GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine

GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine priredio:Kenan Sarač izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

Posted on April 19, 2017

GENOCID : Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine Ako je Srebrenica simbol genocida nad Bošnjacima, Foča je simbol “ponavljanja historije” na tlu Bosne i Hercegovine. Ona je godinama po završetku posljednjeg rata predstavljala najmračnije mjesto u zemlji, koje su svi zaobilazili, leglo grupe lokalnih ratnih zločinaca sa haške liste.

Period Drugog svjetskog rata Foča je prostor događanja Pete neprijateljske ofanzive, Bitke na Sutjesci. 8000 (osam hiljada) nevinih Fočaka je ubijeno tokom 1942. godine od strane četnika.

Period agresije na BiH i rata u BiH od 1992. do 1995.

Period agresije na BiH i rata u BiH od 1992. do 1995.

7. aprila 1992. godine Prvim vojnim akcijama u gradu je počelo političko i vojno preuzimanje općine Foča. Srpske snage, uz podršku artiljerije i teškog naoružanja, počele su zauzimati dio po dio Foče.

Zauzimanje Foče završeno je 17. aprila 1992. Okolna sela su bila pod opsadom do sredine jula 1992.

(č)Etničko čišćenje Od početka aprila do sredine jula 1992. srpske snage su sprovodile opširan napad usmjeren protiv bošnjačkih civila u području općina Foča, Gacko i Kalinovik. Prije samog napada, bošnjački civili su izbačeni sa posla, plate su im uskraćene, a potom im je uskraćena mogućnost slobodnog kretanja. Nakon što su okolna sela i grad Foča dopali u ruke srpskih snaga: vojske, policije, paravojnih formacija, a ponekad i samih Srba seljaka, primjenjivan je uvijek isti šablon: Kuće Bošnjaka su sistematski pretresane, pljačkane i spaljivane, a građani su hapšeni ili sakupljani na jednom mjestu, a ponekad tokom samog procesa, premlaćivani ili ubijani. Muškarci i žene su odvajani, a većina ih je zatvorena u KP dom u Foči. Žene su odvođene na razne lokacije zatočenja gdje su živjele u nepodnošljivim higijenskim uvjetima, a u tim centrima su zlostavljane na mnoge načine, dok ih je većina sistematski silovana.

Srpski vojnici ili policajci su dolazili u zatočeničke centre, odabirali jednu ili više žena, izvodili ih i silovali. Neke od njih su odvođene u privatne apartmane i kuće gdje su silovane, a morale su također kuhati, čistiti i služiti rezidente, koji su bili srpski vojnici. Tokom pomenutog napada na bošnjačke civile, ogroman broj žena i djevojčica je silovan. Svi tragovi postojanja i kulturno naslijeđe muslimana Bošnjaka je zbrisano iz područja zahvaćenih napadom srpskih snaga. Skoro ni jedan Bošnjak nije ostao u Foči. Sve džamije su srušene.

Srbi su najbrutalnijim sredstvima posezali za tuđim teritorijama i vršili (č)etničko čišćenje, uz masovne likvidacije zarobljenih civila. Bošnjaci su stradali od srpske ruke uz neviđene brutalnosti, poput spaljivanja više od stotinu živih ljudi, žena i djece kući. U ovom je ratu zatirano sve što je muslimansko, kada su cijele porodice prestale postojati, kada su muslimanske žene silovane, a najljepše džamije, poput Aladža-džamije u toj istoj Foči, spaljene i sravnjene sa zemljom.

Učiniti strašne zločine nad svojim komšijama samo zato što su bili muslimani ili katolici je van svakog razuma.

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

Oslobođ enje, 17.4.1992.,[broj

15743.]

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj

15743.]

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj

15743.]

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

Oslobođenje, 17.4.1992.,[broj 15743.]

Oslobođenje,27.4.1992.,[broj 15752.]

Oslobođenje,27.4.1992.,[broj 15752.]

Oslob ođenje,27.4.1992.,[broj 15752.]priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13

Posted on April 19, 2017

FOČA 1992. : Silovanja po kućama (Žarko Vuković, suđenje za ratni zločin počinjen u Foči)

Objavljeno: 13.04.2017 Na suđenju za ratni zločin počinjen u Foči, prva svjedokinja Tužilaštva BiH je kazala da joj je zaštićena svjedokinja A-1 govorila da ju je “silovao Žara Vuković”.

Svjedokinja kojoj je dodijeljen pseudonim A-2 ispričala je da je iz naselja Aladža (općina Foča) sa suprugom i djecom odvedena 8. aprila 1992. godine.

Kako je posvjedočila, u zatočeništvu koje je trajalo do augusta 1992. bila je zatvorena u nekoliko kuća, kao i kod izvjesnog Slobodana Matovića, kod kojeg je bila straža. Među nekoliko stražara, kako je rekla, bio je i Žara Vuković.

Tužilaštvo BiH je optužilo Žarka Vukovića zvanog Žara da je, kao pripadnik vojnih snaga Srpske Republike BiH, više puta silovao žensku osobu na području Foče. Prema optužnici, neutvrđenog datuma u aprilu ili maju 1992. Vuković je silovao A-1, a isto su uradile i još dvije osobe koje su došle s njim.

Vuković je, prema navodima optužnice, od maja do sredine augusta 1992. dolazio u kuću oštećene i silovao je.

Svjedokinja A-2 je izjavila da je tokom zatočeništva prebačena i kod Zule. Zatražila je da joj optuženi Vuković kaže gdje su ljudi koji su odvedeni a koji se nikad nisu vratili. Pojasnila je da joj je i muž odveden iz Kazneno-popravnog doma (KPD) Foča i ubijen.

“Nakon što su odvedeni, ja idem od kuće do kuće, pa me vraćaju…”, rekla je ona.

Tokom zatočeništva po kućama, svjedokinja je, kako je kazala, silovana i htjeli su joj dijete zaklati. U maju ili junu, prema njenim riječima, odvedena je u kuću u kojoj je bila A-1, koja je u toj kući silovana.

“A-1 je ostajala s mojom djecom kad su mene odvodili. Na meni je primijetila neke stvari i govorila šta se dešava s njom. Rekla mi je da joj dolazi Žara Vuković i da je siluje. Često je dolazio, čim je ona išla njegovoj majci Jovanki da se žali”, posvjedočila je A-2.

Svjedokinja A-2 je izjavila da ne zna je li Vuković prestao dolaziti nakon što se A-1 žalila njegovoj majci.

Ona je navela da je 12. augusta, zajedno s drugim ženama iz Foče, otišla u Rožaje, a poslije toga u Tursku. Tamo je, prema njenom iskazu, zaštićena svjedokinja A-3 uzimala izjave i podatke od žena koje su silovane.

“Nakon povratka iz Turske srela sam se s A-1 i jesmo se družile. Jedne prilike kaže mi da joj je Žarin brat dolazio i molio je da ga ona ne tuži… Ona je živjela za dan da se suoči i pogleda u oči Vukovića. Meni je žao što nije to doživjela – da kaže istinu i da pita Žaru ono što ima da pita”, rekla je ona.

Suđenje se nastavlja 11. maja, kada će biti saslušana svjedokinja A-3 i prezentiran nalaz i mišljenje vještaka.

Emina Dizdarević izvor:BIRN BiH/detektor.ba

Posted on Januar 14, 2017

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)

Božovac-potok je ulijevajući se u Ćehotinu napravio brežuljak,skoro brdo preko puta Aladže džamije u Foči.Graditelj džamije opraštajući se od svojih ruku djela,poručio je:“Ništa joj ne može biti ni od Drine ni od Ćehotine,ali plašim se Božovačkog potoka“.

Na tom brdu Božovac podignuto je fočansko pravoslavno groblje.U brdu ispod Zabrane bila je pravoslavna crkva pravljena još u doba Turske i naselje oko nje,tako se i zvalo,samo Crkva,a ono između crkve i groblja opet Podcrkva. Čohodar mahala se prije nekoliko vijekova formirala istočno od Božovačkog potoka sa džamijom ispred.U drugom ratu svo muškinje zatečeno na džumi u džamiji odvedeno je na Drinski most i poklano.Među odvedenim i 18 Isanovića bilo.Ostala priča ničim neobilježena.Poslije rata Čohodar mahala se počela širiti i uzvodno i nizvodno.Spojili se i Božovac i Mahala i Crkva i Podcrkva,bar tako se činilo.

Azra,Munibica,Tehvila i Vasvija su četiri žene iz više generacija,iz iste ulice položene po brdu Božovac,naslonjene na pravoslavnom groblju.Vezuje ih ulica,ali i slična sudbina.

Priča prva:AZRA Roveći po sjećanjima tražim informacije o mnogo priča u jednoj,o mnogo tuge na jednom mjestu.Podavno je bilo kad je majka rekla: —Doselili kod Sulja novi postanari.Fini nekakvi,ali ne da Bog da imaju djece.Sedam godina čekaju i ništa.Sjećam se onih proljetnih radova u cvjetnoj avliji kad bi je moj brat Revko zadirkivao pitajući za muža.

—Hej,Munira,hej,Munira gdje ti je Miralem?

Ko sad da mi majka šapće dobro čuvanu tajnu koju su svi u komšiluku znali: —Zakačila Munira.Neće li,ako Bog da,i u njihovoj kući zakmečati.

Znam da smo išli na slatku,da je majka nosila darove,a boga mi,i babo se isprsio nad bešikom.Beba na roditelje.Curica debeljuca.Rasla je Azra kao iz vode.Sa tri godine kao pred školu.Dok bi sa terase gledala u našu baštu,Revko bi je zadirkivao: —O,Almira gdje ti je Munira?-A ona bi njemu: —Nitam ja Almira,ja tam Azra.

Kad su četnici u aprilu napali Foču,Miralema i svo muškinje iz mahale su odveli u Kazneno popravni dom od kog su logor bili napravili.Kasnije mi je Kerima pričala da ih je jednom vidjela.On je bio u grupi koja je čekala da idu na nekakav rad,a Munira je prilazila sa Azrom.Azra je nosila neku kesu i trčala Miralemu,on je plakao i grlio je.Čula je kako joj je govorio,dok su ih tjerali u autobus: —Čuvaj dijete,Munira-Tu se gubi njegov trag.Nisam čuo da je iko i ikad više spomenuo Miralema Ramovića među živima.

Kad su četnici bacili jednu od bombi u kuću među žene i djecu gdje je bila i Munira.Azra je teško ranjena.Odnekud je došla nekakva policija i odvezla Muniru sa krvavim djetetom u bolnicu.Do bolnice Munirino srce nije izdržalo.Umrla je,a Azra je ostala u fočanskoj bolnici.Po drugoj verziji priče i Muniru su ubili sa ostalim u kući kod Sulja Šora i sutradan kad su leševe zatrpavali dijete se počelo mrdati i neko ga je odnio do bolnice.

Da li je još živa?Da li je još Azra?

Priča druga:MUNIBICA Munibica,kako je od milja zvala moja majka,je jedna od šestero djece rahmetli nene Zibe Ahmić.Poslije nenine smrti živjela je sama u Čohodar mahali iznad fočanskog pravoslavnog groblja.Sama,hroma u jednu nogu,sa skoro šestdeset godina.Spomenuli su mi je,kao jednu od onih što pobiše u mojoj mahali,ali Munibica se nije dala.

Bilo je kasno junsko popodne,skoro veče.Čekao sam četiri autobusa preživjele fočanske nejači na makedonskoj granici.Čekao skoro šest sati.Makedonska vlada je već bila donijela odluku da u Makedoniju “zbog pretrpanosti” više ne mogu ulaziti izbjeglice iz Bosne.Vraćali su autobus za autobusom.Fočacima sam bio kao nada,zvali su me da dođem pred njih na granicu i na veliko čudo svaki put je “upalilo”.

Iza krivine su se pomolila četiri autobusa,četiri krntije izbušene puščanim mecima.U autobusima stotine izmučenih i istravljenih ljudi sa-samo jednim pitanjem u pogledima:”Hoćemo li proći?”Negdje u grlu je ostao grč,a u očima suze.Pogledao sam njih,pa komandira Stojčeta i rekao:”Pa već ste prošli.”

