PROVOKACIJE
SVIR TRIK
Razgovor s Donom Joyceom i Markom Hoslerom iz Negativlanda
RANJE MEDIJSKIM KOVIMA Većina ljudi zna za Negativland kao glazbenu skupinu koju su U2 i Island Records tužili zbog uporabe naziva toga irskog rock benda u svojim stvarima i zbog toga što su na albumu iz 1991., nazvanom U2, znatno semplirali njihovu pjesmu I Still Haven’t Found What I’m Looking For.
N
egativland nije samo skupina veselih obješenjaka, njihovo umjetnièko djelovanje uništava postojeæe predodžbe i zatim ih ponovo montira u nove, pokušavajuæi dati društvene, politièke i umjetnièke izjave. Takvi su napori rezultirali sudskom tužbom spomenutih nemani, kao i tužbom njihova bivšeg izdavaèa. Don Joyce i Mark Hosler iz Negativlanda govore o obilježjima suvremenog medijskog svijeta te o snimanju albuma Dispepsi koji satirizira fenomen Pepsi Cole i o tome kako su oglašivaèi u svoje reklame nauèili ukljuèivati i antireklamna stajališta Oni su “bend”, ali albume izdaju vrlo neredovito, a kada ih i izdaju, posljednjih nekoliko godina to su snimke radioemisija; još rjeðe idu na turneje (prozivaju se bendom koji radi najmanje turneja u show-biznisu). No, “bendovi” obièno sviraju instrumente, a oni, recimo, obièno i ne sviraju. Oni se služe snimljenim i sempliranim zvukovima kako bi stvorili hrpu materijala koje zatim montiraju i mijenjaju. Okej, to možda nije velika stvar ako se sjetimo Zoviet Francea ili Halfer Tria, ali od kada su osnovani poèetkom osamdesetih godina, nitko to ne radi toliko dobro, toliko smiješno ili žestoko kao Negativland. Njihovi su pravi instrumenti mediji, koje sviraju kao pravi profesionalni umjetnici, što i jesu. Na albumu Helter Stupid (iz 1989.) objavili su pjesmu o ubojstvu koje je napravio tinejdžer, što je potaknulo razlièita nagaðanja o tom dogaðaju koji je zapravo bio potpuno izmišljen. To nije ništa u usporedbi s pravom olujom koja se podignula oko benda U2 poèetkom devedesetih (obrada pjesme I Still Haven’t Found What I’m Looking For). S obzirom na to da su napisali cijelu knjigu koja potanko opisuje tu nevjerojatnu prièu, samo nakratko zamislite da se na vas okomi izdavaèka kuæa jednog od najpopularnijih bendova na svijetu, oduzme vam CD-e, snimke i mnogo novca, a zatim se morate boriti sa svojom izdavaèkom kuæom koja je izdala taj vaš album! Vidjevši da su na plodnom tlu, Negativland se iznova okomio na industriju oružja, Pepsi i
na cijeli medijski sustav. Njihov show izgleda ovako: momci su odjeveni u bijele kapute i zgrbljeni nad opremom okruženom èetirima ekranima. U pravom anarhistièkom duhu, obavještavaju ljude: Možete slobodno snimati kako god želite. Nakon toga publici se nude vrišteæa psihodelija, nježni rifovi, Billie Jean Michaela Jacksona, subliminalne reklame za Pepsi, folk-melodija o napitku, televizijski voditelj koji recitira pjesmu, disko-varijanta pjesme The Sound of Music, polka obrada U2-a, ulomci Jacka Bennyja, balada iz osamdesetih (True) upotpunjena disko-kuglom, religiozna lutkarska predstava i potpuni miks najrazlièitijih informacija (ne znaš je li išta stvarno). GLAZBENA, NE KOMIÈARSKA SKUPINA Doživljavaš li Negativland kao tip benda koji upotrebljava semplove i razne zvukove kao svoje instrumente? – Mi zapravo miksamo naðene razgovore s izvornim i/ili obraðenim zvukovima i glazbom. Ponekad taj dijalog “sviramo” kao instrument, a ponekad ne. Ne znam kako bih to toèno nazvao, rijeè je o velikoj važnosti sadržaja u glazbi, ali i o naglašenoj ulozi glazbe u govornoj izvedbi. Negativland èesto usporeðuju s Firesign Theatreom. Misliš li da je to dobra usporedba? – Moram poštivati opæe pravilo, jer je ta usporedba dosad napravljena veæ mnogo puta, ali pitam se zašto nas zapravo s njima usporeðuju. Pretpostavljam da je za mnoge ljude osnovna stvar u našem radu otkvaèen i ponekad bizaran humor, pa nas zato usporeðuju s otkvaèenom i nadrealistièkom skupinom komièara poput Firesigna. Nemoj me krivo shvatiti, veoma sam polaskan, oni su me nadahnjivali od kada sam u šezdesetima poèeo kupovati njihove ploèe, i vjerujem da su me ponajprije ti albumi nadahnuli da odem na radio i tamo poènem raditi smiješne stvari, a impresionirali su me i s time koliko zabava zapravo može biti nekonvencionalna. No, mislim da mnogo jasnih razlika prolazi neopaženo; sebe
doživljavamo kao glazbenu skupinu, a ne komièarsku, iako se veæina stvari koje problematiziramo tièe (èesto humoristièna) sadržaja, a ne glazbenih tehnika ili pokušaja održavanja kolaža kao emotivno važne umjetnièke forme u 21. stoljeæu. Takoðer, s estetikom Firesigna ne bih povezao osnovne postupke kojima se koristimo, poput upotrebe zvukovnih “aktualnosti” iz stvarnog svijeta, stvaranja medijskih psina, svjesnog odabira low-tech rješenja ili improvizacija iz kuæne radinosti. “ISTINA” SE SVAKODNEVNO MIJENJA Stalna tema Negativlandova rada jest poigravanje medijima. Kao, primjerice, Helter Stupid i Christianity is stupid, te naslov na vašoj web stranici da se bend raspao. Što stoji iza tih medijskih trikova? – To je ideja naše turneje True/False. To je ono oko èega se danas vrti naš cjelokupan intelektualni život. Kada nam sve informacije koje svakodžrtve jednog nevno razmjenjujemo stižu od previše informiramedija kao rekla-kazala, kada nog društva se gotovo svako mišljenje koje izražavamo temelji na onome što Sve nam govori da smo nam je rekao neki stroj i kada postali neupućene žrtve jednog previše informira- nitko od nas ne može osobno provjeriti apsolutnu istinu, sve nog društva u kojem se nas te meðusobno pobijajuæe u sve može sumnjati, a kontradikcije, revidirane analize “istina” se svakodnevno i preraðene netvrdnje zapravo mijenja. Pratiš li što se stalno podsjeæaju na to koliko je događa? Misliš li sada sve to nepouzdano; tada možeš da je čokolada zdrava pomisliti da je sve što znaš krivo ili nezdrava? Misliš li da su jaja dobra za tebe ili æe uskoro biti krivo. Od “važnih” vijesti do znanosti ili nisu? Do kada je taj i zdravlja, ili bilo èega drugog, lijek koji su povukli s tržišta bio potpuno dobar? èini se da “istina” traje veoma kratko prije nego što se razotkrije Shvaćaš li da korporacijske farme proizvode kao laž. Ili obrnuto. U cijelom tom hranu koja je hranjivija plimnom valu “važnih” informacija naposljetku uèimo da ništa od organskih proizvoda, ali je i zaražena opasnim nije uistinu pouzdano. Sve je to tako oèito prepuno predrasuda, bakterijama zato što se izmet koristi kao gnojivo? planova, promidžbe i viših motiva, a opet, kao pojedinci više ne Dosta laži! Gledaš li vijesti? Imamo snimku na možemo toèno odrediti što je istina, a što nije, zato što nam naše našem showu koja ponintelektualne ideje i preokupacije avlja: Što više televizije gledamo, više mislimo da više ne dolaze iz vlastita iskustva je svijet opasan. A Inter- stvarnog svijeta u kojemu živimo, net, naravno, stimulira taj nego iz iskustva medijske fenomen nespoznatljivosti autoceste koja se dogaða u tom malom, ogranièenom, nerealnom kao nitko dosad. Na prostoru izmeðu ekrana i naših kraju, svi zapravo povjerujemo u ono u što oèiju. Helter Stupid je bilo rano poiželimo i volimo vjerovati, u ono što se već uklapa u gravanje s tom spoznajom; pustili odgovarajuće ideologije, smo (kako smo mislili) oèito lažnu i to je zapravo to. Važnost izjavu za novine o tome kako ne možemo iæi na turneju zbog toga istine više ne prolazi.
