FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA) by guru guru

FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA) priredio:Kenan Sarač izbor tekstova sa portala focanskidani, flickr-a i facebooka

Posted on April 16, 2017 ·

FOČA 1992. : SODOMA I GOMORA U FOČI (ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA)

AZRA I LAJLA Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”. Ovo je jedna priča koju je ova novinarka napisala o silovanoj ženi iz Foče i njenoj kćerki. Vozili smo se satima sjeverno od Sarajeva, vrteći se i vraćajuci gore dole po blatnjavim putevima pokrivenim snijegom, sve dok nismo stigli do ulaza u kamp sa montažnim kućama smještenim u planinskom selu. Na ogradi je bila bodljikava žica. Kroz kamp je vodila dugačka cesta i na njoj je bila gomila djece koja su očito krenula u školu. Jedno od njih na sebi je imalo ružičaste pantalone čije su nogavice bile utrpane u čizme koje su dosezale do koljena. Kosa joj je bila skupljena u rep, povezana plavom trakom. Bila je bez sumnje lijepa. Imala je grudvu snijega i pomalo se ukočila kad smo joj prišli. Bila je to Lajla.

SODOMA I GOMORA U FOČI “Stanite. To je ona!”, povikala je Meliha, žena iz Asocijacije bivših zatočenica logora BiH. Skočila je iz auta u snijeg i posegnula za djetetom. Lajla se stidljivo primakla. “Oh, Lajla”, kazala je Meliha grleči dijete. “Lajla, ovo je Dženana”. Iskoristila je bosansku verziju mog imena kako bi me predstavila i dijete me počelo gledati s pažnjom. “Ona je došla ovdje kako bi vidjela tvoju majku”. Lajla izgleda starije od svojih osam godina. Gledam u nju. Kako je moguće da tako lijepo dijete može biti rođeno iz tako surovog nasilja? Silovali su njenu majku. Ponovo, i ponovo, i ponovo, toliko mnogo puta da se ona ne može sjetiti ko bi od tih muškaraca mogao biti Lajlin otac. Nakon nekog vremena, svi izgledaju isto, imaju isti odvratan smrad – izgleda da se nikad ne peru – i piju, sve što rade jeste da piju šljivovicu. Nakon nekog vremena, Azra je pokušala da ne misli o tome šta joj rade. U nekim noćima, bilo ih je petorica, šestorica ili više, jedan za drugim. Azru su odveli iz njene kuće u Foči i doveli je u zgradu. U Foči, Srbi su brzo ustanovili mjesta na kojima bi muslimanske žene mogle biti dostupne njihovim vojnicima. Neke su žene odvođene na mjesta na kojima su se vojnici, koji su bili po petnaest dana na dužnosti, “zadovoljavali” prije odlaska na front. Sve dok su bili u Foči, trebali su žene. Muslimanske žene su smatrali životinjama. Nije im smetalo da ih bacaju u zgrade, siluju, tuku ili more glađu. Neke su žene odvođene u salu Partizan. 3

Bilo je to mjesto na koje su doveli Azru. Sjeća se da je u sali bilo djevojaka ne starijih od 11 godina. Pokušavala je da ne gleda i da ostane mirna. No, smjestili su je u sobu punu krvavih madraca i nakon toga su, veoma brzo, stigli muškarci. Unutar sebe je umrla, a kada je shvatila da je trudna, željela je da je mrtva, da se ubije. No nadzirali su ih cijelo vrijeme. “Idemo sada napraviti dobrog malog srpskog vojnika”, kazivali su joj vičući na nju tokom silovanja. Nakon nekog vremena, Azra više nije marila ko je otac djeteta. Bilo je to njeno dijete i na njoj je bilo da ga zaštiti. Nadala se i molila za to više no išta, da njena ljupka kćerka nikada u životu ne doživi majčinu sudbinu. Sačuvala je svoju kćerku. Većina ostalih žena koje su na isti način ostale trudne, na stotine dječaka i curica rodile su muslimanke širom Bosne nakon silovanja, svoju su djecu odlučile odbaciti. Odlazila sam, tokom rata, da ih vidim. Postojalo je malo sirotište u Sarajevu, na Bjelavama. Djeca rođena nakon silovanja držana su u sobama, odvajana od ostalih dječaka i djevojčica. Bila je to strašna stigma, mjesto na koje su morali doći. Nakon što bih okončala svoj posao, išla sam tamo i grlila ih.

SAN O TELEVIZORU Sada, u rano proljeće 2001. godine donijela sam nešto stvari Azri, koja je živjela od ničega. Imala je samo ono što bi joj poklonile humanitarne organizacije ili malo novca koji bi dobila od asocijacije čiji je budžet ionako minoran. Naselje u kojem Lajla živi sa svojom majkom je jednospratna zgrada, hladna, sa zajedničkim kupatilom na kraju hodnika. Njihova soba ima mali krevet, nekoliko lutki i zavjesu. U njoj je i maleni sto na kojem je čipka, pokušaj da se mjesto učini makar malo ljepšim. Nema televizora. “Lajla voli crtane filmove”, kaže nam Azra tiho. “No, ja joj to ne mogu priuštiti”. Azra kaže da bi radije umrla nego dopustila da joj kćerka sazna da joj je majka silovana, da je ostala trudna samo da bi se rasplinuo njen muslimanski gen. “Ne želim da Lajla ikad sazna šta se desilo”, kaze Azra tresući se. “Čuvaću tu tajnu”. Pali još jednu cigaretu, kašljući. Azra ne vidja mnogo ljudi. Živi tri sata vožnje daleko od Sarajeva. Otac joj je ubijen u ratu, a sestra i majka su takođe izbjeglice. Nana i dajdža ubijeni su ispred kuće u Foči, u noći kada su vojnici došli po nju. Ništa nije, kaže, ostalo iz njene prošlosti.

