FOČANSKI KAZAMATI SMRTI UBIJENE...NESTALE...UBIJENE…OSOBE… izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač
UBIJENE...NESTALE...UBIJENE…OSOBE…
25 GODINA OD OSNIVANJA LOGORA U FOČI : Moramo učiniti sve da se o našim golgotama priča
Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu. “Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.” (SVJEDOČENJE)
Pomozite nam da pronađemo kosti naših najmilijih i da ih dostojanstveno ukopamo! Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči. Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka… Da li će se naći neko da kaže istinu??? Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče? U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije. (SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE) priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13
UBIJENE...NESTALE...UBIJENE…OSOBE…
Nestale osobe u gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde /podaci Instituta za nestale osobe (INO) BiH/
Kada je riječ o gornjem Podrinju, koje obuhvata općine Foča, Čajniče, Kalinovik, Rogatica, Rudo, Višegrad i Goražde, glasnogovornica Instituta za nestale osobe (INO) BiH Lejla Čengić kaže da su u ovoj regiji prijavljene 3.783 nestale osobe, od čega je 3.615 osoba posljednji put viđeno 1992. i to uglavnom u maju i junu.
– Najveći broj nestalih je na području Foče, gdje je nestalo 1.566 osoba. Do sada je pronađeno i identificirano 960, a traga se za 606 žrtava. Procent identificiranih u Foči je 61 posto – navodi Čengić.
Nestale osobe na području gornjeg Podrinja pronađene su u brojnim pojedinačnim i masovnim grobnicama. U mnogim slučajevima riječ je o spaljenim objektima uključujući porodične kuće, prirodnim jamama i pećinama.
– Također, jedna od najznačajnijih ekshumacija na ovom području je ekshumacija posmrtnih ostataka iz jezera Perućac 2010. godine, za vrijeme remontnih radova na hidroelektrani Bajina Bašta, kada je ekshumirano 396 posmrtnih ostataka, od čega je do sada identificirana 161 nestala osoba – podsjeća Čengić. izvor:FENA
Ne bojte se, ja sam mrtav! Rober Desnos Živjeh u ta vremena i već hiljadu ljeta Mrtav sam. Živio sam opkoljen, al ne srušen. Zasužnjena je bila sva plemeniost svijeta, Slobodan bijah, a svako rob je bio prerušen. Živjeh u ta vremena, ipak slobodan. Gledah Rijeku i zemlju i nebo kako se oko mene Vrte u ravnoteži što neće da prene,
I godišnja doba sa tovarima svojih ptica i meda. Vi koji živite, šta ste učinili s tim blagom? Žalite li za vremenom u kome sam pritješnjen bivao? Uložiste li u opšte žetve svoju snagu? Obogatiste li grad u kojem sam prebivao? Ne bojte se, ja sam mrtav, vi sadašnji životi. Ništa nije preživjelo od mog života ni od ploti. (Epitaf - Rober Desnos)
KIJAMETSKI VIJESNICI napisala:Nermina Kurspahić Ovu časnu džamiju i uzvišeni mesdžid sagradio je u ime Uzvišenog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov za ljubav Bogu, želeći postići Božje zadovoljstvo. Tajni glas izreče kronogram:"O vječni (Bože) primi (ovo djelo) lijepo." Ovaj natpis urezan je po završetku Aladža džamije u Foči 957 g. po Hidžri, odnosno 1550/1551. Četiri stotine četrdeset i jednu godinu stajao je on na najljepšoj džamiji, islamskom objektu na Balkanu. Za sve to vrijeme, Aladža džamija fascinirala je svojom ljepotom, začuđujućim skladom, jedinstvenom jednostavnošću, arhitektonskim i umjetničkim rješenjima. Njen graditelj, neimar-baša Ramadan-aga, po legendi, naručiocu Hasanu Naziru rekao je i ovo...:"A sad kad metnem kube, smijem se zakleti da će taman do kijameta stajati džamija i da joj ništa neće faliti." Svi su tako mislili. Ljudi su pogođeni raznim nesrećama, u prošlosti slutili da je svaki od tih događaja Kijametski dan. Nesreće i udari na cijelu Bosnu i Hercegovinu bili su mnogobrojni, snažni. Svaki je bio gori od prethodnog, ali ipak nikada toliko jaki, toliko opaki da nasrnu i na jednu Aladžu džamiju. No, došla su i takva vremena. U procjepu stoljeća, milenija, kada je svijet pompezno
