2. U zatvoru Sudbenog stola

drugo poglavlje

U zatvoru Sudbenog stola

Te uskršnje nedjelje kad je moj otac odveden u zatvor Okružnog suda bilo je uhapšeno još dvadesetak ili više Karlovčana: istaknutiji građani srpske nacionalnosti, vodeći ljudi srpskih i jugoslavenski orijentiranih udruženja, nekoliko najpoznatijih komunista (Ivo Vejvoda, Branko Priselac, dr. Puba Drakulić) i svega dva Židova – moj otac i njegov bliski prijatelj Filip Reiner, advokat i vodeći čovjek karlovačkih cionista. Ni njima ni njihovim obiteljima nitko nije rekao zašto su u zatvoru. Tek smo naknadno nekako povezali događaje.

Toga dana, u prvome sumraku predvečerja, 13. travnja oko 20 sati, u njemačkom vojnom mercedesu potpukovnika Saltzera, dotadašnjeg zamjenika vojnog atašea u Kraljevini Jugoslaviji, u Karlovac je iz pravca Duge Rese stigao ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić. Sat ili dva kasnije, predvođena talijanskim potpukovnikom Sangiorgiom, stigla je kolona talijanskih civilnih autobusa u kojima se oko 200 ustaških emigranata vraćalo u zemlju, nakon dugogodišnjih izbivanja i šest i pol godina provedenih u talijanskoj internaciji. Bili su “ispaćenih lica, tih vidnih tragova patnja i stradanja u logorima i zatvorima na Liparima, Sardiniji i Siciliji” – kako ih je ocrtao Eugen Dido Kvaternik u najzanimljivije pisanim memoarima ustaške provenijencije (Sjećanja i zapažanja, Zagreb 1995., str. 30). Od Trsta do Karlovca putovali su točno 24 sata, s brojnim zastajanjima, ali bez odmora. Bili su sigurno sretni što su se mogli naspavati u urednoj kasarni karlovačke kadetske škole, ali možda

i razočarani što su tu morali provesti još cijeli sljedeći dan i noć, nestrpljivi da što prije krenu za Zagreb, da postanu vlast i moć i bogatstvo i čast i slast i naplata i osveta za dugogodišnje strpljenje, za svakovrsnu oskudicu i patnju, za mučne neizvjesnosti i česte krize beznađa, za sve popratne bolesti svake političke emigracije kojoj je sada, u eksploziji sretnoga trenutka, napokon došao konac i kraj.

Tridesetak sati Pavelić je u Karlovcu morao čekati da iz Zagreba stigne opunomoćenik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer a iz Rima pomoćnik talijanskog ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso da u Karlovcu utanače obaveze ustaških vlasti prema njihovim državama. Tek pošto je telegramom Mussoliniju obećao da će se “prilikom razgraničenja poštivati talijanska prava u Dalmaciji”, a telegramom Hitleru izrazio “zahvalnost njemačkoj vojsci” i želju “da Hrvatska uđe u novi europski poredak” i tek pošto je dao dopunske garancije – koje je Veesenmayer pomno bilježio – da će “hrvatska vojska rame uz rame s njemačkom vojskom poći u borbu protiv zajedničkog neprijatelja”, Pavelić je mogao produžiti za Zagreb i, još po mraku, prije jutra 15. travnja, zajedno sa svojim ustaškim povratnicima zasjesti na Markov trg – “kako bi mogao u svoje ruke primiti kormilo Hrvatske, koju su kroz osam stoljeća vodili loši i tuđinski kormilari”. (Ratko Demut u karlovačkom tjedniku Hrvatska sloboda, br. 8, str. 2) Prema istome autoru “osam stotina godina čekali su Hrvati takvoga vođu” čije osobine “uzdižu Ga uz bok najvećih muževa Evrope” i Karlovac je “s ponosom dočekao zgodu koja mu se pružila i dao konak najvećem Hrvatu svih vremena kad se On prve noći nakon dvanaestgodišnjeg izbivanja našao u domovini” i to je bio “najveći dan u povijesti našega grada” 1 . Većina građana koji su bili zatvoreni zbog policijskih mjera predo

