Genocid u foči 1992 1995 treći dio by guru guru

GENOCID U FOÄ&#x152;I 1992.-1995.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 7, 2017 · GENOCID U FOČI (1992.) : NE ZABORAVLJAJU – FOCANSKIDANI

Za dva mjeseca navršit će se 25 godina od osnivanja koncentracionih logora u Foči. Napad na Foču počeo je 7. aprila 1992. U napadu kojem su prethodile sirene učestvovale su teška artiljerija i pješadija s okolnih brda. Napad je prvobitno bio usredsređen na većinski bošnjačka naselja kao što su Donje Polje, Aladža i Čohodor mahala. Borbe su privremeno obustavljene dok su članovi SDA i SDS vodili pregovore. Dana 9. aprila, Ostojić iz SDS je odbacio protokol od 21 tačke koji su sačinile obje strane i borbe su nastavljene. U napadu na Foču učestvovale su srpske snage sastavljene od jedinica JNA, TO, lokalne policije, te Arkanove i Šešeljeve paravojske. Grad Foča je pao 2

GENOCID U FOČI 1992.-1995. u srpske ruke 18. aprila, a veliki broj Bošnjaka koji su tokom borbi ostali u gradu, tada je pobjegao. Četiri dana nakon pada Foče, u grad je stigla delegacija u kojoj su se nalazili i Ratko Mladić i Biljana Plavšić… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini… U znak sjećanja na ove tragične događaje i zlo koje se nadvilo nad Bošnjake – objavićemo - podsjetnik na četničko iživljavanje, te na genocid u Foči i okolini…

priredio:Kenan Sarač fotografija:flickr ekranportal13

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

GENOCID U FOČI 1992. : 25 godina poslije 9, 2017

U Foči nikad nije postavljeno spomen obilježje!!!

A O OVOME SE MUDRO ŠUTI I NIKO NE ZBORI NITI GOVORI. NE PRIČA SE O ZLOČINU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA FOČE U PERIODU 1992. – 1995. GODINA. Foča 1992. – 2015. ŠUTNJA JOŠ UVIJEK TRAJE… …ALI… MI NISMO ZABORAVILI GENOCID Šute živi, a mrtvi ne govore !!! Zar si zaboravio 3000 ubijenih bošnjaka Fočaka??? Zar si zaboravio silovane majke,sestre,kćeri,nene??? 4

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Zar si zaboravio silovane muškarce??? Zar si zaboravio ubijenu djecu??? – preko 1000 NESTALIH!!! (gdje?) – ČUJ 1000 NESTALIH I NIKO NIŠTA NE ZNA O NJIMA!!! Zar si zaboravio 15000 protjeranih i raseljenih bošnjaka Fočaka??? ****** … priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 8, 2017 · GENOCID U FOČI (PODSJETNIK)

Iz svjedočenja hirurga Veljka Marića Tužilac Amir Zec je u unakrsnom ispitivanju emitovao govor Momčila Krajišnika iz maja 1994. godine, u kojem izražava zadovoljstvo što “danas (…) vidi pravi srpski grad” koji “s pravom” nosi novo ime – Srbinje. Tužilac je citirao i Miroslava Stanića, člana fočanskog Kriznog štaba koji je izjavio da Fočacima više “ne zadaju glavobolje mujezini koji pjevaju sa vrhova minareta”. Na tužiočevu sugestiju da do kraja 1993. godine u Foči više nije bilo ni džamija ni mujezina, Marić je odgovorio da je to “politika o kojoj on ništa ne zna”. Marić je, također, tvrdio, da ne zna da su njegove kolege ljekari Amir Perberkić, Aziz Torlak, Ibrahim Karović, kao i medicinski tehničari Mato Ivančić, Izet Čaušević, Zećo Mehemdspahić i drugi bili zatočeni u KP domu Foča. Nije mu poznato da su tokom zime držani u ćelijama bezgrijanja i da su gladovali i umirali od bolesti i premlaćivanja. Kada je tužilac podsjetio da je dr 6

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Perberkić u predmetu “Krnojelac” svjedočio da ih je u KP Domu jednom nedjeljno posjećivao ginekolog Čedomir Dragović koji uopšte nije pregledao zatvorenike nego ih je samo pitao za zdravstveno stanje, svjedok je rekao da mu se to nikako “ne uklapa u Hipokratovu zakletvu”. Pošto je svjedok u izjavi Karadžićevoj odbrani naveo da je od aprila do decembra 92. godineu bolnicu primljeno 15 muslimanske djece, tužilac je pitao da li je znao da su ta djeca preživljavala užasne traume gledajući kako im protjeruju ili ubijaju roditelje. “Kako da ne, ja sam ljekar bolnice”, odgovorio je Marić. Međutim, nakon intervencije Karadžića i njegovog pravnog savjetnika Robinsona rekao je da on nije pedijatar i da o tim događajima ne zna ništa. Tužilac je, također, ukazao da su fočanske vlasti pokušale razmijeniti muslimansku djecu za zarobljene vojnike VRS ili Srbe koji su se nalazili na području pod kontrolom Armije BiH. HAG/DEN HAAG | 19.03.2013. – sense agency – DVIJE SLIKE FOČANSKE BOLNICE U RATU _____ Iznenadih se kad vidjeh Hasana Pilava. Sjeo sam na klupu koju mi ponudiše. Dok smo se malo snašli, počeli smo tražiti gdje da se smjestimo. Ćata nam je prilikom premještanja napomenuo da nam može, pošto nismo ekstremisti, ponuditi manju prostoriju: uđemo unutra i vidimo Asima; tu su jos bili Bucko i Lejla, porodica Hasana Pilava, Crneta Murat, dr Ibrahim Karović, Muharem Čaušević sa kćerkom Majom, Granov Adil, dr Avdo Šadinlija i drugi. Dogovorio sam se sa Crneta Muratom da legnem u krevet s njim. Ostali su kombinovali madrace i ležali na patosu. Noć je bila relativno mirna, ali niko nije spavao. Bilo je hladno pod jednim ćebetom, ali smo Murat i ja udvostručili svoju ćebad 7

GENOCID U FOČI 1992.-1995. koja su nas samo preko leđa pokrivala. Da bi se okrenuo i promijenio položaj tijela, morao sam ustati i ponovo leći na željenu stranu. Negdje oko 10 sati, u prostoriju u koju smo bili smješteni, jedan od ćata, obavezno naoružan, uđe i prozva Hrnjčić Halita i Hrnjčić Enesa da daju izjavu. Mislili smo da će poslije toga biti pušteni iz zatvora. Očekivali smo da dođu po svoje stvari, ali zadugo ih ne bi. Prozvaše Nezira Ćorića, Kumru Safeta, Čaušević Muharema sa djetetom, Loju Huseina, mene i Dževada. Sreli smo se sa nekim koji su dali izjave i pošli po stvari da se sele iz te prostorije u drugu. Išao sam u pratnji naoružanog rezerviste iz Užica (od prvog dana smo znali da su došli užički rezervisti koji su bili na ratištu u Hercegovini), do pred vrata gdje su se nalazili inspektori. Strašni logoraški dani, pisao: Faik Tafro _____ priredio:Kenan Sarač fotografija:flickr ekranportal13

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 8, 2017 · 25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI

…iz zatvora odvođene u nepoznatim pravcima od kada im se gubi svaki trag pa su tako odvedeni: Aljukić Nedžib sin Šabana, rođen 1964. godine, Krajčin Adil sin rasima, rođen 1958. godine, Nikšić Sejad sin Vehbije, rođen 1956. godine, Nikšić Kemo sin Munira, rođen 1959. godine, Nikšić Mustafa sin Adema, rođen 1957. godine, Šljivo Salko sin Omera, rođen 1944. godine, Srnja Salko sin Atifa, rođen 1965. godine, Srnja Jusuf sin Mustafe, rođen

