Jansonova povijest umjetnosti

Janson CRO chapter 01 001-019.in32 32

7/16/08 1:12:04 PM

K

1 POGLAVLJE

Umjetnost pretpovijesnog doba

AD SU SE MODERNI LJUDI PRVI PUT SUSRELI SA ŠPILJSKIM SLIKAMA

sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, nisu vjerovali svojim očima.

Premda su postojali dokazi da nalazište u Altamiri u Španjolskoj potje­ če otprilike iz 13. tisučljeća pr. Kr., slike su bile izvedene ta­ko vje­što i

tankoćutno da su ih povjesničari u početku smatrali krivotvorinama.

(vidi sliku 1.1). Od onda je otkriveno oko 200 sličnih nalazišta po cijelome svijetu. Godine 1994. otkriće oslikane špilje u južnoj Francuskoj (vidi sliku 1.2) iznijelo je na svjetlo dana na stotine novih slika te potisnulo datum nastanka pretpovijesnih slikarija čak na 30. tisućljeće prije Krista. Otkriveni su i neki isto tako stari izrezbareni predmeti.

Ti najstariji umjetnički oblici nadahnjuju više pitanja ne­ go odgovora: Zašto je pretpovijesni čovjek trošio vrijeme i snagu da bi stvarao umjetnost? Kakvu su ulogu imali ti likovni predmeti? Što znače ti prikazi? Promatrač pretpovije­sne umjetnosti u dvadeset prvom stoljeću može se diviti vitalnosti i neposrednosti tih djela, pa ipak teško shvaćati taj drevni i tuđi svijet. Nema tekstova iz te pretpovijesne ere koje bi povjesničari mogli proučavati, pa su instrumenti znanosti i antropologije uvelike pridonijeli pokušaju povjesničara umjetnosti da protumače te snažne umjetničke oblike time što su podastrli dokaze o datumu nastanka pretpovijesnih predmeta i teorije o njihovoj funkciji. Kako je dotok novih nalaza i dalje redovit, proučavanje pretpovijesne umjetnosti nastavlja se, a tumačenja i zaključci o njoj sve su suptilniji.

Premda pravi moderni ljudi žive na zemlji već 100.000 godina, datumi pripisani najranijim predmetima koji se mo­

Detalj slike 1.23, Muški lik iz Cernavoda

gu nazvati “umjetničkim” potječu otprije otprilike 40 tisu­ća godina. Najstariji su ljudi izrađivali oruđe od kamena i koma­ da kostiju, ali što ih je nadahnulo da podrobno prikažu oblike koje su nalazili u prirodi? Neki znanstvenici pretpostavljaju da su izrada likova i simbolički jezik kakav danas poznajemo posljedica nove strukture mozga povezane s pojavom homo sapiens sapiens. Umjetnost se javlja u isto vrijeme kad moderni ljudi napuštaju Afriku i doseljavaju se u Europu, Aziju i Australiju susrevši ∑ a poslije i zamijenivši ∑ ranije nean­ dertalce (homo neanderthalensis) zapadne Euroazije. Na svim tim kontinentima istodobno s homo sapiens sapiens našli smo dokaze figurativnih umjetničkih djela i ukrasa za tijelo. Iz tog pretpovijesnog doba sačuvali su se deseci tisuća djela, a većina njih otkrivena je u Europi. Mnoga su od njih zadivljujuća u svom savršenstvu.

Vještina kojom su izrađeni najstariji predmeti koje može­ mo vremenski datirati može biti posljedica dugotrajna izgu­ bljena razdoblja eksperimentiranja tehnikama rezbarenja i slikanja, pa je praksa izrade umjetničkih djela možda i mnogo starija od predmeta koji su se sačuvali. Neki se znanstvenici s tim ne slažu. Oni tvrde da je određena neurološka mutacija u strukturi mozga omogućila apstraktno mišljenje te da su simbolički jezik i figurativna umjetnost iznenadan iskorak u evoluciji čovjeka. Ma što da je dovelo do sposobnosti stvaranja umjetnosti, bio to postupan evolucijski proces ili iznenadna mutacija, imalo je golem utjecaj na pojavu ljudske kulture,

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in1 1

7/16/08 1:12:18 PM

ENGLESKA Stonehenge

ATLANTSKI

R U S I J A NJEMAČKA

E U R O P A

OCEAN BRETANJA Ménec, Carnac

Hohlenstein-Stadel

FRANCUSKA

ČEŠKA

UKRAJINA

Vogelherd REPUBLIKA Willendorf

ŠVIC.

AUSTRIJA Lascaux Pech-Merle CANTABRIAN MT Vallon-Pont-d’Arc S. Brassempouy Chauvet Grotte d’Enlène Montagnac Le Tuc d’Audoubert Altamira

RUMUNJSKA

N RA D JA

Černavoda

SK

ITALIJA

O

ŠPANJOLSKA

O

M

S R E D

S

Z

E

A F R I K A

0

250

RE

GRČKA O

500 kilometara

M

CRNO MORE

Dunav

N

O

Çatal Hüyük

Ain Ghazal

M O R E

Jerihon

EGIPAT

Karta 1.1. Pretpovijesna Europa i Bliski istok

uključujući i izradu naturalističkih prikaza. Takva nas dje­ la sile da preispitamo mnoge pretpostavke o umjetnosti i kreativnom postupku te da postavimo neka temeljna pitanja od kojih nije najmanje važno ovo: zašto ljudska stvorenja uopće stvaraju umjetnost?

PALEOLITSKA UMJETNOST Mlađe paleolitske slike, crteži i kipovi pojavili su se na širokom području Euroazije, Afrike i Australije otprilike u isto doba, prije 10.000 ∑ 40. 000 godina (vidi kartu 1.1). Taj raspon pada u doba pleistocena koje se češće zove ledenim dobom, kad su lede­njaci (povećana polarna ledena kapa), katkad i više nego 3000 metara debeli, prekrivali veći dio sjevera Europe, Sjeverne Amerike i Euroazije. Starije i srednje kameno doba proteže se do unatrag dva milijuna godina kada su živjele rani­ je vrste homo genera. Premda su te kulture izrađivale ukrašeno kameno oruđe, one nisu ostavile nikakve zapise ni slikarske prikaze. Kraj zadnjeg ledenog doba podudara se s kreta­njem posve modernog čovjeka iz Afrike prema Europi koja je ponovno stekla uvjete za život jer je zatopljenje uzrokovalo povlačenje ledenjaka.

Pretpovijesno slikarstvo bilo je prvi put prepoznato 1878. g. u špilji nazvanoj Altamira u selu Santillana del Mar u Špa­ njol­skoj. Prateći svoga oca, grofa don Marcelina Sanza de Sautuola koji je pretraživao zemlju ne bi li pronašao kremen i životinjske kosti, dvanaestogodišnja Maria pogledala je uvis

i opazila na stropu špilje bizone naslikane debelim crnim obri­ sima i ispunjene svijetlom zemljanom bojom (slika 1.1). U toj i u drugim, poslije otkrivenim špiljama naslikane i ugravirane slike prikazuju životinje i one su im prevladavajuća tema.

