MAPIRANJE KOPRIVNICE Ova publikacija zaokružuje višemjesečni rad na programu umjetničkoedukativne intervencije „Mapiranje Koprivnice“ koja je dio EU projekta Goethe-Instituta Kroatien „Dvostruki teret – učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“. Na projektu u Koprivnici surađivali su učenici i profesori Gimnazije „Fran Galović“, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Muzej grada Koprivnice, autor koncepta mapiranja Saša Šimpraga, scenografkinja Ana Ogrizović te dizajnerica Petra Milički. Intervencija „Mapiranje Koprivnice“ predstavljena je u subotu, 14. ožujka 2015. na središnjem trgu u Koprivnici. Publikacija donosi dojmove i iskustva različitih sudionika na projektu. „Dvostruki teret – Učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“ je tijekom 2014. i 2015. okupio učenike, nastavnike, znanstvenike, umjetnike i stručnjake iz muzeja, arhiva i spomenpodručja iz pet zemalja: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Mađarske, Njemačke i Srbije. Sudionicima se kroz radionice i školske projekte omogućio umjetnički i kreativni pristup učenju o lokalnoj povijesti i suočavanje s osjetljivim i kontroverznim temama iz Drugog svjetskog rata. Učenici Gimnazije „Fran Galović“ su uz pomoć profesora i partnera istražili pet tema vezanih uz povijest Drugog svjetskog rata u Koprivnici i predstavili ih zainteresiranim građanima velikom kartom postavljenom
na središnjem trgu. Teme kojima su se bavili bile su Židovi u Koprivnici, sustav koncentracijskih logora u NDH, logor Danica, partizani/ Podravska Republika i pravednici među narodima. Tijekom inicijalne radionice i kasnijih istraživanja učenici su posjetili spomen-područje Danicu, razgovarali su sa svjedocima vremena Slavkom Goldsteinom, Krešimirom Švarcom, članovima Udruge antifašista Ivanom Povijačem Pipom i Vinkom Zemberom i prikupljali dokumente i informacije u Muzeju grada Koprivnice i spomen-području Jasenovac. U Koprivnici je održano nekoliko predavanja gostujućih predavača poput publicista Slavka Goldsteina i povjesničara Hrvoja Klasića te izlaganje Saše Šimprage o suvremenim pristupima bilježenja sjećanja, radionica o dizajnu Petre Milički, radionica o scenskom nastupu koju je održala Ana Ogrizović kao i diskusija o lokalnoj povijesti grada s povjesničarkom Deom Marić. Svaka je škola imala drugačiji pristup. Tako se gimnazija iz Koprivnice bavila privremenim bilježenjem sjećanja u javnom prostoru, škole iz Zaprešića i Veszpréma snimile su dva dokumentarna filma, gimnazija u Beogradu pripremila je kazališnu predstavu u teatru BITEF, a gimnazija iz Sarajeva postavila je izložbu fotografija u suradnji s Historijskim muzejom BiH. Projekt završava posjetom spomenpodručju Jasenovac i ljetnom školom u Novom Vinodolskom, gdje će se svi sudionici prvi put upoznati i predstaviti svoje radove.