GENOCID U FOČI 1992.-1995. 1968. godine, Srnja Muamer sin Esada, rođen 1965. godine, Šljivo Omer sin Salke, rođen 1967. godine, Šljivo Hamdo sin Salke, rođen 1971. godine, Šošević Sulejman sin Izeta, rođen 1960. godine, Zametica Edin sin Avde, rođen 1968. godine, Zametica Elveden sin Avde, rođen 1968. godine, šalaka Ekrem sin Avde, rođen 1971. godine, Balić Edhem sin Šerifa, rođen 1963. godine, Bićo Enes sin Mustafe, rođen 1962. godine, Šukalo Jasmin sin Šabana, rođen 1967. godine, Karović Ramiz sin Muje, rođen 1961. godine, Kovačević Esad sin Džemala, rođen 1963. godine, Kurtović Nijaz sin Osmana, rođen 1971. godine, Kurtović Edin sin Husnije, rođen 1971. godine, Jahić Bego sin Nurifa, rođen 1969. godine, Čankušić Derviš sin Naske, rođen 1940. godine, Kajgana rasim sin Alije, rođen 1950. godine, Borovina Suad sin Edhema, rođen 1959. godine, Klapuh Suad sin Sulejmana, rođen 1964. godine, Dželil Alija sin Ramiza, rođen 1955. godine, Šoro Esad sin Tahira, rođen 1955. godine, Korjenić Husein sin Hajdara, rođen 1968. godine, Mujezinović Samir sin Džemala, rođen 1971. godine, Balić Džemal sin Mehe, rođen 1937. godine, Muminović Edib sin Himze, rođen 1956. godine, Mušanović Kasim sin Murata, rođen 1945. godine, Šoro Izet sin Memije, rođen 1962. godine, Mušanović Edhem sin Hasana, rođen 1955. godine, Karović Nezir sin Muje, rođen 1957. godine, Džano Ramiz sin Halima, rođen 1957. godine, Čelik Sulejman sin Uzeira, rođen 1941. godine, Šoro Suljo sin Edhema, rođen 1951. godine, Muratović Uzeir sin šabana, rođen 1956. godine, Srnja Mirsad sin Abdulaha, rođen 1955. godine, Šabanović Ferid sin Mušana, rođen 1958. godine, Čengić Ekrem sin Avde, rođen 1940. godine, Malkić Fahrudin sin Nazifa, rođen 1948. godine, Kafedžić Ibrahim sin Avde, rođen 1948. godine, Dedović Halim sin Hasana, rođen 1935. godine, Lagarija Nazif sin Salke, rođen 1937. godine, Deleut Murto sin Murata, rođen 1937. godine, Mulahmetović Šaćir sin Halila, rođen 1960. godine, Mulahmetović 10

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Šaćir sin Uzeira, rođen 1960. godine, Bektović Ramiz sin Mehe, rođen 1953. godine, Bektović Samir sin Hilmije, rođen 1969. godine, Ćemo Edin sin Mehe, rođen 1970 godine, Ćemo Meho sin Saliha, rođen 1930. godine, Divović Munib sin Sejmena, rođen 1961. godine, Đozo Smail sin Ibre, rođen 1956. godine, Džinić Dževad sin Hakije, rođen 1960. godine, Džinić Hakija sin Murata, rođen 1923. godine, Hambo Atif sin Ibre, rođen 1937. godine, Krajčin Ferid sin Hasana, rođen 1965. godine, Krajčin Hasan sin Huse, rođen 1932. godine, Lepir Vejsil sin Ahmeta, rođen 1958. godine, Mazić Šaban sin Sulejmena, rođen 1964. godine, Mekić Kasim sin Rame, rođen 1940. godine, Mekić Vahid sin Šerifa, rođen 1950. godine, Mekić Zulfo sin Kasima, rođen 1967. godine, Musić Rasim sin Ragiba, rođen 1964. godine, Oruč Halil sin Muje, rođen 1926. godine, Ramić Ramiz sin Himze, rođen 1962. godine, Rizvanović Murat sin Alije, rođen 1932. godine, Rizvanović Nedžib sin Murata, rođen 1963. godine, Subašić Mirsad sin Salke, rođen 1968. godine, Subašić Salko sin Halila, rođen 1947. godine, Aljukić Šaban sin Smaila, rođen 1938. godine, Ahmetspahić Vehid sin Osmana, rođen 1965. godine, Borovina Ramiza sin Edhema, rođen 1962. godine, Čaušević Esad sin Bećira, rođen 1950. godine, Čerimagić Mehmed sin Avde, rođen 1935. godine, Čerimagić Šefik sin Base, rođen 1937. godine, Dedović Ramiz sin Hamida, rođen 1972. godine, Hajrić Dževad sin Džafera, rođen 1958. godine, Isanović Ibrahim sin Fehima, rođen 1960. godine, Kobiljar Rasim sin Nedžiba, rođen 1958. godine, Kovač Senad sin Edhema, rođen 1974. godine, Krkalić Kemal sin Rasima, rođen 1965. godine, Kuloglija Salih sin Agana, rođen 1949. godine, Matuh Alija sin Muje, rođen 1969. godine, Murguz Mujo sin Aziza, rođen 1962. godine, Reko Huso sin Hasiba, rođen 1946. godine, Salčinović Nusrete sin Osmana, rođen 1954. godine, Softić Zijad sin Muje, rođen 1964. godine, Sudar Jasmin sin 11

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Mustafe, rođen 1962. godine, Suljević Abdulah sin Alije, rođen 1962. godine, Šabanović Elvir sin Ferida, rođen 1974. godine, Šljivo Mehmedalija sin Hakije, rođen 1966. godine i Šoro Enes sin Tahira, rođen 1975. godine o kojima se do danas ništa ne zna i sa pravom se može pretpostaviti da su isti lišeni života. (P R E S U D A MOMČILO MANDIĆU, – Sud Bosne i Hercegovine – dana 11.07.2007. godine, donio je, a dana 18.07.2007. godine javno objavio) izvor:http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/presude/2007/X0558_1K_MM_prvost upanjska_18_07_2007.pdf X0558_1K_MM_prvostupanjska_18_07_2007.pdf

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 6, 2017 · DR IBRAHIM KAROVIĆ:FOČA JE BILA OKOVANA,ZATVOREN GRAD, JEDNA JAKO ČVRSTA LJUŠTURA (SVJEDOČENJA)

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Dr Ibrahim Karović: Hvala gospođi Nataši na predstavljanju. Još jednom da se predstavim. Ja sam Ibrahim Karović. Po zanimanju sam ljekar. Znači, u Foči sam radio oko 22 godine i dobro poznajem sve ljude, bilo koje da im je porjeklo, jer ako neko radi u jednom manjem mjestu jedan duži period kao što se to desilo meni, 22 godine i ako ljekar želi sebe ugraditi u probleme raznorazne zdravstvene ili druge porodica onda zaista spozna puno o porodicama i kad se posle toliko dugo vremena života sa njima desi ono što se desilo meni, postaje prosto nemoguće i nevjerovatno da li ima ikavog uma kod tih ljudi koji mogu nešto tako da urade. Ja ću prvo da se zahvalim tužiocu koji je istraživao podrobno ovaj zločin u Foči koji smo danas čuli do detalja. A najteži oblik torture, silovanje, pratio sam u sali i čini mi se da je u mnogim slučajevima mnogima dah stao kada su vidjeli i čuli šta se dešavalo našim ženama. Ono što je još bitno i što me kuraži kao člana Udruženja logoroša BiH jeste da se u potpunosti apsolutno poklapaju podaci koje je istraga Tribunala vodila na tom području u Foči i naši, počev od objekata prikazanim na slajdovima, kad krenemo dolinom Drine, motel “Bukovica” u koji su zatvarane većinom žene, pa Buk Bjela, pa osnovna škola “Brod”, pa “Partizan”, pa kuća “Brena”, pa školski centar i još neki objekti. Logor “Livade” gdje sam i ja odveden i bio četiri, pet dana i naravno, glavni logor, logor KP Dom, bivši prostor kazneno-popravni koji je nekad služio, kako bi se reklo, za prevaspitavanje onih koji su se o zakon ogriješili u bivšem sistemu. Meni je zaista drago da se to tako poklapa i da su ti podaci tačni. I naš predjsednik je rekao da mi imamo u našim istraživanjima 13 mjesta zatočenja sa različitim brojem ljudi koji su tamo boravili.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

U tim manjim mjestima zatočenja uglavnom su to bile žene i djeca, nešto staraca, dok su muškarce od 18 do 80 godina odmah odvodili u KP Dom. Moje zarobljavanje desilo se na radnom mjestu dežurnog ljekara u Domu zdravlja u Foči 11. aprila 1992. godine. Negdje oko 12 sati jedna naoružana grupa ušla je u Dom zdravlja, takoreći nasilno. Mi smo ih vidjeli kroz prozor kako ulaze. Prilaze Domu zdravlja, potom ulaze i nas lišavaju slobode. U, tog dana, dežurnoj ekipi bio je direktor Doma zdravlja, doktor Avdo Šadinlija i dva vozača sanitetskih kola muslimanske nacionalnosti a od Srba bila je Biljana Popović i dvije medicinske sestre. Znači ekipa toga dana u Domu zdravlja bila je mješovita po sastavu, kako bismo eventualno unesrećenim mogli prižiti pomoć na adekvatan način. Čim su ušli u Dom zdravlja pretražili su prostorije, što je mimo svake pameti, da vide da li ima oružja u Domu zdravlja, pa kad su obišli sve prostorije i vidjeli da nema oružja onda su krenuli na verbalno maltretiranje mene i direktora. Meni 15

