Radost u životu katolika U našoj hrvatskoj seriji „Prosjaci i sinovi“, don Pavao na smrtnoj postelji govori ove riječi: „Još nešto! Mnogih sam se, daklen, radosti u životu odrekao, ali mi je samo za jedno žao: Malo sam se smijao, malo šalio. A tko zna hode li na onom preozbiljnom svijetu šale biti? Zato – smijte se, djeco moja, smijte!“ Prema mnogim anketama i analizama današnja civilizacija čini se kao skupina juredih pojedinaca koji zaboravljaju na čovjeka kraj sebe i sebično se bore za svoju korist, za svoju sredu, za svoje blagostanje i ugodu. Okrenimo se oko sebe i vidjet demo puno takvih ljudi. A zatim usmjeri pogled i pitanje na sebe osobno i pitaj se - nisam li postao i ja takav? Pomod u odgovaranju na ovo pitanje jest još jedno konkretno potpitanje: jesam li radostan, veseo, nasmijan, zadovoljan čovjek? Jesam li vesela sretna žena u svakidašnjem življenju? Traženi odgovor daj si iskreno! Pođimo redom. Rimokatolička Crkva odabrala je dva jaka liturgijska vremena (Došašde i Korizmu) u kojima vjernik ponire dublje u svoj duhovni hod i, analizirajudi samoga sebe kroz molitvu, zornice, križne putove…, gleda dokle je došao, u kojoj se duhovnoj „fazi“ nalazi te kamo je usmjere njegov duhovni hod. Korizma ima u sredini nedjelju „Laetare!“ , a Došašde nedjelju „Gaudete!“ koje pozivaju svakoga da se preispita – jesam li zadovoljan i radostan Isusov učenik? Da bismo došli do što konkretnijeg i jasnijeg odgovora na postavljeno pitanje, moramo se ponajprije podsjetiti od kojih polaznih istina kredemo, na čemu mi vjernici temeljimo svoje životne odluke, mišljenja i stavove. Naime, svaki vjernik zna i vjeruje da mu je život darovan od Boga Stvoritelja iz ljubavi i da je primio materijalno tijelo kojim se služi na ovoj zemlji. U času začeda primio je i besmrtnu dušu, duh koji de se na kraju života odvojiti od tijela te u vječnosti čekati trenutak ponovnog združivanja s istim tijelom, kad Gospodin drugi put dođe na Zemlju. Na temelju ove postavljene istine i činjenice valja nam idi korak dalje i pitati se – na kojim temeljima ja, koji sam pozvan biti radostan Isusov učenik, gradim svoju radost: na materijalnim ili na duhovnim? Zašto je ovo tako važno? Naime, svatko tko tražedi istinu te imalo iskreno razmišlja, mora se složiti da materija nije i nikada nede biti vječna. Ona je raspadljiva i nije trajna. A ono duhovno, darovano od Boga koji je duh, jest vječno i ostaje trajno. Iz toga nam proizlazi temeljni odgovor koji nam objašnjava razloge sretnih i nesretnih ljudi, radosnih i neradosnih kršdana: nemoguće je da čovjek posjeduje istinsku i trajnu radost i sreću, ako ju temelji samo na materijalnim, prolaznim stvarima. Ništa što je materijalno, raspadljivo i prolazno ne može ispuniti trajnu i vječno čovjekovu potrebu i čežnju za duhovnošdu i duhovnom stvarnošdu, za vječnošdu, za besmrtnošdu. U ovoj čežnji i jurnjavi za materijalnom sredom najčešde padamo u zamku na dva područja: 1. Odbijamo biti sretni. Riječ je tu o zavisti ili pak o pretjeranoj želji da posjedujem nešto, pa u situacijama kad to ne dobijem ili nemam, jednostavno sam sebi govorim: „Odbijam biti sretan ako nemam novi auto!“ „Odbijam biti sretna jer sam plavuša!“ -: ) „Odbijam biti sretan, jer nisam dobio 5 kao moj kolega, nego četiri, pa zato odbijam biti radostan!“ Mogli bismo dugo nabrajati i prepoznati se tu i tamo. Zaista se uhvatimo u situacijama gdje kao da ne želimo biti sretni, jer nije ispunjen moj uvjet, moja željica, moj prohtjev.
2. Bojimo se da demo nešto izgubiti, pa to grčevito držimo u rukama te dobijemo zapravo strah, a ne sredu. Opet se radi o borbi za materijalne stvari i ovozemaljsko raspadljivo bogatstvo.
Umjesto zaključka. Zašto je uopde potrebno (nužno) biti radostan, sretan? Zašto to naglašavamo i želimo? => Zato jer je Isus propovijedao Evanđelje, što prevedeno znači – Radosna vijest, pa je logično za one koji žive po uputama radosne Isusove vijesti, da budu radosni. => Zato jer je svaki kršdanin, katolik, pozvan biti vjesnik, propovjednik, širitelj ove Radosne Božje vijesti drugima. Bog je to upravo tako po Isusu objavio: „Ti počni od sebe, uvjeri se (provjeri) da je ovo što ti govorim zaista izvor radosti zemaljske i vječne i onda ne možeš o tome šutjeti.“ A kako možeš propovijedati i naviještati radost evanđelja ako je nemaš. Tu je poruka adventskog vijenca sa svijedama, tu je poruka naših svijeda na oltaru kod svake svete mise: Isus je za sebe rekao – 'Ja sam svijetlost svijeta!' - svaki njegov vjernik, svatko od nas, trebao bi postati isto takvo svjetlo za one koji žive oko mene. A to du modi samo onda ako de ti drugi na mojem licu vidjeti radost koja izvire iz života po Evanđelju, ako de vidjeti radost koja ima svoje temelje ne samo u materijalnom nego i u duhovnom. Stoga: Bilo bi zaista potrebno odgovoriti si u kolikoj mjeri živim poziv nedjelja Laetare i Gaudete ili u kojoj mjeri živim poziv don Pavla iz „Prosjaka i sinova“ => „Smijte se, djeco moja, smijte!“ To ne znači – budite lakrdijaši, smijuljite se i zabavljajte se bezbrižno, nego Veselite se i smijte zato što je istinska radost iz tvoje nutrine, utemeljena na neprolaznim duhovni, evanđeoskim vrednotama. To je temelj tvoje radosti, zadovoljstva i srede, a i izazov istu širiti dalje. Iz svega ovoga rečenoga krede ono važno provokativno pitanje koje je postavio isusovac Antony de Mello: Došao sam propovijedati poganinu koji ne vjeruje u Isusa, pa mu rekao da ja vjerujem i živim Isusovo Evanđelje (Radosnu vijest) i da mu Ga želim navijestiti. On je povjerovao u te istine. A sada ono najvažnije => u koju bih ga zajednicu Isusovih učenika odveo da se osvjedoči kako u radosnom zajedništvu žive sretni nasljedovatelji Isusovi i propovjednici Radosne vijesti??? Doista, gdje bih ga odveo ja?? -dk-