počeo najavljivati novu eru, uspostavljenu već na vrijednostima postmoderne, pokrenule su se horde divljaka iz srpskog plemena sa Balkana u želji da ubijaju, pljačkaju, siluju, razaraju, pale i cijelom svijetu nametnu svoje kriterije "vrijednosti". Od njihovih nasrtaja, stradali su mnogi, mnogo šta je uništeno. Nestala je i Aladža džamija. "Ovo im je bil anajveća svetinja", govorio je glas pomračenog uma istim takvim gledateljima u Srbiji kojima je predočena slika polurazrušene Foče i Aladže džamije na koju su natakli srpsku zastavu i instalirali zvučnike sa kojih su se, umjesto ezana, orile podsticajne pjesme srpskih zlikovaca. Nekoliko dana nakon toga, džamija je srušena. A onda su bagerima poravnati njeni temelji. Eksplicitniji izraz o svom primitivizmu, divljaštvu, "srpski junaci" o sebi nisu mogli dati. Čak i Drina koja je ponovo tekla krvava noseći leševe tisuća zaklanih Bošnjaka-muslimana, nijema u svojem stoljetnom tijeku, morala je biti sukladno svojoj naravi, zgrožena nestankom "fočanskog bisera". Mnogi putnici, umjetnici, znanstvenici, vjernici i nevjernici, obični ljudi, prolazili su pored fočanske ljepotice za koju je Evlija Čelebija zapisao:"Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovako mjesto još nisam vidio." Toga mjesta više nema. O njemu mogu sada samo da svjedoče razni pisani i vizuelni dokumenti. Na isti način, svjedočit' ce se i o njegovom nestanku. A nestankom alaldža džamije, svjedočit' će se i o srpskom junaštvu i kulturi. Ako više nikoga ne bude da upozna ta svjedočanstva, onda se nadam da će ih ovi "vijesnici Kijametskog dana" ponijeti sa sobom u džehenem gdje im je oduvijek trebalo biti mjesto Nermina Kurspahić
PAMTI BOSNO Prasak granata, tutanj topova, pamova i snajpera krv, rijeka krvi Na asfaltu ranjena glava nekog jadnika… Strah, užas i bježanja da se skloniš,a ne znaš gdje. Jer svugdje trešti, puca.
Pa vrisak djetinji i molba: "Daj mama!" "A šta da dam,glad caruje." Kolone izbjeglica, jadnika Stradalnika sa kesicom u ruci. Sve što su stvarali u kesici je Sa ognjišta istjerani, iznureni, gladni. Tromo koračaju u nepoznato, bježeći od kame. Strah, molba i prkos u očima. Leševi plutaju Drinom. Nemoćna je rijeka, i ljudi. Pucanj odjekne, pljusak vode I tako stotine puta. Krvava Drina leševe nosi I sudbu kletu, oplakuje. I Neretva suze roni za mostom Starim, ljepotan mostarski. I još mnogo toga srušiše dušmani. Pamti, Bosno moja i krv i glad I strah i zaklana tijela nevinih ljudi. Pamti hiljade strijeljanih, nestalih, rastjeranih, osakaćenih. Pamti grobnice unakaženih tjela. Logore i mučenja. Pamti djevojke i majke silovane, djevojčice, pupoljke obeščašćene. Pamti ugašeni sjaj u očima djetinjim I plač majke za čedom svojim. Pamti srušene džamije i mesdžide, znamenja naša, željeznice, mostove i kuće, puno kuća. Upamti, Bosno, šehide naše Koji za te život položiše Ne plači Drino Ne roni suze Neretvo. Doći će bolji dani. Nećemo posustati. Izgradićemo život novi. Kaznićemo nemani Ferhad Džajić, 13. godišnji dječak iz Mostara
I psi lutalice su uĹĄli u zakon, a gdje su tu logoraĹĄi?