GENOCID U FOČI 1992.-1995. su prijetili pošto se moj sin u tom periodu nalazio slučajno ovdje u Beogradu u vojnoj školi i da će otići da mi zarobe sina. Pa onda je krenulo dalje maltretiranje, da ja pozivam Muslimane Foče da se predaju. Postavili su me na prozor i u mene njih trojica uperili pušku. Zamislite taj strah kad u vas upere tri naoružana lica vatreno oružje i nikad se ne zna hoće li jedan, drugi ili sva tri povući obarač. To je trajalo jedno pola sata. Posle sam se vratio, otjerali su me gdje su već i ostale u podrum sklonili a onda su maltretirali direktora misleći da on ima nekog snajperistu, jednostavno izmišljanje kome nije bilo mjesta. I tako nas je dočekao mrak. Toga kritičnog dana nama vežu ruke u podrumskim prostorijama i odvedu nas zaobilaznim putem, oni koji poznaju Foču, ne onim putem koji ide prema Brionima, fočanskim Brionima, nego jednim zaobilaznim putem. Dovedu nas u logor “Livade” gdje mi ostajemo pet dana i pet noći. Kad je pala Foča u ruke srpskih snaga, znači 16. na 17, prebacuju nas u Kazneno-popravni dom. Mi tada već u KP Domu nalazimo civilno stanovništvo iz Donjeg polja koje se neposredno svojim prostorom naslanja na objekte Kazneno-popravnog doma i počinje razmještaj po sobama. Ubacuju nas na jedan surov, grub način pod pretnjom ubistvom. Treće veče mene odvode u samicu i ja ostajem u samici četiri do pet dana. Saznajem ko je upravnik logora i pošto smo se lično poznavali, ja od policajca tražim da me puste iz samice. Nakon konsultacija sa upravnikom, bivam pušten iz samice, kao i moj kolega Torlak Aziz koji je po zanimanju hirurg. Nas dvojica bivamo iz te samice pušteni, ali ne vraćamo se više u sobu iz koje smo odvedeni nego u drugu sobu. I tako se nastavlja verbalno i drugo maltretiranje iz dana u dan, da bi kroz jedno dvadesetak dana počelo i izvođenje pojedinih grupa, iz kojih se ponekad neko vraćao a većina je završavala nepovratno. I od tada praktično počinje ono nestajanje iz logora Foče. Tačan datum kada je prva grupa izvedena, to je negdje oko 13. maja 1992. godine. Nažalost, to se 16

GENOCID U FOČI 1992.-1995. nastavilo u manjim ili većim grupama tako da je otprilike najveći broj u logoru Foča nestao sa 31. 12. 1992. godine. Kasnije, pošto bi se moglo reći da je dovršen plan i projekat SDS-a u pogledu nekog njihovog optimalnog plana, mi smo preostali ostali da životarimo životom potpuno istrošenim. Naime, ono što su odmah primjenili po našem dolasku u logor, a to je minimalno davanje hrane, ne bi li nastala kakva oboljenja, bolesna stanja koja bi dovela biološki do umiranja pa bi bio kao lakši izgovor; umro je. Pa i pored toga i zapravo zahvaljujući tako slaboj ishrani, kao jednom od uzroka, desila su se umiranja, tako da u periodu dok sam ja bio,znači do 5. jula 1993. godine umrla su četiri čovjeka. Iza mog odlaska umrla su još dvojica. To je što se tiče onih koji su umrli da kažem na neki način prirodnom smrću uzrokovano ovim elementima koje sam pomenuo: slabom ishranom, torturama, koji su imali do dovođenja,jer bi obično svi bili fizički pretučeni prije dovođenja u sam Kazneno-popravni dom. Ko su žrtve? Naš predsjednik je rekao, i ja sam maloprije to rekao, da su to ljudi životne dobi od 18 do 80 godina. Ali nažalost, u toj grupi ja posebno izdvajam bolesne ljude za koje nikakvog razloga nije bilo da oni bolesni budu zarobljenci. Ja poimenično znam, pošto sam kao ljekar poznavao te ljude a nije ovom auditoriju pominjati ta imena, da su to teški duševni bolesnici bili. Među njima je bio i jedan mlađi, koji je prije sebi bio izrezao vene u jednom paničnom strahu, i oni su kasnije izvedeni i nestali i gubi im se svaki trag. Druga grupa, vrlo karakteristična, koja takođe apsolutno mimo svake pameti i razuma nije trebala da se nađe u jednom logoru, je grupa ljudi koji su imali operacije na srcu. Te operacije uradili su u Sremskoj Kamenici. Dvojica od njih su uradili bajpas a kod jednog su promjenjeni srčani zalisci. Zamislite da su i tako bolesne ljude sa teškim srčanim problemima doveli u logor. Dakle praktično sve što je bilo muslimansko trebalo je skloniti. 17

GENOCID U FOČI 1992.-1995. U Foči, to je interesantno, živi relativno mali broj Hrvata ali ni oni nisu bili pošteđeni. Od tako malog broja, ja se ne mogu tačno sjetiti brojnog stanja Hrvata, doveli su u logor četiri Hrvata, od toga je samo jedan preživio, dok su trojica izvedeni i ubijeni. I naša nekakva statistička obrada da je kroz logor prošlo 1.000 i više ljudi koji su se zadržali kraće ili duže vrijeme, odnosno pouzdaniji podatak da je u jednom periodu bilo zaista 700, od toga, evo kako je već istaknuto, za 322 se još uvjek pouzdano ne zna. Jedan broj je već pronađen na ekshumacijama i već su identificirani, što je dokaz da su oni koji su izvedeni iz logora i ubijeni.

Jedna od jama koja je otkrivena prije dvije godine, to je prema Tjentištu a svi se sjećate popularne Doline heroja Tjentišta, to je tu u blizini ta jama Piljak, u kojoj je ubijeno 85 i doveženo na pokop u Visoko. Tamo sam 18

GENOCID U FOČI 1992.-1995. prisustvovao, pozvali su me ne bi li ja nekog prepoznao. Nažalost, kod sviju je nađen komad čvrste omče i interesantno je da je kod svih na istom mjestu postoji šupljina na glavi gdje su znači vatrenim oružjem ubijani, kad im je komandovano da budu u određenom položaju i kad se pucalo da pravo padnu u tu jamu u kojoj su nađeni mrtvi. Užasan je bio i stravičan događaj sve to gledati i preživljavati i očekivati svaki dan ko će nestati. Uz to naravno bili smo lišeni slobode kretanja, prava na rad, prava na kontakt sa porodicom. Sve ono što jednostavno prati najužasniji vid rata, ugnjetavanje civila. Ja sam pokušavao kontaktirati da se ublaže naše nevolje, odgovor je bio: nema uslova da se vama popravi stanje, nema hrane. Ja sam se u međuvremenu razbolio. Mi smo svi izgubili na tjelesnoj težini od 15 do 20 kilograma i pojavili su nam se otoci što je karakteristično. Ja kao student samo sam teorijski promišljao šta to znači manjak bjelančevina u krvi, takozvanahipoproteanemija, pošto bjelančevine održavaju određeni pritisak koga ponestane kod pothranjenosti i onda tečnost prodire u tkiva, tako da se kod velikog broja nas pojavišeotoci na potkoljenicama. Mi smo alarmirali da se pojavljuju otoci što je rezultat neuhranjenosti, da bi nam kasnije povećali ishranu za jednu malu šnitu hljeba tek negdje u maju 1993. godine. Znači više od godinu dana su nas držali konstantno na istom režimu ishrane. To je jedna kutlača, mjera za varivo, jedna šnita hljeba i to je dva puta dnevno u toku 24 sata.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Odmah su formirali radne vodove koji su odlazili da rade sve poslove na području opštine Foča. Od sječe drva, košenja, branja voća, popravke kuća i svega što je trebalo, tako da su zarobljenici i na drugi način iskorišćavani radeći pod prisilom, vođeni su na prisilan rad. Po mom dolasku na Kulu stvari su se nešto promjenile. Izvinjavam se, da se još malo vratim Foči. Zamislite kako je Foča bila okovana, da tako kažem. Prodor nekog medija ili međunarodnih snaga Ujedinjenih nacija, vidjeli smo sada na slajdu, da se pojavljuje tek 1. jula, kad je ušla ova američka novinarska grupa i intervjuisala ovu ženu. Ja mislim da do tada u Foču niko nije mogao ući da napravi malte ne bilo kakvu informaciju. To je jednostavno bio zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura diktrirana politikom, prije svega, SDS-a jer je on pokretač svaga, koga je naravno prihvatila i vlast i vojska. Sve je to bilo tako uvezano da se ne može kazati kriv je ovaj manje ili više. Jednostavno je zaista ogroman broj ljudi kriv. Ako kažemo da je agresija na Foču počela 6. na 7. april a završila se 13. avgusta, zamislite, za četiri mjeseca etnički je očišćen jedan grad i šire područje, sela koja su se održala negdje do 15. jula kako neki izvještaji pokazuju. Jedno takvo područje etnički je očišćeno za četiri i po mjeseca, tako da je zadnji konvoj staraca, žena i djece iz Foče izašao 13. avgusta i otišao preko Crne Gore u Sandžak, kuda je 20

