SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?

Izbor tekstova sa portala focanskidani,flickr-a i facebooka priredio:Kenan Sarač

Posted on April 9, 2017

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča u ovdašnjim medijima?

SVE POLAHKO ODLAZI U ZABORAV… Do you remember Foča? – Never forget genocide in Foča…

Sjećaš li se Foče ? – Da se nikada ne zaboravi genocid u Foči…

Žalosna i tužna istina – a naša je stvarnost – da nijadan ovdašnji medij bilo printani, bilo elektronski nije objavio niti jedan članak, niti jedan prilog o početku agresije i genocida nad muslimanima/bošnjacima Foče 1992. Genocid u Foči počeo je 7. aprila 1992.

Takođe niti jedan medij nije objavio ništa o 75 – godišnjici genocida nad muslimanima Foče. Prema knjizi Genocid nad muslimanima 1941. – 1945.

Vladimira Dedijera i Antuna Miletića samo u dva pokolja 1942. ubijeno je 8000 muslimana u fočanskom kotaru.

I tako, sve polahlo odlazi u zaborav. Sve prekriva prašina nemara i nemarnog odnosa spram jednog grada koji je stradao u posljednja dva genocida na tlu Bosne i Hercegovine. priredio:Kenan Sarač fotografije:flickr ekranportal13 Posted on April 7, 2017

FOČA, 7. april 1992. – 7.april 2017 : 25 godina od početka GENOCIDA u Foči

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine … Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini…

Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja.

Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.

Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka. Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima

držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.

Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.

Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.

priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 31, 2017

Bahra Močević-Konjo : KOME DA SE VRATIM?

Bol i tuga za Fočom, za rodnom grudom, ali je veća bol i tuga za izgubljenim članovima porodice, komšijama i prijateljima koji su ubijeni i nestali, nikada pronađeni. To je veća bol. Oni nam se nikad ne mogu vratiti i ničim nadoknaditi. To je velika bol i tuga, ne znamo ni gdje im se kosti nalaze. Još je veća bol kad si daleko od svoje domovine. Žudim da se vratim, ali gdje? Nema nikog, nema kuća, nema komšija. TUGA GOLEMA !!!

Bahra Močević-Konjo

Posted on Mart 23, 2017

POZIV ZA SVE ONE KOJI ZNAJU ZA MASOVNE GROBNICE U FOČI I OKOLINI : Pomozite nam da ih pronađemo!

Pomozite nam da pronađemo kosti naših najmilijih i da ih dostojanstveno ukopamo!

Koliko je samo kamiona-šlepera sa bošnjačkim žrtavama egzekucije 1992. doveženo i pokopano na samim sastavcim – lokalitet bivših Rakita (sada su tu nekakvi bazeni (tzv. aqua park) i na mjestu fočanskog gradskog rugla – započetog, a nikad dovršenog tzv. hotela na samoj obali Drine odmah do tih bazena.Dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini još je otvoreno pitanje nestalih osoba (ubijenih) u Foči.

Nema više ni traga ni glasa o preko 1000 nestalih/ubijenih Fočaka…

Da li će se naći neko da kaže istinu???

Gdje nestadoše bošnjaci/muslimani iz Foče?

U Institutu za nestale osobe kažu da su lakše dolazili do informacija o mjestu masovnih grobnica krajem rata u BiH nego danas, a apsurd predstavlja i činjenica da im podršku više daje Međunarodna komisija za nestale nego bh. državne institucije.

Posted on Mart 16, 2017

Foča 1992. : Silovanje kao metoda rata

arhiv/birn

Sutkinja Međunarodnog tribunala u Hagu Florens Mumba opisala je početak strahota žena nesrpske nacionalnosti u prvom suđenju u istoriji ratnih zločina po osnovu seksualnog zlostavljanja: „Žene i djeca iz fočanske regije odvođeni su na sabirna mjesta, kao što je Buk Bijela, naselje južno od Foče. Odatle su autobusima prebacivani u Srednjoškolski centar u Foči, gdje su zatočeni. Neki su kasnije odvedeni na druga mjesta u Foči ili u okolini, kao što je sportska dvorana Partizan nadomak policijske stanice, ili u u privatne kuće u Miljevini i Trnovačama. Tamo su našli

žene i djevojke iz drugih dviju opština. Na gore pomenutim mjestima teror je poprimao drugu, veoma ličnu dimenziju.“ U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali.

U dvoranu Partizan vojnici su dolazili kad su htjeli i odvodili mlade žene i djevojke u obližnje kuće i stanove, gdje su ih, tvrde haške svjedokinje, zlostavljali: „Ponekad je to bilo svake noći, ponekad svake druge noći – ne sjećam se tačno.“ „Ulazili bi tražeći određene osobe, djevojke, odbarali bi ih onoliko koliko su željeli i onda bi ih odveli sa sobom.“

Proces protiv Dragoljuba Kunarca, Zorana Vukovića i Radomira Kovača otkrio je zastrašujuću ulogu zločina, naročito izraženog u Foči – silovanje je korišteno kao metoda rata i imalo je etničku pozadinu. Izričući presudu od 28 godina Dragoljubu Kunarcu, sutkinja Mumba je potcrtala upravo ovu dimenziju: „Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti odabirući među njima bilo koju koja bi vam se u nekom času dopala. Vi ste na bojnom polju bili hrabar vojnik, vaši ljudi su, navodno, o vama, bez razlike, imali visoko mišljenje. Tim autoritetom koji ste prirodno imali lako ste mogli zauvijek zaustaviti patnje ovih žena. Zato je vaše učešće u ovom mračnom planu seksualnog izrabljivanja još odbojnije. Ne samo što ste lično zlostavljali žene i djevojke, nego ste organizovali da ih se prebacuje na druga mjesta potpuno svjesni da će ih tamo silovati i zlostavljati drugi vojnici.“

“Zlostavljali ste i uništavali muslimanske žene zbog njihove nacionalnosti”, potcrtala je etničku pozadinu silovanja sutkinja Mumba, izručući presudu Dragoljubu Kunarcu.

Iz logora za silovanje žene su odvođene i držane mjesecima u zatočeništvu u kući u ulici Osmana Đikića, Karamanovoj kući u Miljevini, zgradi zvanoj „Lepa Brena“. Glavni mučitelj, prema izjavama žrtava, bio je Radomir Kovač:

„Kad su nas doveli u taj stan, sjećam se da me je silovao Kovač.“ Sudac: Koliko dugo su vas držali u tom stanu?

Svjedokinja: Nisam sasvim sigurna, ali približno četiri mjeseca.

Kovač, osuđen na 20 godina zatvora, silovao je u nekoliko navrata, a potom i prodao 12-ogodišnju A.B. Od tada joj se gubi svaki trag. Ovaj je čin Tribunal okarakterisao primjerom njegove nemoralnosti i izopačenog karaktera: „Vaše postupanje sa 12-ogodišnjom A.B., bespomoćnim malim djetetom, prema kojem niste pokazali apsolutno nikakvo sažaljenje, a koju ste seksualno zlostavljali na isti način kao i druge djevojke, na kraju ste je prodali kao da je predmet, svjesni da to gotovo sigurno znači da će je dalje seksualno zlostavljati i drugi muškarci. Znali ste da je zbog toga mogućnost da će se ona jednom vratiti majci, sa čijom je neizmjernom tugom pretresno vijeće bilo suočeno na raspravi, time postala još manja.“

Gotovo polovina lica osuđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašena je krivim za elemente zločina seksualnog nasilja. Od 11 optuženih na ovom sudu za zločine seksualnog nasilja u Foči, dvojica su ubijena prilikom hapšenja, dok su ostali osuđeni.

Za zločine silovanja i seksualnog zlostavljanja u Foči i domaći sudovi izrekli su brojne presude. arhiv/birn Posted on Mart 16, 2017

Most Stradanja u Foči (Most Princa Karla, Karlov most, željezni most) : 135 godina od početka gradnje

(5)…Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha

Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…(5)

1941. – 1945. most je bio mjesto stradanja/pokolja muslimanskog stanovištva Foče.

1992. – 1995. most je, takođe, bio mjesto stradanja/pokolja muslimanskog stanovištva Foče.

Davne 1882. godine, mostom Princa Karla, Austrougarska je spojila dvije obale na Drini. Željezni most počeo se graditi u junu 1882., a dovršen je i pušten u promet 22. oktobra 1884. godine. Projektovao ga je austrougarski pionirski natporučnik Krichbamuer(1).

(1)1956. Bejtić, Alija. „Povijest i umjetnost Foče na Drini“, Naše starine III, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo: 1956.

(1)1957. Bejtić, Alija. „Povijest i umjetnost Foče na Drini“, Naše starine IV, Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti NR Bosne i Hercegovine. Sarajevo: 1957.

Most je donedavno imao status spomenika kulture.

Međutim, Komisija za kulturno naslijeđe BiH dala je saglasnost o izgradnji novog mosta, koji će zadržati izgled onog Karlovog, ali će imati dvije kolovozne i dvije pješačke trake.

Trebao bi da bude završen do 9. maja 2017. _____ Most je svojoj namjeni služio sve do 4. maja 1942. godine kada je usljed ratnih dejstava, odnosno prilikom povlačenja partizanskih jedinica iz Foče, po

naređenju maršala Tita, miniran i srušen. Nakon Drugog svjetskog rata izvršena je njegova sanacija.

Most je drugi put porušen u NATO bombardovanju 1995. godine. Tokom bombardovanja porušen je središnji dio mosta, između dva noseća stuba. Kao prelazno rješenje, nekoliko godina poslužio je pontonski most njemačkog SFOR-a koji su njemački vojnici odlaskom iz Foče odnijeli.

Nakon toga, Drina je na tom mjestu ponovo premoštena takozvanom Bejli konstrukcijom koju su postavile oružane snage BiH. Sadašnja čelična konstrukcija mosta, koju je ustupila Vojska Republike Srpske, godinama predstavlja stalnu opasnost za vozače, a posebno za djecu i pješake.

Tokom 1941. i 1942. godine, na željeznom mostu u Foči su se desila masovna ubistva velikog broja civila, od kojih su najveći broj bili muslimani.

Iz knjige Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, odnosno zbornika dokumenata i svjedočenja iz tog vremena saznajemo da je željezni most bio mjesto masovnog zločina na kome su stradale hiljade nedužnih ljudi, žena i djece.

Ti dokumenti svjedoče da je od decembra 1941.pa do februara 1942. izvršen masovni pokolj Muslimana u fočanskoj opštini, posebno u Foči i Goraždu, Vlasenici i Srebrenici. Podaci o broju ubijenih Muslimana u tim dokumentim su različiti, ali je riječ o hiljadama ubijenih i bačenih u Drinu od Foče do Ustiprače.

Drugi pokolj u Foči, četničke jedinice pod komandom Zaharije Ostojića izvršen je 19. avgusta 1942. godine. Ovaj drugi pokolj u mnogome se može sagledati i kroz dokumenta ustaško-domobranske provenijencije. Iz njih proizlazi da je genocid nad muslimanima izvršen masovno, kako ubijanjem tako i protjerivanjem. Prema tim dokumetima u Foči je ubijeno oko 2000 ljudi, žena i djece i na hiljade protjerano, pominjujući brojku od 5000 izbjeglica(2).

(2) Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo: Svjetlost, 1990., „Uvodne napomene“, Antuna Miletića, 26-27.

Nikad neću zaboraviti prizor u Foči u siječnju 1942. godine. Taj lijepi gradić držali su neko vrijeme četnici, čuli smo da su klali muslimansko stanovništvo.

Svakog drugog jutra, redovnom ceremonijom, grupa zarobljenika među tim nesretnim ljudima odvedena je na most, prerezani su im vratovi, a tijela bačena u rijeku. Pogledao sam dolje u viru i vidio jedan od najjezivih prizora kojih se sjećam: tamo u bistroj plavo-zelenoj vodi, pet šest tjelasa stajala su uspravno kao voštane figure. Naredio sam da se izvade i pokopaju po muslimanskom običaju. (Josip Broz Tito) – (3) (3) Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad Muslimanima, 1941-1945, zbornik dokumenata i svjedočenja, Sarajevo: Svjetlost, 1990., 407.

(5) …Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…(5)

(5) iz knjige “Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.”, stranica 193.

Vladimir Dedijer – Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.

Biblioteka “Refleksi”,Svjetlost, Sarajevo, 1990.,881 stranica, štampano u 10.000 primjeraka _____ Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovu člana V stav 4.

Aneksa 8. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 4. do 6. juna 2012. godine donijela je ODLUKU I Istorijski spomenik – Željezni most princa Karla, opština Foča, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).(4) (4) Objavljeno u “Službenom glasniku BiH”, broj 69/12. _____ priredio:Kenan Sarač

Posted on Mart 13, 2017

25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : SVJEDOČENJA (VIDEO PRILOZI)

25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : SVJEDOČENJA (VIDEO PRILOZI) Potresna VIDEO svjedočanstva o GENOCIDU u Foči 1992. – 1995.

VIDEO: RATNI ZLOČINAC Gojko Janković prilog iz KP Doma – prilog Birn Balkans https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/408840272804229/

VIDEO: RATNI ZLOČINAC Jasko Gazdić suđenje 2 – prilog Birn Balkans https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/408843402803916/

Motel Miljevina VIDEO:

Karaman kuća Miljevina – prilog Birn Balkans https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/408845826137007/

Drina krije tajnu VIDEO: Foča 1992. – Genocid – svjedočanstva snimci AP agencije https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/408802976141292/

priredio:Kenan Sarač

Posted on Mart 13, 2017

25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : SVJEDOČENJE O GENOCIDU U FOČI (VIDEO)

Svjedočeći uz mjere zaštite na suđenju Ratku Mladiću, bošnjakinja iz Foče opisala kako je tokom 1992. godine mjesecima držana u više zatočeničkih centara gdje je zajedno sa brojnim drugim ženama silovana i na različite druge načine mučena i ponižavana

Svjedokinja koja je danas na suđenju Ratku Mladiću dala iskaz pod punim mjerama zaštite i sa pseudonimom RM-70 opisala je golgotu koju je prošla kao zatočenica srpske vojske i policije tokom rata u BiH. Na početku zasjedanja u dokaze je uvedena njena izjava timu optužbe iz novembra 1995. godine, kao i dijelovi iskaza sa jednog od prethodnih haških suđenja čiji je sažetak danas pročitala tužiteljica Markus/Marcus.

U sažetku se navodi da je svjedokinja zajedno sa tridesetak bosanskih Muslimana uhapšena u Foči početkom jula 1992. godine od strane srpske vojske. Njih deset je ubrzo ubijeno, a ostali su odvedeni u zatočenički objekat u motelu Buk Bijela, gde su seksualno i na druge načine zlostavljani. Potom su žene i djevojke odvedene u srednju školu u Foči, gdje su svakodnevno silovane i mučene, a isti obrazac nasilja nastavio se i nakon premještanja u sportsku halu “Partizan”. Konačno, svjedokinja je odvedena u zloglasnu Karamanovu kuću u Miljevini gdje je držana od početka avgusta do kraja oktobra 1992. godine. Za to vrijeme su ona i druge zatočenice trpjele grupna silovanja i druge oblike torture, da bi odatle uz pomoć dva srpska vojnika pobjegla u Crnu Goru. Svi zatočenički centri kroz koje je prošla navode se u optužnici protiv Ratka Mladića.

Veći dio njenog iskaza, prije svega onaj koji se odnosi na zločine koje je preživjela, održan je na dijelovima zasjedanja zatvorenim za javnost. Na

javnim sjednicama se moglo čuti da su među silovateljima bili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba Pero Elez, Gojko Janković, Dragan Zelenović i Janko Janjić, a da je lokalni nastavnik Milorad Cicmil jednom prilikom svjedokinji prijetio da će joj odsjeći ruku jer nije umjela da se prekrsti kad joj je bilo naređeno.

Svjedokinja je tokom iskaza rekla da je sa njom u zatočeništvu u Karamanovoj kući bila i 12-godišnja Almira Bektović, a na pitanje da li zna šta se sa njom kasnije desilo, rekla je da je nakon rastanka nikada više nije vidjela. Čula je, kaže, da je Almira prodata nekom Crnogorcu za 200 njemačkih maraka.

Upitana šta je bila svrha seksualnog i drugog zlostavljanja fočanskih žena i djevojčica, svjedokinja RM-70 je kroz suze i u jednom dahu rekla: “Htjeli su da nas pobiju i duhovno unište, jer za ženu koja je silovana više nema lijeka, nikad se oprati ne mogu, nikad. Borim se, ali moj život je uništen, ubili su mi majku i brata, najdraže ljude u mom životu, uzeli su moju sreću, a bila sam prije rata presretna da se riječima ne može opisati”.

I pored svega, kaže da ne mrzi Srbe jer među njima ima dobrih ljudi koji, nažalost, “nisu mogli ništa učiniti” da zaštite svoje bošnjačke komšije. U kratkom unakrsnom ispitivanju potvrdila je da su je iz zatočeništva spasila dva srpska vojnika i da im je zbog toga zahvalna do groba.

Svjedokinja se do danas nije vratila u svoj predratni dom i kaže da u selu sada živi samo jedan Bošnjak, a da se bivši srpski susjedi bore sa teškim siromaštvom. Iskaz je zaključila slijedećim rečima: “Danas bi naše komšije Srbi bili srećni da se mi vratimo, da živimo sa njima ponovo, jer kažu da kako smo mi otišli, njima je nafaka otišla. Oni nemaju ništa, siromašni su, jako su siromašni. Jednostavno mi je žao kad ih vidim takve”. (iskaz sa suđenja ratnom zločincu Ratku Mladiću) VIDEO: SVJEDOČENJE O GENOCIDU U FOČI (VIDEO) https://www.facebook.com/kenan.sarac.39589/videos/408860906135499/ priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 13, 2017

Svi drinski mučenici Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine.

Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”. napisao:Enes Čengić

Nedavno sam u zagrebačkom sjemeništu na Šalati prisustvovao predstavljanju knjige fra Ante Bakovića Drinske mučenice. Bilo mi je drago što me moj zemljak pozvao na tu svečanost, jer sam i ja, stjecajem okolnosti, jedan od svjedoka drinske tragedije.

Više stotina ljudi i uglednika pratilo je zanimljivo izlaganje autora knjige, prisutnih književnika i duhovnika. Potresno se govorilo o crnim danima i teškim vremenima bezumlja u kojima su na način neprimjeren ljudskom rodu stradale časne sestre, što ih je sudbina preko Romanije donijela na ovu krvavu rijeku.

Slušajući kazivanja, čuli smo i zahtjeve da se od pape traži proglašenje ovih časnih sestara blaženim mučenicama. Neka im je čast i slava. Poklonimo se njihovoj sjeni. To su zaslužile. A ja sam se na kraju upriličene svečanosti osjećao tužnim i povrijeđenim. I da se nisam bojao pokvariti svečanost, i biti možda pogrešno shvaćen, uzeo bih mikrofon i rekao:

“Čestitam kolegi piscu na knjizi nezaborava. Ovdje sam, vjerojatno jedini prisutni svjedok drinske kobi. Govorili ste, drage moje kolege i prijatelji, o stradanju četiri časne sestre koje su život izgubile na Drini 1942. godine.

Govorili ste o strahotama kojima su bile izložene, i eto o njima je i knjiga napisana, ali mi je veoma žao da nitko od vas pred auditorijem nije ni spomenuo da su te časne sestre, za koje se traži da budu proglašene blaženim mučenicama, stradale u nezapamćenom pokolju osam hiljada muslimana, koji su zajedno s njima otplovili drinskim vodama u bezdan.”

Htio sam da kažem, ali, eto, nisam. Možda će se netko naći, ako nam još to treba, tko će toplo i ljudski opisati strašnu drinsku tragediju, a ako se traži Božja milost i blagoslov, treba je tražiti za sve one hiljade nedužnih duša koje su bile osuđene da u tom dijelu Bosne budu istrijebljene.

Pišem ovo uz asocijaciju koja mi se nameće i koju ne mogu odagnati. Slušam, naime, neku večer političku TV emisiju i jednog „Junaka“ koji sav zapjenušan trubi kako četnici nikome nisu oči iskopavali, a ja sam davno vidio slučajno, nakon što su četnici najureni iz Foče, kad su narodu pokazivane, ne doduše iskopane oči, ali iščupane ljudske vilice, i to cijelu jednu kutiju takvih vilica na kojima je bio ostao još poneki zlatni zub (to je nekima pokazivao i Moša Pijade). Proljeća 1942. cijela je Foča vonjala po leševima. Vadio sam ih i ja iz Drine. Stravični su mi i danas prizori onih koje sam vidio kraj gradske klaonice na Drini, gdje sam u masi trupla prebrojao trinaest sablasno iznakaženih mladića – mojih rođaka. Među njima je bio jedan student, moj imenjak – Enes Čengić.

Cijelu tu krvavu kroniku i opustošenje Foče, koja je završetak rata dočekala s jednim dimnjakom, što je posljednji odavao da tu još netko postoji, doživio sam kao šesnaestogodišnji dječak. Napisao sam jedanaest knjiga, ali o krvavoj tragediji muslimanskog stanovništva napisao nisam ni riječi. Nisam, jer sam želio da mrak odagnaju drinski vjetrovi u nepovrat. Pa ići nam je dalje i živjeti zajedno “ne ponovilo se; ne povratilo se”. Želio sam zapravo da novim generacijama ne trujem mladost ponorima ljudske pameti. I da im ne stavljam pod nos podatke prema kojima je u tom paklenom ratu najviše u postotku stradao zapravo muslimanski narod. Ali nekima kao da nije bilo dosta krvi, pa nove vatre raspiruju i ustrajno prekapaju po starim grobovima. Kopaju i nove. Ne znam zaista zemlju na svijetu kao ovu našu, gdje se toliko i tako ustrajno barata kostima i gdje se njima licitira. I pitam se: dokle i koliko vjekova ćemo kosti premetati?! S kojom svrhom, s kakvim političkim motivima i ciljevima. Ostavimo, zaboga, već jednom kosti na miru.

