neven drozdek
na malcice drugaciji nacin
Neven Drozdek
Sveci na malcice drugaciji nacin Glas Koncila, Zagreb 2019. Izdavač: Glas Koncila, Kaptol 8, Zagreb Tel.: 01/4874-315; faks: 01/4874-319 e-pošta: prodaja@glas-koncila.hr www.glas-koncila.hr Za izdavača: mons. Ivan Miklenić Biblioteka: Mala Makova knjižnica. Knjiga 21 Urednik: Vojmil Žic Ilustracije: Dario Kukić Lektura: Vesna Aladić Grafičko oblikovanje: Blaženka Matić Tisak: Denona d.o.o., Zagreb Tiskano u veljači 2019. ISBN 978-953-241-586-5 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001021546
neven drozdek
na malcice drugaciji nacin
¤ Zagreb, 2019.
Uvod ‘Svetost nije povlastica pridržana samo za neke. Ona je zadaća svih nas, moja i vaša.’ sveta Majka Terezija iz Kalkute
Zašto ljudi misle da su sveci uvijek strogi i ukočeni? Zašto ljudi misle da se sveci nikada ne ljute, da ne plaču, da ne pripremaju prijateljima spačke, da ne prepričavaju smiješne anegdote ili da ne rade apsolutno sve ono što rade i svi ostali ljudi? Zašto ljudi misle da su sveci živjeli nekada davno, a samo manji broj njih sve donedavno? Pa svetaca ima svuda oko nas. Da ih nema, pitanje je što bi bilo od ovog našeg planeta. E sad, to što ljude koji nastoje biti sveti uglavnom ništa izvanredno ne odaje pa ih niti ne primjećujemo, ne znači da oni i ne postoje. Zašto mnogi ljudi misle da je svetost rezervirana samo za svećenike i časne sestre? Pa to uopće nije točno. I zar bi trebalo odrasti da se počne postajati svet? Ma kakvi, pa svete djece ima
Sveci – na malčice drugačiji način
5
jako puno. Svetost je nešto na što si pozvan baš ti koji ovo čitaš, baš ti i baš danas. Ne sutra ili kad završiš školovanje, kad se oženiš/udaš, jednoga dana zaposliš ili nešto treće učiniš. Nitko nije pozvan na svetost na primjer od ponedjeljka jer je ovaj tjedan već započeo pa nema smisla kretati na put svetosti sad usred tjedna. Nije to dijeta koju započinjemo u ponedjeljak pa traje dva tjedna i onda se opet vraćamo na staro. Na svetost nije pozvan samo tvoj mirni i blagi susjed ili onaj prijatelj iz razreda koji sjedi u klupi iza tebe i ima tako dražesno lice. Na svetost su pozvani svi, a najveći sveci često bi postali baš oni za koje to nitko nikad ne bi ni pomislio. Jedan svetac, kao što ćete kasnije čitati na stranicama ove knjige, u mračnoj je crkvi u škropionicu umjesto svete vode usuo crnu tintu. Možete zamisliti kako je to izgledalo dok je promatrao lica svoje subraće umrljana tintom! Jedan od najvećih svetaca po onim vidljivim djelima bio je svakako sveti Ignacije Loyolski. Bio je sitna rasta, ali neopisivo velika duha. Kada je nakon dužeg vremena viđao svoju subraću koja su se vraćala u Rim iz dalekih misija, toliko se radovao da ih je grlio skačući jer je bio prenizak da ih zagrli stojeći. A naš veliki misionar, sluga Božji, otac Ante Gabrić, kada je saznao da odlazi u misije, od sreće je tako poskočio da je od prevelikog oduševljenja napravio salto mortale! Humor je začin života, sveci su ljudi baš poput nas, a svi smo mi pozvani da budemo sveti. Ova pripovijest govori o jednome i drugome, govori o humoru i svecima, ali ne o drvenim kipovima svetaca koji molećivih lica upravljaju oči u nebo s plastičnim ljiljanima ili sasušenim palminim grančicama
6
uvod
u ruci, već o svecima – ljudima od krvi i mesa, s onim njihovim ljudskim osobinama koje ne možemo vidjeti na svetim sličicama ili crkvenim kipovima. Tko zna, u drugom nastavku ove knjige možda jedno od poglavlja bude upravo i o tebi, i ti si možda svetac ili ćeš tek to postati. Nemoj se ništa čuditi i nemoj misliti da je to išta drugo nego biti običan čovjek koji jako, jako voli Boga.