Najveća raznolikost do sada otkrivena je u prostranu kom­ ple­ksu špilja Chauvet nazvanom po jednom od triju speleolo­ ga koji su ga 1994. g. otkrili u blizini Vallon-Pont-d’Arca u jugoistočnoj Francuskoj. Dosad pronađenih 427 prikaza životinja spadaju u 17 vrsta, a među njima su i lavovi, med­ vje­di i auroke naslikani crnim ili crvenim obrisima (slike 1.2, 1.3), katkad u više boja i uz korištenje sjenčanja. Tu se može naći i dugouha sova ugravirana prstima (slika 1.4).

Pored životinja se pojavljuju određene oznake i oblici koji su neka vrsta znakova, a koji se javljaju i sami kao, na primjer, oni prikazani uz Kineskog konja iz Lascauxa u Dordogni u Francuskoj (slika 1.5). Protumačeni su kao oružja ili zamke ili čak kukci. Katkad su u boju na zidovima špilja bile umoče­ ne ljudske šake, ali su one prikazane kao negativni obri­si (vidi Materijali i tehnike, str. 5). U rijetkim prilikama prika­zuju se ljudski ili djelomično ljudski oblici, na primjer u Chauvetu arheolozi su identificirali donji dio ženskoga tijela naslikan na isturenoj stijeni. U Les Trois Frères, nalazištu u francuskim Pirinejima, ljudsko tijelo s unutarnjim mišićima i anatomijom podržava životinjsku glavu s rogovima. U Lasca­uxu muški lik na štapu s ptičjom glavom leži između vuna­stog nosoroga i rasporena bizona, a pokraj njih su štap ili kolac s ptičjom glavom (slika 1.6).

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in2 2

7/16/08 1:12:21 PM

1.1. Ranjeni bizon. Oko 15.000 − 10.000. g. pr. Kr., Altamira, Španjolska

1.2. Lavovi i bizon. Krajnja prostorija, špilja Chauvet.

Oko 30.000 − 28.000. g. pr. Kr., Vallon-Pont-d’Arc, kanjon Ardèche, Francuska

1.3. Medvjed. Niša medvjeda, špilja Chauvet. Oko 30.000 − 28.000 g. pr. Kr., Vallon-Pont-d’Arc, kanjon Ardèche, Francuska

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in3 3

7/16/08 1:12:36 PM

1.4. Dugouha sova. Špilja Chauvet. 30.000 −28.000 g. pr. Kr., Vallon-Pont-d’Arc, kanjon Ardèche, Francuska

1.5. Kineski konj. Špilja Lascaux. Oko 15.000 − 13.000 g. pr. Kr., Dordogne, Francuska

1.6. Nosorog, ranjeni čovjek i bizon. Oko 15.000 − 13.000 g. pr. Kr., Dordogne, Francuska

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in4 4

7/16/08 1:12:52 PM

M aterijali i te h nike

Špiljsko slikarstvo

U

mjetnici koji su stvarali u paleolitskim špiljama rabili su širok raspon tehnika kako bi dobili slike koje su se sačuvale do naših dana. Često

radeći daleko od ulaza u špilju, tamu su osvjetljavali pomoću svjetiljki isklesanih iz kamena i ispunjenih mašću ili moždinom. Arheolozi su pronašli više takvih svjetiljki u Lascauxu i drugdje. Katkad, kad je površina stijene za oslikavanje bila visoko iznad zemlje, vjerojatno bi izgradili drvene skele te ih pričvrstili uza zid zabijajući motke u površinu vapnenca.

Površinu su pripremali bruseći vapnenac kamenim oruđem, kako bi njegova bjelina poslužila za pozadinu slike. Onda su slike ugravirane u zid, i to prstom ako je vapnenac bio dovoljno mekan, a oštrim kremenom ondje gdje je bio tvrđi. Katkad su tu tehniku kombinirali s nanošenjem boje. Crna se dobivala iz biljnog ugljena ili možda iz spaljenih kostiju.

Oker, prirodna željezna ruda, davala je niz jarko crvenih, smeđih i žutih boja. Za crtanje ∑ obrisa životinja, na primjer ∑ ugljen i oker razrezivani su u komade poput drvenih bojica; kako bi dobili boju, mljeli su minerale u prah na velikoj glatkoj kamenoj ploči. Zagrijavajući ih do krajnje visokih temperatura mogli su dobiti različite nijanse crvene i žute boje. Taj mineralni prah ispuhivao se kroz cjevčice od životinjskih kostiju ili trske na ruku s raširenim prstima koju su onda pritiskali na kamenu površinu kako bi dobili njezin obris.

Kako bi životinjske ili ljudske obrise ispunili bojom, miješali su prah s tekućinom, a to su bile špiljska voda, slina, bjelance, biljne ili životinjske masti ili krv; tada su boju nanosili na vapnenačnu površinu po­mo­ću maho­ vine ili krzna te kistova napravljenih od krzna, perja ili sažvakana pruća.

Neki su stručnjaci eksperimentirajući shvatili da su pigmenti bili često sažvakani u ustima i onda ispuhani ili ispljuvani izravno na zidove kako bi se

Točke rukom u Brunelovoj komori u Chauvetu. Krupne su se točke dobivale prekrivanjem dlana bojom i nanošenjem na zid.

Na nekim su mjestima prsti jedva vidljivi.

dobile slike. U pojedinim slučajevima, kao u točkastoga konja iz Pech-Merlea ili iz Chauveta, boja se nanosila točkasto, što je neke stručnjake navelo

bogate rezultate: ne samo što se po otisku ruke mogao identificirati

da to nazovu “poentilističkim” učinkom. To se postizalo premazivanjem

umjetnik nego se moglo i zaključiti da su uz muškarce tu radile i žene

dlana okerom prije pritiskivanja na vapnenac. Analiza tih mrlja dala je

i adolescenti.

Kad su pri kraju devetnaestog stoljeća prvi put ocjenjivali slikarije iz Altamire, stručnjaci su izjavili kako su suviše na­ pre­dne da bi bile autentične te su ih proglasili prijevarom. I doista, iako je špiljska umjetnost nastala možda u sam osvit umjetnosti kakvu mi poznajemo, ona je često vrlo rafinirana.

Bizoni u Altamiri slikani su po sjećanju kao i oni u Chauvetu i drugdje, pa ipak njihovi oblici upozoravaju na veliku moć zapažanja, ali i na veliku vještinu prenošenja sjećanja na sli­ ku. Bizoni se na tim slikama ponašaju kao što se ponašaju u divljini, bilo da miruju, glasaju se ili se valjaju po zemlji. Slika­ reva pomna izvedba pojačava prirodni izgled: fino sjen­čanje izražava, na primjer, obrise bizonova trbuha ili lavičinu glavu, a obris udaljenije noge životinje izveden je u svjetlijoj nijansi kako bi se naslutila udaljenost. Unutar obrisa koji definira oblik životinje umjetnik primjenjuje različito osvjetljenje kako bi naglasio težinu ili volumen. Takav postupak, koji zovemo modelacija, pridonosi stvarnijem izgledu.