1 Zbog događaja koji će biti opisivani u više poglavlja ove knjige, mislim da ovdje vrijedi reći da je Pavelić te dvije noći u Karlovcu, prve noći u domovini nakon 12-godišnjeg izbivanja, prenoćio kod svog prijatelja iz studentskih dana dr. Ante Nikšića, dotadašnjeg predsjednika Sudbenog stola u Karlovcu, koji je upravo tih dana imenovan ustaškim povjerenikom za grad i kotar Karlovac.

strožnosti za vrijeme Pavelićeva boravka u Karlovcu, nakon njegova odlaska ubrzo su pušteni kućama, među njima i Filip Reiner i svi komunisti. S još nekoliko “najnepodobnijih” moj je otac ostao u zatvoru. Prema Milanu Radeki, jedinome koji je iz te grupe doživio napisati sjećanja, “Goldstein je za ono vrijeme imao previše negativnosti”: bio je i Židov i ljevičar i popularni knjižar, svojevremeni cionistički pionir u Palestini, zatim jedan od vodećih esperantista, potomak starosjedilačke rabinersko-knjižarske obitelji za kojeg se držalo da ima utjecaj u gradu. U njegovu knjižaru često su navraćali i tu se zadržavali karlovački građani na glasu kao krležijanci, socijalisti, komunisti, teški individualisti, buntovni liberalisti, cionisti, esperantisti, antifašisti, sindikalisti, fronpopuleristi – sve sami nepodobnici zbog kojih je otac već imao posla i s bivšom jugoslavenskom policijom (“informativni razgovori”) kad su iz knjižare odlazile pošiljke za dobrovoljce u Španjolskom građanskom ratu i kad je koristio svako novo izdanje Krležinih djela da demonstrativno okiti sva tri izloga knjižare Krležinim knjigama, slikama, citatima Krleže i o Krleži. Kad je 1932. pokrenuo tjednik Karlovačke novosti, morao ga je pod pritiskom policije već nakon nekoliko brojeva obustaviti. (“Obustava Karlovačkih novosti bio je svakako žurnalistički minus za Karlovac” – drži povjesničarka karlovačkog kulturnog života Marija Vrbetić u zborniku Karlovac 1579-1979, str. 324.) U knjižari je otac naročito propagirao proturatne pisce (Remarque, Barbusse), knjige s popularnim socijalnim sadržajem (Maksim Gorki, B. Traven, Dos Passos, Upton Sinclair, Jack London), njemačke antinaciste i emigrante (Thomas i Heinrich Mann, Erich Kästner, Bertolt Brecht, Alfred Döblin, Ernst Toller, Stefan Zweig), a uvijek i najviše Krležu, njegove komplete u izdanju Minerve i Binoze i, s posebnim osobnim sklonostima i zadovoljstvom, njegove Balade Petrice Kerempuha čim su se pojavile. (Tuzlanski i vinkovački gimnazijalac, bečki student, s naporom je imitirao kajkavštinu Balada, ali ih je nama kod kuće ipak neumorno recitirao, a Danka i mene navodio da ga pokušamo slijediti lamentiranjem o štibri, o cvetju bez pravice, o Imbri Skunkaču – piličaru i tatu, o tome kak još “nigdar ni bilo da ni nekak bilo”.)

