1941. Godina koja se vraća

s l av k o g ol d s t e i n

1941.

dva špalira (1941.–1945.)

1

Godina koja se vraća 1941.

Godina koja se vraća

2

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

Od istog autora u izdanju Frakture: Proslovi za bolju zemlju Jasenovac – tragika, mitomanija, istina

dva špalira (1941.–1945.)

3

Slavko Goldstein

1941.

Godina koja se vraća

Fraktura Srpsko narodno vijeće

4

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

© Slavko Goldstein, Sanja Petrušić Goldstein i Fraktura, 2007.; 2020.

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

All rights are represented by Fraktura, Croatia.

ISBN 978-953-358-201-6 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1060716

dva špalira (1941.–1945.)

5

Time present and time past Are both perhaps present in time future, And time future contained in time past. ...involved with past and future Only through time time is conquered.

T. S. Eliot, Four Quartets

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo Možda su oba u vremenu budućem, A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom. ...u spletu prošlog i budućeg Samo se vremenom pobjeđuje vrijeme.

T. S. Eliot, Četiri kvarteta

6

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

dva špalira (1941.–1945.)

7

Sadržaj Uz treće izdanje Predgovor drugom izdanju

9 11

prvi dio Moj otac 13 1. Dva špalira (1941.–1945.)

15 2. U zatvoru Sudbenog stola 22 3. Ćelija broj 15 34 4. Logor lijepoga imena 48 5. Pismo 64 drugi dio “Afera Vujičić” i korijeni zla 89 6. “Afera Vujičić” i korijeni zla 91 treći dio Jedno proljeće u Karlovcu 169 7. Žuti znak koji nisam nosio 171 8. Novine koje su ubile Filipa Reinera 187 9. Zapečaćena i otpečaćena knjižara 211 10. Srde iz starih vremena 235

8

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

četvrti dio Jadovno 247 11. “Svi smo mi sada taoci” 249 12. Na putu za Jadovno 264 13. Velebitski logor smrti 286 peti dio Moja majka, ustaše i partizani 315 14. Ćelija broj 20 317 15. Fanatici, poslušnici, ubojice, spasioci 341 16. Ustanak na Baniji i Kordunu 364 17. Pribježište Banski Kovačevac 417 18. Priča o dva sela 433 19. Kraljevica i partizani 504 20. Oslobođenje 556 Kazalo imena 595 Fotografije 611 Zahvale 613 O autoru

615

dva špalira (1941.–1945.)

9

Uz treće izdanje Prošlo je 13 godina otkako je objavljeno prvo i drugo izdanje knjige 1941.

– Godina koja se vraća Slavka Goldsteina.

Knjiga je dobila nagradu Jutarnjeg lista za najbolju hrvatsku publicistiku u godini 2007., nagradu “Kiklop” za publicistiku na Sajmu knjiga u Puli 2007., nagradu Grada Zagreba 2008., nagradu Srpskog narodnog vijeća “Gojko Nikoliš”, nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić” 2011. godine za knjigu proteklog desetljeća. Na Sajmu knjiga u Puli 2010. Slavko Goldstein je dobio nagradu “Kiklop” za životno djelo, godine 2012. objavljena je u srpskom izdanju u Beogradu, godine 2013. na engleskom, u izdanju The New York Review of Books u SAD, uslijedilo je potom španjolsko (2014.) i njemačko izdanje (2017.). Za 2021. najavljeno je i talijansko izdanje.

Mladen Ćapin je po motivima knjige 1941. – Godina koja se vraća 2012. snimio dokumentarni film 10 mjeseci za život.

Slavko Goldstein umro je u rujnu 2017. godine, u 90. godini života.

Do posljednjeg dana svoga života istraživao je, radio i pisao početna poglavlja svoje nove knjige. Ona bi, da ju je završio, bila važan dodatak i u neku ruku nastavak ovog izdanja.

Knjiga 1941. – Godina koja se vraća – rekao je – pisana je prije svega za buduće generacije, one kojima su strahote Drugog svjetskog rata, pa i strahote rata (i ratova) početkom devedesetih godina 20. stoljeća

10

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

dobrim dijelom daleke i nepoznate. “Opasnosti od obnavljanja (i ponavljanja tih zala) nisu minule sve dok u mnogim srcima i glavama još tinjaju predrasude da nije grijeh ako je ljudsko biće progonjeno, pa i ubijeno, samo zato što je rođeno u drugom narodu ili drugoj vjeri ili se usuđuje drugačije misliti.”

U Zagrebu 3. travnja 2020.

Ivo Goldstein Sanja Petrušić Goldstein

dva špalira (1941.–1945.)

11

Predgovor drugom izdanju Prvo izdanje knjige 1941. – Godina koja se vraća objavljeno je početkom veljače 2007. godine u nakladi od 2100 primjeraka. Predstavljanje javnosti priređeno je u Gradskoj vijećnici u Karlovcu 13. veljače, uz su­ djelovanje predsjednika Republike Stjepana Mesića. U Zagrebu je 27. ožujka o knjizi održan javni razgovor u kojem su sudjelovali akademik Eugen Pusić, historičari Mirjana Gross, Latinka Perović i Ivo Banac, te književnici Ivan Lovrenović, Marko Grčić i Miljenko Jergović. Njihovi kompletni tekstovi objavljeni su kao tema broja u časopisu Društva hrvatskih književnika Republika, br. 4/2007.

Mediji su knjigu dočekali s velikom pažnjom i jednodušnim pohvalama. Isticano je uspješno prožimanje dojmljive memoaristike s uvjerljivom dokumentiranom historiografijom, obilje zanimljivih podataka i osobnih sudbina, sjajan publicistički i literarno vrijedan stil koji čini da se knjiga čita s intenzivnim zanimanjem i “na dušak”. Sažete izvatke iz tih prikaza donosimo na posljednjim stranicama ovog drugog izdanja.

Nepovoljnih ocjena knjige u medijima do sada nije bilo i javno još nije osporen nijedan od više stotina podataka iznesenih u knjizi. Šest mjeseci poslije objavljivanja prvo je izdanje ove knjige bilo praktički rasprodano. Kako potražnja za knjigom neprekidno traje, odlučili smo objaviti i ovo drugo izdanje. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske već je naručilo 500 primjeraka za potrebe srednjoškolskih knjižnica. Drugo izdanje identično je s prvim,

12

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

osim ĹĄto je autor unio neke dopune, osobito unutar 19. poglavlja, u tematskom kompleksu Appendix o partizanima i komunistima. Promjena je i u vanjskoj opremi knjige.

U Zagrebu 15. listopada 2007.

Slavko Goldstein

dva ťpalira (1941.–1945.)

13

prvi dio

Moj otac

14

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

Ivo Goldstein (1900.–1941.)

dva špalira (1941.–1945.)

15

prvo poglavlje

Dva špalira (1941.–1945.)

Bio sam radoznao dječak niska rasta i morao sam se popeti na ogradu da bih mogao vidjeti preko gustog špalira. Dan ranije, u četvrtak 10. travnja 1941. godine, bilo je tmurno nebo i palo je malo susnježice koja se brzo topila na karlovačkim ulicama. Preko noći se razvedrilo. Veliki petak osvanuo je okupan proljetnim suncem, okićen trobojnim zastavama koje su lepršale s krovova, prozora i balkona. Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ulazak njemačke vojske u grad. Djeca mašu papirnatim zastavicama, a špalirom struji veseli žamor: “Nema rata, a imamo državu!”

Prvi tenk njemačke prethodnice zaustavio se na uglu Banije i Kolodvorske ulice, pred improviziranom tribinom. Kraj tribine postrojena vatrogasna limena glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici s tribine recitiraju dobrodošlice. Ne čujem ih, ozvučenje je loše, ali s povišenog mjesta na ogradi, zajedno s prijateljima Tončekom Strzal­kowskim i Bogdanom Lasićem, imam lijep pregled i sve dobro vidim. Radoznalosti je udovoljeno, a i osjećaju da nismo utopljeni u mnoštvu špalira, s kojim se ne radujemo današnjem danu.