U početku su znanstvenici određivali relativnu starost špiljskih slika služeći se stilskom analizom te su ih datirali

pre­­ma iskazanu stupnju vjernosti prirodi, to jest koliko sli­ ka sliči stvarnom predmetu koji nalazimo u prirodi. Ka­ko je naturalizam u to doba smatran najnaprednijim obli­kom izražavanja, što je slika bila vjernija prirodi, to se sma­trala razvijenijom i stoga novijom. Datiranje pomoću stupnja raz­ gra­dnje ugljika C14 upozorilo je na pogrešnost takva pristupa.

Iako prosuđene kao izrazito naturalističke, neke od slika u Chauvetu pokazale su se najranijima od svih pronađenih te ih smještamo u aurignacijsko razdoblje, tj. ono prije oko 32.000 godina. Zapravo, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je vjerno prikazivanje bilo jedini cilj paleolitskoga, pa i bilo kojega umje­tnika. Dosljedna primjena konvencija slikanja pojedinih vrsta (bikovi u Lascauxu slikani su iz profila, ali s frontalnim rogovima, na primjer) prkosi prirodi; to nisu optičke slike koje prikazuju životinju kako je doista vidimo, već složene slike koje nude mnoge pojedinosti što čine slikanu životinju, ali ne nužno u anatomski preciznim položajima. Kao što ilu­stri­ra čovjek-motka iz Lascauxa, možda su umjetnici svoju uspješnost prosuđivali sasvim drukčijim kriterijima od naturalističkih.

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in5 5

7/16/08 1:12:57 PM

ot vo r

S

rotunda

0

5

ulaz

10 metara

ry

lle

a lg

ia

ax

1.7. Shematski prikaz sustava špilje Lascaux izrađen (na osnovi dijagrama Service de l’architecture, Pariz)

Tumačenje pretpovijesnog slikarstva

Ove slike isto su toliko zagonetne koliko i veličanstvene: Koja im je bila namjena? Najjednostavnije stajalište ∑ da su bile jednostavno ukrasne, “ umjetnost radi umjetnosti”∑ nije nimalo vjerojatno. Većina je postojećih slika i gravira vrlo dostupna, ali vjerojatno je propalo mnogo onih koje su nekada uljepšavale špilje što se otvaraju prema vani. Međutim, neke su od njih, kako u Lascauxu, tako i drugdje, duboko u unutra­šnjosti dugačkog sustava špilja, udaljene od stambenih prostora te je do njih teško doći (slika 1.7). Prema mišljenju nekih povje­ sničara koji su pokušali protumačiti te slike, čin slikanja ili urezivanja slika možda je imao obrednu ili vjersku svrhu.

1.8. Konji s mrljama i ljudski dlanovi. Špilja Pech-Merle.

Dordogne, Francuska. Konji oko 16,000. g. prije Krista, dlanovi oko 15,000 g. prije Krista; vapnenac, dužina 3,4 m.

Povjesničari umjetnosti često se služe suvremenim pisa­nim tekstovima kako bi upotpunili svoje razumije­vanje umje­tno­ sti. Pretpovijesna umjetnost, međutim, potječe iz vremena koje prethodi razvitku pisma. Umjetnička su djela zapravo naši jedini “tekstovi” za proučavanje ljudi pretpovijesnog doba. Otkako su otkriveni, znanstvenici su usvojili pristupe koje su usavršili etnografi (antropolozi koji proučavaju pona­šanje pojedinih kultura) kako bi protumačili te špiljske slike i gravire. Nadahnuće za ta djela najčešće je pripisivano magi­čno-religioznim poticajima. Stoga su davni ljudi sliku možda smatrali ekvivalentom životinje koju ona predstavlja pa je stvoriti ili posjedovati sliku značilo imati moć nad onim što ona prikazuje. Uklesane oznake na zidovima špilje kat­ kad pokazuju da su koplja bacana na slike (slika 1.8). Isto tako umjetnik se možda nadao potaknuti plodnost u prirodi ∑ i time osigurati trajan dotok hrane ∑ slikajući trudne ži­ vo­ti­nje. Magično-vjersko tumačenje može objasniti izbor natura­lističkog prikazivanja životinja, a isto tako i njihovo zatva­ranje unutar čvrstih obrisa; pa ipak, strah ljudi da će i na njih djelovati ista magija može biti razlog izrazito nenaturalističkog, apstraktnog obilježja “čovjeka-motke” iz Lascauxa.

Novije teorije o šamanizmu ∑ vjerovanju u paralelni svijet duhova do kojega se može doprijeti preko alternativnih stanja svijesti ∑ počivaju na tim tumačenjima te upućuju na to da je “duh” životinje posebno očit na mjestima na kojima izbočina u zidu ili stropu nalikuje na njegov oblik, kao što je to tako s Konjima s mrljama (slika 1.8) iz Pech-Merlea u jugozapadnoj Francuskoj. Umjetnikova ili šamanova moć samo je iznijela taj duh na vidjelo. Neki su znanstvenici središnju ulogu u ranim religijama pridavali slikama kao predmetima obožavanja, a druga su se tumačenja usredotočila na fizički kontekst slike.

To znači da su ispitivali veze između likova kako bi ∑ u nedostatku umjetnog okvira, baze ili krajolika ∑ odredili

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in6 6

7/16/08 1:13:04 PM

UMJETNOST U VREMENU Oko 38.000 g. pr. Kr. ∑ proizvodnja najranijih predmeta koji se mogu klasificirati kao “umjetnički” Oko 32.000 g. pr. Kr. ∑ Najranije poznate špiljske slike u Chauvetu Oko 13.000 g. pr.Kr. ∑ Glineni kipovi dvaju bizona izrađenih na izbočini stijene

1.9. Gravire životinja koje se preklapaju. Oko 40.000 ∑ 10.000 g. pr.

Kr., Les Trois Frères, Francuska. Ploču je očistio opat Breuil iz Zbirke Begohen.

označavaju li brojne slike životinja pojedine primjerke ili stado. Takva ispitivanja pokušavaju odrediti jesu li te slike ranim zajednicama značile mitsku istinu. Tvore li Nosorog, ranjeni čovjek i bizon (slika 1.6) zasebne slike ili najraniju priču koja pripovijeda o krvavu lovu ili junačkoj smrti čovjeka ili možda o šamanovu susretu sa svojim duhom? Možda je svrha graviranja brojnih životinja jednih preko drugih na slici iz Les Trois Frères (slika 1.9) bila zabilježiti seobe životinja u skladu s promjenom godišnjih doba.

