, ne trude se sami učiniti nešto od svoga života. Stalnim uspoređivanjem s drugima (često pogrešnim uzorima) gube vlastitost i propuštaju priliku upoznati sebe, postati odgovorni za svoje postupke i otkrivati svoje snage i važnost suradnjom s drugima. „Privid nam krade ono što uistinu jest. A mi olako na to pristajemo”, zaključuje Lice.

Kako preživjeli iz totalitarnih režima kazuju, putem televizije se mijenjalo ljude, utjecalo na njihova razmišljanja i obiteljske vrijednosti. Danas je ovaj trend opet prisutan, ali televizija više nije jedini ekran kojim se nadgleda i utječe i treba dobro propitivati informacije koje se nameću i iskaču iz svake pojedine naprave. Puno je propagande s različitom svrhom i mladi umovi to jednostavno ne znaju razlikovati. „Budite oprezni u duhovnome boju, jer zvijer može biti varljiva. Ona može izgledati poput savršenstva, čak i onda kad mu se zapravo izruguje”, upozorava Rene Girard, francuski antropolog. Vaclav Benda, koji je živio u Čehoslovačkoj u vrijeme SSSR-a i radio kao profesor, nije se htio predati i prepustiti da mediji, politika i drugi utjecaji države upravljaju njegovim životom. Stoga je osmislio paralelni polis u kojemu se odvijao društveni i intelektualni život izvan službeno odobrenoga. Bio je to pokušaj odupiranja totalitarizmu koji je po Bendi propisivao „odricanje od razuma i učenja (i) gubitak tradicija i sjećanja”. U njegovo vrijeme totalitarnost se prenosila na sve sfere ljudskoga življenja, utječući na osobnost ljudi, njihovo razmišljanje, potrebe, savjest, čak i vjeru. „Komunizam je pokušao razoriti obitelj, monopolom nad obrazovanjem i poučavanjem mladih da budu ovisni o državi. Mlade je također nastojao odvući od Crkve uvjeravajući ih u to da im država jamči seksualnu slobodu.” Takve tendencije se opet podmuklo podmeću, ali ovaj put dolaze sa Zapada u kojemu se vrijednosti mijenjaju i koji sve više tone u poganstvo. Ovo što liberalizam danas nudi preslika je onoga što se događalo u komunizmu. Rod Dreher u svojoj knjizi Oduprite se laži primjećuje „...kako se današnji liberali služe naoko neutralnim, pa čak i pozitivnim riječima poput dijaloga ili tolerancije da ra-

Jasenka Ostojić rođena je u Zagrebu 12. studenoga 1969. godine. Studij dirigiranja započela je 1988., a studij klavira 1990. na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je dirigiranje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u klasi prof. Pavla Dešpalja 25. rujna 1993. godine.

Redovita je profesorica na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu od 2016. godine, a od akademske godine 2018./2019. godine profesorica je i na Muzičkoj akademiji Univerziteta u Sarajevu gdje predaje dirigiranje i srodne stručne predmete. Predavačica je i voditeljica niza seminara i stručnih usavršavanja u zemlji i inozemstvu te gost predavač na sveučilištima u Grazu (Austrija), Wrocławu (Poljska), Ljubljani (Slovenija), Novom Sadu (Srbija) te u Wisconsinu (Sjedinjene Američke Države).

Kao dirigentica zborova i orkestara osvojila je desetke državnih i međunarodnih nagrada među kojima su i dva međunarodna Grand Prix-a. Ravnala je praizvedbama brojnih skladatelja, za što je u nekoliko navrata nagrađena posebnim priznanjima, a pozornost privlači i svojim skladateljskim radom i aranžiranjem.

Članica je Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga, Hrvatske udruge za zaštitu izvođačkih prava te Zaštite autorskih muzičkih prava Hrvatskoga društva skladatelja.

◆ Poštovana Jasenka, recite nam kada i kako se rodila Vaša ljubav prema klasičnoj glazbi?