GENOCID U FOČI 1992.-1995. inače bio najčešći transfer onih koji su imali sreću da prežive. Još mi je u obavezi da kažem, koliko se osporavalo Međunarodnom crvenom krstu, da su oni na neki način došli da vide i registruju šta se događa u fočanskom logoru. Oni su iz medija znali da postoji logor ali kako doći do njega. I tek nakon 14 mjeseci, tačnije, to je bilo 23. juna 1993. godine, dolazi Međunarodni crveni križ, ali uklanjaju nas, jedan broj, da nas ne bi Međunarodni crveni križ registrovao i sklanjaju nas u podrumske prostorije susjednog objekta pekare a onda se obavlja registracija onih preostalih iz radnih vodova. Preko njih je onda Međunarodni crveni krst ipak saznao da postojimo i mi. Tako da sam ja praktično, i svi ostali neregistrirani od strane Međunarodnog crvenog krsta toga 23. juna, registrovan tek desetak dana po dolasku u Kulu. U Kulu sam prebačen 5. jula 1993. godine i ostao do 15.juna 1994. godine. Pošto i drugi imaju da kažu o svome preživljavanju, mislim da sam vas ovako telegrafski na neki način upoznao o jednom mučnom preživljavanju, kako ličnom, tako i onih manje i više bolesnih koje sam vidio, a koji su preživjeli ovo o čemu sam govorio. Hvala. Dr Ibrahim Karović – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd. Fond za humanitarno pravo – Istraživanje, dokumentacija i sećanje Konferencija Foča ‘92. – Fond za humanitarno pravo http://www.hlcrdc.org/images/stories/Outreach/Kazivanje_istine/Foca_1992/Izvestaj_sa_konf erencije_Foca_1992.pdf

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 6, 2017 · ANDREAS COBEL (ANDREAS ZOBEL), AMBASADOR SAVEZNE REPUBLIKE NJEMAČKE:FOČA JE, ZAJEDNO SA SREBRENICOM, SIMBOL NAJMRAČNIJE STRANE SRPSKE HISTORIJE

«Foča je, zajedno sa Srebrenicom, simbol najmračnije strane srpske historije. Ipak, u suočavanju sa prošlošću, pojedinci iz srpskog drustva daju nadu i predstavljaju evropsku budućnost ove zemlje. Podižući javnu svjest i borbom za pravdu prema žrtvama zločinâ, koji su bili unaprijed isplanirani i okrutno izvršeni,Vi imate moralno pravo da očekujete oproštaj i priznanje za zločine čije su žrtve postali i i svi građani u čije su ime vršeni zločini.« Andreas Cobel (Andreas Zobel), ambasador Savezne Republike Njemačke – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd – Konferencija Foča ‘92.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Andreas Cobel (Andreas Zobel), Ambasador Savezne Republike Nemačke, istakao je da ova tema simboliše mračnu stranu srpske historije, ali da, uprkos težini posla, treba rasvijetliti zločine, jer «nije patriotski kriti prošlost već priznati ono što je činjeno da bi se tako zaslužio oprost, jer su i svi građani, u čije su ime vršeni zločini, žrtve onih koji su te zločine vršili». «Dok Vi predstavljate evropsku budućnost Srbije i Crne Gore, oni koji deset godina poslije Srebrenice i trinaest godina poslije Foče još uvijek misle, i, što je još gore, zalažu se da se na bivšeg generala Mladića i krvnike iz Foče gleda kao na srpske heroje, predstavljaju agresivnu nacionalističku prošlost Srbije. Oni ne samo da vrijeđaju žrtve zločina, za koje su u slučaju Foče srpski vojnici i pripadnici paravojnih jedinica osuđeni na zatvorske kazne između 12 i 28 godina, nego su i odgovorni za to što demokratija u Srbiji još uvijek zaostaje u svom razvoju, što susjedi još uvijek sa podozrenjem gledaju na ovu zemlju, što privreda još uvijek nije potpuno integrisana u svjetsko tržište, što je organizovani kriminal još uvijek rak rana ovog društva, što Srbima još uvijek treba viza kad žele da putuju u inostranstvo i što ogromna većina poštenih građana ove zemlje jos uvijek živi u oskudici, sa malo vjere u bolju budućnost. Za Srbiju i Crnu Goru je veoma važno da prevaziđe ostatke prošlog režima koji, kao što to možemo da svakodnevno vidimo, još uvijek imaju veliki uticaj na društvo, privredu, državnu upravu i pravosuđe. To zahtjeva javnu diskusiju o reformama i obnovi i to zahtjeva značajno zalaganje naredne generacije! Znam da je lakše reći nego učiniti s obzirom na teške ekonomske uslove, ali da li postoji razumna alternativa? Poznato mi je da se govori o nekom trećem putu, nekom opreznijem prilazu izgovoranja istine u malim dozama i da se poduzmu mjere sa velikom oprezom vodeći računa o okolnostima kako se ne bi izazvale prevelike razmirice u društvu. To nije neprihvatljivo. Ali, ono što jeste neprihvatljivo je to što se Mladić deset godina poslije Srebrenice još 23

GENOCID U FOČI 1992.-1995. uvijek nalazi na slobodi, što je on do prije nekoliko nedjelja primao svoju penziju u Srbiji, što postoje jasne indikacije da ga pojedini dijelovi ovog društva i nadalje štite, što Vlada, koja je jedno vrijeme prilično hrabro i energično sarađivala sa Haškim tribunalom – opet i iznova objavljuje neke rokove do kojih će Mladić biti isporučen Haškom tribunalu da bi, opet i iznova, ti rokovi istekli bez rezultata. Postoji narastajući osjećaj u međunarodnoj zajednici da je izigrana. Vlada ne bi trebalo da potcjenjuje suštinu frustracije koja dosada prevladava među njenim prijateljima. A Srbiji koja dobrano kasni na putu ka evropskim integracijama potrebna je pomoć prijatelja. Da bih bio sasvim jasan: Srbiji ističe vrijeme. A izmiče i strepljenje međunarodne zajednice. Otvaranje vojnih arhiva ne može da nadoknadi isporučenje Mladića. Način na koji se Srbija suočava sa prošlošću nije samo pitanje poštenosti, iskrenosti i spremnosti na odgovorno djelovanje, nego je i odražaj stepena do kojeg se u ovoj zemlji dijele evropske vrijednosti, što opet veoma jasno utiče na njene izglede da se pridruži Evropskoj uniji. Prošlogodišnja pozitivna odluka o otpočinjanju pregovora o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom i Crnom Gorom nije se prvenstveno bazirala na poboljšanju stanja u privredi, nego prije svega na suštinskom napretku u saradnji vlade Republike Srbije sa Haškim tribunalom u prvoj polovini 2005. godine. Odmah na početku pregovora jasno je izrečeno da za uspješno nastavljanje puta ka evropsko-atlantskim integracijama Srbija i Crna Gora mora poduzeti sve što je u njenoj moći da riješi otvorene slučajeve u saradnji sa Haškim tribunalom. Ta saradnja je tokom prethodnih mjeseci postala toliko razočarajuća da Evropska unija sada provjerava da li je neophodno da se pregovori o stabilizaciji i pridruživanju suspenduju dok se ne utvrdi suštinski 24