Uzeti u obzir fizički kontekst također znači priznati da su špilja dubine pet m i špilja dubine cijele milje posve razli­ čiti prostori koji su vjerojatno imali različite namjene. Isto tako fizički kontekst upućuje na to da su slike u prostranoj Dvorani bikova u Lascauxu i čovjek-motka iz istog nalazišta, ali smješten na dnu 5 m dubokog okna, funkcionirali posve različito. To također znači da je razmišljanje o doživljajnom obliku špilja, to jest priznanje da se pretpovijesni gledatelj trebao pomiriti s nesigurnom stazom kretanja, nestvarnom treperavom svjetlošću, bližim i dalekim jekama te memljivim mirisima podzemnih prostora, ipak obogatilo doživljaj tih slika (slika 1.10).

1.10. Dvorana bikova. Špilja Lascaux. Oko 15.000 ∑ 10.000 g. pr. Kr., Dordogne, Francuska

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in7 7

7/16/08 1:13:13 PM

1.11. Hibridni lik s ljudskim tijelom i mačjom glavom.

Oko 40.000 − 28.000 g. pr. Kr., Hohlestein-Stadel (Baden Würtemburg), Njemačka. Bjelokost mamuta, visina 28,1 cm,Ulma Museum

Najvažnije je da su nova tumačenja dala na znanje kako jedno objašnjenje možda nije dovoljno za sva vremena i sva mjesta. Na primjer, ako sklonost magičnom i ima smisla kad je riječ o Kineskom konju iz Lascauxa s njegovim izduženim trbuhom (vidi sliku 1.5), ona slabo objašnjava umjetnost u Chauvetu gdje 72 posto prikazanih životinja, koliko se može razaznati iz organskih ostataka pronađenih u špilji, nije bilo namijenjeno lovu.

Paleolitske rezbarije

Prethistorijski umjetnici rezbarili su i oblikovali kipove i reljefe od raznovrsnih materijala. Potpuno izrezbarena figura iz Hohlestein-Stadela u Njemačkoj (slika 1.11) nastala je tek nešto kasnije nego slika u Chauvetu. Visoka je oko 30 cm, a predstavlja stojeći lik, napola ljudski, napola mačji, izrađen od bjelokosti mamuta. Unatoč tome što je slabo očuvana, jasno je da je izraditi ovakav kip primitivnim alatom bio tegoban posao: posebno se to odnosi na rezbarenje i oblikovanje sasu­ šene mamutove kljove te uporabu kremene oštrice kako bi se urezali nabori na ruci i na njuški. Slijedilo je naporno glačanje pomoću praha hematita (željezne rude). Nije do kraja jasno što taj lik predstavlja. Kao i hibridni likovi naslikani na zidovima špilje, on možda prikazuje čovjeka odjevena poput životinje,

recimo radi lova. Neki stručnjaci za prethistoriju nazvali su te složene likove šamanima ili “vračevima” koji preko obreda stupaju u dodir sa svijetom duhova. Životinje su, kao i na slikama, bile česte teme kipova.

Minijaturni konj iz špilje u Vogelherdu na rijeci Dunavu u Njemačkoj iz aurignacijskoga razdoblja te isprepleteni ibeksi iz magdalenskoga razdoblja potječu s početka odnosno kraja novije paleolitske ere (slike 1.12 i slika 1.13). (Vidi Vještina informiranja, str. 10.). Konj je jedna od brojnih rezbarija za nošenje izrađenih od mamutske kljove koje potječu otprilike iz 28.000 g. pr. Kr. Rupica između prednjih nogu upozorava da je riječ o privjesku. Ibeksi oblikovani od roga sobova oko 13.000 g. pr. Kr. služili su kao bacači koplja. Kukicom pri­ čvr­šćeni za koplje na kraju drške omogućivali su lovcu da uspjelije izbaci koplje. U oba slučaja kipar je imao smisla za čvrste obrise, a površinu je vrlo pomno dovršio obilježavajući ibeksovu kožu zarezima izrađenim kamenom alatkom te polirajući površinu do visokog sjaja. Oba predmeta očito su imala određenu funkciju.

Kao što su umjetnici u špilji pretvarali izbočine na kamenim zidovima u naslikane životinje, tako je duboko u špilji Le Tuc d’Audoubert u francuskim Pirinejima oko 13.000 g. pr. Kr. neki kipar nadogradio prirodni kameni istak glinom kako bi

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in8 8

7/16/08 1:13:20 PM

1.12. Konj. Špilja Vogelhard. Oko 28,000 g. pr. Krista. Njemačka.

Mamutova kljova, visina 5 cm. Institut für Urgeschichte, Sveučilište u Tübingenu.

1.13. Bacač koplja s isprepletenim ibeksima. Oko 16.000 g. pr. Kr.,

Špilja Enlène, Ariège, Francuska. Rog soba, 9 x 7 cm.

Musée de l‘Homme, Pariz

1.14. Dva bizona. Špilja Le Tuc d’ Audoubert. Oko 13.000 g. pr. Kr.,

Ariège, Francuska. Glina, dužina 60 cm.

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in9 9

7/16/08 1:13:36 PM

VJEŠTINA INFORMIRANJA

Određivanje vremena: Termini i razdoblja

D

ok su geolozi usavršili metode dijeljenja vremena utemeljene na sta-

Francuskoj. Predmeti te kulture potječu iz razdoblja između 34.000 −

rosti zemlje, povjesničarima je ljudska djelatnost izrađivanja oruđa

23.000 g. pr. Kr. Najkasnija je od tih kultura magdalenska, koja je dobila

poslužila za definiranje i mjerenje ljudskoga vremena. Za eru prije pisane riječi

ime po pretpovijesnom nalazištu u jugozapadnoj Francuskoj po imenu La

(pretpovijesno razdoblje) uzorci koje nalazimo na kamenom oruđu osnova

Magdaleine, koje potječe iz doba između 18.000 i 10.000 g. pr. Kr. Mnogi

su za razlikovanje različitih kultura tijekom pretpovijesti. Kameno se doba

od tih naziva skovani su u 19. stoljeću kad je proučavanje pretpovijesne

proteže otprije dva milijuna godina do oko 4000 godina.

kulture prvi put uzelo maha.

Taj široki vremenski raspon dijeli se na staro kameno doba (paleolitik, od grčke riječi palaios koja znači “stari” i lithos koja znači “kamen”), mezolitik (mesos, “srednji”) i neolitik (neos, “novi”). Staro kameno doba proteže

PALEOLITIK ∑ STARO KAMENO DOBA

se od oko 2,000.000 godina do 10.000 g. pr. Kr., a mezolitik od 10.000 g.

Donji paleolitik

2,000.000 − 100.000 g. pr. Kr.

pr. Kr. do 8000 g. pr.Kr. U nekom trenutku tijekom trećega tisućljeća prije

Srednji paleolitik

100.000 − 40.000 g. pr. Kr.

Krista kameno je oruđe u nekim dijelovima svijeta zamijenjeno metalnim,

Gornji paleolitik

40.000 − 10.000 g. pr. Kr.

pa je u Europi i Aziji nastupilo brončano doba.