Naš gimnazijski kolega Lončarić, stariji od mene tri-četiri godine, kojeg smo na nogometu zvali “Lonac”, s puškom preko ramena i ve­ likom kokardom na “šilterici” šepuri se oko špalira, očigledno ponosan što je baš on jedan od onih koji ovdje drže red. Gospodin Livadić,

16

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

nedavno konvertirani Židov Leitner, vlasnik trgovine željeznom robom nedaleko od nas na korzu, u zaštitarskoj uniformi s puškom i novoprišivenom kokardom, s napadnom poduzetnošću nekakvog nadredara, pred špalirom demonstrira hitno prilagođavanje novim prilikama (ali ga ni to nije spasilo, jer je već iste godine skončao u Jadovnu). Na trenutak mi se učinilo da s prozora na prvome katu, iza zavjese, proviruje moja vršnjakinja Smiljka Kozomarić, za kojom sam prethodnog ljeta na koranskom kupalištu, s prvom stidljivom čežnjom, pogledavao kako svoje prve obline izlaže vodi i suncu. Njen je otac imućni karlovački trgovac, istaknuti podupiratelj srpskih kulturnih društava i “Jugosokola”, pa Smiljka sigurno nema razloga veseliti se dolasku Nijemaca, proglašenju ustaške NDH i slavlju pred njezinom kućom.

Mladi njemački vojnik (ili oficir), koji do pojasa viri iz kupole tenka, sasvim mirno, možda i ravnodušno, sluša dobrodošlice na nerazumljivom mu jeziku, a meni se iz daljine činilo da kradom pogledava na sat. Šezdeset godina kasnije moj mi je prijatelj Vaništa pričao kako ga je iznenadilo mladenački lijepo lice tog vojnika (ili oficira), lijepa i profinjena pojava na vrhu golemoga ružnoga tenka.

Kroz gusti špalir građana motorizirana njemačka prethodnica paradno je preko banijanskog mosta ušla u Karlovac i razmiljela se gradom. “Toj se sili nitko ne može oduprijeti”, snuždeno je, pod dojmom njemačkih tenkova, na putu kući, mumljao Bogdan Lasić, već tada nadobudni skojevski simpatizer, tri godine kasnije komesar čete u Žumberačkoj brigadi. Sa svojih smo prozora iduća dva-tri dana gledali njemačku motorizaciju kako dolazi i odlazi, postrojava se i prestrojava pred Zorin domom, kao na nekoj etapnoj stanici za daljnji raspored.

Oklopljeni kamioneti vukli su topove s dugačkim cijevima, duljima od samih kamioneta. I jugoslavenska vojska, koja se raspala pod naletom motoriziranog oklopa, imala je topove, ali su ih vukli volovi. U Glini – zapisao je tamošnji kroničar – topovi jednog diviziona s upregnutim volovima zanoćili su po dvorištima i u gradskome parku. Ujutro su njemački tenkovi protutnjili Glinom, posade kraljevskih topova preko noći su se razbježale i napušteni volovi tužno su mukali glinskim ulicama i parkom, žedni i gladni.

dva špalira (1941.–1945.)

17

Četiri godine kasnije, s obje strane ulice na karlovačkoj Baniji, opet se zgusnuo dugački špalir radosnih građana. Bili su to kasnovečernji sati 8. svibnja 1945. godine. Rat je bio gotov. Banijanskom cestom, kroz bučni špalir, Karlovačka udarna brigada vraćala se u svoj grad. Na uglu Kolodvorske ulice i Banije opet je limena glazba treštala poletne korač­ nice, možda ona ista glazba koja je tu svirala prije četiri godine. Građani iz špalira mahali su zastavicama, bučno pozdravljali i radosno prepoznavali brigadire iz stroja. Više od tisuću mladih ljudi, koji su koračali kroz špalir, jedva su održavali vojnički red u stroju i najradije bi se razišli među građane: iz rata su se vraćali svojim obiteljima i kućama.

Na uglu Kolodvorske i Banije ovaj put nije bilo tribine. Pozdravi dobrodošlice održani su pred srušenim mostom, ali govornike nisam vidio ni čuo, jer sam u stroju brigade bio daleko otraga, u IV. bataljonu.

Učinilo mi se da među mnogima ispred hotela Evropa opet stoji čovjek s najbujnijom kosom u gradu, radiotehničar Kiš, kojeg sam zapamtio da je točno na tom mjestu stajao i prije četiri godine. Prozori na kući Smiljke Kozomarić ovaj put nisu bili zastrti, a s jednoga prozora mahala je Smiljka. S obje strane špalira svaki bi čas ponetko utrčao u stroj brigade da zagrli sina, kćerku, brata ili prijatelja. Kruti vojnički stroj pomalo je labavio i uranjao u raspršeni špalir. Prije mosta iz špalira je odjednom istrčala moja mama i dugo smo zajedno plakali od sreće što smo opet tu i od tuge što najbližeg nam, i mnogih drugih, s nama više nema. Jedan rat zaista je bio gotov. Za nas mnoge to se zvalo Oslobođenje i tek smo poslije shvatili da radost nije donijelo svima, već nekima i nepravedne patnje i boli. Bili smo dorasli otporu protiv Zla, nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu. Poput mnogih ratnih pobjeda u po­ vijesti, ni naša nije ostala neokaljana. Četiri godine, između prvog i drugog špalira na karlovačkoj Baniji, trajao je taj rat, koji nam je svima odredio sudbine. Uništio je milijune obitelji i bezbroj ih osakatio, raspršio nas je na sve strane. Nekadašnje susjede i prijatelje natjerao je da se gledaju kroz nišane mitraljeza. Za sobom je ostavio tragove, dugotrajne do naših dana. Iako su Nijemci trideset godina kasnije samozadovoljno skovali kovanicu “Vergangenheitsbewältigung” (prevladavanje prošlosti), bojim se da ta prošlost

18

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941., iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne.

Pišući u ovoj knjizi o svojoj obitelji, trudio sam se da sve što se događalo nama ne odvajam od sudbina mnogih drugih i cijele zemlje.

Pratim u knjizi prijatelje i znance, pa i neke ljude koje tada još nisam znao, nastojeći da ih razumijem i kad nismo bili na istoj strani. Držim da sudbina moje obitelji, od koje polazim, upotpunjuje opću sliku zbivanja, i da opća slika zbivanja, koju naznačujem kroz obilje istraženih dokumenata i drugih izvora, omogućuje da bolje shvatimo što se to i zašto se događalo mojim najbližima, meni i mnogim drugima. *** Mislim da točno mogu odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinjstvo: nedjelja 13. travnja, katolički Uskrs, proljetno prijepodne.

Na promenadi pred Zorin domom, nedaleko od kuće u kojoj stanujemo, uredno poredani njemački tenkovi, blindirani automobili, vojna kuhinja na velikim kotačima s debelim gumama. Moji “špilkameradi” Tone Orešković i “Cujo” Pasek došli su po mene da se idemo igrati. Otac me zaustavio na vratima: – Kamo ideš?

– Idem se s dečkima igrati.

– Igrati?

Otac me pogledao malo začuđeno, u nedoumici.

– Pa, dobro. Idi. Nemoj zakasniti na ručak.

Kad sam se vratio na ručak, oca više nije bilo kod kuće. I kući se više nikad nije vratio.

Ne sjećam se jesmo li se toga jutra na promenadi zaista igrali ili smo samo u dječačkoj radoznalosti obilazili oko poredanih oklopnih grdosija kakve smo dotad vidjeli samo u Fox Movietone žurnalima. Njemački vojnici bezbrižno su ćaskali, nešto pijuckali iz limenih čaša, šalili se, pušili. Na istim mjestima, istovremeno, promatrao ih je i Stanko Lasić:

dva špalira (1941.–1945.)