Kao poduzetni knjižar otac je motorkotačem Dresch, poslije i rasklimanim Fiatom, marljivo obilazio seoske škole Pokuplja i Korduna, opskrbljujući ih knjigama i školskim potrepštinama, uspostavljajući poznanstva i prijateljstva s intelektualno radoznalim učiteljima i naprednim seljacima Markom Mutićem, Tomom Žalcem, Brankom Nikolišem, Ćanicom Opačićem, Markom Polovićem i, naročito, s Hasanom Kikićem, koji nas je često posjećivao iz svojih mjesta službovanja Gornjega Sjeničaka i Pisarovine (i kojem do danas pamtim profil lijepa čovjeka kako pjeva nostalgičnu sevdalinku nadglasujući snažnim ali i ugodnim baritonom drndanje našega Fiata, negdje na grbavoj cesti Pokuplja ili Korduna). Kad su 1938. godine učenici završnih razreda Učiteljske škole i Realne gimnazije organizirali protestne demonstracije i štrajk zbog premještaja dvojice omiljenih profesora – ljevičara Nike Pavića i hrvatskog nacionalista Mirka Zelenike – nekoliko vodećih štrajkaša dolazilo je k nama kući razgovarati s mojim ocem i čuti njegovo mišljenje. Kad je povratniku s trogodišnje robije u Sremskoj Mitrovici, vodećem karlovačkom komunistu Ivi Marinkoviću, 1937. bilo onemogućeno prehranjivati obitelj zaposlenjem u struci profesora klasičnih jezika, moj ga je otac smjestio kao knjigovođu kod svojih prijatelja Veličkovićevih, koji su bili vlasnici tvornice koža Podvinec. Društvo u kojem se moj otac najviše kretao bili su njegovi najbolji prijatelji Mia Veličković, Slovenka, njen suprug Aleksandar (Ane) Veličković, Srbin, pa cionist Filip Reiner i njegova supruga Ružica Bonači Janović, profesorica književnosti i pjesnikinja iz Splita, te njena najbolja prijateljica profesorica Marica Marinković, sestra komunista Ive Marinkovića. Što reče Milan Radeka – ing. Ivo Goldstein “imao je za ono vrijeme previše negativnosti”, čovjek sumnjiv u svakome pogledu.

Od 13. do 26. travnja otac je bio u zatvoru Okružnog suda u Karlovcu. Majka mu je svakog dana donosila hranu i više sam puta išao s njom. Upravnik zatvora Berger najčešće nam je omogućavao i kraći razgovor s ocem u zatvorskom hodniku, nasamo, a ne znam je li to bilo u skladu sa zatvorskim propisima ili samo upravnikova izuzetna susretljivost. Berger je govorio vrlo tiho, s paćeničkim licem i sažalnim pogledom

suosjećanja, kao da nam saopćava nešto u povjerenju i žali što za nas ne može učiniti više. Jedan od zatvorskih stražara, brkati Đuro, oca je s poštovanjem zvao “gospon šef” i meni govorio nekakve utješne riječi. Majka je bila sasvim opsjednuta svim mogućim kombinacijama kako da se izbavi otac, a on se nastojao držati smireno i opušteno, čak možda s primjesom samopouzdanja u dobar ishod. Ipak, kad sam mu na odlasku kroz rešetke zatvorskog dvorišnog prozora vidio lice dok nam je mahao za ispraćaj, na trenutak sam u njegovu osmijehu osjetio usiljenost i u pogledu zabrinutost, ali danas više ne znam je li to zaista sjećanje ili naknadna nadogradnja sjećanju.

Tri dana nakon očeva hapšenja, 16. travnja, bio je Dankov deveti rođendan. Ni Jaga ni mama nisu imale volju priređivati nešto kao rođendansko slavlje, ali je Mia Veličković poklonila Danku ručni sat. U ono vrijeme to je bio neobično rijedak i skup poklon: nitko od Dankovih vršnjaka tada još nije imao ručni sat. Židovski dječaci obično bi ga dobivali za trinaesti rođendan, datum kad po starodrevnom židovskom običaju postaju punopravni članovi vjerske zajednice (Bar micva). I meni je bio obećan ručni sat za trinaesti rođendan, koji mi je uskoro predstojao. Danka, koji je sa svojih devet godina već osjećao tugu rođendana bez odvedenog oca, Mia je uspjela razvedriti neočekivanim i izuzetnim poklonom. Upravnik Berger pustio ga je s majkom na razgovor s ocem kojem je Danko sav ponosan pokazivao sat na ruci, a otac se dobrohotno smješkao, tko zna s kakvim osjećajem u duši.