Pitao sam ima li ko iz moje mahale,kad neko mi maše iz dubine autobusa.

—Jesi to ti,Muniba?

—A jesam-veli ona.

—Ima li još koga?

—Nema-odgovorila je…

Kad su se već smjestili u Ćićino Selo u Skoplju,otvoreno zbog njih,svratio sam sa novinarima da im pokažem ljude “upravo stigle iz sama pakla”,kako je grčki TV komentator počeo emisiju.Pili smo kafu kod Munibice i evo kako ona “preteče”:

—Kako? Ko i moja rahmetli majka u prošlom ratu,što sačuva nas šestoro,glavom-Smiješila se Muniba točeći kafu.

—Kako glavom?-radoznalo je pitao jedan od novinara.

—Prvi put smo bili u jednoj velikoj kući kod Sulja Šora.Muškarce su već odveli i bile su samo žene i djeca.Razmišljale smo šta ako dođu.Pemba,Suljovica nam je pokazala balkonska vrata i balkon preko kog bi mogli pobjeći u moju baštu.I jednu noć odozdo iz groblja baciše bombu u podrum.Nasta vriska kuknjavija,sve žene se izgubile.Čujemo da ulaze na donja vrata,sve stoji ko okamenjeno.Ja sa ovakvom nogom i kičmom sama odguram kauč ispred balkonskih vrata.Otvorim vrata,preskočim ogradu balkona i skočim u svoju baštu.Tamo sam se zavukla u drva i pokrila nekom dekom što se zatekla na žici.I sve sam čula kako pucaju,psuju.Sve su pobili i onog malog Kenđa Suljovog od tri godine ustrijelili kod ograde.Kažu nekakav Lazar Kunarac,nekakav Fundup ali bogami ih je bilo više.Prije nego su bombu bacili dolazio je Radivoje Vuković,zvala ga Pemba da nam pomogne i čule smo kad mu je neko iz groblja rekao:”Samo ti Radivoje pomaži,samo…”

—Popijte,ohladi se,-gledala je Munibica u nas i čudila se da niti trepćemo,niti pijemo.

—Poslije sam otišla kod Deleutke,bliže džamiji.Bilo nas je nekoliko žena i djece u kući.Opet jedno predveče lupao neko na vrata.Ode Deleutka da otvori i odmah je ubiše na ulazu.Kako su ulazili tako su i pucali.Ja trk u spavaću sobu čučnem između kreveta i pokrijem se dekom.Dođe jedan gleda i čujem kako govori:”Nema više niko”.I eto,ja ovakva pretekoh.Moja bi rahmetli majka govorila: —Muniba šćeri,nema smrti bez sudnjog dana.

Priča treća:TEHVILA Kemo Dželilović,Profa kako su ga zvali,odvezao svoje dvoje djece veče prije početka napada na Foču nekome na selo,a on se sa suprugom Tehvilom-Vilom vratio kući.Dvoje maksumčadi od četiri i šest godina.Kad su počele granate sa Zabrane na Donje Polje,Kemo ostao kao u mišolovci – niti je mogao djeci,niti ih je mogao ostaviti.I on kao posljednji očajnik obuče uniformu TO,pušku u ruke pa sa Goranom Mitrašinovićem,jednim od kasnije najvećih zločinaca u Foči,u auto i kao čuvaju ulicu.Kad je prestalo granatirannje jedan od prvih kog su odveli u logor bez traga bio je Kemo.Optužili su ga da je na kući imao mitraljesko gnijezdo,a patrolu je doveo Goran Mitrašinović.

Keminog oca Halima-Dedu pucao je prvi komšija Ljubo kroz prozor iz pištolja i ranio u ruku.kasnije su i njega odveli u KP dom.U kući je ostala Mina.Kemina majka,sestra Seka,komšinica vasvija Hodžić i Tehvila.Došli četnici jedan dan u komšiluk kod Radivoja Vukovića i zvali Minu da im donese kafu.Odnijela kao što je i uvijek i činila pazeći se sa komšijom.Sutra u pola bijelog dana opet isti četnici,Fundup i Kunarac samo sad direktno u kuću i odmah počnu psovati i pucati.Minu su pogodili u kuhinji i ona je pala.kad je jedan od

ubica uperio cijev na Tehvilu,ona prije čučne i padne po podu,onaj promašio.Vasvija je istrčala u dvorište i tu je i stigao četnički rafal.Seka je istrčala na balkon,popela se na trešnju i nisu je vidjeli.Vila je tako ležala na podu pretvarajući se da je mrtva dok se nisu ponovo vratili.

—Čujem,kaže ona,onaj jedan kaže: —Stara je još živa.

—Daj im još po jedan metak-veli onaj drugi.

—Stisnem zube.Prvi pucanj i svekrva samo zahropta.Drugi sam čula i kasnije sam se probudila u krvi i bila sam na leđima.Sve me boljelo.metak je sa leđa probio desno plućno krilo i dojku.imala sam i modrice od kundaka.tako ranjenu i u nesvijesti su me tukli.Skupile se komšije i Tiho s Pjeska me odvezao do bolnice.U bolnici me operisali i krili desetak dana.Otpuste me,a ne znam kud ću,kad me sretne žena Muniba Veiza,kog su davno bili odvezli,i svrati sebi.I eto sa njom dovde-priča mi Tehvila.

Kad sam išao na makedonsku granicu pred grupu iz Foče koju je vodio Preljub Tafro,rekoše mi da dolazi i Tehvila.Dođe autobus,nje nema.Preljub mi šapće da grupa nije mogla u ovome autobusu-krenuće drugim iz prijepolja.Čekam i taj,imam i nekakvo auto.Plašim se da se smjena „mojih“ policajaca ne promijeni.Stiže autobus nje nema.Pitam šofera i on mi šapće da oni iz Bosne idu kroz šumu.Vidim Vilu,kost i koža.kad me ugledala,počne trčati i vrištati: —Nedaj me,brate…Plakao sam grleći tugu i ljepotu moje mahale.

Cijela grupa je prošla.Vila,Zulfova žena,i djeca su nastavila sa mnom.Vilu smo odvezli u bolnicu da joj previju i pogledaju ranu… Čula je da su joj djeca stigla do oca i majke u Goražde.Kad se malo oporavila,iz Skoplja je otputovala na jedini put koji je čekao,put Goražda.Da li je stigla?

Priča četvrta:VASVIJA Bukovica,smještana između Čajniča,Pljevalja i Foče,bila je poprište klesičnog genocida u drugom svjetskom ratu,posebno 1943.godine.Adilovići su samo jedna od porodica koja je doživjela pravu tragediju.Cijelo selo,sve što su zatekli četnici su pobili.Vasvija je bila djevojčica od 4-5 godina,koju je nečije mrtvo tijelo poklopilo na stratištu i tako je pretekla.Kako je stigla do Čajniča,pa onda do doma za ratnu siročad u srednjoj Bosni nije mi poznato.Znam da je njen otac partizan pronašao u domu i poslije rata poveo u Bukovicu.Kad su prije sela svratili u prodavnicu da nešto pokupuju,vasvija se ukočila od straha i povukla oca nazad.

—Šta je?-pitao je otac u čudu.

—Onaj što prodaje je jedan od onih što su nas klali-odgovorila mu.

—Platićeš mi,izvam živ ne budem-rekao otac onom u prodavnici.I nije platio.Ubrzo četnička trojka ubila partizana Adilovića pred kućnim pragom,Vasvija im opet utekla.

Kad se zacurila,srela Šerifa Hodžića,stasita momka sa Kunova pored Foče i oženili se.Kuću napravili,u bašti cvijeće podgojili.Rodili Enisu,Hilma i Medihu.A onda počela i unučad pristizati.

Novi rat u Foči Vasviju i Šerifa zatekao,prevarilo ih prijateljstvo sa Milojem i Jojom Mitrašinović,ali i kuća i ona cvijetna bašta.Kike ih je zadnji put vidio zajedno baš kod Hodžića,pili kafu a pored bile puške,Šerifova lovačka i Milojev automat.Šerifa ubrzo odveli u logor i tu nestao.Vasvija u kući nije smjela sama boraviti i prešla kod Mine Dželilović u komšiluku.I njeno muškinje bili odveli nekud!!?

U sred bijelog dana došli četnici i ubili Minu i ranili joj snahu u kući,a Vasvija pala pogođena

sa leđa u sred avlije.U onom ratu kao djevojčica uspjela pobjeći četnicima ovaj rat je odraslu zatekao…

______________________ 1. Azra:Da li je još živa?Da li je još Azra?

2. Munibica je autobusima bosanskih izbjeglica poslije Deytona stigla do Goražda,do Drine,da ako se i Foči vrati.

3. Čuo sam se sredinom 1995.godine sa Tehvilom.Preko Unprofora je uspjela dobiti djecu iz Goražda,sad ih oporavlja,liječi.

4. Vasvina i Šerifova djeca su preživjela ovaj rat i tek poslije otišla preko „bare“.Gledam tužnu sliku Vasvine kuće napravljene prošle godine u Foči.Od onog cvijeća po avliji ni traga nema,svinje i korjenje izrovale. napisao:Ševko Kadrić _______

_______ Ševko Kadrić rođen je 8. maja 1955. godine u selu Hajlovine, opština Pljevlja. Od 1959. godine živio je u Foči, a već sa 15 godina otišao je na školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb, gdje je i magistrirao narodnu odbranu, a nastavio je usavršavanje i u Beogradu.

Predavao je narodnu odbranu u Sarajevu u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj akademiji.

U Švedsku je došao s porodicom u oktobru 1992. godine, najprije u vojni kamp u Stockholmu, promijenili su u tim izbjegličkim danima još tri kampa, a potom su dobili naseljenje u Helsingborgu. Od 1999. godine s porodicom je živio u Värnamu, gdje je prvo radio u fabrici, potom kao nastavnik likovnog vaspitanja, a posljednjih godina kao pisac i slobodni umjetnik, a 2008. godine vratio se Helsingborg gdje je iznenadna preminuo 11. oktobra 2014. godine, u 59. godini. _______ fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik priredio i prilagodio:Kenan Sarač

Posted on Februar 23, 2017

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general Kosta Nađ, koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine: “ Ne sećam se da sam ikada u životu vidio nečeg jezovitijeg od onog što smo zatekli u tom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo ni jednog pedlja zemlje, koji ne bi bio zasićen krvlju poklanih. To je bilo stratište nedužnog muslimanskog naroda – prava klanica. Pod mostom mnogo leševa. Povezane žicom, međusobno prepletene njome, četnici su preklane ljude i žene bacili s mosta u reku. Mnogi se zapletoše o stubove mosta. Životinjsko divljanje, gore od onog najkrvoločnije zveri. Žene i devojke prije klanja silovali su na očigled roditelja, muževa i braće. Strahote se ne daju opisati.” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je Adil Zulfikarpašić (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu Put u Foču 25.I.1942. godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab.

Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre.

Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro. Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču Rade Hamović zapovjednik odreda, Pero Kosorić zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku… …(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, sa Turcima? Dosjetio se on. – Satrli ih brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvjeri ne pojedu, da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazao sam ja vođi Klariću: ‘Iskopajte jame pa zatrpajte, naćerajte neka sami sebi jame kopaju’. A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpa poklanih žena, staraca i djece. Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Daničići i Susješno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima?

Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana. Držao sam u početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima.

Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, Vojinom Božovićem, kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek most je bio krvav.

Ispod mosta, niz zidine kula, visile su poput stalaktita u carstvu Nečastivoga ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela, kao da ih uspavljuje. Uz obalu, ležali su naduti lješevi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca, – objašnjava nam Božović. Kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su poklani svi oni, koji su veći od konjičkog karabina. Ali, ljudi su poubijani svuda: po kućama, dvorištima, ulicama. Kasnije je red došao i na žene i djecu.