19

“Sve što sam dotad o Nijemcima mislio mogao sam skupiti u ovu formulu: zli i ružni ljudi. A u Karlovac je došla mladost: vedra, nasmijana, pristojna, uljudna, čak ljubazna, a prije svega lijepa... Ništa im nije bilo teško. Gledali smo ih na promenadi, ispred Zorin doma: cijeli su dan nešto radili, čistili oružje, glancali topove, skidali blato s kotača i gusjenica, čitali novine, slušali radio, prali košulje, rezali nokte, otvoreni prema nama, ali zatvoreni u sebe... Osjetio sam odmah da su nepatvoreni, da ne igraju predstavu, da nam ne prodaju bofl robu. Bili su ono što su bili: vojska, osvajači, disciplinirani ubojice...” (S. Lasić: Autobiografski zapisi, str. 140) – Čemu se to smiju? Što kažu? – zapitkivali su me prijatelji i nagovarali da prisluškujem razgovore. U samopouzdanoj dokolici njemački vojnici vjerojatno nisu ni pomišljali da netko od nas malih radoznalaca dobro razumije njemački. Smijali su se slobodno, razgovarali otvoreno, o djevojkama, pobjedama, pošiljkama kući. Jedan sam razgovor dobro zapamtio. Leđima naslonjen i jednom nogom oduprt o vozilo, njemački podoficir zamišljeno uvlači dim cigarete i poput starješine koji provjerava znanje svojih ljudi obraća se dvojici-trojici kamerada: – No, was sag’t ihr? Wohin geht es jetzt weiter? (– No, što kažete?

Kamo se ide sada dalje?)

– Na Tursku!

– Ni govora. Na Rusiju! – bio je siguran podoficir samodopadnog držanja, kao da znade nešto više, što ostalima ne smije reći.

– Bolje na Tursku. Odmah smo na Suezu, Španjolci na Gibraltaru, naše je Sredozemno more. I iračka nafta, i Perzija, sve do Indije.

– Idemo na Rusiju, vidjet ćeš – znao je bolje samouvjereni podoficir.

Kod kuće me čekalo smrknuto lice naše Jage. Prije sat vremena po oca su došla dva mladića, poznati predratni frankovci, student prava Ratko Demut i besposličar Stjepan Augustinović. Bili su u civilnim odijelima, ali s revolverima oko pasa, s novoprišivenim trobojnicama i ustaškim znakom oko rukava. Navodno su bili pristojni: “Oprostite, gospon inženjer, trebamo vas samo radi nekih iskaza, brzo ćete se vrati­ti.” Majka je odjurila za njima, vjerojatno na policiju. Jaga je jedva susprezala uznemirenu zabrinutost. Sinoć je nagovarala oca da se

20

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

odmah skloni u njeno selo Banski Kovačevac – “dok ne prođe prva huja, pa će se vidjeti kamo dalje”– a otac i majka smišljali su kako da ne raz­ dvajaju obitelj, oklijevali su kao da još imaju vremena.

O Jagi će u ovoj knjizi biti još mnogo riječi. Otkad je 1932. došla u našu kuću, Jaga je bila naš ideal najbolje kuharice, sobarice, njegovateljice, odgojiteljice, povjerljive savjetnice, miriteljice, najpouzdanije prijateljice, punopravni član obitelji sve do kraja kad smo je brat i ja 1990. godine pokopali na Mirogoju, u obiteljskoj grobnici kraj naše mame. Do danas ne mogu dokučiti odakle toj – tada mladoj i neiskusnoj polupismenoj seljanki iz sirotinjskog Banskog Kovačevca – toliko samopouzdane životne mudrosti, odakle joj nepogrešivi instinkt za razlučivanje dobra od zla s kakvim sam se jedva ikad i poslije susreo.

I moj mlađi brat Danko zapamtio je izbezumljeno Jagino lice kad se nešto poslije mene vratio kući. Sa zebnjom se do danas prisjeća toga dana i Jagine uznemirenosti, sasvim neuobičajene na njenom inače tvrdom licu.

O mojem ocu i njegovu hapšenju Stanko Lasić je napisao: “Slavkov je otac imao knjižaru i papirnicu u najužem centru grada, sto metara od Svetog Trojstva. Poslovao je sjajno, sposoban čovjek koji je osim normalne knjižare imao i posudbenu biblioteku, što se nalazila u produžetku glavne prostorije. Kmična, ali udobna. Tiha. U toj ‘biblioteci’ knjige su se mogle posuđivati, ali i čitati. Postao sam vrlo rano crv ‘posudbene’. Gospodin Goldstein dopuštao mi je da čitam što god hoću, povremeno je sa mnom razgovarao o knjizi koju sam držao u ruci.

Uvijek blag, uvijek smiren. Pun znanja... Slavkov je otac ubrzo nakon toga uhapšen i među prvima likvidiran, po svoj prilici u jednoj od prvih jama... Bio bih pogođen da se radilo o bilo kojem čovjeku, kao i o najve­ ćem zločincu, jer me nasilna smrt uvijek užasava. A kako da ne budem uništen osjetivši da smrt dotiče čovjeka kojega sam smatrao iznimnom dobrotom, od kojega sam puno naučio, koji je bio fin gospodin, zaljubljen poput mene u knjige, koje je gladio kao glavu djeteta. U knjižari sam često bio svjedok njegove brige za ljude, znao je razgovarati sa svakim, ugodan, ‘krotak’, ‘siromašan u duhu’, nenametljiv, a svoj. Pričalo se da je ljevičar, to sam čuo više puta, ali da ne pripada nijednoj

dva špalira (1941.–1945.)

21

partiji. Govorilo se o njemu kao o humanistu, tako sam i saznao za tu riječ i ispunio je njegovom osobnošću. Smrt ga je dotakla u času našeg ‘uskrsnuća’. Zašto? Zato što je bio Židov. Zato što je bio humanist...” (S. Lasić: Autobiografski zapisi, str. 139-140) Očevo hapšenje i ti aprilski dani 1941. u mojim su sjećanjima trenutak granice. Do tih dana, do trinaeste mi godine, sjećanja su kratki bljeskovi, međusobno nepovezane slike istrgnute iz vremena, ponekad i iz prostora u kojem se zbivaju. Od tog trenutka pamtim cjeline: pokretne slike u logičnom slijedu, cijele epizode uronjene u prostor, natopljene vremenom. Pamtim i neke razgovore, njihov sadržaj, tu i tamo čak i bitne rečenice, možda doslovno. Nisam baš uvijek siguran što su tu stvarna sjećanja, a što nadgradnja kasnijih razgovora i saznanja.

Slikama najviše vjerujem da su autentične, osobito njihovim zornim detaljima koje naknadna pamet nije mogla izmisliti. Za razgovore već sam manje siguran, a emocije i misli koje prate sliku više su današnje nego ondašnje. Trinaestogodišnji dječak, iako je silom okolnosti prerano sazrijevao, nije još bio dorastao sveobuhvatnosti tragičnog osjećaja kojim je danas natopljeno prizivanje 1941. godine.

Pišući ovu knjigu sva sam sjećanja stavljao pod sumnju, dopunjavao ih i tražio im smisao listajući po onovremenim novinama, službenim spisima, po osobnim pismima i memoarskim zapisima sudionika. Sjećanja su bila na kušnji i u razgovorima s mojim bratom Dankom i s prijateljima iz onog vremena koje i danas rado viđam. Za prikaze općih zbivanja oslanjao sam se na obilje dokumenata koje sam pretražio, pa tako naišao i na razne, dosad slabo poznate ili nepoznate pojedinosti, koje bacaju bolje svjetlo na tadašnje važne događaje. Trudio sam se biti vjerodostojan – samome sebi, budućim čitaocima ovoga teksta i onima o kojima pišem, a više ih nema. “Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu” – napisao je i često je citiran Voltaire, a meni se čini da istinu dugujemo svima, živima i mrtvima, baš svima, podjednako. A poštovanje dugujemo mnogima, i živima i mrtvima, ali ne baš svima.