UČENICI SU AKTIVNIJI Zoran Pintarić, Katarina Horvat i Gordana Trnski profesori su povijesti u Gimnaziji „Fran Galović“ i mentori u sklopu programa „Mapiranje Koprivnice“. S njima je razgovarala učenica Nikolina Mesić. Zoran Pintarić: Ovakav način rada jako se razlikuje. Postoji puno više vremena za određenu temu, bolje se upoznaje način razmišljanja učenika, kombinira se više metoda. Učenici su aktivniji. Ovakvi su pristupi poželjni, pogotovo u manjim sredinama kao što je Koprivnica. Posjet spomen-području Danica ne može biti dio obaveznog programa jer područje nije uređeno na primjeren način. Kada bi se uredilo, mogla bi se dati preporuka školama, a i onda sve ovisi o financijskim mogućnostima. Najveći dobitak bio bi kada bi cijelo društvo prepoznalo važnost ove teme. Tada ne bi bilo potrebe za nametanjem, već bi se posjet Danici smatrao normalnim i poželjnim, kao nešto što se podrazumijeva tijekom školovanja učenika. Gordana Trnski: Prednosti ovakvog rada je što se radi u manjim skupinama sa zainteresiranim učenicima. Učenicima se sviđa neposredan rad na povijesnim izvorima, istraživanje povijesti te mogućnost da iznose svoja mišljenja i stavove. Mislim da učenici na takav način više mogu
izraziti sebe i svoje stavove i da im je svakako zanimljivije tako raditi. Međutim, zbog strogo propisanih programa nemoguće je tako raditi u redovitoj nastavi. Smatram da bi posjet spomen-području Danica trebao biti dio obaveznog programa. No danas se na Danici može vidjeti veoma malo i to bi se područje prije redovitog posjeta moralo urediti. To nije u našoj nadležnosti, već su za to odgovorne gradske strukture. Obavezni školski program također ne određuju profesori, nego nadležno ministarstvo. Katarina Horvat: Uobičajen način učenja povijesti ne bi se trebao razlikovati od načina rada kakav se primjenjuje u ovom projektu. Na žalost, postojeći nastavni program naglasak stavlja na kvantitetu i pri tome ne ostavlja dovoljno prostora za dublje bavljenje pojedinom temom. Prednost ovakvog izučavanja je kvalitetnija interakcija među sudionicima obrazovnog procesa, manja mogućnost za površnost, a veća vjerojatnost da učenici neće učiti ‘za ocjenu‘, već da bi stekli kvalitetno znanje od kojeg će imati koristi iako se kasnije neće nužno baviti poviješću. Smatram da je učenje o povijesti kroz umjetničke i slične intervencije vrlo poželjno, može privući veću pozornost učenika i pravo je osvježenje. Takav pristup otvara prostor za emocije, izgradnju vlastitog stava i osobnosti općenito, omogućuje bolji odnos učenika prema određenom događaju u prošlosti. Spomenpodručja u nastavi povijesti imaju nezamjenjivu obrazovnu-odgojnu funkciju. Spomen-područje Danica duže je vrijeme bilo zapušteno i bez ulaganja. Da je u državnoj blagajni više novaca predviđenog za kulturu, sigurna sam da bi kreativni ljudi iz Muzeja grada Koprivnice vrlo dobro znali osmisliti edukacijski centar, čime bi u spomen-području privukli nastavnike i učenike iz brojnih škola iz županiji i šire.
DRUGAČIJI PRISTUP Lucija Šestak razgovarala je s učenicima i učenicama o njihovim iskustvima tijekom rada na projektu “Dvostruki teret”.
Zanimljivije je učiti kroz različite radionice ili npr. kroz razgovore s osobama koje su to stvarno i proživjele ili se time zaista bave. Ana Kamber Volim učiti kroz raspravu. U ovom ih je projektu bilo puno. Svatko je otvoreno iznio svoje mišljenje i postavljao pitanja za vrijeme rada i predavanja. Pritom se svačije mišljenje poštivalo i pozorno slušalo, a zatim se raspravljalo. Vanesa Drakšić
U projekt sam se uključila jer mi se svidio način učenja o temi koja je dosta osjetljiva i o kojoj ljudi baš i ne govore, a trebalo bi joj posvetiti pažnje. Način na koji smo radili mi se jako svidio jer nismo samo istraživali na internetu, nego smo i posjetili neka mjesta koja su u vrijeme rata bila važna. Mislim da je pristup i način na koji smo radili jako dobro osmišljen jer smo puno naučili kroz posjete lokacijama i razgovore sa svjedocima. Ivona Perić Za razliku od uobičajenog sata, kroz ovakav pristup smo aktivniji. Karlo Keceuš
Jako mi se svidjela komunikacija s mentorima i što se svačije mišljenje uvažavalo i što smo dobili priliku uistinu sudjelovati. Elena Jakopović Zanima me što se zapravo događalo s ljudima jer u školi smo samo učili o bitkama, ali ne o svakodnevnici. Ovakav način učenja povijesti razlikuje se po tome što raspravljamo o događanjima. Na taj način slušamo drukčija razmišljanja, ali i sami sebe potičemo na razmišljanje. Paula Dovečer Ovaj način je zanimljiviji jer učenicima prikazuje povijest jednostavnije, a puno više informacija se zapamti tijekom rada nego u sklopu uobičajene nastave iz knjiga. Mihael Kramarić