Poklonimo se nevino stradalim i zadržimo ih s ljubavlju u našim sjećanjima. ( …)

I na kraju, da se opet vratimo Krleži: “Šta nam vrijedi ako se ponovo pokoljemo?” Ne vrijedi nam ništa, i opet ćemo morati živjeti jedni pored drugih.

Međutim, izgleda da zov razuma koji se čuje sa svih strana, ne dopire do ušiju i savjesti onih koji nas hoće strovaliti u ponore. I na sve to ima jedna narodna: “Kad sila upre, pamet prdi.”

Zagreb, 26. svibnja 1991. _________________________ Enes Čengić(4. IV. 1926. – 17. VIII. 1994.)

Enes Čengić, publicist i književnik (Foča, BiH, 4. IV. 1926 – Zagreb, 17. VIII. 1994). Počeo pisati kao suradnik sarajevskog Oslobođenja; od 1955. bio dopisnik, od 1971. voditelj dopisništva toga lista u Zagrebu. U novinama i časopisima objavljivao članke, komentare, reportaže, putopise i razgovore s istaknutim osobama kulturnog i javnog života. Blizak suradnik i urednik djela M. Krleže, 1981. oporučno postao doživotnim baštinikom i zaštitnikom Krležinih autorskih prava i djela. Objavio je tri knjige o B. Ćopiću (Mamino mudro magare, 1976; Ćopićev humor i zbilja, I–II, 1987), monografije o G. Krklecu (Pjesnik na srebrnoj cesti, 1979) i M. Krleži (Krleža, 1982) te dnevničke zapise o susretima i razgovorima s Krležom (S Krležom iz dana u dan, I–IV, 1985; Post mortem, I–II, 1990). Najvažniji dio njegove djelatnosti pokretanje je i izdavanje Krležinih izabranih (20 svezaka, 1973) i sabranih djela (50 svezaka, 1975–88). _______________________________ priredio :Kenan Sarač Posted on Mart 13, 2017

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)

Neću da zaboravim! : Foča 1992. – 1995. (FOTO)

priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 13, 2017

Rajko i Ranko Vuković:Suđenje za zločine u selu Podkolun, općina Foča objavljeno:23 April 2009

Državno tužilaštvo tereti braću Vuković da su, kao pripadnici vojske tadašnje Srpske Republike BiH, zajedno s Rankom i Blagojom Golubovićem, krajem maja 1992. godine u Podkolun ubili Avdiju Hukaru i Mejru Bekriju. Ranko Vuković se tereti i za silovanje ženske osobe, koje je navodno počinio u julu 1992. godine u mjestu Miljevina u Foči.

U februaru 2008. godine, braća Vuković su nepravosnažnom presudom proglašeni krivima i osuđeni na po 12 godina zatvora za ubistvo, a Ranko je oslobođen optužbi za silovanje.

Sedam mjeseci poslije, uvažavajući žalbu Odbrane, Apelaciono vijeće je ukinulo prvostepenu presudu te odredilo ponovno održavanje pretresa.

U toku prvostepenog suđenja, 9. januara 2008. godine, svjedokinja Odbrane Cvijeta Stanić je rekla da braća Vuković nisu bila u grupi “srpske vojske koja je otišla u susjedno selo Podkolun”.

“Naišlo je petnaestak vojnika srpske vojske kraj moje kuće. Otišli su u Podkolun, čuli smo pucnjavu, i oni su se vratili nakon sat i po – dva sata.

Braću Vuković, a ni braću Golubović, nisam vidjela među njima. Poznajem

braću Vuković odmalena. Nisam čula da su išta činili u toku rata”, kazala je svjedokinja.

Vijeće je saslušalo i snimak svjedočenja Ranka Vukovića, koji je rekao da je optužnica protiv njega “čista laž i izmišljotina”.

“U selu Podkolun nikad nisam bio. Ni prije, u toku ili poslije rata”, rekao je Ranko Vuković.

Rajko Vuković je ispričao kako je sve do 22. maja 1992. išao u srednju školu u Foči, te da je tek u julu 1992. godine, nakon što je dobio poziv da se javi, otišao u vojsku. “Što se tiče sela Podkolun, u toku rata ja nikad nisam bio tu”, rekao je i drugooptuženi, zaključivši da “optužnica apsolutno nema nikakve veze ni sa mnom ni s mojim bratom”.

Sud Bosne i Hercegovine/Justice Report _____ BIRN , objavljeno: 19. April 2009.

Pred Odjelom za ratne zločine Suda Bosne i Hercegovine, u četvrtak, 23. aprila, počet će suđenje Blagoju Goluboviću, koji se tereti kao bivši pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) da je u maju 1992. godine u selu Podkolun, općina Foča, učestvovao u ubistvima dvoje civila Bošnjaka.

Za isti zločin osuđen je, na 29 godina zatvora, Mirko (Mile) Pekez, a 28. aprila će Apelaciono vijeće saslušati završne riječi Tužilaštva i Odbrane na obnovljenom suđenju Mirku (Špire) Pekezu i Miloradu Saviću. _____ Justice Report, 14. novembar 2007. Žrtve čija se ubistva spominju u optužnici porodica su Bajre i Zahide Hukare, svjedoka na ovom suđenju.

“Dok su moja supruga i komšinica Paša kopale krompir u blizini kuće, primijetio sam četiri vojnika kako se približavaju. Prepoznao sam Rajka i Ranka, a s njima Ranka i Blagoja Golubovića. Sakrio sam se u krečanu, odakle sam čuo pucnjeve. Malo poslije sam vidio kako prilaze mojoj tetki Mejri, a potom sam čuo rafal”, kazao je Bajro Hukara, dodavši da je kasnije našao njeno tijelo izrešetano rafalima.

Kada su vojnici otišli, Bajro se vratio u kuću, gdje je našao tijelo svog 83godišnjeg oca Avdije.

Kako je Bajro Hukara rekao, ubijenog oca je, “zamotavši ga u deku i ubacivši u sanduk koji je sam napravio”, uz pomoć supruge sahranio u blizini kuće. Nisu imali vremena da ukopaju i tetku jer su vojnici ponovo došli u selo, te su njeno tijelo, kako je Bajro rekao, “ubacili u njenu kuću”, a tek kasnije ju je našao njen sin i sahranio.

“Nisam mogla pomoći mužu da sahranimo Mejru nakon što sam vidjela mrtvog svekra. Jednostavno nisam mogla izdržati”, kazala je Zahida Hukara prisjećajući se kako je vidjela da je njen svekar pogođen ispod oka i u predjelu grudi, a “krvi je bilo svugdje oko njega”.

Zahida Hukara je rekla i da je među vojnicima u selu tog dana prepoznala Rajka Vukovića, kojeg je, tvrdi, poznavala otprije. Nije mogla reći kakvu su uniformu nosili vojnici.

Posted on Mart 12, 2017

FOČA (1992.-2017.) – ČETVRT STOLJEĆA GORČINE : TZV. PROTJERNICE (ODOBRENJA…itd)

Ovih dana navršit će se četvrt stoljeća od izdavanja sramnih i ponižavajučih tzv. PROTJERNICA, u stvarnosti PROPUSNICA – ODOBRENJA za bošnjakemuslimane Foče, da k'o biva mogu napustiti Foču i otići iz nje zauvijek.

Naime, Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali dokument kojim svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini.

Ovaj grad muzej, ova Foča, konstantno, kroz historiju, doživljavala je genocide, urbicide, egzoduse, uvijek od istih din dušmana.Niti dolasci mira nisu Foči donosili boljitak. Zatiralo se sve što je Bošnjačko, muslimansko…

A ovih dana obilježit će se i dvije tužne obljetnice : 75 godina genocida nad muslimanima Foče (1942.) i 25 godina od genocida nad muslimanima Foče (1992.).

Prema navodima iz knjige Genocid nad muslimanima 1941. – 1945. Vladimira Dedijera i Antuna Miletića u dva pokolja 1942. zimskom i ljetnom ubijeno je osam hiljada (8000) muslimana u fočanskom kraju.

Tačne podatke i konačnu cifru stradalih Fočaka – muslimana u Drugom svjetskom ratu teško da ćemo saznati.

A u periodu 1992. – 1995. ubijeno je oko 3000 (tri hiljade) Fočaka – muslimana. Za posmrtnim ostacima 1000 žrtava još uvijek se traga.

“JA BJEH ONAJ, KOJI CIJEL ŽIBOT NA RASKRSNICAM STAJAH, RAZMIŠLJAH, OKLIJEVAH”… (zapis sa bosanskog stećka iz 1258., bosanskim jezikom)

priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 9, 2017

GODIŠNJICE : 25 i 75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI

Teško je, ali je vrlo važno govoriti o genocidu.

Jako je teško govoriti o tome, ali je vrlo važno govoriti o genocidu. Moramo biti svjesni da sve što se dešava, a što ima veze s nasiljem, treba biti u javnosti.

Treba se govoriti o tome, jer je to dio liječenja rana.

Sve počinje s riječju. Zato je vrlo važno u životu kada govorite naglas posebno o stvarima koje vas vrijeđaju. To je dio iscjeljenja rana.

priredio:Kenan SaraÄ?

Posted on Mart 5, 2017

75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : IZJAVA DERVIŠ BAVČIĆA IZ FOČE (februar,1942.)

Preživjeli Derviš Bačvić iz Foče, izjavljuje :

iz knjige “Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.”, stranice 137,138 i 139.

Vladimir Dedijer – Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.

Biblioteka “Refleksi”,Svjetlost, Sarajevo, 1990.,881 stranica, štampano u 10.000 primjeraka priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 4, 2017

SANJAO SAM NOĆAS

Sanjao sam noćas kuću staru, Sanjao sam hajat, basamake, Sanjao sam čardak, kamariju, Sanjao sam mutvak, špaiz, Sanjao sam ganjak, Sanjao sam pendžere, I duvarove sam sanjao, Sanjao sam magazu, Sanjao sam avliju, I u avliji ružu bijelu, ružu crvenu, Sokak,

Bašću, Krušku staru, Nema više kuće stare, Hojrati i fakini dohakaše joj, Najlakše je hojrat i fakin biti sine, Govorila bi nena, rahmetile, Insan budi sine…

Kenan Sarač

Posted on Mart 3, 2017

25 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : MUSLIMANI TAOCI OKUPATORA Oslobođenje, 19. aprila 1992.

Oslobođenje, 19. aprila 1992. priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 3, 2017

75 GODINA OD GENOCIDA U FOČI : 8000 UBIJENIH MUSLIMANA U KOTARU FOČANSKOM (1942.)

…Računa se da je u ovoj tragediji poginulo od strojnica, pušaka, te zaklano, ubijeno i zapaljeno (u kući Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića zatvoreno je 65 žena i djece, te su ove kuće zapaljene i tako su zatvorene žrtve žive izgorile) oko dvije tisuće nevinih žrtava, što sa 6 tisuća iz zimušnje katastrofe predstavlja katastrofalnu cifru od osam tisuća izginulih muslimana u samom kotaru fočanskom…

iz knjige “Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.”, stranica 193.

Vladimir Dedijer – Antun Miletić : Genocid nad Muslimanima 1941. – 1945.

Biblioteka “Refleksi”,Svjetlost, Sarajevo, 1990.,881 stranica, štampano u 10.000 primjeraka

priredio:Kenan Sarač Posted on Mart 2, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dan kada su otišli Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić Oslobođenje,20. aprila 1992.

Dan kada su ubijeni Ševal Bećirević i Mehmed – Meca Kamerić.

27 mladića muslimanske nacionalnosti odvedeno je u zatočeništvo.

Oslobođenje,20. aprila 1992.

Posted on Mart 2, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Izbjeglo 10.000 ljudi Oslobođenje, 12. aprila 1992.

Oslobođenje, 12. aprila 1992.

Posted on Mart 2, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Fočanska drama se nastavlja Oslobođenje, 20. aprila, 1992.

Oslobođenje, 20. aprila, 1992.

Posted on Mart 2, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Fočanski nokturno

Prijeka čaršija nestala je za svega dva – tri dana u strašnoj ratnoj drami… …Gdje je sada ono dvoje staraca, Muslimana, koji su iza zavjesa gledali na cijeli svoj svijet : komadić kamenih stepenica, kameni zid pored njih i nekoliko pijačnih tezgi?

V. Mrkić Oslobođenje, aprila 1992.

Posted on Mart 2, 2017

NAMA GA STALNO KROJE : MI GA NOSIMO KAKO NAM GA SKROJE

Historijski gledano nama ga stalno kroje. I mi ga nosimo kako nam ga skroje.

Našu historiju drugi pišu. Mi je živimo i proživljavamo.

Genocidi se događaju nama. Ne njima.

Oni pišu.

Oni snimaju filmove.

Naše filmove snimaju stranci.

Richard Gere. Anglina Jolie. I mi im aplaudiramo. Govorimo kako su napravili remek – djela. Haman za Oscara. A oni lovu uzimaju.

A šta je sa našim umnim glavama.

Ako se šta napiše – na nož dočekamo.

Ako se šta snimi – isto.

Jad i bijeda. Čemer.

Gorki pelin.

Tuga.

Naš KRIK se čuo do neba.

I šta još treba da se desi? – Bošnjače ĐE SI? Kenan Sarač Posted on Mart 1, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : ŽRTVE FOČANSKOG GENOCIDA – Zulfo Durić

Zulfo Durić Mučen u zloglasnom KP Domu Foča.

Septembra 1992., odveli ga u tunel u Jeleču, sa osmoricom zatvorenika i minirali ih. Tako su ih ubili…

Ekshumiran, identificiran…

Dženaza je obavljena 25. februara 2017. priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13 Posted on Februar 28, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Pakao se nastavlja (Oslobođenje, 18.aprila 1992.)

Foča, 18.aprila 1992. : Pakao se nastavlja

(Oslobođenje, 18.aprila 1992.) priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 28, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : stravična slika iz aprila 1992.

Foča – stravična slika : još se ne zna broj poginulih i ubijenih (april 1992.)

Vapaji za pomoć stižu sa raznih strana, a oni koji bi trebalo da ih čuju su gluhi….

Foča je avetinjski pusta.Ni struje ni saobraćaja. Iz pravca Goražda stigla je jedna jedinica JNA čije su namjere još neizvjesne. Izvjesno je da ima dosta poginulih.

priredio:Kenan SaraÄ?

Posted on Februar 28, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Da li je to drugi Vukovar? (Oslobođenje, aprila 1992.)

Da li je to dtugi Vukovar? (Oslobođenje, aprila 1992.)

(Oslobođenje, aprila 1992.) priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 28, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Dnevnik RTV Sarajevo od 11. aprila 1992. godine (War:Live On Air)

akteri:Ljiljana Matić, reporter; Dr. Reuf Tafro; Senad Hadžifejzović; Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH; … (objavljeno u knjizi “Rat uživo” novinara Senada Hadžifejzovića)

Ljiljana Matić, reporter: Na telefonskoj liniji imamo direktora bolnice u Foči, doktora Reufa Tafru…

Dr. Reuf Tafro: Nama su javili telefonom da ukoliko se ne prestane pucati iz pravca bolnice, da će se pucati na bolnicu i da će je sravniti sa zemljom…

Matić: A ko vam je prijetio, ko puca na bolnicu?!

Dr. Tafro: Dolaze granate, ne znam odakle dolaze, vrag ih nosio‌

Matić: Ima li nekog od naoružanih ljudi u samoj bolnici?

Dr. Tafro: Nema niko…naš stražar na kapiji… Imamo pet stotina bolesnika, puno djece sklonjene, oko dvijestotine, koja su došla iz grada da nađu sklonište tu u bolnici…

Matić: Da li ste od nekoga tražili pomoć? Neki nadležni organ?

Dr. Tafro: Nismo. Ne postoji više nikakva vlast…

Hadžifejzović: Dobijamo dramatične pozive iz Foče… U programu je direktno potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine Muhamed Čengić.

Zašto niste otišli u Foču?

Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH: Nismo otišli zbog loših vremenskih prilika, bila je kiša i magla, helikopter nije mogao poletjeti, kolima nismo mogli ići jer je nesigurno…

Vidimo da Foča strada… Vidim da strada i bolnica a u bolnici su i Srbi i Muslimani i djeca i žene…

Ja sam molio generala Kukanjca, kao Fočak i potredsjednik Vlade, da pođe sa mnom i potredsjednikom Simovićem…

Hadžifejzović: Vi i Vaš kolega Simović iz iste Foče, ali u Vladi ima još ljudi koji su iz Foče. Gdje su? Čengić: Da. Ja ne znam gdje je profesor Maksimović, ministar Ostojić, kao ni Čančar, predsjednik Vijeća opština… Ako su u Foči trebalo bi da sastave ljude koji se sad međusobno tuku, odnosno ratuju.

Nema tog sukoba koji se ne može izgladiti za stolom. Da se ne ponovi Foča iz 1941 godine. Onda bi nam trebalo još 45 ili 90 godina da se ljudi ponovo vole, Srbi i Muslimani. Vjerujte, Fočaci vi morate zajedno živjeti. Ja sjedim sa Simovićem, jedan do drugog, jedan je Srbin, jedan Musliman, sjedimo u istoj Vladi, stolica do stolice…

Kad sam bio kod generala Kukanjca, on je nazvao predsjednika Skupštine BiH Krajišnika /Momčila/ da u Foči prestane svaki sukob. I obećao je predsjednik Krajišnik…

Dnevnik RTV Sarajevo od 11. aprila 1992. godine (akteri:Ljiljana Matić, reporter; Dr. Reuf Tafro; Senad Hadžifejzović; Muhamed Čengić, potpredsjednik Vlade BiH) ***** Hadžifejzović: Muhamed Čengić /potpredsjednik Vlade BiH op.a./ je maloprije u programu uživo rekao da ćete ići s njim sutra u Foču da izvidite situaciju.

Hoćete li ići u Foču?

Kukanjac: Neću! Ja gospodinu Čengiću kažem da ne mogu ići u Foču. Ja ne mogu svugde da stignem. Daću im ja jednog generalpotpukovnika koji je rođen oko te Foče!

Dnevnik RTV Sarajevo od 11. aprila 1992. godine (akteri: Senad Hadžifejzović; Kukanjac,general JNA…) (objavljeno u knjizi “Rat uživo” novinara Senada Hadžifejzovića, stranice 4850) Senad Hadžifejzović : Rat uživo – War:Live On Air, autor, 2002. godine, 429 stranica priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 27, 2017

Women Under Siege : FOČA. BOSNIA

The 1990s war in the former Yugoslavia was marked by intense sexualized violence that ruined the lives of old women and young girls alike. One hallmark of the terror was the creation of “rape camps” in which women were tortured and violated repeatedly. The fractured history of the Balkans led to three years of war from which the region is still recovering today.

After World War II, the Federal Republic of Yugoslavia was declared, with Marshal Tito as its leader. Yugoslavia was composed of six republics: Bosnia and Herzegovina, Croatia, Macedonia, Montenegro, Serbia, and Slovenia, within which various ethnic groups lived. A new constitution in 1974, which helped to decentralize government powers, also gave autonomous power to the regions of Kosovo and Vojvodina. Bosnian-Croats, Serbs, and BosnianMuslims were considered separate ethnic groups within the federation, but those divisions were not to be emphasized. Tito’s totalitarian government forbid the expression of “nationalism,” jailing activists who tried to foment nationalist movements.

When Tito’s reign ended in 1980, Yugoslavia’s popular communist sentiment was supplanted by various nationalistic and ethnic allegiances. In the 1980s and 1990s, as a result of a difficult economy that magnified ethnic tensions and scapegoating, the union of republics within Yugoslavia began to break down. According to the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia (ICTY), the early-1990s population of Bosnia-Herzegovina was about 43 percent Bosnian Muslims (often referred to as Bosniaks), 33 percent Bosnian Serbs, 17 percent Bosnian Croats, and roughly 7 percent other nationalities. Despite the numbers, Bosnian Serbs and Bosnian Croats had greater access to power due in part to the region’s location between the republics of Serbia and Croatia.

Women were tortured and raped in this house near Foča, known as “Karaman’s House” for its Muslim owners who fled.

In March of 1992, a majority of Bosnian citizens voted for independence, but were met with violence from the more politically powerful Serbs. Bosnian Serbs, with the help of Serbia and the Yugoslav People’s Army, began to assert control through violence. Bosnian Croats also attempted to declare power with Croatia’s help. War, including massacres and large-scale, systematic rape, officially lasted until November 1995. Although all sides/ethnic populations committed violent acts, Bosnian Serbs were responsible for the majority of sexualized attacks, aimed mostly at Muslim women. It is estimated that as many as 60,000 women were raped.

A major site of gang rape during the beginning of the war, from April to July 1992, was the town of Foča in southeastern Bosnia. Later, in 1995, a small town called Srebrenica was declared a U.N. “safe zone” but became the site of mass murder and rape, largely under the direction of Ratko Mladić, colonel general of the Bosnian Serb Army, and politician Radovan Karadžić. Because Dutch Blue Helmets were supposed to be protecting the safe zone at the time, blame is often placed upon the Dutch U.N. army in particular for allowing the devastation at Srebrenica on its watch. The BBC reports that after a 2002 investigation held Dutch officials responsible for giving their troops such a difficult area to defend without enough arms and resources, the entire Dutch government resigned.