Posljednje sjećanje na normalan život jeste ono kada je otišla kupiti ocu cigarete u junu 1992. godine. Srpska je vojska ušla u grad i polahko je iskliznula iz kuće. Čula je zvuke pucnjave. Kada je ugledala stražara, ljubazno je kazala dobro jutro, i tada je shvatila, na svoj užas, da je stražar njen komšija. Druge su žene dolazile u njenu kuću kako bi se sakrile. Nekoliko dana kasnije, vojnici, mnogi od njih njene komšije, došli su po žene. Odveli su ih, strpali u kamion, vrišteći vrijeđjajući njihovu religiju. Neke od djevojaka bile su tako mlade. Azra je bila prestravljena, ali one mlađe su bile izbezumljene. Kada prica o tome, kašlje još više. Lice joj se grči. Ponekada Azra ode u Zenicu da posjeti rođake. Ali nikada više neće otići natrag u Foču, koja je danas na granici republike srpske. Kada je konačno izašla iz kampa za silovanje, otišla je u Tursku uz pomoć humanitarne organizacije, gdje je Lajla i rođena. Njeni silovatelji još uvijek žive u Foči. Sjede u kafanama, piju kafu, žene se i rađaju djecu. “Možete li zamisliti?”, kaže Azra. Žive danas normalnim životima. Mnogi od njih rade u policiji, gradskoj upravi, osnovnoj školi, mjestu gdje Bošnjaci povratnici šalju svoju djecu. Sjede mirno i posmatraju svoje žrtve. “Hag ih nikada neće naći”, kazala mi je Azra. No, nekoliko nedjelja prije no što sam je vidjela, trojica njenih mučitelja – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković – osuđeni su zbog silovanja, torture i zarobljavanja u Foči. Bilo je to po prvi put da je silovanje definirano kao zločin protiv čovječnosti i prvi proces na kojem se sud fokusirao na seksualne zločine. Ti su muškarci dobili 28, 20 i 12 godina zatvorske kazne. Kada sam joj ovo rekla, Azra je zapalila još jednu cigaretu. Nije ih željela iza zatvorskih rešetaka. Željela ih je mrtve. “Želim da ih objese na drvetu, toliko su mi boli i patnje nanijeli. Osim toga”, dodaje, “ima još najmanje pedeset muškaraca iz Foče koji su uradili isto i oni još uvijek lutaju okolo. Kada bih vidjela bilo koga od njih, znate li šta bih uradila? Našla bih bilo kakvo oružje i ubila ga!”.

MAJKA SVOJOJ MAMI Postoji još razloga zbog kojih Azra ne može natrag kući, no ona ne želi da govori o njima. Za muslimane, biti silovan je tako strašna tvar, da većina žena koje su mjesecima držane u logorima i u njima konstantno silovane nikada ustvari nisu svojim muževima ili porodicama, pričale o tome. Većina od njih je dala nekome svoju djecu. “Vjeruju kako će zaboraviti noćnu moru ako ne pričaju o tome”, kaže mi Meliha tiho u automobilu tokom povratka. “No sve im se vraća, minute kada su ostale trudne i dani u kojima su rađale. Ne možete pobjeći od sjećanja, kako god da su ona loša.” Sjećam se, kada sam prvi put vidjela bebu rođenu nakon silovanja, Francuza koji je došao kako bi usvojio jedno takvo dijete i prokrijumčario ga preko srpskih barikada. To dijete, kao i Lajla, danas ima deset godina. Odrasta u Francuskoj. Nikada vjerovatno neće znati svoje korijene i nikada neće saznati kako je stiglo na ovaj svijet. Brojka koja tačno govori o tome koliko je djece rođeno nakon silovanja je nejasna. Azra kaže: “Rat je okončan, no bol nije”. Trese se dok pali šibicu. Trese se kada mirno sjedi na malom krevetu, u maloj sobi u kojoj živi sa Lajlom. Trese se dok jede picu u restoranu u koji smo je odveli kasnije tog dana. Kada kopa po kutiji sa lijekovima od kojih živi, njene se ruke tresu tako jako da sam se morala dobro potruditi kako bih pročitala naziv lijeka. Ima dana sa kojima se jednostavno teško suočiti. Ima strašne noćne more. Sanja o sobi u kojoj je bila zatočena i gotovo da sve može čuti. Vriske i krikove drugih žena. Može namirisati krv. Može tačno vidjeti svako lice. “Vidim njihove slike”. Noći su najgore. Dobija napade panike od noćnih mora i tada se znoji. Leži tamo razmišljajući: “Ko će se brinuti o mojoj kćerci ako ja umrem?”. Kao rezultat svega toga, Lajla je ustvari majka. Po noći, čuje majku kako plače i onda joj dolazi u krevet kako bi je utješila. Masira majčin vrat. Donosi joj peškir kako bi joj obrisala znoj. Radi sve ovo i uz sve to ima najbolje ocjene u svom razredu. “Ona je tako dobra djevojčica”, kaže Azra, dodajući da je ono što je čini najtužnijom to što joj ne može kupiti odjeću, ili je smjestiti u pravi, lijepo namješten stan. Više od svega, Lajla želi televizor. To boli Azru. “Voljela bih razmišljati o boljoj budućnosti”, kaže Azra. “Ali kakva je budućnost ako ja svojoj kćerci ne mogu kupiti televizor?”. Pokupili smo Lajlu iz škole i odveli je na ručak u italijanski restoran, koji izgleda kao da je s druge planete u ovom zabačenom, snijegom okovanom gradu. Azra naručuje nešto, no stalno puši umjesto da jede. Bolesno je mršava i njena koža je blijeda od anemičnosti. “To je zbog stomaka”, kaže. “Uništen je zbog uzimanja tableta na prazan stomak. Nisam mnogo gladna”. Smije se i kaže kako su kafa i cigarete njena medicina. Azra ne radi, također. U posljednjih deset godina, otkako je zatočena u logoru, selila se iz jednog izbjegličkog kampa u drugi. Ovdje je već trinaest mjeseci. Komšije su uredu, kaže, ali ih ne želi zvati prijateljima. “Samo smo Lajla i ja”, pojašnjava. Lajla jede picu, koja je plastičnog ukusa i priča i priča. O školi, o lutkama koje voli, o televizoru. Ne liči mnogo na svoju majku, iako je teško zamisliti kako je njena majka, koja je danas u svojim srednjim tridesetima, izgledala prije no što je potonula u pakao. “Stvarno želim televizor”, kaže mi, jedući picu i baratajući nespretno sa viljuškom i nožem. “Zbog 8