što je naša pjesma Kršæanstvo je glupo bila upletena u stvarni dogaðaj kada je djeèak iz Minnesote napao roditelje sjekirom. Nekoliko je medija nakon toga u vijestima izvještavalo o tome kako glazba može potaknuti djecu da ubijaju, a mi smo u tome vidjeli samo parodiju sklonosti senzacionalistièkog novinarstva da na taj naèin pristupa tim temama. No, uskoro smo otkrili da su prièu shvatili ozbiljno, prekrojili je u ono što im je trebalo, i ne samo da su svi povjerovali u nju nego su je prenosili iz jednih novina u druge, pojavljivala se u èasopisima i, naposljetku, došli su nas intervjuirati za lokalne TV-vijesti kako bi napravili prilog o tome. Sve je to mogao sprijeèiti bilo koji novinar da je samo nazvao u Minnesotu i provjerio je li to sve istinito. No, to se nije dogodilo. Postalo je oèito da novinari ne provjeravaju èinjenice. Oni jednostavno iskorištavaju druge izvore, prepisuju i ponovo objavljuju vijesti bez provjere jesu li istinite ili ne. Ako je nešto dovoljno soèno i oni to žele, istina im nije bitna. Koliko se vijesti tako radi? Znam koliko i ti. Istina ili laž? No, možda na neki naèin možemo ljude malo spustiti na zemlju, sugerirajuæi najprije kako je ljude lako prevariti i, drugo, koliko nam je zapravo nepotrebno to preobilje sumnjivih informacija, kako ih zapravo ne možemo
praktièno iskoristili i da zapravo na veæinu njih ne trebamo obraæati pozornost. Život se nastavlja i možeš preživjeti sa svojim zdravim razumom bez obzira na to je li tvoj televizor ukljuèen ili nije. No, to je navika koju je teško razbiti, to stanje “informiranosti”. I, naravno, nešto od toga i jest istinito, i to nas takoðer drži prikopèanima. To je sada kritièki paradoks u modernoj percepciji koji æe se, nedvojbeno, nezaustavljivo, nepopravljivo i neumoljivo nastaviti u ovome stoljeæu. S takvim je stvarima, prva i najbolja obrana svijest. Umjetnost je oblik svijesti i ona može biti oblik samoobrane. ANALITIÈNI, KRITIÈNI, SATIRIÈNI Pokušava li se Negativland namjerno zavaditi s tvrtkama i korporacijama (poput Pepsija), te zašto, ili zašto ne? – Ne, polemiziramo s koncepcijama, a ne s tvrtkama. No, èini se da tvrtke misle da posjeduju i zamisli, pa ponekad to shvaæaju osobno. U Pepsiju su bili dobri prema nama, hvala na pitanju. Znaju za naš album, komentirali su ga rijeèima: Nije popularno kao Beck i ostavili nas na miru kao zabadala koja mogu ignorirati ili kao oblik slobodnog oglašavanja, nikad ne možeš biti siguran zašto. Važna je sastavnica Negativlandova rada lomljenje
medija i vijesti. Kako bi, s obzirom na to pitanje, opisao vaš pristup? Trudite li se biti analitièni, kritièni, satirièni ili je rijeè o kombinaciji svega toga? – Rijeè je o kombinaciji, iako nas baš i ne doživljavam kao neke lovce za vijestima. Tu i tamo iskrsne nešto što možemo iskoristiti, nešto iskoèi kao modrica na medijskoj stabilnosti. Mediji se okreæu prema sebi na gotovo postmoderan naèin; u kolumnama, programima i reportažama sami sebe tematiziraju. Ta usmjerenost na sebe – olakšava li ili otežava vašem radu da se ravnopravno nosi s tim podruèjem? – To doista komplicira stvari, ali na zanimljiv naèin. Spoznaja kako, posebice oglašavanje preuzima popularni skepticizam u vlastitim porukama (poslušaj kampanju Spriteovih radijskih jinglova od prije nekoliko godina kao ekstreman primjer komercijalnog samoponiženja) i kako sve to postaje na neki naèin suluda kuæa zrcala, sve je to možda odigralo ulogu u mojem osobnom gubljenju zanimanja za posebnosti oglašavanja i veæem zanimanju za opæe stanje bolesti toèno/lažno u kojoj se to oglašavanje dogaða. STVARANJE ZBRKE U MEDIJIMA
Dok polako otupljujemo od sve više i više informacija koje nam dolaze iz sve više i više izvora, misliš li da to èini vaš rad manje prohodnim, jer izgleda da su ljudi zbunjeni brzinom tehnološkog napretka? Gotovo kao da su mediji i sami preuzeli neke od vaših ideja. – Da, sada na neki naèin ponavljaš ono što smo prije rekli o medijskoj samousmjerenosti i samoanalizi. Zamisao turneje True/False sasvim je sigurno stvaranje zbrke u medijima i s medijima. Ali opet, i mi pripadamo medijima. Sve što se nadamo da æemo napraviti jest nekako se ubaciti u tu bujicu stvari i pokušati s nezavisnog i zabavnog kritièkog stajališta ponuditi nekoliko razlièitih perspektiva uklopljenih u suvremenu buku. Kakav uèinak to zapravo ima? Ukupno, vjerojatno mali, ako uopæe ima ikakav, ali dobivamo stvarno zastrašujuæe predana pisma obožavatelja što je, kladim se, potpuno drukèije od onoga što veæina bendova dobiva. Svejedno, ako utjeèemo na malo ljudi vrlo snažno, postajemo im kulturalno važni, tako da nas to povremeno ohrabruje i pomaže nam da na sve to i dalje gledamo kao na zanimljiv posao. KORPORACIJE SU KUPILE I PRODALE NAŠ POLITIÈKI ŽIVOT Zašto je na vašem novom albumu Dispepsi, baš Pepsi meta vaših napada? – Pa... zato što je ukusna! Što misliš? Ti imaš snimku. Što misliš zašto je Negativland napravio cijeli album o jednom bezalkoholnom piæu? Dok si ga preslušavao, je li ti došlo da kažeš: Dobro, dosta više s tom Pepsi? Da. – Dobro. Tako si se i trebao osjeæati. Tako se ja osjeæam kada se vozim ili