U to vrijeme više sam puta umjesto majke ispomagao u knjižari, koju su nam tek nekoliko tjedana kasnije zapečatili i oduzeli. Prvih su dana najbolje mušterije bili njemački vojnici koji su plaćali svježe štampanim novčanicama obilježenima žigom “Reichskreditkassenschein”, a zvali smo ih “okupacijska marka”. Tih maraka vojnici su imali, činilo se, koliko su željeli i kupovali su sve što je imalo bilo kakvu vrijednost da se pošalje kući u Njemačku. Zvali smo ih “Vimpi jede sve”. Viđao sam ih kako sa svežnjevima novčanica izlaze iz zatvorenog minikamiona (ili većeg kombija) parkiranog na promenadi pred Lukinićevom kućom. Dječački smo nagađali da se tu u kamionu štampaju novčanice, a vjerojatno je to bila samo trupna blagajna, pokretno spre-

mište jeftinog novca kojim je Wehrmacht nagrađivao svoje pripadnike za još jednu “Blitzkrieg” pobjedu. (Sve troškove zadržavanja njemačke vojske na području NDH, kao i pokriće za okupacijski novac, morala je po ugovoru od 16. svibnja 1941. nadoknaditi ustaška država.) Tijekom nekoliko dana, koliko su se zadržavali u Karlovcu, Nijemci su ispraznili police i skladišta mnogih radnji i nastupila je prva nestašica nekih artikala. Naš poslovođa Rubčić, oduševljen brzom prodajom, htio je poći u nabavke u Zagreb da opet napuni police i izloge za daljnju prodaju, što majka nije odobrila. Našem najvjernijem kalfi Dragecu Starešiniću, predratnom članu ilegalne Komunističke partije, odobrila je da iz knjižare potajno iznese dvije Olivetti pisaće mašine, na kojima su navodno dva-tri mjeseca kasnije Maca Majstorović i Josip Kraš pisali propagandne antifašističke poruke. Mislim da je majka svakodnevno iz knjižare odnosila okupacijske marke, sutradan ih u banci mijenjala u dinare i s dinarima “na crno” kupovala talijanske lire, jedinu relativno po uzdaniju valutu u tadašnjoj Hrvatskoj.

Iako su iz prve grupe karlovačkih uhićenika neki bili nakon nekoliko dana pušteni kućama, sva tri karlovačka zatvora (kotarski, okružni i policijski) ubrzo su se opet počela puniti. Ugao Haulikove i Križanićeve ulice pred Okružnim sudom postao je okupljalište rodbina uhapšenih koje su ovamo donosile hranu, čekale vijesti od svojih i objašnjenja od nadležnih. Grupa je gotovo svakog dana bujala, postajala sve brojnija i zgusnutija. Gladni da saznaju što se zapravo s njihovima zbiva, može li im se i kako pomoći, svi su međusobno izmjenjivali vijesti, savjete i druge “povjerljivosti”. Nastajala su nova poznanstva i prijateljstva, u solidarnosti koja se stvara među ljudima pogođenima istom nevoljom. Nasušno željni dobrih vijesti, ljudi su ih sami proizvodili: “Nijemci, kakvi jesu da jesu, ipak hoće red. Čujem da traže od Pavelića da ne drži ljude u zatvorima bez suda, a sudovi, ma kakvi bili, morat će postupati po zakonu!” – i slično. Dok se veliki dio naroda još radovao jeftino završenom ratu i hrvatskoj državi, ustaška je vlast već svojim prvim nastupima u mnoge utjerala strah. Ljudi pogođeni tim strahom nekako su već shvaćali da gube status ravnopravnih građana, možda i zaposlenje, možda i imovinu, ali nisu još ni pomišljali da su u pitanju i goli

životi. “Jer, ma koliko sam čitao o hitlerovskim logorima, dok su ih prije rata punili još Nijemci ili Jevreji, živio sam u tvrdom uvjerenju da se to u Hrvatskoj uopće ne može dogoditi. Hrvatska je povijest i kultura toliko temeljito prožeta državno-pravnim elementom, što sam i proučavao za pravne ispite, da mi se činila nemogućom bilo kakva nasilnost i nezakonitost. Hrvatstvo je za mene bilo usko vezano uz pojam ‘pravice’...” – zapisao je Milan Radeka u Sjećanjima, jednoj od najboljih memoarskih proza o 1941. godini u nas (zagrebački tjednik Oko, 1981., br. 244-247 i Ljetopis društva Prosvjeta, svezak 5, Zagreb 2000., str. 15-72).