Accusations of rape of Serbian women by Bosniaks were leveraged as propaganda by Serbia, though it was the Serbs who were mostly responsible for rapes during the conflict.

How Sexualized Violence Is Used as a Weapon of War For ethnic cleansing: There are testimonies from women who had soldiers tell them, while raping them, that they wanted to get them pregnant or force them to have children who would look ethnically different from their mother, or that they were raping them to punish them for being Muslim (or Croatian). There were also women who became pregnant and were forced to carry their babies to term.

The U.N. defines ethnic cleansing as “a purposeful policy designed by one ethnic or religious group to remove by violent and terror-inspiring means the civilian population of another ethnic or religious group from certain geographic areas.” We are using the term here because ethnic cleansing not only makes women subject to outright murder, but also controls the threat of their bodies as the means of reproduction. For instance, women have been raped in order to occupy “inferior” wombs with “superior” sperm; in other conflicts, women are forced to have abortions or sterilizations (as have men of “inferior” groups) in order to end future reproduction. As in the case of Bosnia, women are also subject to the sex-specific political torture of forcing them to bear the child of their torturer in order to break their will.

To humiliate: Many women were raped in front of their children and husbands, who were forced to watch at gunpoint; there are also a fair number of accounts of elderly women who were raped (in those cases, it was clearly not about impregnating them but about demeaning them and their families). Thousands of males were forced to engage in sexual acts with other males, including, according to some accounts, their own father or son.

To instill fear: Public rape was used to prompt the “flight or expulsion of entire Muslim communities,” according to a 2006 U.N. Population Fund briefing paper. Many women were raped, sometimes repeatedly, in front of family members in their homes. Others were raped in public, outdoors, in broad daylight.

To gain information: Women have testified that before being raped they were asked for the whereabouts of men hiding in the forests. One said that soldiers waved a photograph of her boyfriend at her before raping her.

As part of looting: Rape often occurred alongside theft of private property, the U.N. Commission of Experts found in their final report on sexualized violence in the former Yugoslavia: “…[P]eople would break into homes, steal property, and torture and sexually assault the inhabitants, oftentimes in front of other family members or the public.” Some testimonies refer to men rifling through houses in search of money or jewelry.

Peer pressure: Some Serbian soldiers said their peers forced them to rape when they did not wish to participate. There is at least one account of a soldier who said he felt extreme regret but had been “made to rape” by other soldiers.

Patterns of Violence Rape was committed by all sides but overwhelmingly by Serbs against Muslim (Bosniak) women.

Some women were detained and raped repeatedly by many different soldiers

over longer periods of time; some died of repeated rape. Rape camps were set up in restaurants, motels, schools, and other large buildings. One of the most well-known rape camps was Partizan Sports Hall, where more than 70 women were held captive and tortured for months on end.

Apartments kept by soldiers were often sites of violence. Women and young girls were captured and transported to these homes in order to be raped and abused. Sometimes, women and girls were taken by force from a larger rape camp, such as Partizan Sports Hall, brought to a particular soldier’s home, and attacked, only to be returned to the Sports Hall to suffer more sexualized violence.

Families were also locked in their own homes and raped repeatedly alongside family members (see “Testimonies”).

Young girls, adults, and elderly women were all raped. Testimonies of elders show that these women often thought themselves to be safe due to their age and therefore did not flee, only to find that they were attacked along with the younger women.

Numbers Reports range from 20,000 to 60,000 rapes; unfortunately, most sources state that the numbers are too hard to determine. According to one source, the U.N.’s Special Representative on Sexual Violence in Conflict, Margot Wallström, estimates there to be 50,000 to 60,000 cases. An Amnesty report states: “There are no reliable statistics on the number of women and men who were raped or were subjected to other forms of sexual violence. Early estimates by the BiH [Bosnia and Herzegovina] government suggested the number of 50,000 victims although this estimate was questioned as unreliable and politicized. The Parliamentary Assembly of the Council of Europe estimated that 20,000 women were subjected to rape and other forms of sexual violence.

The real number of those who were raped during the 1992-1995 armed conflict will probably never be established.”

A U.N. report from 1994 states: “According to the State Commission in Bosnia and Herzegovina, approximately 25,000 victims had been registered,” but does not explain this registration process. In addition, the report’s numbers would seem to pre-date the mass rape at Srebrenica, which didn’t occur until 1995. Some experts believe that the emphasis in the early 1990s on figuring out a more accurate estimate was harmful in that it allowed journalists and leaders to speculate that the issue didn’t “count” as much if the numbers were lower.

Cultural Gender Attitudes

After the rapes occurred, married women were often shunned by their husbands for religious or cultural reasons. However, there was a very strong and unique movement in the region: Imams and other male Muslim community leaders encouraged husbands to set aside religious sentiments regarding raped women and take their wives back and support them more as war survivors than as irrevocably marred. It was rather specific to this conflict that rape was seen as a community problem. In addition, Indira Kajosevic, a Bosnian expert, survivor, and founder of some of the first trauma centers and feminist groups in Bosnia, says that women in the region were able to gain status through organizing in a way that was unique to this conflict.

Witness Mirsada, aged 17, spoke to a women’s group of her extreme abuse in a rape camp. Her story was printed in a 1993 Los Angeles Times article: The White Eagles would come to get us every night. They would bring us back in the morning. There were nights when more than 20 of them came. That seemed to be some kind of honor. They did all kinds of things to us. It cannot be described, and I don't want to remember. We had to cook for them, and serve them, naked. They raped and slaughtered some girls right in front of us.

Those who resisted had their breasts cut.

There were women from various towns and villages. There were more than 1,000 of us. I spent more than four months in that camp. It is a nightmare that cannot be talked about, or described, or understood.

One night, our Serbian neighbor's brother helped 12 of us escape. They caught two of us. We spent days hiding in the forest, in improvised underground shelters, and we managed to get away. If it hadn't been for him, I wouldn't have survived. I would have killed myself, because death is not as horrible as the treatment I suffered. I cannot talk about that.

Sometimes I think that I will go crazy and that the nightmare will never end.

Every night in my dreams I see the face of Stojan, the camp guard. He was the most ruthless among them. He even raped 10-year-old girls, as a delicacy.

Most of those girls didn't survive. They murdered many girls, slaughtered them like cattle.

I want to forget everything. I cannot live with these memories. I will go insane.

Witness 50, a teenage survivor from Foča, testified at the ICTY in 2000 about how war crimes convict Zoran Vuković raped her. She was raped repeatedly by a host of different men in various buildings around town. One of the first times she was attacked was in her own high school: Shortly after the first time she was raped, Witness 50 stated that she was taken to the Foča High School, where she had been a student in 1992. The day after she arrived, a group of soldiers came into the classroom and picked out about eight girls, including her. One of these soldiers took Witness 50 to a room and ordered her to lie down and take off her trousers. He raped her vaginally. Witness 50 stated in her testimony that she did not remember exactly what he said to her, but that he and all of the men who would later rape her said the same things: “You Muslim women, you Bule [derogatory term], we’ll show you.” When asked in court how she felt, Witness 50 stated: “There are no words in this world that could describe my feelings. It is the worst thing that was happening to me.”

Later, she was taken to a sports venue and was held captive with about 60 others, many of whom were repeatedly sought out by Serbs, taken elsewhere, and raped, before being returned to the sports hall: Witness 50 told the court how a man called Gica took her out of the Partizan Sports Hall to an apartment in the neighborhood of Brod, which she thinks was his own. On the second day she was there, an acquaintance of Witness 50’s raped her. Witness 50 stated that he knew her very well. They took the same bus every day: he to go to work and she to go to school. Witness 50 stated that he was certainly 30 years older than her, and was a married man. She said that he laughed while he was raping her. “I had the feeling that he was

doing this precisely because he knew me, to inflict even more evil on me.”

CNN interviewed a survivor named Jasmina in 2008. She was 19 when the war broke out, and was raped and tortured in her own home alongside family members: “Every day we were raped. … The men from my family were beaten up the first day. … My mother just disappeared. I never found out what happened.

Then they started torturing me. I lost consciousness. When I woke up, I was totally naked and covered in blood, and my sister-in-law was also naked and covered in blood. … I knew I had been raped, and my sister-in-law, too.” In a corner, she saw her mother-in-law, holding her children and crying.

“That same day we were locked in our house. That was the worst, the worst period of my whole life. That's when it started.

“Every day we were raped. Not only in the house—they would also take us to the front line for the soldiers to torture us. Then again in the house, in front of the children.

“I was in such a bad condition that sometimes I couldn't even recognize my own children. Even though I was in a very bad physical condition they had no mercy at all. They raped me every day. They took me to the soldiers and back to that house.

“The only conversation we had was when I was begging them to kill me. That's when they laughed. Their response was ‘we don't need you dead.’

“It lasted for a year. Every day. … Not all the women survived.”

CNN reported that Jasmina was “rescued by a family friend who bought her as a prostitute with the secret intention of setting her free.”

Fallout Survivors of sexualized violence were supposed to receive property restitution and return to their former homes as long as the return would be “safe and dignified,” according to the peace agreement known as the Dayton Accords that was signed after the war. However, no rules have been put in place to provide alternatives for the many women whose former homes are the site of extreme trauma and sometimes months of repeated rape, Amnesty International reported in 2009. In some cases, they are forced to return to communities full of the very neighbors who committed abuses against them and their families. In 2006, Bosnia-Herzegovina instituted a law that included a section saying that “homes should be provided for victims of sexual torture during the war,” CNN reported. But the Ministry for Human Rights and

Refugees also told CNN that it is “not clear who should implement the act, and there is no agency making sure the law is enforced.”

Legal Precedents The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia was the first international tribunal in Europe to convict for rape as a crime against humanity (following Akayesu in Rwanda). According to the ICTY website, it was also “the first international criminal tribunal to enter convictions for rape as a form of torture and for sexual enslavement as crime against humanity.”

(Michele Lent Hirsch/published on February 8, 2012) WomenUnderSiege 2012 Posted on Februar 27, 2017

As Old as War Itself: Rape in Foča

Joanne Barkan Winter 2002 A glass wall covered by blinds separated the courtroom participants from the spectators in the public gallery, but a hush enveloped both sides when the witness known as FWS-50 began to speak. Although a voice modulator screened her identity from the public, other microphones in the room occasionally picked up the undisguised sounds of her anguish. Indicating one of the defendants, she said, “I only know that he was very forceful, that he wanted to hurt me as much as possible. But he could never hurt me as much as my soul always hurt me.”

When the prosecutor asked why she had decided to testify after remaining silent for almost eight years, she said, “[to] let it be known that it really happened. It’s not easier for me to speak about it today, but nevertheless, I wanted everyone to hear about it.”

She wanted everyone to hear about this: in the summer of 1992, at age sixteen, she was taken prisoner by soldiers near her village in Bosnia, held for two months, and raped so often that she lost count of how many times and how many men; she was raped vaginally, anally, and orally; she was gang raped by ten men at a time; she was raped by soldiers and paramilitary thugs; she was threatened with guns and knives while being raped; she was trapped in an apartment where she had to clean for the soldiers who raped her all night.

FWS-50 was one of thousands—some say twenty thousand—Muslim women sexually enslaved and tortured by Bosnian Serbs, Serbs, and Montenegrins during the Bosnian War of 1992-1995. She was one of sixteen women from the town of Foca (pronounced Fo’-cha) and its surrounding villages in southeastern Bosnia who agreed to testify in 2000 before the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, located in The Hague. FWS-50 faced the men she was accusing—all three Bosnian Serbs, all three soldiers in the war, all three, like herself, born in Foca.

In pre-Ottoman times, Foca was one of the trading towns along the Drina River, located about thirty-two miles southeast of Sarajevo and about thirty miles southwest of its more famous neighbor, Visegrad, the setting for Nobel Laureate Ivo Andric’s The Bridge over the Drina. The Ottomans gave Foca its claim to fame in 1551 when they built the Aladza Mosque (Colored Mosque), which many considered the most beautiful mosque in the former Yugoslavia and one of the architectural jewels of Europe. Surrounded by trees, with its tall dome, triple-arched portico, and slender minaret rising more than a hundred feet to a point, the mosque was as much a town landmark in 1992 as it was in 1551. In 1992, the municipality of Foca included the nearby villages as well as the town. It was a mid-sized community—population 40,513—not very different from dozens of others in Bosnia. The ethnic breakdown was 51.6 percent Muslim, 45.3 percent Serbian, and 3.1 percent “other.”

On April 8, 1992, Serb forces supported by art…

Joanne Barkan Winter 2002 Dissent Magazine 2002 Posted on Februar 26, 2017

Djeca iza žice : U Foči su vršili strahovite zločine nad djecom

“Djeca iza žice” naziv je četvrtog dokumentarnog filma Saveza logoraša u BiH režisera Avde Huseinovića. Ovaj film će premijerno biti prikazan u Sarajevu u okviru oblježavanja Dana nezavisnosti BiH 1. marta.

Dokumentarni film “Djeca iza žice” govori o maloljetncima koji su prisilno zarobljeni u logorima tokom rata u BiH, 1992.-1995. godine.Neki od njih otkrivaju kako su otkupljivanjem iz logra ostali u životu. Neki su bli svjedoci velikih zločina, a neki od posljedica mučnja ostali trajni invalidi. Film traje 66 minita.

– Ovaj film je poučan zato što imamo priliku više pažnje posvetiti djeci logorašima. Učestvuje 12 bivših maloljetnih logoraša iz Bosanskog Novog, Prijedora, Jajca, Višegrada, Foče, Sarajeva, Prozora… Film je poučan zato što

imamo svjedočenje i roditelja i djece gdje su u dva slučaja roditelji otkupili svoju djecu. Platili su njihovu slobodu – istakao je Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša u BiH.

Najviše maloljetnika prošlo je kroz prijedorski logor Trnopolje, a najviše ih je ubijeno u Vlasenici.

Kroz logore je prošlo 20.000 maloljetnika, ubijeno je oko 1.000.

Anadolu Agency Posted on Februar 25, 2017

Žrtve Fočanskog GENOCIDA : TRAŽI SE Smail Đozo

Smail Đozo, sin Ibre, rođen 15. marta 1957., Poljice, NESTAO u martu 1992. u Miljevini.

Radio u rudniku Miljevina, Komšija zvani Krle došao po njega i odveo ga u policijsku stanicu Miljevina, koju su držali četnici poput Pere Eleza. /- Komšija Krle je tadašnji rezervista policije Krsto Skakavac zvani Krle -/ Od tada mu se gubi svaki trag…

25 godina od GENOCIDA u Foči mnoge familije još nisu pronašle tijela svojih najmilijih. priredio:Kenan Sarač fotografija: flickr ekranportal13 Posted on Februar 24, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči

25 godina od GENOCIDA u Foči “Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”

(SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE)

Zločini: Šta sve kriju masovne grobnice u Foči Zločincima nema ko da sudi Na području fočanske općine pronađeno je i ekshumirano oko 800 tijela.

Najnovijim otvaranjem dviju grobnica, ali i pronalaženjem još nekoliko lokaliteta čije će tajne uskoro biti otkrivene, traganje za nestalim moglo bi biti završeno. Slijedi identifikacija i – dženaza Masovna grobnica u Budnju: Dosad je pronađeno 76 tijela “Čekamo vaskrsenje mrtvih”, piše na spomeniku-križu postavljenom prije pedesetak godina nasred livade u fočanskom selu Budanj. Razlog: partizani

su u Drugom svjetskom ratu, u Četvrtoj ofanzivi, upravo na tom mjestu imali konačni obračun sa četnicima istočne Bosne, kojih je tada pobijeno, navodno, oko hiljadu. Njihova tijela su pobacana u ponor ispod Budnja.

Savršenu tišinu oko spomenika narušava zvuk bagera koji kopa pedesetak metara dalje – Federalna komisija za nestale upravo otvara treću jamu. U dosadašnje dvije pronađeno je 76 tijela fočanskih Bošnjaka koji se od ‘92. vode kao nestali. Prema prvim informacijama, pretpostavlja se da bi u ovoj masovnoj grobnici mogao biti pronađen veći broj Fočaka, Bošnjaka koji su na početku rata bili zatvoreni u KP Domu, te da će ovo biti dosad najveća pronađena grobnica na području fočanske općine.

“Tražim oca i brata” Dok stoji pored grobnice nekadašnjeg površinskog kopa Rudnika “Miljevina”, Šefik Brković kaže: “Tražim oca i brata.” Došao je iz Mostara čim je u novinama pročitao da je u grobnici pronađena lična karta njegovog oca Hasana (1938.). “Odveden je 1992. iz naše kuće u Điđevu, zajedno sa mojim mlađim bratom Ekremom (1968.), u KP Dom. Od tada, godinama pokušavamo da ih nađemo. Samo da se to već jednom završi, da ih sahranimo”, kaže Šefik dok mu pogled luta preko grobnice.

Druga lična karta pronađena u ovoj grobnici glasi na ime Fadila Divjana, inžinjera koji je na početku rata pobjegao u Crnu Goru, ali su ga tamošnje vlasti izručile fočanskim Srbima, koji su ga vratili i zatvorili u KP Dom. Sve dosad se vodio kao nestao.

Prema svjedočenjima preživjelih Bošnjaka, kroz logor u KP Domu, od otvaranja 17. aprila 1992. do 10. oktobra 1994., prošlo je oko 800 Fočaka – uglavnom onih koji su ostali u svojim kućama, vjerujući da im se neće desiti ništa loše i da će im komšije Srbi pomoći.

Iz KP Doma je razmijenjeno 248 Bošnjaka, a još 314 odvedeno na razmjene, nakon kojih im se izgubio svaki trag?! Prema tvrdnjama porodica, u logor su odvedena 63 lica koja se vode kao nestala i nikad i nisu dovedeni u KP Dom, a 38 Bošnjaka je ubijeno na najsvirepije načine – strijeljanjem, premlaćivanjem i klanjem na drinskom mostu.

“Gledali smo kroz prozor naše ćelije, Džafer Kovač i ja, kad su u prostoriji za ispitivanje drvenim palicama, šakama, nogama i gumenim kablovima tukli Nurku Nikšića, Kemu Dželilovića, Muniba Veiza i Džemu Vahidu (oni su bili među najuglednijim Fočacima, prim. aut.). Lično sam vidio kad su Muniba Veiza, Mustafu Kulogliju, Halima Konju i Kemu Dželilovića tukli drvenim palicama i šakama. Čuli su se jauci… Nakon toga pucnji – šest puta”, ispričao je jedan preživjeli logoraš, dalje se sjećajući: “Znam da je tu noć padala kiša.

Poslije pucnjave sam vidio Milenka Burila koji je nosio ćebad. Gurao je leševe na ćebad… Dragan Popržen, također zatvoren sa nama, poslije ove noći mi je pričao da je on prao krv i čistio ćeliju, te da je Munib Veiz bio saradnik Đulimana u aferi ‘Fočatrans’, zbog čega je i ubijen.”

Krvavi Vidovdan Munib Veiz je bio fočanski trgovac, jedan od onih ljudi koje je poznavao skoro kompletan grad. Istina je da je bio prijatelj i sa Đulimanom, nekadašnjim direktorom “Fočatransa”. Ubijen je, prema svjedočenju preživjelih, uoči Vidovdana 1992., kada je likvidirano još tridesetak Bošnjaka – izvedeni su i zaklani ili ustrijeljeni na drinskom mostu.

Bošnjaci su iz logora odvođeni na radove. Dvije grupe, u kojima je bilo po tridesetak dobrovoljaca – oni koji su izlazili “na rad” imali su bolju hranu – odvedene su, navodno, na branje šljiva. Za njih se više nikad nije čulo. Grupa od tridesetak ljudi odvedena je na goraždansko ratište – bili su živi štit o kome danas nema ko da svjedoči: oni koji nisu poginuli u unakrsnoj vatri, strijeljani su da bi šutjeli. Nisu rijetkost bile ni pojedinačne egzekucije…

Otkako je pronađena prva masovna grobnica na području Foče, postoji ideja da se u ovom gradu održi zajednička dženaza, te da se žrtvama izgradi memorijalni centar. Ideju podržava Udruženje građana, ali i fočanske vlasti, što nam je potvrdio Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča, koji tvrdi da protiv takve ideje nema ništa ni sadašnja srpska vlast. Ukoliko se slože porodice, u Foči će se klanjati zajednička dženaza za sve žrtve pronađene na području Miljevine.

Krvoproliće u Miljevini A gdje je Haag?

Brico Mujo Kunovac cijeli svoj život je proveo u Miljevini. Svi su ga znali, jer malo je onih koji bar jedanput nisu bili u njegovoj radnji. U porodičnoj kući je živio sa suprugom, sinom, snahom i dva unuka, koja su neposredno pred rat trebala krenuti u školu. Petog maja 1992. nakon napada na Poljici (iznad

Jeleča, na putnom pravcu Kalinovik – Miljevina) kod Kunovaca je došlo šest članova porodice njegove snahe iz Jeleča.

Istoga dana je “minolovac” (kamioni koje su vozili Bošnjaci, a koji su išli ispred srpskih kako ovi ne bi naletjeli na minu) prošao, a kamion pun vojske naletio na minu. Poginulo ih je 40. Nakon toga je u Foči proglašena trodnevna žalost.