Smatram da ljudi premalo znaju o ratu na ovom području i da bi ih trebalo upoznati s događajima koji su se dogodili u njihovu kraju. Ovakav pristup učenju bitno se razlikuje od uobičajenoga jer ne dobijemo sve servirano u udžbenicima, nego smo morali sami istraživati i obilaziti lokacije. Mislim i da umjetnički faktor može privući više ljudi. Nikada nisam posjetila spomen-područje Danicu. Danica je prvi ustaški logor i smatram da bi svi trebali znati za njega i barem ga jednom posjetiti. Mihaela Perović Odlučila sam sudjelovati jer sam vrlo malo znala o temi holokausta koju obrađujemo, a zapravo me to jako zanima te sam smatrala da ćemo kroz taj projekt učiti nešto novo na neki novi način. Elena Jakopović
Ovaj način rada jako se razlikuje od uobičajenog načina učenja povijesti, rekla bih gotovo u potpunosti. Puno je dinamičniji i osobniji. Imali smo priliku slušati priču Slavka Goldsteina, čovjeka koji je preživio holokaust, posjetili smo Danicu te imali priliku učiti na samom mjestu zločina, a na kraju smo i samostalno istraživali o temi koju smo odabrali. Mislim da smo naučili puno toga, ali bez ikakvog pritiska, već posve spontano i kroz razgovor. Sviđa mi se učenje o povijesti kroz umjetničke i slične intervencije jer one u čovjeku pobuđuju emociju, a mislim da se na taj način i lakše uči. Prenose poruku na način koji nije nametljiv. Monika Ranilović Posjetili smo mjesta na kojima nismo nikad bili i upoznali nove ljude. Dominik Juranić
Prije sudjelovanja u projektu nikad nisam posjetila logor Danica iako sam znala gdje se nalazi. Posjet Danici trebao bi na neki način biti uključen u školski program jer u našim udžbenicima nema puno informacija o tom području i o ratu koji se održavao ovdje, na području same Koprivnice. Najviše mi se svidjelo to što smo imali priliku posjetiti i logor Danicu i sinagogu u kojoj nikada nisam bila, a zanimalo me kako izgleda iznutra. Ivona Perić
Prije ovog projekta nikada nisam posjetila spomen-područje Danicu. Samo sam nekoliko puta tamo prolazila, a do prije nekoliko godina nisam ni znala da je na tome mjestu bio logor. Mislim da posjet spomenpodručju Danica ne može biti dio obaveznog školskog programa na razini cijele Hrvatske, ali bi bilo dobro da je obavezan posjet bilo kojem od logora u Hrvatskoj, npr. onom koji je školi najbliži. Posjet Danici trebale bi organizirati barem škole iz Koprivničko-križevačke županije. Monika Ranilović
Najviše mi se svidjelo kada smo raspravljali o nekim temama. Shvatila sam neke stvari bolje, a upoznala sam i nove ljude i razmišljanja. Voljela bih da je tih rasprava bilo čak i još više. Paula Dovečer Posjetila sam spomen-područje Danicu, ali nisam znala gotovo ništa o njemu. Svakako bi trebalo biti dio obaveznog školskog programa, mislim da bi bilo sramotno da učenici ne znaju baš ništa o povijesti svojeg grada jer Danica je dio povijesti Koprivnice. Ana Kamber
INTERDISCIPLINARNI RAD O radu na projektu “Dvostruki teret” s autorom koncepta “Mapiranje Koprivnice” Sašom Šimpragom, dizajnericom Petrom Milički i scenografkinjom Anom Ogrizović razgovarala je Hana Brnica. Jeste li već ranije radili na sličnim projektima? Saša Šimpraga: Autor sam nekoliko projekta u domeni kulture sjećanja, od kojih je možda najpoznatiji Virtualni muzej Dotrščina koji sam pokrenuo 2012. godine u suradnji s Documentom kao primjer inovativnog pristupa oživljavanju zaboravljenog mjesta, a koji se kroz godine pokazao kao uspješan. Projekt se bavi zagrebačkim spomenparkom na prostoru na kojemu je za vrijeme fašističke okupacije ubijeno nekoliko tisuća osoba, ponajviše građana Zagreba i okolice. Temeljni je cilj projekta vraćanje mjesta u kolektivnu memoriju, i to putem privremenih memorijalnih umjetničkih intervencija na prostoru spomen-parka te tematskih izložbi postavljenih u javnom prostoru grada i drugih aktivnosti kao što su komunalne intervencije za poboljšanje parka, memorijalna utrka itd. Temeljem toga projekta kasnije su došle i neke druge suradnje poput projekta koji je naručilo Srpsko narodno vijeće iz Zagreba za obilježavanja godišnjice proboja iz konclogora Jasenovac na kojem sam okupio tim koji su činili suautori, arhitekt David Kablin i dizajner Niko Mihaljević. Radilo se o formi privremenog edukativnog paviljona u središtu Zagreba. Petra Milički: Što se tiče samog formata projekta, odnosno rada s učenicima, ovo mi je bilo prvo takvo iskustvo. No ako govorimo o projektima srodne tematike i prezentacije, mogu reći da sam, kao i na ovom projektu, sa Sašom Šimpragom radila na nekoliko projekata sličnog senzibiliteta i namjere. Tematski su povezani projekti Virtualni muzej Dotrščina, na kojem sam zajedno s kolegom Nikom Mihaljevićem radila na dizajnu i produkciji digitalnog, online muzeja