U četvrtak 17. travnja u karlovačkom zatvoru uhićenog je Radeku posjetio Ivo Klarić, tadašnji član gradskog Ustaškog stana, najprije peteročlanog, zatim sedmeročlanog i na kraju osmeročlanog tijela, koje je prvih tjedana NDH bilo sva vlast u Karlovcu. Klarić i Radeka bili su kolege, obojica profesori na karlovačkoj gimnaziji. Klarić je bio nastavnik jezika i književnosti, poznat kao hrvatski nacionalist; Radeka je bio pravoslavni vjeroučitelj, pravnik i vrsni povjesničar i publicist, u gradu cijenjen kao čovjek široke kulture, demokratskih uvjerenja i vjerske i političke tolerancije, na izborima glasač za Mačekovu listu Udružene opozicije. Klarić je došao Radeki reći kako ga je u Ustaškom stanu dva puta izbrisao s popisa za hapšenje, ali treći put više nije uspio. Ipak je Radeki isposlovao “dopust” od petka do ponedjeljka, da pravoslavni Uskrs može provesti kod kuće.

Nije baš sasvim jasno je li Klarić ovim “uskršnjim dopustom” želio Radeki pružiti šansu da nekamo nestane i nikad se više ne vrati u zatvor ili – što je vjerojatnije – ni član Ustaškog stana tih dana još nije slutio da se zatočenima sprema masovna smrt. U svojim sjećanjima Radeka ne kaže jesu li ga morile nedoumice i bojazni kad se uvečer u ponedjeljak 21. travnja, nakon provedenog Uskrsa u krugu obitelji, karlovačkim ulicama sam vraćao natrag u zatvor. Je li tada već mogao znati da s velikom vjerojatnošću nosi glavu na panj? Većina onih, kojima se Radeka te večeri pridružio u karlovačkom zatvoru, potkraj te iste 1941. godine više nisu bili na životu. Radeka je imao sreću: obuhvatila ga je odluka nadležnih njemačkih generala i drugih dužnosnika s područja raskomadane Jugoslavije po kojoj su u okviru jednog šireg plana katolički

svećenici iz anektiranih područja Donje Štajerske i Koruške bili deportirani u Hrvatsku, a razmjeran broj pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju. Tako je Radeka 1. kolovoza 1941., zajedno s obitelji, iz logora kraj Siska bio otpremljen u Beograd. Prethodno su morali potpisati da se “odriču cjelokupne imovine u korist Nezavisne Države Hrvatske”. 2

I Klarić je imao sreću, bolje rečeno – zdravu pamet. Svega je oko šest tjedana bio član gradskog Ustaškog stana. Vidio je Zlo koje se počelo provoditi i osjetio da će vrlo skoro biti još više takvoga Zla u kojem on ne želi sudjelovati. “S ustaške vjetrometine Ivo Klarić dosta je brzo otprhnuo u zavjetrinu, realiziravši svoje kratkovremeno domoljubno zalaganje time što je uhvatio položaj direktora gimnazije u Zagrebu, gdje se pritajio” – piše u Radekinim sjećanjima. Klarić je poslije na gimnaziji u Zagrebu navodno potajno prikupljao pomoć za partizane, čemu je mogao zahvaliti što je poslije rata kao kratkotrajni ustaški funkcioner iz travnja-svibnja 1941. prošao bez većih neugodnosti. Bio

