Voljeti se otvorenih očiju

Jorge Bucay i Silvia Salinas Voljeti se otvorenih oËiju

jorge b u c a y Voljeti se i s i lv i a s a l i n a s

otvorenih oËiju

1

Od istog autora: IspriËat Êu ti priËu RaËunaj na mene 2

Jorge Bucay i Silvia Salinas

Voljeti se otvorenih oËiju prevela sa španjolskog Silvana RogliÊ

Fraktura 3

Naslov izvornika Amarse con los ojos abiertos ∂ Jorge Bucay and Silvia Salinas 2000 Prijevod prema izdanju RBA Libros, S.A., Barcelona 2003 ∂ za hrvatsko izdanje Fraktura, 2012. ∂ za prijevod Silvana RogliÊ i Fraktura, 2012.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

ISBN 978-953-266-391-4 CIP zapis dostupan u raËunalnom katalogu Nacionalne i sveuËilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805477 4

Za Roberta Francisca Gómeza ∑ bez njegove pomoÊi ova knjiga nikada ne bi bila napisana.

5

6

Prva knjiga rofrago@

7

8

Prvo poglavlje

K

ao i obiËno, upalio je raËunalo i natoËio si kavu.

Mrzio je tiransku odluku svoga raËunala, ili inženjera elektrotehnike, ili stvarnosti, da mora Ëekati, ali da nema pravo buniti se zbog toga. Kad je Ëuo zvukove dizanja programa, prišao je raËunalu, pomaknuo kursor na ikonu koja je pokazivala mali žuti telefon i kliknuo dvaput lijevim gumbom miša. Onda se vratio u kuhinju, ovaj put uz izliku da ide zaviriti u hladnjak kako bi se uvjerio da ondje nema niËega što bi ga bacilo u iskušenje iako je to zapravo uËinio samo zato da ga njegovo raËunalo ne bi vidjelo kako tjeskobno i ne­moÊno promatra uspostavljanje veze s internetom.

Roberto je sa svojim raËunalom imao onaj ambi­ valentan odnos kakav imamo svi mi koji surfamo in­ ternetom. Kao i svi, proživljavao je, uz manje ili veÊe po­teškoÊe ∑ ovisno o danu ∑ taj ambivalentni odnos koji imamo s voljenima kad shvatimo da ovisimo o njihovim željama, njihovoj dobroj volji i pokojem hiru.

Ali danas je raËunalu bio jedan od dobrih dana. Brzo i bez Ëudnih zvukova otvorio je program za poštu i, što je bilo najugodnije, ni jedna od uobiËajenih poruka za grešku nije se pojavila na ekranu: 9

Nije moguÊe pronaÊi file dxc.frtyg.dll Želite li ga potražiti ruËno? Da? Ne? Hard disk C ne postoji.

Ponovno pokušati, poništiti ili odustati?

Program je pokušao obaviti neispravnu operaciju, i uga­sit Êe se. Zatvoriti.

Nepopravljiva pogreška u fileu Ex_oct.Put. Ponovno pokušati ili zanemariti?

Ništa od svega toga. Danas je, eto, bio divan dan. Ušao je u svoj administrator elektroniËke pošte i automatski ukucao lozinku. RaËunalo se oglasilo zvukovnom porukom, a ekran je zatitrao i otvorio se pozdravni prozor.

“Bok, rofrago. Imate šest (6) novih poruka.” rofrago je bilo izmišljeno ime kojim se registrirao u bes­ pla­tnoj pošti svoga servera. Htio je staviti samo roberto@…, ali ne, neki se Roberto veÊ bio registrirao. I jedan Rober… i Bob… i Francisco… i Frank… i Francis… Tako da je povezao prve slogove imena i prezimena (Roberto Francisco Gómez) i registrirao se kao rofrago@ yahoo.com.

Otpio je gutljaj kave i kliknuo na inbox. Prva je poruka bila od njegova prijatelja Emilija, iz Los Angelesa.

U miru ju je proËitao i spremio u mapu “Prepiska”.

Druga je bila poruka jednoga klijenta koji je napokon 10

unajmio usluge nekoga marketinškog studija za novi Ëasopis za film i kazalište. Svidjela mu se ideja i spremio je poruku u mapu “Posao”.

Dvije su sljedeÊe bili nedopušteni oglasi. Ne-znam-tko htio je prodati ne-znam-što bilo komu tko je dovoljno glup da to kupi… Nije bilo potrebno prethodno iskustvo.