Među nastradalima je bio i Mićo Vuković, zet Blagoja Eleza, koji je bio bliski rođak Pere Eleza, samozvanog srpskog vojvode i najozloglašenijeg četnika na tom području. Mićin brat Ranko je odmah nakon nesreće otišao u kuću Muje Kunovca i odveo ih sve u Tunele, putni pravac Foča – Miljevina (dva dana prije masovne grobnice na Miljevini, otkrivena je i masovna grobnica u Tunelima, dosad je pronađeno 36 tijela), i pobio.

Još jedan brat Ranka Vukovića, Luka, poginuo je, a on je uhvatio Aliju Kibrića i natjerao ga da mu pokaže gdje je Luka ukopan. Svjedoci tvrde kako je potom Aliji odsjekao glavu i nabio je na kolac pored mjesta gdje je Luka ubijen.

Danas Ranko Vuković živi u Foči i smatra se organizatorom šverca između Crne Gore i Foče.

Inače, komandant tzv. Miljevinske čete bio je Pedo Trivun – trenutno u bjekstvu u Srbiji. Naredbodavac likvidacija Bošnjaka na Miljevini bio je predsjednik SDS-a Miljevine – Pavle Elez. I tadašnji komandir stanice policije, a današnji penzionirani policajac Mićo Olović, prema svjedočenju preživjelih, počinio je nekoliko zločina: navodno je učestvovao u ubistvima Murisa Hrbinića, Hamida Muhovića, Ahmeta Ramovića i jednog romskog djeteta, u mjestu Mitrovo Vrelo 6. juna 1992. Pored ovoga, Olović je 9. juna naredio da tadašnji rezervni sastav policije u Miljevini, u kome su bili i Aleksa Marković i Rade Drašković, dovede u stanicu policije 36 Bošnjaka, sve očeve i sinove, koje je lično ispitivao, a poslije toga im se gubi svaki trag.

Miško Savić je došao u kuću po Zaima i njegovog sina Zikriju i odveo ih u KP Dom u Foči – pretpostavlja se da su ubijeni na mjestu pronađene masovne grobnice. Nakon toga se uselio u njegovu kuću i “živio” sa Zaimovom ženom Ramizom. Jednu noć se napio, odveo je na most pored miljevinskog motela, koji je visok dvadesetak metara, i bacio je. Danas Miško živi na Miljevini, sretno oženjen.

Ovo su samo neki od zločina počinjenih na području Miljevine u toku proteklog rata koji nikad nisu procesuirani.

Oni znaju gdje su nestali Bošnjaci Zločinci Fočanski kreatori genocida Ideolozima genocida u Foči smatraju Vojislava Maksimovića (bio je profesor književnosti na sarajevskom Filozofskom fakultetu), Velibora Ostojića (bivšeg ministra za informiranje u Vladi RBiH) i Petka Čančara (bio je predsjednik Vijeća općina u Skupštini BiH).

Krizni štab koji je nadzirao etničko čišćenje činili su: Miroslav Stanić, predsjednik SDS-a Foča i direktor “Trikotaže”, Radovan Mandić, ljekar, Čedo Zelović, profesor, Zdravko Begović, jedan od direktora u ŠIP-u “Maglić”, Dragan Gagović, načelnik policije u Foči, Zoran Vukadinović, do rata radio u goraždanskom SUP-u, Josif Miličić, nastavnik historije, Radojica Mlađenović, predsjednik Izvršnog odbora SO Foča, Ljubo Ninković, predratni republički funkcioner, Sekula Stanić, ljekar, Nade Radović, direktor “Temike”, i Simo Stanojević, nastavnik.

Ratni prijeki sud u Foči činili su: Rajko Bojat, predsjednik, Jelena Lela Milić, sudija, Mišo Jovičić, advokat, i Slobo Starović, automehaničar.

(Iz knjige Genocid nad Bošnjacima na području općine Foča 1992-1995; Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2004.)

Egzekutori iz KP Doma Prema svjedočenjima preživjelih logoraša, za nedjela u KP Domu odgovorni su: Milorad Krnojelac (predratni nastavnik matematike), zapovjednik logora u Foči od 17. aprila 1992. do augusta 1993.

Zoran Sekulić (predartni uposlenik “Oslobođenja”), zamijenio Krnojelca na mjestu zapovjednika KP Doma.

Savo Todorović, zvani Bunda, zamjenik upravnika logora. Prije rata radio u KP Domu.

Mitar Rašević, komandir obezbjeđenja logora. Prije rata bio komandir straže u KP Domu Foča.

Rade Gagović, pomoćnik obezbjeđenja u logoru. U Foču došao iz KP Doma Zenica.

Zoran Vladičić, glavni isljednik u logoru. Prije rata bio kriminalistički tehničar u fočanskom SUP-u.

Vojislav Starović, zvani Vojo, isljednik u logoru. Prije rata bio rukovodilac kriminalističke službe fočanskog SUP-a.

Mišo Koprivica, isljednik u logoru. Prije rata bio referent kriminalističke službe u fočanskom SUP-u.

Petko Gašević, isljednik u logoru. Prije rata radio kao drvni tehničar u ŠIP-u “Maglić” i bio, kao rezervni kapetan, pomoćnik komandanta TO za obavještajne poslove.

Slavko Koroman, pomoćnik zapovjednika službe obezbjeđenja u logoru. Prije rata bio stariji stražar u KP Domu.

Milenko Burilo, najzloglasniji stražar logora. Prema svjedočenju preživjelih, predvodio je grupu stražara koja je izvršila stravične zločine nad logorašima 24., 25. i 28. juna 1992. Prije rata bio stražar u KP Domu.

Radivoje Jegdić, predratni radnik KP Doma, prvih dana napada na Foču djelovao sa “Belim orlovima”, a kasnije je bio član grupe koja je po Crnoj Gori hvatala Bošnjake i dovodila ih u logor. Sa njim je išao i Mišo Stevanović, zvani Šumar. Svojevremeno je ministar MUP-a Crne Gore Pavle Bulatović priznao da zna za ta hapšenja. U Foču je na ovaj način iz Crne Gore vraćeno 38 Bošnjaka. Samo osmorica su preživjela.

Osim njih, u KP Domu je bilo još na desetine stražara koji su čuvali logoraše.

(SVI TEKSTOVI SU IZ ARHIVE) BH Dani/focanskidani Posted on Februar 24, 2017

FOČA 1992 : GENOCIDE Moments of Truth at the Site of the Crime

by Dženana Karup-Druško

Esma S., born in 1976, was only 15 when the war came to Foča. On 7 April1992 she gave birth in the Foča hospital. Three months later Serb soldiers came for her. The child was left in the hospital, while Esma was mistreated for the next year and a half. She was raped frequently and the criminals who abused her include Dragoljub Kunarac and Dragan Zelenović. She was asked to testify against Kunarac at The Hague, but refused. She did not have the strength to confront him.

Esma was separated from her child for four years. It was only in 1994 that the International Red Cross removed the girl from the Foča hospital to the territory

controlled by the Army of Bosnia-Herzegovina and handed her over to Esma’s sister. In 1996 Esma returned from Serbia, where she had spent two and a half years after escaping from the Foča hell. She lives today in Sarajevo with her twelve-year-old daughter. Her husband died in the war. On 9 October [2004] she was present at a conference in Foča. She sat listening about the crimes.

Without Embellishment

The Helsinki Committee for Human Rights in Republika Srpska, working together with the Outreach Programme of the International Criminal Court for Former Yugoslavia, had organised the conference in Foča on the crimes committed there during the war. It was evident that few of the Serbs present expected that day to hear what the organisers had prepared: the testimony given at The Hague by the victims; the presentation of the evidence used in the trials conducted against the Foča war criminals; and the latter’s own statements. Silence reigned in the conference hall, with faces displaying disbelief and shock.

After more than a decade, it took just a few hours in Foča for the unvarnished truth to be told about the events that had occurred at the start of the war, when all Bosniaks were deported, killed or imprisoned. It was heard by representatives of the local parties, police, courts and prosecutors, and by members of NGOs.

‘The mother stood next to the bus screaming: “Give my child back to me! Give my child back to me!” Her twelve-year-old daughter had been snatched from her arms – she would never see her again. The girl was raped countless times. They walked her through the streets of Foča and rented her out to the troops. Jasko Gazdić sold her in the end for DM 200 to some Serbian soldiers.

She was never heard of again’, recounted the victims, Bosniak women. There was mention of the Partizan building, where for several months dozens of Bosniak girls and women were raped, aged 12, 14, 15, 24, 25, 34. According to one woman prisoner, a Serb soldier approached a woman sleeping next to her ten-year-old child in this torture chamber and raped her. She pressed her lips together and remained silent, fearing to wake up her child. Some women managed to escape from Partizan and beg for help at the nearby police station. They were handed back to the criminals.

Dženana Karup-Druško These texts have been translated from Dani (Sarajevo), 15 October 2004 Posted on Februar 24, 2017

STRADANJE FOČAKA 1992. – 1995.

“Bošnjaci, preživjele žrtve zločina, više nikada neće šutiti! Jasno i glasno ćemo punim imenom i prezimenom prozivati zločinitelje. Pa neka košta koliko košta i tačka!”

U periodu 1992. – 1995. FOČAKA JE STRADALO (PREMA NEKIM IZVORIMA): 2700 je ubijenih civila i 2000 u redovima AR BiH. MEĐUTIM , ni ti podaci NISU RELEVANTNI – SMATRA SE DA JE MNOGO VIŠE UBIJENIH!!!

Na samim sastavcima gdje je sada bazen i malo više uz Drinu gdje se gradi hotel/motel je doveženo šlepera i šlepera nastradalih i tu zakopano…Foča je i sinonim za ratna silovanja. Prema nekim podacima oko hiljadu žena (djevojčica,djevojaka,udatih žena,majki,nena) je silovano, mada ni ti podaci nisu relevantni – jer se smatra da je bilo mnogo više silovanih…Kroz logore je prošlo oko 2000 zatvorenika, od kojih je većina i ubijena…Na žalost, za nekima se još uvijek traga. BARATA SE CIFROM OD 800, A VJEROVATNO I VIŠE NESTALIH/ JOŠ NEPRONAĐENIH/ ŽRTAVA GENOCIDA…

izvor:focanskidani Posted on Februar 23, 2017

75 godina od GENOCIDA u Foči : Stravične priče iz 1942.godine

Kakvih su razmjera bili četnički zločini, govori jugoslavenski partizanski general KOSTANAĐ , koji ovako opisuje svoja sjećanja na bosanski grad Foču, u zimu 1942. godine: “ NE SEĆAM SE DA S AM IKADA U ŽIVOTU VIDIO NEČEG JEZOVITIJEG OD ONOG ŠTO SMO ZATEKLI U TOM GRADU. RAZULARENA ČETNIČKA RULJA FORMALNO JE PLIVALA U LJUDSKOJ KRVI. MOST NA DRINI PRUŽAO JE GROZNU SLIKU. NA NJEMU NIJE BILO NI JEDNOG PEDLJA ZEMLJE, KOJI NE BI BIO ZASIĆEN KRVLJU POKLANIH. TO JE BILO STRATIŠTE NEDUŽNOG MUSLIMANSKOG NARODA – PRAVA KLANICA. POD MOSTOM MNOGO LEŠEVA. POVEZANE ŽICOM, MEĐUSOBNO PREPLETENE NJOME, ČETNICI SU PREKLANE LJUDE I ŽENE BACILI S MOSTA U REKU. MNOGI SE ZAPLETOŠE O STUBOVE MOSTA. ŽIVOTINJSKO DIVLJANJE, GORE OD ONOG NAJKRVOLOČNIJE ZVERI. ŽENE I DEVOJKE PRIJE KLANJA SILOVALI SU NA OČIGLED RODITELJA, M UŽEVA I BRAĆE. STRAH OTE SE NE DAJU OPISATI .” (Vidi: Vjesnik, Zagreb, 25.05.1952.; preuzeto iz: Posebni otisak iz

časopisa Republika Hrvatska, Buenos Aires, 1990., str.10 ).

No, vjerojatno najpotresniji opis pokolja svojih sunarodnjaka (muslimana) u Foči, dao je ADIL ZULFIKARPAŠIĆ (za vrijeme rata partizanski politički komesar) u svome tekstu PUT U FOČU 25.I.1942 . godine, koji je objavila Muslimanska biblioteka u Beču u svom Godišnjaku 1957, knjiga 4.

“Srce mi je zakucalo od uzbuđenja kad sam čuo, da još danas putujem u Foču, u Vrhovni štab. Tamo sam pozvan od Tita. Foča je moj rodni kraj. Tu je moja majka i tu su moje četiri sestre. Tu je živio i moj brat; prije nekoliko dana sam čuo da su ga zaklali četnici… Moj je brat sa srbima živio vrlo dobro.

Politički se nije isticao. Iz naše kuće niko nije bio u ustašama… Ja sam od prvoga dana u partizanima. To je poznato čitavoj Foči. Na Drini izvršeno nečuveno klanje i prolijevanje ljudske krvi, bilo je uistinu onolikih razmjera kako se pričalo, ili je svijet pretjerivao, o tome sam se trebao uvjeriti svojim očima.

Sa mnom su jahali na putu za Foču RADE HAMOVIĆ zapovjednik odreda, PERO KOSORIĆ zapovjednik bataljona i još nekoliko pratioca. Na putu između Dobropolja i Poljica dočekala su nas zgarišta i nijema pustoš muslimanskih sela. Još prije mjesec dana, kada je naš odred ovuda zadnji put prolazio, stanovnici su nas nudili suhim voćem i iznosili nam hljeb sa pekmezom, djeca su se oko nas gonjala i molila da im damo koju olovku…

…(…) Gladni psi vijali su oko sela. Putem nam je dolazio u susret neki seljak.

Vidjelo se po nošnji da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom čiča?

– Kojim svijetom? Pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Drača, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A, SA TURCIMA ? Dosjetio se on. – SATRLI IH BRATE, I S JEME IM SATRLI . PUNI SU IH POTOCI, TO ĆE U PROLJEĆE, AKO IH ZVJERI NE POJEDU, DA SMRDI. JOŠ ĆEMO KAKVU BOLEST NAVUĆI. KAZAO SAM JA VOĐI KLARIĆU: ‘ISKOPAJTE JAME PA ZATRPAJTE, NAĆERAJTE NEKA SAMI SEBI JAME KOPAJU’ . A on meni kaže:’Nemamo vremena čoče, jer partizani mogu

svaki čas … ‘ . Ništa mu nisam odgovorio…

Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. KOD JEDNOG POTOKA, PREKO KOJEGA SMO MORALI PROJAHATI, STAJALA JE HRPA POKLANIH ŽENA, STARACA I DJECE . Preko njih je pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su

noge, glave, ruke ili ramena. Lješevi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno.

Jašući dalje cestom prema Foči, SVUGDJE SMO NAILAZILI NA SPALJENA

SELA. DANIČIĆI I SUS JEŠNO SU BILI DO TEM ELJA SPALJENI. STANOVNICI KOJI NISU NA VRIJEME IZBJEGLI, POBIJENI SU I POKLANI. ČITAVIM PUTEM DO FOČE NISMO SRELI NI JEDNOG MUSLIMANA NI MUSLIMANKE. ŠTO JE SA NJIMA? PRIJE JE U FOČ ANSKOM SREZU BILO 67% MUSLIMANA . Držao sam u

početku, da je ogromna većina izbjegla, a da su se drugi sakrili i ne pojavljuju se, dok ne ispitaju stav partizana prema njima. Ali, gdje su se mogli po ovoj zimi sakriti? …”

Poslije ulaska u sam grad Foču, Zulfikarpašić opisuje susret s jednim partizanom, VOJINOM BOŽOVIĆEM , kojega je poznavao od ranije, jer je dugo radio u tom mjestu..

“Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. JOŠ UVIJEK MOST JE BIO KRVAV. ISPOD MOSTA, NIZ ZIDINE KULA, VISILE SU POPUT STALAKTITA U CARSTVU NEČASTIVOGA OGROMNE LEDENICE KRVI. POD T IM STRAŠNIM CRVENIM BALDAHINOM DRINA JE LJULJUŠKALA MRTVA TIJELA, KAO DA IH USPAVLJUJE. UZ OBALU, LEŽALI SU NADUTI LJEŠEVI ŽENA, DJECE I LJUDI U GRAĐ ANSKIM I SELJAČKIM ODIJELIMA. NEKI MRTVACI SU BILI GOLI. – Tu NA MOSTU JE IZVRŠENO KLANJE MUŠKARACA , – objašnjava nam Božović. KAPETAN SERGIJE MIHAJLOVIĆ I KOMANDANT MJESTA PROTA VASILIJE JOVIČIĆ NAREDILI SU, DA SE S VI MUŠKARCI MUSLIMANI POHAPSE. POSLIJE SU POKLANI S VI ONI, KOJI SU VEĆI OD KONJIČKOG KARABINA . ALI, LJUDI SU POUBIJANI S VUDA: PO KUĆAMA, DVORIŠTIMA, ULICAMA. KASNIJE JE RED DOŠAO I NA ŽENE I DJECU. DRINA JE IZBACIVALA LJEŠEVE. DA SE TO SPRIJEČI, RAZREZIVALI SU IM TRBUHE, ONDA BI TJELESA POTONULA.

– Pa ko je to učinio? – pitao sam.

– VEĆINOM MJEŠTANI I SRBIJANSKI ČETNICI, ALI OVIH ZADNJIH JE BILO VRLO MALO . Četnici su unišli bez otpora u Foču, i napustili je bez borbe i otpora. Kad je došla naša brigada i kalinovički odred, srbijanski četnici i desetak mještana su pobjegli, ostali su ostali i ništa im se nije desilo. Eto, za šest mjeseci, našlo se je među muslimanima dvanaest ljudi koji su prihvatili poziv da sarađuju sa ustaškim vlastima, a za osam sati su skoro svo Srbi postali četnici i počeli da kolju sve od reda, ne birajući i ne praveći razliku ko je kriv a ko nije, i nije se našlo ni dvanaest Srba od šesnaest hiljada ( koliko ih je tada živjelo u fočanskom srezu), da uzme u zaštitu bar jednog muslimana ili njegovu obitelj od OSAM HILJADA POKLANIH U FOČANSKOM SREZU. TO JE LJAGA KOJU NIKO NEĆE MOĆI IZBRISATI SA LICA MOJIH SRPSKIH SUGRAĐANA. TO JE ZLOČIN KOME NEMA PREMCA . “

Očekujući da će Tito učiniti nešto na kažnjavanju krivaca za ove masakre, Zulfikarpašić stiže u Vrhovni štab. “ Vrhovni štab smjestio se je u hotelu ‘Goerstl’. Rekli su mi da me je Tito već očekivao, da odem, on je u sobi. U predsoblju me je zaustavio pratilac, rekavši mi da ima neko kod Tita. Nakon nekog vremena izašao je STRAJO KOČOVIĆ *, bradat, obučen u oficirsku uniformu sa čizmama. Preko ramena visili su mu redenici. Na šubari je imao petokraku. Nije me pozdravio … Tito ga je ispratio do vrata.

– Šta ovaj radi kod tebe? Zapitao sam Tita.

– To je komandant fočanskog partizanskog odreda, ostavio je četnike i prešao nama. Vrijedan mladić, preko njega ćemo privući još mnogo ljudi “ (* Prema pisanju Zulfikarpašića, Strajo Kočović je pouzdano bio jedan od glavnih koljača u Foči, kao pripadnik četničke postrojbe, kojega je on od ranije osobno poznavao) Nastojeći istjerati pravdu i navesti Vrhovni štab i Tita da poduzmu nešto u cilju kažnjavanja zločinaca, posebno nakon što se uvjerio da neki od njih zauzimaju zapovjedna mjesta u njegovoj brigadi, Zulfikarpašić podnosi referat i predlaže Vrhovnom štabu (na sjednici Vrhovnog štaba na kojoj se razgovaralo o angažiranju muslimana i njihovom pristupanju partizanskim postrojbama) slijedeće: “IZDATI JAVAN PROGLAS U KOME ĆE SE OSUDITI ČETNIČKA KLANJA NAD NEDUŽNIM MUSLIMANSKIM ŽIVLJEM U FOČI. ORGANIZIRATI POSEBNU KOMISIJU, KOJA ĆE OPLJAČKANE STVARI I NAMIRNICE ODUZETI I VR ATITI VLASNICIMA. UKINUTI NARODNI ODBOR, U KOME SU SAMO SR BI, I TO I NEKI ČETNICI, I SAMO JEDAN MUSLIMAN, FERID ČENGIĆ, KOJI NIJE UOPĆE IZ FOČE. IMENOVATI NARODNI ODBOR, KOJIĆE BITI SASTAVLJEN PO BROJU STANOVNIKA FOČE OD M USLIMANA I NEK OMPROMITIRANIH SRBA .”

Sva nastojanja su bila bezuspješna. Partizanski politički komesar Zulfikarpašić nije naišao na razumijevanje kod svojih ratnih i partijskih drugova. Pokušao je čak i s argumentacijom, da će takva politika popuštanja četnicima pomoći ustaškom poglavniku Paveliću »da se prikaže kao jedini branioc hrvatskih života u istočnoj Bosni« – no, niti to nije pomoglo.