22

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

drugo poglavlje

U zatvoru Sudbenog stola Te uskršnje nedjelje kad je moj otac odveden u zatvor Okružnog suda bilo je uhapšeno još dvadesetak ili više Karlovčana: istaknutiji građani srpske nacionalnosti, vodeći ljudi srpskih i jugoslavenski orijentiranih udruženja, nekoliko najpoznatijih komunista (Ivo Vejvoda, Branko Priselac, dr. Puba Drakulić) i svega dva Židova – moj otac i njegov bliski prijatelj Filip Reiner, advokat i vodeći čovjek karlovačkih cionista. Ni njima ni njihovim obiteljima nitko nije rekao zašto su u zatvoru. Tek smo naknadno nekako povezali događaje.

Toga dana, u prvome sumraku predvečerja, 13. travnja oko 20 sati, u njemačkom vojnom mercedesu potpukovnika Saltzera, dotadašnjeg zamjenika vojnog atašea u Kraljevini Jugoslaviji, u Karlovac je iz pravca Duge Rese stigao ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić. Sat ili dva kasnije, predvođena talijanskim potpukovnikom Sangiorgiom, stigla je kolona talijanskih civilnih autobusa u kojima se oko 200 ustaških emigranata vraćalo u zemlju, nakon dugogodišnjih izbivanja i šest i pol godina provedenih u talijanskoj internaciji. Bili su “ispaćenih lica, tih vidnih tragova patnja i stradanja u logorima i zatvorima na Liparima, Sardiniji i Siciliji” – kako ih je ocrtao Eugen Dido Kvaternik u najzanimljivije pisanim memoarima ustaške provenijencije (Sjećanja i zapažanja, Zagreb 1995., str. 30). Od Trsta do Karlovca putovali su točno 24 sata, s brojnim zastajanjima, ali bez odmora. Bili su sigurno sretni što su se mogli naspavati u urednoj kasarni karlovačke kadetske škole, ali možda

u zatvoru sudbenog stola

23

i razočarani što su tu morali provesti još cijeli sljedeći dan i noć, nestrpljivi da što prije krenu za Zagreb, da postanu vlast i moć i bogatstvo i čast i slast i naplata i osveta za dugogodišnje strpljenje, za svakovrsnu oskudicu i patnju, za mučne neizvjesnosti i česte krize beznađa, za sve popratne bolesti svake političke emigracije kojoj je sada, u eksploziji sretnoga trenutka, napokon došao konac i kraj.

Tridesetak sati Pavelić je u Karlovcu morao čekati da iz Zagreba stigne opunomoćenik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesenmayer a iz Rima pomoćnik talijanskog ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso da u Karlovcu utanače obaveze ustaških vlasti prema njihovim državama. Tek pošto je telegramom Mussoliniju obećao da će se “prilikom razgraničenja poštivati talijanska prava u Dalmaciji”, a telegramom Hitleru izrazio “zahvalnost njemačkoj vojsci” i želju “da Hrvatska uđe u novi europski poredak” i tek pošto je dao dopunske garancije – koje je Veesenmayer pomno bilježio – da će “hrvatska vojska rame uz rame s njemačkom vojskom poći u borbu protiv zajedničkog neprijatelja”, Pavelić je mogao produžiti za Zagreb i, još po mraku, prije jutra 15. travnja, zajedno sa svojim ustaškim povratnicima zasjesti na Markov trg – “kako bi mogao u svoje ruke primiti kormilo Hrvatske, koju su kroz osam stoljeća vodili loši i tuđinski kormilari”.

(Ratko Demut u karlovačkom tjedniku Hrvatska sloboda, br. 8, str.

2) Prema istome autoru “osam stotina godina čekali su Hrvati takvoga vođu” čije osobine “uzdižu Ga uz bok najvećih muževa Evrope” i Karlovac je “s ponosom dočekao zgodu koja mu se pružila i dao konak najvećem Hrvatu svih vremena kad se On prve noći nakon dvanaestgodišnjeg izbivanja našao u domovini” i to je bio “najveći dan u povijesti našega grada”1.

Većina građana koji su bili zatvoreni zbog policijskih mjera predo-

Zbog događaja koji će biti opisivani u više poglavlja ove knjige, mislim da ovdje vrijedi reći da je Pavelić te dvije noći u Karlovcu, prve noći u domovini nakon 12-godišnjeg izbivanja, prenoćio kod svog prijatelja iz studentskih dana dr. Ante Nikšića, dotadašnjeg predsjednika Sudbenog stola u Karlovcu, koji je upravo tih dana imenovan ustaškim povjerenikom za grad i kotar Karlovac.

1

24

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

strožnosti za vrijeme Pavelićeva boravka u Karlovcu, nakon njegova odlaska ubrzo su pušteni kućama, među njima i Filip Reiner i svi komunisti. S još nekoliko “najnepodobnijih” moj je otac ostao u zatvoru.

Prema Milanu Radeki, jedinome koji je iz te grupe doživio napisati sjećanja, “Goldstein je za ono vrijeme imao previše negativnosti”: bio je i Židov i ljevičar i popularni knjižar, svojevremeni cionistički pionir u Palestini, zatim jedan od vodećih esperantista, potomak starosjedilačke rabinersko-knjižarske obitelji za kojeg se držalo da ima utjecaj u gradu. U njegovu knjižaru često su navraćali i tu se zadržavali karlovački građani na glasu kao krležijanci, socijalisti, komunisti, teški individualisti, buntovni liberalisti, cionisti, esperantisti, antifašisti, sindikalisti, fronpopuleristi – sve sami nepodobnici zbog kojih je otac već imao posla i s bivšom jugoslavenskom policijom (“informativni razgovori”) kad su iz knjižare odlazile pošiljke za dobrovoljce u Španjolskom građanskom ratu i kad je koristio svako novo izdanje Krležinih djela da demonstrativno okiti sva tri izloga knjižare Krležinim knjigama, slikama, citatima Krleže i o Krleži. Kad je 1932. pokrenuo tjednik Karlovačke novosti, morao ga je pod pritiskom policije već nakon nekoliko brojeva obustaviti. (“Obustava Karlovačkih novosti bio je svakako žurnalistički minus za Karlovac” – drži povjesničarka karlovačkog kulturnog života Marija Vrbetić u zborniku Karlovac 1579-1979, str.

324.) U knjižari je otac naročito propagirao proturatne pisce (Remarque, Barbusse), knjige s popularnim socijalnim sadržajem (Maksim Gorki, B. Traven, Dos Passos, Upton Sinclair, Jack London), njemačke antinaciste i emigrante (Thomas i Heinrich Mann, Erich Kästner, Bertolt Brecht, Alfred Döblin, Ernst Toller, Stefan Zweig), a uvijek i najviše Krležu, njegove komplete u izdanju Minerve i Binoze i, s posebnim osobnim sklonostima i zadovoljstvom, njegove Balade Petrice Kerempuha čim su se pojavile. (Tuzlanski i vinkovački gimnazijalac, bečki student, s naporom je imitirao kajkavštinu Balada, ali ih je nama kod kuće ipak neumorno recitirao, a Danka i mene navodio da ga pokušamo slijediti lamentiranjem o štibri, o cvetju bez pravice, o Imbri Skunkaču – piličaru i tatu, o tome kak još “nigdar ni bilo da ni nekak bilo”.)

u zatvoru sudbenog stola

25

Kao poduzetni knjižar otac je motorkotačem Dresch, poslije i rasklimanim Fiatom, marljivo obilazio seoske škole Pokuplja i Korduna, opskrbljujući ih knjigama i školskim potrepštinama, uspostavljajući poznanstva i prijateljstva s intelektualno radoznalim učiteljima i napred­nim seljacima Markom Mutićem, Tomom Žalcem, Brankom Nikolišem, Ćanicom Opačićem, Markom Polovićem i, naročito, s Hasanom Kikićem, koji nas je često posjećivao iz svojih mjesta službovanja Gornjega Sjeničaka i Pisarovine (i kojem do danas pamtim profil lijepa čovjeka kako pjeva nostalgičnu sevdalinku nadglasujući snažnim ali i ugodnim baritonom drndanje našega Fiata, negdje na grbavoj cesti Pokuplja ili Korduna). Kad su 1938. godine učenici završnih razreda Učiteljske škole i Realne gimnazije organizirali protestne demonstracije i štrajk zbog premještaja dvojice omiljenih profesora – ljevičara Nike Pavića i hrvatskog nacionalista Mirka Zelenike – nekoliko vodećih štrajkaša dolazilo je k nama kući razgovarati s mojim ocem i čuti njego­ ­vo mišljenje. Kad je povratniku s trogodišnje robije u Sremskoj Mitrovici, vodećem karlovačkom komunistu Ivi Marinkoviću, 1937. bilo onemogućeno prehranjivati obitelj zaposlenjem u struci profesora kla­sičnih jezika, moj ga je otac smjestio kao knjigovođu kod svojih prijatelja Veličkovićevih, koji su bili vlasnici tvornice koža Podvinec.