Kako li su mu samo išli na živce ti nedopušteni upadi u njegov privatni prostor! Mrzio je te poruke gotovo toliko koliko je mrzio one bezliËne pozive na svoj mobitel: “Imate sreÊu što ste izvuËeni, i dobili ste dvije karte za Cochimangu. Morate doÊi u naš ured i upisati podatke, potpisati formulare i dati pristanak da vam bez ikakve naknade dostavimo u vaš dom predivan komad…”

Brzo je izbrisao te poruke i zastao na sljedeÊoj. Bilo je to pismo njegova prijatelja Ioschue.

Pozorno je proËitao svaku reËenicu i zamišljao svaki pokret na Ioschovu licu dok je to pisao. Toliko se dugo nisu vidjeli… Pomislio je da mu mora napisati dugo pismo. Ali sad nije bio trenutak. Ostavio je poruku u inboxu kao automatski podsjetnik na tu njegovu želju.

Posljednja je poruka bila veoma upadljiva. Dolazila je s nepoznate adrese: carlospol@spacenet.com. Naslov poruke bio je “Šaljem ti”. Na Robertovoj je posjetnici bila istaknuta njegova elektroniËka adresa i pomislio je da stiže nova poslovna ponuda. “Predivno!” rekao je za sebe.

Otvorio je poruku. Bio je to e-mail upuÊen nekom 11

Fredyju u kojem mu netko šalje pozdrave i razglaba o nije se baš razumjelo kakvu prijedlogu o parovima. Potpisala ga je Laura.

Roberto se nije sjeÊao nikakve Laure i nikakva Carlosa koji bi mu pisali, a još ga se manje ticala tema poruke, tako da je ubrzo shvatio da se radi o pogrešci i izbrisao je poruku s raËunala i iz glave. Ugasio je PC i otišao na posao.

IduÊega tjedna stigla mu je još jedna poruka od carlospol@spacenet.com. Robertu je trebalo pet sekundi da klikne na “Obrisati”.

Te bi epizode bile potpuno nevažne u Robertovu životu da nakon tri dana još jedan “Šaljem ti” od Carlosa nije donio u njegovo raËunalo novo Laurino pismo.

Pomalo uzrujan, izbrisao je poruku i ne proËitavši je.

TreÊe je Laurino pismo stiglo Ëetiri tjedna nakon prvog. Roberto je odluËio otvoriti ga kako bi otkrio u Ëemu je pogreška. Nije želio i dalje osjeÊati ono maleno zadovoljstvo i uzbuenje koje je u njemu izazivalo primanje pošte, a potom ono razoËaranje kad bi shvatio da nije pravi adresat. U poruci je stajalo: Dragi Fredy, što misliš o onome što sam napisala? Možemo po­ raz­­govarati ili izmijeniti stvari kojima nisi zado­ voljan. Jesi li razgovarao s Miguelom? Tako sam uzbuena zbog ideje o knjizi da ne mogu prestati pisati. Evo ti nova pošiljka.

12

U nastavku je bio podugaËak tekst o odnosima u paru.

Roberto je imao nešto vremena, pa je brzo proËitao.

Kad ljudi imaju problema u odnosu, obiËno okriv­ ljuju svoga partnera. Jasno vide što mora promi­ jeniti onaj drugi kako bi odnos funkcionirao, ali te­ško je vidjeti na koji naËin oni sami generiraju probleme.

Veoma Ëesto na seansi za parove nekoga pitamo: “Što je s tobom?”

A taj netko odgovori: “Znaš, on ne shvaÊa da…”

A ja uporno pitam: “Što je s tobom?”

A ona ponovno odgovara: “On je veoma agresivan!”

A ja do iznemoglosti pitam: “Ali što ti osjeÊaš? Što je s tobom?”

I veoma teško neka osoba govori o tome što je s njome, što treba ili osjeÊa. Svi uvijek žele razgova­ rati o drugima.

SuoËiti se s konfliktom koji se raa u paru uz raz­ mišljanje “što je sa mnom” nešto je sasvim drukËije nego suoËiti se s konfliktom uz ljutnju misleÊi da je problem u tome što sam s neadekvatnom oso­ bom.

Mnogi se parovi rastanu jer misle da bi im s nekim drugim bilo drukËije, i, naravno, onda se nau u istim situacijama, u kojima se promijenio samo sugovornik.