hodam Amerikom i gledam plakate i reklame. Mogli smo odabrati bilo koga. Mogli smo izabrati Nike ili Microsoft. Uz Pepsi je jednostavno povezano mnogo nevjerojatno dobrih slika s kojima smo se mogli poigrati. Veoma su ikonièni, na jedan stvarno dobar naèin, a imali smo tonu njihovih reklama. Imamo sve njihove stvari. Skupljamo stvari, a uz ostalo imamo i cijeli Pepsi-arhiv, od starih radijskih oglasa pa sve do modernih stvari. Imamo intervjue s ljudima koji su radili na njihovim reklamnim kampanjama, imamo sve snimke vezane za ratove izmeðu Coca-Cole i Pepsija, i snimke o uvoðenju nove Coca-Cole na tržište. Dakle, svakakve stvari o Pepsiju i Coli. I tako, radili smo na nekom projektu koji se bavio reklamiranjem, pa sam predložio bendu da bi nama kao umjetnièkom projektu bilo mnogo zanimljivije kada bismo se usredotoèili na samo jednu tvrtku. Imamo toliko dobrih stvari o toj jednoj tvrtki, uzmimo njih, i nadajmo se da æemo na kraju dobiti nešto što æe stvoriti mnogo širu sliku. S vremenom sam otkrivao koliki
utjecaj multinacionalne korporacije imaju na moj život, na živote svih nas, na naš okoliš, našu javnost, vlast... Siguran sam da veæina ljudi ima prilièno jasnu predodžbu o tome kako su korporacije preko odbora za politièko djelovanje kupile i prodale naš politièki život. Vidjeli smo nastanak NAFTE i GATT-a i svih tih stvari koje zapravo stvaraju jednu svjetsku vladu kojom upravljaju korporacije ili stvaraju vladu koja radi za njihove interese. Ipak, kada usporediš što rade druge tvrtke, Pepsi je sigurno manje opasna od veæine. Oni proizvode slatkaste proizvode, a ne oružje. Uèinilo nam se da je to dobar prostor za poigravanje. No, kadgod radimo na nekom projektu, ne preciziramo baš potpuno o èemu æe biti rijeè. Nasluæujemo da je rijeè o neèem zanimljivom za rad i tada se jednostavno s tim poènemo igrati. Album Dispepsi na poèetku je imao samo tri ili èetiri pjesme, a što smo više razmišljali o svemu tome, to se više širio. Trebale su nam tri godine da ga dovršimo. Kao i mnogi projekti na kojima smo prije radili, ni ovaj nismo poèeli misleæi da æe
radio je moj najdraži medij Dugo se činilo da Negativland objavljuje radijske emisije, a ne prave albume. Postoji li neki razlog za to? Kako gledate na to da se bavite radijem kao medijem, da niste umjetnici koji snimaju albume? – Ovo sada stvarno govorim iz vlastite perspektive – radio je moj najdraži medij, mnogo mi je draži, zabavniji i više me zadovoljava od snimanja studijskih albuma. Kada to radiš svaki dan proizvodiš mnogo sirovog materijala i, naravno, počeli smo izdavati najbolje radove. S druge strane, trebaju nam godine da dovršimo studijske radove, tako da svoj izdavački plan uvijek popunjavamo s više dostupnim radijskim materijalima. Meni je studijski rad iznimno spor i zamoran, te nezahvalan u usporedbi s redovitim, čestim, neopterećujućim, razmjerno spontanim i povremeno kreativnim izljevima koje omogućuje radio. toliko trajati. Jednostavno smo se zaigrali s materijalima koje smo imali. Tada smo se poèeli truditi oko pisanja pjesama. Kako bi izgledao jingle da je Pepsi unajmio Negativland da ga napravi? Možda zvuèim stvarno ozbiljno i politièno dok to ovako opisujem, ali doista smo se trudili napraviti album koji bi bio što otvoreniji raznim interpretacijama. Trudili smo se da ne zvuèi kao upozoravajuæi, didaktièni agit-prop. Mislim da ne zvuèi tako. Stvarno se nadam da ne zvuèi tako. REKLAME USVAJAJU JEZIK SVOJIH KRITIÈARA Na omotu CD-a nalazi se esej o tome kako Pepsi i Cola mogu uštedjeti novac. To je gotovo suosjeæajno. – Pokušavamo im pomoæi. Kada poslušaš naš album, ono što ti ostane u glavi jest ono što sve tvrtke žele da zapamtiš kada gledaš njihove reklame, a to je ime njihova proizvoda. To je sve. Oglašivanje ne služi tome da ti ispere mozak i natjera te da izaðeš i kupiš nešto, to je prejednostavna kritika. Oglašivanje postoji da bi te upoznalo s
proizvodom, tako da kada uðeš u trgovinu... Ljudi vole izabirati stvari koje su im poznate, to je normalno ljudsko ponašanje. Mislim da je vrlo vjerojatno da æeš u trgovini, ako je tvoj mozak bio dovoljno puta izložen nazivu tog proizvoda, na pitanje koje bih tenisice mogao kupiti? odgovoriti, hm... Nike. Kada vidiš reklamu, nisi baš doslovce toliko glup i isprana mozga da odeš u trgovinu kao zombi i kupiš six-pack Cole ili Pepsija. To ne ide tako. Iako sam potpuno iznenaðen koliko je Nike uspješan u tome da svoj logo stavi na sve moguæe. Najviše uznemiruje to što smo zapravo svi namamljeni da postanemo njihove hodajuæe reklame. Postalo je kul nositi njihov logo i imati slogan Just Do It na autu, bejzbolskoj kapi, majici... Intuicija mi govori da je to uznemirujuæe, ali dio mene misli možda se samo dogaða promjena, a ja zaostajem za vremenom. Mislim da je vjerojatno rijeè o neèem lošem, ali ponekad se pitam... Što misliš o tome kako oglašivaèi sve više osvješæuju cinizam u reklamnim porukama koje odašilju? Sve se više mogu vidjeti kampanje poput Spriteove, koja kaže: Zanemari reklame. Slušaj svoju žeð. – Ili reklame za Miller Lite, koje su sve o procesu izrade reklama i o ljudima koji ih osmišljavaju. Misliš