Društvo u kojem se moj otac najviše kretao bili su njegovi najbolji prijatelji Mia Veličković, Slovenka, njen suprug Aleksandar (Ane) Veličković, Srbin, pa cionist Filip Reiner i njegova supruga Ružica Bonači Janović, profesorica književnosti i pjesnikinja iz Splita, te njena najbolja prijateljica profesorica Marica Marinković, sestra komunista Ive Marinkovića. Što reče Milan Radeka – ing. Ivo Goldstein “imao je za ono vrijeme previše negativnosti”, čovjek sumnjiv u svakome pogledu.

Od 13. do 26. travnja otac je bio u zatvoru Okružnog suda u Karlovcu.

Majka mu je svakog dana donosila hranu i više sam puta išao s njom.

Upravnik zatvora Berger najčešće nam je omogućavao i kraći razgovor s ocem u zatvorskom hodniku, nasamo, a ne znam je li to bilo u skladu sa zatvorskim propisima ili samo upravnikova izuzetna susretljivost.

Berger je govorio vrlo tiho, s paćeničkim licem i sažalnim pogledom

26

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

suosjećanja, kao da nam saopćava nešto u povjerenju i žali što za nas ne može učiniti više. Jedan od zatvorskih stražara, brkati Đuro, oca je s poštovanjem zvao “gospon šef” i meni govorio nekakve utješne riječi.

Majka je bila sasvim opsjednuta svim mogućim kombinacijama kako da se izbavi otac, a on se nastojao držati smireno i opušteno, čak možda s primjesom samopouzdanja u dobar ishod. Ipak, kad sam mu na odlasku kroz rešetke zatvorskog dvorišnog prozora vidio lice dok nam je mahao za ispraćaj, na trenutak sam u njegovu osmijehu osjetio usiljenost i u pogledu zabrinutost, ali danas više ne znam je li to zaista sjećanje ili naknadna nadogradnja sjećanju.

Tri dana nakon očeva hapšenja, 16. travnja, bio je Dankov deveti rođendan. Ni Jaga ni mama nisu imale volju priređivati nešto kao rođendansko slavlje, ali je Mia Veličković poklonila Danku ručni sat.

U ono vrijeme to je bio neobično rijedak i skup poklon: nitko od Dankovih vršnjaka tada još nije imao ručni sat. Židovski dječaci obično bi ga dobivali za trinaesti rođendan, datum kad po starodrevnom židovskom običaju postaju punopravni članovi vjerske zajednice (Bar micva).

I meni je bio obećan ručni sat za trinaesti rođendan, koji mi je uskoro predstojao. Danka, koji je sa svojih devet godina već osjećao tugu rođendana bez odvedenog oca, Mia je uspjela razvedriti neočekivanim i izuzetnim poklonom. Upravnik Berger pustio ga je s majkom na razgovor s ocem kojem je Danko sav ponosan pokazivao sat na ruci, a otac se dobrohotno smješkao, tko zna s kakvim osjećajem u duši.

U to vrijeme više sam puta umjesto majke ispomagao u knjižari, koju su nam tek nekoliko tjedana kasnije zapečatili i oduzeli. Prvih su dana najbolje mušterije bili njemački vojnici koji su plaćali svježe štampanim novčanicama obilježenima žigom “Reichskreditkassen­ schein”, a zvali smo ih “okupacijska marka”. Tih maraka vojnici su imali, činilo se, koliko su željeli i kupovali su sve što je imalo bilo kakvu vrijednost da se pošalje kući u Njemačku. Zvali smo ih “Vimpi jede sve”.

Viđao sam ih kako sa svežnjevima novčanica izlaze iz zatvorenog minikamiona (ili većeg kombija) parkiranog na promenadi pred Lukinićevom kućom. Dječački smo nagađali da se tu u kamionu štampaju novčanice, a vjerojatno je to bila samo trupna blagajna, pokretno spre-

u zatvoru sudbenog stola

27

mište jeftinog novca kojim je Wehrmacht nagrađivao svoje pripadnike za još jednu “Blitzkrieg” pobjedu. (Sve troškove zadržavanja njemačke vojske na području NDH, kao i pokriće za okupacijski novac, morala je po ugovoru od 16. svibnja 1941. nadoknaditi ustaška država.) Tijekom nekoliko dana, koliko su se zadržavali u Karlovcu, Nijemci su ispraznili police i skladišta mnogih radnji i nastupila je prva nestašica nekih artikala. Naš poslovođa Rubčić, oduševljen brzom prodajom, htio je poći u nabavke u Zagreb da opet napuni police i izloge za daljnju prodaju, što majka nije odobrila. Našem najvjernijem kalfi Dragecu Starešiniću, predratnom članu ilegalne Komunističke partije, odobrila je da iz knjižare potajno iznese dvije Olivetti pisaće mašine, na kojima su navodno dva-tri mjeseca kasnije Maca Majstorović i Josip Kraš pisali propagandne antifašističke poruke. Mislim da je majka svakodnevno iz knjižare odnosila okupacijske marke, sutradan ih u banci mijenjala u dinare i s dinarima “na crno” kupovala talijanske lire, jedinu relativno po uzdaniju valutu u tadašnjoj Hrvatskoj.

Iako su iz prve grupe karlovačkih uhićenika neki bili nakon nekoliko dana pušteni kućama, sva tri karlovačka zatvora (kotarski, okružni i policijski) ubrzo su se opet počela puniti. Ugao Haulikove i Križanićeve ulice pred Okružnim sudom postao je okupljalište rodbina uhapšenih koje su ovamo donosile hranu, čekale vijesti od svojih i objašnjenja od nadležnih. Grupa je gotovo svakog dana bujala, postajala sve brojnija i zgusnutija. Gladni da saznaju što se zapravo s njihovima zbiva, može li im se i kako pomoći, svi su međusobno izmjenjivali vijesti, savjete i druge “povjerljivosti”. Nastajala su nova poznanstva i prijateljstva, u solidarnosti koja se stvara među ljudima pogođenima istom nevoljom.

Nasušno željni dobrih vijesti, ljudi su ih sami proizvodili: “Nijemci, kakvi jesu da jesu, ipak hoće red. Čujem da traže od Pavelića da ne drži ljude u zatvorima bez suda, a sudovi, ma kakvi bili, morat će postupati po zakonu!” – i slično. Dok se veliki dio naroda još radovao jeftino završenom ratu i hrvatskoj državi, ustaška je vlast već svojim prvim nastupima u mnoge utjerala strah. Ljudi pogođeni tim strahom nekako su već shvaćali da gube status ravnopravnih građana, možda i zaposlenje, možda i imovinu, ali nisu još ni pomišljali da su u pitanju i goli

28

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

životi. “Jer, ma koliko sam čitao o hitlerovskim logorima, dok su ih prije rata punili još Nijemci ili Jevreji, živio sam u tvrdom uvjerenju da se to u Hrvatskoj uopće ne može dogoditi. Hrvatska je povijest i kultura toliko temeljito prožeta državno-pravnim elementom, što sam i proučavao za pravne ispite, da mi se činila nemogućom bilo kakva nasilnost i nezakonitost. Hrvatstvo je za mene bilo usko vezano uz pojam ‘pravice’...” – zapisao je Milan Radeka u Sjećanjima, jednoj od najboljih me­ moarskih proza o 1941. godini u nas (zagrebački tjednik Oko, 1981., br.