13

Zato je, kad se suoËimo s nerazumijevanjem u vezi, prvi korak da uvidimo Ëinjenicu da su poteškoÊe sastavni dio ljubavi. Ne možemo zamisliti blizak odnos bez konflikta.

Izlaz bi mogao biti taj da prestanemo fantazirati o ideal­nom paru, paru bez konflikta, koji je stalno zaljubljen.

Iznenauje nas u kojoj mjeri ljudi traže tu idealnu situaciju. “…i kad gospodin X shvati da njegova partnerica ne od­go­vara onom idealnom i romanesknomu modelu, i da­lje uporno govori samome sebi da drugi imaju takav idealan odnos kojemu on teži, ali da on nije imao sreÊe… Zato što se oženio pogrešnom osobom.”

Ne! Nije tako!

Nije se oženio pogrešnom osobom.

U svemu je tome pogrešna samo njegova prijašnja predodžba o braku, predodžba o savršenom paru.

Na od­reeni naËin, umiruje me spoznaja da ono što ja nemam, nema nitko, da je savršen partner fikcija i da je stvarnost mnogo drukËija. »ini se da razmišljanje da je susjedov travnjak ze­ leniji, ili da drugi ima ono što ja ne mogu imati, generira mnogo patnje.

Možda se, kad spoznam tu istinu, uzmognem oslo­ boditi tih toksiËnih osjeÊaja. Stvarnost je znatno bolja kad od­luËim uživati u moguÊem umjesto da patim zato što iluzija ili fantazija nikako da se ostvare.

14

Moja je preporuka: uËinimo s moguÊim životom… najbolje što možemo.

Patiti zbog neËega što nije onako kako smo zamislili ne samo da je beskorisno nego je i djetinjasto.

“Ti psiholozi! Nikad se neÊe nauËiti koristiti raËunalima”, pomislio je Roberto prisjeÊajuÊi se tehniËkih pi­ tanja koja mu svako malo postavlja njegova prijateljica Adriana, psihologinja.

Pozorno je pogledao adresu primatelja: rofrago@ yahoo.com.

R-O-F-R-A-G-O. Nije bilo sumnje! Poruka je bila namijenjena upravo njemu.

Nekoliko je minuta nepomiËno promatrao ekran. Htio je naÊi odgovarajuÊi odgovor za misterij s porukama, jer mu se Ëinilo da Laurina nesposobnost nije dovoljno dobro objašnjenje.

ZakljuËio je da taj Fredy sigurno ima adresu sliËnu njegovoj. Registriranje slobodnih mailboxova obavljalo se automatski, i stoga je bila dovoljna i malena razlika da server prihvati novu adresu. Sigurno se Fredy, kao i on, nije mogao registrirati na svoje ime, pa je rabio svoje prezime, ili ime svoga psa, ili tko zna što. Njegova je elek­troniËka adresa rodrigo, rodrago ili rofraga… A ta ju je Laura pogrešno zapisala. Netko nije dobivao materijal, a neka mu je psihologinja pisala nešto što mu nikad neÊe stiÊi.

OdliËno. Sve je razriješeno. I što sad?

Kad bude imao vremena, tijekom vikenda, riješit Êe 15

taj problem. Upozorit Êe Lauru na pogrešku, a onda Êe naÊi pravu adresu toga Fredyja Rofraga (odluËio je da je to njegovo prezime).

Roberto je ugasio raËunalo i otišao u ured.

Tih nekoliko redaka koje je napisala Laura vrzmalo mu se glavom Ëitav dan i, kad ga je poslijepodne nazvala njegova djevojka, zapetljao se s njom, kao i toliko puta dosad, u jednu od onih beskrajnih rasprava tipiËnih za njih.

Cristina se žalila da on nikad nema vremena za izlazak. Kad nije radio, odmarao se od posla, a kad nije radio ništa od toga dvoje, sjedio je za svojim stolom pred raËunalom, “konektiran” doslovno i simboliËno na virtualnu stvarnost.

I Roberto se žalio. Cristina je bila previše zahtjevna.

Ona bi trebala shvatiti da je surfanje internetom njegov naËin odmaranja i da ima pravo malo uživati u slobodnom vremenu.

“Da, naravno! To što si sa mnom ne predstavlja ti užitak…” rekla je Cristina.

“Pa… Katkad nije…” odgovorio je Roberto, što je (poslije mu je to palo na pamet) bila pretjerana iskrenost.

“Na primjer?”

“Na primjer, kad me gnjaviš kuknjavom ili predbacivanjem.”