crtanih filmova”. Pitam je zbog čega crtani filmovi. Gleda me nijemo. Njene oči imaju boju gorke kafe. A onda se počinje pomalo smijati. “Zato”, kaže Lajla glasom odraslog čovjeka, “jer to nije stvaran svijet”.

Knjiga “Madness Visible: A Memoir of war” (Vidljivo ludilo: Ratni memoari) koju je napisala Janine di Giovani, ratna novinarka britanskog “Daily telegrapha”. priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13

Posted on April 16, 2017 ·

FOČA 1992. : MOLILA SAM IH DA ME UBIJU…(SVJEDOČENJA DA SE GENOCID U FOČI NE ZABORAVI!!!)

ISPOVIJESTI SILOVANIH BOŠNJAKINJA. NE ZABORAVI, NE OPROSTI! – iz knjige “Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine”, Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999.,stranica 484, ilustrovana. SVJEDOČENJE PRVO : Gdje ćeš me ovako staru,majka ti mogu biti… Zločinci Predrag – Pedo Trivun i Goran Mitrašinović u akciji…

SVJEDOČENJE DRUGO : ISTINA SE NEĆE I NE MOŽE SAKRITI… Gledala sam lično kada su zapalili kuću Sulje Šore, u kojoj je bilo 12 osoba.Tu je zapaljena i Munira Ramović koja je bila trudna…

SVJEDOČENJE TREĆE : “PAĆENICI” – SAMO VI IDITE ODAVDE I NIKADA SE OVAMO NEMOJTE VRATITI… Izabirali su nas upirući u nas prstom : Ti,ti,ti…

SVJEDOČENJE ČETVRTO : MOLILA IH JE DA JE UBIJU… Semka je vrištala i molila ih da je ubiju, da joj prekrate muke, da je ne obečaste. Potom smo

čuli lupu u baraci, pa dva pucnja. Onda su Semku iznijeli mrtvu i bacili joj tijelo u obližnji šumarak…

– iz knjige “Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine”, Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999.,stranica 484, ilustrovana.

priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13

Posted on April 12, 2017 ·

FOČA 25 godina poslije : Enisina priča

Enisa Salčinović je Fočanka koja se sjeća, i nakon 25 godina, prve ispaljene granate koja je pala u Foči. Živjela je u porodičnoj kući u fočanskom naselju Aladža. Radila je u lokalnoj bolnici. Prisjeća se da je tog kobnog 7. aprila 1992. godine pozvana da dođe na posao, jer je, kako kaže, u gradu nastao haos. -Vratila sam se s posla oko pola jedan. Izašla sam ranije jer sam vidjela da situacija na poslu nije dobra. Kada sam došla kući, zatekla sam dvije porodice iz komšiluka koje su došle jer je naš podrum bio dobro ukopan u zemlju. Sjećam se dobro prve granate koja je pala u 17:25 sati. Tada nas je u podrumu bilo osamnaestero. Prva granata je pala na srednjoškolski centar. Treća granata je pala u naše dvorište – prisjeća se Enisa uz duboke uzdahe.

U ranu zoru 8. aprila Enisa je ponovo otišla u bolnicu, u nadi da će u njoj naći sigurno utočište za svoju porodicu. Međutim, poslije se ispostavilo da u Foči više nije bilo sigurnog mjesta za Bošnjake. -Kada je Foča pala, 18. aprila, suprug je pokušao da ide iz Foče u Goražde. Uhvatili su ga pred bolnicom kada je krenuo, misleći, putem spasa. Nisu tada samo njega zatvorili, nego sve muškarce koji su bili u bolnici, a nisu bili Srbi. Sve su ih odveli u Kazneno-popravni dom (KPD) Foča. Jedino su tada bili pošteđeni, svih tih golgota, tadašnji direktor bolnice Reuf Tafro i rahmetli Fadil Kučuk – priča Enisa, drhtavim glasom, jer u nastavku njene priče saznajemo najstrašnije golgote koje je prošla u Foči te 1992. godine. -Otišla sam 14. maja da posjetim supruga u zatvoru. Tada sam vidjela doslovno pola čovjeka, čije je lice bilo sive boje. Nisam mogla vjerovati da je to on. Tada smo razgovarali doslovno pet minuta, a njegove zadnje riječi bile su: Bježi, Enisa, iz ovoga grada i ne osvrći se ni na koga – prisjeća se Salčinović, čije svjedočenje prekida snažan plač. Dani pakla su se nastavili. Enisa je ubrzo prebačena u logor u sportskoj dvorani „Partizan“ u Foči. -Zatočena sam krajem jula u „Partizanu“. Tu nisam dugo ostala. Goru sam torturu i silovanje proživjela u stanu svoga oca, u koji sam se preselila izlaskom iz bolnice. Tamo su me zatočili Bijeli orlovi. Bila sam žrtva silovanja. O onome što sam vidjela u logoru „Partizan“ ne mogu ni da pričam. Tu su majke gledale kako im siluju kćerke, a nisu imale moć da to zaustave – priča nam Enisa ne krijući suze i bol koju i dan-danas nosi sa sobom. Zločinac koji je njoj najviše boli nanio bio je radni kolega njenog supruga. Nikada nije doveden pred lice pravde, a Enisa smatra da nikada i neće. Upoznala je Tužilaštvo BiH i navela njegovo ime, ali pravda ga nikada nije stigla. Ova dama, koja danas ponosno korača, ne želi da šuti o onome što je preživjela. Jednom prilikom je rekla kako bi voljela da sunce nikada ne zađe, jer kada se smrkne, i njene misli su jednake noćnoj tami. -Sada bih voljela da dan traje 22 sata, a ona ostala dva sata bih spavala, jer toliko moji snovi traju. Nikada, ali nikada, nijedna žena koja je prošla najgore zlo u ratu neće moći spavati, niti o lijepim stvarima razmišljati. Ne samo žene koje su iz Foče, to se dešavalo ženama iz Rogatice, Višegrada… – priča Enisa, koja je iz Foče izašla 13. augusta 1992. godine. Iz „Partizana“ ju je izveo bivši radni kolega iz bolnice. -Prepoznao me u logoru. Izveo me iz grupe žena i naredio da izađem s njim. Izveo me je izvan dvorane, u neki sokak, a onda mi je rekao: Ja ti više ne mogu pomoći. Vratila sam se u stan svoga oca, odakle sam, nekoliko dana kasnije, uspjela pobjeći na slobodnu teritoriju – ispričala je Enisa. Enisa se od mnogih drugih razlikuje jer glasno govori o onome što joj se desilo. Kako kaže, nema čega da se stidi. Trebaju se stidjeti samo oni koji su to počinili. -Podstaklo me je mnogo stvari da govorim javno o ovome, a najviše negiranje Republike Srpske i Srbije svega onoga što se nama desilo. Kako da ne progovorim kada neki negiraju postojanje logora i silovanje žena. Neki tvrde kako smo se same ubijale, silovale… Kako neko može biti toliko bezobrazan. Ja hoću u lice da kažem i evo, stala sam da im kažem da ne govore istinu, da su bezobrazni. Dovoljno su nas potcjenjivali, pljuvali nas i oni nisu 37