244-247 i Ljetopis društva Prosvjeta, svezak 5, Zagreb 2000., str. 15-72).

U četvrtak 17. travnja u karlovačkom zatvoru uhićenog je Radeku posjetio Ivo Klarić, tadašnji član gradskog Ustaškog stana, najprije peteročlanog, zatim sedmeročlanog i na kraju osmeročlanog tijela, koje je prvih tjedana NDH bilo sva vlast u Karlovcu. Klarić i Radeka bili su kolege, obojica profesori na karlovačkoj gimnaziji. Klarić je bio nastavnik jezika i književnosti, poznat kao hrvatski nacionalist; Radeka je bio pravoslavni vjeroučitelj, pravnik i vrsni povjesničar i publicist, u gradu cijenjen kao čovjek široke kulture, demokratskih uvjerenja i vjerske i političke tolerancije, na izborima glasač za Mačekovu listu Udružene opozicije. Klarić je došao Radeki reći kako ga je u Ustaškom stanu dva puta izbrisao s popisa za hapšenje, ali treći put više nije uspio.

Ipak je Radeki isposlovao “dopust” od petka do ponedjeljka, da pravoslavni Uskrs može provesti kod kuće.

Nije baš sasvim jasno je li Klarić ovim “uskršnjim dopustom” želio Radeki pružiti šansu da nekamo nestane i nikad se više ne vrati u zatvor ili – što je vjerojatnije – ni član Ustaškog stana tih dana još nije slutio da se zatočenima sprema masovna smrt. U svojim sjećanjima Radeka ne kaže jesu li ga morile nedoumice i bojazni kad se uvečer u ponedjeljak 21. travnja, nakon provedenog Uskrsa u krugu obitelji, karlovačkim ulicama sam vraćao natrag u zatvor. Je li tada već mogao znati da s velikom vjerojatnošću nosi glavu na panj? Većina onih, kojima se Radeka te večeri pridružio u karlovačkom zatvoru, potkraj te iste 1941. godine više nisu bili na životu. Radeka je imao sreću: obuhvatila ga je odluka nadležnih njemačkih generala i drugih dužnosnika s područja raskomadane Jugoslavije po kojoj su u okviru jednog šireg plana katolički

u zatvoru sudbenog stola

29

svećenici iz anektiranih područja Donje Štajerske i Koruške bili deportirani u Hrvatsku, a razmjeran broj pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju. Tako je Radeka 1. kolovoza 1941., zajedno s obitelji, iz logora kraj Siska bio otpremljen u Beograd. Prethodno su morali potpisati da se “odriču cjelokupne imovine u korist Nezavisne Države Hrvatske”.2 I Klarić je imao sreću, bolje rečeno – zdravu pamet. Svega je oko šest tjedana bio član gradskog Ustaškog stana. Vidio je Zlo koje se počelo provoditi i osjetio da će vrlo skoro biti još više takvoga Zla u kojem on ne želi sudjelovati. “S ustaške vjetrometine Ivo Klarić dosta je brzo otprhnuo u zavjetrinu, realiziravši svoje kratkovremeno domoljubno zalaganje time što je uhvatio položaj direktora gimnazije u Zagrebu, gdje se pritajio” – piše u Radekinim sjećanjima. Klarić je poslije na gimnaziji u Zagrebu navodno potajno prikupljao pomoć za partizane, čemu je mogao zahvaliti što je poslije rata kao kratkotrajni ustaški funkcioner iz travnja-svibnja 1941. prošao bez većih neugodnosti. Bio

Radeka u Sjećanjima nagađa da je inicijativu za deportacije slovenskih katoličkih svećenika u NDH i pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju dao nadbiskup Stepinac, što nije točno. Iz dokumenata je vidljivo da je inicijator takvog dogovora bio njemački poslanik u NDH Siegfried Kasche, u okviru širih planova o “etnički čistim prostorima”. U prostorijama njegova poslanstva u Zagrebu 4. lipnja 1941. održana je konferencija nadležnih njemačkih generala i drugih funkcionera iz anektirane Donje Štajerske i Koruške, okupirane Srbije i iz NDH, zajedno s predstavnicima ustaških vlasti, na kojoj je dogovoreno da će oko 175.000 Slovenaca biti deportirano u Hrvatsku, a isto toliko Srba iz NDH u Srbiju. Također je zaključeno da deportacije treba započeti s obrazovanijim i utjecajnijim slojem stanovništva, prvenstveno sa svećenicima – katoličkima iz Slovenije u Hrvatsku te s istim brojem pravoslavnih iz NDH u Srbiju. Dva dana kasnije, na sastanku u rezidenciji Berghof, nedaleko od Salzburga, Hitler je saopćio Paveliću da potvrđuje taj dogovor, što je Pavelić sa zadovoljstvom prihvatio. Zbog raznih okolnosti to je samo malim dijelom ostvareno: u Srbiju je iz NDH organizirano otpremljeno svega 9900 pravoslavaca, uz oko 90.000 koji su 1941. na razne načine pobjegli u Srbiju, mimo znanja i odobrenja vlasti NDH. Do kraja proljeća 1942. taj se broj popeo na 137.000. Među legalno deportiranima, sukladno sporazumu, prioritetno su bili otpremani pravoslavni svećenici, među njima i Radeka s obitelji. (Prema njemačkoj dokumentaciji citiranoj u Jozo Tomasevich War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford University Press 2001., str. 86-89).

2

30

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

je premješten iz Zagreba na gimnaziju u Glini, odatle ubrzo opet vraćen u Zagreb, gdje je dočekao i mirovinu kao srednjoškolski profesor.

U zatvoru karlovačkog Okružnog suda Radeka se zbližio s mojim ocem i u njemu “upoznao ono što bi se narodski reklo ‘krštenu dušu’, ne želeći time ni najmanje dirati u njegovo židovstvo” jer je “Goldstein svuda bio čovjek, i to nesebičan, human, ali i praktičan i snalažljiv… blag, susretljiv, dobroćudan i dobrotvoran…” Ja se oca sjećam i po manje blagim trenucima, kad su mu velike plave oči znale bljesnuti u nagloj provali ljutnje, koju je jedva susprezao, da bi se opet naglo smirio, zapao u kratkotrajnu muklu šutnju, i onda opet poprimio izraz smirene dobrohotnosti i samopouzdanja. U društvima su ga mnogi držali veseljakom, jer znao je ponekad stvarati vedra raspoloženja zaplesavši obijesni “kazačok”, uz bučno jujuškanje, ali čitao sam njegove pripovijetke i pjesme što ih je u studentskim danima i iz Palestine objavljivao u židovskim časopisima, njegova pisma mojoj majci i dnevničke bilješke u kojima sam uz bodrost i ironiju otkrivao i uznemirenost, melankoliju, povremene sumnje i rezignaciju, na trenutke i blizinu depresije, iz koje je oca izbavljala daleko manje meditativna, ali neuništivo otporna i poduzetna narav moje majke. Ne volimo roditelje i ne tugujemo za njima jer su bili savršeni, već zato što smo mi bili dio njih, a oni najvažniji dio naših života. Domaću zadaću pod naslovom “Moj otac” u drugom razredu osnovne škole moja je unuka Tesa zaključila riječima: “Ja volim mojega tatu, jer je on moj tata.” Sasvim vjerujem Radekinim zapisima da je moj otac u trenucima najvećih kušnji nastojao biti smiren i čvrst, ali ne vjerujem da onaj optimizam, što ga je nastojao širiti oko sebe, nije u njemu samome bio načet sumnjama i mukom.