li da je reklamni biznis prisvojio shvaæanja ljudi koji su od kritiziranja oglašivanja napravili umjetnost? – Da, najebali smo (smijeh). Reklamne su poruke zapravo vrlo inteligentno usvojile i stilizirale jezik svojih kritièara. Taj je novi reklamni stil iznimno pametan, vrlo zabavan i humoristièan. Takoðer, veoma je moderan, refleksivan, postmoderan i nevjerojatno cinièan. To su mudro napravili. Kao što sam rekao, preuzeli su jezik kritike i iskoristili ga kako bi prodali svoje proizvode. Sada se stvarno pitam kamo to vodi? Kada u Pepsiju èuju naš album, da su doista pametni, umjesto da se zbog toga ljute, trebali bi nam platiti 50.000 dolara naknade za dozvolu da se služe nekim našim snimkama u svojim reklamama. STVORITI NEŠTO ŠTO JE NAMETLJIVO, DOSADNO I NEPODNOŠLJIVO Što biste napravili da vam doðe Pepsi i kaže: hoæemo vaše snimke u svojim reklamama... – Isprièat æu ti što nam se nedavno dogodilo. Pristupila nam je reklamna agencija koja pokriva sve Nikeove poslove za cijelu Sjevernu Ameriku. Željeli su nas unajmiti da napravimo seriju radio-reklama za pivo Miller Genuine Draft. Nisu tražili da budemo glasnogovornici ili nešto slièno (nismo toliko popularni), ali su željeli da napravimo gomilu reklama koristeæi se našim stilom cut-upa, kolažiranja i obrade veæ snimljenih i naðenih zvukova. To
su deèki u kasnim dvadesetima koji su odrastali slušajuæi Negativland na koledžu; oni misle da smo super. To su ti isti deèki koji su mislili da je kul staviti Williama S. Burroughsa u reklamu za Nike. U odnosu na svijet u kojem žive, oni pomièu granice. Bože moj, taj bivši narkoman, homoseksualac i ubojica svoje žene reklamira tenisice diljem Amerike na svakom televizijskom ekranu, u svakoj kuæi. I razumijem kako to njima izgleda, to je ono, kao, subverzivno, èovjeèe. Veoma je zanimljivo kako su se takvi deèki ufurali u takav naèin razmišljanja. Znam da njima sve to ima smisla. Pristupili su nam misleæi da nam daju jako dobru priliku. Èak su mi i neki prijatelji rekli: Zašto niste prihvatili, mogli ste napraviti nešto subverzivno! Moj je odgovor: Ne, nismo mogli. Ono što se dogaða u masovnim medijima i u oglašivanju nije samo preuzimanje stila i izgleda rubne kulture, to veæ dugo traje. Sada su otišli korak dalje, to jest uzeli su sam fenomen tog nesklada, èak nije bitno u kojem obliku, i uèinili ga dijelom strategije prodaje proizvoda. To je zanimljivo, ne znam što æe smisliti nakon toga, a ne znam ni što æe dalje s tim uèiniti netko poput Negativlanda. No, mislim da smo s ovim albumom bili svjesni svega toga i željeli smo pomaknuti stvari još dalje. U svakom filmu koji gledaš pojavljuju se neki proizvodi, ali to dosad nije vrijedilo za albume. Mislili smo da bi bilo zanimljivo napraviti nešto što je, do nekog stupnja, veoma nametljivo, dosadno i nepodnošljivo – na albumu svoje omiljene grupe Negativland stalno slušaš kako se spominje taj jedan jebeni proizvod. Zašto nam to rade?, pitaš se. Radili smo na tome toliko dugo da mi se percepcija malo iskrivila, ali stvarno mislim da je album zabavan za slušanje i veoma smo se trudili takvim ga napraviti. Vjerovao ili ne,
izvorna je varijanta albuma bila još dulja i još dosadnija. Izrezali smo nešto kada smo radili završnu obradu. Rekli smo: Ok, toèno nakon 39 minuta i 20 sekundi dolazi do toèke kada ti se album stvarno gadi i ne želiš ga više slušati. Mnogo se stvari dogaða na tom albumu, mnogo je konceptualnih slojeva. Ima dosta o tome kako poznate osobe reklamiraju stvari ili ih prodaju. Zadnja pjesma na CD-u, Bite Back, zapravo je na neki naèin trebala obuhvatiti cjelinu, pa ako do tada nisi shvatio, to æe, nadam se, objasniti da postoji šira slika, te da ne nudimo jednostavna rješenja; sve je to veoma složeno. Iako bi se svaka imalo inteligentna, slobodoumna, ljevièarski usmjerena osoba mogla složiti s dijelom ovoga što govorim, èinjenica je da smo u Sjevernoj Americi potpuno uhvaæeni u mrežu takva životnog stila, sa svim tim našim automobilima, televizorima i pogodnostima... I zato nije jednostavno reæi prestat æemo kupovati ono što prodaju, kao što kaže èovjek na telefonu na kraju albuma. No, dok to izgovara, pritom vrlo jednostavno i dobro poentirajuæi, istodobno èuješ kakofoniju glasova koji govore: Ali mi želimo svoje automobile, hoæemo svoja bezalkoholna piæa, svoje televizore, želimo sve te stvari. I što sada napraviti? Želiš li pomalo da vas tuže? – Apsolutno ne. Znali smo da æe ljudi to misliti. Ne želim živjeti u svijetu u kojem se bojim baviti umjetnošæu kakvom želim. Apsurdno je misliti da bi me trebalo biti strah javnog ismijavanja, ruganja ili dekonstruiranja velike korporacije koja se nameæe mojem životu svaki dan, želio ja to ili ne... Ne želim živjeti u takvu svijetu. Jedno je od rješenja da na neki naèin pokušaš živjeti svoj život u svojem svijetu.
Novo okružje, nova percepcija
INTERNET UMJETNOST Trenutačna poplava muzejskih izložbi posvećenih digitalnoj umjetnosti izdigla je u prvi plan novi tip kustosa. Iako je naziv “kustos novih medija” u optjecaju od ulaska u muzej prvih djela video-umjetnosti kasnih 70-tih, danas to znači nešto sasvim drugo.