jednostavno željeli da budemo žene, majke… Njihova želja je bila da budemo ništa. Ja nisam mogla da šutim i da sjedim skrštenih ruku i da gledam taj bezobrazluk koji su oni sve vrijeme isticali – poručuje Enisa, žena koja je poslala jasnu poruku svim žrtvama koje se danas stide i šute o zločinama koje su preživjeli. -Treba u životu dići glavu i glas. Reći istinu i služiti se njom. Jer istina uvijek pobijedi i ona ispliva. Istina će donijeti mir u naše duše i u našoj zemlji. _____

L OGOR Partizan Tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini procjenjuje se da je silovano između 20.000 i 50.000 žena. Dvadeset godina nakon tih zločina u BiH još uvijek ne postoji registar o prezicnom broju žrtava, a samo nešto više od 700 žena ostvarilo je status civilne žrtve rate. Država ne poduzima gotovo nikakve mjere kako bi žrtvama olakšala suočavanje sa posljedicama zlostavljanja. Pomoć im pruža tek nekoliko nevladnih organizacija. Jedna od njih je Medica Zenica, koja je ovih dana obilježila dva desteljeća postojanja. Tim povodom u Zenici je održana konferencija pod nazivom „Djelujući ka dostojanstvu – 20 godina borbe za dostojanstvo onih koji su preživjeli ratna silovanja“. Tisuće žena koje su silovane u Bosni i Hercegovini i danas čekaju kažnjavanje počinitelja tih zločina. Neka od njih počele se i javno govoriti o tome što im se dogodilo početkom devedesetih godina. Svoju priču bosanskohercegovačkim medijima, prije godinu dana, ispričala je 59-ogodišnja Enisa Salčinović iz Foče. Silovana je 1992. godine u fočanskom logoru Partizan: 38

„Zamislite kad u Partizanu ne čuje se ni plač djece. Zamislite kako izgleda kad dušmanin siluje pred majkom kćerku, a vi to morate stojeći da gledate i ne možete da joj pomognete.“ Enisa danas živi u Sarajevu. U rodni grad se ne želi vratiti: „Ja sam kroz moju priču i kroz moje svjedočenje željela da zločinci budu kažnjeni, da se prepoznaju, da makar ne mogu mirno spavati – jer ja ne mogu mirno da spavam, pa želim ni oni da mirno ne spavaju.“ _____

Koncentracioni logori u Foči Sarajevo, 20 years on The Telegraph, 08 Apr 2012 By Kim Willsher For the first time in two decades, our award-winning reporter returns to the Bosnian city – and hears how the pain of a brutal conflict still remains. Enisa Salcinovic is telling a story. It is one she has told many times before, but her hands are shaking and tears roll down her cheeks as if it happened yesterday. It is a story of war, of killings and rape, of hatred and despair; of the evil people can do to fellow human beings. It is a story of Bosnia. This weekend, the Bosnian capital of Sarajevo is marking the 20th anniversary of the start of the 44-month siege that came to symbolise the most bloody conflict in Europe since the Second World War. It was sparked by the disintegration of what was Yugoslavia. By the time 39