GENOCID U FOČI 1992.-1995. napredak u saradnji sa Tribunalom. Odluka o tome kako će se dalje postupiti, očekuje se tokom zasjedanja ministara inostranih poslova Evropske unije. Neophodna je ozbiljna rasprava sa ciljem da se uvjere i oni koji dosada nisu shvatili da je samokritičan stav prema pitanju “Šta smo pogriješili u proslosti?” – bez sabiranja i oduzimanja grešaka jednih prema greškama drugih – preduslov za svjetliju budućnost. Neophodno je da se intenzivnije vodi opšta rasprava o međunarodnim obavezama Srbije i Crne Gore i, možda još značajnije, o potrebi da se ratnim zločincima sudi pred domaćim sudovima. Fond za humanitarno pravo postavlja standard u tom pravcu. Bolja edukacija javnosti i bolja medijska pokrivenost bi zasigurno pomogli da se mladoj generaciji da neiskrivljena slika o ratnom periodu. Ovdj se ne radi o tome, kako bi neki mogli da zamjere, da se blati ime junačke nacije. Nasuprot, prekid sa Miloševićevom prošlošću je od životne važnosti za demokratiju u Srbiji i ja jednostavno ne mogu da razumijem zašto se ova demokratska vlada Srbije toliko ustručava da istakne koje pravno stanje je naslijedila zahvaljujući Miloševiću: počevši od Kosova preko Haškog tribunala do korupcije i organizovanog kriminala. Raskinuti sa ovom prošlošću potrebno je da bi se pročistio vazduh i da bi se naciji povratilo dostojanstvo. Ja itekako dobro znam o čemu govorim, ne praveći neumjesnu paralelu. Poslijeratna Njemačka je dobila pravni sistem, vladavinu pravnih standarda i stabilne političke institucije za koje nema primjera u njemačkoj historiji. To je omogućeno kroz integraciju Njemačke u demokratske međunarodne i evropske strukture. A evropska perspektiva Srbiji nudi pouzdani okvir za posao koji je čeka. Demokratija i vladavina prava su ključ za istinske promjene. One, između ostalog, znače parlament koji kontroliše vladu i njene organe, uključujući bezbjednosne službe, vojsku i policiju. One znače poštenje 25

GENOCID U FOČI 1992.-1995. i integraciju nacionalnih manjina. One znače nezavisno pravosuđe koje čuva prava svakog pojedinca i koje garantuje institucionalnu kontrolu. Jednom riječju: Kritično i iskreno suočavanje sa prošlošću je preduslov za stabilnu i prosperitetnu budućnost. Niko ne kaže da je to jednostavno uraditi. Nadam se da će, što je moguće brže, velika većina građana ove zemlje shvatiti da će svoju budućnost i svoje opravdano mjesto unutar Evropske unije obezbijediti jedino otvoreno i transparentno društvo. Srbiji je na njenom putu u Evropu potrebna pomoć prijatelja i ona je dobija. Istovremeno je potrebno opredjeljenje i posvećenost društva da se Srbija sredi i modernizuje. To zahtjeva promjenu stava. Historija Srbije ne treba da se negira ili da se odbaci ali samozaljubljenost i imperijalni snovi nisu putokazi za budućnost. Te duhove prošlosti treba savladati kako bi se Srbija integrisala u sredinu sa dobrim odnosima sa susjedima i kako bi se zemlja vodila u pravcu demokratije, stabilnosti i prosperiteta” , u svom obraćanju rekao je ambasador Savezne Republike Njemačke Andreas Cobel. Andreas Cobel (Andreas Zobel), ambasador Savezne Republike Njemačke – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd – Konferencija Foča ‘92.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 5, 2017 · FOČA 1992. : SVJEDOČENJA

2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te tzv. „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – govori Mujo. priredio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 5, 2017 · FOČA 1992.:NEMOJTE NAS UBITI, DRUŽE NASTAVNIČE!

Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”- Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag. Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića.

priredio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 5, 2017 · FOČA 1992.: SILOVANJA (SVJEDOČENJA)

“Muškarci koji su me silovali pripadali su JNA.Bila su trojica i nosili su maskirne uniforme;dvojica su bila iz Crne Gore.Dolazili bi u kuću koja je služila za ispitivanje,zatim bi nas odveli u selo Trnovača,autom-u jednu posebnu kuću.Dovedene su i dvije moje komšinice i tu nas silovali dva-tri sata.Svaki od 30

GENOCID U FOČI 1992.-1995. ove trojice bi uzeo sebi po jednu od nas i silovao je.Mene je silovao onaj treći koji je rekao da je iz Foče.Poslije silovanja su nas vratili u kuću za ispitivanje. Pet dana kasnije su me odveli u policijsku stanicu u Foči i držali u ćeliji dvadesaet dana.Tu su bila dva stražara;jedan aktivni policajac iz policijske stanice Foča,a ime mu je Dragan.Bila sam zatočena sa još dvije žene.petog dana bile smo pojedinačno saslušavane u policijskoj stanici.Tokom mog SASLUŠANJA BILA SAM PRETUČENA I SILOVANA OD DVOJICE.PITALI SU ME GDJE SE KRIJU MUSLIMANI,NAPALI ME ŠTO RAĐAM MUSLIMANSKU DJECU. I tako petnaest dana svaki dan.Uvjek su nas silovali drugi vojnici….”

Silovanja u Karamanovoj kući svakodnevno su se dešavala. Među zločincima su bili Pero Elez, Radovan Stanković, Zoran i Neđo Samardžić, Duško Pržulj, Nikola Brčić… U septembru 1992. svim Bošnjakinjama koje su još živjele u Miljevini naređeno je da napuste ovo mjesto. Autobusima su prevezene u Foču i smještene u zgradu “Partizan”, da bi ponovo bile vraćene u autobuse. S Mejrom su bile njene tri kćerke.Samira ju je grčevito držala za ruku, govoreći 31

GENOCID U FOČI 1992.-1995. joj da hoće da je ostave. Ispred autobusa je bio Radovan Stanković. Mejra ga je pitala zašto hoće da ostavi njenu 12-godišnju kćerku.- Nemoj, Radovane, pa ona je još dijete – govorila je Mejra.Ušla je s djecom u autobus. Za njom su ušli srpski vojnici. Istrgli su joj Samiru koja ju je čvrsto držala za ruku, plačući i moleći da je ostave, a onda, kada je vidjela da će joj Stanković kamom odsjeći ruku, Samira je popustila majčinu ruku.Bespomoćna Mejra je zapomagala da joj ostave dijete. Nisu se obazirali, odveli su je.

Mejra je nakon toga nikada više nije vidjela…Stanković je učestvovao u dodjeljivanju djevojaka vojnicima, a one koje nisu bile nikom date, kao što je Samira, mogao je silovati svaki vojnik kome je bilo dopušteno da uđe u Karamanovu kuću. Odobrenje za ulazak davali su Elez i Stanković. Krajem oktobra 1992., u Karamanovu kuću kod Stankovića došao je Dragan Zelenović (osuđen na 15 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti) s grupom vojnika.Samiru je zajedno s još tri djevojke uzeo od Stankovića i odveo je u Foču, gdje ih je predao Radomiru Kovaču (osuđen na 20 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti), koji ih je držao u svom stanu u kome je živio i Jagoš Kostić. U stanu “strave i užasa” Samira je ostala do 20. oktobra 1992., a onda je Kovač zajedno s Vojkanom Jadžićem nju i još jednu djevojku odveo u kuću blizu hotela “Zelengora” i predao ih nepoznatim vojnicima. Tu su ostale oko 32

GENOCID U FOČI 1992.-1995. dvije sedmice. Nakon 15-tak dana Samira i ta djevojka odvedene su u stan u naselju Podmusala. Opet su bile svakodnevno silovane.Nekoliko dana kasnije Samira je predata zločincu Janku Janjiću Tuti, a dvije sedmice kasnije ponovo je vraćena u Kovačev stan. I onda je 25. decembra 1992. Kovač prodao Samiru izvjesnom crnogorskom četniku Dragecu za 200 njemačkih maraka?!To je posljednja informacija o njoj. Samirina drama okončana je bez svjedoka. priredio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 4, 2017 · U FOČI 1992. POSTOJALA “NAJMANJE DVA ZORANA NIKOLIĆA” – TVRDIO JE ZORAN NIKOLIĆ

Objavio:Justice Report/Detektor – BIRN BiH 18.07.2014

Zoran Nikolić, koji je bio pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), za početak sukoba, u aprilu 1992, okrivio je fočanske Muslimane. Opisao je kako je u prvim sukobima poginuo njegov brat koji je bio komandant jedne jedinice TO. Nikolić je tvrdio da su svi, prije rata pravosnažno osuđeni zatvorenici bili 34