L
judi mi stalno šalju video vrpce,” kaže Christiane Paul, kustosica novih medija u Whitney Museumu, èiji je posao naruèivanje, dokumentiranje, izlaganje i konzerviranje umjetnièkih on-line projekata. Prema rijeèima gospoðe Paul, Europljani su daleko ispred Amerikanaca na podruèju internet umjetnosti, zahvaljujuæi umjetnièkim i tehnološkim skupovima, kao što su Digital and Electronic Arts Festival (DEAF) u Rotterdamu, Transmediale u Njemaèkoj, Viper u Švicarskoj i austrijska Ars Electronica. Meðutim, osim nekoliko europskih muzeja poput Zentrum für Kunst und Medientechnologie (ZKM) u Karlsruheu, Njemaèka, u kojem je održana prva velika izložba internet umjetnosti, “Net_Condition” 1999. godine, londonskog Institute of Contemporary Art i Tate Britain, koja je poèela naruèivati online umjetnièka djela, zapravo su amerièki muzeji oni koji intenzivno zapošljavaju kustose za internet umjetnost i održavaju megalomanske izložbe posveæene elektronskoj umjetnosti. Whitney Museum je bio prvi muzej koji je kupio djelo internet umjetnosti 1994. godine, “The world’s first collaborative sentence” Douglasa Davisa, ali prvi muzej koji je aktivno naruèio digitalno umjetnièko djelo bio je njujorški Dia Center for the Arts, koji je 1995. godine angažirao umjetnika Tonyja Ourslera, performericu Constance de Jong i kompozitora Stephena Vitiella da naprave “Fantastic Prayers”, djelo koje se pojavilo na stranicama muzeja (www.diacenter.org) iste godine, kad su aktivirane i same stranice. Lynne Cooke, glavna kustosica u Dia Centeru smatra da
Tony Oursler: Fantastic Prayers - prvi rad digitalne umjetnosti koji je naručio muzej
bi se tradicionalne, vizualne umjetnike trebalo ohrabriti da rade s internetom, èak i ako nemaju iskustva u korištenju tehnologije. Ona je, što je potvrda njenih ideja, radila s umjetnicima bolje poznatim po video radovima ili instalacijama, kao što su: Susan Hiller, Francis Al’s i Marijke van Warmerdam. S druge strane, Christiane Paul iz Whitney Museuma vjeruje da su najizazovnija i najzanimljivija ona djela na internetu koja umjetnici (uglavnom nepoznati) pišu za svoj vlastiti program i koji mogu prijeæi granice surferske tehnologije, uprotrebljavajuæi kompjutorski jezik. Gospoða Cooke takoðer se slaže s gospoðom Paul o tome kako i gdje treba izlagati umjetnost. Dia Center nema galerije niti kompjutorske ekrane namijenjene internet umjetnosti i, kao rezultat toga, potaknuo je publiku da gleda projekte od kuæe. “To je kao èitanje knjige” ne trebate javni prostor da biste vidjeli umjetnièka djela na internetu,” kaže gospoða Cooke. Na drugom kraju grada, u Whitney Museumu, izložba digitalne umjetnosti “BitStreams” sadrži dio internet umjetnosti, nazvan “Data Dynamics”, kojeg se može vidjeti i on-line na adresi www.whitney.org i u muzejskim galerijama Ehrenkranz i Hurst. Gospoða Paul, kustosica “Data Dynamicsa”, shvaæa ironiju stavljanja internet umjetnosti na ekrane u muzeju, kada je upravo njena prvobitna namjera promijeniti tradiciju izlaganja, stvaranja i doživljavanja umjetnosti. U isto vrijeme ona smatra da, ako se radi o vrijednom umjetnièkom djelu, ono zaslužuje da bude viðeno i rekontekstualizirano u muzejskom okružju.
Nova Ruska umjetnost
OLEG KULIK
Z
a razumijevanje njegove ideje da odbaci sve dotad poznate konvencije i postane “èovjek-pas” ili, toènije, “pas-umjetnik”, važan je društveni i, dakako, politièki kontekst ruskih devedesetih o kojem u svom eseju Prosuðivanje umjetnosti ili kraj inteligencije piše Viktor Misiano: “Aktualna katastrofa tog vremena utjecala je na umjetnost s dvije strane: postojale su institucionalna i epistemiološka katastrofa. Sve nade nove infrastrukture su propale jer su institucije Sovjetskog saveza bile uništene, a tržište još nije postojalo. Istovremeno, svi dotad poznati modeli mišljenja bili su formirani u kontekstu opozicije režimu u SSSR-u i oni koji su mitologizirali svoju alternativu, bili su potpuno nespremni da odgovore na postsovjetsku realnost. Savjest, naprosto, ne može donijeti valjan sud pri nevjerovatnoj brzini kojom su se promjene dogaðale.” SINOVI STOLJEÆA Kabakov je, izgleda, prvi shvatio da inteligencija u dotadašnjem smislu njenog poimanja nema više što tražiti u novim uvjetima. Nakon njega dolaze radikalniji: Aleksandar Brener, koji odbija bilo kakvu formu diskursivnog rada i djeluje kao “sin stoljeæa”, kako je sam sebe nazvao. Bez koncepta za buduænost, impulsivan, nepredvidljiv, agresivan, želi odgovarati na ludu stvarnost. Za vrijeme rata u Èeèeniji izlazi s bokserskim rukavicama na Crveni trg i urla pred reporterima i masom: “Jeljcine! Kriješ se! Izaði vani i bori se!” Brener teži ka konaènom ukidanju pojma kolektive krivice. Traži pravo na kritiku, a individualnu odgovornost smatra jedinom mjerom stvari. U najveæoj moskovskoj katedrali Jelohovski, za vrijeme èitanja poezije jednog od najznaèajnijih disidenata iz Brežnjevljeva vremena, Evgenija Jevtušenka, uzvikuje: “Tišina, moja majka hoæe da spava!” - i biva silom istjeran. Brener, inaèe Kulikov suradnik iz nekolicine akcija, prepoznaje sado-mazohistièki kompleks inteligencije i nerijetko ulazi u koncepte u kojima “pati” i riskira svoj život. Svojim postojanjem u ruševinama institucionalne kulture on prepoznaje situaciju u kojoj
Oleg Kulik spada u najzanimljivije ruske umjetnike devedesetih. Toliku samo Ilya Kabakov, još jedan od nekadašnjih umjetničkih heroja mosko sivnih tema svih relevantnih umjetničkih institucija u zapadnoj Evropi i biografije je bio direktor seoskog doma kulture u regiji Tver (od 1981. do