Sveci – na malčice drugačiji način
7
8
sv. Josip
Idi k Josipu! Te godine kao hit ljeta nametnula se daska na kotačićima poznata po imenu skateboard (skejtbord po naški). Poradi određenih propusta (školske obaveze, kućne dužnosti, odnos prema vlastitim stvarima, odnos prema drugima...) kazna mojih roditelja bila je jasna: skejtbord ne dolazi u obzir! Još sam jednom pokušao zaigrati na sve ili ništa i nakon što sam dočekao u kući idealnu atmosferu kada su svi bili dobro raspoloženi i kada je sve bilo u nekom veselom tonu, ponovno sam se osmjelio i postavio pred svoje roditelje istu molbu i nimalo se ne iznenadivši, naišao na isti oštar odgovor: Ne, ne i ne! Marko, neću više čuti da to tražiš! Kada se naučiš slušati, s poštovanjem odnositi prema svojim stvarima i budeš izvršavao sve ono što ti se kaže, tada možemo razgovarati, ali to svakako neće biti ovog ljeta! Nikako mi nije bilo jasno zašto je odraslima toliko stalo oko urednosti sobe da ih se iste sekunde mora poslušati, i čim to zatraže, otrčati u trgovinu, ići baciti smeće istog trenutka i bez odugovlačenja, pa čak i onda kada sam usred bitke ili utakmice na računalu i ne mogu nikako prekinuti jer igra nema pauze. Znam da oni kao djeca nisu imali računala i nisu mogli igrati igre preko interSveci – na malčice drugačiji način
9
neta, ali to ne znači da se ne mogu uskladiti s modernim vremenom i sa mnom kao pravim predstavnikom moderne gejmerske civilizacije. A posebno mi smeta to neprestano gunđanje oko neurednosti sobe. Kada se navečer svučem, odjeću uredno stavim na naslonjač. I tako svaku večer ponavljam isto dok se naslonjač od težine naslagane odjeće ne prevali na leđa. Tada valjda svatko zna da je na njoj previše robe. Onda uspravim naslonjač pa odjeću još neko vrijeme slažem na njega, ali za promjenu, na onaj sjedeći dio. Kada više nemam što za odjenuti, jednostavno počnem skidati sve s naslonjača istim onim redom kako sam na njega i stavljao... Zar to nije logično? Ali ne, to je mojoj mami jedan od velikih problema, kao i čarape pored košare za prljavo rublje. A ja si svaku večer prije spavanja zamislim da sam u finalu košarkaškog kupa Hrvatske, da sam s loptom na parketu, da svi u publici gromoglasno izvikuju moje ime i da u posljednjoj sekundi imam šut za pobjedu. To što većinom promašujem pa su čarape razbacane oko košare za prljavo rublje, znak je da sam pothranjen i da mi je preciznost slaba jer rijetko jedem pizzu i slatko pa bi mi trebalo povećati takve obroke umjesto da se na mene stvara pritisak vječitim prigovaranjem. O slaganju kreveta ujutro, stavljanju cipela u ormarić za cipele, čišćenju radnog stola i slično, bolje da i ne govorim. Više puta sam se izvlačio zbog razbacanih stvari na radnom stolu nedostatkom vremena poradi jako puno učenja, no ta izlika mi je prolazila kratko vrijeme jer su moji roditelji razvili naviku ispitivati me prije svakog ispita. I sad da ne nabrajam dalje sve nevolje prestrogog odgoja kroz koji prolazim, a mogao bih, vjerujte mi, to činiti unedogled, ponovit ću još jednom da sam potpuno neopravdano ostao bez svog toliko željenog skejtborda. Kri10
sv. Josip
tični događaj zbio se jučer kada sam došao iz trgovine s litrom ulja u platnenoj vrećici. Iskreno, ne znam što se dogodilo, ali riječi koje su grubo prodirale u moje uši, i to prevelikom brzinom i preglasno, bile su: Pa on je donio ulje! Možeš li ti to vjerovati? Njemu je ptica u glavi, sve igrice mu treba smjesta zabraniti, treći put je to napravio, a koliko sam mu puta rekla da mi treba sol, sol, Marko, sol! Još si mi potvrdio: ‘Da, sol, mama, u redu!’ I donio mi ulje! Ljeto je preda mnom, a ne smijem više igrati igrice na računalu, a od skejtborda neću vidjeti ni s. Kakvo li će to biti ljeto, ljudi moji? Moj tata ponekad ima čudnu potrebu okrutno se našaliti sa mnom. Iako je njemu to uvijek smiješno, ujedno je i jako okrutno prema meni i ja ne razumijem kako on ne shvaća da griješi i da mora na ispovijed zbog toga. Kako uopće može mirno spavati? Kaže on meni, zamislite samo: Hajde, ne žalosti se, moje stare koturaljke su kod dide i bake na tavanu pa si ih možeš skinuti i voziti se, to ti je i bolje od skejtborda. Cijela ta velikodušnost mi je od početka smrdjela na podvalu jer ne može nitko tako brzo prijeći s ljutnje na darove. Međutim, dobrog i neiskvarenog srca kakav jesam, ja sam već istog popodneva prekopavao s djedom prašnjavi tavan u potrazi za koturaljkama. Zamišljao sam da su crne i brze, da stvaraju onaj britak zvuk prilikom okretanja kotačića i da ću kočiti u njima kako to rade pravi vozači, znate onako u stranu naglo zabacujući gornji dio tijela unazad. Što smo duže tražili po tavanu sužavajući prostor pretrage prema jednom kutu, moje uzbuđenje i moji zamišljaji kako ću se atraktivno voziti bivali su sve veći. A potom: pop! Raspuknula su se moja očekivanja poput pjene od sapunice i sada ćete shvatiti zašto je grijeh to što moj Sveci – na malčice drugačiji način
11
tata meni radi okrutno se šaleći. Koturaljke o kojima je bila riječ dar su rođaka iz Njemačke mome tati (rabljene, naravno, a nakon tate ih je kroz nekoliko godina vozio i stric) ne tako bliske 1989. Da nisam bio tako snažno pogođen šokantnom istinom, vjerojatno bih shvatio da taj muzejski primjerak ima kolekcionarsku vrijednost pa bih ih možda prodao i dobro zaradio, no razočaranje je bilo preveliko. Kada ih je djed uzeo u ruke, umalo se ne rasplakah. Napola hrđave cipele nekoć bijelih koturaljki sada su bile žute od starosti, a kotači jedva da su se i okretali. E, kotači! Svi znamo kako koturaljke izgledaju. Ove starinske koturaljke vam ne izgledaju tako kako izgledaju današnje koturaljke, one vam imaju dva reda s po dva kotača raspoređenih jedan iza drugoga. Pa što je to?! Pa tko može na tako okrutan način varati dijete, i to još svoje? Djed je primijetio nagli i veliki pad mog oduševljenja kao i vlažne oči (poradi prašine na tavanu) pa je brže-bolje jurnuo u podrum i prihvatio se posla. Vrlo brzo podmazani i pričvršćeni kotačići vrtjeli su se kao ludi. Cipele su bile čiste i uglancane, ali opet, nisam imao hrabrosti pojaviti se u njima na ulici. Dok su se ostali šepurili na svojim novim skejtbordima, pitao sam se kako bih ja izgledao pored njih u ovim trideset godina starim koturaljkama. A Jurju je baš tata donio iz Austrije novi skejt... O Antoniju da i ne govorim. Mučen tim mislima, uputio sam se kući. Dok sam se vraćao tako udubljen u svoje tegobne misli, naletio sam na našeg novog kapelana. Čovjek se oduševio kada je vidio moje koturaljke. Oduvijek je, kaže, želio takve! Ako hoćete, ja vam ih darujem, kažem pomislivši pritom kako bih se ujedno riješio neugodnog tereta, a darom svećeniku zadužio nekoga na nebu da mi se ispune barem dvije želje. Ja ih i onako ne želim, želim skejtbord, potužim mu se 12
sv. Josip
pritom pokunjeno. Na to kapelan pljesne rukama! Pa u tom slučaju, Marko, imamo rješenje! Kakvo rješenje?, upitao sam. Idi k Josipu, reče mi. Dat ću ti adresu, to je jedan stari stolar nedaleko odavde, u onoj ulici gdje su stare kuće okružene novim zgradama, potraži ga, reci da sam te ja poslao i on će ti od kotača s koturaljki napraviti skejtbord. U razmaku od nekih desetak minuta već sam kucao na vrata stare kuće. Sijedi vitki starac lijepog, ali umornog lica otvorio mi je vrata. Izvoli? upitao me ljubazno. Što mogu učiniti za tebe? Tada sam polutiho izgovorio tajnu šifru, kao kakav