Cristina je poklopila slušalicu. Sa slušalicom u ruci, Roberto se prisjetio posljednje svae s Carolinom, svojom bivšom partnericom, i osjetio je kako mu u misli

16

dolazi reËenica koju je toga jutra proËitao u Laurinoj poruci: “…u istim situacijama u kojima se promijenio samo sugovornik…”

I onda se prisjetio: “Svi uvijek žele razgovarati o drugima.”

To je toËno! To je ono što su Cristina i on Ëinili za svake svae. To je ono što je uništilo njegovu vezu s Carolinom. Zapravo, prekinuo je s njome jer je mislio da Êe s drugom biti drukËije.

Toga je poslijepodneva otišao ranije iz ureda. Htio je ponovno proËitati onaj tekst o partnerima. »im je ušao, prebacio je jaknu preko staroga, sivog naslonjaËa na ulazu i upalio je raËunalo. Ovaj se put program dizao sporije nego ikad, ali priËekao je. Napokon je otvorio svoj administrator elektroniËke pošte i kliknuo na “Šaljem ti”.

Bila je ondje. Editirao je ono što je bilo napisano i prekopirao u tekst procesor. Onda je otvorio fajl “šaljemti.doc” i potražio reËenice kojih se sjeÊao. Uzeo je žuti marker kako bi ih istaknuo, a oznaËio je i neke druge.

“Prestati fantazirati o idealnom partneru.”

“To što ja nemam, nema nitko.”

“UËiniti s moguÊim životom… najbolje što mo­ žemo.”

“PoteškoÊe su sastavni dio ljubavi.”

17

Obuzela ga je neobiËna kombinacija osjeÊaja: izne­na­ enje, uzbuenje, sram, zbrkanost. VeÊ je nekoliko puta imao taj neobiËan dojam da mu život na neki misteri­ ozan naËin pribavlja upravo onoliko koliko mu treba.

Sjetio se dana kad je upoznao Cristinu, prije više od godine. Bio je popriliËno tužan i pomalo oËajan. Zbog boli od rastanka s Carolinom pojavio se vrh ledene sante njegove depresije, i tri tjedna nije osjetio ni najmanju želju da izie na ulicu. Zatvoren u kuÊi, puštao je da telefon zvoni dok se telefonska sekretarica ne bi pobrinula za pozive: nagomilane bi poruke povremeno brisao ne preslušavši ih.

Toga poslijepodneva, zasiÊen dosadom, odluËio je promijeniti poruku na sekretarici u ovakvu: “Na putovanju sam. Ne ostavljajte poruke, nitko ih neÊe preslušati.” »i­nilo mu se hrabrim i pozitivnim biti iskren prema svojim prijateljima na taj naËin i ne davati im nadu da Êe im odgovoriti. Ali kad je dignuo poklopac da to snimi, Ëuo je glas na sekretarici.

“Bok, ja sam Cristina. Ne poznajemo se. Tvoj mi je broj dao Felipe. Bit Êu iskrena: u subotu imam super zabavu i užasavam se toga da idem sama ili, bolje re­Ëeno, SLOBODNA. Felipe kaže da si sjajan tip, zabavan i inteligentan (upravo ono što mi je preporuËio lijeËnik).

Ako je to istina i želiš provesti neko vrijeme u dobrom društvu i otiÊi na sjajnu zabavu, nazovi me na 63124376 do petka. Ako Felipe laže i nisi takav kakvim te opisuje, oprosti, pogrešan broj.”

Zašto se Ëula poruka ako nije stisnuo nikakvu tipku?

Misterij.

18

Zašto je Felipe, kojega je jedva poznavao, izgovorio sve te gluposti o njemu?

Misterij. Što si umišlja ta žena da ga tako izaziva?

Misterij.

Nazvao ju je…

I evo ga opet u neobjašnjivoj vezi. Psihologinja koju on nije poznavao, s jednoga kraja svijeta, šalje nekom tipu, na drugi kraj svijeta, bilješke vezane uz partnerske odnose. To je došlo do njega bez ikakva objašnjenja, a upravo su to bile rijeËi koje je trebao Ëuti.

Magija.