Aurignacijsko razdoblje

30.000 − 23.000 g. pr. Kr.

Gravetijansko razdoblje

28.000 − 22.000 g. pr. Kr.

jeme: čini se, na primjer, da je neolitsko doba nastupilo ranije u zapad-

Solutrensko razdoblje

22.000 − 18.000 g. pr. Kr.

noj Aziji nego u Europi. Ipak, preširok raspon staroga kamenoga doba

Magdalensko razdoblje

18.000 − 10.000 g. pr. Kr.

zahtijeva finiju artikulaciju, a iskopi iz paleolitskih nalazišta pružaju okvir

Mezolitik

10.000 − 8.000 g. pr. Kr.

za tu daljnju vremensku podjelu. Najstarija je građa na dnu iskopa pa

Neolitik

8.000 − 2.000 g. pr. Kr.

Pojedine su se ljudske kulture pridruživale tim fazama u različito vri-

se najstarije razdoblje paleolitika naziva donji paleolitik (koji završava prije oko 100.000 godina). Srednji slojevi paleolitskih iskopa ∑ srednje paleolitsko doba ∑ potječu otprije 100.000 godina do oko 40.000 godina.

Najnovije slojeve takvih iskopa zovemo gornjim kamenim dobom. Na primjer, aurignacijska se kultura zove po Aurignacu, nalazištu u zapadnoj

oblikovao dva bizona (slika 1.14) i tele koje je izvorno stajalo uz noge desne figure. Svaki je kip dugačak oko 60 cm; njihov je oblik najprije napuhan (?), a onda se suzuje te postiže otprilike obujam stvarnog bizona. Pa ipak, unatoč trodimenzionalnosti likova (obratite pozornost na puninu stegna, ramena i čupave grive), kipovi se drže istih konvencija kao i špiljske slike: oni su izrađeni u strogom profilu te se mogu vidjeti samo s jedne strane. I ovdje je funkcija predmeta nejasna: jesu li ti kipovi bili oruđe za lov? Među tragovima ljudskih stopala pronađenim u blizini te skupine i oni su dvogodišnjega djeteta.

Ti otisci, kao i otisak dječjeg dlana u špilji u Bedeilhacu u Francuskoj te ženskih otisaka u Chauvetu upozoravaju nas da umjetnička djela starijega kamenog doba ne shvatimo kao ključne obredne predmete muškog društva lovaca. Žene su česta tema kiparstva pretpovijesnoga doba, osobito u gravetijskom razdoblju (vidi Vještina informiranja, gore) u kojem su mnogo češće bile predmetima prikazivanja nego muškarci. Potkraj 19. stoljeća pronađena je u Papinoj špilji u Brassempouyu, na jugu Francuske, skupina od 12 figurica od slonovače. Među njima je bila Dame à la Capuche ili Žena iz Brassempouya (slika 1.15) koja potječe otprilike iz 22.000 g. pr. Kr. Kip je gotovo potpun, a prikazuje samo glavu i dugi elegantan vrat. Kako je dugačak 3,6 cm, udobno leži na dlanu gdje su ga najvjerojatnije i pokazivali. Isto je tako veličine dlana gola Žena iz Willendorfa u Austriji, isklesana iz vapnenca, a potječe iz nešto ranijeg razdoblja, između

10

28.000 i 25.000 g. pr. Kr. (slika 1.16). Otkrivena je 1908. g., a njezin lik nosi tragove okera utrljana u isklesanu površinu.

Oba su kipića vrlo apstraktna. Umjesto da pokuša predočiti ljudski lik s vjernošću koju nalazimo u prikazivanju životinja, umjetnik svodi ženske oblike na one osnovne. Umjetnik je Ženi iz Brassempouya kosu izradio posve shematski, s dubokim vertikalnim urezima prekriženim plitkim horizontalnim crta­ ma, a sve je umekšano snažnim glačanjem. Nema usta, a nos je tek naznačen; oči se daju naslutiti po nadnesenim kapcima i rupama izdubenim s obje strane nosa. Spokojna snaga i ener­ gija lika izviru iz dramatična načina na koji fino izglačana površina odražava nestalnu svjetlost, čime sugerira pokret, eleganciju i živahnost.

Kad je riječ o Ženi iz Willendorfa, apstraktnost djela kao da ističe snažnu plodnost. Takva vrsta apstrakcije javlja se i u mnogim drugim figuricama; zapravo, neke od nepotpu­ nih figurica prikazuju tek ženske spolne organe. Očito je da crte lica nisu važne: shematski izrađena kosa pokriva cijelu gla­vu. Umjesto toga naglašena su reproduktivna obi­lježja lika: sitne ruke počivaju na visećim grudima čiju za­o­bljenu formu nalazimo i u velikom trbuhu i obilatim pozadinama.

Spolni su organi prikazani između krupnih bedara. Nagla­ še­na repro­duktivna svojstva upućuju na to da je figura mož­ da bila amu­let plodnosti, pa ipak je namjera mogla biti osiguranje dobrog ishoda porođaja, a ne povećanje broja trudnoća. Možda je to bila lutka ili obožavana baka. U doba

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in10 10

7/16/08 1:13:37 PM

1.15. Dame à la Capuche (Žena iz

Brassempouya). Oko 22.000 g. pr. Kr., Papina špilja, Brassempouy, Francuska.

Slonovača, visina 3,6 cm. Musée des Antiquités Nationales, Saint Germain-en-Laye

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in11 11

11

7/16/08 1:13:49 PM

NEOLITSKA UMJETNOST Oko 10.000 godina pr. Kr. klima Zemlje postajala je sve topli­ jom, a led koji je prekrivao gotovo trećinu današnjeg planeta počeo se povlačiti. Kako su ledenjaci otapajući se stvarali oce­ ane, kopnene mase odvajane su vodom, pa je Europa popri­ mila više-manje zemljopisna obilježja koja ima i danas. Klima koja se zagrijavala potaknula je i bujanje vegetacije i novih životinjskih skupina: sob se preselio na sjever, iz današnje Francuske u Skandinaviju: vunasti ma­mut i mnoge dru­ge vrs­te izumrle su. Te promjene u biljnom i životinjskom svijetu neizbježno su uzrokovale promjene u ljudskim navikama.

Obilježje novog kulturnog doba, neolitskog, promjena je odnosa između ljudi i njihova okruženja. Dok su prije gradili samo male kolibe, a zaklon i obredne prostore pronalazili u špiljama gdje god je to bilo moguće, u neolitskom razdoblju ili mlađem kamenom dobu počeli su graditi veće nastambe i naseljavati se na određenim povoljnim mjestima, na primjer ondje gdje ima vode, a nisu se više selili s godišnjim dobima.

Umjesto da love u divljoj prirodi i skupljaju što im priroda pruža, oni su pripitomljavali životinje i biljke. Promjene su bile postupne, a nastajale su u različito vrijeme na različitim mjestima; uostalom, na nekim mjestima u svijetu, lov i sku­ plja­nje plodova i danas su način života.