javnost ne reagira i ostaje praktièno mrtva. Stoga je njegov najveæi ideal Tolstojev mit o moguænosti dijaloga s cijelim èovjeèanstvom. On æe postati osveta inteligenciji za to što je izdala društvo. No, Brener æe biti “mila majka” u odnosu na Kulika koji æe se pojaviti s idejama o, kako je naziva, “agresivnoj radosti”. To je potraga za univerzalnom komunikacijom koja je suprotna dotadašnjoj umjetnièkoj rutini. U svojim performanceima on se u odori pravoslavnog sveæenika potapa u akvarijum sa šaranima, krsteæi ih i tražeæi milost i oprost za njihove duše. Na pijaci, pored zaèuðenih seljana koji su došli prodati svoje meso, mlijeko i jaja, Kulik, odjeven u Isusa, u naruèju drži prase i oponaša kravlje mukanje. Zajedno s Brenerom organizira rad u kojem gledaoci stoje u kavezu i posmatraju mesare koji svinji puštaju krv. “Tada se u ruskom parlamentu vodila rasprava o ukidanju smrtne kazne. Ja sam želio vidjeti kako ljudi reagiraju na javno ubojstvo životinje, s obzirom da niko nije glasao za ukidanje smrtne kazne. Ljudi koje smo anketirali moji suradnici i ja su se uglavnom bunili protiv javnog prikazivanja klanja svinje, a ne protiv onoga što se pred njima zaista dogaðalo. Može se reæi da je tako i u sluèaju ljudi. Ljude ne brine ako je neko ubijen, bitno je da se to ne dogaða pred njihovim oèima”, objasnio je Kulik na predavanju Lizati ili ujesti, održanom u Sarajevu. STRANKA ŽIVOTINJA Kultiviranje Žirinovskog Što život u Moskvi, pritisnut inflacijom i optereæen privatizacijom, biva bliži krvavom teatru u kojem caruju okrutnost i kriminal, to je Kulik bliži toj okrutnosti u kojoj završava kao “èovjek-pas”. Odredivši se kao umjetnik kojeg ne zanima posthumano, nego predhumano stanje, on æe gol, s ogrlicom i lancem oko vrata, skakati na prolaznike, lajati na njih i gristi ih. Jednog æe posjetioca svog performancea - kojeg je spasila policijska intervencija - ugristi do krvi, sa željom da pokaže “da ne vrijedi kultivizirati neki proces i osnovati neku ‘demokratsku’ stranku kad je sigurno da æete izgubiti od Žirinovskog”. Kulik osniva Stranku životinja, njegov rad postaje politièka èinjenica i, zajedno s Brenerom, umjetnošæu se bori protiv realnosti. Realnosti u kojoj, po njegovom mišljenju, “treba izgubiti etièki kodeks i uhvatiti destruktivni karakter svakodnevice, jer nema nikakve umjetnosti koja može biti bestijalnija od svakodnevice u, naprimjer, Èeèeniji”. “Nova umjetnost je morala biti divlja i brutalna i zasnovana na gestama, a ne komentarima. Osnivanjem Stranke životinja htio sam pokazati životinjsku nekulturu koja je
pažnju zapadnih kritičara, medija i publike na sebe je skrenuo još ovske underground scene, koja je u osamdesetim bila jedna od opsei Sjedinjenim Državama. Kulik, rođen 1961. u Kijevu, na početku svoje 1984), a kasnije je kao kustos radio u moskovskoj galeriji Regina.
sarajevski futurizam
vladala našom politikom.” Ispred jednog od najpoznatijih evropskih hramova moderne umjetnosti, Kunsthallea u Zürichu, Kulik je 1995, svezan lancem, skakao i lajao na one koji su htjeli uæi u galeriju. U performance nazvan Reservoir Dog se umiješala policija, a prolaznici su, kad je Kulik poèeo vršiti nuždu i oponašati ludog psa, sasvim razlièito komentirali: od “odvedite ovog opasnog tipa odavde” do “ne dirajte ga, on je umjetnik, a njegov rad je nešto najzanimljivije na ovoj izložbi.” Nešto slièno se zbilo i u Strasbourgu kad je Kulik protestirao protiv ubijanja tisuæa krava zaraženih kravljim ludilom u Velikoj Britaniji. Skinuo se gol i za sebe zavezao tele prekriveno britanskom zastavom. Sve je, naravno, opet prekinula policija, ali Kulik tvrdi da je to bio jedan od njegovih ciljeva. “Tako sam èak i policiju postavio da bude dio igre i postane subjekt umjetnièkog èina. S njima, inaèe, nikada nije teško postiæi zajednièki jezik, jer ljudi nigdje ne vole policiju. Bio sam podvrgnut pitanjima tipa ‘jeste li ovim htjeli uvrijediti Evropsku zajednicu?’, ili ‘da li je ovo nešto protiv Velike Britanije ili feministièkog pokreta?’. Kao pravi ruski demagog odgovorio sam da želim ostati izvan politike i da nisam znao da zaštita prava životinja vrijeða bilo koju politièku skupinu.” Čuveni performance Grizem Ameriku, Amerika me grize konačno je 1997. proslavio Kulika. Svoj prvi dolazak u Sjedinjene Države obilježio je tako što je živio u psećem boksu, hodajući po izložbenom prostoru s ogrlicom. “Shvatio sam da je nakon raspada Sovjetskog saveza na Zapadu potpuno nestala ona romantična slika o nama koju su ljudi imali dok nije bilo kontakta sa Zapadom. U njihovim očima postali smo neomiljene, maligne kreature, nešto nalik ludim psima. Joseph Beuys je išao tamo kao čovjek i u svom performanceu sreo Ameriku koju je predstavio kao kojota; to znači da je kultivirana, humana Evropa srela divlju Ameriku. Ja sam tamo došao kao pas. Tako divlja Rusija sreće civiliziranu Ameriku.”
koji su emigrirali iz Rusije se bavi biznisom i reklamama, a sve manje umjetnošæu. Loše je što se Zapad uvijek postavlja kao neka vrsta uèitelja, ali, s druge strane, tamo možete èuti savjete da treba praviti umjetnost koja æe biti dobra okolini u kojoj èovjek živi. Treba koristiti postojeæe materijale bez obzira kako oni siromašni bili. Jer, bolje je govoriti na odliènom bosanskom nego na lošem engleskom.” I BITE AMERICA AND AMERICA BITES ME Pobjeda mafije u Rusiji, tvrdi Kulik, jeste slijeðenje životinjskog principa i duboko je fiziološka. I nastavlja: “Vlast se jeste promijenila tako što je smanjen aparat, ali nije promijenjena struktura. Nova vlast nema ni snage ni vremena da se posveti kulturi. Ako, pak, Putin i naðe vremena za umjetnost i kulturu, on æe biti vrlo slièan Brežnjevu ili Hrušèovu. Nadam se da neæe biti kao Staljin, ali valja imati na umu da je on danas okružen svitom iz nekadašnjeg KGB-a. Naša svijest je takva, mi moramo imati nekog svog Staljina, Brežnjeva, Josipa Broza, nekog velikog oca. Takvi smo i kad odemo na Zapad: želimo jesti njihovu hranu, nositi njihova odijela, spavati u njihovom krevetu. Kako onda možemo oèekivati da nas prihvate kao ravnopravne? Ovo pokoljenje, èini mi se, neæe donijeti ništa dobro, jer se pod svaku cijenu želi dopasti Zapadu.