te moj diplomski projekt u Rotterdamu ‘Monuments of a Yugo-sized Global Village’ u kojem sam se također bavila kulturom i politikom sjećanja ovih prostora kroz pop kulturu. S istim timom radila sam i na projektu ‘70. obljetnica ZAVNOH-a’ koji s projektom u Koprivnici dijeli sličan format prezentacije, odnosno medij komunikacije, a to je instalacija u javnom prostoru. Ono što je svim navedenim projektima zajedničko je njihova namjena – osvješćivanje i direktna edukacija šireg građanstva putem vizualne komunikacije. Kako je došlo do ideje za intervenciju u javnom prostoru Koprivnice? Saša Šimpraga: Goethe-Institut me pozvao da predložim tip aktivnosti, a intervencija u javnom prostoru činila mi se kao zanimljivo rješenje koje će istovremeno tangirati i učenike, što je bio preduvjet, ali i lokalnu zajednicu te tako projekt učiniti vidljivijim, a kroz afirmaciju nekih vrijednosti potencijalno i društveno korisnijim. Moj je prijedlog bila intervencija u podu glavnoga trga, a istovremeno sam predložio da način na koji će se intervencija finalno oblikovati, odnosno čime će se popuniti, bude upravo kroz participaciju samih učenika i učenica, tj. kroz edukativno-istraživački proces. Čini mi se da je takav pristup nešto što može zaintrigirati, a onda i ponuditi bolji rezultat. Nadam se da se to i dogodilo. Posebno mi je drago da je većina učenika i učenica kroz projekt po prvi put posjetila spomen-područje Danicau i što su u javnom prostoru predstavljene za lokalnu sredini izuzetno važne i slavne povijesne epizode kao što je bila Podravska Republika koja je ovim projektom u javnom prostoru bila zastupljena prvi put u 25 godina. Koji su bili glavni izazovi u pripremi/postavljanju projekta? Petra Milički: U fazi nastanka koncepta bilo nam je najvažnije da prezentacija projekta u javnom prostoru Trga Zrinski svojom prisutnošću ne ometa svakodnevnicu trga. Problem smo riješili tako da smo glavninu informacija smjestili horizontalno, u pod trga. Nakon što smo definirali intervenciju kao većinom plošnu, počeli smo se baviti tematskom grupacijom informacija, njezinom hijerarhijom i
razmještajem u prostoru. Ovdje nam je bilo bitno da informacije budu dovoljno kratke, razumljive i pamtljive, a njihov tok logičan i fluentan. Teme smo podijelili u pet cjelina raspoređenih u pet boja. Promatrajući pješački i biciklistički promet trga, primijetili smo dominantne prirodne tokove (tzv. desire path) i odlučili pet tematskih cjelina položiti paralelno s njima. Ostao nam je problem vidljivosti iz daljine, koji smo riješili postavljanjem vertikalnih info punktova s osnovnim informacijama koje i fizički uvode u svaku od tematskih cjelina sa svojim pričama. Što se tiče problematike tehničkog aspekta projekta, ona se uglavnom svela na odabir najprikladnijih materijala i tehnika tiska. Ana Ogrizović: Kao i uvijek kod izvedbe u javnom prostoru grada bitno je zainteresirati slučajnog prolaznika. Jako bitna je i sigurnost postava, znači da je svaki scenografski dio potpuno siguran za sve prolaznike te da izvođači opušteno i jasno prenose poruku. Svaki dio gradskog prostora ima drugačije okvire unutar kojih se može kreativno kretati i uvijek je izazov kako na najbolji način uklopiti izvedbu u određen javni prostor, a da zadovolji sve gore nabrojene stavke. Ako se radi s mladim ljudima koji nemaju puno izvedbenog iskustva, također je bitno pripremiti ih da budu što prirodniji, opušteniji, jasniji i koncentriraniji i da se znaju snaći ako se dogodi eventualna greška. Takvi izazovi su i najzanimljiviji dio svakog projekta, pogotovo kad se surađuje, kao što je bilo na ovom projektu, s odličnim suradnicima. Kakvo je bilo iskustvo rada u Koprivnici? Ana Ogrizović: Izuzetno. Zainteresirani mladi ljudi, odlična organizacija i metoda rada, vrhunski predavači. Posebno mi je drago da sam sudjelovala i zbog same teme projekta.