Drina je izbacivala lješeve. Da se to spriječi, razrezivali su im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

– Većinom mještani i srbijanski četnici, ali ovih zadnjih je bilo vrlo malo. Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije

se našlo ni dvanaest Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od osam hiljada poklanih u fočanskom srezu.

To je ljaga koju niko neće moći izbrisati sa lica mojih srpskih sugrađana. To je zločin kome nema premca. “ Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić stiže u Vrhovni štab. “ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita.

Nakon nekog vremena izašao je Strajo Kočović*, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi “ (* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao) Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće: “Izdati javan proglas u kome će se osuditi četnička klanja nad nedužnim muslimanskim življem u Foči.

Organizirati posebnu komisiju, koja će opljačkane stvari i namirnice oduzeti i vratiti vlasnicima.

Ukinuti narodni odbor, u kome su samo Srbi, i to i neki četnici, i samo jedan musliman, Ferid Čengić, koji nije uopće iz Foče. Imenovati narodni odbor, koji će biti sastavljen po broju stanovnika Foče od muslimana i nekompromitiranih Srba.”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor: “Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje

izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće: – Treba smatrati našom velikom pobedom da je osnovna četnička masa prilikom nastupanja naših jedinica prišla nama. Mi ne možemo iz obzira prema njima da pohapsimo i sudimo njihove komandante, mada su oni bez sumnje počinili zločin prema muslimanima… Ja prilaz četničkih masa ne uzimam kao definitivan, oni će nas prvom prilikom napustiti.

Ali mišljenje Markovo bilo je mišljenje Vrhovnog štaba i ja tu nisam mogao učiniti ništa.” Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse. Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao: – Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bismo pohapsili pola našeg narodnog odbora i većinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

– Mi ne možemo voditi protivsrpsku politiku …

– Ali to nije protivsrpska politika. To je protivkoljačka politika …

– Ti izgledaš slabo … treba da se ispavaš …, rekao mi je na rastanku Tito opraštajući se.”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan” i da će oni “prvom prilikom” napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? Nije li to izravno pomaganje četničkog pokreta i omogućavanje njihovih akcija etničkog čišćenja? Je li uopće čudno što su se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zazapovjednike mjesta s pretežitim muslimanskim pučanstvom ( i to poslije zvjerskih četničkih pokolja nad ovim življem !) postavljali se velikosrpski orijentirani komunistički

dužnosnici, – kako je to učinjeno i u slučaju Foče kada je u tom svojstvu gradom upravljao Rodoljub Čolaković.

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali.

Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći red. Mnogo gore je bilo po selima …”.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

– krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA) U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača. Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi” (S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom, “duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.

Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili.

Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.

Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika “koji su ubijali i pljačkali”.

O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.

Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA) Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske. To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …

Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko 2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana, za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.

On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika” (S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990) Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku” na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23. augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).

(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S. Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…

Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13

Posted on Januar 4, 2017 ·

Fočanske tužne priče: Priča o Adili Kovačević Kako je okončano četverogodišnje skrivanje Fočanke Adile Kovačević.

Svaki trag o Adili njeni su izgubili u aprilu 1992. u Foči. Pune četiri godine trajala je potraga za njom…

Iz pera Adnana Džonlića, objavljeno u Avazu od 23. aprila 1996. (vidi fotografiju)

priredio:Kenan Sarač

Posted on Oktobar 28, 2016 ·

FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE (iz knjige NA DRINI GENOCID)

O sistematskom silovanju Bošnjakinja znalo se od samog početka rata. Sa prvim izbjeglicama iz okupiranih dijelova Bosne i Hercegovine, stigle su i užasne priče o mreži logora za žene u kojima su zatočenice bile izložene masovnom silovanju. Međutim, međunarodna zajednica je tek u januaru 1993. odlučila provjeriti ove navode. Naime, grupa medicinskih eksperata je u periodu od 12. do 23. januara boravila na području bivše Jugoslavije. U okviru ove misije intervjuiran je određeni broj žrtava i svjedoka silovanja, a tim eksperata došao je do zaključka da srpske snage vrše sistematsko silovanje nad Bošnjakinjama, te da srpsko političko i vojno rukovodstvo nije učinilo nikakve napore da spriječi te zločine. [193] Događaji u Foči pokazuju da srpsko rukovodstvo ne samo da nije spriječilo, već je naredilo i organiziralo silovanja Bošnjakinja. S obzirom na to da je silovanje bilo jedan od genocidnih metoda, ne možemo ga posmatrati izolirano od ukupne situacije u vrijeme okupacije. Stoga je neophodno izložiti kratku hronologiju srpske agresije u Foči koji ja počela u aprilu 1992., uz kratko, ali neophodno podsjećanje na genocid nad Bošnjacima u ovom gradu koji je počinjen u II svjetskom ratu.

Fočansko „ponavljanje povijesti”

Teoretičari genocida, kako je navedeno u uvodnom dijelu ovog rada, podsjećaju nas da u velikom broju slučajeva genocid ima tendenciju historijskog ponavljanja. U slučaju Foče, kao i u slučaju Vlasenice, podsjetit ćemo na genocid nad Bošnjacima u II svjetskom ratu. Uzorak napada na grad Foču i okolna sela, koji je počeo u aprilu 1992., bio je identičan kao i u II svjetskom ratu.

Prema rasploživoj dokumentaciji, četničke akcije u fočanskom kotoru 1942. godine za cilj su imale istrebljenje muslimana. Foču su četnici zauzeli 19. avgusta 1942. godine, a komandant ove akcije, Bačović, 20. avgusta depešom je izvijestio Dražu Mihajlovića. „Poslije političkog osiguranja od posledica, juče su naše trupe pod komandom majora Ostojića, posle kratke i oštre borbe, zauzele Foču. Naši gubici četiri mrtva, neprijateljski oko 1.000 od čega žena i djece 300“.[194] S obzirom na činjenicu da je u Foči živio veliki broj bogatih muslimanskih porodica, nakon masovnih ubistava, prema preživjelim Muslimanima uslijedile su pljačkaške i diskriminatorske mjere. „Četnici su uzeli ključeve od svih trgovačkih radnji sa kojima Muslimani raspolažu, a kojih ima u Foči 90%, te su svu robu prenijeli u vojne kasarne, te u tim kasarnama vrše raspodjelu te robe četnicima, a kako oni kažu prave uniforme za četnike. Muslimanima su naredili da ne smiju izlaziti na ulicu. Oni Muslimani kojima je dozvoljeno da izađu napolje, ti imadu na sebi oznaku u vidu židovskih oznaka.“[195]

Arhivska dokumentacija o genocidu nad muslimanima u II svjetskom ratu puna je jezivih detalja o zločinima. Tačno pola vijeka kasnije, srpska ideologija, još monstruoznija u svojim namjerama, vraća se projektu genocida u Foči. Metod izvršenja genocida podsjeća na II svjetski rat.

Kao i u ostalim gradovima i selima u Bosni i Hercegovini, SDS je i u Foči raspirivala neprijateljsku međunacionalnu atmosferu. No genocidom nad muslimanima Foče u II svjetskom ratu u propagandne svrhe poslužila se i SDA. U proljeće 1990. godine ova partija organizirala je stranački miting u ime sjećanja na muslimanske žrtve iz II svjetskog rata. Na tom mitingu naivno je dato obećanje da „Drina neće nikada više teći krvava“.[196] Međutim, SDA nije mnogo učinila na odbrani bošnjačkog naroda.

Istrage koje je provelo Tužilaštvo ICTY-ja, ali i presude sudskih vijeća, nedvosmisleno su potvrdile da su Bošnjaci nespremni dočekali rat, te da je naoružavanje i vojna organizacija Bošnjaka u istočnoj Bosni ostala na nivou „pokušaja“ i „neorganiziranog otpora“. [197] S druge strane, veliki broj svjedoka je potvrdio da je naoružavanje Srba izvedeno planski i u potpunoj koordinaciji sa JNA i naredbodavcima iz Srbije. Fočanskim i Srbima iz okolnih sela oružje se dijelilo iz skladišta JNA u Livadama, koje je bilo pod kontrolom srpskih vlasti.

O ulozi JNA u agresiji na Bosnu i Hercegovinu svjedoči i zahtjev koji je 17. marta 1992. iz tzv. Srpske skupštine opštine Foča upućen u Beograd, na ličnost general-pukovnika Blagoja Adžića. U ovom dokumentu se zahtijeva stacioniranje garnizona JNA u Foči, te se navodi da su u tom smislu već izvršeni određeni dogovori sa komandom Bilećkog korpusa. [198] Nekoliko mjeseci prije samog napada na Foču atmosfera je bila kritična. Bošnjaci su svjesni svih srpskih aktivnosti oko pripreme rata. Osniva se krizni štab za Foču, kao i štabovi po srpskim selima, SDS ilegalno formira institucije vlasti, izdvaja se srpska policija, a istaknuti kadrovi ove stranke Vojislav Maksimović, Velibor Ostojić i Petko Čančar rukovode ovim pripremama.

Okupacija Foče započela je 7. aprila. Prije nego što je počela koristiti artiljeriju sa okolnih brda, srpska vojska je u u Foči zapalila bošnjačke kuće. Bošnjaci pružaju neorganizirani i spontani otpor, a 8. aprila 1992. Srbi teškom artiljerijom napadaju preostale džepove otpora u

Foči i oko Foče.[199] Način izvršenja genocida nad Bošnjacima Foče, identičan je načinu na koji je izvršen genocid u svim gradovima i selima istočne Bosne, ali i cijele Bosne i Hercegovine.

Kao u svim ostalim okupiranim gradovima u Bosni i Hercegovini, srpska birokracija provela je diskriminatorske mjere prema nesrpskom stanovništvu koje nije uspjelo pobjeći iz Foče. U tom periodu radnici Bošnjaci u mnogim preduzećima prestali su dobijati platu, a mnogi su i otpušteni. Među otpuštenim bili su i radnici fočanske bolnice. [200] Brojni svjedoci pred ICTYjem izjavili su da im je bila ograničena sloboda kretanja, mogućnost okupljanja, ali i osnovna komunikacija.

Organizirana srpska vojska napravila je precizan plan kako da neorganizirane Bošnjake po selima oko Foče, od kojih su neki bili naoružani, pridobije da dobrovoljno predaju oružje. U sela su dolazili lokalni srpski izaslanici sa navodnim prijedlozima za mirno rješenje sukoba. U tim pregovorima isticali su miroljubivu ulogu JNA. [201] Bez obzira što su bošnjačka sela u ruke srpske vojske padala praktično bez borbi, ili uz minimalan otpor, stanovnici Bošnjaci su okupljani na sabirna mjesta, odakle su razvrstavani u zatvore i logore, gdje su brojni muškarci, žene i djeca likvidirani i mučeni na razne načine.

