Elegije i pohvalnice fra Blaža Josića

Josić je, kao i Jukić, bio gorljiv sljedbenik preporodnih ideja. Bio je vrlo aktivan kao prosvjetitelj i kulturni radnik. Puno je učinio na unapređenju školstva, i franjevačkoga i pučkoga

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

Među bosanskim franjevcima koji su pisali pjesme na latinskom jeziku najplodniji je bio fra Blaž Josić. Napisao je, istina, samo devet pjesama, ali neke od njih imaju i više od 1000 stihova. Rođen je u Rapačama kod Tuzle 1820. godine, a umro u Kraljevoj Sutjesci 1868. Početnu naobrazbu stekao je kod svoga župnika, a zatim školovanje nastavio u sutješkom samostanu. U novicijat je stupio 1835. godine. Studij filozofije i teologije pohađao je u Vesprimu (mađ. Veszprém) u Mađarskoj između 1837. i 1842. godine. God. 1840. našao se među četvoricom bosanskih klerika koji su se iz Vesprima, bez znanja poglavara, zaputili u Bosnu s namjerom da pripremaju narod na ustanak protiv Turaka. Ostala trojica bili su Ivan fra Frano Jukić, fra Jako Baltić i fra Bartol (Josip) Kovačević. Nakon što je poglavarstvo Provincije energično spriječilo njihov naum, Jukić i Baltić upućeni su na daljnje školovanje u Dubrovnik, a Josić se morao vratiti u Vesprim. Najneobičniji je bio životni put četvrtoga „ustanika” fra Bartola Kovačevića. On je naime, kako piše Ivan Lovrenović u svom Ikavskom zemljopisu (2019), god. 1843. završio u Srbiji, napustio franjevačku zajednicu, prešao na pravoslavlje i stupio u vladinu službu u kojoj je aktivno radio na oslobađanju Bosne u sklopu planova srbijanske vlade. Održavao je međutim i kontakte s bosanskim franjevcima pa je preradio Jukićevo djelo Zemljopis i poviestnica Bosne te ga i objavio pod naslovom Opis Bosne i Hercegovine (1865). bio je gvardijan u seminariju bosanskih franjevaca u Đakovu, gdje je dao dopuštenje za osnutak i djelovanje Zbora redovničke mladeži bosanske. Između 1861. i 1866. godine obnašao je službe definitora i provincijala Bosne Srebrene te apostolskoga provikara nakon smrti biskupa fra Sebastijana Frankovića. U neugodnom sporu koji je Josić 1866. godine imao s novoizabranim provincijalom fra Mijom Gujićem opravdavao se u Rimu kod uprave Reda, ali se naglo razbolio i prije okončanja spora završio 1868. u samostanu u Cerniku. Ubrzo se međutim vratio u sutješki samostan, gdje je i umro iste te 1868. godine.

Kulturno djelovanje

Josić je, kao i Jukić, bio gorljiv sljedbenik preporodnih ideja. Bio je vrlo aktivan kao prosvjetitelj i kulturni radnik. Puno je učinio na unapređenju školstva, i franjevačkoga i pučkoga. Nabavljao je i raspačavao knjige, kalendare, časopise i druge publikacije, a učinio je puno i na poboljšavanju prilika u samostanskom (sutješkom) gospodarstvu.

Spor s provincijalom

Nakon završenog studija Josić je u Provinciji obavljao brojne odgojne, pastoralne i upravne službe. Bio je, između 1843. i 1851. godine, učitelj franjevačkih novaka u Kraljevoj Sutjesci i župnik u Zoviku. Od 1854. do 1857. godine

Bio je Josić, kao što je već rečeno, i plodan pjesnik. Kao veliki ljubitelj klasičnih rimskih pjesnika napisao je više prigodnica, elegija, oda, pohvalnica i drugih uglavnom svečarskih pjesama, najviše u čast pojedinih uglednika, npr. u čast Franje Josipa I., ali i u čast uglednijih članova svoje Provincije: fra Stjepana Marijanovića, fra Marijana Šunjića, fra Martina Nedića i drugih. Pjesme su mu objavljivane između 1842. i 1856. godine, a izbor iz njegova pjesništva s uvodnom napomenom pod naslovom Iz neobjavljenih bosanskih klasika objavio je 1911. godine fra Julijan Jelenić u Serafinskom perivoju. U novije vrijeme izbori i/ili ulomci iz Josićevih pjesma objavljeni su u časopisima Bosna franciscana (Sarajevo, 2001) i Gradovrh (Tuzla, 2004) te u knjigama Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od sredine XVIII. do konca XIX. stoljeća (Sarajevo, 50 veljača 2023.