22
slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća
drugo poglavlje
U zatvoru Sudbenog stola Te uskršnje nedjelje kad je moj otac odveden u zatvor Okružnog suda bilo je uhapšeno još dvadesetak ili više Karlovčana: istaknutiji građani srpske nacionalnosti, vodeći ljudi srpskih i jugoslavenski orijentiranih udruženja, nekoliko najpoznatijih komunista (Ivo Vejvoda, Branko Priselac, dr. Puba Drakulić) i svega dva Židova – moj otac i njegov bliski prijatelj Filip Reiner, advokat i vodeći čovjek karlovačkih cionista. Ni njima ni njihovim obiteljima nitko nije rekao zašto su u zatvoru. Tek smo naknadno nekako povezali događaje. Toga dana, u prvome sumraku predvečerja, 13. travnja oko 20 sati, u njemačkom vojnom mercedesu potpukovnika Saltzera, dotadašnjeg zamjenika vojnog atašea u Kraljevini Jugoslaviji, u Karlovac je iz pravca Duge Rese stigao ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić. Sat ili dva kasnije, predvođena talijanskim potpukovnikom Sangiorgiom, stigla je kolona talijanskih civilnih autobusa u kojima se oko 200 ustaških emigranata vraćalo u zemlju, nakon dugogodišnjih izbivanja i šest i pol godina provedenih u talijanskoj internaciji. Bili su “ispaćenih lica, tih vidnih tragova patnja i stradanja u logorima i zatvorima na Liparima, Sardiniji i Siciliji” – kako ih je ocrtao Eugen Dido Kvaternik u najzanimljivije pisanim memoarima ustaške provenijencije (Sjećanja i zapažanja, Zagreb 1995., str. 30). Od Trsta do Karlovca putovali su točno 24 sata, s brojnim zastajanjima, ali bez odmora. Bili su sigurno sretni što su se mogli naspavati u urednoj kasarni karlovačke kadetske škole, ali možda