Borbe, recimo, uopće nije bilo u selu Jeleč, koje je srpska vojske okupirala 4. maja 1992.[202] Prema izvještaju Specijalnog izaslanika UN-a za ljudska prava, već je u martu u selima oko Foče došlo do masovnih pogubljenja Bošnjaka. Posebno se spominje selo Jeleč u kojem su muškarci pogubljeni, a žene sa djecom protjerane u šumu. Četiri dana kasnije, vratile su se da sahrane muškarce.[203] U selima Trnovače i Trbušče, južno od Foče, također nije bilo nikakvog otpora. Srpska vojska je u ova sela ušla koncem juna 1992. godine.[204] Srpski vojnici su Bošnjake civile bez ijednog ispaljenog metka i bez ikakvog pokušaja otpora, pod prijetnjom oružjem, iz njihovih domova otjerali u razne zatvore i logore koji su bili pod ingerencijom objedinjenih srpskih vojno-civilnih vlasti.[205]

Svjedočenja i dokumentacija o izvršenju genocida u Foči pozivaju na detaljna naučna istraživanja i analize. U kompleks izvršenja genocida nad Bošnjacima svakako ulazi i uništavanje bošnjačkih kulturnih spomenika, te muslimanskih vjerskih objekata. Iako uništavanje kulture jednog naroda nije sankcionirano Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948., sociološke teorije se slažu da je to svakako sastavni dio procesa genocida. Raphael Lemkin, koji je „genocidu“ dao ime, tokom izrade nacrta Konvencije zagovarao je i sankcioniranje „kulturocida“. Njegov argument bio je da zločinci, prije nego što počnu paliti tijela, pale knjige.[206] Za ovu vrstu sankcioniranja nije bilo političke volje, međutim, kulturocid jeste dio genocidnog procesa. O tome svjedoče porušene džamije i drugi objekti kulture bošnjačkog naroda. Samo na području Foče srušeno je 20 džamija, među njima i čuvena Aladža džamija izgrađena 1555. i najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija koja je sagrađena između 1482.-1486.[207]

Silovanje u koncentracionim logorima u Foči

Fočanski logori osnovani su početkom aprila 1992. godine. O tome koliko je bila ozbiljna organizacija ovih logora govori i dokument koji potvrđuje da je u periodu od aprila 1992. do oktobra 1994. samo u Kazneno-popravnom domu Foča na osnovu radne obaveze bilo angažirano 145 lica srpske nacionalnosti. Najveći broj lica bio je na poslovima „obezbjeđenja“, međutim, u opisu poslova pored nekih imena na spisku stoje i „kuvar“, „vaspitač“, „magaciner“, itd.“[208] Zatočenici u KP Domu bili su sa širokog geografskog područja koje je pokrivalo Foču, Goražde, Čajniče, Ustikolinu, Tjentište, Miljevinu i Jeleč. U periodu od 1992.-1995. brojka zarobljenih ljudi je varirala. Zatvorenika je bilo između 350 i 500, ali je u ovom zatvoru ponekad bilo i do 750 ljudi.[209] Neki od zatvorenika izvođeni su na prisilni rad,[210] dok su drugi odvedeni i više nikada nisu viđeni. [211] Pored prisilnog rada, redovnog batinjanja, maltretiranja i „nestanaka“, zatočeništvo u KP Domu u cjelini je bilo izuzetno teško: uz minimalne higijenske uvjete, spavalo se na podu ili na madracima od spužve, sa rijetkim i vrlo siromašnim obrocima. Svjedok sa zaštićenim identitetom, FWS-65, pretresnom vijeću je rekao da je tokom tri mjeseca koja je proveo u KP Domu izgubio 40 kilograma. [212]

Foča je u gradu i okolini imala razvijenu mrežu logora u kojima su mučeni i ubijani Bošnjaci i silovane Bošnjakinje na području Foče: Buk Bijela, Srednjoškolski centar Foča, Srednja škola u Kalinoviku (34 km zapadno od Foče), Karamanova kuća (u Miljevini), „Lepa Brena“ (soliter u Foči), „Partizan“ (predratna sportska dvorana), kuća u Trnovačama (2,5 km južno od Foče), Ulica Osmana Đikića br. 16 (vojnički štab u kojem su žene dovođene na silovanje). [213] U sudskom procesu protiv Dragomira Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića, žene, žrtve silovanja iz Foče i okolnih sela, svjedočile su o monstruoznim serijskim silovanjima kojima su bile podvrgnute, kako prilikom zarobljavanja, tako i u zatočeničkim centrima koje smo naveli, ali i u brojnim kućama, stanovima, gimnastičkim dvoranama ili školama. [214] U haškim transkriptima, kao i u transkriptima državnog suda u Bosni i Hercegovini, zabilježena su traumatična sjećanja žena koja svjedoče o mračnoj strani ljudske prirode, ali i o hrabrosti žena, djevojaka i djevojčica da u ime pravde oživljavaju mučnu prošlost.

FWS-62, svjedokinja sa zaštićenim identitetom, opisala je kako je jedne noći žena koja je spavala uz nju silovana pred očima drugih zatočenika i njenog desetogodišnjeg sina. [215] Kroz iste užase prolazile su i žene u ostalim logorima u kojima su bile porobljene žene iz Foče i okolnih mjesta.[216]

Naredbe o silovanju

Prema svjedočenju brojnih svjedoka iz Foče, sve što se dešavalo, odvijalo se uz saglasnost i prema nalogu srpskih vlasti. Nažalost, ne postoji dokument koji potvrđuje da je postojala specifična naredba o silovanju, međutim, prema izjavama svjedoka, sistematski zločini su čak i nadgledani. Bošnjakinje su u Foči, kao i na ostalim okupiranim teritorijama Bosne i Hercegovine, silovane s ciljem da budu, kako je to silovatelj rekao Bakiri Hasečić, „budu oplođene srpskim sjemenom“. Prema svjedočenju FWS-192, šef policije i predsjednik SDS-a (Srpska demokratska stranka) u Kalinoviku došli su u inspekciju škole u kojoj su silovane žene.[217] Isto tako, autobusi sa muslimanskim ženama na putu od Buk Bijele do Srednjoškolskog centra u Foči stali su na nekoliko minuta ispred SUP-a, lokalne policijske stanice.

Neki od vojnika koji su bili u autobusima izašli su i ušli u policijsku stanicu ili su ispred autobusa razgovarali sa šefom policije u Foči, Draganom Gagovićem. [218] Osim toga, nekoliko je svjedoka vidjelo Dragana Gagovića u „Partizanu“ ili u blizini dvorane. [219] Kada su pokušavale zatražiti zaštitu policije, prema ženama se postupalo grubo i njihove su pritužbe zanemarivane.

Svjedočenja Bošnjakinja pred ICTY-jem govore o sistematskom silovanju kao dijelu državnog projekta genocida nad Bošnjacima koji nije mogao biti proveden bez učešća ili prešutnog prihvatanja većine pripadnika srpskog naroda. Međutim, prema njihovim svjedočenjima, određeni broj srpskih vojnika ipak je pokušavao zadržati ljudski dignitet i oduprijeti se naredbama. Za razliku od stražara u zloglasnom logoru „Partizan“ koji nisu

pokušavali spriječiti vojnike da ulaze i siluju zatvorenice, neki od stražara u Srednjoškolskom centru u Foči pokušavali su spriječiti vojnike da počine ovaj zločin. Svjedokinja FWS-95 prisustvovala je sceni kada je jedan stražar u logoru Srednjoškolski centar u Foči bezuspješno pokušao spriječiti vojnike da uđu u dvoranu. Vojnici su mu kazali da imaju dokument koji je potpisao Dragan Gagović, koji im je dozvoljavao da uđu u zgradu i izvedu žene. U dokumentu je stajalo da je vojnicima potreban seksualni odnos kako bi im se popravio borbeni duh.[220] Svjedokinja pod šifrom FWS-48 je izjavila da su joj neki vojnici rekli da im je bilo naređeno da siluju svoje žrtve. [221] Ovi bezuspješni pojedinačni pokušaji nekolicine srpskih stražara da spriječe zločin dodatno govore u prilog tezi da je silovanje bilo dio kampanje koja je bila kreirana za koju je izdato naređenje sa viših instanci.

Također, silovanje je na isti način izvršavano u svim okupiranim dijelovima Bosne i Hercegovine: Višegradu, Zvorniku, Brčkom… Roy Gutman piše: „Prema navodima mladih žena, silovatelji su sa žrtvama raspravljali o silovanju kao o zadaći koju moraju obaviti. Žene kažu da su mnogi od muškaraca povećavali „odlučnost“ uzimanjem bijelih tableta, koje su ih, čini se, stimulirale“.[222]Tvrdnja muškaraca da su postupali prema naređenjima bila je potvrđena kad je stigla nova skupina paravojnih snaga, odanih Vojislavu Šešelju. Žene kažu da su zapovjednici iz one prethodne skupine pokušali zaštititi žene iz Brezova polja od Šešeljevih sljedbenika tako što su im rekli da su one već silovane. [223] Također, analiza načina masovnih silovanja koja su vršena u istočnoj Bosni i u drugim dijelovima Bosne Hercegovine pokazuje da se radi o zajedničkim karakteristikama. Prvo su silovane obrazovane žene i žene iz bogatijih porodica, a članovi porodice zatvoreni u istom logoru tjerani su na incest. Kampanja silovanja izvodila se istovremeno u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine, i bila je dio agresije okupacije. Mnoga silovanja dešavala su se u zvaničnim koncentracionim logorima. [224]Profesorica prava Catherine MacKinnon nema sumnji da su silovanja koja su nad Bošnjakinjama i Hrvaticama vršile srpske snage bila dio genocidne kampanje: „To je silovanje do smrti, kao dio masakra, silovanje da se ubije i da se žrtva natjera da poželi da je mrtva. To silovanje je instrument nasilnog protjerivanja, s ciljem da žrtve natjeraju da napuste svoje domove i da nikad ne požele da se vrate. To silovanje se izvodi da bi se vidjelo i da bi se o njemu čulo: silovanje kao spektakl. To silovanje se izvodi s ciljem da se podijeli zajednica, raspadne društvo, uništi narod. To je genocidno silovanje“. [225] Da je silovanje Bošnjakinja u Foči bilo organizirano u političkom i vojnom vrhu bosanskih Srba, pokazuje i priznanje o krivici Dragana Zelenovića koji je optužen za silovanje.

Zelenović je 17. januara 2007. godine priznao krivicu za silovanje Bošnjakinja u Buk Bijeloj u Foči, uključujući i silovanje petnaestetogodišnje djevojčice. Zelenović je također priznao silovanja velikog broja žena u fočanskoj gimnaziji, sportskoj dvorani „Partizan“, te u Karamanovoj kući. Zelenović je priznao da je učestvovao u mučenju, premlaćivanju i izgladnjivanju zatočenica.[226] Puni tekst Zelenovićevog priznanja nije dostupan javnosti, međutim, Zelenović je tokom ispitivanja od strane sudskog vijeća morao objasniti i zbog čega se dugo od međunarodne pravde krio u Rusiji. Odgovorio je: „Oni su mi organizirali put u Rusiju i nabavili pasoš“.[227] Iako sudije nisu zahtijevale da Zelenović precizno odgovori ko su oni, ostalo je da se sluti da li su vlasti u Republici Srpskoj bile umiješane u njegov bijeg.

Tekst njegovog punog priznanja, koji se još uvijek usaglašava, možda će donijeti ovaj odgovor. Bila bi to još jedna zvanična potvrda da vlasti u Republici Srpskoj nisu bile

umiješane samo u organiziranje masovnog silovanja Bošnjakinja, već da su i u miru nastavile negirati taj zločin i štititi silovatelje.

Međutim, Bošnjakinje su iz najmonstruoznije kampanje izašle sa željom da svjedoče o pretrpljenom bolu. Jedan od razloga što silovanje do ICTY-ja nije bilo kodificirano međunarodnim pravom jeste i to što mnoge žrtve silovanja odbijaju biti svjedoci, a često i priznati da su bile žrtve, tako da zločin silovanja ostaje tamna brojka ne samo u ratu, već i u miru. Može se, dakle, reći da za sudski presedan procesuiranja silovanja kao međunarodnog ratnog zločina pravna praksa u najvećoj mjeri može zahvaliti žrtvama koje su odbile da prihvate iracionalnu krivicu koju im je nametalo tradicionalno patrijarhalno naslijeđe.    

6 6.1 6.2 6.3

FOČA: SILOVANJE KAO DIO GENOCIDNE KAMPANJE Silovanje kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid – historijski osvrt Fočansko „ponavljanje povijesti” Silovanje u koncentracionim logorima u Foči



6.4 Naredbe o silovanju

iz knjige NA DRINI GENOCID, ISTRAŽIVANJE ORGANIZIRANOG ZLOČINA U ISTOČNOJ BOSNI, Edina Bećirević, Buybook, Sarajevo, 2009. Knjiga predstavlja adaptiranu doktorsku disertaciju pod naslovom „Genocid u istočnoj Bosni 1992-1993. god.: srpski politički, vojni i socijalni projekat“, koja je 24. 3. 2008. god. odbranjena na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13

Posted on August 22, 2016 ·

FOČA 1992. : PRODAJA ŽENA

Broj dosjea:1803 Logor:Partizan-kuća Nusreta Karamana Općina:Foča …Nisam se imala kome obratiti. Jednom me je silovao Zoran Samardžić. To je trajalo sigurno 2 sata neprekidno. To je bilo divljačko iživljavanje, da ne možeš zamisliti tako nešto…Poslije 4 mjeseca dolazi Gojko Janković, Dragan Zelenović i “Tuta“. Rekli su da 4 djevojke moraju ili ubiti, ili poslati za Foču, jer oni nemaju dovoljno hrane da nas hrane.