tajni agent na ulazu u špijunsko središte. Anđelko me šalje. Kapelan Anđelko! rekoh pun nade. Ooo, Anđelko, lijepo, sigurno je nešto vezano uz ove koturaljke koje imaš u rukama, dođi u radionicu pa da vidimo što se da napraviti. Nakon što sam mu objasnio što želim, upitao me jesam li svjestan da se od dva para koturaljki može napraviti dva skejtborda. To me oduševilo. Kako mi to do sada nije palo na pamet!? Pitao me što bih uradio ako bi mi izradio dva skejtborda? Nakon što sam kratko promislio, sjetio sam se Ivana. Baš bi bilo lijepo kada bih i njemu mogao darovati jedan. Tada bismo nas dvojica imali iste skejtborde i mogli bismo zajedno vježbati. Ta misao me razveselila i odmah sam je priopćio starom drvodjelji. Ako je tako, rekao je, rado ću ti pomoći. Ali morat ćeš mi pomagati jer kao što vidiš, nisam više mladić i treba mi još jedan par ruku i zdravih očiju da mi pomaže. Prvo smo izrezali dva komada drveta od nekog starog namještaja. Navodno je to drvo najprikladnije jer je tanko, a vrlo čvrsto. Potom smo ga izbrusili te lakirali i ostavili da se suši. Starac me upitao znam li moliti krunicu. Rekao sam da znam. Sljedećih dana, svakoga dana tijekom rada, prvo smo izmolili krunicu. Prije svake deSveci – na malčice drugačiji način
13
setice objasnio bi mi otajstvo te nabrojao za koga sve molimo. Dok je govorio, trnci su mi prolazili kroz cijelo tijelo i tjerali me na plač. Pritom sam se jako suzdržavao pazeći da me ne vidi. Pričao je kao netko tko jako dobro zna o čemu govori i razumije kao što nikada prije nisam čuo da netko tumači Isusov i Marijin život. Primijetio sam da je za njega to jako emotivno i da se pritom silno unese u događaje kao da nije sa mnom niti u ovoj radionici niti u ovom gradu, niti u ovom vremenu. Nikada prije toga nisam Isusa doživljavao kao čovjeka (osim na Božić, u jaslicama okruženog svim onim životinjama), već više kao velikog i moćnog, dalekog Boga. Nije mi nikada padalo na um da je i on imao poteškoća kao i svi mi, da je i njega majka grlila i ljubila kao i mene moja, da je i on odrastao u obiteljskom domu, baš kao i ja, večerajući pa liježući zajedno s mamom i tatom te slušajući njihove priče i glasno se smijući njihovim dogodovštinama. Uskoro sam se više počeo radovati susretima i razgovoru sa starcem, nego radu na skejtbordima. Kući bih se vraćao radostan, skoncentriran i smiren. Mama i tata su me začuđeno gledali. Izvadio sam iz ladice krunicu te je počeo moliti i kod kuće. Primijetio sam da više ne planem tako brzo poradi nebitnih stvari, da se više ne uzbuđujem zbog sitnica, da ne trčim za dječacima koji mi nisu pravi prijatelji, već da cijenim i prepoznajem znakove pravog prijateljstva. Kako se naš rad bližio kraju, bio sam sve tužniji što ću se prestati susretati sa starcem. Nije mi bilo neugodno podijeliti s njim tu svoju brigu. Bilo mu je drago, nasmiješio se i rekao mi da se ne brinem, da je on uvijek tu i da on o svojim, Marijinim i Isusovim prijateljima uvijek vodi brigu. Rekao mi je da od mene očekuje da se i dalje družimo. Pa nije valjda sve ovo vrijeme koje sam uložio u tebe bilo uzalud, kazao je i 14
sv. Josip
nasmijao se. Skejtbordi su bili FENOMENALNI. Jurili su ulicom laki, brzi i sjajni. Srce mi je tako silno udaralo da sam se primio za vrat da mi ne iskoči van. Kad sam iznenadio Ivana, jadnik je prvo problijedio pa se potom zacrvenio, a onda je skakao kao loptica hopsica od poda do stropa. Ubrzo smo jurili ulicom širom otvorenih usta kao da želimo progutati sve muhe u našoj ulici. Mi, međutim, nismo lovili niti bube niti muhe, već nismo mogli skriti svoj osmijeh od prevelike sreće. Na povratku kući krenuo sam do Josipa da mu još jednom zahvalim, ali s koje god strane došao do njegove ulice, tu nije bilo ničega. Stare kuće su bile porušene, a temelji za novu veliku stambenu zgradu odavno iskopani. Bio sam šokiran i zbunjen. Da nije bilo te daske pod mojim nogama, pomislio bih da sam poludio. Smjesta sam odjurio do kapelana Anđelka. Kad me ugledao, odmah je izgovorio: Vidim da si bio kod Josipa. Ipak, znači, nisam lud. Nasmijao se od uha do uha i samo kratko rekao: Kad god što trebaš, Marko, uvijek idi k Josipu.