2 Radeka u Sjećanjima nagađa da je inicijativu za deportacije slovenskih katoličkih svećenika u NDH i pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju dao nadbiskup Stepinac, što nije točno. Iz dokumenata je vidljivo da je inicijator takvog dogovora bio njemački poslanik u NDH Siegfried Kasche, u okviru širih planova o “etnički čistim prostorima”. U prostorijama njegova poslanstva u Zagrebu 4. lipnja 1941. održana je konferencija nadležnih njemačkih generala i drugih funkcionera iz anektirane Donje Štajerske i Koruške, okupirane Srbije i iz NDH, zajedno s predstavnicima ustaških vlasti, na kojoj je dogovoreno da će oko 175.000 Slovenaca biti deportirano u Hrvatsku, a isto toliko Srba iz NDH u Srbiju. Također je zaključeno da deportacije treba započeti s obrazovanijim i utjecajnijim slojem stanovništva, prvenstveno sa svećenicima – katoličkima iz Slovenije u Hrvatsku te s istim brojem pravoslavnih iz NDH u Srbiju. Dva dana kasnije, na sastanku u rezidenciji Berghof, nedaleko od Salzburga, Hitler je saopćio Paveliću da potvrđuje taj dogovor, što je Pavelić sa zadovoljstvom prihvatio. Zbog raznih okolnosti to je samo malim dijelom ostvareno: u Srbiju je iz NDH organizirano otpremljeno svega 9900 pravoslavaca, uz oko 90.000 koji su 1941. na razne načine pobjegli u Srbiju, mimo znanja i odobrenja vlasti NDH. Do kraja proljeća 1942. taj se broj popeo na 137.000. Među legalno deportiranima, sukladno sporazumu, prioritetno su bili otpremani pravoslavni svećenici, među njima i Radeka s obitelji. (Prema njemačkoj dokumentaciji citiranoj u Jozo Tomasevich War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford University Press 2001., str. 86-89).

je premješten iz Zagreba na gimnaziju u Glini, odatle ubrzo opet vraćen u Zagreb, gdje je dočekao i mirovinu kao srednjoškolski profesor.

U zatvoru karlovačkog Okružnog suda Radeka se zbližio s mojim ocem i u njemu “upoznao ono što bi se narodski reklo ‘krštenu dušu’, ne želeći time ni najmanje dirati u njegovo židovstvo” jer je “Goldstein svuda bio čovjek, i to nesebičan, human, ali i praktičan i snalažljiv… blag, susretljiv, dobroćudan i dobrotvoran…” Ja se oca sjećam i po manje blagim trenucima, kad su mu velike plave oči znale bljesnuti u nagloj provali ljutnje, koju je jedva susprezao, da bi se opet naglo smirio, zapao u kratkotrajnu muklu šutnju, i onda opet poprimio izraz smirene dobrohotnosti i samopouzdanja. U društvima su ga mnogi držali veseljakom, jer znao je ponekad stvarati vedra raspoloženja zaplesavši obijesni “kazačok”, uz bučno jujuškanje, ali čitao sam njegove pripovijetke i pjesme što ih je u studentskim danima i iz Palestine objavljivao u židovskim časopisima, njegova pisma mojoj majci i dnevničke bilješke u kojima sam uz bodrost i ironiju otkrivao i uznemirenost, melankoliju, povremene sumnje i rezignaciju, na trenutke i blizinu depresije, iz koje je oca izbavljala daleko manje meditativna, ali neuništivo otporna i poduzetna narav moje majke. Ne volimo roditelje i ne tugujemo za njima jer su bili savršeni, već zato što smo mi bili dio njih, a oni najvažniji dio naših života. Domaću zadaću pod naslovom “Moj otac” u drugom razredu osnovne škole moja je unuka Tesa zaključila riječima: “Ja volim mojega tatu, jer je on moj tata.” Sasvim vjerujem Radekinim zapisima da je moj otac u trenucima najvećih kušnji nastojao biti smiren i čvrst, ali ne vjerujem da onaj optimizam, što ga je nastojao širiti oko sebe, nije u njemu samome bio načet sumnjama i mukom.