Na savjetovanju Vrhovnog štaba koje je uskoro uslijedilo, ponovno je pokrenuo isto pitanje i dobio potporu od Ferida Čengića.No, evo što o tome kaže sam autor: “Na tome savjetovanju Vrhovnog štaba bili su prisutni: Tito, Marko (Aleksandar Ranković), Moša Pijade, Lola Ribar, Milutinović Milutin i Milovan Đilas. Jedini koji je akceptirao moje izlaganje bio je Milutinović, koji je rekao da bi u vezi sa tim trebalo održati kratak sastanak CK i Vrhovnog štaba. Tito je smatrao, da je stvar sasvim jasna, da mi po tom pitanju nemamo diskutirati. Aleksandar Ranković mi je odgovorio slijedeće: – TREBA SMATRATI NAŠOM VELIKOM POBEDOM DA JE OSNOVNA ČETNIČKA MASA PRILIKOM NASTUP ANJA NAŠIH JEDINICA PRIŠLA NAMA. MI NE MOŽEMO IZ OBZIRA PREMA NJIMA DA POHAPSIM O I SUDIMO NJIHOVE KOMANDANTE, MADA SU ONI BEZ SUMNJE POČIN ILI ZLOČIN PREMA MUSLIMANIMA… JA PRIL AZ ČETNIČKIH MASA NE UZIMAM KAO DEFINITIVAN, ONI ĆE NAS PRVOM PRILIKOM N APUSTITI. ALI MIŠLJENJE MARKOVO BILO JE MIŠLJENJE VRHOVNOG ŠTABA I JA TU NISAM MOGAO UČINITI NIŠTA .”

Čekajući puna dva dana na formalnu odluku Vrhovnog štaba, doznao je za još dvojicu četničkih koljača, od kojih je jedan postao partizanski komandir.

“Otrčao sam u komandu mjesta. Čolaković Rodoljub i Risto Tošović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio da se ovi koljači uhapse. Čolaković i Tošović nisu ni malo bili začuđeni ovom pričom. ČOLAKOVIĆ MI JE REKAO: – KADA BI MI HAPSILI KOLJAČE MEĐU OVDAŠNJIM SRBIMA, ONDA BISMO POHAPSILI POLA NAŠEG NARODNOG ODBOR A I VEĆINU VOJNIKA. – PA TO JE STRAŠNO, DRUGOVI, DA MI NIŠTA NE RADIMO, NEGO IH JOŠ PRIMAMO U NAŠE REDOVE. – MI NE MOŽEMO VODITI PROTIVSRPSKU POLITIKU …

– ALI TO NIJE PROTIVSRPSKA POLITIKA. TO JE PROTIVKOLJAČKA POLITIKA …

– TI IZGLEDAŠ SLABO … TREBA DA SE ISPAVAŠ …, REKAO MI JE NA RASTANKU TITO OPRAŠT AJUĆI SE .”

Ovaj skraćeni prikaz Zulfikarpašićevog Puta u Foču, riječito pokazuje kakvi su bili odnosi između četnika i partizana. Borci “slavne Komunističke partije” , na čelu s Josipom Brozom Titom, tolerirali su četnička zvjerstva i etničko čišćenje teritorija kojima su ovi nastojali ostvariti svoje velikosrpske ciljeve. Pa čak i

onda kada su sasvim izvjesno znali (kako kaže pri kraju ovoga odlomka Aleksandar Ranković – bez sumnje najistaknutiji i u to vrijeme najutjecajniji velikosrpski orijentirani partizan) da prijelaz “četničkih masa nije definitivan” i da će oni “prvom prilikom” napustiti partizane! Što je to značilo u praksi?

Osvjedočene zločince i koljače ostaviti nekažnjene, pa prepustiti njihovoj slobodnoj volji da odu kad im se prohtije, i nastave klanja po drugim selima!? NIJE LI TO IZRAVNO POMAGANJE ČETNIČKOG POKRETA I OMOGUĆAVANJE NJIHOVIH AKCIJA ETNIČKOGČIŠĆENJA ? Je li uopće čudno što su se događale ovakve stvari, kada su u tadašnjem Vrhovnom štabu partizanske vojske sjedili velikosrpski eksponenti poput svemoćnog Aleksandra Rankovića i Milovana Đilasa,* a zaZAPOVJEDNIKE MJESTA S PRETEŽITIM MUSLIMANSKIM PUČANSTVOM ( i to POSLIJE ZVJERSKIH ČETNIČKIH POKOLJA NAD OVIM ŽIVLJEM !) POSTAVLJALI SE VELIKOSRPSKI ORIJENTIRANI KOMUNISTIČKI DUŽNOSNICI, – KAKO JE TO UČINJENO I U SLUČAJU FOČE KADA JE U TOM SVOJSTVU GRADOM UPRAVLJAO RODOLJUB ČOLAKOVIĆ.

U kotaru fočanskom računaju, da je palo naših žrtava preko 6.000. Mnoga naša braća, koja su se zadesila u Goraždu, Čajniču i Foči iz drugih kotareva i mjesta, također su nastradali. Osobito su bili veoma traženi Rogatičani, na prvom redu, a zatim svi drugi …”.

Na drinskom mostu i po obalama Drine, kao i mostu na Ćehotini, četnici su klali Bošnjake Foče i okolnih sela. Klanja su, uglavnom, vršena noću. Naime, pristupivši noćnom odvođenju i ubijanju bošnjačkog stanovništva četnici su vezali žrtve, te po 20 i više ljudi tako vezanih odvodili na spomenute mostove i

obale rijeka, te ih klali i ubijali. Noćisu bile strašne. Kroz cijelu noć čula se pucnjava u gradu i okolini. Mostovi na Drini i Ćehotini bili su krvavi, a u vodi ispod njih ležali su mrtvi i izmrcvareni muškarci i žene.

U Foči januara 1942. “ispod šipova, na dnu Drine, njihale su se – žicom, lancima i konopcima povezane – ljese zaklanih ljudi, žena, mladića istaraca.Komadi odjeće, marame, ruke, vitice -lelujalisu se niz maticu. Na podu mosta, kraj ograde, bile su gomile crvenog leda,s mosta su visile duge crvene ledenice. Po slojevima, po visini crvenih čvoruga i dužini ledenica, vidjelo se da je dželatski posao na mostu obavljan dugo, s planom i u smjenama”.

Drina je januara 1942. stalno prenosila “leševe. … sa Ćureva, Borča i Bukovice, iznad Foče, gdje je sve poklano … Četnicisu izvodili uveče ljude na most i tu ih klali. Jauci i vika su dovodili do ludila ljude iz okolnih kuća i plašili su se da će možda sledeći noći i na njih doći red. Mnogo gore je bilo po selima …”.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA) – krajemdecembra 1941. i januara 1942. četnici(Sergija Mihajlovića, Boška Todorovića i domaći,srpski i crnogorski četnici) i na području doline Sutjeske izvršili su genocid nad Bošnjacima, nemilosrdno ubijajući i uništavajući sve što je muslimansko. Nakon što su ih mučili na razne načine, jedne su klali, a druge ubijali, udarajući ih krampovima i sjekirama u glavu.Tom su prilikom ubili 412 Bošnjaka i opljačkali ispalili 482 kuće.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA) U zbjegu kroz snježnu oluju preko Zelengore,hladnih decembarskih dana i noći 1941 (između 19. i 30. decembra), preko 1.000 Bošnjaka – civila, među kojima žene, djeca istarci, pokušalo je da se izvuče preko planine Zelengore, preživljavajući užase. Tih dana i noći su, po kazivanju Selima Karovića, učesnika tih “strašnih dana i noći”, “preko sela Tjentišta i Krekova, zatim planine Careve gore i Zelengore do prvog utočišta u selima Hercegovine, neprekidno odjekivali vrisak i plač djece i majki. Stari, iznemogli i bolesni su tražili pomoć, ovce su blejale, koze drečale, a krave rikale. Stanje je bilo tako strašno da su neke majke zbog iznemoglosti svoju djecu bacale u hladne i nabujale rijeke Sutjesku i Hrčavku da ne bi dospjela u ruke koljača.

Neke su, opet svoje najmilije ostavljale na snijegu, mrazu i prtini, gdje ih je uništavala jurnjava konja i goveda ili dokrajčila ljuta zima. Tako je veliki broj bolesnih i nemoćnih zauvijek ostao na ovoj dugoj i teškoj ratnoj stazi u bespućima Careve gore i Zelengore i hladnim valovima rijeka Sutjeske, Hrčavke i Jabučnice da vječno svjedoče o teškoj narodnoj tragediji i divljanju razularenih četničkih hordi” (S. Karović, SUTJESKA – LJUDI I DOGAĐAJI, Sarajevo, 1988,).

– na drinskom mostu u Foči i oko tog mosta, kao i na području (oko) Ustikoline i Jahorine, u drugoj polovini augusta 1942. četnici (pod komandom Petra Baćovića i Zaharija Ostojića) poklali su i ubili između 2.000 i 3.500 Bošnjaka iz Foče i okoline, uglavnom žene, djecu i starce, uključujući i protjerana lica iz drugih srezova, kojisu pokušali pobjeći ispred četnika s desne na lijevu obalu Drine. Navedeni zločin genocida (“klanja u Foči”), taj krvavi pokolj na Foču, od 19. do 22. augusta 1942, koga je “odobrio”, odnosno naredio Draža Mihailović, a vodio Zaharije Ostojić, četnici (oko 1.600 lica) su organizovali u sporazumu s italijanskim okupacionim vlastima, koje su im dale oružje, municiju i dr. (Petar Baćović i Dobrosav Jevđević su dva dana ranije – 17. augusta razgovarali s italijanskim pukovnikom, “duhovno” ga pripremili za napad na Foču i tom prilikom mu poklonili jedan tepih). Tada je u gradu Foči i okolini na najsvirepiji način likvidirano preko 2.000 Bošnjaka.

Tom su prilikom četničke jedinice Draže Mihailovića izvršile pokolj i nečuvena zvjerstva i nasilja nad bošnjačkim stanovništvom, pri čemu su u kućama spaljivali žive ljude, žene, djecu istarce. O tome je Ostojić 23. augusta 1942. obavijestio četničku Vrhovnu komandu: “Juče završio akciju do Ustikoline i grebena Jahorine…Po dosadašnjim podacima … 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, a još bolji pljačkaši … Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bježe u Sarajevo.”Čim su zauzeli Foču četnici su “pohvatali i poubijalisve muškarce muslimane, kao i jedan veliki broj žena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade žene silovali…Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njih zapaljene”.Tada su četnici “sve ubijali bez ikakve milosti, kako djecu, tako i žene … kod same željezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba žena i djece, te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama, vršili pljačku, klali ljude, žene i djecu i vršili nasilja silovanja nad djevojkama i ženama, pa potom ih ubijali, također sve ono što im je došlo na pušku i pod nož nisu ostavili, već su sve pobili i poklali…,tako da se računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom žena i djece”.

Sve “tragove masakra” četnici su uklonili, a formalno objavili strijeljanja onih četnika “koji su ubijali i pljačkali”.

O navedenom genocidu u Foči Petar Baćović je 5.septembra 1942. obavijestio Dražu Mihailovića o rezultatima te akcije, navodeći da je u Foči poginulo “…1.200 ustaša u uniformi i oko 1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih … Imali smo ogromni plen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”.

Tada je sva Foča opljačkana i najveći broj zgrada zapaljen. Pljačku su vršili četnici i “susjedni seljaci, muško i žensko, staro i mlado”.

(Prof. dr. Smail Čekić : ČETNIČKI ZLOČINI GENOCIDA U GORNJEM PODRINJU 1941−1942. I ODNOS NOP-a PREMA ZLOČINIMA)

Ta slobodna teritorija je funkcionisala sve do 10. maja 1942, kada su je napustile jedinice Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije pod pritiskom nadmoćnijih okupatorsko-kvislinških snaga. Dolaskom Vrhovnog štaba u Foču, pristupilo se organiziranom prikupljanju boraca za Dobrovoljačku vojsku. Većina Dobrovoljačke vojske formirana je direktnim prevođenjem i organiziranjem četničkih u Dobrovoljačke jedinice. U Foči je od četnika, koje su partizani prethodno razoružali, a koji su “poklali hiljade muslimana”, formirano nekoliko jedinica Dobrovoljačke vojske. O tome Vlado Dapčević svjedoči: “U Foči formirasmo nekoliko odreda Dobrovoljačke vojske.

To su bili četnici koje smo razoružali. I to baš oni koji su poklali hiljade muslimana …

Da smo ih kažnjavali, sve bismo morali da pobijemo. Svi do jednog su klali. A preko 2.000 ih je bilo. Za nekog Pljevaljčića se pričalo da je poklao preko 1.000 muslimana, za nekog Đurđevca oko 800, a za njihovog komandanta Krezovića da je sa dva brata pobio preko 300. Nijesmo mogli nikoga da strijeljamo, jer ostali onda ne bi prešli na našu stranu. Čak smo za komandanta tog odreda, u kome sam ja bio politički komesar, morali da postavimo baš tog Gojka Krezovića. Vrlo dobro se kasnije držao.

On i njegova dva brata poginula su u borbi protiv četnika” (S. Bandžović, V. Dedijer – A. Miletić, GENOCID NAD MUSLIMANIMA 1941.-1945, Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo,1990) Prilikom “napada na Foču” mnogi četnički oficiri “nisu bili na visini, jer nisu ništa preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kažu da je to prirodna stvar i da ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem”. Ta pojava je bacala “vrlo lošu sliku” na četnički “sveti zadatak i časno i viteško srpsko i četničko ime”. Međutim, “to što se desilo u Foči, čini se i na svim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda da je glavni četnički zadatak pljačkanje. U pljački nisu se pokazale nikakve razlike između Crnogoraca i Hercegovaca” (ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str.

565).

Nakon zauzimanja Foče glavnokomandujući u Operaciji Zaharije Ostojić je 23. augusta 1942. javio Vrhovnoj četničkoj komandi: “Juče /sam/ izvršio akciju do Ustikoline i grebena Jahorina … Po dosadašnjim podacima i oko 1.000-2.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci, ali još bolji pljačkaši … Muslimani u masama bježe u Sarajevo …” (S. Čekić, nav. dj., str. 693-694).

(ZBORNIK NOR-a …, tom XIV, knj. 1, str. 527; IZDAJNIK …, str. 56 i 510; S. Čekić, nav. dj., str. 518-519, 562-563, 580-581, 588-589, 681-682 i 691-693; V. Dedijer – A. Miletić, nav. dj., str. 191-195 i dr.)

Stanovništvo Podrinja i istočne Bosne uvijek je bilo izloženo stradanju i nasrtaju fašista, te se moralo iseljavati, preseljavati na druga područja kako bi izbjeglo masovno uništenje. Iako je u Drugom svjetskom ratu, u periodu 1941−1945, istočnaBosna imala ogromne gubitke u ljudstvu, nastradalo je civilno stanovništvo Foče,Čajniča, Goražda i ostalih varošica…

Tih dana Drina je bila krvava, njeni mostovi su bili ljudske kasapnice, domovi krečane, a varoši i sela legla orgijanja i divljanja četničkih bandi.

priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13 Posted on Februar 22, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužna priča iz sela Bjeliš iz 1992.godine

Selo Bjeliš – udaljeno desetak minuta od sela Štović.

Iz Sarajeva kada idete nalazi se s lijeve strane prije Baljeva polja.

Familija Kukavice. Veoma bogati i imućni domaćini. Svi po dvije, tri nove kuće imali. Ogromna imanja imali.

1992. ubijeni su : Kukavica Ibro,Hajra, Kukavica Latif,Mina, sin Ismet, i snaha Ismeta,i unuče…Kukavica Fehim ,Hadžira,i sin Fikret…Trojica braće i njihove žene i dvojica sinova, snaha i unuče od tri godine…Svi u jednom danu ubijeni…Pa ih zapalili…Osim Fikreta on je bio u bolnici…I odatle, iz fočanske bolnice mu se gubi svaki traga…Neki od ubijenih su pronađeni…Za nekima se još uvijek traga…TUGA I ŽALOST… FOČANSKA JE TUGA PREGOLEMA… ____ ŽRTVA NE MOŽE BITI PRISILJENA DA OPROSTI, mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Norveški filozof Vetlesen kategoričan je u ocjeni da ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ili politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen. _____ priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13 Posted on Februar 21, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : SVIM FOČACIMA KOJI SU UBIJENI I KOJI NESTADOŠE TOKOM AGRESIJE NA BiH 1992. – 1995.

Tijela 1004 osobe sa teritorije fočanske općine pronađena su u preko pet stotina masovnih grobnica ili pojedinačnih grobnica.(izvor:Institut za nestale osobe u BiH, 2014.)

Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih. Identificirano je oko 30 posto žrtava. (izvor:Dnevni avaz,17.06.2005) Mi ni danas ne znamo gdje su vaše kosti…

Oprostite nam na našoj ljudskoj slabosti i nemoći da vas pronađemo, pa da vas dostojanstveno sahranimo.

priredio:Kenan SaraÄ? fotografije: flickr ekranportal13 Posted on Februar 19, 2017

PROTJERANI,PROTJERANI

PROTJERANI FoÄ?acima Samo Ćehotina i Drina sve su znali moj grade voljeni ostali smo sve do tog jutra

kad smo PROTJERANI,PROTJERANI, PROTJERANI,PROTJERANI, mi smo bili onog časa, onog trena kad je pokraj nas prošlo komšijško nam ludilo srpsko ostali smo prerezanih grkljana i vena PROTJERANI,PROTJERANI, mi smo bili onog casa, onog trena kad je pokraj tebe i pokraj mene prošlo kad na tvome minaretu pojavi se zastava sa lobanjom tužno tvoje lice, tužna tvoja sjena Aladžo ti ljepotice, PROTJERANI,PROTJERANI, mi smo bili dinamitom rušena si kamen gori,Ćehotinom val se pjeni gledali smo sve u sjeni govorili nismo ništa jer smo PROTJERANI,PROTJERANI, PROTJERANI,PROTJERANI, Zajedno smo grade posli dalje i ti i ja kasnim proljećem opijeni ranim ljetom zaneseni proveli smo sahate i sahate, dane, noći,mjesece i godine, kratka ljeta,duge zime u izgnanstvu PROTJERANI,PROTJERANI, PROTJERANI,PROTJERANI, mi smo bili sa svog praga,

sa svog topraka zalud čežnja duša pati Ćehotina,Drina,sastavci Foča, mati PROTJERANI,PROTJERANI, ostadosmo PROTJERANI,PROTJERANI, da čekamo da nam svane da vratimo se domu svome PROTJERANI,PROTJERANI, nismo nigdje smirni nit’ dostojnoga življenja svak’ te tjera svak te ganja svak te gaza svaka šuša te omalovažava sve dok smo PROTJERANI,PROTJERANI, glas nam drhti iznenada to se zbilo niti tebi niti meni grade nikad tako užasno nije bilo PROTJERANI,PROTJERANI, i dok šutnjom nastavlja se progon naš PROTJERANI,PROTJERANI, ostajemo mi grade moj i ti i ja PROTJERANI,PROTJERANI, naša šutnja sve će reći i Ćehotina nijemo će teći Drina plahovita tajne kriti će PROTJERANI,PROTJERANI, Fočaci biti će…

(Kenan Sarač 2014) Posted on Februar 18, 2017

Zineta Hajrić : Bol kao nekad boli isto i sad

Bol kao nekad boli isto i sad PAMTIĆU VJEČNO PETNAESTI APRIL PAMTIĆU TU TAMNU NOĆ TADA SAM MORALA IZ SVOJE KUĆE IZ SVOJE FOČE POĆ GORJELA JE FOČA GORJELO JE SVE MOJE LIJEPI GRAD NESTADE TE HUČI DRINA PLAČE ČEHOTINA EH FOČACI TEŠKA VAM SUDBINA Zineta Hajrić Posted on Februar 13, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Tužilac protiv Momčila Krajišnika – 27. septembra 2006. (dokumenti)

4.5.3 Foča 622.

Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu stanovništva opštine Foča bilo je 20.790 (51 posto) Muslimana, 18.315 (45 posto) Srba, 94 Hrvata, 463 Jugoslovena i 851 osoba druge ili nepoznate nacionalnosti.1386 623.

Od aprila 1992., Muslimani u opštini Foča otpuštani su s posla ili su, uz pomoć Kriznog štaba Foča, sprečavani da odu na posao ili odvraćani od toga.1387 Uvedena su ograničenja za kretanje Muslimana.1388 Istovremeno, stanovništvo srpske nacionalnosti se moglo slobodno kretati, a jedini izuzetak bio je policijski čas od 20:00 do 6:00 sati koji je vrijedio za sve stanovnike.1389 Politička propaganda SDS-a postala je agresivnija, bilo je nasilnih ispada i paljene su kuće.1390 624.

Neposredno prije izbijanja sukoba 8. aprila 1992., Srbi su počeli evakuisati svoje porodice i djecu iz Foče – uglavnom u Srbiju ili u Crnu Goru.1391 Dio Muslimana, u strahu nakon što su uočili kako idu njihove komšije Srbi i zbog sveprisutne napetosti u

gradu, takođe je uspio pobjeći ili evakuisati svoje porodice prije izbijanja sukoba.1392 Drugi, i Srbi i Muslimani, preselili su se u dijelove grada Foče gdje su ljudi njihove nacionalnosti bili u većini.1393 625. po

Dana 7. aprila 1992., uslijed pritisaka vodstva SDS-a, SJB je podijeljen

nacionalnoj osnovi.1394 Tada je na ulicama već bilo srpske vojske, a mnogi Srbi su toga dana mobilisani i naoružani. U noći između 7. i 8. aprila, Srbi su zauzeli radiostanicu Foča, skladište regionalnog Doma zdravlja i magazin Teritorijalne odbrane u kojem je bilo uskladišteno oružje.1395 626.