Sređena društva i neolitska umjetnost

1.16. Žena iz Willendorfa. Oko 28.000 − 25.000. g. pr. Kr.,

vapnenac, visina 11,1 cm. Naturhistorisches Museum, Beč

kad je hrana bila osku­dna, žena takvih razmjera možda je bila izuzetak.

Našu nesigurnost u tumačenju kipova kao što su Žena iz Brassempouya i Žena iz Willendorfa povećava terminologija koja je u prošlosti upotrebljavana. Žena iz Willendorfa, kao i mnogi drugi paleolitski ženski kipovi, nazivana je “Venerom”. Naziv potječe iz doba iskapanja prvih ženskih kipića sredinom 19. stoljeća. Venera je rimska verzija grčke božice Afrodite koja je prikazivana kao gola žena; arheolozi 19. stoljeća smatrali su da je funkcija, ako ne i oblik, tih kipova slična onoj rimske božice.

Suvremeni znanstvenici još raspravljaju o značenju tih ženskih kipova i pokušavaju izbjeći te anakronizme u terminologiji.

Ne znamo predstavljaju li ti kipovi neku posebnu ženu ili generički idealnu ženu. Zapravo, taj lik možda uopće ne predstavlja ideju žene već ideju reprodukcije ili ∑ kao što su neki stručnjaci smatrali ∑ sam prirodni svijet plodnosti.

12

Najstarije dokaze za te prilagodbe promjenama u pri­ro­di na­ la­zimo u plodnim područjima istočnoga Sredozemlja i Mezo­ potamije, između rijeka Eufrata i Tigrisa. Malo naselje nastalo u devetom tisućljeću pr. Kr. uz rijeku Jordan na bi­blij­skomu mjestu Jerihonu područje je današnje Zapadne obale. S vre­ menom su njegovi stanovnici počeli graditi kuće od opeke od blata osušena na suncu, koje su polagane na kamene temelje.

Ožbukali bi podove, a krovove izradili od granja drveća i od zemlje. Pronađeni kosturi pokazuju da su svoje mrtve poka­ pali ispod poda, ali su drukčije postupali s glavama. Lubanje su ostavljali vani te ih rekonstruirali pomoću obojena gipsa kako bi podsjećale na meso, a umjesto očiju rabili su komadiće školjki (slika 1.17). Zbog finoće obrade i artikulacije ravnih i izbočenih dijelova te dobra uočavanja odnosa mišića i kosti ta su djela vrlo vjerna prirodi, a svako je od njih individualno, kao što su i lubanje od kojih su izra­đena. Nije jasno govori li ta pogrebna praksa o stavu prema zagrobnom životu; u naj­ manju ruku svjedoči o poštovanju prema mrtvima ili možda prema precima. Kako se grad povećavao, širenjem je prekrio oko deset rali; a budući da su mu obližnja naselja počela pred­ stavljati opasnost, želja za zaštitom bila je sve veća. Oko 7500 g. pr. Kr. stanovnici Jerihona, kojih je već bilo oko 2000, sagra­ dili su široki opkop oko svoga grada i podigli čvrsti kameni zid više od metra i pol debljine i više nego 4 m visine. U njega su ugradili masivni okrugli toranj (možda jedan od više njih) viši od devet metara, a promjera više od deset metara s unu­tar­ njim stubama koje vode do vrha (1.18). S tim sustavom utvrda izgrađenim pomoću najjednostavnijeg kamenog oruđa nastala je arhitektura monumentalnih razmjera.

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in12 12

7/16/08 1:13:56 PM

Trideset djelomično sačuvanih sadrenih likova iz Ain Gha­ zala u blizini Amana, koji potječu iz sredine sedmog tisućljeća pr. Kr., predstavljaju posve drukčiju tradiciju od jerihonskih glava (slika 1.19). Neke su samo veličine poprsja, ali su najviše statue nakon restauracije dosegle visinu od 90 cm i prvi su poznati kipovi velikih dimenzija. Konzervatori su proučavali tehniku izrade tih likova te zaključili da je upra­vo njihova veličina uvjetovala njihovo oblikovanje te da je posljedica toga njihov plosnat, plitak izgled. Ta su istraži­vanja otkrila da su umjetnici nanosili gips na svežnjeve tek ubranih trski svezanih konopima te da su ih za rada držali horizon­talno. Noge su dodavali zasebno, zatim nanosili boju te za zjenice očiju ume­ tali školjke kauri zacrnjene bitume­nom (cr­nom katranskom tvari). Kad bi se žbuka osušila, uspravljali su kipove te vje­ro­ jatno dodavali kosu i odjeću. Oni su, kao i jerihonske glave, možda predstavljali pretke. Ali kako neka tijela imaju dvije glave, možda su ti likovi imali mitsku funkciju.

1.17. Neolitska sadrena lubanja. Oko 7000 g. pr. Kr. Jerihon,

Jordan. Prirodna veličina. Arheološki muzej, Aman

1.18. Zid i toranj iz ranog neolita. Oko 7500 g. pr. Kr.

Jerihon, Jordan

1.19. Ljudske figure. Oko 7600 − 6250 g. pr. Kr.

Ain Ghazal, Jordan.Visina veće figure 84 cm.

Odjel starina, Aman

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in13 13

13

7/16/08 1:14:09 PM

0

5 10

25 metara

1.20. Rekonstrukcija Çatal Hüyüka, Turska

1.21. Lov na životinje. Obnovljena glavna prostorija, svetište A.III.1.

Oko 6000 g. pr. Kr. Çatal Hüyük (prema Mellaartu)

14

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in14 14

7/16/08 1:14:11 PM

Iskopi u Anatoliji od 1961. g. (moderna Tur­ ska) otkrili su neolitski grad Çatal Hüyük koji potječe iz 7500 g. pr. Kr., što znači da je tisuću godina mlađi od Jerihona (vidi kartu 1.1). Cvjetao je zahvaljujući trgovini rudom ∑ uglavnom opsidijanom, vrlo cijenjenim staklastim vulkanskim kamenom od kojeg su se klesanjem dobivale snažne oštrice ∑ grad se brzo razvijao u najmanje 12 uzastopnih etapa gradnje između 6500. i 5700. g. pr. Kr. Njegovo je najjače razlikovno obilježje da ni­je imao ulica, a kuće nisu imale vrata na razini zemlje: svaka ku­ća od bla­ta i drva stajala je uz onu sljedeću, a ulazilo se preko ljes­ tava i rupe u krovu koja je služila i kao dimnjak (slika 1.20).

Prednosti su projekta bile kako građevinske (svaka je ku­ća podr­ža­vala onu sljedeću) tako i obrambene (svaki potencijalni napadač morao se uspeti preko vanjskoga zida, a onda se suo­ čiti s otporom na krovu kuće). Sve su se djelatnosti odvijale u unutarnjim sobama, od rada i kuhanja do spavanja. Kao i u Jerihonu, mrtvace su pokapali ispod poda.

