Duh u vremenu biopolitike

Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima

PIŠE: BORIS BECK

U2. poglavlju Evanđelja po Luki stoji dobro poznati ulomak o tome kako je došlo do toga da se Isus rodio baš u Betlehemu: „U to doba bila je objavljena zapovijed cara Augusta da se u cijelom carstvu izvrši popis stanovništva. To je bio prvi popis, a održan je dok je Sirijom upravljao Kvirinije. Svi su se krenuli popisati, svatko u svoj grad. Josip je iz Nazareta u Galileji krenuo prema Betlehemu u Judeji, Davidovu gradu.”

Nadzor tijela

Popis stanovništva jedan je od temelja biopolitike kako ju je opisao francuski mislilac Michel Foucault u svojim razmišljanjima 70-ih godina prošloga stoljeća. On je smatrao da se s vremenom način vladanja ljudima mijenja, i to tako da tijelo podanika postaje sve važnije. Stariji oblik vladanja uključivao je poslušnost i disciplinu onih nad kojima se vladalo, a to se osiguravalo sredstvima prisile i indoktrinacije, kroz razne institucije kao što su škola, vojska, policija, bolnica, umobolnica, zatvor, tvornica, Partija ili Crkva, kako bi se oblikovala svijest i ideologija građana. Te su institucije imale moć, i još uvijek je imaju, da razdvoje poslušne od neposlušnih, moralne od nemoralnih, zdrave od bolesnih ili normalne od ludih.

No s vremenom se, kaže Foucault, težište kontrole usmjerava na tijelo, tako da je za današnje kapitalističko društvo – iako i sve stare institucije nadzora i dalje djeluju – najvažnije upravo ono biološko i tjelesno u čovjeku. Tijela koja su već postala pokorna u školama, zatvorima i tvornicama sada se podvrgavaju popisima i raznim analizama. Mi smo se svi navikli na to da nas važu, da nam mjere visinu, težinu i temperaturu, da nas anketiraju i legitimiraju, da nam daju razne PIN-ove i identifikacijske brojeve, pa nismo niti svjesni da smo postali objekti biopolitike – procesa u kojem država nama upravlja kao tjelesnim bićima.

Nestanak čovjeka

Odlasci na policiju po dokumente, ispunjavanje upitnika o zdravlju, registriranje u socijalni ili mirovinski fond za sve je nas važno jer se time očitujemo kao jedinstveni subjekti i jer samo tako možemo ostvariti građanska prava. Međutim, istovremeno postajemo i statistička jedinica unutar bezobličnoga stanovništva, dok državne i financijske institucije evidentiraju naše zdravlje i kretanje, boravište i prebivalište, naše navike i bolesti, stopu rađanja i umiranja. Svaki naš životni korak, prošli i budući, ovisi o brojkama: stupnju obrazovanja i prosjeku ocjena, godinama staža i prosječnom prihodu, štetnim navikama i krvnom tlaku. Čini se da je proturječno, ali zbiva se baš to da nas država poznaje u najsitniju pojedinost, da o nama zna više nego mi sami, ali nama upravlja kao mnoštvom. U društvu nadzora, kaže Foucault, i subjektivizacija i obezličenje čovjeka je potpuno – biopolitika istovremeno dovodi to totalne kontrole čovjeka kao i do nestanka toga istog čovjeka.

U 2. poglavlju Evanđelja po Mateju, pak, čitamo kako se po odlasku mudraca s Istoka „Josipu u snu ukazao Gospodinov anđeo i rekao: ‚Ustani! Bježi u Egipat zajedno s djetetom i njegovom majkom. Ostani ondje dok ti ne kažem. Evo, Herod samo što nije krenuo u potragu za djetetom. Želi ga ubiti.’ Iste noći Josip je ustao pa zajedno s djetetom i njegovom majkom otišao u Egipat. Ondje je ostao do Herodove smrti.”

Logor i homosacer

U navedenom se ulomku očituje drugi vid biopolitike, koji je objasnio talijanski mislilac Giorgo Agamben, nastavljajući se na Foucaultovu misao o