Ostale su DŽ, L i J. U Foču smo otišle ja, E.B, A.S i A.B. Odveli su nas u jedan stan kod “Ribarskog“. Tu smo prenoćile jednu noć. Janković nam je govorio da ćemo tu biti sigurne i da nas niko neće dirati. Međutim, sutradan dolaze kupci koji su nas kupili od njih.

-Šta su vam tada ti ljudi govorili?

Ništa oni nama nisu govorili, nego smo to poslije iz njihove priče saznali da je to prodaja i trgovina s nama. Rekli su nam:” Ići ćete kod ovih momaka i tamo će vam biti super. Niko vam neće dolaziti i imaćete svega.” Došao je Kovač Radomir zvani “Klanfa” i Jagoš Kostić

zvani “Jaga“. Oni su nas odveli u nečiji stan, u ” Brenu” na četvrti sprat. Bile smo zajedno nas četiri djevojke. Tu smo bile “x“ dana i nisu nikoga drugog dovodili, ali je Klanfa bio gori nego da je bilo njih deset četnika. On je morao na svakoj od nas da se iživljava. Ponašao se manijački. Odatle daju mene i malu Almiru nekim Srbijancima u neku kuću.

-Znači li to da je bilo i trgovanja robljem ?Jeste li vi svjedok tome ? Ko je u stvari sa vama trgovao?

Da bila sam svjedok. Trgovali su svi oni između sebe.

-Jeste li bili prisutni kada su davali pare?

Jesam tada kada je Stanković dao Klanfi novac. Ne znam koliko…

____________________________



vidi i ove naslove iz DOSSIER FOČA 1992. : …Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta… …Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili…Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag…Ovaj zločin se desio u septembru 92 godine kada su doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali (Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od 10-tak metara). Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali a potom na to mjesto bacali granate…” https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-ubijanje-hladnim-oruzjem/ Noć,24.06.1992 godine. Bilo je 12.30 sati. Djeca su spavala a ja sam bila budna.

Odjednom sam čula da neko lupa na vrata. Od straha sam zanijemila, mislila sam da će mi srce iskočiti. Čula sam kako me muški glas doziva i govori:” Balijko otvori, neću ti ništa!” Pošto sam i dalje šutila, začuše se rafali. Stakla su počela padati po djeci. Probudili su se. Strah, plač.. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-seksualno-zlostavljanepred-roditeljima-djecom-i-clanovima-obitelji/ …Psovali su, derali se, vrištali, pjevali četničke pjesme koje nikad do tada nisam čula…Proveli su nas kroz naše selo. Kuće su već bile spaljene i gorjele su. Mi smo išli i šutili. Psovali su nam majku. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-seksualno-zlostavljanjedjece-maloljetnica/

U Partizanu sam bila maltretirana na razne načine.

Tek kada sam stigla, bile su starije žene, znala sam da si u nih tukli i ja sam se sakrila u WC. Jedan me je četnik tražio i našao me u WC-u. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-seksualno-zlostavljanjezena/ Išao sam u rudnik Miljevina i u Velečevo da čistim štale. Nekada smo utovarali smeće…Krili su me devet puta u štampariji, pekari…Krili su me od Crvenog križa, da me ne bi evidentirali. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-seksualno-zlostavljanjemuskaraca/ MINOLOVAC Najteže mi je bilo kada mi narede da vozim auto (morao sam). Uvijek sam morao voziti prvi. Oni bi vozili iza mene oko 15 m. Uvijek bi mi vezali lisicama za volan ruke, a noga za sic. Tada sam vozio i gazio naše vojnike. To je bilo prema Preljuči, Goražde. Bio sam minolivac, to sam kasnije saznao. Ne znam tačan broj koliko sam puta išao u smrt, ali eto ostao sam živ. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-gnjecenje-povrijedenihlica-gradevinskim-masinama/ …Nisam se imala kome obratiti. Jednom me je silovao Zoran Samardžić. To je trajalo sigurno 2 sata neprekidno. To je bilo divljačko iživljavanje, da ne možeš zamisliti tako nešto…Poslije 4 mjeseca dolazi Gojko Janković, Dragan Zelenović i “Tuta”. Rekli su da 4 djevojke moraju ili ubiti, ili poslati za Foču https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-prodaja-zena/ …Sve su nas rasporedili po sobama. Pošto sam cijele noći bila sa Duškom Dubljevićem, nisam mogla znati šta se dešava u drugim sobama. Ujutro, kada me je Duško pustio, odmah me je preuzeo “Konta”-Kontić. Onda je došao “Žaga” i odvezao nas u Miljevinu. Sa mnom su bile još tri djevojke: DŽ.B, E.B I A.K (koja je bila dovedena iz Kalinovika). ” Žaga” nam je rekao da će nas suočiti sa novinarkom šta je koja pričala i ako budemo lagale da će nas prikovati za splav i pustiti niz Drinu. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/22/foca-1992-otvaranje-mjesta-zamasovno-silovanje/ Tada su me htjeli ubiti. Htjeli su me svezati za dva auta i razapeti. Tu su bili i Žiko i Jasko. Otvorili su auto u kome se čula glasna muzika. Bili su jako pijani… https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-1992-gasenje-cigareta-nalogorasima/ FOČA 1992 : PRISILJAVANJE LOGORAŠA DA JEDU IZMET Čistio sam svinjarnik pa kad bi neko od četnika naišao rekao bi jedi balijo. Nisam smio ni sa kim komunicirati jer odma te udari. Kad se daje svinjama da jedu i ako bi uzeo nešto iz pomija onda te počne udarati i gurati glavu u balegu i vikali jedi balijo… https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-1992-prisiljavanje-logorasa-dajedu-izmet/

Posle toga su nam izdali komande da legnemo potrbuške, i naredba je glasila da svi pasemo travu, i kad u usta dosta trave stavimo, izdaju komandu da se dignemo, i da gledaju kako travu jedemo, tako je bilo tri puta dok nismo krenuli za KPD Foča. https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/21/foca-1992-tjeranje-logorasa-da-pasutravu/

Posted on Juli 7, 2016 ·

JELEČ KOD FOČE : STRADANJE BOŠNJAKA

Srpske snage 4. maja 1992. godine upadaju u Jeleč i najsvirepijim metodama ubijaju sve koje su zatekli, uglavnom nemoćne i bolesne, ali i one naivne pojedince koji su vjerovali svojim komšijama. Žive ih spaljuju u kućama, kolju, siluju…

U napadu je ubijeno više od 85 stanovnika, uglavnom staraca, žena i djece.

Među njima je 30 žena, dva dijeteta i 12 osoba starijih od 60 godina. Iz 17 porodica ubijeno je 68 članova: iz pet porodica po dva člana; iz četiri po tri člana; iz četiri po četiri člana; iz dvije po pet članova; iz porodice Zametica osam članova i iz porodice Srnja 12 članova, od kojih je osam zaklano. Zločini su počeli početkom maja 1992. godine i trajali do oktobra, te krvave godine. Zločinci su bili komšije Srbi. Metode koje primijenili tokom zločina u Jeleču slične su metodama koje su primjenjivali i u drugim krajevima Foče i BiH.

Učitelj Risto Trifković, koji je prije agresije na RBiH predavao „likovno“ u Miljevini i Kozijoj luci i kojeg su mnogi opisivali kao „mirnog umjetnika“, zaklao je svoju dvojicu učenika, dječake braću Edina i Elvedina Barlov.

-Nemojte nas druže nastavniče-molili su kroz jecaj uplašeni dječaci.

-Ne bojte se, neće ništa boljeti-izgovorio je nastavnik monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike.

Po nekim nezvaničnim informacijama „nastavnik monstrum“ je poginuo u zasjedi boraca Armije RBiH, a ima onih koji smatraju da je ta priča svjesno lansirana, kako bi neometano danas živio u okolici Užica.

2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te tzv. „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – govori Mujo.

Jusuf Suljević iz sela Podgaj sa grupom stanovnika izbjegao je u šumu odakle je gledao kako Jeleč gori. – Nije bilo otpora nikakva, jer tada se nije moglo ni imalo čime oduprijeti. Poslije sam čuo da su u Jeleču, koga god su našli, ko nije mogao pobjeći, pobili. I kasnije su išli i ubijali ko god je ostao u zaseocima okolo. Ubili su Ramiza Omeragića, Hamida i Zahida Šalaku. Koga god su našli od starih pretukli su, a ko god je imao oružje, pa neka je i uvis pucao, ostao je živ jer nisu dolazili – priča Suljević.

Jusuf se sa ostalim preživjelim skrivao po planinskim katunima sve dok u septembru, uz pomoć jedinice Zaima Beševića, nisu izbjegli prema Grebku i Trnovu.

Na Šehidskom mezarju u Jeleču, na samom kraju mezarja, dva nišana i jedan spomenik.Na njima piše: Srnja Enver (1942-1992), Srnja (Mićunović) Jelena (1936-1992) i Srnja Hadžira (1911-1992). Nišane i spomenik je podigao brat, djever i sin Esad sa porodicom.

Sve troje su žrtve zločina Vojske Republike Srpske nad Bošnjacima Jeleča, početkom ljeta 1992.godine.Jelena je bila Crnogorka, negdje iz okoline Nikšića. Kada su zločinci poveli njenog muža Envera i svekrvu Hadžiru na strijeljanje, Jeleni su kazali: “Ti si Srpkinja, Ti nećeš s njima na strijeljanje. Idi odavde, idi dole u Miljevinu, pa odatle se prebaci gdje hoćeš.“Jelena je samo kratko odgovorila: „Ja sam veći dio života živjela s’ njima, i u smrt s’ njima ću poći.“ Nakon što je to izustila, začuli su se rafali. Jedno preko drugog pala su tijela Jelene, Envera i osamdesetjednogodišnje Hadžire.

Avdo Sarač se iz šume vratio do svoje kuće. Tu su ga zatekle komšije-četnici, kojima je vjerovao i ubili…

I za kraj ove tužne priče pogledajte i poslušajte pripreme četnika i četničku propagandu za napad na Jeleč…

VIDEO:ČETNICI U POHODU NA JELEČ…ČETNIČKA PROPAGANDA… Foča – Miljevina – Jeleč – Zločinci Pero Elez , Slavomir Živanović -Žuća, Branimir Ćosović… fotografije:fb PutnikNamjernik/flickr ekranportal13/focanskidani priredio:Kenan Sarač

Posted on Maj 31, 2016 ·

FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina) FOČA 1992. – 1995.: Zločini i zločinci / Zločincima nema ko da sudi (arhiv 2004. godina)

—————– Zločincima nema ko da sudi

Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela. Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela “Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

“Tražim oca i brata” Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

Krvavi Vidovdan Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”.

Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar.

Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.

(BH Dani)

Krvoproliće u Miljevini A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40.

Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji.

Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani. (avgusta 2004.)

Zločinci Fočanski kreatori genocida Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci Egzekutori iz KP Doma Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su: Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.

(Prema svjedočenjima preživjelih logoraša iz KP Doma Foča)

Sve mi je jasno odavno. Moj otac je mrtav, ubijen, i samo je bilo pitanje dana kada će ga pronaći. Sada je i to gotovo, ali visi u zraku pitanje na koje vjerovatno nikad neću dobiti odgovor, koje me proganja: Kako se on osjećao dok su ga vodili prema jami? O čemu je razmišljao, osjećajući smrad leševa, prije njega tu bačenih, svjestan da će za trenutak i on biti na hrpi”, govori Senad Konaković, sin Imšira (1934), prve identifikovane osobe u prije koji dan otvorenoj, smatra se, najvećoj masovnoj grobnici u Foči. Čekanje.