Neke prostorije u Çatal Hüyüku bile su ukrašene ro­go­vi­ ma bikova i sadrenim grudima koje su možda označavale plod­ nost (slika 1.21). Neki arheolozi vjeruju da su ljepše ukrašene prostorije imale i ulogu svetišta, ali to su samo nagađanja.

Očito je da je većina soba bila ožbukana, a neke od njih bile su i oslikane. Mnoge slike prikazuju lov na životinje; na njima mali ljudski likovi obigravaju oko nerazmjerno velikih bikova ili jelena. Slike su statične, za razliku od ranijih špiljskih slika koje kao da su neprestano u pokretu.

Jedna vrlo neobična slika, nađena u ranijoj sobi, prikazuje redove nepravilnih četvrtastih kuća i vjerojatno prikazuje sam ÇATAL HÜYÜK.

Çatal Hüyük (slika 1.22). Iznad grada sjajni crveni element s crnim mrljama iznad kojeg su crne crte i točke možda pred­ stavlja Hasan Dag, vulkan s dva kratera koji se vidi iz grada.

Za razliku od špiljskih slika na kojima mjesto zbivanja nije prikazano ∑ ako je dobro protumačena ovo mjesto ∑ u središtu je slike krajolik po kojem je prva te vrste. Slika upozorava na snažan osjećaj zajedništva u tom ranom naselju čiji se stanovnici poistovjećuju s mjestom.

GRNČARIJA PEČENA NA VISOKOJ TEMPERATURI U neolit­skom se dobu razvio određen broj tehnologija koje zaje­ dno svje­doče o počecima specijalizacije. Kako se zajednica mo­gla oslo­niti na redovitu opskrbu hranom, neki su se njezini člano­vi mogli posvetiti stjecanju posebnih vještina. Nove su teh­no­logije uključivale grnčarstvo, tkalaštvo te taljenje bakra i olova. Najbolje se sačuvala grnčarija jer je ona koja je pečena na visokoj temperaturi vrlo trajna i izdržljiva pa se često sačuva barem u obliku otpadnih komada. Premda nije sačuvano u Jerihonu iz tog ranog doba, vrlo raznoliko glineno posuđe oslikano apstraktnim oblicima pronađeno je u predjelima koji se protežu od Mezopotamije (gdje je možda grnčarstvo i nastalo, u šestom tisućljeću pr. Kr.) do Egipta i Anatolije gdje se sačuvalo u Çatal Hüyüku (vidi kartu 1.1.). Grnčarija je pronađena i u drugim naseljima središnje visoravni Anatolije. Arheolozi su grnčariju iz tog razdoblja pronašli i na Balkanu, a od 3500. g. pr.

Kr. tehnologija grnčarstva pojavila se i u zapadnoj Europi.

U Europi su umjetnici rabili glinu kako bi napravili tak­ve figurice kao što su žena i muškarac iz Černavode u Rumunj­

1.22. Pogled na grad i vulkan. Oko 6000 g. prije Krista. Zidna slika, svetište VII. 14. Çatal Hüjük

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in15 15

15

7/16/08 1:14:15 PM

1.23. Ženski i muški lik. Oko 3500 g. pr. Kr., Černavoda, Rumunjska. Keramika, visina 11,5 cm.

Nacionalni muzej starina, Bukurešt

skoj koji potječu iz 3500 g. pr. Kr. (slika 1.23) Kao i Žena iz Willendorfa i figurice iz Ain Ghazala su vrlo apstrak­tne, ali oblici su ovdje više linearni i zaobljeni: ženino je lice spljošteni oval nataknut na dugi debeli vrat, a oštri bridovi ∑ na primjer oni preko grudi i kod nabora karlice ∑ ističu njezinu tjelesnost.

Ruke bez lakata sastaju se na podignutim koljenima na koji­ ma počivaju, ocrtavajući trokut i zatvarajući prostor unutar skulpturalne forme.

A to pak ističe trodimenzionalnost figurice, potičući gle­ da­telja da je pogleda s više strana, bilo krećući se oko nje, bilo premećući je u ruci. Apstraktnost ističe pozu. Međutim, ma kako da smo u iskušenju da je pokušamo protumačiti kao koketnu, moramo biti oprezni kad je riječ o pridavanju značenja gestama, jer one u različitim kulturama mogu imati korjenito različita značenja. Kako su pronađeni u grobu, ova

16

žena i muškarac mogu predstavljati umrle, ili njihove prijatelje ili ožalošćene; a možda su to bili darovi koji su, svaki za sebe, imali posebnu namjenu prije pokapanja.

Graditeljstvo u Europi: grobovi i obredi

U Europi je monumentalno graditeljstvo nadahnjivala više briga za svečanost pokapanja i za obrede nego briga u vezi sa zaštitom. Pojedinačne nastambe bile su većinom drvene konstrukcije sa zidovima od pletera (isprepletena granja) i ispune (blato ili zemlja osušena oko tog pruća) te s krovovima od rogoza ili slame, materijala koji se rijetko sačuvaju. Među­ tim, neolitski ljudi zapadne i sjeverne Europe definirali su prostore grobova i obreda golemim kamenim blokovima koje

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in16 16

7/16/08 1:14:29 PM

zovemo megaliti. Često su bili postavljeni kao dva uspravna kamena koji podržavaju treći, horizontalni (vidi sliku 1.25) Tom su metodom gradili grobove za svoje mrtve s jednom ili više komora (zvane dolmenski grobovi) koji su bili i dojmljivi i trajni. Druga nalazišta, za koja stručnjaci vjeruju da su bila korištena kao obredna središta, na poseban su način označavala horizontalni prostor. Između 4250. i 3750. g. pr. Kr. u Ménecu na području Carnaca na južnoj obali Bretanje (vidi kartu 1.1), više od 300 megalita postavljeno je uspravno u dužini od oko tri kilometra, u pravilnim razmacima u du­gim, ravnim redovima. Karakteristično je da manje kame­nje, visoko oko 1 metar, stoji na istočnoj strani te da se visina kamenja postupno povećava pa na zapadnoj strani premašuje četiri metra. (slika 1.24). Usmjerenje kamenja od istoka prema zapadu navodi stručnjake na zaključak da su oni mjerili položaj sunca na nebu u različita godišnja doba te da su služili kao kalendar za poljodjelce čije je preživljavanje ovisilo o Sunčevu ciklusu.

Vaditi te kamene blokove iz kamenoloma, oblikovati ih, pre­ no­siti i podignuti zahtijevalo je iznimnu, djelotvornu orga­ nizaciju i radnu snagu, a uz to i izvanredno tehničko znanje.

Spomenik koji je rezultat toga, sa svojim jednostavnim repe­ titivnim oblicima, jednakim, ali različite veličine, mirnim, a opet dinamičnim zbog Sunčeva sporog i stalnoga gibanja, ima spokojnu veličanstvenost i dostojanstvo koje otvorenu krajoliku nameće tihi red.