Saša Šimpraga: U Koprivnici sam zahvaljujući projektu bio prvi put i drago mi je što smo upoznali grad, posjetili spomen-područje Danica i radili u novoj zgradi Gimanzije. Suradnja sa školom bila je odlična, a imam dojam da su i učenici i učenice profitirali uključenjem u projekt čiji je temeljni cilj edukacija i upoznavanje lokalne povijesti, a kroz to i afirmacija vrijednosti različitosti, tolerancije, konačno antifašizma i humanizma. Ugodno je bilo raditi i s profesorima, a posebno me se dojmilo kad nam je profesorica Trnski ispekla kolače - koji su bili odlični. Petra Milički: Za Koprivnicu i Koprivničance imam samo riječi pohvale. Iznimno sam zadovoljna svime - od odnosa s učenicima, profesorima i ostalim zaposlenicima škole do suradnje s raznim partnerskim koprivničkim ustanova. Najviše od svega me se ipak dojmila pozitivna reakcija građana Koprivnice na finalnu prezentaciju projekta na Zrinskom trgu. Bilo je predivno vidjeti kako je naš zajednički rad uspio zainteresirati građane i više nego što smo očekivali.
UKLJUČIVANJE JAVNOSTI S koordinatoricom projekta „Dvostruki teret“ razgovarala je učenica Hana Brnica. Imate li već iskustava u radu sa srednjoškolcima? Petra Vidović: Jezični odjel Goethe-Instituta organizira brojne projekte s profesorima njemačkog jezika kao i s učenicima. Ovakav projekt, koji nema direktno veze s učenjem njemačkoga, još nismo radili. Specifičnost ovog projekta je u tome što se oslanja na kulturno obrazovanje, tj. pokušava interdisciplinarno kroz rad u umjetničkim formatima upoznati učenike s povijesnim temama. Po kojim ste kriterijima birali škole koje će sudjelovati u projektu? Petra Vidović: To su uglavnom škole koje već sudjeluju u našoj inicijativi „Škole: partneri budućnosti“ (PASCH), gimnazija „Fran Galović“ iz Koprivnice je primjerice jedna od partnerskih škola Goethe-Instituta. Pritom je određenu ulogu odigrala i tužna povijest Koprivnice, gdje je osnovan prvi konclogor na prostoru Hrvatske, pa je time i motivacija bila veća da se upravo učenike iz Koprivnice uključi u projekt kroz koji će se baviti lokalnom poviješću. Smatrate li da je ovo bio isplativ (ne samo novčano) projekt? Petra Vidović: U projektu aktivno sudjeluje više od 120 učenika, nastavnika i stručnih suradnika i svi oni doprinose uspjehu projekta, njegovoj vidljivosti i rezultatima koje nosi. Učenici su sudjelovali u svim segmentima umjetničkog stvaranja, u pisanju scenarija, snimanju dokumentarnih filmova, istraživanju, vođenju intervjua, fotografiranju, pisanju teksta predstave, glumi, postavljanju izložbe… Kroz rad na
ovim umjetničkim formatima učenici su mnogo naučili o umjetnosti, povijesti i sebi, neki su čak i promijenili svoja mišljenja, a prezentacijama nastalih radova i šira je javnost upoznata s temom nacionalsocijalizma i holokausta i s time koliko je važno da se o tome uči i razgovara. Projekt nije komercijalan, financiran je iz sredstava Europske unije, fonda “Europa za građane” kao i budžeta Goethe-Instituta. Jesu li postojali neki posebni problemi vezani uz rad u Koprivnici? Petra Vidović: Kad se rade intervencije u javnom prostoru, postoji neizvjesnost kako će građani reagirati, no zainteresiranost učenika, profesora i ravnatelja Gimnazije „Fran Galović“ kao i podrška gradske i županijske vlasti i Muzeja grada Koprivnice te ostalih institucija bila je poticaj i znak da će prezentacija uspjeti. Što biste izdvojili kao pozitivno radno iskustvo u Koprivnici? Petra Vidović: Posebno su mi se svidjele radionice s učenicima i diskusije. Kroz njih su se mogla iščitati razmišljanja učenika, uočiti predrasude i mali pomaci u stavovima, što mi je bila potvrda da smo projekt dobro koncipirali i da se krećemo u pravom smjeru. Biste li htjeli nastaviti suradnju s Gimnazijom „Fran Galović“? Petra Vidović: Svakako, ako će biti prilike!