Dakle, čekale su u mraku punih dvanaest godina onoga ko će ih probuditi, kosti Imširove, i drugih Bošnjaka – žrtava srpsko-crnogorske agresije na BiH, na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina. Nije bilo uzaludno. Nikad nije. Dokumenti Imšira Konakovića su se u rudniku odmah nakon prevrtanja zemlje ukazali, pa su članovi ekspertnog tima federalne

Komisije za traženje nestalih mogli i pretpostaviti o kojoj grupi “nestalih” je riječ. Nije bilo dileme. Posrijedi su bivši zatočenici KP Doma Foča. Imšir je bio šumar, i lovac. “Dva puta su ga vodili od kuće. Prvi put, prvog maja. Naravno, o 1992. godini govorim. Rahmetli brat i ja smo se ranije sklonili, i sa sobom ponijeli očevu pušku. Pištolj, koji je on legalno imao, ostavili smo. Poslije smo saznali da je tada u kuću banuo Mićo Olović, komandir stanice milicije u Miljevini, odveo oca i pustio ga, zadovoljivši se tada samo njegovim pištoljem.

Petnaestak dana nakon toga došli su Jezdimir Mališ i Brane Sušić, i odvukli ga zajedno sa Fehimom Mulahasanovićem i Muradifom Musićem u stanicu milicije u Miljevini, a odatle u KP Dom Foča. Na Fehimu su se posebno iživljavali. Njegov je sin bio predsjednik ogranka SDA.” Nikad niko više nije vidio ni Mulahasanovića ni Musića. Da li su i njihova tijela pod jalovinom rudnika? Mališ i Sušić danas žive mirno, ni odkoga ometani, u Miljevini. “Majka je u kući ostala do septembra, a onda su je istjerali, i pola mjeseca, do poznatog velikog progona tamošnjih civila, živjela je sa još nekoliko porodica u dajdžinom stanu. Njega, Nasufa Barlova, ubili su prije napada na Jeleč. Izvukla je mati srećom glavu i iz Partizana, u kojem je zatvorena sa stotinama drugih žena. Bolje da ne pričam… Majka se ipak najviše potrese kada pomene Hatidžu Karović. Jadnica, šećeraš je bila, i pala je u komu. Bez inzulina, koji joj nisu htjeli dati, njoj nije bilo spasa… Umrla je. Nedavno je ekshumirana…”

Na Imširovu, Hatidžinu, Fehimovu, Muradifovu sudbinu, i ne samo na njihovu, uticali su, tvrde svjedoci, pored Olovića, Mališa, Sušića, jos neki, ljudi. Gdje su oni sada Pero Elez, čije se ime neizostavno spomene u svakom svjedočenju o zločinima u Foči i Miljevini iz tog vremena, posebno o ubistvima i silovanjima djevojčica, mrtav je. Ubio je, ne htijući, samoga sebe. Na jednoj vojnoj smotri krajem prve ratne godine nespretno se okliznuo, puška je opalila, i pogodila ga, u grudi… Navodno je prebačen u Crnu Goru, gdje je, i pored ljekarske njege, izdahnuo. Pavle Elez, predratni učitelj ugostitelja, živi sada u Srbiji i Crnoj Gori, a pređe i preko granice, kad mu bude volja. Može mu se, šta god hoće. On Karlu ne interesuje.

Leko Vuković, poginuo. Naravno, ni Miloša Krunića, stanovnika Miljevine, niko danas ne dira, kao ni Neđu Govedaricu, jednu od karika ondašnje civilne vlasti. To je bio i Miro Stanić, prema nekima “glava” kriznog staba, i predsjednik SDS u Foči. Pitao se za sve. Živi i on, neometan, u Crnoj Gori. Jedan od ratnih izvršilaca njegove lokalne politike tvrdi da ne dolazi u Foču, što i nema i ima veze s činjenicom da je vjerni Karadžićev jatak kada ovaj pređe bh. granicu. “Sada je Stanić slobodni strijelac, ništa ne radi izuzev što troši opljačkano”, tvrdi izvor. Priča o civilnim kreatorima zla Foče i Miljevine, čije se žrtve i ovih dana iskopavaju, ne može nikako proći bez makar ovlašnog spominjanja Velibora Ostojića, jednog od osnivača SDS, visokog dužnosnika ratne RS, a poslijeratnog ministra za izbjeglice i raseljene… Prije rata je bio lektor na TVBiH. “On je praktično u bijegu. Nigdje se javno ne pojavljuje, kreće se noću, poput zvjerke koja hoće zametnuti trag”, ističe sagovornik, podsjećajući na još jednog od tih kreatora, prof. Vojislava Maksimovića. Interesantnog, ne samo zbog svoje ideologije, nego i zbog gotovo kolekcionarskog stava prema stanovima.

“Ima ih, koliko se zna, četiri: na Palama, u Banjoj Luci, i u Beogradu… A žena mu je uspjela vratiti i onaj sarajevski”, nabraja izvor Oslobođenja, zastajući kod bivšeg ratnog gradonačelnika Foče, Petka Čančara, koji je poslije obnašao brojne ugledne funkcije.

Naravno, to se moglo desiti samo u tzv. rs. I može još.

Edina KAMENICA (Oslobođenje)

Ma koliko vi želili da ste izvan toga, koliko god se zavaravali da živite u 21 vijeku, da su neke stvari iza nas, vjerujte da nisu. Tako smo i mi vjerovali, slušajući sa nepovjerenjem priče naših rijetkih preživjelih deda i nena koje su oni nemilo pričali.

To što se desilo 1992 nije ni prvi ni zadnji put. Dušmana imamo, pitanje je sada samo da li ćemo mi uvijek igrati ulogu žrtve. Da bi te neko napao, proganjao, mučio, ubijao ne treba mu tvoj pristanak. Dovoljno je da ne preduzmeš ništa na planu svoje i kolektivne lične zaštite.

Ono što je zapamćeno u mojoj porodici je da su se slična zvjerstva na opštini Foča počela dešavati još za vrijeme hajdukovanja crnogorskih uskoka u 17 vijeka od Baja Pivljanina pa nadalje. Gorile su džamije, kule i kuće u Kunovu, Igoču, Šadićima, Jeleču,… Gorile i obnavljale se. U Prvom se svjetskom ratu bježalo u muhadžerluk u Srednju Bosnu oko Travnika, Busavače, Jajca… U drugom se u muhadžerluk išlo u Posavinu, Sarajevo, Srednju Bosnu… U ovom ratu stiglo se i do stranih zemalja… I opet se vraća, jer tu smo mi svoji na svom.

Od tih ljudi koji se sad ekshumiraju, neke sam znao i lično a sa nekima sam i rodbinski vezan.

Jedan je recimo izdvojen iz zbjega od 200 tinjak ljudi iz graničnog pojasa sa CG koji su pokušali spas ispod kame naći prelaskom preko granice uda bi bio vraćen iz Pljevalja sa još trojicom helikopterom u fočanski KPD. Otac mu je umro u Goraždu od tuge, izmučenosti glađu i nedostatka lijekova, za bratovu pogibiju koji je preselio na Ahiret braneći Sarajevo nikada nije ni doznao, kao ni ovaj obratno. Drugi je iza sebe ostavio djevojčicu od možda godinu dana ili toliko koja ga se kako treba ni ne sjeća. Svi su ga volili jer je bio prema svakome dobronamjeran.

Treći je veći dio svoga života irgatio po Iraku zarađujući pare kako bi školovao svoju djecu, odričući se i zadovoljstva da bude uz svoju djecu dok odrastaju.

Priča mnogo, a jedna poruka!

Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikako.

Najmlađe žrtve u zadnja dva genocida koje se još dobro pamte bile su stare svega 1 dan ili one koje su vađene iz majčinih utroba ma kako i koliko to zvjerski zvučalo, treba znati.

Najstarija je bio jedan dedo iz Slatine star 112 godina.

Preko onemoćalih, slijepih, gluhih, bolesnih, ovakvih i onakvih.

Jednostavno nije postojala selekcija niti milost. To se zove totalni i sveokupni zločin nad svim i svačim što podsjeća na nas. Zločin nad razumom, kulturom, svime što možete zamisliti.

Ako je Foča možda eklatantan primjer, takve stvari nisu zaobišle ni Prijedor, Brčko, opštine Sarajevske regije ni druga mjesta gdje se stvorio ambijent za to.

Na nama je dakle da promijenimo taj ambijent, ili je bolje nekima već da traže drugo mjesto za življenje.

Nađem li se sutra u situaciji da mi je ugrožen život, ili nekom od članova porodice ne garantujem da ću pokazivati ljudskost prema onima koji su o tome samo čitali.

(Fočak » 22/08/2004)

Na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina pronađena grobnica sa nekoliko stotina žrtava, među kojima su i logoraši KP doma Foča Amor Mašović, predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih, izjavio je jučer za “Dnevni avaz” da je pronađena do sada najveća masovna grobnica na području općine Foča.

Radi se o lokalitetu odlagališta jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina, gdje je, kako se pretpostavlja, zakopano nekoliko stotina žrtava.

Pronađen dokument – Danas oko 12 sati (nedjelja) locirali smo prve posmrtne ostatke žrtava na odlagalištu rudnika Miljevina, a ekshumacija će trajati narednih nekoliko sedmica. Vjerovatno se radi o do sada najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici na ovom području, o nekoliko stotina pokopanih žrtava, od kojih je dio likvidiran na ovom odlagalištu. Moguće da je većina logoraša iz KP doma Foča, a nedostaje ih oko 350, završila upravo ovdje. Danas je pronađen i jedan dokument na ime Imšir Konaković – iznosi Mašović.

Specijalne sonde Lokalitet ove masovne grobnice otkriven je metodom koja do sada nije korištena, upotrebom specijalnih sondi. One će se i ubuduće koristiti jer omogućavaju brzo otkrivanje lokacija masovnih grobnica.

Mašović je najavio da će već danas biti nastavljeni radovi na ovoj masovnoj grobnici, kada će biti određene i njene dimenzije.

J. Š.

Privremeno obustavljene ekshumacije na Tunelima Nakon što su evakuirani posmrtni ostaci najmanje 36 žrtava koji su pronađeni proteklih dana, privremeno su obustavljeni radovi na lokalitetu Tunela Miljevina.

– Radovi će biti nastavljeni čim veliki bager, koji je jedini sposoban za uklanjanje velikih gromada kamena i betona nabacanih na grobnicu, bude slobodan – kaže Mašović. (avaz,avgusta 2004.)

Nuno Salčinović – žrtva zloglasnog KP Doma u Foči SARAJEVO – Federalna komisija za traženje nestalih počela je jučer ekshumacije u masovnoj grobnici u Miljevini u kojoj se, prema podacima ove komisije, nalaze tijela oko 600 ubijenih Bošnjaka.

“Ekshumacije smo počeli na jednoj lokaciji, a prema našim istraživanjima na ovom terenu, koji je veličine deset fudbalskih igrališta, nalazi se još nekoliko lokacija na kojima su tijela oko 600 ubijenih. Mislimo da su ovdje tijela zatvorenika Kazneno-poravnog zavoda Foča, magacina Kalinovik te iz sela Jeleč i Miljevina”, kazao je Amor Mašović, predsjednik Komisije za traženje nestalih FBiH. Članovi ove komisije jučer su pronašli tijelo uz koje su bili lični dokumenti na ime Imšir Konaković iz sela Šatorovići kod Rogatice. Tokom jučerašnjeg dana pronađeno je više tijela koja su bila pokrivena metar i pol debelim slojem jalovine iz Rudnika mrkog uglja Miljevina.

“Pronašli smo i nekoliko čahura po čemu se može zaključiti da su neki od ekshumiranih ubijeni upravo na ovom mjestu. Vjerujemo da su ovdje dovezeni i ljudi koji su ranije ubijeni.

Odavno imamo informacije da se na ovom regionu nalazi velika masovna grobnica, ali tek smo nedavno uz pomoć specijalne sonde pronašli nekoliko mikrolokacija na kojima su sahranjena tijela ubijenih civila”, dodao je Mašović.

