– Rođena sam u Godijenu, kod Foče. U tom mjestu četnici su mi poklali većinu porodice. Niko od njih nije ni pronađen. Našli su samo očevu glavu pored Ćehotine. Tu, pored Ćehotine, sa još nekoliko komšija, koje je voda izbacila. Sahranili su ih Srbi. Mlađa sestra Zada i ja smo tada spašene, jer sam boravila u Foči kod tetke Hadžire, očeve sestre. Poslije četničkih divljanja po Foči i okolini, Mevla je sa tetkom krenula dalje, gdje su se osjećale sigurnije. – Iz Foče smo pobjegle u Sarajevo. Sve preko brda. Kad smo tamo došle, smjestili su nas na Alipašino polje, gdje je bilo još izbjeglica, koje su bježale od četnika. Tu smo ostale neko vrijeme, priča Mevla. Potanko i detaljno Mevla opisuje strahote „ onog anam“ rata. – Nakon nekog vremena u Sarajevo su došli neki ljudi i pozvali izbjeglice u Tuzlu i Bijeljinu. Krenula sam i ja sa nekim komšijama. Vozili su nas dugo u nekim kamionima. Skrasim se u Bijeljinu. 2. maja 2009. godine, preselila je na Ahiret, naša majka Mevla Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče.
75 godina od genocida u Foči : Priča o Mevli Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče ”Oslobođenje”, 21.08.2008., piše : Vehid Jahić – Rođena sam u Godijenu, kod Foče. U tom mjestu četnici su mi poklali većinu porodice. Niko od njih nije ni pronađen. Našli su samo očevu glavu pored Ćehotine. Tu, pored Ćehotine, sa još nekoliko komšija, koje je voda izbacila. Sahranili su ih Srbi. Mlađa sestra Zada i ja smo tada spašene, jer sam boravila u Foči kod tetke Hadžire, očeve sestre.
Poslije svih golgota kroz koje je prošla, u nani Mevli Pirić, djevojački Lampa, Ni bijesa ni mržnje Mevla Pirić, djevojački Lampa, sa 82. godine živahno i stabilno se kreće. Svakodnevno radi po bašti, sama održava kuću i sprema sebi hranu. Kaže da dobro čuje i vidi. Svakodnevno obavlja svih pet namaza.Tvrdi da joj je vjera pomogla da lakše podnese teret i bol utisnut u nju još u djetinjstvu, iako je utisak na prvi pogled da je nani Mevli u životu sve bilo potaman. – Eh moj sine. Kako potaman. U meni je nestalo radosti i veselje još u djetinjstvu. Cijeli život na duši nosim golem jad i teret, počinje Mevla životnu priču. Potom, neočekivano iz očiju joj potekoše suze.Uz tihi jecaj, Mevla priča da su joj u Drugom svjetskom ratu u jednom danu
četnici ubili oca Hamida, majku Hadžiru, te mlađu braću Ibri i Hasiba, koji su imali samo nakoliko godina. Sestru Zejnu spasio je komšija Srbin. – Rođena sam u Godijenu, kod Foče. U tom mjestu četnici su mi poklali većinu porodice. Niko od njih nije ni pronađen. Našli su samo očevu glavu pored Ćehotine. Tu, pored Ćehotine, sa još nekoliko komšija, koje je voda izbacila. Sahranili su ih Srbi. Mlađa sestra Zada i ja smo tada spašene, jer sam boravila u Foči kod tetke Hadžire, očeve sestre. Poslije četničkih divljanja po Foči i okolini, Mevla je sa tetkom krenula dalje, gdje su se osjećale sigurnije. – Iz Foče smo pobjegle u Sarajevo. Sve preko brda. Kad smo tamo došle, smjestili su nas na Alipašino polje, gdje je bilo još izbjeglica, koje su bježale od četnika. Tu smo ostale neko vrijeme, priča Mevla. Potanko i detaljno Mevla opisuje strahote „ onog anam“ rata. – Nakon nekog vremena u Sarajevo su došli neki ljudi i pozvali izbjeglice u Tuzlu i Bijeljinu. Krenula sam i ja sa nekim komšijama. Vozili su nas dugo u nekim kamionima. Skrasim se u Bijeljinu. Kada je poslije izvjesnog vremena čula da omladinu pozivaju u partizane, krenula je i ona. – Prijavila sam se u partizane 1944. Pošalju me u Šesnaestu muslimansku brigadu. Komadant mi je bio Omer Hodžić. Nisam bila punoljetna, pa sam radila pomoćne poslove. Moja jedinica je krenula za Kladanj. Bili smo napadnuti iz bacača. Tada sam ranjena. Noga mi je bila prebijena. Liječena sam u Bijeljini u bolnici oko godinu. Noga mi je ostala kraća dva centimetra, a u tijelu su mi još dva gelera. U bolnici je nena Mevla dočekala kraj rata. Kaže da je bio fin neki upravnik Vojko Popović, koji ju je ostavio da radi u bolnici, pošto nije imala nikoga svoga. U školu nije išla. Iz bolnice su je uputili na analfebetski kurs, a zatim u školu za bolničarke u Sarajevu, koju je završila odličnim uspjehom. Vratila se u Bijeljinu i tu radila tri godine. Nakon toga, prešla je u tuzlansku bolnicu. Na Internom u Tuzli su tražili bolničare. – Prijavila sam se i primili su me. Sjećam se, primio me je Mustafa Tinjić. U Tuzli sam na mjestu bolničarke radila sve do 1992. Skupila sam punih 40 godina staža i uoči ovog posljednjeg rata otišla sam u penziju.