Uvijek je smatrao da takve podudarnosti stvaraju lakovjerne i ezoterike, fanatike. Iznad postojanja Boga, ili sto tisuÊa njih, ovi i oni koristili su se svojom vjerom u SvemoguÊega kako bi objasnili, možda na fantastiËan naËin, ono što logika nije mogla riješiti, tražeÊi utoËište u predodžbi božanstva kako bi sebi olakšali, sigurni da njihova individualna sudbina nije jednostavno vezana uza sluËajnost, ni uz odreene podudarnosti ili ljudske pogreške. Roberto je mislio kako bi se i on sam smirio kad bi mogao vjerovati da Êe se netko ili nešto napokon pobrinuti za njegovu buduÊnost, ili kad bi mogao uvjeriti sebe u to da je sudbina, u svoj svojoj neizmjernosti, veÊ predodreena. Ali to, nažalost, nije bio njegov slu­Ëaj.

On nije mogao uËiniti ništa drugo nego prihvatiti postojanje nasumiËnosti, sluËajnosti, neËega neobjašnjivoga.

SluËajnosti… SreÊa… Ukrižene energije… U svojim 19

je mislima tražio rijeË koja bi mu pomogla da definira svoje osjeÊaje. Na terapiji je nauËio da ne može imati kontrolu nad sobom ako ne može imenovati ono što mu se do­gaa.

Legao je razmišljajuÊi koja mu rijeË nedostaje. I tako je, iskušavajuÊi reËenice i kombinacije slogova, zaspao.

U zoru se probudio prestrašen. Sigurno je sanjao veoma neugodan san, jer je krevet bio razbucan, a plahte, smotane u klupko, stajale su odbaËene u drugom kraju sobe.

Ostao je nepomiËan u krevetu i ponovno zatvorio oËi ne bi li spasio pokoju sliku iz sna. SjeÊao se samo nekih, veoma zbrkanih: rijeËi i rijeËi javljale su se na monitorima stotina raËunala, vrtoglavo bi se pokazivale i množile na ekranima sve dok ih ne bi potpuno ispunile… Onda bi ih preplavile i ispadale zauzimajuÊi svu opipljivu stvarnost…

Svijet pun rijeËi ∑ pomislio je. Previše rijeËi. Progutao je slinu i ustao. Pod tušem je odluËio da neÊe otiÊi u ured. Zapravo, mnogo je toga trebao srediti, a mogao je to uËiniti i kod kuÊe.

Kratko je radio na svojim papirima sve dok nije osjetio teret dosade, te utvare malo previše prisutne u njegovu životu.

Dignuo je slušalicu i nazvao Cristinu. Uz malo sreÊe uhvatit Êe je na izlasku iz kuÊe.

“Halo”, javila se Cristina bezliËno.

“Halo”, rekao je Roberto, pokušavajuÊi umiriti situaciju.

“Halo”, ponovila je Cristina razdraženo.

20

“Moramo razgovarati”, rekao je Roberto.

“O Ëemu?” odgovorila je ona, odluËna u namjeri da mu oteža zbližavanje.

“O politiËkoj situaciji u Tanzaniji”, ironizirao je on.

“Ha!” s druge se strane Ëuo suh odgovor.

“Stvarno, Cris, daj da se vidimo veËeras. Moram ti mnogo toga reÊi i želim ti proËitati tekst koji mi je sti­gao internetom.”

“Kakav tekst?”

“Tekst o parovima.”

“Kako to misliš stigao?”

“Poslije Êu ti objasniti… U osam u baru?”

“Ne, doi po mene”, rekla je Cristina, još jednom pri­bjegavajuÊi demonstraciji moÊi.

“Dobro”, rekao je Roberto. “Bok.” “Bok.” “Poslije Êu ti objasniti”, odgovorio je. Da otkrije Cristini pravi izvor Laurina teksta? Nikako. Zašto ne? Naene su poruke bile osobna prepiska i njegovo bi držanje moglo biti shvaÊeno kao kršenje privatnosti. Nije htio da ona zna da je bio spreman njuškati po tuem životu.

Sigurno bi to osudila, naljutila se na njega i prezrela korisnost sadržaja pisma.

Ali, kao što bi rekla Laura, pomislio je Roberto, osim toga s Cristinom, što je sa mnom?

Jesam li imao pravo zadirati u tuu prepisku?

“Ja sam taj koji to, zapravo, osuuje”, odgovorio je samome sebi.

21

Dignuo se iz naslonjaËa i upalio raËunalo. Otvorio je program za pisanje teksta i napisao.

Laura, primam u svoj mailbox poruke koje vi šaljete Fre­ dyju s tekstom koji je, Ëini se, dio knjige o odnosima meu partnerima.

Sigurno imate pogrešnu adresu.