Na nivou države potrebno je mnogo više pažnje posvetiti preživjelim žrtvama ratnih zločina. U ratu su bili žrtve zločina i zločionaca, a danas su žrtve sistema. Nažalost, i psi lutalice su ušli u zakon, a gdje su tu logoraši?
Logoraši su živi svjedoci zločina i još oni jedini mogu da posvjedoče i kažu ko je to učinio, da pokušaju da pravda konačno dođe. Sve obaveze koje lokalne zajednice imaju prema logorašima trebalo bi da budu iste i kao prema borcima i ratnim vojnim invalidima.
O žiljci ostaju – zloglasni KPD Foča
Preživjelim žrtvama ratnih tortura potrebna je mnogo veća, prije svega psihološka, ali i svaka druga podrška institucija da bi, kao svjedoci, na suđenjima bili što spremniji da se suoče sa počiniocima zločina, njihovim advokatima, ali i ostrašćenom publikom u sudnici, pa i sudijama, koji su nerijetko naklonjeni optuženima.
Svjedoci se osjećaju nezaštićeno u sudnici, da im se čini da su svi protiv njih, kao da su na optuženičkoj klupi, pa je u takvim uslovima teško svjedočiti i sjetiti se svih pojedinosti iz rata na kojima advokati insistiraju.
LOGOR – bivša kasarna JNA na Livadama
LOGOR Srednjoškolski Centar Foča
L OGOR – zloglasni KPD Žrtve na svjedočenja izlaze nespremne i u takvim slučajevima predmeti obično `padaju`, a i ako se neko osudi izriču se male kazne.Čovjek uđe među pedesetak ljudi nespreman, ne zna šta ga čeka, vidi te neke osobe. Bude tu i raznih provociranja od advokata, pa i od samih zločinaca. priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekran portal 13 – vidi još: FOČA 1992:GRAD KONCENTRACIONIH LOGORA (DOKUMENTI/SVJEDOČENJA) https://focanskidani.wordpress.com/2015/12/01/foca-1992grad-koncentracionih-logoradokumentisvjedocenja/ Foča 1992. – 1995. : Kazneno-popravni dom https://focanskidani.wordpress.com/2016/08/19/foca-1992-1995-kazneno-popravni-dom/ FOČA : Slučaj grada – kampa za silovanje korištenog kao ‘oružje rata’ https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/25/foca-slucaj-grada-kampa-za-silovanje-koristenog-kaooruzje-rata/ FOČA 1992.: NEDOVRŠENE PRIČE https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/29/foca-1992-nedovrsene-price/ FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA) https://focanskidani.wordpress.com/2017/04/16/foca-1992-sodoma-i-gomora-u-foci-ispovijestisilovanih-bosnjakinja/
Grad Foča još uvijek nije u stanju suočiti se sa zločinima iz 1992.godine. Ko je i od koga je oslobodio Foču? U čije ime je ubijeno 3.000 civila? Ko je i u čije ime silovao djevojčice od 11 i 12 godina? Ko je i u čije ime silovao preko 600 djevojčica,djevojaka,žena,nena? Gdje su ubijeni – nestali Fočaci za kojima se još uvijek traga? Gdje je 1.000 nestalih? Gdje smo to danas? Kakva je budućnost koja se temelji na lažima i zločinima iz prošlosti? Prošlo je 25 godina, a za nas nisu prošle. Za nas je i sada ‘92. godina i sada su nam prijetnja oni Srbi koji ne daju da obilježimo mjesta na kojima su nas ubijali. Mi još uvijek tražimo kosti naših najdražih. Oni ne žele da govore o tome. Ali, mi smo tu da pričamo. _____
FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči
Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine … Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srpski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od sedam godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. Čak su prisiljavali očeve da siluju vlastite kćeri, što je nespojivo sa moralom Bošnjaka. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu živu dojenčad. Žive Bošnjake su posipali benzinom i palili ih u vlastitim kućama. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