Godinu dana prije rata otac je Mati Đereku, Jaginom bratu, dao nekoliko tisuća dinara da svojoj drvenoj kući u Banskome Kovačevcu dogradi jednu sobu, jer “idu loša vremena, možda ćemo se tamo morati skloniti”. Mata je tada bio 23-godišnji marljivi seljak i tesar, snažan i bistar momak koji će se kasnije, isključivo životnim iskustvom, bez ikakvih škola, razviti u čovjeka bistre pronicljivosti i mudrosti kakvu sam rijetko susretao i kod glava okićenih titulama, na glasu po velikoj

pameti i znanju. Sagradio je svojoj drvenjari dodatnu sobu i držao je “za Goldsteinove, zlu ne trebalo, ako dođu loša vremena”.

A moj je otac dobro znao da loša vremena zaista dolaze i da najvjerojatnije niti nas neće mimoići. Na račun toga znao se i šaliti. Ponekad bi nedjeljom poveo Danka, mene i nekoliko naših prijatelja na trčanje “runde” oko svih karlovačkih šančeva (2300 metara), pa kad ga je jednom takvom prilikom naša susjeda zapitala “gospon inženjer, zakaj trčite tak duge pruge” – u šali je odgovorio da “eto, vježbam, idu loša vremena, pripremamo se, možda ćemo morati trčati i na duge pruge.” Kroz našu su kuću dvije godine prolazili židovski izbjeglice iz Beča – mamini prijatelji iz djetinjstva, očevi kolege s bečkog sveučilišta i drugi znanci i znanaca znanci. Otac je bio jedan od organizatora pomoći za oko 200 tih izbjeglica smještenih u barakama kraj željezničke stanice u Draganiću, kojima je češće odlazio u posjet, a ponekad i mene vodio sa sobom. Čekajući vizu za Meksiko, kod nas su nekoliko tjedana stanovali mamini bečki prijatelji Greta i Paul Hermann. Kao emigranti s jednosmjernom izlaznom vizom, nisu ništa od većih vrijednosti mogli ponijeti od kuće, pa je moja majka dva puta putovala u Beč (što je još mogla 1940. s jugoslavenskim pasošem) i donijela je Gretin vrijedan nakit i druge dragocjenosti koje su bile pohranjene kod nekih bečkih prijatelja. Tijekom tjedana što su ih Hermannovi kod nas proveli, majka je Gretu poučavala u kozmetičarskom zanatu. S tim zanatom i unovčenim dragocjenostima Hermannovi su u Meksiku uspješno krenuli ispočetka, pa su mami poslije rata više puta stizale avionske karte s pozivnicom za Meksiko gdje je bila Gretin gost koliko dugo je željela. A kad je 1958. godine Greta čula da se mojoj mami rodio unuk i da se zove Ivo, iz Meksika je stigao ček s popratnim tekstom da nam Greta čestita i s nama se raduje što opet imamo Ivu i tuguje što mali Ivo nikad neće vidjeti svog djeda Ivu, kojeg bi sigurno cijenio i volio, kao i svi mi.

Tijekom dvije predratne godine, a osobito poslije ljeta 1940., svi su Židovi u Jugoslaviji manje-više dobro znali da će ih zadesiti razne nevolje ako Hitler zavlada i ovim prostorima. Karlovačka Židovska općina organizirala je za svoje članove tečajeve za izobrazbu pojedinih zanata,