S poštovanjem, Roberto Francisco Gómez Otvorio je program za elektroniËku poštu kako bi poslao poruku. Program je automatski emitirao “biiiip” i otvorio pozdravni prozor u kojem je pisalo: “Bok, rofrago. Imate jednu (1) novu poruku.”

Osjetio je blag drhtaj. Kliknuo je na inbox i ugledao debelo otisnuto ime pošiljatelja i registriran primitak poruke. carlospol@spacenet.com: Šaljem ti Njegovo tijelo ∑ pogotovo lea, ramena i desna ruka ∑ registriralo je taj sukob izmeu želje i principa. Roberto je oklijevao. “To je privatan prostor”, govorio si je. Ali odmah se sjetio naslova s prve stranice informatiËkoga Ëasopisa: “Internet: beskraj bez privatnosti.”

22

I pomislio je na hakere, tu legiju mladih koji po­ sveÊuju velik dio svojih života surfanju po internetu dok ulaze u baze podataka na koje nailaze putem i kojima je velik izazov pristup svakom raËunalu koje je zaštiÊeno, bilo to raËunalo Nacionalne biblioteke, ljekarne na uglu ili Pentagona. Djevojke i mladiÊi diljem svijeta posveÊuju sate i ulažu mentalni napor u otkrivanje tajnih kodova, ulaznih šifri i sustava kriptiranja informacija kako bi došli do podataka i njuškali, ili Ëak zarazili virusom centrale u koje su ušli.

Bilo je to mnogo više od pubertetskoga nestašluka.

“Internet je slobodan i svaka njihova koËnica samo je ograniËavanje naše slobode surfanja. Srušit Êemo te barijere i uništit Êemo sve što se nalazi iza njih u znak protesta jer nam žele ograniËiti slobodu. Oni, kripto­ grafi, sve su kreativniji… Ali i mi smo.”

“KibernetiËki anarhisti”, rekao je Roberto nekom klijentu prije nekoliko dana.

Iako je bio sliËniji anarhistu nego hakeru, u tom je trenutku osjeÊao da je dio njih.

Pomaknuo je kursor na C od Carlos i dvaput kliknuo lijevim gumbom miša.

Ovo je dakle nova preporuka: poËeti zamišljati par­ tnera s nekoga drugog mjesta, s mjesta moguÊega, a ne idealnoga.

Zato Êemo pokušati promatrati konflikte ne samo kao naËin na koji prevladavamo svoje barijere pri­ bližavajuÊi se tako onomu drugom, nego kao put

23

dolaska u kontakt sa svojim partnerom i, naravno, nakon toga, kao put iznalaženja transformatora za kontakt sa samim sobom.

Bivanje u paru pomaže našem osobnom rastu, tomu da budemo bolji ljudi, da se bolje upoznamo.

Odnos sažima.

Zato je vrijedan truda.

Vrijedan… truda (drugim rijeËima, vrijedi se truditi za njega).

Vrijedan je patnje koju donosi.

Vrijedan je boli s kojom se tako suoËavamo.

I sve je to vrijedno zato što, kad prijeemo taj put, više nismo iste osobe: narasli smo, svjesniji smo, osjeÊamo se ispunjenijima.

Partner nas ni od Ëega ne spašava: ne treba nas spa­ šavati.

Mnogi ljudi traže partnera kao sredstvo rješavanja svojih problema. Misle da Êe ih blizak odnos izli­ jeËiti od tjeskobe, dosade, nedostatka smisla.

OËekuju da partner popuni te praznine.

Kakva užasna pogreška!

Kad izaberem nekoga s tim oËekivanjima, na kraju neizbježno zamrzim tu osobu jer mi ne daje ono što tražim.

I onda? Onda možda potražim drugu osobu, i još jednu, i još jednu…

Ili možda odluËim provesti Ëitav život žaleÊi se na svoju nesreÊu.

PreporuËuje se riješiti svoje životne probleme ne oËeku­juÊi da Êe to netko drugi uËiniti za mene.

24

PreporuËuje se i da ne pokušavam riješiti životne probleme drugoga, nego da pokušam naÊi nekoga kako bi­smo skupa radili na projektu, da se dobro zabavljamo, da zajedno rastemo, da si pomažemo, ali ne kako bi mi taj netko riješio životne probleme.

Razmišljanje da Êe nas ljubav spasiti, da Êe riješiti sve naše probleme i osigurati nam neprestano sta­ nje sreÊe ili sigurnosti, samo nas drži u fantazijama i iluzijama i oslabljuje pravu snagu ljubavi, a to je snaga transformacije.