it ended in an uneasy truce in 1995, it had claimed an estimated 100,000 lives and left around 2.2 million people dispossessed. Today, 17 years after the shelling and sniping stopped, the pain has continued for women like Enisa. “It doesn’t go away, however many times I tell my story,” she says, weeping in a café near her home in the Dobrinja district of Sarajevo. “Even now I find myself thinking, how could it have happened? How could such hatred, such violence have risen up to consume us all?” In April 1992, Enisa, a hospital administrator, her electrician husband Nusret and their two young daughters were living in Foca, a river valley town in eastern Bosnia. One day, without warning, local Bosnian Serbs began rounding up thousands of Muslim and Croat civilians, as they were to do across the country. Much later, it would be given a name: “ethnic cleansing”. Nusret was among those taken away. A few days later, Enisa was visited by one of his colleagues. The man, a Bosnian Serb, had not come to commiserate. Instead he raped her. He then told the terrified woman he would be back in a few days and warned her not to leave home or he would hunt her down and kill her. Over the next few months, the man repeatedly raped her in the family home, often with her children and elderly parents in the next room. In August, Foca’s Muslims were told to leave. Enisa never saw Nusret again. Later, she learnt he had been shot by his captors and his body dumped in the Drina river. “He was on a bus being moved somewhere. They stopped by a bridge and took off 24 men, one of them my husband. He knew he was going to die. He told a relative, ‘Give my wife and my children a kiss from me,’” says Enisa, now 58. “The river rose, the river fell. We never found him.” At the start of 1992, Sarajevo was a cosmopolitan, cultured and ethnically diverse city, home to around 400,000 people. In April that year, Bosnian Serb forces – led by Radovan Karadzic – took to the hills surrounding the capital and cut it off from the world for three times longer than the siege of Stalingrad. From vantage points overlooking the city, the Bosnian Serbs attempted to pound Sarajevo into submission with mortars and shells. The average number of shells launched daily on the mainly civilian population was 329. On the worst day – July 22 1993– 3,777 fell. Crowds foraging the almost-bare market stalls for food, or queuing at water standpipes, were easy targets. A football match was hit, killing 15; a water queue hit, killing 12; and at Markale marketplace in February 1994, a shell killed 68 civilians. Snipers, who could pick off a child walking hand-in-hand with his grandfather at 500 metres – and did – terrorised the local population. Death came in many guises. The sub-zero winter temperatures took their toll on a weakened population without water, electricity and little, if any, food. Desperate Sarajevans cut down almost every tree in the city and dug up bushes to burn to stave off the cold. When there was no plant life left, they burnt their books and their furniture. Hardly a family emerged from the war unscathed. In a small park by the main road running through Sarajevo, there is a memorial to the children who were killed. Name after name is engraved on seven turning cylinders: Aldin Sipovic 1992-1993; Mirza Parla 1983-1993; Damir Mekic 1988-1992… the list goes on. In the spring sunshine, an elderly woman approaches the monument, kisses her middle and index fingers and touches the cylinder. As she stands, head bowed, the sound of the water in the fountain seems to drown out the traffic. In 1992, Marina Emersic, then 31, and her sister Mirna, 23, lived in a tower block just 100 yards from the front line. At the entrance to their estate in 1992 someone had written, “Welcome to hell”. That year, they invited me to stay with them, offering a mattress in the hallway. “It’s the safest place,” they assured me. The term “safest” was relative: the inside walls of the flat were peppered with holes where shrapnel from the shells crashing down 40

outside had passed straight through, and sometimes out the other side of, the building. Every day Marina braved what became known as “snipers’ alley” to reach her office in the accounts department at the Holiday Inn, home to visiting journalists. In the beginning everyone ran. Towards the end, weary and despairing at what had become a living death, Sarajevans would walk, leaving their fate to chance and the mood of the Bosnian Serbs that day. “I try to think of happier times, the things we laughed about, and not the bad days,” says Marina, who still lives in the same flat and shared a lunch with me last week. “But even today when I see a table full of food, I thank God there is something to eat.” It took her sister Mirna, who now lives in Germany, years to get over the trauma and guilt of seeing her father injured by a shell that fell just feet from the apartment, and being so paralysed with fear that she was unable to run for help. “I will never forget that. Never,” she says. “He was lying there bleeding and I could not move.” During the siege, everyday items – soap, toothpaste, cosmetics – became luxuries. For Mirna, pizza and sweets were the stuff of dreams. During one visit, I brought Marina and Mirna some chocolate. Later, I discovered they had argued all the way home about whether to eat it en route or save it to share with family and neighbours. “But what if we are shot and killed on the way home? Then we will never have tasted the chocolate,” argued Mirna. When the war ended in 1995, Bosnia was divided into three areas representing the country’s warring factions: the Bosniaks, the Croats and the Serbs. Today, representatives of all three have a say in running the country. Since they mostly disagree, the result is often paralysis. Yet there is a glimmer of hope in the absence, on the surface at least, of outright hostility between the previously warring factions. Some complain of discrimination against the nowminority Bosnian Serbs and Bosnian Croats, but no one I spoke to was anything other than conciliatory. There is anger and frustration – particularly at the rampant unemployment – and accusations of official corruption, but no hatred; at least none that is openly expressed. It is as if everyone is aware where hatred took them to 20 years ago. Few of the Serbs who fled Sarajevo, crossing to the side of the besiegers, have returned, and for those like Maja Kraljavca, 34, who lost their homes, there has been little closure. In a shanty settlement in Lukavica, an area of what used to be known as Serb Sarajevo, Maja and her two children, Radomir, five, and Elena, 12, live in a tin-roofed former army barracks. Maja was 14 when the war broke out and her parents fled their home. The family, like around 100,000 others displaced by the war, has been waiting to be rehoused ever since. “What kind of a life is this for my children? Before the war, when I was at school, we were all together – Serbs, Muslims, Croats – and nobody cared who was who. Now look what they have done. I am a Bosnian Serb, but I hate them for what they did. I have never had a normal adult life. That is all I want.” In Sarajevo, the rare signs of reconciliation between the communities are hindered by high unemployment and poverty. There was widespread astonishment last week when soldiers from both sides, many of whom had been trying to kill each other 20 years ago, gathered in Sarajevo to complain about having their pensions cut. “It was nothing personal, even then, it was political,” said one Bosnian Serb, in army fatigues. “Now we are all poor and all in the same boat.” On Friday, in a moving tribute, 11,541 empty chairs were laid out in the centre of Sarajevo to symbolise the dead and the missing. In the middle were row upon row of smaller chairs, some decorated with flowers, soft toys or messages, to commemorate the lost children. For Enisa Salcinovic, her story and the story of Bosnia has to be told, and retold, no matter how painful. It is the only way to ensure the slaughter and suffering were not in vain. “Even now I cannot understand how people we lived with all our lives, our neighbours, turned on us and wanted to make us disappear,” she says. “All we can do is educate our children to 41

make sure they never have to go through what we did. But I still lie awake at night thinking, how did this happen? Where did this hatred come from?” Kim Willsher / The Telegraph, 08 Apr 2012 _____