Istakao je kako su o pronalasku ove masovne grobnice obaviješteni i istražitelji Haškog tribunala koji bi tokom naredne dvije sedmice, koliko bi trebalo trajati ekshumiranje tijela iz ove grobnice, trebali prisustvovati iskopavanju tijela.

Aida Čatović, tužilac Kantonalnog tužilaštva Sarajevo, kazala je kako još ne zna imena osumnjičenih za likvidacije, ali da će istragom biti utvrđeno ko su počinioci.

“Naredbom Kantonalnog suda počela je ekshumacija, a mi ćemo otvriti istragu u kojoj ćemo utvrditi ko je odgovoran za ubistva osoba koje su ovdje sahranjene”, rekla je Čatovićeva.

Tokom prvog dana ekshumacije kamioni Rudnika mrkog uglja istresali su jalovinu rude u blizini lokacije na kojoj su pronađena tijela. Tijela su, nakon što su dovezena na ovu lokaciju pokrivena rudnom jalovinom.

“Jalovina se ne istresa tako blizu mjesta ekshumacije, ali ako to smeta, mi ćemo prekinuti s dovozom. Nisam znao da se tamo nalazi masovna grobnica iako je, istina, bilo nekih priča o tome”, objasnio je Aleksandar Goljanin, direktor Rudnika mrkog uglja Miljevina.

Tokom rata, kaže Goljanin, na čelu ovog rudnika bio je Slavko Stanković koji je preminuo prije nekoliko godina. (avgusta 2004.)

—————–

Ekshumacija žrtava sa dvije lokacije do sada najveća masovne grobnice na području Foče i okolnih opština juče je okončana.

Pronađeni su dokumenti na ime Alija Dželil, rođen 1955.godine u Foči , i Šefik Hodžić, rođen 1950. godine u Čelebićima, opština Foča.

Naporan rad Nakon pet dana napornog rada na odlagalištu jalovine Rudnika mrkog uglja Miljevina,

Federalna komisija za traženje nestalih pronašla je ukupno 73 tijela stradalih civila . Radovi će kako je naveo predsjednik komisije Amor Mašović , biti nastavljeni u ponedjeljak.

-Očekujemo da ćemo pronaći još najmanje dvije masovne grobnice na ovoj lokaciji sa istim brojem žrtava kao i u predhodnim grobnicama – kazao je Mašović.

Pronađeni dokumenti,prema Mašovićevim riječima , ukazuju na to da su pronađeni posmrtni ostaci bivših zatvorenika KPD Foča.

-Uzimajući u obzir dokumente koje smo pronašli na lokalitetu tunela Miljevina gdje je ranije pronađeno 36 žrtava, do sada smo našli ukupno 109 logoraša KPD Foča – istakao je Mašović.

U potrazi za svojim najbližima u Miljevini je juče bio i Alija Budnjo,inače predsjednik Upravnog odbora hotela “Terme ” na Ilidži.

Kazao je da se nada da će na ovoj lokaciji pronaći Hasana i Ferida Krajčina, Murata i Nedžiba Rizvana, te Hakiju i Dževada Džinića.

Njegova zemlja -Na zemlji koja je nekad bila u vlasništvu moje porodice sada se nalazi ova masovna grobnica. Očekujem da ću moju rodbinu ovdje pronaći. Njih 35 je 1992. godine uhapšeno i odveno u PU Miljevina i od tada im se gubi svaki trag – kazao nam je potreseni Budnjo.

Svoga brata Mehu, kojeg su zločinci protjerali iz njegovog stana u Miljevini, juče je tražio i Muhamed Čemo. Drhtavim glasom nam je kazao da je samo Božija volja bila da je on izmakao “od noža” u svom selu Kratina iz kojeg je pobjegao. (avgusta 2004.)

—————– priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fb PutnikNamjernik

Posted on Maj 16, 2016 ·

Foča – KaPeDomske priče

Foča je jedna od sedam opština u kojima je progon muslimanskih i hrvatskih civila poprimio razmjere genocida.

Nurko Nišić, dr. Aziz Torlak, Halim Konjo, Munib i Zulfo Veiz, Nail Hodžić… samo su neka od imena ljudi za koje su svjedoci rekli da su odvedeni u nepovrat.

“Bilo je ljudi koje su stražari odvodili poslije večere. Oni se nikad nisu vraćali, a mi smo čuli kako ih tuku. Te krikove nikada neću zaboraviti dok sam živ”, ispričao je svjedok FWS 03.

Neki od zatvorenika su, tvrde svjedoci, zbog loših uslova života umrli u logoru. Među njima i Enes Hodžić, čija se smrt optužnicom stavlja na teret Todoviću i Raševiću.

“Njemu je puklo slijepo crijevo, ali ga niko nije htio odvesti u bolnicu, i umro je”, prisjetio se svjedok FWS 138.

Tužilaštvo smatra Raševića i Todovića odgovornim i za sakrivanje zatvorenika prilikom posjete delegacije Međunarodnog Crvenog krsta, o čemu su govorili zatvorenici koji su odvođeni iz KP doma tokom ovih posjeta.

“Kada je Crveni krst prvi put došao, nas 12 je prebačeno u podrum gradske pekare, gdje smo ostali do naveče”, ispričao je svjedok FWS 142.

Svakodnevnicu zatvorenih civila u logoru Foča činili su i odlasci na prinudne radove u sastavu “radne grupe”, koju je, prema tvrdnjama svjedoka, oformio Todović.

“Savo Todović je formirao radnu grupu i, svaki put kada bi stražari po spisku odvodili ljude na rad, govorili su da je spiskove on pravio”, istakao je zaštićeni svjedok FWS 82.

Zatvorenici u KP domu Foča, navodi se u optužnici, bili su prisiljavani da obavljaju teške fizičke poslove, poput rada u rudniku ili raščišćavanja ruševina zgrada, dok je svjedok FWS 141 radio kao “minolovac”.

“Vozio sam kamion po rizičnim terenima, a iza mene su bili autobusi sa srpskim vojnicima.

Nogu su mi lancem vezali za kvačilo, da ne bih pobjegao”, rekao je svjedok, koji smatra, kako je istakao tokom svjedočenja, da su Savo Todović i Mitar Rašević krivi za sve što se dešavalo u ovom logoru.

Ekrem Zeković je jedini zatvorenik koji je pokušao pobjeći iz KP doma, ali je ubrzo uhvaćen.

Svjedočeći, ispričao je kako ga je nakon bijega Todović smjestio u samicu, a potom ga poslao na radove u rudnik.

Posljedice njegovog bijega osjetili su zatvorenici, kojima je, prema tvrdnjama nekih svjedoka, Todović smanjio obroke.

“Prepolovili su nam porcije hrane, tako da su se i kuhari smijali kad smo išli po njih”, rekao je FWS 85.

Za formiranje KP doma Foča Državno tužilaštvo teretilo je Momčila Mandića, bivšeg ministra pravde u vladi nekadašnje Srpske Republike BiH, koji je nepravosnažnom presudom oslobođen optužbi. _______ Svjedok Juso Selimović jer ispričao kako su ga pripadnici jedinice Beli orlovi u aprilu 1992. godine odveli iz mjesta Zubovići, područje općina Foča, u KP Dom Foča, gdje je ostao do kraja augusta iste godine.

Ispričao je Sudskom vijeću o jako lošim uslovima u kojima je boravio on i drugi zatočenici, te je rekao da su neke od zatočenih stražari tukli.

“Jednog iz moje sobe su tako prebili da nije mogao petnaest dana ustati”, tvrdi Selimović.

Selimović je, kako je rekao, krajem augusta 1992. godine iz KP Doma Foča odveden autobusom do mjesta Ploče u Hrvatsku, a potom je prebačeni u Titograd, današnju Podgoricu, Crna Gora, te u Novi Pazar, Srbija.

“Kada smo došli, samo su nam rekli da izađemo iz autobusa i otišli su”, završio je svjedok.

_________ Nikačevića Tužilaštvo smatra odgovornim i za to što je, “zajedno sa još dva pripadnika oružanih snaga Republike Srpske”, u augustu 1992. godine iz kuće u mjestu Humsko izveo jednog muškarca, te ga predao u Kazneno-popravni (KP) dom Foča, odakle je nakon nekog vremena odveden u nepoznatom pravcu i ubijen.

_________ Zaštićeni svjedok FWS 141, koji je u zatvor u Foči doveden 19. aprila 1992. godine iz mjesta Brod, općina Foča, tvrdi da je bio prisiljen obavljati posao nazvan “minolovac”.

“Vozio sam kamion po rizičnim terenima, a iza mene su bili autobusi sa srpskim vojnicima.

Nogu su mi lancem vezali za kvačilo, da ne bih pobjegao”, rekao je svjedok, koji smatra da su Savo Todović i Mitar Rašević krivi za sve što se dešavalo u ovom logoru.

“Oni znaju gdje je ko odveden i kako je završio”, rekao je svjedok FWS 141.

Na suđenju Mitru Raševiću i Savi Todoviću, bivšim funkcionerima u Kazneno-popravnom (KP) domu Foča, zaštićeni svjedoci Tužilaštva govorila su o “lažne razmjenama” zatočenika i nepodnošljivim uslovima i torturama koje su prolazili.

Prema navodima optužnice, Mitar Rašević, komandir straže u KP domu Foča, i Savo Todović, zamjenik upravnika, terete se za uspostavljanje i održavanje sistema kažnjavanja i zlostavljanja zatočenika u ovoj ustanovi.

Svjedok pod šifrom FWS 172 u KP dom Foča je doveden 25. aprila 1992. godine, pod izgovorom da treba “dati izjavu”.

Kako je kazao, za vrijeme njegovog boravka niko ga nije tukao, ali zna da su stražari tukli druge zatvorenike.

“Noću su ljudi odvođeni. Neki se nikad nisu vratili. Stražari bi došli i pročitali ime, a mi smo se samo pitali ko će biti sljedeće janje”, rekao je FWS 172.

Ovaj svjedok je ispričao kako su stražari 25. augusta 1992. godine odveli grupu od 20-ak ljudi iz logora, a nijedan se nije vratio.

“Nama su rekli da je to razmjena”, prisjetio se svjedok koji je sa još 54 osobe odveden u razmjenu 30. augusta iste godine.

“Vozili su nas do Crne Gore, a onda opet nazad u Dom. Tu noć stražar je izveo dvadesetoricu iz naše grupe. Ti ljudi su nestali”, tvrdi ovaj svjedok, dodajući da su svi koji su odvedeni i ubijeni. Ostali, njih oko 35, oslobođeni su. _____________

Zaštićenog svjedoka pod šifrom B, prema njegovom iskazu, 19. aprila 1992. godine pripadnici Vojne policije tadašnje Srpske Republike BiH, su ga odveli u KP dom Foča, pod izgovorom da mora dati izjavu o “lojalnosti režimu”.

“Rekli su da ću se zadržati 20 minuta, a ostao sam 900 dana”, rekao je B i dodao da je tih prvih dana u KP domu Foča “moglo biti oko 600” zarobljenih Bošnjaka.

Prema svjedoku B, Savo Todović je među zatvorenicima bio na glasu kao “strah i trepet”.

Za zločine u KP domu Foča, koji je imao sva obilježja logora, Tužilaštvo BiH tereti Mitra Raševića i Savu Todovića po komandnoj i ličnoj odgovornosti. Rašević je, prema navodima optužnice, bio komandir straže, a Todović zamjenik upravnika.

Svjedok C je pred Sudskim vijećem govorio kako su stražari često izvodili zarobljenike a da se neki nikada nisu vratili.

“Koga izvedu do kapije, taj se više ne vraća”, rekao je C. “Todović je bio zamjenik upravnika, ali je bio glavni. Sve što se dešavalo, izvršavalo se sa Savinog spiska”, rekao je svjedok, dodavši da mu je Todović naredio da ide na rad.

Svjedoci su se prisjetili kako je u septembru 1992. godine odvedeno 35 zarobljenika na “branje šljiva”.