Sveti Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i poočim Isusov, osvojio je sve izvanrednom dobrotom i spremnošću da posluša Boga i onda kada je to bilo protivno svakoj ljudskoj logici. Skroman i od malo riječi izvršio je jednu od najvećih zadaća u povijesti svijeta, a da ni u jednom trenutku nije stavljao sebe u prvi plan, nego je kroz silne poteškoće strpljivo i hrabro činio samo ono što je bila Božja volja za njega i posredno za sve nas. Zaista, kako li velik mora netko biti da mu sam Bog povjeri svoga Sina na čuvanje i odgoj? A njegova veličina nije bila u znanju, moći ili bogatstvu, već u jednostavnosti, poštenju i spremnosti da preda svoj život za ono što je ispravno. Sveti Josip istinski je velikan nad velikanima, a opet tako privlačan i blizak u svojoj skromnosti i dobroti.
Sveci – na malčice drugačiji način
15
16
bl. Ivan Merz
O autoru Neven, rođen 1979., podrijetlom je iz Slavonije, a cijeli svoj život proveo je u Zagrebu, gdje se školovao i zasnovao obitelj. Iako je u životu imao čitav spektar raznih interesa i mnogo toga snio, uvijek je ostao vjeran staroj ljubav iz djetinjstva, onoj prema dobroj knjizi, što je pridonijelo razvoju mašte i ostvarenju potencijala za literarni izričaj. Uz puno tolerancije njegovih bližnjih, zahvaljujući prijateljstvima dobrih ljudi te divnom strpljivošću nebeskoga Oca, uspio je neke od onih ideja koje mu se vrte po mislima prenijeti i na papir. Želja mu je pridonijeti razvoju suvremene kršćanske literature za djecu i mlade koja bi razbila stereotipe vezane uz taj književni segment približujući čitateljima osjetljive teme umatajući ih u omot svakodnevice kroz koju svi na manje-više sličan način prolazimo.
Sveci – na malčice drugačiji način
171
Sadržaj Uvod:............................................................................. 5 Idi k Josipu!.................................................................. 9 Marinko je bio i ostao prvak...................................... 17 Dan kada je Krešimir sjao od sreće i ponosa ........... 27 Salto mortale ............................................................. 35 Tko se boji vuka još?.................................................. 47 Umjesto slona............................................................. 63 Što još treba osim brkova da se postane muškarac?................................................................... 73 Starac na koturaljkama............................................. 83 Jedan starac na stablu naranče i moja loptica hopsica................................................................................99 Što zapravo znači biti frajer?................................... 113 Najsretniji dječak na svijetu................................... 123 Zbogom, Injigo!......................................................... 131 Neki umorni putnik................................................. 141 Studio apartman...................................................... 149 U potrazi za ispunjenom tišinom ..................................................................... 159 Pogovor..................................................................... 167 O autoru.................................................................... 171
172
SADRŽAJ