VIZIONAR ILI BOLESNIK? Prenositelj autentiènog ili egzibicionist koji se u svojim nastupima ne libi samopovreðivanja i seksualnog akta sa životinjama? Opasan èovjek ili jedna od najvažnijih svjetskih umjetnièkih pojava kraja 20. i poèetka 21. stoljeæa? Genij ili neko ko sado-mazohistièkim akcijama želi privuæi što veæu pozornost? To su samo neka od pitanja koja se postavljaju kada je rijeè o ovom umjetniku i njegovim preokupacijama. No, susret s njim donosi neku vrstu iznenaðenja. Umjesto oèekivane emanacije sotone (vražje rogove i lice bojeno u tamnocrveno koristi za perfomance koji naziva Alter Aegis), pojavljuje se visok, prijatan èovjek iz èijeg ponašanja, govora i izgleda ne možete otkriti radikalizam na kojem je zasnovana njegova umjetnost. Govori polako, pristojnim tonom i jasnim reèenicama. “Ono što želim uèiniti za Rusiju i njenu umjetnost jeste jedna vrsta promjene svijesti iznutra, i promjena recepcije izvana. Zapad je u moguænosti da diktira uslove neèijeg rada, on plaæa i naruèuje muziku, i sve više umjetnika
“I Bite America and America Bites Me ”, 1997
U tom smislu su oèevi tih ljudi bili pošteniji od njih, jer se nisu dodvoravali.” Kulik napominje da je veæina onih koji su u Rusiji podržavali njegov rad završila u emigraciji. Za to optužuje reakcionarni mentalitet koji mrzi sve što odudara od standarda. “Umjetnost i kultura su kod nas, jednostavno, pljunuti.” Kulik je 5. decembra u Sarajevu izveo performance Kuliks. On razbija staklo na kojem se projektira snimak njegovog lica, prethodno iscrtavši jednu verziju svog portreta slijedeæi liniju glave kistom koji je prièvršæen na masku, na kojoj je i videokamera. Sve izgleda futuristièki: projekcija sa ekrana govori Kulik, pusti me, mrzim te!, a èovjek-ptica razbija sliku samog sebe u paramparèad. Taj krik i obraèun u kojem mirna ptica, ne štedeæi sebe, uništava svoj histerièni ego kao da uvodi umjetnost u novu eru. Bilo je i vrijeme, rekli bi cinièni kritièari èuvenog britanskog umjetnika Damiena Hirsta, da nakon što smo se cijelu jednu deceniju morali diviti polutkama mesa u formalinu izrezanim motornom pilom, barem ima neko ko stvarni konflikt i njegovo moguæe rješenje smatra osnovnim predmetom umjetnosti. Za Kulikov rad, èak i ako ste sasvim protiv njegovih akcija za èiju probavu ponekad treba jak želudac, to sasvim sigurno treba reæi.
Oleg Kulik, Tolstoy and Hens, 19972004
Interview; Luis Bunuel
VAŠ MI PLJESAK PREVRÆE UTROBU Redatelj Luis Bunuel više voli da se odmara u SVOJOj kući i ćaska s prijateljima uz dobru čašicu, nego da snima filmove, na što bi trošio golemu energiju. Živi posve mirno i jednostavno u skronmoj kući u Ciudad Mexicu i, u povodu svog osamdesetog rođendana, sažima svoju životou filozofiju demistificirajući vlastiti život.
S
lavni redatelj Luis Bunuel živi veæ trideset godina u rustikalnoj kuæici od drevnih cigala u slijepoj ulici na periferiji Ciudad Mexica. Posjetiteljima sam otvara vrata i umjesto rukovanja uyima kaput ili kišobran pridošlice. Izigravati slugu njegova je velika strast. Za jedne veèere preobukao se u konobara: s perikam na glavi gosti ga nisu prepoznali i kad je poslužio jelo - ponovo se pojavio odjeven kao prije, a da nitko od gostiju ništa nije zapazio. Kad je bio mladiæ u Madridu, èesto se preodijevo u opaticu i hodajuæi ulicama namigivao ozbiljnim muškarcima na njihovo golemo zaprepaštenje. Soba u kojoj prima goste doima se poput èekaonice samostana: tri stolice i drvena klupa, rustikalni ormar, prazni zidovi. Jedini su znaci suvremenosti karta mreže podzemne železnice u Parizu i mali hladnjak, služi mu da prireðuje izvrsne koktele po vlastitim receptima. Najpozati se zove “bunueloni”. Bunuela prati gles velikog pilca, a zapravo pije vrlo umjereno, u odreðene sate. Bez imalo užurbanosti dan mu je reguliran kao sat. Evo što je nedavno, u povodu osamdesetog roðendana isprièao talianskom novinaru Aldu Tassoneu. -Nakon karijere s mnogo skandala sad živite skandalozno jednostavnim životm... -Živim povuèen kao opat daleko od publiciteta, daleko od prometne gužve, buke sega što mrzim. Idem napolje s kokošima, a ustajem zorom i odlazim na duge šetnje. Provodim dana èitajuæi èak i do èetiri knjige istodobno - biologija, ekologija, romani, poezija, i sve to èesto izmiješam jedno s drugim. Èitam vrlo sporo, prepuštam se maštanju svaki put kad naiðem na odlomak koji me inspirira. Najvše volim ne raditi ništa, sanjati. Nikada ne gledam televiziju. Primam prijatelje jednom na tjedan a jedoom na mjesec prihvaæam poziv da izaðem. Idem u kino najviše èetiri puta na godinu. Kako živim tako povuèeno, nemam potrebu za novcem. Novac me nikad nije zanimao. Ne znam što bth s njime jer nemam vilu u Švajcarskoj, jahtu, ni automobile, pa èak ni fotografski aparat. Jedini je luksuz ova kuæa koju sam dao sagraditi pedesete godine: prilièno je velika, kako bi moja supruga Jeanne mogla živjeti iznajmljujuæi gornji kat. Nemam ni jednu sliku ili neki drugi vrijedan predmet, ako se izuzme portret koji mi je poklonio Dali u doba dok smo bili prijatelji. -Zašo ste prekinuli prijateljstvo s Dalijem? -Upoznao sam ga kad sam bio student u Madridu. Bili smo poput braæe gledali smo na život i mislili na isti naèin Zajedno smo napisali scenarij za “Andaluzijskog psa”, moj prvi film. Poslije je došla Gala. Prvo je bila prijateljica s De Cbiricom. Ernestam i Eluardam. Ne