Zvuk sirene probudio je Fočake u ranu zoru 7. aprila 1992. godine. Ubrzo se proširila vijest da su Arkanovi tigrovi, paramilitarna jedinica koju je predvodio zločinac Željko Ražnjatović Arkan, napala je policijsku stanicu. Sirena za uzbunu značila je i početak pokolja, ubistava, silovanja i progona Bošnjaka iz tog dijela Bosne i Hercegovine. Foču su tog dana tukli pješadijom i teškom artiljerijom postavljenom na brdima iznad grada. Prve mete su bila naselja u kojima su živjeli Bošnjaci, i to prije svih Donje Polje, Aladža i Čohodor Mahala. U to vrijeme se pokušalo zaustaviti divljačko ponašanje paravojnih snaga. U strašnim zločinima koji su počinjeni u ovome gradu na Drini i Ćehotini ubijeno je 3.000 građana, Bošnjaka. 1.000 ljudi se još vode kao nestali, iako je jasna njihova sudbina nakon 25 godina. Za zločine počinjene u Foči izrečeno je svega osam zatvorskih kazni. Na najdužu kaznu zatvora osuđen je Gojko Janković, 34 godine, zatim Dragoljub Kunarac na 28, presuđeno je i Neđi Samardžiću na 24 godine zatvora, te Radomiru Kovaču na 20 godina kao i Radovanu Stankoviću.Nešto manje kazne, po 12 godina, dobili su Zoran Vuković i Milorad Krnojelac, a Dragan Zelenović je prizano krivicu i osuđen je na 15 godina zatvora. 42

_____ Enisa je član SULKS – Savez Udruženja Logoraša Kanton Sarajevo. Sekcija Žena logorašica koja djeluje unutar Saveza logoraša kantona Sarajevo je nevladina asocijacija koja okuplja žene koje su zbog agresije na BiH bile prisilno odvedene i internirane u logore. Sekcija broji oko 1000 članica od čega je oko 60% sa prostora Istočne Bosne: Foča, Rogatica, Rudo, Višegrad, Čajniče a oko 40% sa područja Kantona Sarajevo. Nažalost većina njih je prošla najgore moguće torture psihofizičkog i seksualnog zlostavljanja i silovanja, što je ostavilo trajan pečat na njihovu mentalnu i fizičku konstituciju. Nijedna žrtva nije ostala bez posljedica:te posljedice uključuju sniženi samopouzdanje, sniženo samopšoštovanje, anksioznost, depresiju, noćne more, stid, krivnju, oslabljen identitet žrtve.Nailazimo na osobe izmjenjene personalnosti, koja sebe doživljava trajno izmjenjenom,oslabljenom i slabe su nade da će ikada više moći funkcionirati u skladu sa svojim spolom i svojom ulogom u familiji i društvu. _____ agencije/internet vidjeti još: Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči (foto i VIDEO) https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/01/enisa-salcinovic-prezivjela-zrtva-logorapartizan-u-foci-foto-i-video/ Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči (VIDEO)

FOČA:STRADANJE FAMILIJE SALČINOVIĆ IZ ALADŽE (foto) https://focanskidani.wordpress.com/2016/05/02/focastradanje-familije-salcinovic-iz-aladzefoto/ Enisa Salčinović, preživjela žrtva logora “Partizan” u Foči

Posted on April 17, 2016

FOČA 1992.- 1995.:ZABORAVITI? PA OVI SU JOŠ ŽIVI… Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: “Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci”. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: “Ubijajte muškarce”. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: “Nemojte žene i djecu, nisu krivi”. Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku – djevojčice, silovati. Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.

Četnički teror u Foči po svojim zvjerstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je riječ o masovim silovanjima u posebnim logorima gdje su se nad ženama i djecom iživljavale bradate i pijane srpske patriote.

O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svjedočila je nekoliko godina docnije: „Osmi dan su nas odveli u “Partizan” kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku…“

ISPOVJEST (1): U logoru za žene “Partizan”, u Foči, bila sam zatočena od jula do avgusta 1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro četnici su napali naše selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u šarenim odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa crnim trakama preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali, već je troje, četvero kod bajti bilo mrtvo, I. Č. star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je još puno ranjenih. Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i naš sin od deset godina ostali su u šumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tući i maltretirati i ubili su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvršili tako što su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muškarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve metra pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muškarce i tako ih pobili.

Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: “Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci”. Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: “Ubijajte muškarce”. Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: “Nemojte žene i djecu, nisu krivi”. Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku – djevojčice, silovati. Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene. Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Također su u baraci silovali još sedam žena. Tog istog jula 1992 godine navečer su nas potrpali i doveli u SŠC u Aladži. To je škola i ja sam sa još oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubišta prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minđuše, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako veče. Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrše silovanje, maltretiranja, tuku nas. Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom. To veče, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac Žaga u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je završio rekao je Z.: “Ajde, šta ti čekaš?”. Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se onesvijestila. Svi su me udarali puškom, a najviše Dragoljub Kunarac, govorio mi je da ću rađati Srbe, da neću više rađati Muslimane.