Srbi su, raspolažući ne samo teškim oruđem JNA, nego i naoružanjem TO-a, razmjestili tešku artiljeriju po uzvišenjima oko Foče.1396

627.

Dana 8. aprila 1992. u Foči je izbio oružani sukob između srpskih i muslimanskih snaga. Toga dana su po cijelom gradu postavljene barikade.1397 Srpski napad na grad Foču započeo je između 8:30 i 10:00 sati, kombinacijom vatre iz pješadijskog naoružanja i granatiranja iz artiljerijskog oružja. Srpske snage su činili domaći vojnici, kao i vojnici iz Crne Gore i Srbije, naročito “Beli orlovi”.1398 Pucanje i granatiranje je

uglavnom bilo usmjereno na naselja sa većinskim muslimanskim stanovništvom, posebno Donje Polje, ali Srbi su napadali i naselja u kojima su živjeli i Srbi i Muslimani, poput Čohodor-Mahale.1399 Otpor Muslimana pružala je uglavnom pješadija koncentrisana u Donjem Polju i Šukovcu. Srpske snage su krenule zauzimati dio po dio grada Foče, uključujući bolnicu i zatvorski objekat KP dom.1400 Mnogi civili su se za vrijeme sukoba sakrili ili otišli iz Foče.1401 Mnogi Muslimani koji su se skrivali riješili su se ličnog naoružanja kako ne bi mogli biti optuženi za učestvovanje u sukobu.

Srpskim snagama je trebala približno sedmica dana da zauzmu grad Foču i još približno deset dana da uspostave potpunu kontrolu nad opštinom Foča.1402 U tom vojnom napadu ranjeno je mnogo civila, uglavnom Muslimana, i mnogi Muslimani su zbog tog napada otišli iz grada.1403 Tokom borbe za kontrolu nad gradom kao i nakon što je grad zauzet, srpski vojnici su sistematski razarali muslimanske četvrti. Tokom borbi u gradu, paljene su i srpske kuće.1404

628.

Nakon što su Srbi zauzeli Foču, u njoj je bio znatan broj srpskih vojnika i srpskih paravojnih formacija, a napad na civilno stanovništvo muslimanske nacionalnosti nastavio se. Dana 14. ili 15. aprila 1992. ili približno tih datuma, u centru Foče uhapšeno je više Muslimana i nekoliko Srba. Dok je Srbima nakon nekoliko sati bilo dopušteno da se vrate kućama, Muslimani su zadržani u pritvoru.1405 Između 14. i 17. aprila 1992. godine, lokalni pripadnici paravojnih formacija uhapsili su i zatočili civile Muslimane iz drugih dijelova grada Foče, među kojima i nekoliko ljekara i zdravstvenih radnika iz fočanske bolnice, u vojnim skladištima TO-a u Livadama [C13.11].1406 Tokom hapšenja, srpski vojnici i vojna policija su teško premlatili i nanijeli povrede nekolicini zatočenika.1407 Dana 17. aprila, svi muškarci civili muslimanske nacionalnosti zatočeni u Livadama prebačeni su u KP dom [C13.8].1408 629.

Tokom aprila i maja 1992., Muslimani u stambenim objektima u Foči zapravo su

bili u kućnom pritvoru, bilo zbog toga što su se u njima skrivali bilo zbog toga što su im to naredili srpski vojnici.1409 Srpska vojska je koristila zgrade poznate pod imenima “Planika” i “Šandal” kao privremene zatočeničke centre.1410 Postavljeni su vojni punktovi na kojima se kontrolisao ulaz u Foču i okolna sela, te izlaz iz njih.1411 Krizni štab je naredio Muslimanima da predaju oružje, a Srbima je bilo dozvoljeno da svoje zadrže.1412 Srpska vojna policija i vojnici su vršili pretres muslimanskih domaćinstava u potrazi za oružjem, novcem i drugim predmetima.1413 Srpske kuće nisu pretraživane ili su, u najgorem slučaju, pretraživane površno.1414 Poslovni objekti u vlasništvu Muslimana su opljačkani ili spaljeni, ili im je zaplijenjena oprema.1415 630.

Van grada Foče, srpske snage su zauzimale ili razarale muslimanska sela u opštini Foča.1416 Napadi su se nastavili do početka juna 1992.1417 Srpske snage je činila vojska, policija, paravojska, a ponekad i seljani srpske nacionalnosti. U tim napadima, sistematski su pljačkali ili palili do temelja kuće i stanove Muslimana, kupili ili zarobljavali seljane muslimanske nacionalnosti, a pritom neke od njih ponekad tukli ili ubijali.1418 U oružanim dejstvima u toj opštini učestovavala je lokalna Taktička grupa “Foča”, u čijem sastavu je bila izviđačka grupa pod komandom Dragoljuba Kunarca, zajedno s Dragomirom Vukovićem Gagom i još približno četrnaestoricom ljudi (uključujući vojnike iz Crne Gore).1419

631.

U periodu od aprila do juna 1992. u opštini Foča teško je oštećeno ili potpuno uništeno vatrom i eksplozivom 25 muslimanskih spomenika, među kojima i Aladža džamija (Šarena džamija Hasana Nazira) u gradu Foči ₣D11.1ğ, kao i džamija u Jeleču [D11.2]. Aladža džamiju Srbi su digli u vazduh u aprilu, a ruševine su buldožerom sravnjene sa zemljom u avgustu iste godine.1420 632.

U jednom napadu, srpski vojnici krenuli su za Muslimanima koji su bježali prema Goraždu i zauzeli su skladište goriva JNA u Filipovićima, u koje su se sklonili mnogi muslimanski civili. U tom skladištu, muškarce Muslimane su odvojili od žena i djece.1421 Srpski vojnici izdvojili su devet muškaraca i pucali u njih iz vatrenog oružja.

Jedan od njih je uspio pobjeći, a jedan drugi je preživio [A6.2].1422

633.

Selo Brod, četiri kilometra udaljeno od Foče, napadnuto je 20. aprila 1992., pošto mjesne vlasti nisu odgovorile na zahtjev srpskog Kriznog štaba da se seljani predaju.1423 Srpske snage su zapalile muslimanska sela u okolini Miljevine i uhapsile civile muškog pola i muslimanske nacionalnosti.1424 Dana 25. ili 26. aprila, napadnuta su sela Filipovići i Paunci, a kuće Muslimana spaljene su do temelja. Civili iz Filipovića su ubijeni.1425 634.

Dana 28. aprila 1992. ili približno tog datuma, srpski vojnici su napali Ustikolinu, u kojoj je dio Muslimana pokušao da organizuje odbranu.1426 Pošto su zauzele selo, srpske snage su zapalile muslimanske kuće. Srpske snage su odatle nastavile da napadaju i razaraju muslimanska sela uz lijevu obalu Drine nizvodno od Ošanice, dok je stanovništvo tih sela bježalo. Neki ljudi su poginuli.1427 635.

Dana 4. i 5. maja 1992., srpske snage su granatirale i zauzele muslimansko selo Jeleč.

1428 Kada su te snage zapalile selo, stanovništvo je pobjeglo u obližnju šumu.

Muslimani koji su ostali u svojim domovima ili koji su pokušali pobjeći ubijeni su [A6.3].1429 Drugi seljani muškog pola i muslimanske nacionalnosti zarobljeni su i zatočeni u objektima u opštinama Kalinovik i Bileća, a kasnije prebačeni u KP dom Foča [C13.8].1430

636.

Sredinom juna 1992., približno 27 muslimanskih civila, većinom žena i djece, ubijeno je u četvrti Čohodor-Mahala u gradu Foči.1431 637.

Dana 22. juna 1992., svi odrasli muškarci iz sela Trnovača, njih petnaest, među kojima je bio i suprug svjedokinje 558, odvedeni su iz sela na most na Drini u dijelu Foče koji se zove Brod, gdje je ubijeno njih četrnaest [A6.6].1432 Dana 24. juna, lokalni Srbi su odveli više žena iz tog sela u motel “Bukovica” [C13.9], gdje je jedna žena silovana. Dva dana kasnije, preostale žene su odvedene u “srednju školu” [C13.1, C13.2], gdje su im lokalni Srbi, među kojima su bili Miroslav Stanić i Mitar Sipčić iz srpskog Kriznog štaba, rekli da im pokušavaju obezbijediti siguran izlaz iz te opštine.

Jedan vojnik je tokom noći pokušao ući u školu, ali Mitar Sipčić ga je u tome spriječio.

Te žene su sutradan, 27. juna, prebačene u Crnu Goru.1433 638.

Početkom jula 1992., lokalni srpski vojnici, među kojima su bili Gojko Janković i Radomir Kovač, napali su muslimansko selo Mješaja/Trošanj.1434 Kad je selo napadnuto, dio seljana Muslimana je bio u šumi, gdje su noćili u strahu od napada.1435 U napadu je poginulo troje seljana, među kojima i majka svjedoka 295. Ostali seljani Muslimani, u grupi od približno 50, potjerani su silovito prema jednoj livadi, a dvoje seljana muškog pola surovo je zlostavljano. Srpski vojnici su te seljane tukli kundacima

i granama, udarali ih nogama i nazivali ih ustašama. Usljed surovog premlaćivanja jedan Musliman je izgubio oko. Na toj livadi, srpski vojnici su odvojili muškarce od žena i žene potjerali nizbrdo prema selu Trošanj. Tih sedam zatočenih muškaraca, među kojima je bio i brat svjedokinje 295, ubijeno je [A6.7].1436 Dio žena je odveden u stan jednog od vojnika koji su učestvovali u napadu, gdje ih je mnogo vojnika u više navrata silovalo, a kasnije su prodane.1437 Srpski vojnici su odveli drugi dio žena iz sela Mješaja/Trošanj u zatočenički centar na gradilištu Buk-Bijela [C13.6], kojim je upravljao Gojko Janković. U tom zatočeničkom centru, svjedokinju 295 je silovalo približno deset vojnika Srba dok se nije onesvijestila. Njen stric ubijen je ondje 3. jula 1992.1438 Svjedokinja 295 je kasnije prebačena u srednju školu [C13.1, C13.2], u kojoj su u jednoj učionici držali žene i djecu. Na čelu stražara u toj školi bio je Mitar Sipčić.

Gotovo svake noći, lokalni srpski vojnici silovali su svjedokinju 295 i još devet žena, bilo u jednoj od učionica bilo negdje van škole.1439 639.

U periodu od 10. aprila do početka juna 1992., vršena su masovna hapšenja civila Muslimana i Muslimanki, po cijeloj Foči i okolini. Uhapsili bi ih, pokupili, razdvojili, zatočili ili zatvorili u nekoliko zatočeničkih centara u toj opštini. Neki su ubijeni, neki

silovani ili premlaćeni.1440 Neki od muškaraca su u zatočeništvu bili i do dvije i po godine.1441 Jedini razlog za takvo postupanje prema njima bio je taj što su po nacionalnosti bili Muslimani.1442

640.

Civili Muslimani su bili zatočeni u Srednjoškolskom centru u Foči [C13.20] i sportskoj dvorani “Partizan” [C13.4] u neizdržljivo nehigijenskim uslovima, bez ikakve medicinske njege i bez dovoljno hrane.1443 Sve to događalo se pred očima, sa punim znanjem, a ponekad i uz neposredno učešće lokalnih vlasti, posebno policije.1444 Policajci su tako radili kao čuvari u sportskoj dvorani “Partizan”. Srpski vojnici i policajci, uključujući načelnika fočanske policije Dragana Gagovića, dolazili bi u te zatočeničke centre, izabrali jednu ili više žena, izveli ih i silovali.1445 Kada su žene koje su prebacivali iz Buk-Bijele u srednju školu u Foči pokušale zatražiti zaštitu policije u

Foči, njihove pritužbe su ignorisane. Drugom prilikom je ženu koja se pokušala skloniti u SJB jedan policajac udario kundakom puške.1446 Osim toga, srpski vojnici, među kojima je bio i Dragoljub Kunarac, odveli su neke žene iz ta dva zatočenička centra u privatne stanove i kuće, gdje su morale kuhati, čistiti i služiti stanare.

Podvrgavane su i seksualnim zlostavljanjima. Tokom jednog od tih silovanja, Kunarac je verbalnom i fizičkom agresijom izrazio svoj stav da su silovanja Muslimanki jedan od mnogih načina na koji Srbi mogu potvrditi svoju nadmoć i pobjedu nad Muslimanima. Nakon više mjeseci provedenih u zatočeništvu, mnoge žene su odvezene iz opštine ili razmijenjene.1447 641.

U jednom momentu je dio žena iz sportske dvorane “Partizan” premješten u razne kuće i stanove, gdje su ih nastavili silovati i zlostavljati. Konkretno, u Karamanovoj kući u Miljevini [C13.3, C13.15] vojnici su imali lak pristup ženama i djevojčicama koje su silovali.1448 Tom kućom je upravljao Radovan Stanković.

1449 Dvije zatočenice, od kojih je jedna bila dvanaestogodišnja djevojčica, boravile su dvadesetak dana u jednom stanu u stambenoj zgradi poznatoj pod imenom “Lepa Brena” u Foči, gdje su ih stalno silovala dvojica muškaraca koja su stanovala u tom stanu, kao i drugi muškarci koji su dolazili u

posjetu. Sredinom novembra obje zatočenice su odvedene u jednu kuću u blizini hotela “Zelengora”. U toj kući su ostale otprilike 20 dana i u tom periodu ih je stalno silovala jedna grupa vojnika. Ista ta grupa vojnika odvela ih je kasnije ponovo u jedan drugi stan, gdje su ih nastavili silovati približno još dvije sedmice.1450

642.

U KP domu [C13.8] bilo je između 350 i 500 zatočenika, a tokom ljeta 1992. taj broj je ponekad premašivao 500.1451 Period zatočenja trajao je od četiri mjeseca do više od dvije i po godine.1452 Uz pretežno civilno stanovništvo u KP domu, bilo je i vojnika Muslimana koje su držali u samicama, odvojeno od zatočenih civila muslimanske nacionalnosti.1453 Zatočene osobe su bile stare od 15 do skoro 80 godina.1454 Iako je u KP domu bilo i nešto Srba, oni su bili zatvoreni u skladu sa zakonom, nakon što su im

sudovi prije izbijanja sukoba izrekli osuđujuće presude ili nakon što su tokom sukoba pritvoreni zbog vojnih prekršaja. Nesrbi su, za razliku od toga, bili pritvoreni bez ikakve pravne osnove, a njihovo zadržavanje u pritvoru nije bilo predmet preispitivanja.1455 Osim nakratko u prvim danima zatočeništva u KP domu, zatočeni Muslimani nisu imali nikakvog kontakta sa spoljnim svijetom ni sa svojim porodicama, a (veoma dugo) ni sa MKCK-om.1456 Nijedan od zatočenika nikad nije optužen, nijednom od njih se nikad nije sudilo, niti je ikome izrečena osuđujuća presuda za neko krivično djelo prije ili tokom zatočenja u KP domu.1457 643.

U prvim sedmicama nakon početka sukoba, KP dom je čuvao Užički korpus JNA.1458 Muslimane su kupile, hapsile i odvodile u KP dom paravojne jedinice.1459 U periodu od 18. ili 19. aprila 1992. ili približno tih datuma, nekadašnji srpski stražari iz KP doma, vratili su se na dužnost pod rukovodstvom upravnika Milorada Krnojelca.1460 644.

Kao upravnik KP doma, kojeg je 17. jula 1992. na tu dužnost formalno

imenovalo Ministarstvo pravde, Krnojelac je bio odgovoran Ministarstvu pravde i, u određenoj mjeri, Vojnoj komandi.1461 Krnojelac je mogao da informiše Taktičku grupu “Foča” o osuđenim Srbima koji su htjeli da budu pušteni iz KP doma kako bi im se omogućilo da se pridruže borbenim jedinicama i da preporuku koja lica bi u tu svrhu trebalo pustiti na slobodu. U sastavu Taktičke grupe “Foča” bila je izviđačka grupa pod

komandom Dragoljuba Kunarca i još oko četrnaest ljudi (među njima Dragomir Gaga Vuković i crnogorski vojnici).1462 Inače su ovlaštenja u vezi sa zadržavanjem u pritvoru osuđenih zatočenika srpske nacionalnosti imali Vojna komanda i Ministarstvo pravde.1463 Za donošenje odluka o tome koje zatočene Muslimane će zadržati u KP domu, a koje pustiti na slobodu, bila je ovlaštena Vojna komanda, a ne Ministarstvo pravde.1464 S tim u vezi, Krnojelac je bio dužan prosljeđivati zahtjeve za puštanje zatočenih osoba na slobodu srpskom Kriznom štabu ili Taktičkoj grupi “Foča”, koji su bili ovlašteni da o tome odlučuju.1465 Vojna komanda je mogla donositi odluke i o tome kojim osobama će se dozvoliti da uđu u KP dom, a imala je i određena ovlaštenja u vezi s upućivanjem na radnu obavezu u KP dom i vrstom posla koje će ondje obavljati osobe na radnoj obavezi.1466 645.

Postojale su grupe koje su ulazile u KP dom, a nad kojima je Krnojelac imao samo ograničenu kontrolu. To su bili isljednici i pripadnici paravojnih snaga.1467 Pripadnici vojske su mogli da uđu u KP dom, ali je za to trebalo prethodno obezbijediti dozvolu vojnih organa.1468 Krnojelac je bio u poziciji da spriječi da takva lica izvedu zatočenike iz KP doma bez odobrenja Vojne komande.1469 646.

Zatočenici su se morali nositi sa surovim uslovima života u KP domu, gdje su ih držali na skučenom prostoru, bez grijanja i odgovarajućih sanitarnih čvorova, kao i bez

dovoljno hrane. Medicinska njega bila je neadekvatna.1470 Obroci zatočenih Muslimana, za razliku od obroka zatočenih Srba, bili su jedva dovoljni za preživljavanje, zbog čega su mnogi od njih izuzetno izgubili na težini i imali druge zdravstvene probleme.

Od aprila 1992. nisu im bile dozvoljene posjete, tako da više nisu mogli dopuniti svoje oskudne porcije hrane i doći do higijenskih potrepština.1471 647.

Dio zatočenika u KP domu ispitan je u roku od nekoliko dana ili sedmica nakon dolaska, dio tek nakon nekoliko mjeseci, a bilo je zatočenika koji nikad nisu ispitani.1472 Mnogi zatočenici su tokom ispitivanja, kao i u svakodnevnom životu u KP domu, bili izloženi prijetnjama, uvredama i surovom zlostavljanju od strane stražara i ljudi koji su izvana došli u logor. Neki od njih su bili tako žestoko premlaćeni da danima nisu mogli hodati. Postupci koji su za posljedicu imali premlaćivanje ili boravak u samicama uključivali su pokušaje da se dobije dodatna hrana, pokušaje da se dođe do tople vode, pokušaje međusobne komunikacije, komunikacije sa stražarima ili vanjskim svijetom.1473 Drugi zatočenici su mogli da čuju krikove i jauke onih koje su tukli, pa se tako širio strah među svim zatočenicima.1474 Budući da nisu mogli utvrditi nikakav kriterij po kojem se vršio izbor za ispitivanje, mnogi zatočeni Muslimani živjeli su u stalnom strahu da će njih sljedeće odvesti i tako prema njima postupiti.1475 Dio

zatočenika su iz KP doma odvodili na prisilni rad.1476 U periodu od 28. juna do 5. jula 1992., srpski stražari su u KP domu [B7.1] ubili 36 Muslimana s područja Foče.1477 U masovnoj grobnici na planini Maluši, opština Foča, pronađena su i ekshumirana još 62 leša. Ti leševi su bili muškog pola i obučeni u civilnu odjeću, a za više njih je utvrđeno da je riječ o leševima Muslimana. Gotovo svima su bili vezani udovi, a otkriće velikog broja čahura od municije ispaljene iz pješadijskog naoružanja u blizini te grobnice pokazuje da su te osobe ubijene na toj lokaciji [B7.1].1478 Vijeće zaključuje da su ti ljudi bili civili Muslimani koji su bili u zatočeništvu u vrijeme kada su ubijeni. Dana 17. ili 18. septembra 1992. ili približno tih datuma, iz KP doma je odvedeno i ubijeno još najmanje 35 zatočenih osoba.1479 648.

Osim u gorepomenutim objektima, srpske vlasti su 1992. godine civile pretežno muslimanske i hrvatske nacionalnosti držale zatočene u sljedećih dvanaest zatočeničkih centara u toj opštini: u bolnici u Foči [C13.7], u policijskoj stanici u Miljevini [C13.10], na “Brionima” [C13.12], u kući Slobodana Matovića [C13.13], u kaznionici u Velečevu [C13.14], u osnovnoj školi “Brod na Drini” [C13.17], u vojnom skladištu u ČohodorMahali [C13.18], u jednoj muslimanskoj kući u Trnovači [C13.19], u kući Muniba

Hodžića [C13.21], na Presjeci kod Ustikoline [C13.22], u stanu Asima Džanka u mjestu Donde Polje [C13.23], kao i u kućama u selu Điđevo [C13.24].1480 649.