Godinu dana prije rata otac je Mati Đereku, Jaginom bratu, dao ne­ koliko tisuća dinara da svojoj drvenoj kući u Banskome Kovačevcu dogradi jednu sobu, jer “idu loša vremena, možda ćemo se tamo morati skloniti”. Mata je tada bio 23-godišnji marljivi seljak i tesar, snažan i bistar momak koji će se kasnije, isključivo životnim iskustvom, bez ikakvih škola, razviti u čovjeka bistre pronicljivosti i mudrosti kakvu sam rijetko susretao i kod glava okićenih titulama, na glasu po velikoj

u zatvoru sudbenog stola

31

pameti i znanju. Sagradio je svojoj drvenjari dodatnu sobu i držao je “za Goldsteinove, zlu ne trebalo, ako dođu loša vremena”.

A moj je otac dobro znao da loša vremena zaista dolaze i da najvjerojatnije niti nas neće mimoići. Na račun toga znao se i šaliti. Ponekad bi nedjeljom poveo Danka, mene i nekoliko naših prijatelja na trčanje “runde” oko svih karlovačkih šančeva (2300 metara), pa kad ga je jednom takvom prilikom naša susjeda zapitala “gospon inženjer, zakaj trčite tak duge pruge” – u šali je odgovorio da “eto, vježbam, idu loša vremena, pripremamo se, možda ćemo morati trčati i na duge pruge.”

Kroz našu su kuću dvije godine prolazili židovski izbjeglice iz Beča – mamini prijatelji iz djetinjstva, očevi kolege s bečkog sveučilišta i drugi znanci i znanaca znanci. Otac je bio jedan od organizatora pomoći za oko 200 tih izbjeglica smještenih u barakama kraj željezničke stanice u Draganiću, kojima je češće odlazio u posjet, a ponekad i mene vodio sa sobom. Čekajući vizu za Meksiko, kod nas su nekoliko tjedana stanovali mamini bečki prijatelji Greta i Paul Hermann. Kao emigranti s jednosmjernom izlaznom vizom, nisu ništa od većih vrijednosti mogli ponijeti od kuće, pa je moja majka dva puta putovala u Beč (što je još mogla 1940. s jugoslavenskim pasošem) i donijela je Gretin vrijedan nakit i druge dragocjenosti koje su bile pohranjene kod nekih bečkih prijatelja. Tijekom tjedana što su ih Hermannovi kod nas proveli, majka je Gretu poučavala u kozmetičarskom zanatu. S tim zanatom i unovčenim dragocjenostima Hermannovi su u Meksiku uspješno krenuli ispočetka, pa su mami poslije rata više puta stizale avionske karte s pozivnicom za Meksiko gdje je bila Gretin gost koliko dugo je željela.

A kad je 1958. godine Greta čula da se mojoj mami rodio unuk i da se zove Ivo, iz Meksika je stigao ček s popratnim tekstom da nam Greta čestita i s nama se raduje što opet imamo Ivu i tuguje što mali Ivo nikad neće vidjeti svog djeda Ivu, kojeg bi sigurno cijenio i volio, kao i svi mi.

Tijekom dvije predratne godine, a osobito poslije ljeta 1940., svi su Židovi u Jugoslaviji manje-više dobro znali da će ih zadesiti razne nevolje ako Hitler zavlada i ovim prostorima. Karlovačka Židovska općina organizirala je za svoje članove tečajeve za izobrazbu pojedinih zanata,

32

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

jer “možda dolaze vremena u kojima će nam manuelne vještine biti jako potrebne”. Otac je izučio za staklara i kući nam donosio čaše što ih je na vježbama “upuhao”. Majka je 1919.–1922. kod kuće u Černovicu završila nekakvu židovsku srednju školu za socijalne radnike s po­ pratnim tečajevima za medicinske njegovateljice, a 1936. u Parizu kod He­lene Rubinstein višetjedni tečaj za kozmetičarke, pa je držala da će se sa svojom praktičnom naravi dobro snalaziti u svim prilikama koje bi nas mogle zadesiti. Ovdašnji su Židovi 1940. i početkom 1941. godine dakle znali što ih vjerojatno čeka: da će biti maltretirani, diskriminirani, možda i protjerivani, da će im biti oduzete radnje, moguće i stanovi, da će možda dospjeti i u konclogore. Ali znali su, mislili su da znaju, da neće biti ubijani. Naime do tog vremena, do travnja 1941. godine, Židovi još nisu bili ubijani ni u Trećem Reichu (ako izuzmemo blizu stotinu ubijenih u “Kristalnoj noći” 9. studenoga 1938. i još neka pojedinačna ubojstva). U vrhovima njemačke nacističke vlasti tek je u ožujku i travnju 1941. sazrijevala ideja o “konačnom rješenju ži­ dovskog pitanja” (“Endlösung”) putem totalne likvidacije, a dotad su prevladavale koncepcije o masovnom iseljavanju iz Europe (“Gesammt­ lösung”, npr. “plan Madagaskar”). Šef nacističkog SD-a (Sicherheitsdienst – Služba sigurnosti) i Himmlerov zamjenik Reinhard Heydrich tek je u svibnju počeo u strogoj tajnosti pripremati četiri “grupe za akciju” (“Einsatzgruppen”), svaka sa po 500 do 900 probranih SS-ovaca, predodređenih za direktno provođenje radikalnog “Endlösunga”. Masovna ubijanja Židova, što danas nazivamo Holokaustom, započela su u Kaunasu (Kovnu), Vilniusu, Lavovu i Minsku posljednjih dana lipnja i prvih dana srpnja 1941., paralelno s napredovanjem njemačkih trupa poslije napada na SSSR. Tek naknadno, 31. srpnja, Heydrich je od Göringa dobio punomoć da koordinira akciju koja je tada prvi put i u pismenom obliku, službeno, definirana kao “konačno rješenje židovskog pitanja”. U ustaškim logorima smrti na Velebitu i na otoku Pagu ubijanja Židova također su započela u srpnju (a masovna ubijanja Srba već i prije toga), ali saznanje da logori u NDH nisu samo radni i kažnjenički logori, već i logori smrti, počelo je dopirati do preostalih Židova u NDH tek negdje potkraj kolovoza i u rujnu. Kad je Židovski

u zatvoru sudbenog stola

33

odsjek zagrebačkog Ustaškog redarstva potkraj svibnja 1941. otpremao 180 židovskih mladića u konclogor Danicu, svi su se na pozive spremno odazivali, a nepozvani Željko Šrenger došao je s ruksakom u Židovski odsjek da se dobrovoljno javi, jer želi “ići sa svojim dečkima”. Ustaški policajac Šuprina, dobar znanac Željkove obitelji, potjerao ga je kući – “i da mi se nikad više nisi ovdje pojavio!” – i tako ga spasio od Šaranove jame na Velebitu, u kojoj su skončali svi Željkovi dečki s kojima je želio poći.

To je, eto, jedan od više mogućih odgovora na mučno pitanje koje već traje više od 60 godina: zašto su čekali? Zašto nisu bježali odmah, dok se još nekako moglo pobjeći? To je, eto, i djelomično objašnjenje zašto su moji roditelji oklijevali i mislili da još imaju vremena, kad je u subotu 12. travnja uvečer Jaga nagovarala oca da se odmah skloni u Banski Kovačevac, gdje ga je čekala “njegova” dograđena soba u kući Mate Đereka. Cijelu tu večer, do kasno u noć, s Jagom su raspravljali smije li se u takvome vremenu obitelj razdvajati, treba li otac u Kovačevac poći sam ili svi zajedno, s djecom i Jagom. Drugog jutra po oca su došli Demut i Augustinović i odveli ga da se više nikad ne vrati.

Ne znam kada je otac u zatvoru ili u logoru počeo žaliti što te večeri nije poslušao Jagu. Znam da je majka tu muku nosila u sebi sve 33 preostale godine svoga života. Ponekad, vrlo rijetko, znala je natuknuti poneku riječ ili istrgnutu rečenicu, ali nikad do kraja izgovorenu misao.