I ništa tako ne otvara oËi kao bivanje uz nekoga s tom pretpostavkom. Ništa nije tako izuzetno kao osvještavanje vlastite promjene kraj voljene osobe.

Umjesto da tražimo utoËište u nekom odnosu, mo­ gli bismo prihvatiti njegovu moÊ da se budimo u onim pod­ruËjima u kojima smo uspavani i u kojima izbjegavamo gol i izravan kontakt sa životom: nje­ govu sposobnost da nas pokrene prema naprijed i jasno nam pokaže u kojim životnim podruËjima još moramo rasti.

Kako bi naši odnosi prosperirali, nužno je da ih pro­ motrimo i na drugi naËin: kao niz prilika da pro­ širimo svoju svjesnost, otkrijemo dublju istinu i postanemo ljudska biÊa u potpunijem smislu.

A kad postanem kompletno biÊe, koje ne treba dru­ge za preživljavanje, sigurno Êu naÊi drugo kom­pletno biÊe s kojim Êu dijeliti to što imam i što ono ima.

To je, zapravo, smisao para: ne spas, nego kontakt.

Ili, bolje reËeno, kontakti.

25

Ja s tobom.

Ti sa mnom.

Ja sa sobom.

Ti sa sobom.

Mi sa svijetom.

Roberto je osjetio kako ga preplavljuje iznenaenje.

Ideje i slike iz njegova nedavnoga i davnoga života sudarale su se u njegovim mislima. Glava mu je pucala.

Laura je pisala kao da govori njemu.

“Put iznalaženja transformatora za kontakt sa samim sobom.”

“Odnos sažima. Vrijedan… truda.”

“Smisao para: ne spas, nego kontakt.”

Laura je govorila upravo ono što je trebao Ëuti, kao da ga dobro poznaje. DapaËe, mail kao da je napisao njegov terapeut od prije nekoliko godina kako bi ga probudio iz beskrajne obamrlosti njegova neznanja o znaËenju bivanja u paru.

Možda Laura i nije bila psihologinja. Možda se i ne zove Laura. Možda nije imala pojma što govori i zapravo samo prepisuje ulomke iz neke poznate knjige ili jeftinoga Ëasopisa. UopÊe nije bilo važno. »injenica je da su ga jasnoÊa i prikladnost teksta u odnosu na njegov sadašnji život uzdrmale.

Razmišljao je o susretu s Cristinom te noÊi. Kako joj prenijeti rijeËima…? Nešto se u njemu razmjestilo na drukËiji naËin, nešto se pomaknulo s mjesta. U to je bio siguran.

Ali može li pismo nekoga neznanca biti takvo ot­ 26

kriÊe? On nije imao odgovor na to pitanje. Ipak, na­ sluÊivao je da se dogaa nešto tajanstveno i uzvišeno.

I odjednom je shvatio: sinkronija!

To je bila rijeË koju je tražio budan i u snu. To je ono što ga je uspjelo uzdrmati: istovremenost doga­aja.

Sjetio se sasvim jasno da je o toj ideji Ëitao u jungovaca, ideji da se dogaaji u životu odvijaju paralelno kako bi donijeli nužnu poruku, prijeko potrebno znanje, nužna sredstva.

Sjetio se i one mitske reËenice: “Samo kad je uËenik spreman, pojavljuje se uËitelj.”

A uËitelj se pojavio. Njegove su poruke stigle elektroniËkim putem i on nije mogao odbiti njegove rijeËi.

Ili, bolje reËeno: nije htio.

Sasvim sigurno neÊe poslati tu poruku Lauri.

“Sinkronija”, rekao je sam za sebe dok je kopirao mail u svoj tekst procesor u nastavku prethodnoga, i naredio je svom raËunalu da ih skupa isprinta.

PromatrajuÊi list papira koji je stroj izbacivao izvr­ ša­vajuÊi naredbu, obuzeo ga je drukËiji osjeÊaj. Stegnutom je šakom udario dva ili tri puta po stolu jer se sjetio da je prethodne poruke izbrisao ne proËitavši ih.

Brzo je otvorio Recycle Bin tražeÊi izbrisane poruke, ali ništa nije našao…

“Sinkronija”, ponavljao je, možda kako bi se kontrolirao.