Jedno od mojih najranijih i dragih sjećanja vezano je uz prekrasan koncertni klavir u domu gospođe koju smo povremeno posjećivali. Bilo je to još prije moje školske dobi. Svoje vrijeme najradije sam provodila uz taj veličanstveni instrument igrajući se u njegovoj blizini. Cijela soba, većinom zatvorena i odvojena od ostalih prostorija, odisala je posebnim mirom i ugođajem. Nešto kasnije moja prva ljubav bio je zapravo balet. Još kao djevojčicu intenzivno me privukao spoj pokreta i tjelesne aktivnosti s klasičnom glazbom te sam učila plesati sve dok se škola iz nekoga razloga nije ugasila. Sati baleta bili su iznimno naporni i zahtjevni. Bilo je dana kada sam nakon vježbi jedva imala snage koračati. Po povratku bih se ispružila na kućnom pragu dok bi mi mama strpljivo svlačila kaputić i čizmice i blago negodovala zbog moje potpune iscrpljenosti. No, za mene nije bilo ničega ljepšeg i zanimljivijeg od plesa. Nakon nekoliko godina balet je otišao iz moga kvarta, a ubrzo su u razred došli kod nas, djece, profesori iz glazbene škole predstaviti različite instrumente. Tako sam počela svirati. Jedino što me u tom trenutku privlačilo bio je klavir koji su mi roditelji ubrzo osigurali. Nisu očekivali da će klasična glazba biti moj konačni izbor, no podržali su me u svim fazama mojega budućeg rada.

◆ Collegium pro arte hrvatsko je društvo koje ste osnovali 2006. godine. Čime se ovo društvo bavi i koje su njegove zadaće?

Collegium pro arte osnovan je iz najljepših mogućih pobuda, na poticaj mojih bivših učenika i pjevača koji su prerasli ansamble koje sam vodila, a željeli su nastaviti muzicirati pod mojim vodstvom. I danas u zborovima Collegiuma, prije svega u Cappelli Odak i Cappelli Zinka pjevaju i mladi iz tih prvih generacija mojega pedagoškog i umjetničkog rada, što je u pojedinim slučajevima suradnja duga i preko dvadeset godina u kontinuitetu. Takva povezanost je izuzetno rijetka i nadilazi umjetničke okvire te zadire u one duboko ljudske. Moje pjevače, nakon toliko zajedničkih godina, nije jednostavno uvijek iznova oduševiti repertoarima i projektima, a posljednja faza koju imamo je, uz praizvedbe koje su uvijek zanimljiv izazov, i svojevrsni retro osvrt na izvedene programe prije deset, petnaest pa i više godina koji s velikim entuzijazmom obnavljaju. Ušli smo u mali interni programski vremeplov. Vokalni ansambl Celeste, također dio Collegiuma, ide prema profesionalnom okviru te njeguje poseban izričaj uspješno kombinirajući stihove, prozu, dakle govornu riječ s glazbenim izvedbama te ga stoga vidimo kao svojevrsni glazbeni teatar. I Celeste je nastala kao odgovor na poznanstva s posebno talentiranim mladim ljudima s kojima sam uz glazbu mogla kreirati zanimljive i drukčije projekte od dosadašnje uobičajene prakse.

Međunarodni angažman

◆ Osim rada u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, aktivni ste i na međunarodnoj glazbenoj sceni: predavačica ste i voditeljica seminara u SAD-u, Austriji, Poljskoj, Sloveniji i Srbiji te umjetnička voditeljica Svjetskoga zborskog festivala u Grčkoj. Možete li nam reći nešto više o tome?

Diplomirala sam orkestralno dirigiranje što sam u više navrata usavršavala. No, tijekom niza godina specijalizirala sam se u i području vokalne tehnike i postava glasa. Ono što je osobito zanimljivo struci je postava glasa adolescenata što sam usavršavala kod Bečkih dječaka. Stečena znanja sustavno sam primjenjivala radeći sa Zagrebačkim dječacima čiji su solisti pod mojim mentorstvom tijekom dva desetljeća nastupali u profesionalnim produkcijama nacionalnih opernih i koncertnih kuća. Iskustva i znanja koja sam stekla ugradila sam u rad sa zborovima, a rezultati koje smo postizali prepoznati su na domaćoj i inozemnoj glazbenoj sceni. Vrlo često je nakon uspješno održanoga koncerta ili projekta uslijedio poziv na seminar, rad u žiriju, na turneju i slično, a nekim sam institucijama suradnica dugi niz godina. U brojnim prilikama bila sam predavač