UMJETNOST U VREMENU Oko 10.000 g. pr. Kr. ∑ Klima se na Zemlji počinje zagrijavati

Oko 7500 ∑ Sustav utvrda u Jerihonu; počeci monumentalne arhitekture

Oko 3500 g. pr. Kr. ∑ U zapadnoj Europi započinje proizvodnja grnčarije Oko 2100 g. pr. Kr. ∑ Završna faza gradnje Stonehengea

Megaliti su često postavljani u krugove koje nazivamo kromleh. To je najčešći raspored u Britaniji, gdje je najzname­ nitija megalitska konstrukcija Stonehenge na ravnici Salisbu­ ryja (slike 1.25 i 1.26). Ono što nam se i danas čini jedinstvenim nacrtom zapravo je rezultat najmanje četiriju etapa gradnje koja je započela iskopavanjem golema kružnog opkopa pro­ mjera 110 m u bijeloj krednoj zemlji s unutarnjim nasipom visokim 2 m. Iz kruga prema sjeveroistoku ide široka cesta označena kamenovima te vodi do šiljatog sivog megalita u pješčenjaku (sarsen), koji sada nazivamo molitvenim kame­ nom. Zatim su megaliti redani unutar kruga tako da je do 2100. g. pr. Kr. Stonehenge izrastao u potkovu koja se sasto­ji od sedam pješčenjačkih trilita (2 uspravna kamena na koji­ ma leži jedan horizontalni). Oko njih ide krug uspravnih kamenih blokova koji nose kontinuirano pokrovno kamenje,

1.24. Poredani menhiri u Ménecu. Oko 2450 do 3750 g. pr. Kr., Carnac, Francuska

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in17 17

17

7/16/08 1:14:38 PM

1.25. Stonehenge (slikan iz zraka). Oko 2100 g. pr. Kr. Ravnica

Salisburyja, Wiltshire, Engleska. Promjer kruga 29,6 m trilitoni oltarni kamen suvremena cesta

a između tih krugova krug je manjih blokova od plavosivog pješčenjaka.

I dalje ostaje nedokučiva zagonetka što je Stonehenge za­pra­ vo značio onima koji su ga stoljećima gradili. Mnogi stručnjaci za pretpovijest vjeruju da je i on, barem djelomično, služio za označavanje protoka vremena. Uzimajući u obzir njegovu monumentalnost, većina se također slaže da je imao i obrednu funkciju; njegov poman razmještaj podupire tu pretpostavku jer su krugovi u mnogim društvima bitni za obrede. Zapravo, ta su dva obilježja navela promatrače u srednjem vijeku da povjeruju kako je Arturov vrač Merlin stvorio Stonehenge koji i sada u dane ljetnih solsticija privlači mnoštvo. Sigurno je, da je Stonehenge kao i Ménec zahtijevao strahovitu organizaciju radne snage i iznimnu tehničku vještinu. Najveći pješčenjački trilit u središtu potkove visok je 8 metara, a podupire 5 metara dugačak i 1 metar debeo pokrovni kamen. Pješčenjački blo­ kovi teže i po 50 tona svaki, a preneseni su iz 40 km udaljenih Marl­borough Downsa; sivi pješčenjak potječe iz 300 km uda­ lje­na gorja Welsh Preseli. Isto je tako dojmljivo da blokovi pružaju dokaze o pedantnoj obradi kamena. Rupe izbušene u pokrovnom kamenju točno pristaju u istake uspravnih ele­ me­nata (tvoreći spoj klin i utor), što osigurava stabilnost kon­ strukcije. Nadalje, blokovi su isklesani rafiniranošću kakva se obično povezuje uz Partenon u klasičnoj Ateni (vidi sliku

18

oltarni kamen krugovi od plavog triliti pješčenjaka

moderna cesta

sarsenski krug nasip opkop molitveni kamen na der mo

ta ces

avenija

1.26. Shematski prikaz izvornog rasporeda kamenja u Stonehengeu

5.39): Uspravni megaliti sužavaju se prema vrhu, a u sredini su zadebljani, što stvara vizualan dojam o težini koju nose; oni zrače energijom koja udahnjuje život kamenu. Pokrovni kamenovi izrađeni su u dva smjera, tako da se njihov čeoni dio savija prema vani za oko 15 cm kako bi se, gledani sa zemlje, doimali vertikalno; oni se istodobno savijaju po horizontalnoj ravnini tvoreći kontinuiran krug.

D io I S tari svijet

Janson CRO chapter 01 001-019.in18 18

7/16/08 1:14:48 PM

SAŽETAK

Lj

Paleolitska se umjetnost sačuvala uglavnom u dva oblika: u obliku slika na zidovima špilja i u obliku manjih predmeta izrađenih od kosti ili kamena.

udi su se počeli likovno izražavati još u pretpovijesno doba.

Najčešći je motiv životinja ∑ uglavnom su to životinje o kojima su ljudi ovisili

Kako za sobom nisu ostavili pisane zabilješke koje bi izrazile

radi prehrane. Ti prikazi životinjskih oblika nevjerojatno su živahni i vjerni

njihove namjere, to umjetnost pretpovijesnog doba nadahnjuje isto

prirodi, iako nam njihova uloga i značenje nisu do kraja poznati. Naprotiv, kad

toliko pitanja koliko i odgovora. Pa ipak, ljudi su krajem tog razdoblja

prikazuju ljudski lik, on je mnogo apstraktniji.

ustanovili tehnike slikanja, klesanja i lončarstva, a počeli su podizati i monumentalna graditeljska djela. Razvili su, također, snažan osjećaj

UMJETNOST MLAĐEGA KAMENOG DOBA

za moć likovnih predodžbi i prostora. Spoznali su kako proizvesti

Ljudi su u doba neolita pripitomljivali životinje te uzgajali biljke za hranu, što

dojmljive oblike kao što su oni u Altamiri i drugim špiljama i kako

je pridonijelo sređenijem načinu života. Građevine su rađene od trajnijih

na suptilan način promijeniti prostor, kao što vidimo na megalitima

materijala nego što su to bile prijašnje paleolitske nastambe. Stvaranje ljudskih

u Ménecu i drugdje.

zajednica pridonijelo je sve većoj specijalizaciji i novim tehnologijama kao što je lončarstvo Kipovi i slike dokaz su razvitka vjerske prakse i brige za

UMJETNOST STAROGA KAMENOG DOBA

mrtve. Daljnje su inovacije monumentalne kamene građevine za ukop i drugi

U kamenom su dobu ljudi preživljavali baveći se lovom i skupljajući dostupnu

spomenici koje mnogi stručnjaci smatraju instrumentima za označavanje izmjena

hranu. Ipak su nalazili vremena ∑ pa i potrebe ∑ za stvaranje umjetnosti.

godišnjih doba.

1 P O G L A V L J E U M J E T N O S T P R E T P O V I J E S N O G D O B A

Janson CRO chapter 01 001-019.in19 19

19

7/16/08 1:14:48 PM