1 1 2 2 3 3 4 4 5 5 5
5
5
4 3 2 1
4
3
2
1
4
3
2
1
IMPRESUM Program „Mapiranje Koprivnice“ nastao je u suradnji s Gimnazijom „Fran Galović“ u Koprivnici. Uredništvo publikacije Ana Kamber, Tea Gašparić, Hana Brnica, Nikolina Mesić, Lucija Šestak / Mentor publikacije Saša Šimpraga / Mentori učenika u sklopu programa „Mapiranje Koprivnice“ Zoran Pintarić, Katrina Horvat, Gordana Trnski (Gimnazija “Fran Galović”) i Dea Marić (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću), Saša Šimpraga / U programu su sudjelovali učenici Janja Belaj, Lea Bojanović, Elena Jakopović, Iva Stipić, Luka Blesić, Luka Ostriž, Vanesa Drakšić, Ana Kamber,Tea Gašparić, Hana Brnica, Lea Blažeković, Nikolina Mesić, Ivana Šipka, Mihael Kramarić, Paula Dovečer, Monika Ranilović, Lucija Pihač, Mihaela Perović, Lucija Šestak, Ivona Perić, Alan Uremović, Lea Popović, Dominik Juranić, Karlo Keceuš i Sara Jurenec. / Autor koncepta „Mapiranje Koprivnice“ Saša Šimpraga / Dizajn Petra Milički / Scenografija Ana Ogrizović / Gosti predavači tijekom radionice u Koprivnici Slavko Goldstein, Dražen Ernečić, dr. sc. Hrvoje Klasić, Petra Milički, Ana Ogrizović, Saša Šimpraga / Vanjski suradnici Dražen Ernečić i Iris Radmanić (Muzej grada Koprivnice) / Fotografije Damir Žižić, Petra Vidović / Zahvaljujemo nastavnicima i učenicima Gimnazije „Fran Galović“, ravnatelju Vjekoslavu Robotiću, sugovornicima u istraživanju Krešimiru Švarcu, Ivanu Povijaču - Pipi, Vinku Zemberu, gradonačelnici Vesni Želježnjak, predstavnici Židovske općine Koprivnica dr. Sanji Švarc-Janjanin, dožupanu Ivanu Palu i kustosu Muzeja grada Koprivnice Draženu Ernečiću. Program „Mapiranje Koprivnice“ dio je međunarodnog projekta Goethe-Instituta Kroatien „Dvostruki teret – učenje o nacionalsocijalizmu i holokaustu u Europi“, realiziran sredstvima Europske unije. Voditeljica projekta „Dvostruki teret“ Katrin Ostwald-Richter / Koordinatorica projekta Petra Vidović / Partner projekta „Dvostruki teret“ u Koprivnici Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću (Zagreb), Gimnazija „Fran Galović“, Muzej grada Koprivnice / Nositelj projekta „Dvostruki teret“ Goethe-Institut Kroatien / Partneri projekta Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću (Zagreb), Forum za primenjenu istoriju (Beograd), Festival tolerancije – Festival suvremenog židovskog filma (Zagreb), Historijski muzej Bosne i Hercegovine (Sarajevo), Stiftung Gedenkstätten Buchenwald und Mittelbau-Dora (Weimar) / Pridruženi partneri BITEF teatar (Beograd), FKVK Zaprešić, Muzej grada Koprivnice, Muzej istorije Jugoslavije (Beograd) / Škole Srednja škola „Ban Josip Jelačić“ (Zaprešić), Gimnazija „Fran Galović“ (Koprivnica), Gimnazija „Lovassy-László“ (Veszprém), Gimnazija „Obala“ (Sarajevo), Treća beogradska gimnazija (Beograd) / Izdavač Goethe-Institut Kroatien Koprivnica, 2015. ISBN 978-953-56557-1-8 Za sadržaj ove publikacije odgovorni su isključivo njegovi autori. / Publikacija ne izražava nužno stavove Europske unije. / Europska komisija nije odgovorna za uporabu podataka sadržanih u dokumentu. www.goethe.de/dvostrukiteret