27

28

Psihoterapeut i pisac Jorge Bucay roen je 1949. u Bue­ nos Airesu. Živi izmeu Argentine, Španjolske i Meksi­ka. Širom svijeta poznat je kao voditelj grupnih terapija, te slavan kao uspješan pisac. Objavio je dvanaest uspješnica, meu kojima se istiËu IspriËat Êu ti priËu, Voljeti se otvorenih oËiju, RaËunaj na mene i Dvadeset koraka prema naprijed, te Cartas para Claudia, Recuentos para Demian, Cuentos para pensar, El Cochero i El Juego de los cuentos, koje su prodane u milijunima primjeraka i prevedene na dvadesetak jezika.

255

Silvana RogliÊ roena je u Londonu 1971. Završila je KlasiËnu gimnaziju u Zagrebu 1990. Na Filo­zofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je španjolski jezik i književnost te povijest umjetnosti. Kao stipendistica špa­ njolskog veleposlanstva u Zagrebu boravila je na madridskom sveuËilištu Complutense. Redovito prevodi filmove i dokumentarne emisije za televiziju. Objavila je prijevode sljedeÊih romana i knjiga priËa: Manuel Vazquez Montalban, Davitelj, 2004.; Jorge Bu­cay, Ispri­ Ëat Êu ti priËu, 2007., Voljeti se otvorenih oËiju, 2010., i RaËunaj na mene, 2011.; Javier Cercas, Sala­minski vojnici, 2008., i Brzina svjetlosti, 2011.; Esteban Martín i Andreu Carranza, Gaudíjev kljuË, 2009.; Carlos Ruiz Zafón, Anelova igra, 2009., Marina, 2011., i Princ magle, 2012., te Su­sana Fortes, Quattrocento, 2010.

256

SadrĹžaj

Prva knjiga Druga knjiga TreĂŠa knjiga Epilog Pogovor O autoru O prevoditeljici

7 99 177 243 251 255 256

257

Nakladnik Fraktura, ZaprešiÊ Za nakladnika Sibila SerdareviÊ Urednik Seid SerdareviÊ Lektura i korektura Nana Moferdin GrafiËka urednica Maja GlušiÊ Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici ∂ Brooke Fasani/Corbis Tiskano u Hrvatskoj Godina izdanja 2012., svibanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-391-4 www.fraktura.hr fraktura@fraktura.hr T: +385 1 335 78 63 F: +385 1 335 83 20 258

Jorge Bucay Računaj na mene Broj stranica: 304 Uvez: tvrdi s ovitkom ISBN: 978-953-266-340-2 Godina izdanja: 2011.

Cijena: 139,00 kn

Jorge Bucay u knjizi Računaj na mene iznova se pokazuje kao jedan od najvećih i najboljih psihoterapeuta današnjice.

259

Kada marketinški struËnjak Roberto dobije e-mail namijenjen nekom Fredyju, obriše ga bez razmišljanja.

Meutim mailovi i dalje stižu, i znatiželjni ih Roberto potajno poËinje Ëitati. Šalje ih psihoterapeutkinja Laura, koja zajedno s Fredyjem piše knjigu o Ëudu ljubavi i zaljubljenosti, o moguÊnostima održavanja veze, o vjeri u ideale,Bucay ali i o nedostatku ljubavi i pretvaranju oËaranosti Jorge u zavist.

Zadivljeni Roberto sa svakom sljedeÊom porukom 20 koraka prema sve više preispituje vlastita ljubavna iskustva pokušavajuÊi naprijed otkriti i shvatiti sebe. Ohrabren Laurinim struËnim znanjem i iskustvom, skriven anonimnošÊu interneta, Broj stranica: 200 Roberto preuzima Fredyjev identitet te poËinje pisati Uvez: tvrdi s ovitkom pisma978-953-266-392-1 Lauri, iznositi svoje priËe i svoja razmišljanja o ISBN: ljubaviizdanja: i sreÊi.2012., Ali stvarni Godina svibanj svijet ima iznenaenja za njega…

Cijena: 99,90 kn

Voljeti se otvorenih oËiju, roman jednoga od najomiljenijih i najËitanijih svjetskih psihoterapeuta, Jorgea Bucayja, po mnogoËemu je jedinstven ∑ napeta, divno ispripovijedana priËa istodobno je najpitkiji i najËitaniji priruËnik o ljubavnim odnosima, o ljubavi koja nestaje i koju treba održati.

Nova knjiga slavnog argentinskog pisca i psihoterapetuta, autora41,90 hita Ispričat ću ti priču. kn 260