Osmi dan su nas odveli u “Partizan” kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku. U „Partizanu“ su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale “Partizan” pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju našli među ostalim u sali. Rekli su: “Neka i ona zna na leđima ležat”. To je bila grupa od šest četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su šta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali, a među njima i mog sina. Tako su i kćerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je četiri-pet. Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora – komšija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti. Nas devet, kada smo došle u Novi Pazar, odmah smo otišle doktoru i trudne su bile: G. G., Z., P. P., B. B., Č. Č., A. A. i sve su u Novom Pazaru očišćene kod privatnog ljekara. Ja nisam bila trudna, ali sam teško oštećenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 – Foča).

ISPOVJEST (2): Prema saznanjima Dž., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je nastanjena, u više navrata su dolazili predstavnici SJB Foča i odvodili njenog muža i komšiju radi zakopavanja ubijenih Bošnjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih Fočaka vršena su u naselju Šukovac, Patkovina i u Tekiji. U Šukovcu su zakopali jedan leš nekakvog mještanina sela Điđevo, u Tekiji leš jedne žene, a u Patkovini dva leša, jedan starije žene i jedne maloljetne djevojčice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz Điđeva za 50

Goražde vozio nekoliko žena i djece. Tom prilikom ranjeno je još četvoro djece, a vozač odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici “Srpske vojske” i četnici, drugi detalji u vezi sa ovim još nisu poznati. Juna 1992. godine oko 21. 30 kod Dž. u stan je došao Janko Janjić Tuta sa još dva nepoznata četnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foče, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u automobilu zajedno sa Janjićem. U njen stan su upali nakon što su još nekoliko stanova nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan četnik, inače Janjićev vozač naslanja pištolj na sljepočnicu Dž, a Janjić i drugi drže njenog muža A. na nišanu automatskih pušaka. Njihov mali četverogodišnji sin spavao je na podu. Pitali su A. kako se zove i nakon što im je odgovorio, naredili su mu da izađe iz stana. Dok su A. izvodili, Janjićev vozač je pitao Dž. da li se plaši. Nakon par minuta začula se rafalna paljba. Oko 22 sata T. i četnik sa kojim je zajedno ubio A., vraćaju se u stan i naređuju Dž. da se skine, na šta je ona počela plakati i upitala je: “Brate Janjiću, zašto si baš kod mene došao?”. Janjić joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne pruža nikakav otpor, da se ne brani, jer će je u protivnom morati ubiti. Dž. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janjić se obratio dvojici prisutnih četnika rekavši da će on prvi i da oni sačekaju. Akt silovanja izvršio je na kauču, iživljavajući se na različite načine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz povremene prijetnje da će je u slučaju pružanja otpora ubiti.

Nakon što je završio, pozvao je jednog od dva četnika koji je bio pod uticajem alkohola, te pošto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa Dž. što je pokušavao, pristupio je iživljavanju kroz čupanje za kosu, udaranjem pištoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog četnika je Janjić nakon pola sata izveo rekavši mu “Vidiš da ne možeš, vodiću te na drugo bolje mjesto”, poslije čega je taj odustao i sa Janjićem izašao iz stana. Po njihovom odlasku 51

ušao je treći četnik, koji je sa Dž. ostao do 6 sati ujutro. I on je Dž. silovao prijeteći da će je u slučaju bilo kakve priče ubiti. Prije odlaska Janjić je zaprijetio da će je ubiti, ako iko sazna za silovanje. Ujutro, oko 7 sati, Dž. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj strijeljali muža. Leša nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do “Ribarskog restorana”, sa čije je terase leš njenog muža bačen. Leš je ležao u plićaku okrenut prema zemlji. Dž. nisu dozvolili da priđe blizu leša, tako da nije sigurna da li je eventualno zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 – Foča)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane četnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila sam u kući sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista obučena u maskirne uniforme, naoružani automatskim puškama, bombama oko pasa i sa noževima na pasu.

Psovali su, derali se, vrištali, pjevali četničke pjesme koje nikad do tada nisam čula… Proveli su nas kroz naše selo. Kuće su već bile spaljene i gorjele su. Mi smo išli i šutili. Psovali su nam majku. Govorili su: “Gdje vam je Alija? Što vam on ne pomogne? Jebo vam on majku! Balije…“ Do tada nisam ni znala za tu riječ “balija”. Dotjerali su nas do Mješaja na asfaltnu cestu koja vodi prema Tjentištu. Tamo je bilo puno vojnika. Pretežno su to bile komšije iz Mješaja. Tu je sjedio Gojko Filipović, a do njega ostali četnici. Smijali su nam se… Mene su uveli u drugi dio barake. Tu ulazi jedan stariji četnik (40-50 godina) i baca me na krevet. Strgao je odjeću i veš sa mene. Govorio mi je: “Ne boj se! Neće ti biti ništa! Samo ću ja biti sa tobom“. Međutim, u međuvremenu se napravio red četnika ispred vrata. Ne znam koliko ih je bilo, ali sam brojala do deset i dalje nisam mogla. Dok se to sve dešavalo ja sam čula kako se napolju dere moj amidžić, kako je zapomagao i kako su ga tukli… onda sam čula pucanj i viku: “Pobježe balija!“ Znala sam istog trenutka da su ga ubili. Dok sam bila u baraci, čula sam veliku pucnjavu i mislila sam da ubijaju jedno po jedno dijete i da ih bacaju u Drinu. Mene su izmrcvarili. Tu sam ostala 3-4 sata, dok su se oni iživljavali na meni dok im je bilo dosta silovanja. Ja nisam mogla da ustanem ni da se obučem. Došli su i naredili mi da se obučem i da idem u autobus, koji je skoro krenuo sa ostalima. Izvela su me dvojica i ja sam nekako došla do autobusa. Tamo su bili svi ostali osim male E. Njena majka je stajala pred autobusom, plakala i molila da joj vrate dijete. Ona je imala 15-16 godina. Kasnije su je doveli u autobus… (Broj dosjea: 1803; Logor: Barake-Buk bijela; Općina: Foča)