“Prozvao ih je jedan od stražara, nakon čega su otišli u dvije grupe. Među njima je bio i moj zet. Ni danas ga nisu pronašli”, ispričao je svjedok D. U optužnici se navodi da je 17. septembra 1992. godine između 35 i 60 zatvorenika izvedeno van kruga KP doma “na navodno branje šljiva”, od kada im se gubi svaki trag.

______________

Zaštićeni svjedoci pod šiframa 138, 115 i 15 rekli su da je upravnik logora u vrijeme njihovog zatočenja bio Milorad Krnojelac, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osuđen na 15 godina zatvora.

Prema njihovim tvrdnjama, zamjenik mu je bio Savo Todović, a Mitar Rašević je bio komandir straže.

“Sva trojica su imali odgovornost i znali su šta se dešava u logoru”, kazao je svjedok 138, dodavši kako je Rašević svako jutro obilazio zatvorenike. ___________ Sva trojica svjedoka su rekla i da su mnogi zatočenici odvedeni iz ovog logora,na navodnu razmjenu ili na prinudne radove, ali da se neki nikada nisu vratili.

“Neki su pronađeni u grobnicama na površinskom kopu rudnika mrkog uglja u blizini Foče, neki u grobnicama u mjestu Ustikolina ili u tunelu između Foče i Miljevine i tunelu Buk Bijela”, rekao je svjedok 138.

Svjedok 115 se prisjetio kako je jednom prilikom odvedeno “30 do 40 zatočenika” na prinudni rad u Ustikolinu, ali se nijedan nije vratio.

“Prvo su nam rekli da spavaju van logora, ali smo kasnije saznali da nisu više živi”, kazao je svjedok 115. _______________

Zaštićeni svjedok RM-013 izjavio je da je, poslije hapšenja u aprilu 1992, dvije godine bio zatočen u Kazneno-popravnom domu (KPD) u Foči, gdje su stotine Muslimana bile nezakonito pritvorene pod teškim uslovima, zlostavljani i prebijani, neki i na smrt.

Prije hapšenja, kako je posvjedočio, na lokalnom radiju čuo je proglas Srpske demokratske stranke (SDS) da “Srbi ne mogu više da žive s Muslimanima” i da je “došlo vrijeme da zauvijek raščiste s balijama”.

Svi su bili civili, a među njima je bilo i bolesnih i starih, napomenuo je svjedok.

RM-013 opisao je i kako su srpski stražari izveli četiri grupe zatočenika iz KPD-a Foča na “razmjenu” zarobljenika, ali ih niko više nije vidio žive. Tijela većine tih Muslimana poslije rata su ekshumirana iz masovnih grobnica.

Svjedok je izjavio i da je, sa grupom od još 25 “uglednijih Muslimana”, bio sakriven od delegacije Međunarodnog Crvenog krsta koja je posjetila KPD Foča.

Prema optužnici protiv Mladića, bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS), Foča je jedna od sedam opština u kojima je progon muslimanskih i hrvatskih civila poprimio razmjere genocida. __________________ korišćen Justice Report / BIRN / arhiv. priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani

Posted on April 17, 2016 ·

FOČA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU JOŠ ŽIVI…

Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: “Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci”. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: “Ubijajte muškarce”. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: “Nemojte žene i djecu, nisu krivi”. Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku – djevojčice, silovati.

Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.

Četnički teror u Foči po svojim zvjerstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je riječ o masovim silovanjima u posebnim logorima gdje su se nad ženama i djecom iživljavale bradate i pijane srpske patriote.

O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svjedočila je nekoliko godina docnije: „Osmi dan su nas odveli u “Partizan” kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti.

Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku…“

ISPOVJEST (1): U logoru za žene “Partizan”, u Foči, bila sam zatočena od jula do avgusta 1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro četnici su napali naše selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u šarenim odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa crnim trakama preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali, već je troje, četvero kod bajti bilo mrtvo, I. Č. star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je još puno ranjenih.

Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i naš sin od deset godina ostali su u šumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tući i maltretirati i ubili su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvršili tako što su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muškarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve metra pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muškarce i tako ih pobili.

Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: “Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci”. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: “Ubijajte muškarce”. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: “Nemojte žene i djecu, nisu krivi”. Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku – djevojčice, silovati.

Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.

Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Također su u baraci silovali još sedam žena. Tog istog jula 1992 godine navečer su nas potrpali i doveli u SŠC u Aladži. To je škola i ja sam sa još oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubišta prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minđuše, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako veče.

Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrše silovanje, maltretiranja, tuku nas.

Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom.

To veče, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac Žaga u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je završio rekao je Z.: “Ajde, šta ti čekaš?”. Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se onesvijestila. Svi su me udarali puškom, a najviše Dragoljub Kunarac, govorio mi je da ću rađati Srbe, da neću više rađati Muslimane.

Osmi dan su nas odveli u “Partizan” kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana.

Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku. U „Partizanu“ su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale “Partizan” pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju našli među ostalim u sali. Rekli su: “Neka i ona zna na leđima ležat”.

To je bila grupa od šest četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su šta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali, a među njima i mog sina.

Tako su i kćerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je četiri-pet.

Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora – komšija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti.

Nas devet, kada smo došle u Novi Pazar, odmah smo otišle doktoru i trudne su bile: G. G., Z., P. P., B. B., Č. Č., A. A. i sve su u Novom Pazaru očišćene kod privatnog ljekara. Ja nisam bila trudna, ali sam teško oštećenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 – Foča).

ISPOVJEST (2): Prema saznanjima Dž., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je nastanjena, u više navrata su dolazili predstavnici SJB Foča i odvodili njenog muža i komšiju radi zakopavanja ubijenih Bošnjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih Fočaka vršena su u naselju Šukovac, Patkovina i u Tekiji. U Šukovcu su zakopali jedan leš nekakvog mještanina sela Điđevo, u Tekiji leš jedne žene, a u Patkovini dva leša, jedan starije

žene i jedne maloljetne djevojčice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz Điđeva za Goražde vozio nekoliko žena i djece. Tom prilikom ranjeno je još četvoro djece, a vozač odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici “Srpske vojske” i četnici, drugi detalji u vezi sa ovim još nisu poznati.

Juna 1992. godine oko 21. 30 kod Dž. u stan je došao Janko Janjić Tuta sa još dva nepoznata četnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foče, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u automobilu zajedno sa Janjićem. U njen stan su upali nakon što su još nekoliko stanova nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan četnik, inače Janjićev vozač naslanja pištolj na sljepočnicu Dž, a Janjić i drugi drže njenog muža A. na nišanu automatskih pušaka. Njihov mali četverogodišnji sin spavao je na podu. Pitali su A. kako se zove i nakon što im je odgovorio, naredili su mu da izađe iz stana. Dok su A. izvodili, Janjićev vozač je pitao Dž. da li se plaši. Nakon par minuta začula se rafalna paljba.

Oko 22 sata T. i četnik sa kojim je zajedno ubio A., vraćaju se u stan i naređuju Dž. da se skine, na šta je ona počela plakati i upitala je: “Brate Janjiću, zašto si baš kod mene došao?”.

Janjić joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne pruža nikakav otpor, da se ne brani, jer će je u protivnom morati ubiti. Dž. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janjić se obratio dvojici prisutnih četnika rekavši da će on prvi i da oni sačekaju. Akt silovanja izvršio je na kauču, iživljavajući se na različite načine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz povremene prijetnje da će je u slučaju pružanja otpora ubiti.

Nakon što je završio, pozvao je jednog od dva četnika koji je bio pod uticajem alkohola, te pošto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa Dž. što je pokušavao, pristupio je iživljavanju kroz čupanje za kosu, udaranjem pištoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog četnika je Janjić nakon pola sata izveo rekavši mu “Vidiš da ne možeš, vodiću te na drugo bolje mjesto”, poslije čega je taj odustao i sa Janjićem izašao iz stana. Po njihovom odlasku

ušao je treći četnik, koji je sa Dž. ostao do 6 sati ujutro. I on je Dž. silovao prijeteći da će je u slučaju bilo kakve priče ubiti. Prije odlaska Janjić je zaprijetio da će je ubiti, ako iko sazna za silovanje. Ujutro, oko 7 sati, Dž. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj strijeljali muža. Leša nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do “Ribarskog restorana”, sa čije je terase leš njenog muža bačen. Leš je ležao u plićaku okrenut prema zemlji. Dž. nisu dozvolili da priđe blizu leša, tako da nije sigurna da li je eventualno zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 – Foča)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane četnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila sam u kući sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista obučena u maskirne uniforme, naoružani automatskim puškama, bombama oko pasa i sa noževima na pasu.

Psov ali su, derali se, vrištali, pjevali četničke pjesme koje nikad do tada nisam čula… Proveli su nas kroz naše selo. Kuće su već bile spaljene i gorjele su. Mi smo išli i šutili. Psovali su nam majku. Govorili su: “Gdje vam je Alija? Što vam on ne pomogne? Jebo vam on majku!

Balije…“ Do tada nisam ni znala za tu riječ “balija”.

Dotjerali su nas do Mješaja na asfaltnu cestu koja vodi prema Tjentištu. Tamo je bilo puno vojnika. Pretežno su to bile komšije iz Mješaja. Tu je sjedio Gojko Filipović, a do njega ostali četnici. Smijali su nam se… Mene su uveli u drugi dio barake. Tu ulazi jedan stariji četnik (40-50 godina) i baca me na krevet. Strgao je odjeću i veš sa mene. Govorio mi je: “Ne boj se!

Neće ti biti ništa! Samo ću ja biti sa tobom“. Međutim, u međuvremenu se napravio red četnika ispred vrata. Ne znam koliko ih je bilo, ali sam brojala do deset i dalje nisam mogla.

Dok se to sve dešavalo ja sam čula kako se napolju dere moj amidžić, kako je zapomagao i kako su ga tukli… onda sam čula pucanj i viku: “Pobježe balija!“ Znala sam istog trenutka da su ga ubili.

Dok sam bila u baraci, čula sam veliku pucnjavu i mislila sam da ubijaju jedno po jedno dijete i da ih bacaju u Drinu. Mene su izmrcvarili. Tu sam ostala 3-4 sata, dok su se oni iživljavali na meni dok im je bilo dosta silovanja. Ja nisam mogla da ustanem ni da se obučem. Došli su i naredili mi da se obučem i da idem u autobus, koji je skoro krenuo sa ostalima. Izvela su me dvojica i ja sam nekako došla do autobusa. Tamo su bili svi ostali osim male E. Njena majka je stajala pred autobusom, plakala i molila da joj vrate dijete. Ona je imala 15-16 godina.

Kasnije su je doveli u autobus… (Broj dosjea: 1803; Logor: Barake-Buk bijela; Općina: Foča)

ISPOVJEST (4): Odmah početkom agresije na BiH pokušao sam da se spasim sa svojom porodicom i, bježeći prema Goraždu, 26. juna 1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili četnici i odveli u logor u Foču. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo civilno stanovništvo iz Foče, koje su četnici hvatali po šumama. Nakon pljačkanja svega što su uspjeli naći kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavši ostalima da to čine zato što se njihovi sinovi nalaze u SDA. Čitajući spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali su nekakvog dugokosog mladog četnika da me čuva, koji mi je prilikom pretresa našao hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda skupa sa četrnaestogodišnjim sinom u samicu.

Ostao sam u samici i više ništa nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana provedenih u samici, prebačen sam u „popularnu“ sobu „šesnaestorku“, u koju je svaki četnik mogao ući u svako doba noći i dana da ispituje i maltretira zatvorenike. Za dan-dva u tu sobu doveli su 77 muškaraca, tako da su po dvojica ležala u jednom krevetu. Navečer su ih odvodili na ispitivanja o posjedovanju oružja, odakle su se samo rijetki vraćali. Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag…

Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate… (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča) internet:kazivanja svjedoka o genocidu u Foči 1992. – 1995. fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fbPutnikNamjernik priredio:Kenan Sarač