GENOCID U FOČI 1992.-1995. pušteni iz Kazneno-popravnog doma u Foči, “dan pre izbijanja sukoba”, što je izazvalo strah lokalnog stanovništva. Kazao je da “ne zna po čijem nalogu” je to urađeno, ali je sugerisao da su to učinili Muslimani. Prema optužnici protiv ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, Foča je jedna od sedam bosanskih opština u kojima je progon Muslimana i Hrvata imao razmere genocida. Upitan da li zna da su vođe srpske TO Gojko Janković i Miodrag Kunarac u jednoj kući držali porobljene Muslimanke koje su bile izlagane višestrukom silovanju, Nikolić je odgovorio: “Čuo sam, ali tek poslije rata, da su Janković i Kunarac držali i silovali žene. Za rijeme rata to nisam čuo ni od koga”. Podsećajući da su i Janković i Kunarac zbog toga osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zastupnica optužbe je iz presude Tribunala Kunarcu citirala izjavu žrtve da ju je “dva puta silovao i – Zoran Nikolić”. Svjedok je prokomentarisao da ne zna za tu tvrdnju te da su u Foči tada postojala “najmanje dva Zorana Nikolića”. Upitan direktno da li je on Zoran Nikolić koji je silovao muslimansku ženu, svjedok je odgovorio da nije. Objavio:Justice Report/Detektor – BIRN BiH 18.07.2014

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Februar 4, 2017 · PRANJE MOSTA OD TRAGOVA KRVI (OBJAVILE: ENOVINE 12.06.2010)

Objavile: e-Novine 12.06.2010 Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zločini u Foči (4) Pranje mosta od tragova krvi

Tako smo živjeli iz dana u dan očekujući da će se nešto značajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, počelo je odvođenje zatočenika koji se više nisu vratili. Među prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Čankušić Refik. Za njima su svakog dana odvođeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela bačena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goražda, objavljivao imena ljudi čija su tijela izvađena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foča. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viđali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdžent da bi krv

GENOCID U FOČI 1992.-1995. temeljito saprali. Tragove klanja “brisali” su paljenjem tijela žrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile isključivo benzin.

Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inače, imala svoj specifični ritam: obično su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum čuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao. Bio je to “golf”, čiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško bačeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku – bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: živjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa živcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.

GENOCID U FOÄ&#x152;I 1992.-1995.

(e-Novine 12.06.2010)

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Januar 10, 2017 · ZLOČIN U MILJEVINI

objavljeno:24 Novembar 2006 Justice Report/BIRN BiH

Svjedokinja B je u Miljevini živjela sa majkom, ocem i bratom sve do 9. juna 1992. Taj dan su srpski vojnici, među kojima i Neđo Samardžić, odveli njenog brata i oca zajedno sa još 36 muškaraca. Sudbina ove grupe muškaraca nije poznata do danas. Žene i djeca koji su ostali živjeti u Miljevini kraj Foče, bili su izloženi stalnom «psihičkom maltretiranju», kako je rekla svjedokinja B.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. «Ne daj Bože da se nastavilo.Moja majka i ja smo planirale izvršiti samoubistvo», rekla je u svom svjedočenju, te dodala kako je za vrijeme boravka u Miljevini smršala 18 kilograma «od straha». Tvrdi i da je sredinom augusta1992. godine u njen stan došao Neđo Samardžić sa još jednim, njoj nepoznatim,muškarcem, odveo je u sobu gdje ju je silovao, dok je njena majka, također zaštićena svjedokinja, ostala u kuhinji sa drugim vojnikom. «Rekao mi je da se skinem što sam i učinila», rekla je svjedokinja B dodajući da joj je optuženi Neđo Samardžić rekao da će je «ubiti ako se bude derala». Njena majka, zaštićena svjedokinja pod pseudonimom C, je prepričala kako je slušala silovanje svoje kćerke. «Čula sam je samo kako plače»,rekla je i dodala da je za to vrijeme drugi vojnik njoj naredio da se skine zaprijetivši da će joj «makazama iskopati oči» ukoliko ga ne posluša. Silovanje i zlostavljanje ove dvije svjedokinje dio je optužnice protiv Neđe Samardžića. Obje su 3. septembra odvedene u zatočenički centar formiran u sportskoj dvorani Partizan u Foči, a potom u ženski logor Karamanova kuća. «U Karamanovoj kući je bilo šest maloljetnih djevojčica», rekla je ova svjedokinja napominjući kako su ona i njena majka puštene «jer su se vojnici predomislili». Apelaciono vijeće je saslušalo iskaz zaštićene svjedokinje D koja je živjela u Miljevini sa troje maloljetne djece do septembra 1992. godine kada su odvodeni u sportsku dvoranu Partizan. «Tu su nas pretresali, uzimali pare i odvodili žene na silovanje», rekla je svjedokinja D dodajući da je na zidovima u dvorani vidjela tragove krvi. Sve tri zaštićene svjedokinje su iz Partizana autobusima, zajedno sa drugim zatočenim ženama i djecom, prevezene do granice sa teritorijom koji je tada kontrolirala Armija Republike BiH,odakle su pješačili do Goražda. Justice Report/BIRN BiH

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Posted on Januar 14, 2017

GENOCID U FOČI 1992.-1995. : ČETIRI TUŽNE PRIČE IZ MOJE MAHALE (napisao:Ševko Kadrić)

Božovac-potok je ulijevajući se u Ćehotinu napravio brežuljak,skoro brdo preko puta Aladže džamije u Foči.Graditelj džamije opraštajući se od svojih ruku djela,poručio je:“Ništa joj ne može biti ni od Drine ni od Ćehotine,ali plašim se Božovačkog potoka“. Na tom brdu Božovac podignuto je fočansko pravoslavno groblje.U brdu ispod Zabrane bila je pravoslavna crkva pravljena još u doba Turske i naselje oko 41

GENOCID U FOČI 1992.-1995. nje,tako se i zvalo,samo Crkva,a ono između crkve i groblja opet Podcrkva. Čohodar mahala se prije nekoliko vijekova formirala istočno od Božovačkog potoka sa džamijom ispred.U drugom ratu svo muškinje zatečeno na džumi u džamiji odvedeno je na Drinski most i poklano.Među odvedenim i 18 Isanovića bilo.Ostala priča ničim neobilježena.Poslije rata Čohodar mahala se počela širiti i uzvodno i nizvodno.Spojili se i Božovac i Mahala i Crkva i Podcrkva,bar tako se činilo. Azra,Munibica,Tehvila i Vasvija su četiri žene iz više generacija,iz iste ulice položene po brdu Božovac,naslonjene na pravoslavnom groblju.Vezuje ih ulica,ali i slična sudbina.

Priča prva:AZRA Roveći po sjećanjima tražim informacije o mnogo priča u jednoj,o mnogo tuge na jednom mjestu.Podavno je bilo kad je majka rekla: —Doselili kod Sulja novi postanari.Fini nekakvi,ali ne da Bog da imaju

GENOCID U FOČI 1992.-1995. djece.Sedam godina čekaju i ništa.Sjećam se onih proljetnih radova u cvjetnoj avliji kad bi je moj brat Revko zadirkivao pitajući za muža. —Hej,Munira,hej,Munira gdje ti je Miralem? Ko sad da mi majka šapće dobro čuvanu tajnu koju su svi u komšiluku znali: —Zakačila Munira.Neće li,ako Bog da,i u njihovoj kući zakmečati. Znam da smo išli na slatku,da je majka nosila darove,a boga mi,i babo se isprsio nad bešikom.Beba na roditelje.Curica debeljuca.Rasla je Azra kao iz vode.Sa tri godine kao pred školu.Dok bi sa terase gledala u našu baštu,Revko bi je zadirkivao: —O,Almira gdje ti je Munira?-A ona bi njemu: —Nitam ja Almira,ja tam Azra. Kad su četnici u aprilu napali Foču,Miralema i svo muškinje iz mahale su odveli u Kazneno popravni dom od kog su logor bili napravili.Kasnije mi je Kerima pričala da ih je jednom vidjela.On je bio u grupi koja je čekala da idu na nekakav rad,a Munira je prilazila sa Azrom.Azra je nosila neku kesu i trčala Miralemu,on je plakao i grlio je.Čula je kako joj je govorio,dok su ih tjerali u autobus: —Čuvaj dijete,Munira-Tu se gubi njegov trag.Nisam čuo da je iko i ikad više spomenuo Miralema Ramovića među živima. Kad su četnici bacili jednu od bombi u kuću među žene i djecu gdje je bila i Munira.Azra je teško ranjena.Odnekud je došla nekakva policija i odvezla Muniru sa krvavim djetetom u bolnicu.Do bolnice Munirino srce nije izdržalo.Umrla je,a Azra je ostala u fočanskoj bolnici.Po drugoj verziji priče i Muniru su ubili sa ostalim u kući kod Sulja Šora i sutradan kad su leševe zatrpavali dijete se počelo mrdati i neko ga je odnio do bolnice. Da li je još živa?Da li je još Azra?