Ja sam razumio njene nagle šutnje i suspregnute uzdahe i nisam ništa pitao, jer sam znao da odgovora nema.

614

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

dva špalira (1941.–1945.)

615

O autoru Slavko Goldstein (Sarajevo, 22. kolovoza 1928. – Zagreb, 13. rujna 2017.) odrastao je u Karlovcu, a od 1947. do smrti živio je u Zagrebu. Od proljeća 1942. do 1945. bio je partizan, u terenskim i borbenim jedinicama NOV-a, i odlikovan je Ordenom za hrabrost. Godine 1952. postaje član osnivačke redakcije Vjesnika u srijedu i odonda je neprekidno akti­van u novinarstvu, nakladništvu i javnom životu Hrvatske, a do 1990. i Jugoslavije. Bio je urednik kulturne rubrike Vjesnika u srijedu, urednik i komentator Radio Zagreba i glavni urednik izdavačkog poduzeća Stvarnost. Osnivač je i direktor Sveučilišne naklade Liber (1970.–1982.), ure­dnik hrvatskih izdanja Cankarjeve založbe (1983.–1990.), osnivač i urednik Novog Libera (1990.–2015.) i glavni urednik časopisa Erasmus (1993.–1997.). Bio je predsjednik Izvršnog odbora Poslovne zajednice izdavača i knjižara Hrvatske (1978.–1982.), predsjednik Židovske općine Zagreb (1986.–1990.), prvi predsjednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (1989.–1990.), predsjednik Kulturnog društva “Mi­roslav Šalom Freiberger” i predsjednik Savjeta Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (2001.–2005.). Objavio je više od šesto novinskih, publicističkih i esejističkih radova te predgovora i pogovora knjigama koje je uređivao, pisao je scenarije za dokumentarne i za igrane filmove (Signali nad gradom, Prometej s otoka Viševice, Akcija stadion i dr.), su­autor je knjiga Okrug Karlovac 1941, Holokaust u Zagrebu i Jasenovac i Bleiburg

616

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

nisu isto te autor knjiga Prijedlog 85 i 1941 – Godina koja se vraća. Primio je niz nagrada za novinarsku, publicističku, nakladničku i filmsku djelatnost.

dva špalira (1941.–1945.)

617

618

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

Nakladnici Fraktura, Zaprešić Srpsko narodno vijeće Za nakladnike Sibila Serdarević Boris Milošević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Lidija Vešligaj Prijelom Maja Glušić Dizajn naslovnice Maja Glušić Godina izdanja 2020., svibanj Tisak GZH, Zagreb ISBN 978-953-358-201-6 Biblioteka Platforma, knjiga 88 Certifikat sustava upravljanja kvalitetom u skladu sa zahtjevima norme DIN EN ISO 9001:2015 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20

dva špalira (1941.–1945.)

619

Slavko Goldstein

Proslovi za bolju zemlju

ISBN 978-953-358-165-1 Tvrdi uvez Broj stranica 424 179,00 kn

Slavko Goldstein bio je urednik, publicist, izdavač, povjesničar, leksikograf, novinar, scenarist, režiser, političar, židovski aktivist, no prije sve­ ­g a bio je humanist. Slavko Goldstein u svim je segmentima svoga djelovanja ostavio važan trag. Od mladosti do smrti dosljedno je brinuo za opće interese, pretpostavljajući ih vlastitima. Bio je predan demokratskim vrijednostima, bio je u opoziciji autokratima i tiranima, prezirao je nacionaliste i šoviniste.

Iz golema opusa Slavka Goldsteina priređivači i urednici Proslova za bolju zemlju Boris Pa­ velić i Ivo Goldstein izabrali su tekstove koji protokom vremena nisu izgubili na zanimljivosti, pa ni aktualnosti.

Proslovi za bolju zemlju obuhvaćaju tekstove od Partizanskoga dnevnika iz 1943. koje zapisuje mladić sa širokim krugom interesa, budući intelektualac, pa sve do prvih poglavlja Goldsteinove posljednje, nikad dovršene knjige. Svi tekstovi u knjizi, čak i izvadak iz opširnog dosjea koji je Služba državne sigurnosti vodila o Slavku Goldsteinu, pokazuju nam intelektualca uvijek spremnoga govoriti istinu, znatiželjnoga da razumije ne samo vlastitu zemlju već i čitav svijet, čovjeka beskompromisnog u želji da se stalno i iznova bori za pravednije društvo i svijet, mislioca koji želi da i njegova domovina dosljedno poštuje najbolje liberalnodemokratske standarde.

620

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

Slavko Goldstein

Jasenovac tragika, mitomanija, istina

ISBN 978-953-266-709-7 Tvrdi uvez Broj stranica 160 129,00 kn

Jasenovac je već punih sedamdeset pet godina prije svega simbol za ustaški logor, a tek zatim o njemu se razmišlja kao o mjestu. O koncentracijskom logoru Jasenovac napisano je mno­ štvo knjiga, a na popisu žrtava koji izrađuje Javna ustanova i spomen-područje Jasenovac krajem ožujka 2016. nalazilo se 83.145 imena.

Nažalost, ni to ni brojna svjedočanstva nisu dovoljni, već posljednjih dvadesetak godina postoji potreba da se zločinački i genocidni karakter logora Jasenovac umanji ili negira.

Knjiga Jasenovac – tragika, mitomanija, isti­ ­na polemičan je i argumentiran odgovor na sve takve pokušaje.

Jasenovac – tragika, mitomanija, istina Slav­­ka Goldsteina s posebnim člankom prof. dr. Ive Goldsteina “O broju žrtava jasenovačkog logorskog kompleksa” argumentirano, toč­­no i nadasve precizno raščlanjuje sve aspekte logora Jasenovac. Jasenovac i njegove žrtve ne mogu i ne smiju biti predmet današnjih političkih obračuna. Jasenovac jest, kako je i kardinal Stepinac rekao, “sramotna ljaga za NDH”, on je mjesto posebnog pijeteta, te se o njemu može i mora pisati bez mitomanskih ideja, s razumijevanjem tragičnih sudbina pojedinačnih žrtava i njihovih obitelji, uvijek i prije svega imajući u vidu cjelovitu istinu.

dva špalira (1941.–1945.)

621

622

slavko goldstein, 1941. – godina koja se vraća

Slavko Goldstein bio je iznimna osoba koja je zadužila hrvatsko društvo na mnogo razina kao nakladnik, publicist, scenarist, neustrašivi intelektualac, pisac... Kruna njegove karijere bila je 1941. – Godina koja se vraća, jedna od najvažnijih knjiga o našoj povijesti.

Pisana iz osobne perspektive, kao sjećanje, no još više kao in­ telektualni uvid u moralno i humano potonuće koje se dogodilo dolaskom ustaša na vlast, ovo je knjiga koja najdublje razmatra zlo i njegove trajne posljedice. Slavko Goldstein beskompromisno razotkriva svoje traume jednako kao i veselja, spremno priznaje da se svega ne sjeća te zato pomno istražuje građu kako bi dao cjelovitu, jasnu sliku vremena i prostora. 1941. – Godina koja se vraća knjiga je o uzrocima sukoba u Drugom svjetskom ratu, ali još više knjiga o nasljeđu tog vremena i njegovu utjecaju na naše živote do današnjih dana. Goldstein analizira što se događa kada se o prošlosti ne govori jasno, i kada se traume skrivaju pod tepihom.

1941. – Godina koja se vraća kapitalno je djelo naše povijesne pu­ blicistike, knjiga bez koje nije moguće razumjeti ni našu opsjed­ nutost prošlošću, ni animozitete između Hrvata i Srba, ni sudbinu židovske zajednice u Hrvatskoj, no iznad svega ona je iskren i otvoren zagovor za humanije i bolje sutra.

249,00 kn ISBN 978-953358201-6

9 789533 582016

www.fraktura.hr

Biblioteka Platforma