Zločini iz I i II svjetskog rata nad golorukim i naivnim Bošnjacima su se ovoga puta dešavali na kraju XX stoljeća, na oči cijeloga svijeta, dok su naivni Bošnjaci bili sigurni u efikasnu vojnu intervenciju i humanitarnu pomoć međunarodne zajednice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, građanima Republike Bosne i Hercegovine uveden je embargo na uvoz naoružanja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu i to ova tvrda bošnjačka glava mora dobro zapamtiti. Licemjerstvo Zapada za vrijeme oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jasno se može vidjeti i iz prepiske bivšeg britanskog premijera Džona Mejdžora (John Major) i višeg službenika ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije Daglasa Hoga (Douglas Hogg). Mejdžor je Hogu, 2. maja 1993. godine, u pismu zahvalio “na iscrpnom izvještaju o sadašnjoj i bivšoj situaciji u Bosni i Hercegovini, dijelu bivše Jugoslavije”. A potom je napisao: “Na osnovu prethodnih razgovora u Kabinetu i drugim mjestima, Vlada Njenog Kraljevstva nije promijenila svoj stav u pogledu slijedećih političkih rješenja: – Nismo saglasni da niti sada niti ubuduće naoružavamo ili obučavamo Muslimane u Bosni i Hercegovini vojnom opremom. Mi ćemo i dalje pomagati da se nametne i ostane na snazi embargo na oružje UN-a u ovom području. Iako pouzdano znamo da Grčka, Rusija i Bugarska isporučuju oružje i vrše obuku u Srbiji. Njemačka, Austrija, Slovenija, čak i Vatikan, na sličan način pomažu Hrvatsku i snage HVO-a. Od posebnog je značaja da
pouzdano znamo da takva nastojanja u korist muslimana u tom području od strane islamskih zemalja i grupa nisu uspješna; – Do završetka i konačnog ishoda situacije na terenu, to jest podjele Bosne i Hercegovine i onemogućenja stvaranja iste kao “Islamske države” u Evropi, koja se ne može tolerisati, nastavićemo da slijedimo ovu politiku… – Neophodno je da se nastavi s’ prevarom “Vance-Owenovim” mirovnim razgovorima da bi se događala kakva-takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje… Ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada i zato nećemo intervenisati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje.” Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću i drugim općinama događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda.
Braćo i sestre, ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni i trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama! Rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i učimo ih da budu moralni, vrijedni, hrabri, jasni i nepokolebljivi! Govorimo im da ako žele sačuvati našu lijepu Domovinu da moraju vrijediti za troje, da moraju u svemu biti najbolji, da ovom bosanskom zemljom moraju hodati dostojanstveno i na prstima, svjesni da je svaki korak koji naprave korak po čistoj šehidskoj krvi najhrabrijih i najboljih od nas! Pričajmo im o agresiji i genocidima! Budimo ponosni i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima za strijeljanje čekamo milost koljača ili pomoć dvoličnih međunarodnih institucija i pojedinaca koji su nas bezbroj puta ostavljali nezaštićene i ponižene!
POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!
Pomozite nam da pronađemo kosti naših najmilijih i da ih dostojanstveno ukopamo! Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči. Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka… Da li će se naći neko da kaže istinu??? Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče? U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije. (SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE)
Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu. “Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša. Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”