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Priča druga:MUNIBICA Munibica,kako je od milja zvala moja majka,je jedna od šestero djece rahmetli nene Zibe Ahmić.Poslije nenine smrti živjela je sama u Čohodar mahali iznad fočanskog pravoslavnog groblja.Sama,hroma u jednu nogu,sa skoro šestdeset godina.Spomenuli su mi je,kao jednu od onih što pobiše u mojoj mahali,ali Munibica se nije dala. Bilo je kasno junsko popodne,skoro veče.Čekao sam četiri autobusa preživjele fočanske nejači na makedonskoj granici.Čekao skoro šest sati.Makedonska vlada je već bila donijela odluku da u Makedoniju “zbog pretrpanosti” više ne mogu ulaziti izbjeglice iz Bosne.Vraćali su autobus za autobusom.Fočacima sam bio kao nada,zvali su me da dođem pred njih na granicu i na veliko čudo svaki put je “upalilo”. Iza krivine su se pomolila četiri autobusa,četiri krntije izbušene puščanim mecima.U autobusima stotine izmučenih i istravljenih ljudi sa-samo jednim 44

GENOCID U FOČI 1992.-1995. pitanjem u pogledima:”Hoćemo li proći?”Negdje u grlu je ostao grč,a u očima suze.Pogledao sam njih,pa komandira Stojčeta i rekao:”Pa već ste prošli.” Pitao sam ima li ko iz moje mahale,kad neko mi maše iz dubine autobusa. —Jesi to ti,Muniba? —A jesam-veli ona. —Ima li još koga? —Nema-odgovorila je… Kad su se već smjestili u Ćićino Selo u Skoplju,otvoreno zbog njih,svratio sam sa novinarima da im pokažem ljude “upravo stigle iz sama pakla”,kako je grčki TV komentator počeo emisiju.Pili smo kafu kod Munibice i evo kako ona “preteče”: —Kako? Ko i moja rahmetli majka u prošlom ratu,što sačuva nas šestoro,glavom-Smiješila se Muniba točeći kafu. —Kako glavom?-radoznalo je pitao jedan od novinara. —Prvi put smo bili u jednoj velikoj kući kod Sulja Šora.Muškarce su već odveli i bile su samo žene i djeca.Razmišljale smo šta ako dođu.Pemba,Suljovica nam je pokazala balkonska vrata i balkon preko kog bi mogli pobjeći u moju baštu.I jednu noć odozdo iz groblja baciše bombu u podrum.Nasta vriska kuknjavija,sve žene se izgubile.Čujemo da ulaze na donja vrata,sve stoji ko okamenjeno.Ja sa ovakvom nogom i kičmom sama odguram kauč ispred balkonskih vrata.Otvorim vrata,preskočim ogradu balkona i skočim u svoju 45

GENOCID U FOČI 1992.-1995. baštu.Tamo sam se zavukla u drva i pokrila nekom dekom što se zatekla na žici.I sve sam čula kako pucaju,psuju.Sve su pobili i onog malog Kenđa Suljovog od tri godine ustrijelili kod ograde.Kažu nekakav Lazar Kunarac,nekakav Fundup ali bogami ih je bilo više.Prije nego su bombu bacili dolazio je Radivoje Vuković,zvala ga Pemba da nam pomogne i čule smo kad mu je neko iz groblja rekao:”Samo ti Radivoje pomaži,samo…” —Popijte,ohladi se,-gledala je Munibica u nas i čudila se da niti trepćemo,niti pijemo. —Poslije sam otišla kod Deleutke,bliže džamiji.Bilo nas je nekoliko žena i djece u kući.Opet jedno predveče lupao neko na vrata.Ode Deleutka da otvori i odmah je ubiše na ulazu.Kako su ulazili tako su i pucali.Ja trk u spavaću sobu čučnem između kreveta i pokrijem se dekom.Dođe jedan gleda i čujem kako govori:”Nema više niko”.I eto,ja ovakva pretekoh.Moja bi rahmetli majka govorila: —Muniba šćeri,nema smrti bez sudnjog dana.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Priča treća:TEHVILA Kemo Dželilović,Profa kako su ga zvali,odvezao svoje dvoje djece veče prije početka napada na Foču nekome na selo,a on se sa suprugom TehvilomVilom vratio kući.Dvoje maksumčadi od četiri i šest godina.Kad su počele granate sa Zabrane na Donje Polje,Kemo ostao kao u mišolovci – niti je mogao djeci,niti ih je mogao ostaviti.I on kao posljednji očajnik obuče uniformu TO,pušku u ruke pa sa Goranom Mitrašinovićem,jednim od kasnije najvećih zločinaca u Foči,u auto i kao čuvaju ulicu.Kad je prestalo granatirannje jedan 47

GENOCID U FOČI 1992.-1995. od prvih kog su odveli u logor bez traga bio je Kemo.Optužili su ga da je na kući imao mitraljesko gnijezdo,a patrolu je doveo Goran Mitrašinović. Keminog oca Halima-Dedu pucao je prvi komšija Ljubo kroz prozor iz pištolja i ranio u ruku.kasnije su i njega odveli u KP dom.U kući je ostala Mina.Kemina majka,sestra Seka,komšinica vasvija Hodžić i Tehvila.Došli četnici jedan dan u komšiluk kod Radivoja Vukovića i zvali Minu da im donese kafu.Odnijela kao što je i uvijek i činila pazeći se sa komšijom.Sutra u pola bijelog dana opet isti četnici,Fundup i Kunarac samo sad direktno u kuću i odmah počnu psovati i pucati.Minu su pogodili u kuhinji i ona je pala.kad je jedan od ubica uperio cijev na Tehvilu,ona prije čučne i padne po podu,onaj promašio.Vasvija je istrčala u dvorište i tu je i stigao četnički rafal.Seka je istrčala na balkon,popela se na trešnju i nisu je vidjeli.Vila je tako ležala na podu pretvarajući se da je mrtva dok se nisu ponovo vratili. —Čujem,kaže ona,onaj jedan kaže: —Stara je još živa. —Daj im još po jedan metak-veli onaj drugi. —Stisnem zube.Prvi pucanj i svekrva samo zahropta.Drugi sam čula i kasnije sam se probudila u krvi i bila sam na leđima.Sve me boljelo.metak je sa leđa probio desno plućno krilo i dojku.imala sam i modrice od kundaka.tako ranjenu i u nesvijesti su me tukli.Skupile se komšije i Tiho s Pjeska me odvezao do bolnice.U bolnici me operisali i krili desetak dana.Otpuste me,a ne znam kud ću,kad me sretne žena Muniba Veiza,kog su davno bili odvezli,i svrati sebi.I eto sa njom dovde-priča mi Tehvila.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Kad sam išao na makedonsku granicu pred grupu iz Foče koju je vodio Preljub Tafro,rekoše mi da dolazi i Tehvila.Dođe autobus,nje nema.Preljub mi šapće da grupa nije mogla u ovome autobusu-krenuće drugim iz prijepolja.Čekam i taj,imam i nekakvo auto.Plašim se da se smjena „mojih“ policajaca ne promijeni.Stiže autobus nje nema.Pitam šofera i on mi šapće da oni iz Bosne idu kroz šumu.Vidim Vilu,kost i koža.kad me ugledala,počne trčati i vrištati: —Nedaj me,brate…Plakao sam grleći tugu i ljepotu moje mahale. Cijela grupa je prošla.Vila,Zulfova žena,i djeca su nastavila sa mnom.Vilu smo odvezli u bolnicu da joj previju i pogledaju ranu… Čula je da su joj djeca stigla do oca i majke u Goražde.Kad se malo oporavila,iz Skoplja je otputovala na jedini put koji je čekao,put Goražda.Da li je stigla?