ISPOVJEST (4): Odmah početkom agresije na BiH pokušao sam da se spasim sa svojom porodicom i, bježeći prema Goraždu, 26. juna 1992. godine, u Ustikolini su nas uhvatili četnici i odveli u logor u Foču. Tamo smo zatvoreni u jedan hangar, u koji je stalno pristizalo civilno stanovništvo iz Foče, koje su četnici hvatali po šumama. Nakon pljačkanja svega što su uspjeli naći kod zarobljenih, postrojili su nas i prozivali po nekom spisku. Izveli su osmericu starih ljudi iz Ustikoline i odmah ih pobili, rekavši ostalima da to čine zato što se njihovi sinovi nalaze u SDA. Čitajući spiskove i meni se rekli da se izdvojim u stranu. Pozvali su nekakvog dugokosog mladog četnika da me čuva, koji mi je prilikom pretresa našao hamajliju. Naredio mi je da je pojedem. Nakon toga odveli su me u jedan hangar, pa onda skupa sa četrnaestogodišnjim sinom u samicu.

Ostao sam u samici i više ništa nisam znao o sudbini svoje porodice. Poslije tri dana provedenih u samici, prebačen sam u „popularnu“ sobu „šesnaestorku“, u koju je svaki četnik mogao ući u svako doba noći i dana da ispituje i maltretira zatvorenike. Za dan-dva u tu sobu doveli su 77 muškaraca, tako da su po dvojica ležala u jednom krevetu. Navečer su ih odvodili na ispitivanja o posjedovanju oružja, odakle su se samo rijetki vraćali. Od njih 77, samo ih je dvanaest preživjelo, dok se ostalima gubi svaki trag… Najveći zločin se desio u septembru 1992. godine kada su četnici doveli sa planine Zelengore oko 20 djevojaka i mlađih žena. Tu su ih na moje oči seksualno zlostavljali. Mene su tada svezali za volan i to sam morao gledati na daljini od desetak metara. Tada sam mislio da neću ostati živ. Tu su se redali nad tim polumrtvim ženama. To je bilo užasno gledati. One se jadne nisu žive javljale. Taj prizor nikada neću zaboraviti, to iživljavanje nad nedužnim djevojkama i ženama. To su uradili mahom Hercegovci. Bilo ih je na stotine. Lično sam gledao i završni čin kada su ih poklali, a potom na to mjesto bacali granate… (Broj dosjea: 480; Logor: KPD; Općina: Foča) internet:kazivanja svjedoka o genocidu u Foči 1992. – 1995. fotografije:flickr ekranportal13/focanskidani/fbPutnikNamjernik priredio:Kenan Sarač

Posted on April 18, 2017

Nisveta SkejoviÄ&#x2021; : Postavila bih jedno pitanje

Postavila bih jedno pitanje svim Fočacima. Nadam se da se niko neće naći uvrijeđen, ali mene interesuje, baš mnogo. Voljela bih da mi neko da odgovor… Obilježavanje pogibije, prvih stradalnika? Dan kada je pala prva žrtva u Foči? Dan stradanja? Dan napada, odnosno dan oslobođenja Foče od Muslimana? Dan kad je ubijeno i poklano više stotina ljudi? Dan kada je silovano više stotina nana, žena, djevojčica? Dan kada su porušene đžamije u Foči? Ma da ne nabrajam dane i događaje, svi mi to znamo i šutimo!?

Svako selo! Svaki grad!… Svi imaju dan za sjećanje i zvone na sva zvona… Mi klepili ušima, kao da nikada Foča nije ni postojala! Kao da se nikada tamo niko nije rodio! Kao da se više nema ko sjetiti Foče!? A ima. Znam da ima… Kada ste zadnji put čuli, da je ijedan medij ili ijedan portal objavio nešto o našem gradu!? Je li to do nas ili nekog drugog!? Hvalaaaaa. Nisveta Skejović

fotografije:flickr ekranportal13

STRANAC U RODNOM GRADU

izbjeglica si mogao biti i ti (svim izbjeglicama,raseljenim,protjranim…) Ovo nije tako ubjedljivo stihovana stranica sudbinske knjige u kojoj se improvizuje kraj Ovo je žalosna životna drama da čitalac prosto zanijemi… i…i…i…stanje to dokučit’ ne more…i…i…i…ne mora… Koliko samo nostalgičnih i bolnih uspomena fotografije nose… …kad čovjek shvati da je ničiji…da je u zavičaju otpisan… …izbrisan…u vlastitoj domovini…bez ikakvog prava… DA JE STRANAC U SVOJOJ DOMOVINI… Da je stranac u Sarajevu,Zenici,Visokom,Brezi… Da je stranac u svom rodnom gradu…nevoljo ljuta… Za bolji život i komad hljeba borio se… …postao sam stranac u SVOJOJ DOMOVINI…izgnanik, prognanik…KOD svog doma i kuće – bez doma i bez kuće… …napušten od političara i vlastelina raznih… ostavljen na cjedilu i razmeđi životnih puteva… …i…ŠTA MI OSTAJE/ ŠTA MI OSTADE… …OSTADE MI DA FANTAZIRAM… …da se zavaravam iluzijom nestvarne ljepote fotografija rodnog grada iz djetinjstva moga… 62

da ih po džepovima nosam… da ih grlim…da ih privijam na grudi… Kad ne mogu u svoj dom, u svoju kuću, u svoju bašću, u svoj grad… ZAGRLI USPOMENU… zagrli fotografiju…dočaraj si zavičaj Dočaraj si rodni grad,dočaraj si domovinu, Dočaraj si iluziju – kad ne možeš zaprave – – more ‘k'o bajagi’ uhvati vjetar,uhvati list,uhvati fotografiju… jer ti možeš to!!! TI SI STRANAC U RODNOM GRADU!!! (Kenan Sarač, 2014.)