U početku je na snazi bilo vojno naređenje kojim se građanima zabranjivalo da odu iz Foče. Međutim, većina muslimanskog civilnog stanovništva je na kraju bila prisiljena da napusti tu opštinu.1481 U maju 1992. godine organizovani su autobusi koji su odvozili civile iz grada, a dio Muslimana iz Foče, uglavnom žene i djeca, odveden je oko 13. avgusta 1992. godine u Rožaje u Crnoj Gori.1482 Dana 23. oktobra, grupa žena i djece iz te opštine transportovana je, nakon jednomjesečnog zatočeništva u sportskoj dvorani “Partizan” [C13.4], autobusom u Goražde.1483 Mnogi Muslimani su otišli iz te opštine, strahujući za svoju bezbjednost. Da bi otišli, morali su pribaviti potvrdu lokalne policije i potpisati formular kojim svu imovinu u svom posjedu prepisuju na republiku bosanskih Srba.1484 650.

Grupe zatočenih osoba su prebacivane iz KP doma u druge logore u Bosni i Hercegovini.1485 Osim toga, zatočenici su iz KP doma odvođeni na razmjene.1486 Dana 30. avgusta 1992. ili približno tog datuma, jedna grupa od oko 55 muškaraca odvedena je na razmjenu u Crnu Goru, ali je jedan srpski vojnik u Nikšiću, Crna Gora, zaustavio autobus kojim su ih prevozili i grupu poslao nazad u KP dom.1487 Grupu su tada podijelili u dva dijela, nakon čega je oko 20 mlađih muškaraca odvedeno, možda u

Goražde, i niko ih više nikad nije vidio. Preostalih 35 muškaraca odvedeno je na razmjenu u Rožaje u Crnoj Gori.1488 651.

Uslijed gore opisanih događaja, izbrisani su svi tragovi muslimanskog prisustva i kulture u Foči.1489 U januaru 1994. srpske vlasti su svoju potpunu pobjedu – “sticanje premoći” – nad Muslimanima krunisale mijenjanjem imena Foča u “Srbinje”.1490 U jesen 1994., optuženi se obratio skupu u gradu Foči i zahvalio im što su stvorili “pravi srpski grad” i spriječili da postane “druga Meka”.1491 652.

Vijeće zaključuje da su srpske snage u periodu od aprila do jula 1992. u opštini Foča ubile više od 192 osobe, uglavnom muslimanske nacionalnosti. Do kraja aprila 1992., srpske snage su preuzele kontrolu nad gradom i opštinom Foča.

Srpske snage su potom napale mnoga muslimanska sela, sistematski su kupile i zatvarale civile Muslimane, palile i razarale pretežno muslimansku imovinu, te porušile nekoliko džamija u gradu i opštini Foča. Ubijeni su mnogi civili Muslimani.1492 Civili muslimanske i hrvatske nacionalnosti bili su zatočeni u teškim uslovima u devetnaest zatočeničkih centara. Muslimanke su redovno silovane ili seksualno zlostavljane i držane u zatočeništvu u privatnim kućama. U KP domu je bilo između 350 i 500 zatočenih, a u ljeto 1992. taj broj je ponekad premašivao 500. Stražari i ljudi koji su

spolja ulazili u logor surovo su zlostavljali zatočenike. Dio zatočenika u KP domu je odvođen na prisilni rad. Vijeće zaključuje da su u KP domu ubijena ukupno 133 zatočenika.

653.

Vijeće nadalje zaključuje da su mnogi Muslimani otišli iz te opštine iz straha za svoju bezbjednost. Od maja 1992. organizovani su autobusi koji su odvozili civile iz grada. Da bi otišli, morali su prepisati svoju imovinu na republiku bosanskih Srba. Dana 13. avgusta ili približno tog datuma, dio Muslimana iz Foče, uglavnom žene i djeca, odveden je u Rožaje, Crna Gora. Drugi su prebačeni na muslimansku teritoriju, na primjer, dio zatočenih je 23. oktobra 1992. autobusom odvezen u Goražde.

(Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Međunarodni sud za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, Predmet: IT-00-39-T, Presuda od: 27. septembra 2006.)

Posted on Februar 13, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Stradanja civila na Mehkim brdima, Ratinama i tunelima u Miljevini (presude Suda BiH)

Dana 05. avgusta 1992. godine, po odobrenju komande Taktičke Grupe iz Kalinovika i načelnika SJB Kalinovik, Peri Elezu i drugim neidentifikovanim vojnicima “Srpskih oružanih snaga” predato 12 zatočenih civila radi navodnog odvođenja u KPD Foča i to: Bičo Salko, Hatić Ismet, Karaman Fikret, Karaman Mirsad, Kurtović Salko, Suljić Safet, Suljić Hasan, Mušanović Mustafa, Dudo Vehbija, Pločo Šaban, Sačić Meša i Hadžić Edin; zatočene civile ovi vojnici natovarili na kamion “FAP” i odvezli ih u pravcu “Mehkih brda” gdje su ih lišili života, nakon čega se prazan kamion vratio u „Barutni magacin“; navedeni civili su nakon rata ekshumirani i identifikovani, osim Suljić Hasana i Mušanović Mustafe,

koji se i danas vode ako nestali.

(P R E S U D A 1. BUNDALO RATKO,i 2. ZELJAJA NEĐO, Broj: X-KR-07/419 – Sud Bosne i Hercegovine)

Dana 5. avgusta 1992. godine u poslijepodnevnim časovima vojnici Pere Eleza odveli su preostale zatvorenike, koje su vezali žicom, natovarili ih na tri kamiona, pri čemu su ih udarali rukama, nogama i drvenim palicama, te ih u pratnji policijskog

vozila sa rotacijom povezli u pravcu Miljevine, opština Foča, da bi u mjestu Ratine, opština Foča, zaustavili kolonu, te iz posljednjeg kamiona iz kolone izveli 24 zatočenika i to:Hadžić Enesa, Hadžić Esada, Hadžić Hasana, Hadžić Selima, Ahmethodžić Mehmeda, Škoro Avdiju, Vranović Salku, doktora Abdurahmana Filipovića, Čusto Almira, Rogoj Husniju, Rogoj Refik, Suljić Elvira, Suljić Ramiza, Suljić Emira, Kurtović Ramu, Suljić Mirsu, Suljić Damira, Suljić Edina zv. „Čiča“, Suljić Suada zv. „Medo“, Suljić Sadu, Smječanin Ismeta i Mulaomerović Adila i Juković Sabahudina, zatočenike postrojili iznad štale Mustafe Tuzlaka koja se nalazi u blizini puta, nakon čega su iz vatrenog oružja pucali u zatočenike i sve ih lišili života osim Hadžić Fejzije koji je tom prilikom ranjen u nogu, ali se pretvarao da je mrtav, tijela ubijenih ubacili u gornji dio štale u kojoj se nalazilo sijeno, polili ih bezninom i zapalili, a ranjeni Hadžić Fejzija, nakon što su preostala dva kamiona sa zatočenicima nastavili put, uspio izaći iz štale i pobjeći, dok su preostala dva kamiona sa ostalim zatočenicima odvezli u pravcu Miljevine, na lokalitet zvani “Tuneli”, opština Foča, gdje su lišili života zatočenike iz „Barutnog magacina“ i od kojih su nakon rata ekshumirani i identikovani: Hatić (Hasima) Adem, Mustajbegović (Begana) Adem, Kešo (Avde) Ramiz, Pervan (Hamida) Asim, Hadžić (Hasana) Veiz, Pervan (Bajre) Bećir, Pervan (Hasana) Hamdo, Mušanović (Alije) Hasan, Suljić (Meše) Hilmo, Bajrić (Fadila) Ibrahim, Suljić (Meše) Kasim, Suljić (Meše) Fehim, Pervan (Hasana) Bajro, Kešo (Šabana) Avdo, Mušanović (Avde) Safet, Kečo (Nasufa) Vejsil, Hadžić (Rame) Nasuf, Velić (Adema) Munib, Suljić (Muje) Ramo, Srnja (Omera) Fehim, Hadžić (Huse) Jusuf, Bičo (Muje) Muharem, Hadžić (Smaje) Edhem, Hadžić (Omera) Vahid, Hatić (Bećira) Adem, Pervan (Bajre) Ibro, Suljić (Nasufa) Salko, Redžović (Murata) Rašid, Jašarević (Mehe) Hilmo, Suljić (Meše) Adem, Hadžić (Smaje) Smajl, Hadžimuratović (Ahmeda) Esad, Hadžić Ahmet, a preostali zatočenici Rogoj Hilmo, Čusto Muhamed, Kešo Džafer, Suljić Sevdo, Ćemo Smajo, Šemić Alija, još uvijek se vode kao nestali; (P R E S U D A 1. BUNDALO RATKO,i 2. ZELJAJA NEĐO, Broj: X-KR-07/419 – Sud Bosne i Hercegovine)

Preostala dva kamiona sa zatočenicima odvezli u pravcu Miljevine, na lokalitet zv. “Tuneli”, opština Foča, gdje su lišili života sve preostale zatočenike iz „Barutnog magacina“ i od kojih su nakon rata ekshumirani i identificirani: Hatić (Hasima) Adem, Mustajbegović (Begana) Adem, Kešo (Avde) Ramiz, Pervan (Hamida) Asim, Hadžić (Hasana) Veiz, Pervan (Bajre) Bećir, Pervan (Hasana) Hamdo, Mušanović (Alije) Hasan, Suljić (Meše) Hilmo, Bajrić (Fadila) Ibrahim, Suljić (Meše) Kasim, Suljić (Meše) Fehim, Pervan (Hasana) Bajro, Kešo (Šabana) Avdo, Mušanović (Avde) Safet, Kečo (Nasufa) Vejsil, Hadžić (Rame) Nasuf, Velić (Adema) Munib, Suljić (Muje) Ramo, Srnja (Omera) Fehim, Hadžić (Huse) Jusuf, Bičo (Muje) Muharem, Hadžić (Smaje) Edhem, Hadžić (Omera) Vahid, Hatić (Bećira) Adem, Pervan (Bajre) Ibro, Suljić (Nasufa) Salko, Redžović (Murata) Rašid, Jašarević (Mehe) Hilmo, Suljić (Meše) Adem, Hadžić (Smaje) Smajl, Hadžimuratović (Ahmeda) Esad, Hadžić Ahmet, a preostali zatočenici Rogoj Hilmo, Čusto Muhamed, Kešo Džafer, Suljić Sevdo, Ćemo Smajo, Šemić Alija, još uvijek se vode kao nestali; (P R E S U D A 1. BUNDALO RATKO,i 2. ZELJAJA NEĐO, Broj: X-KR-07/419 – Sud Bosne i Hercegovine) Posted on Februar 13, 2017

Kenan Sarač : U ovom gradu…

U ovom gradu…

Da li u ovom gradu iko ikad vidi izlazak sunca?

Ko god je pomislio – prevario se; Sunce je zašlo na Ćelovini,na Crnom vrhu, na Zabrani, na sastavcima,u Gornjem i Donjem polju,Rječici, Čohodar mahali,Aladži,Barakovcu,Livadama,Tabacima, i u Međurječju je zašlo da ne nabrajam dalje sve ponore fočanske, i tamo je zašlo.

A narod i dalje nosi nametnute naočare zaslijepljenosti, ne videći da je sunce već odavno zašlo, sa sasma malo nade da izađe ponovo.

Skinite vaše tamne naočare, bez ikakvog straha, mrak je već odavno u ovom gradu… …i zato ugasite svjetla!

Kenan Sarač (2015) Posted on Februar 12, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih Na području općine Foča do sada je ekshumirano između 750 i 800 osoba, od ukupno 1.600 nestalih. Identificirano je oko 30 posto žrtava. Od osoba ekshumiranih iz jame Piljak, masovnih grobnica u Foči i površinskom kopu Rudnika “Miljevina”, samo je manji dio identificiran. Sve više članova porodica izražava nezadovoljstvo što Udruženje za traženje nestalih na području općine Foča nije ništa učinilo za njihov ukop na jednom od lokaliteta u ovom gradu. Fočaci su sada prisiljeni svoje mrtve sahranjivati na području Sarajevskog kantona…

Udruženje za traženje nestalih optuženo za nebrigu o ukopu Fočaci su sada prisiljeni svoje mrtve sahranjivati na području Sarajevskog kantona, kaže Šukalo i Budnjo: Današnja vlast ne dozvoljava zajednički ukop.(DNEVNI AVAZ,17.06.2005)

Ismet Čamo, ubijen na Presjeci kod Foče, i Kasim Mekić, čija je lobanja nađena na obali Drine kod Ustikoline.(DNEVNI AVAZ,28.04.2010)

Ostaci dvaju tijela pronađeni su u ponedjeljak u jami Vratlo na lokalitetu izmedu Foče i Kalinovika. Riječ je o Bošnjacima, žrtvama iz 1992. godine.(OSLOBOĐENJE/FENA,02.11.2004) Silovanje kao “kolateralna šteta”!

Zločinci i njihovi advokati, srebroljupci, imali su obraza i drskosti da traže da se prihvate njihove laži i odbrana izmišljenim alibijima!

U Foči je 9. oktobra 2004 u organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava rs održana konferencija, na kojoj su visoki predstavnici Haškog tribunala prezentirali rad HT na rasvjetljavaju ratnih zlodjela…

OSLOBOĐENJE,15.10.2004 _____ priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 12, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Na površinskom kopu rudnika u Miljevini pronađena je masovna grobnica veličine nekoliko fudbalskih stadiona Objavili:DANI,13.08.2004 Masovna grobnica u Miljevini Rat i mir: Kako je otkrivena jedna od najvećih masovnih grobnica u istočnoj Bosni

Na površinskom kopu rudnika u Miljevini pronađena je masovna grobnica veličine nekoliko fudbalskih stadiona, stratište Bošnjaka za kojima je tragano godinama. Istražitelje je do ove tačke užasa odveo lokalni Srbin, svjedok smaknuća!Sredinom augusta 2002., dva automobila zaustavila su se ispred jedne od kafana pokraj puta, u blizini Trnova. Iz dva džipa, od kojih je jedan imao zatamnjena stakla, izašla su sedmorica muškaraca.

(Tajna mapa Alekse D., piše: EMIR SULJAGIĆ,DANI,374 |13.08.2004)

Objavili:DANI,13.08.2004 _____ priredio:Kenan SaraÄ?

Posted on Februar 11, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči : Spisak ubijenih i nestalih FOČAKA objavljen u BiH EKSKLUZIVu početkom 1993. godine

Spisak ubijenih i nestalih FOČAKA objavljen u BiH EKSKLUZIVu početkom 1993. godine: Avdibegović (Džafer) Salima, 1938., iz Foče; Avdibegovic (Hanefija) Sulejman – i on iz Foče; Babalija (Ramiz) Sead (ubio ga četnik Pero Elez); Barlov Aldin ( zaklao ga nastavnik Trifković Risto) ; Barlov Almir (isti ubica);

Barlov(Meho) Meho, 1933 iz sela Trošanj; Bostandžić Safet iz Điđeva; Bostandžić (Safet) Sabahudin iz Điđeva; Bećković (Hamid) Esad,1950. iz Trbušća; Bunda (Mujo) Edhem,1946., iz Tjentišta; Čolaković (Aziz) Ibro ; Čaušević Fatima (zapaljena) ; Deleut (Omer) Džafer iz Igoča (ubistvo je naredio četnicki vođa Ratomir Mastilović; Deleuti::::::Masa, Fatima, Latif, Mulija, Mušan, Umija, Safet; …

Deleut Sejo (ubio ga učitelj Tadić Savo bacajući ga živog u vatru ); Durić (Avdija) Fata 1931.; Durić (Sulejman) Nezir 1936.; Durić (Zulfo) Ramiz 1922., ( Izgorio u kući u selu Zukmur; Džankoviž (Džanko) Alija,1965., (izmasakriran u selu Điđevo); Dželil (Smajo) Himzo; Đozo (Ibro) Smail,1958., iz Miljevine.

Lakanović Naza; Dželil Smajo 1932.: Kurtović (Omer) Bećir, 1947., iz Izbišna; Kovačević Nurko; Krečo Ferid;

Kečo (Huso) Mejra iz Izbišna; Kurtović (Nezir) Enes i Mujo; Kurtović (Ahmed) Selima,1912., iz Izbišna; Kurtović Šaćir,1920.; Lagarija (Ibro) Šaha,1905., iz Tjentišta; Lagarija Šemso; Ljemazović (Ramadan) Nazil, 1953., iz Jeleča; Mito Šerifa,1937.; Pačo (Huso) Omer,1946., iz Tjentišta; Pezo (Murat) Akif,1964., (ubili ga Dostić Ljubomir i Kalajdžić Miodrag u selu Hum); Pezo (Suljo) Murat,1943., (ubili ga Dostić Ljubomir i Kalajdžić Miodrag u selu Hum); Pezo Muharem,1933.; Subašić (Mujo) Ćazija,1927., iz Lisovića; Subašić (Šaban) Avdo,1961. i Hamdija,1966.; Deleut Sajo, dječak, (ubio ga učitelj Savo Tadić – bacivši ga živog u vatru); Dželil (Smajo) Himzo; Hadžimusić Sajma, Hadžimusić (Nedžib) Suad, Hatibović Majda,1935., iz Foče (zaklana u svom stanu zajedno sa mužem Nezirom); Islambašić ,

Muftić Murtija (stara 90 godina, zaklana na Veselici) Humić (Omer) Džafer, (1910. iz Tjentišta); Polovina (Omer) Džemila, 1968., (iz Dučela); Ramović Abid, (milicioner iz Foče); Rikalo (Salko) Alija; Rikalo Derviša,1935.; Rikalo (Meho) Fehim; Rikalo (Šaban) Mustafa,1961.; Rikalo (Alija) Omer,1967.; Rikalo (Rešid) Rašida,1959.; Rikalo (Fehim) Samir,1975.; Rikalo (Osman) Šaban,1933.: Rikalo (Šaban) Šaban,1972. (Svi iz porodice Rikalo ubijeni su 08 06 1992 u Mazoču)… ….Lista se nastavlja….

Rizvanović (Zufo) Derviša,1914. , (zapaljena u kući na Tjentištu); Srnja Abid,1939., (Iz Jeleča); Srnja Omer 1936.; Srnja Mustafa 1938.; Srnja Zulfo 1939.; Srnja Asim; Srnja (Zulfo) Elvedin 1972.;

Srnja Hakija 1957.; Srnja (Asim) Nedžad, 1974….(Svi Srnja su zaklani u rodnom selu Jeleč); Subašić Hasan; Suljević (Halil) Zejna 1907., iz Jeleča.

Suljević (Zulfo) Zejnil 1902., iz Govze (ubio ga nastavnik Trifković Risto), Šabanović Mina; Šabanović Mujo 1906.; Šabanović Zećir 1936.; Šahinović (Hajro) Selim 1919.; Šalaka (Murat) Almasa 1914. (ubio je nastavnik Drago Krunić); Šalaka (Salkan) Hamid 1929.; Šalaka (Salkan) Zahid 1922., ( i njih je ubio nastavnik Drago Krunić); Šljivo Edhem (ubio ga četnicki vojvoda Pero Elez); Šljivo (Salko) Salko 1901 (iz Tečića); Šundo Fatima 1912., (iz Jeleča); Terović (Mušan) Meša 1925., (ubijen u Mazoču, kao i Terović (Mušan) Mujo 1922.); Tuzlak (Mahmut) Mustafa (ubijen u selu Ratine); Varajić Husein 1917 (iz Varajića ubili ga četnici iz sela Rapci); Veiz (Zahid) Ćamil, Vejo Paša; Vejo Selima;

Ahmić Idriz; Ahmić Miralem (Ubijen na izuzetno svirep način. Četnici su ga objesili za noge i naložili ispod njegove glave vatru. Dok se živ pekao četnici su pjevali sve dok se njegovo tijelo nije ugnjenisalo).

Ubijeni su i sljedeći:Babić Selim iz Prnica,ubijen u borbama sa slatinskim i godijenskim četnicima, Bajrović Bećir iz Zamrštena,poginuo Vinima početkom septembra, Balić Ismet iz Šadića poginuo na Vučevu početkom septembra, Barak Hamed ubijen na mijestu zvanom Sopotnica ispod sela Vukušići zajedno sa suprugom, Bićo Hasan iz Šadića, Borčak Bajro, (otišao u srpsko selo Brusne da izjavi četnicima saučešće povodom pogibije četvorice brusanskih četnika. Umijesto da prime saučešće, – oni su ga sasjekl na komade); Čankušić Bajro, Čedić Ramiz 1951., iz Zamrštena, Ćorić Mustafa, Džubur Habiba, Kaduna Murat,Osman i Ramo, ubili ih četnici iz Jeleča.

Hadžimešić Halim, Hajdarević Ibro iz Šabića.