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Priča četvrta:VASVIJA Bukovica,smještana između Čajniča,Pljevalja i Foče,bila je poprište klesičnog genocida u drugom svjetskom ratu,posebno 1943.godine.Adilovići su samo jedna od porodica koja je doživjela pravu tragediju.Cijelo selo,sve što su zatekli četnici su pobili.Vasvija je bila djevojčica od 4-5 godina,koju je nečije mrtvo tijelo poklopilo na stratištu i tako je pretekla.Kako je stigla do Čajniča,pa onda do doma za ratnu siročad u srednjoj Bosni nije mi poznato.Znam da je njen otac partizan pronašao u domu i poslije rata poveo u Bukovicu.Kad su prije sela svratili u prodavnicu da nešto pokupuju,vasvija se ukočila od straha i povukla oca nazad. —Šta je?-pitao je otac u čudu. —Onaj što prodaje je jedan od onih što su nas klali-odgovorila mu. —Platićeš mi,izvam živ ne budem-rekao otac onom u prodavnici.I nije platio.Ubrzo četnička trojka ubila partizana Adilovića pred kućnim pragom,Vasvija im opet utekla. Kad se zacurila,srela Šerifa Hodžića,stasita momka sa Kunova pored Foče i oženili se.Kuću napravili,u bašti cvijeće podgojili.Rodili Enisu,Hilma i Medihu.A onda počela i unučad pristizati. Novi rat u Foči Vasviju i Šerifa zatekao,prevarilo ih prijateljstvo sa Milojem i Jojom Mitrašinović,ali i kuća i ona cvijetna bašta.Kike ih je zadnji put vidio zajedno baš kod Hodžića,pili kafu a pored bile puške,Šerifova lovačka i Milojev automat.Šerifa ubrzo odveli u logor i tu nestao.Vasvija u kući nije smjela sama boraviti i prešla kod Mine Dželilović u komšiluku.I njeno muškinje bili odveli nekud!!? 50

GENOCID U FOČI 1992.-1995. U sred bijelog dana došli četnici i ubili Minu i ranili joj snahu u kući,a Vasvija pala pogođena sa leđa u sred avlije.U onom ratu kao djevojčica uspjela pobjeći četnicima ovaj rat je odraslu zatekao…

______________________ 1. Azra:Da li je još živa?Da li je još Azra? 2. Munibica je autobusima bosanskih izbjeglica poslije Deytona stigla do Goražda,do Drine,da ako se i Foči vrati. 3. Čuo sam se sredinom 1995.godine sa Tehvilom.Preko Unprofora je uspjela dobiti djecu iz Goražda,sad ih oporavlja,liječi. 4. Vasvina i Šerifova djeca su preživjela ovaj rat i tek poslije otišla preko „bare“.Gledam tužnu sliku Vasvine kuće napravljene prošle godine u Foči.Od onog cvijeća po avliji ni traga nema,svinje i korjenje izrovale. 51

GENOCID U FOČI 1992.-1995. napisao:Ševko Kadrić _______

_______

Ševko Kadrić rođen je 8. maja 1955. godine u selu Hajlovine, opština Pljevlja. Od 1959. godine živio je u Foči, a već sa 15 godina otišao je na školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb, gdje je i magistrirao narodnu odbranu, a nastavio je usavršavanje i u Beogradu. Predavao je narodnu odbranu u Sarajevu u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj akademiji. U Švedsku je došao s porodicom u oktobru 1992. godine, najprije u vojni kamp u Stockholmu, promijenili su u tim izbjegličkim danima još tri kampa, a potom su dobili naseljenje u Helsingborgu. Od 1999. godine s porodicom je živio u Värnamu, gdje je prvo radio u fabrici, potom kao nastavnik likovnog vaspitanja, a posljednjih godina kao pisac i slobodni umjetnik, a 2008. godine vratio se Helsingborg gdje je iznenadna preminuo 11. oktobra 2014. godine, u 59. godini. _______

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik priredio i prilagodio:Kenan Sarač

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Januar 25, 2017 · POEZIJA MERVANE GOGALIJA : BAŠ IZ FOČE

BAŠ IZ FOČE Jesam, ja sam baš iz Foče Od babe i majke baš fočaka Od dede i nene baš fočaka Zambaci,jorgovani,hadžibezi Sa fočanskih kaldrma u duši mi baš ostaše Jesam baš iz Foče u kojoj sve do jednog Nevinog fočaka pobiše Jesam, jesam baš iz Foče Iz baš one Foče koje baš nema više Mervana Gogalija

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Mervana Gogalija mlada spisateljica iz Foče, sa fočanske kaldrme, diplomirani je ing poljoprivrede. Živi i radi u Sarajevu. Piše za se i za svoju dušu da ostanu uspomene i sjećanja na Foču.

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Januar 9, 2017 · DO KONAČNOG ISTRIJEBLJENJA ILI…??? (VIDEO)

Jesmo li sretniji??? Jesmo li pametniji??? 55

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Godine prolaze mi gledamo… Korak naprijed, natrag dva… Godine prolaze, ništa se u Foči (k'o ni u Bosni) ne mijenja – na bolje! Svaki dan nam donosi neko zlo, a newfašizam sve jači. I jača li jača. Neizvjesnost opstanka je velika. Da li su to najave novih humanih preseljenja? Da li je to nagovještaj nekog novog etničkog čišćenja? Da li nam se sprema novi genocid? Novi urbicid? Ili je to samo nastavak 1992. – 1995.? A narod? Narod mudro šuti… VIDEO: Zločini genocida u Foči

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik priredio:Kenan Sarač 56

GENOCID U FOČI 1992.-1995. Posted on Januar 9, 2017 · Uredi FOČA: KO NAS BRE ZAVADI?

O čemu mi to ovdje pričamo? Ko nas pravi budalama i zašto? O kakvom pomirenju je riječ? O kakvom suživotu? Foča je odavno grad u kojem fočanski nesrbi dolaze uglavnom na godišnje odmore ili da prožive svoje zadnje dane. Grad iz kojeg je etnički istrebljeno 15000 nesrba i drugih „nepodobnih“, ubijeno je najmanje 3000 civila (još se traga za 1000 “nestalih”), preko 600 silovanih i zlostavljanih, u kampanji zastrašivanja i progona. To je grad u kojem su se sakrile i u miru žive na stotine neprocesuiranih zločinaca, masovnih ubica, silovatelja, zlostavljača i kriminalaca koji su izgrađivali „republiku srpsku“. U Foči kada se rukuješ sa nekim ne znaš kome zaista ruku pružaš! To je grad u kojem nesrbi od 1992. godine mogu politički egzistirati u javnom prostoru ili kao političke ikebane ili kao margina i de facto manjina, iako su de iure ravnopravni sa Srbima (šatro

GENOCID U FOČI 1992.-1995. ravnopravni). fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik priredio:Kenan Sarač Posted on Januar 8, 2017 · FOČA, 08.01.2017. : (JOŠ JEDNA) ĐIKANIJADA I SILNA BAKLJADA (FOTO)

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Velikom bakljadom i tzv himnom , uz ogromni bilbord svetog arpadija, navodne navijačke grupe delije foča navodno je nešto čestitala drpskoj. Navodno je prisustvovao veliki broj građana, koji su aplauzom pozdravili ovaj potez mladih sugrađana.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

Kuda idu divlje svinje da mi je znati?! Da li se sve svodi na neko psihičko/psihološko iživljavanje ili??? 60

GENOCID U FOČI 1992.-1995. I dok su Bošnjaci 1992. spavali i čekali da svijet reaguje,etničko ćišćenje je završeno genocidom.

GENOCID U FOÄ&#x152;I 1992.-1995.

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

fotografije:flickr ekranportal13/fb PutnikNamjernik priredio:Kenan Sarač Posted on Januar 7, 2017 · Uredi GENOCID U FOČI 1992. – 1995. 64

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru, portalima itd…/ Knjiga u nastanku. Zasad dostupna u virtualnom izdanju. Knjiga je nastalo iz nekih ličnih razloga i šutnje. Šutnje o Foči. I zločinima u Foči i na teritoriji Fočanske općine. Žalosno je što mnoge žrtve ne žele pričati o zločinima i zločincima. Žalosno je što bivši kogoraši ne žele pričati. Žalosno je što se Foča zaboravlja. Zaboravljena je od države, vlasti, bošnjačkih predstavnika. Povratak u Foču je doživio fijasko. Razlozi. ZAŠTO? Da se ne zaboravi Foča. 65

GENOCID U FOČI 1992.-1995.

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ https://www.scribd.com/document/336614969/Genocid-u-Foči-1992-1995priredio-Kenan-Sarač

GENOCID U FOČI 1992. – 1995. /zbirka tekstova objavljenih na facebooku,flickru,portalima itd…/ https://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FOČI_1992._-_1995.__Kenan_Sarač Pohttps://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FOČI_1992._-_1995.__Kenan_Saračhttps://www.academia.edu/30934182/GENOCID_U_FOČI_1992._-_1995._-_Kenan_Saračwered by

Publish for Free

Kenan Sarač

GENOCID U FOÄ&#x152;I 1992.-1995.