jer “možda dolaze vremena u kojima će nam manuelne vještine biti jako potrebne”. Otac je izučio za staklara i kući nam donosio čaše što ih je na vježbama “upuhao”. Majka je 1919.–1922. kod kuće u Černovicu završila nekakvu židovsku srednju školu za socijalne radnike s popratnim tečajevima za medicinske njegovateljice, a 1936. u Parizu kod Helene Rubinstein višetjedni tečaj za kozmetičarke, pa je držala da će se sa svojom praktičnom naravi dobro snalaziti u svim prilikama koje bi nas mogle zadesiti. Ovdašnji su Židovi 1940. i početkom 1941. godine dakle znali što ih vjerojatno čeka: da će biti maltretirani, diskriminirani, možda i protjerivani, da će im biti oduzete radnje, moguće i stanovi, da će možda dospjeti i u konclogore. Ali znali su, mislili su da znaju, da neće biti ubijani. Naime do tog vremena, do travnja 1941. godine, Židovi još nisu bili ubijani ni u Trećem Reichu (ako izuzmemo blizu stotinu ubijenih u “Kristalnoj noći” 9. studenoga 1938. i još neka pojedinačna ubojstva). U vrhovima njemačke nacističke vlasti tek je u ožujku i travnju 1941. sazrijevala ideja o “konačnom rješenju židovskog pitanja” (“Endlösung”) putem totalne likvidacije, a dotad su prevladavale koncepcije o masovnom iseljavanju iz Europe (“Gesammtlösung”, npr. “plan Madagaskar”). Šef nacističkog SD-a (Sicherheitsdienst – Služba sigurnosti) i Himmlerov zamjenik Reinhard Heydrich tek je u svibnju počeo u strogoj tajnosti pripremati četiri “grupe za akciju” (“Einsatzgruppen”), svaka sa po 500 do 900 probranih SS-ovaca, predodređenih za direktno provođenje radikalnog “Endlösunga”. Masovna ubijanja Židova, što danas nazivamo Holokaustom, započela su u Kaunasu (Kovnu), Vilniusu, Lavovu i Minsku posljednjih dana lipnja i prvih dana srpnja 1941., paralelno s napredovanjem njemačkih trupa poslije napada na SSSR. Tek naknadno, 31. srpnja, Heydrich je od Göringa dobio punomoć da koordinira akciju koja je tada prvi put i u pismenom obliku, službeno, definirana kao “konačno rješenje židovskog pitanja”. U ustaškim logorima smrti na Velebitu i na otoku Pagu ubijanja Židova također su započela u srpnju (a masovna ubijanja Srba već i prije toga), ali saznanje da logori u NDH nisu samo radni i kažnjenički logori, već i logori smrti, počelo je dopirati do preostalih Židova u NDH tek negdje potkraj kolovoza i u rujnu. Kad je Židovski

odsjek zagrebačkog Ustaškog redarstva potkraj svibnja 1941. otpremao 180 židovskih mladića u konclogor Danicu, svi su se na pozive spremno odazivali, a nepozvani Željko Šrenger došao je s ruksakom u Židovski odsjek da se dobrovoljno javi, jer želi “ići sa svojim dečkima”. Ustaški policajac Šuprina, dobar znanac Željkove obitelji, potjerao ga je kući – “i da mi se nikad više nisi ovdje pojavio!” – i tako ga spasio od Šaranove jame na Velebitu, u kojoj su skončali svi Željkovi dečki s kojima je želio poći.

To je, eto, jedan od više mogućih odgovora na mučno pitanje koje već traje više od 60 godina: zašto su čekali? Zašto nisu bježali odmah, dok se još nekako moglo pobjeći? To je, eto, i djelomično objašnjenje zašto su moji roditelji oklijevali i mislili da još imaju vremena, kad je u subotu 12. travnja uvečer Jaga nagovarala oca da se odmah skloni u Banski Kovačevac, gdje ga je čekala “njegova” dograđena soba u kući Mate Đereka. Cijelu tu večer, do kasno u noć, s Jagom su raspravljali smije li se u takvome vremenu obitelj razdvajati, treba li otac u Kovačevac poći sam ili svi zajedno, s djecom i Jagom. Drugog jutra po oca su došli Demut i Augustinović i odveli ga da se više nikad ne vrati.

Ne znam kada je otac u zatvoru ili u logoru počeo žaliti što te večeri nije poslušao Jagu. Znam da je majka tu muku nosila u sebi sve 33 preostale godine svoga života. Ponekad, vrlo rijetko, znala je natuknuti poneku riječ ili istrgnutu rečenicu, ali nikad do kraja izgovorenu misao. Ja sam razumio njene nagle šutnje i suspregnute uzdahe i nisam ništa pitao, jer sam znao da odgovora nema.