Književnost s. Bernardine Horvat

Iako je pripadala Društvu hrvatskih književnika i za svoj rad od struke dobila velika priznanja, tek se u posljednje vrijeme interpretativno-analitički stidljivo pristupa njezinim djelima

PIŠE: S. ELVIRA LOVRIĆ

Sve je htjela, sve je znala. Sažetak je ovo jednoga kratkoga, ali ispunjenoga života – s. Bernardine (Franjke) Horvat, rođene u Zenici, 1899. godine. Život u pobožnoj obitelji, u kojoj je dominantnu riječ imao otac, upravitelj zeničke kaznionice, utjecao je na njezino vjersko i nacionalno oblikovanje. Taj će utjecaj biti neprestano vidljiv u njezinu stvaralačkom radu – literarnome i stručno-pedagoškome čiji su se izdanci naslućivali još u djevojačkoj školi koju je završila u Travniku kod sestara milosrdnica. Redovnički poglavari brzo otkrivaju njezinu iznimnu darovitost pa je šalju na visoke škole u Zagreb, Milano i Paviju na studij hrvatskoga i talijanskoga jezika i specijalne filozofije. Studiju je prethodilo njezino plodno djelovanje među hrvatskim narodom u Derventi i Brčkome. S posebnom je ljubavlju i zanimanjem pratila život priprostoga puka, a svojom prirođenom ljubaznošću pridobivala je za Krista ne samo mladež nego i svakoga s kime bi imala kakva posla. Po završetku studija radila je kao profesorica u Gimnaziji sestara milosrdnica u Zagrebu tek nešto manje od pet godina. Shrvana bolešću tuberkuloze, umrla je na glasu svetosti vrlo mlada, u 32. godini života, 23. siječnja 1932. godine.

Travnički krijes

Malena Franjka, kako su je od milja zvali, bila je naoko živa, nestašna djevojčica. Uvijek rado viđena u društvu, vedra, začetnica svake igre i šale, kolovođa ostale djece, u školi duša i središte svega. Znala je, kako sama piše, biti i kažnjena zbog nemira, a nisu izostajala ni prva odgojna sredstva – „rešt” i šiba. Često je vršnjake zabavljala raznim pričama i dosjetkama koje bi najčešće u svojoj maštovitosti izmišljala i upravo su one bile njezina prva književna tepanja, ali i razlog dječjemu smijehu. U duši toga živahnog djeteta rano se začeo i bujan duhovni život. Posve je odlučila još u pučkoj školi posvetiti se Gospodinu u redovničkome staležu te je u skrovitosti vršila razna pokornička djela.

Pedagogija s. Bernardine

Nikakvo čudo što je mala Franjka željela biti učiteljica jer je učiteljsku „karijeru” započela već u svojoj djetinjoj dobi. U učiteljskoj školi upoznala je razne pedagoške struje, ali je zadržala vlastite poglede o svrsi i sredstvima odgoja. Slijedila je Isusovu pedagogiju ljubavi i stvorila plan o vlastitom pedagoškom postupanju kojemu je ostala vjerna do smrti, a on je glasio: Čisti i apsolutni idealizam do krajnjih granica uvijek i svagdje! Vrhovni uzor bio joj je Isus, prijatelj malenih, grešnika, sirota –Učitelj koji je u prispodobama otvarao svoja usta. Svom se dušom klanjala Kristovoj ljubavi i milosrđu pa joj je stoga bio blizak program sv. Vinka Paulskoga, utemeljitelja redovničke Družbe kojoj je pripadala. Štovala je i druge svece, osobito one zadivljene Kristovom ljubavlju. Nadahnjivala se duhovnošću sv. Franje Asiškoga, a pedagoški Preventivni sustav sv. Ivana Bosca i njegovo geslo: „Dopustiti djeci sve osim grijeha!” posve je usvojila. Tako je upravo ona počela po Bosni širiti salezijansku duhovnost daleko prije negoli su Don Boscovi sinovi stupili na njezino tlo.

Književni ostvaraji

Na književnost s. Bernardine prvi su upozorili hrvatski književni i kazališni kritičar i povjesničar Ljubomir Maraković te pisac katoličkoga nadahnuća Petar Grgec, kasnije i Jakša Čedomil, Velimir Deželić ml. te Josip Andrić. Sa školske pozornice brzo je dospjela u zagrebačko kazalište gdje su njezini vrlo uspjeli igrokazi Mali vrtec ograjen i Blagoslov ljeta prikazani skupa s Misom Marka Soljačića. Ta su djela odmah naišla na vrlo pozitivnu kritiku svih