Dok priča, Mevla ne pokazuje ni trenutka bijesa ili mržnje prema onima koji su joj još u djetinjstvu ubili radost. Tvrdi da joj je vjera u Boga pomogla da ostane „ pri pameti“. – Uvijek sam klanjala i postila. Radila sam to i kada sam bila zaposlena. Neki su gunđali, ali šefovi na poslu mi nikad nisu pravili problem. Naravno, na poslu nisam mogla klanjati. Danas slušam neke, kažu u onom sistemu se nije smijelo vjerovati, postiti, klanjati, vjerovati… Lažu, brate moj, ja sam vjerovala i nisam imala problema. Da je bilo više pravih vjernika u ratu, bilo bi manje zla, smatra ona. Mevla ima jednog sina Šabana. Kaže da joj je on jedina istinska sreća i radost. Dobar joj je, jedino se spore što bi ona više radila, a on joj zabranjuje. U posljednje vrijeme, mimo njene volje je našao ženu koja joj sedmično generalno čisti kuću. Sin joj je želio „ oduzeti“ pravo na još neke poslove, ali se nana Mevla ne da. Kaže da bi bez zanimacije oboljela. Od bližnje familije ima još sestru Zadu, koja je učiteljica. Školovana je u domovima za ratnu siročad. Zada je učiteljevala u rodnom selu, a stan ima u Foči. SOMUNI I MEDENJACI „Sjećam se dobro oca i matere. Bila sam im najstarije dijete. Otac je sedmično išao u Foču. Ko sad se sjećam da nam je donosio somuna, kolača, medenjaka… Eh, koliko je to nama značilo. Medenjake i kolače smo grickali, da što duže traju, a somune smo prismakali sa prohom. Tako je vrijeme bilo. Imali smo dosta koza i ovaca, ali i krava. Zato je bilo mlijeka i mliječnih proizvoda koliko duša želi. Ti i takvi prizori iz djetinjstva su mi cijeli život često pred očima.Od ovog zadnjeg rata i nakon njega, u meni se pojačala tuga. Koja je cijeli život hodala pored mene. Kad god vidim ove masovne dženaze, grobnice, iskopavanje posmrtnih
ostataka, uvijek mi se misli vrate na moje drage roditelje i braću, za koje na znam ni gdje su ukopani, suznih očiju govori nena Mevla. napisao: Vehid Jahić, ”Oslobođenje”, 21.08.2008. _____ 2. maja 2009. godine, preselila je na Ahiret, naša majka Mevla Pirić, djevojački Lampa, iz Godijena kod Foče.
GENOCID U FOČI 1992. : Stradanje familije Avdagić u centru grada SJEĆANJA : 25 GODINA – da se ne zaboravi
O ovome se ne piše i ne priča.U zgradi tzv. “lepa Brena” u srednjim ulazu ,na 5. spratu, živjeli su i tamo su i ubijeni Muamer – Miro Avdagić , rođen 1960., Ismet – Ismo Avdagić,rođen 01.12.1964. i Mineta Avdagić , njihova majka , rođena Dživaru (Trebinje). Neka im Allah,dž.š. podari lijepi Džennet. To je bila porodica rahmetli Huse Avdagić,a koji je preselio 01.12.1983.
Muamer – Miro Avdagić (1960. – 1992.) Ismet – Ismo Avdagić,rahmetli bio graničar u JNA,Vojvodina. Od tada nikad nije slavio rođendan. Miro i Ismo su bili fina čaršijska raja i nikome zla nisu nanijeli, niti kome naudili. Vjerovali su da im komšije neće ništa učiniti , kao i mnogi drugi. Ubijeni su u stanu, jedan Srbin je ispričao da su ubijeni zbog stana. Ni za grob im se ne zna. on je rekao da su ukopani negdje u Tekiji. MKCK i druge organizacije nisu znale za postojanje privatnih zatočeničkih objekata u zgradi Lepa Brena.
fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13 priredio:Kenan SaraÄ?