kažem da to nije bila velika ljubav izmeðu Dalija i Gale, no otad je Dali postao èovjek na kojega se moglo utjecati, potpuo se izmijenio, poèeo je trèati za novcem, koji mu je, kako je smatrao davao slobodu. Lijepe li stobode! U toku priprema za film “Zlatno doba”. shvatio sam da se više ne razumijemo i zato sam odluèio da prekinem vezu s njime. Gala mi se nikad nije sviðala. Smatram da je potpuno uništila Dalija. - Prije tog povjesnog raskida, došlo je do još jedog s vašim “uèiteljem” Epsteinom? -U Madridu sam gledao nekoliko kratkometražnih filmova francuske avangarde i bio sam oèaran. Otputovao sam za Pariz, koji je u to doba bio glavni evropski grad filma. Majci sam rekao da idem usavršiti naukovanje. Desnos me upoznao s Epsteinom, koji je tada bio vrlo poštovan kao avangardni umjetnik. Ne znajuæi ništa o kinematografskoj tehnici, dašao sam u studio gdje je radio i zamolio ga da me uzme za dobrovoljnog asistenta. Gledao sam kako radi i pomagao mu. S njime sam napravio dva filma. Dok je snimao “Pad kuæe Usher”, 1928, jednog dana Epstein mi kaže: Sutra æe doæi Abel Gance. Budi mu pri ruci. Gancea nisam poznavao, iako sam vidio neke njegove filmove. “La roue” nije bio loš: brza mootaža, novost u to doba, prilièno me inpresionirala. No ideologija “Napoleona” nije mi se sviðala. Nisam mogao prihvatiti da pomažem autoru “Napoleona”. Epstein je bio bijesan: Kako sebi dopuštate, vi koji ste nitko i ništa, da odbijate raditi s takon velikim režiserom? Nakon te izjave me otpustio. Osjeæao sam se dovoljno zrelim da snimim film. U velikoj tajnosti poèeo sam se s Dalijem pripremati za snimanje “Andaluzijskog psa”. Snimio sam ga novcem svoje majke. U filmu. dakako nemaju veze ni Andaluzija ni pas: bio je to naslov skupine mojih pjesama koje nisam objavio jer su bile straviène. Nikad nisam znao pisati. Fernand Leger, saznavši da sam snimio neki film, razgovarao je s Manom Rayem koji me predstavio Aragonu. Taj je odluèio da jedne veèeri prikaže
“Andaluzijskog psa” zajedoo s drugim kratkometražnim filmovima, kad je u dvorani bila sva pariška inteligencija. Oèekujuæi najgore - film je bio kombinacija snova i iznenaðujuæih slika, iracionalnih i tajnovitih - napunio sam dzepove kamenjem da smirim publiku. Na moje golemo iznenaðenje, film je doživeo triumf. Breton me pozvao da se pridružm grupi nadrealista. Bilo je teško uæi u tu grupu, a još teže ostati. Napustio sam je 1932. - Zasto? - Napustio sam grupu iz ideoloških razloga: nadrealizam je postajao industrija (luksuzna ideja, reklama) Isprva je pokret bio nepopusljiv borio se protiv društva u ime jadnog èeliènog morala. Bilo je, na primer, kategorièki zabranjeno objavljivati tekstove u graðanskim revijama. Nakon izlaska “Andaluzijskog psa”. jedan list koji se bavio filmom, a koji je izdavao Gallimard, predložio mi je da objavim scenarij. Nije bilo razIoga da odbijem. Kad su Breton i Aragon saznali za to, naložili su mi da scenarij povuèem - htjeli su ga objaviti u nekom drugom listu. Rekao sam im da sam dao rijeè Gallimardu, ali mi je Aragon rekao: “Dati rijeè uopæe nije važno...” No Galimard mi ionako nije hteo vratiti tekst, pa je i objavljen u njegovu listu. Drugom prilikom htio sam u filmu iskoristiti muziku Stravinskog. Grupa je odluèila da to ne dolazi u obzir; Stravnski je bio na glasu kao graðanski muzièar. Slobodno sam se bio vezao za pokret u koji sam vjerovao, a osjeæao sam se kao rob. -Iako je bio kratak tek dvadeset minuta, “Andaluzijski pas” izazivao je zaprepaštenje. Zlatno doba. dvije godine kasnije, izazvao je najveæi skandal u povijesti filma. - Gospoda De Noailles druželjubivi aristokrati. financirali su taj film a da nisu znali o èemu govori. Na premijeru je došao cijeli Pariz. Na izlazu iz dvorane bila je prava gužva: skandalizirani uzvanici prolazili su pokraj gospode De Noailles praveæi se da ih ne vide. Nekoliko dana poslije. “studio 28”, gdje je bio prikazan film, napadnut je suzavcem stotinjak pripadnika “Action Francaise”, koji su uništili dvoranu i raskomadali nadrealistièke slike u njoj izložene. Nakon dvije gudine. kad je prikazan “Las Hurdes”, dokumentarac o najsiromašnijoj španjolskoj regije frankisti su me stavili na crnu listu. Neke frankistièke
novine objavile su cijelu stranicu uvreda protiv mene. Republikanci su bili na mojoj strani. Moram priznati da je “Las Hurdes” bio tendeciozan. -Skandal iz 1930 pokvario vam je kaijeru dobrih petnest godina. Nikad jedan mladi redatetj koji tako mnogo obeæava, nije bio maknut sa scene tako dugo. - Bio sam na cnoj listi. Osim toga za Španjolca je tih godina bilo i drugih poslova. Nekoliko sam puta razmišljao da patpuno napustim film. - Niste osobito oduševljeni svojom “meksièkom karijerom”? - Prije nego što sam mogao raalizirati ‘Los Olvidados’, film do kojega mi je bilo veoma stalo, morao sam prihvaæati što mi se nudilo. Nastojao sam preživjeti a da se ne prodajem. Moj prvi meksièki film govorio je o životu dvaju poznatih pjevaèa. Zvao se “Gran casino” i nije zaradio ni novèiæa. Sreæom, slijedeæi film. “Los olvidados”, dobro je prošao. To je djelo bilo dobro primljen u Cannesu. ali mi je donijelo prdbleme. meksièke vlasti nisu blagonaklono gledale na film koji govori o vrlo mladim delikventima. Moji meksièki filmovi napravIjeni su s malo novca, za tri tjedna. Davali su mi dvije do tri tisuæe dolera po filmu.Ugled mi je porastao kad sam se vratio da radim u Francusku. Meksièko iskustvo nauèilo mee da snimam brzo, da odmah idem na ono što je bitno. Da bih uštedio vrijeme i filmsku traku, nikad nisam ponavljao scene više od dva puta. Montažu bih završio u dva dana: film bih obièno montirao u glavi nego što bih ga uopæe poèeo snimati. - Što kažete na izraze poštovanja i simpatije koje vam stižu iz gotovo cijelog svijeta u povodu vašag osamdesetog roðendana? -Za jedne nadrealistièke izložbe. Picabia je rekao: PosjeteteIji vaš mi pljesak prevræe utrobu. više volim uvrede. Ni ja ne volim aplauze mase. Nikad se nisam trudio da se dopadnsm publici. Radim za sebe i za nekoliko prijatelja. Kad mi prijatelji kažu da ih je moj film dirnuo, drago mi je, iako mi je i do danas pravi misterij da ono što radim može nekoga dirnuti. Što se tièe mojih osamdeset godina, reæi æu vam da se èestitke osamdesetogodišnjaku doimaju kao izrazi suæuti. Dolje starci!