Andelija Salko (ubijen po naređenju Sima Mojovića direktora OŠ u Ustikolini) Hrustan Ibrahim i Rasim, ubijeni od crnogorskih četnika u gornjem slivu rijeke Ćehotine; Karović (Zahir) Ekrem iz Šabića ; Karović Zahir – obojica poginuli u katunu Mrkalj-klade;

Klapuh (Zufera) majka, Klinac Devlija (Ubio je četnik Čedo Perišić iz Godijena; Klinac (Hamdije) supruga; Kovač (Husa) Emin sa Tjentišta; Kovač (Jusuf) Muharem iz Travnika; Mešak Ejub iz Ćureva; Moco Omer; Muratović Meho; Pohara Suljo (Ubili su ga četnici iz Brusna); Puteš (Smajo) Hasib, 1958, (iz Travnika); Sadiković Arifa; Selimović (Hasa) – majka Izgorijela u svojoj kući u selu Vukušići); Smajkan Mehmed i sin (ubijeni u Godijenu); Smajlović Bajro Asim iz Travnika; Srnja Enver; Hadžira i Jelena ( Sve ih ubili četnici iz Jeleča); Taranin Selman; Beganović Enver; Varajić Zejna; Vejo Mašo,1962.; Zundža (Bajra) sin iz Slatine; Bajrović Esma;

Bašić Ahmet iz Ustikoline (Ubio ga četnik Miladin Perović zvani Krs); Barlov Nasuf; Barlov Sado; Barlov Zula; Beširević Fadil; Beširević Murat; Bibović Almasa; Dolan Fatima; Dolan Šerif; Drinjaković Murat, penzionisani imam, (zaklao ga nastavnik iz Miljevine Risto Trifković); Drinjaković Zehra; Džinić Jusuf; Džinić Mulija; Hadžić Edhem; Hadžić Fata; Hadžić Sanida; Hadžić Vahid; Kaloper Uzeir; Kurtović Bejta; Kurtović Ibrahim; Ljezamović Halima;

Mušanović Ismet; Nikšić Ferid; Nikšić Munira; Nikšić Šemsa; Omeragić Murat; Omeragić Ramiz; Sarač Avdo; Sejdinović Džemail; Suljević Nazif; Šahbaz Habiba; Šahbaz Hakija; Šahbaz Haska; Šalaka Avdo; Šljivo Ejub; Šljivo Zada; Tuzlak Ferida; tuz (Salčin) Tifa; Zametica Almasa; Zametica Ekrem; Zametica Fatka; Zametica Hida;

Zametica Osman; Zametica Šeća; Zametica Velija; Zametica Zula (Svi ubijeni početkom maja u Jeleču); Tuzlak Ćamil, penzionisani imam, (Ubio ga četnik Živko Miletić); Vranjača Ramo i Fatima (Ubijeni u svom stanu na Brodu kod Foče); Aganović Juso (šnajder iz Aladža mahale u Foči, ubijen); Aganović Razija (Jusina supruga) ubijena; Barlov Atif, zapaljen; Barlov (Zahir) Azem ,1967., iz Trošnja (Poginuo 05. 10. 1992. na Oštroj glavi); Bajgurić Enver (Poginuo u odbrani Foče); Beširević (Nasuf) Fudo, 1974, (Ubijen u Jeleču sredinom oktobra 1992.); Beširević (Bećir) Nasuf,1974, (Ubijen u Jeleču sredinom oktobra 1992.); Bićo Hamed,zvani Salem, ubijen; Bićo Veza,ubijen; Majka mu, ubijena; Čelik Sulejman (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Čemo (Osman) Fikret (Poginuo polovicom novemra 1992.); Deleut Murat (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča nakon augusta 1992.)

Dolan sestra Zule Krkalić ubijena; Džamajlija Bećir (Objesio se u Konclogoru KPD-a Foča nakon stravičnih fizičkih tortura koje je prošao); Dželilović Kemal, profesor, (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča);

Frasto Ibro iz (Paunaca) ubijen; Frašto Husnija iz (Paunaca) ubijena; Frašto Daila iz (Paunaca) ubijena; Frašto Ševala iz (Paunaca) ubijena; Gilbo (Halil) Smajo,1950, Iz Šadica, (Poginuo oko 20. 10. 1992.); Hodžić Nail(Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Hajdarević (Habib) Ibro; 1960 iz Šadića, poginuo; Hadžić Esed (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Isanović (Hamdija) Adi (Ubijen 10. 04. 1992. u Fočanskoj bolnici); Karahasanović Edhem iz Ljubovića ,ubijen; Karahasanović Zahiba iz Ljubovića ,ubijena; Karović Suljko iz Slatine,poginuo; Konjo Halim (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Krkalić Esad iz Foče ubijen; Krkalić Irfan iz Foče ubijen; Krkalić Zula iz Jeleča ubijena; Kramo Smail (njegov leš izvučen je iz Drine u blizini Goražda); Kovačević Melća (Zapaljena u junu 1992 u selu Mješajići); Kovačević Šerif, 1902. (Ubijen juna 1992 u Tjentištu); Kuloglija Mustafa, nastavnik, (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Kulosman Mustafa (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča);

Klinac Hajro (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Kumro Asim ,poginuo; Liković (Bećir) Ahmet,zvani Lika (poginuo,pokopan u Trebovoj); Majka mu poginula 10 06 1992 u bijegu na Trebovoj; Lončarić (Sulejman) Suljo, 1958. (Zapaljen u katunu Suha Gora 1992.); Madeško (Ramo) Munib, ubijen juna 1992. u Tjentištu; Muminović Edib (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Nikšić Nurko (stravično mučen u konclogoru KPD-a Foča, odatle mu se gubi svaki trag); Pezo Atif,1970.,ubijen; Ramović Hamid (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Salkovic Asilija,1932,iz Govze (Ubijen sredinom oktobra 1992 u bjegu ispred Izbišna); Selimović Ibro (Ubijen oko 10. 04. 1992. kod Bolnice); Selimović Hasan – “Spona” ubijen; Selimović Jusuf (Poginuo u augustu 1992. na Potrkuši); Skender Bajro (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Srnja Hadzid iz Jeleča, ubijen; Suljević Rešad, (Ubijen u Šukovcu oko 10. 04. 1992.); Suljević Abdulah, zvani Klgen,1958 (gubi mu se svaki trag od početka oktobra 1992.); Subašić Ramiz (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Šoro Esad(Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča);

Šoro Suljo (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Šubo (Meho) Ado iz Šuba, ubijen; Šubo Hamid iz Šuba ubijen; Šubo Nurija iz Šuba ubijen: Šuljević Sulejman (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Tafro (Preljuba brat) Soko,(ubijen u svom stanu u Foči); Tafro (preljubovog brata Sokola supruga) ubijena zajedno sa mužem; Tahirović Murat,1917., (Ubijen juna 199.2 u Mrkaljima); Tuzlak Salko, 1969. ubijen; Ušto – žena, ubijena oktobra 1992.; Uzunović Enes (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Vahida Džemo, milicioner iz Foče (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Vanjo (Šaban) Habiba 1897 (Zapaljena u junu 1992. na Tjentištu); Veiz Munib (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Veiz Zulfo,brat Munibov (Gubi mu se svaki trag iz KPD-a Foča); Zec Sulejman,1912., (Ubijen Juna 1992. u Popovićima.

Od objavljivanja ovog spiska, pa do kraja rata u BiH broj poginulih Fočaka je drastično porastao…

Spisak je objavljen u BiH EKSKLUZIVu početkom 1993. godine. Od zaborava ga je sačuvao swipnet.se, odakle je i preuzet.

priredio:Kenan Sarač

Posted on Februar 11, 2017

GENOCID U FOČI : 25 godina od ”Deportacije izbjeglica” iz Crne Gore 25 godina od kako je u Crnoj Gori izvršen zločin protiv izbjeglih Muslimana iz Bosne i Hercegovine, poznatiji kao ”Deportacija izbjeglica”.

Deportovani su u koncetracioni logor KPD u Foči.

Načelo 23 – u okviru principa za zaštitu i unapređenje ljudskih prava putem borbe protiv nekažnjavanja (E/CN 4/2005/102 i Dopuna 1) koji glasi: ”Zastarjelost – krivičnog gonjenja ili kazne – u krivičnim slučajevima nije na snazi sve dok ne postoji efikasan pravni lijek.”Zastarjelost se ne primjenjuje na zločine po međunarodnom pravu koji su po samoj svojoj prirodi nezastarivi. A kada se primjenjuje, zastarjelost ne važi u slučajevima građanskih ili upravnih tužbi podnesenih od strane žrtava koje traže reparaciju svojih šteta.

Osnovna načela UN, usvojena od strane Generalne skupštine UN na 60 zasjedanju održanom 24 oktobra 2005), obavezuje države da se žrtvama moraju obezbijediti pravni lijekovi, uključujući, ”(a) jednak i bezuslovan pristup pravdi; (b) odgovarajuća, bezuslovna i neodložna reparacija za pretrpljenu štetu”. Principom 8 se jasno stavlja do znanja da ”riječ ‘žrtva’ takodje obuhvata direktnu porodicu ili izdržavane članove direktne žrtve”.

Deportacija izbjeglica – Muslimana, uglavnom, sa područja crnogorskog primorja, a najviše iz Herceg Novog, dogodila se u maju 1992. godine.

priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13 _____ vidi: HAPŠENJA U CRNOJ GORI 1992. https://focanskidani.wordpress.com/2016/10/18/hapsenja-u-crnoj-gori-1992/

Posted on Februar 9, 2017

GENOCID U FOČI 1992. : 25 godina poslije U Foči nikad nije postavljeno spomen obilježje!!!

A O OVOME SE MUDRO ŠUTI I NIKO NE ZBORI NITI GOVORI. NE PRIČA SE O ZLOČINU GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA FOČE U PERIODU 1992. – 1995. GODINA. Foča 1992. – 2017. ŠUTNJA JOŠ UVIJEK TRAJE… …ALI… MI NISMO ZABORAVILI GENOCID Šute živi, a mrtvi ne govore !!!

Zar si zaboravio 3000 ubijenih bošnjaka Fočaka???

Zar si zaboravio silovane majke,sestre,kćeri,nene???

Zar si zaboravio silovane muškarce???

Zar si zaboravio ubijenu djecu???

– preko 1000 NESTALIH!!! (gdje?) – ČUJ 1000 NESTALIH I NIKO NIŠTA NE ZNA O NJIMA!!!

Zar si zaboravio 15000 protjeranih i raseljenih bošnjaka Fočaka??? ****** … priredio:Kenan Sarač fotografije: flickr ekranportal13 Posted on Februar 8, 2017

Genocid u Foči (podsjetnik)

Iz svjedočenja hirurga Veljka Marića Tužilac Amir Zec je u unakrsnom ispitivanju emitovao govor Momčila Krajišnika iz maja 1994. godine, u kojem izražava zadovoljstvo što “danas (…) vidi pravi srpski grad” koji “s pravom” nosi novo ime – Srbinje. Tužilac je citirao i Miroslava Stanića, člana fočanskog Kriznog štaba koji je izjavio da Fočacima više “ne zadaju glavobolje mujezini koji pjevaju sa vrhova minareta”. Na tužiočevu sugestiju da do kraja 1993. godine u Foči više nije bilo ni džamija ni mujezina, Marić je odgovorio da je to “politika o kojoj on ništa ne zna”.

Marić je, također, tvrdio, da ne zna da su njegove kolege ljekari Amir Perberkić, Aziz Torlak, Ibrahim Karović, kao i medicinski tehničari Mato Ivančić, Izet Čaušević, Zećo Mehemdspahić i drugi bili zatočeni u KP domu Foča. Nije mu poznato da su tokom zime držani u ćelijama bezgrijanja i da su gladovali i umirali od bolesti i premlaćivanja. Kada je tužilac podsjetio da je dr Perberkić u predmetu “Krnojelac” svjedočio da ih je u KP Domu jednom nedjeljno posjećivao ginekolog Čedomir Dragović koji uopšte nije pregledao

zatvorenike nego ih je samo pitao za zdravstveno stanje, svjedok je rekao da mu se to nikako “ne uklapa u Hipokratovu zakletvu”.

Pošto je svjedok u izjavi Karadžićevoj odbrani naveo da je od aprila do decembra 92. godineu bolnicu primljeno 15 muslimanske djece, tužilac je pitao da li je znao da su ta djeca preživljavala užasne traume gledajući kako im protjeruju ili ubijaju roditelje. “Kako da ne, ja sam ljekar bolnice”, odgovorio je Marić. Međutim, nakon intervencije Karadžića i njegovog pravnog savjetnika Robinsona rekao je da on nije pedijatar i da o tim događajima ne zna ništa.

Tužilac je, također, ukazao da su fočanske vlasti pokušale razmijeniti muslimansku djecu za zarobljene vojnike VRS ili Srbe koji su se nalazili na području pod kontrolom Armije BiH. HAG/DEN HAAG | 19.03.2013. – sense agency – DVIJE SLIKE FOČANSKE BOLNICE U RATU _____ Iznenadih se kad vidjeh Hasana Pilava. Sjeo sam na klupu koju mi ponudiše.

Dok smo se malo snašli, počeli smo tražiti gdje da se smjestimo. Ćata nam je prilikom premještanja napomenuo da nam može, pošto nismo ekstremisti, ponuditi manju prostoriju: uđemo unutra i vidimo Asima; tu su jos bili Bucko i Lejla, porodica Hasana Pilava, Crneta Murat, dr Ibrahim Karović, Muharem Čaušević sa kćerkom Majom, Granov Adil, dr Avdo Šadinlija i drugi. Dogovorio sam se sa Crneta Muratom da legnem u krevet s njim. Ostali su kombinovali madrace i ležali na patosu. Noć je bila relativno mirna, ali niko nije spavao.

Bilo je hladno pod jednim ćebetom, ali smo Murat i ja udvostručili svoju ćebad koja su nas samo preko leđa pokrivala. Da bi se okrenuo i promijenio položaj tijela, morao sam ustati i ponovo leći na željenu stranu.

Negdje oko 10 sati, u prostoriju u koju smo bili smješteni, jedan od ćata, obavezno naoružan, uđe i prozva Hrnjčić Halita i Hrnjčić Enesa da daju izjavu.

Mislili smo da će poslije toga biti pušteni iz zatvora. Očekivali smo da dođu po svoje stvari, ali zadugo ih ne bi. Prozvaše Nezira Ćorića, Kumru Safeta, Čaušević Muharema sa djetetom, Loju Huseina, mene i Dževada. Sreli smo se sa nekim koji su dali izjave i pošli po stvari da se sele iz te prostorije u drugu.

Išao sam u pratnji naoružanog rezerviste iz Užica (od prvog dana smo znali da su došli užički rezervisti koji su bili na ratištu u Hercegovini), do pred vrata gdje su se nalazili inspektori.

Strašni logoraški dani, pisao: Faik Tafro _____ priredio:Kenan Sarač fotografija:flickr ekranportal13

Posted on Februar 8, 2017

25 godina od GENOCIDA u Foči

…iz zatvora odvođene u nepoznatim pravcima od kada im se gubi svaki trag pa su tako odvedeni: Aljukić Nedžib sin Šabana, rođen 1964. godine, Krajčin Adil sin rasima, rođen 1958. godine, Nikšić Sejad sin Vehbije, rođen 1956. godine, Nikšić Kemo sin Munira, rođen 1959. godine, Nikšić Mustafa sin Adema, rođen 1957. godine, Šljivo Salko sin Omera, rođen 1944. godine, Srnja Salko sin Atifa, rođen 1965. godine, Srnja Jusuf sin Mustafe, rođen 1968. godine, Srnja Muamer sin Esada, rođen 1965. godine, Šljivo Omer sin Salke, rođen 1967. godine, Šljivo Hamdo sin Salke, rođen 1971. godine, Šošević Sulejman sin Izeta, rođen 1960. godine, Zametica Edin sin Avde, rođen 1968. godine, Zametica Elveden sin Avde, rođen 1968. godine, šalaka Ekrem sin Avde, rođen 1971. godine, Balić Edhem sin Šerifa, rođen 1963. godine, Bićo Enes sin Mustafe, rođen 1962. godine, Šukalo Jasmin sin Šabana, rođen 1967. godine, Karović Ramiz sin Muje, rođen 1961. godine, Kovačević Esad sin Džemala, rođen 1963. godine, Kurtović Nijaz sin Osmana, rođen 1971. godine, Kurtović Edin sin Husnije, rođen 1971. godine, Jahić Bego sin Nurifa, rođen 1969. godine, Čankušić Derviš sin Naske, rođen 1940. godine, Kajgana rasim sin Alije, rođen 1950. godine, Borovina Suad sin Edhema, rođen 1959. godine, Klapuh Suad sin Sulejmana, rođen 1964.

godine, Dželil Alija sin Ramiza, rođen 1955. godine, Šoro Esad sin Tahira, rođen 1955. godine, Korjenić Husein sin Hajdara, rođen 1968. godine, Mujezinović Samir sin Džemala, rođen 1971. godine, Balić Džemal sin Mehe, rođen 1937. godine, Muminović Edib sin Himze, rođen 1956. godine, Mušanović Kasim sin Murata, rođen 1945. godine, Šoro Izet sin Memije, rođen 1962. godine, Mušanović Edhem sin Hasana, rođen 1955. godine, Karović Nezir sin Muje, rođen 1957. godine, Džano Ramiz sin Halima, rođen 1957. godine, Čelik Sulejman sin Uzeira, rođen 1941. godine, Šoro Suljo sin Edhema, rođen 1951. godine, Muratović Uzeir sin šabana, rođen 1956. godine, Srnja Mirsad sin Abdulaha, rođen 1955. godine, Šabanović Ferid sin Mušana, rođen 1958. godine, Čengić Ekrem sin Avde, rođen 1940. godine, Malkić Fahrudin sin Nazifa, rođen 1948. godine, Kafedžić Ibrahim sin Avde, rođen 1948. godine, Dedović Halim sin Hasana, rođen 1935. godine, Lagarija Nazif sin Salke, rođen 1937. godine, Deleut Murto sin Murata, rođen 1937. godine, Mulahmetović Šaćir sin Halila, rođen 1960. godine, Mulahmetović Šaćir sin Uzeira, rođen 1960. godine, Bektović Ramiz sin Mehe, rođen 1953. godine, Bektović Samir sin Hilmije, rođen 1969. godine, Ćemo Edin sin Mehe, rođen 1970 godine, Ćemo Meho sin Saliha, rođen 1930. godine, Divović Munib sin Sejmena, rođen 1961. godine, Đozo Smail sin Ibre, rođen 1956. godine, Džinić Dževad sin Hakije, rođen 1960. godine, Džinić Hakija sin Murata, rođen 1923. godine, Hambo Atif sin Ibre, rođen 1937. godine, Krajčin Ferid sin Hasana, rođen 1965. godine, Krajčin Hasan sin Huse, rođen 1932. godine, Lepir Vejsil sin Ahmeta, rođen 1958. godine, Mazić Šaban sin Sulejmena, rođen 1964. godine, Mekić Kasim sin Rame, rođen 1940. godine, Mekić Vahid sin Šerifa, rođen 1950. godine, Mekić Zulfo sin Kasima, rođen 1967. godine, Musić Rasim sin Ragiba, rođen 1964. godine, Oruč Halil sin Muje, rođen 1926. godine, Ramić Ramiz sin Himze, rođen 1962. godine, Rizvanović Murat sin Alije, rođen 1932. godine, Rizvanović Nedžib sin Murata, rođen 1963. godine, Subašić Mirsad sin Salke, rođen 1968. godine, Subašić Salko sin Halila, rođen 1947. godine, Aljukić Šaban sin Smaila, rođen 1938. godine, Ahmetspahić Vehid sin Osmana, rođen 1965. godine, Borovina Ramiza sin Edhema, rođen 1962. godine, Čaušević Esad sin Bećira, rođen 1950. godine, Čerimagić Mehmed sin Avde, rođen 1935. godine, Čerimagić Šefik sin Base, rođen 1937. godine, Dedović Ramiz sin Hamida, rođen 1972. godine, Hajrić Dževad sin Džafera, rođen 1958. godine, Isanović Ibrahim sin Fehima, rođen 1960. godine, Kobiljar Rasim sin Nedžiba, rođen 1958. godine, Kovač Senad sin Edhema, rođen 1974. godine, Krkalić Kemal sin Rasima, rođen 1965. godine, Kuloglija Salih sin Agana, rođen 1949. godine, Matuh Alija sin Muje, rođen 1969. godine, Murguz Mujo sin Aziza, rođen 1962. godine, Reko Huso sin Hasiba, rođen 1946. godine, Salčinović Nusrete sin Osmana, rođen 1954. godine, Softić Zijad sin Muje, rođen 1964. godine, Sudar Jasmin sin Mustafe, rođen 1962. godine, Suljević Abdulah sin Alije, rođen 1962. godine, Šabanović Elvir sin Ferida, rođen 1974. godine, Šljivo Mehmedalija sin Hakije, rođen 1966. godine i Šoro Enes sin Tahira, rođen 1975. godine o kojima se do danas ništa ne zna i sa pravom se može pretpostaviti da su isti lišeni života.

(P R E S U D A MOMČILO MANDIĆU, – Sud Bosne i Hercegovine – dana 11.07.2007. godine, donio je, a dana 18.07.2007. godine javno objavio) izvor:http://www.sudbih.gov.ba/files/docs/presude/2007/X0558_1K_MM_prvost upanjska_18_07_2007.pdf X0558_1K_MM_prvostupanjska_18_07_2007.pdf Posted on Februar 7, 2017

Genocid u Foči (1992.) : ne zaboravljaju – focanskidani

Za par dana navršit će se 25 godina od osnivanja koncentracionih logora u Foči. Napad na Foču počeo je 7. aprila 1992. U napadu kojem su prethodile sirene učestvovale su teška artiljerija i pješadija s okolnih brda. Napad je prvobitno bio usredsređen na većinski bošnjačka naselja kao što su Donje Polje, Aladža i Čohodor mahala. Borbe su privremeno obustavljene dok su članovi SDA i SDS vodili pregovore. Dana 9. aprila, Ostojić iz SDS je odbacio protokol od 21 tačke koji su sačinile obje strane i borbe su nastavljene. U napadu na Foču učestvovale su srpske snage sastavljene od jedinica JNA, TO, lokalne policije, te Arkanove i Šešeljeve paravojske. Grad Foča je pao u srpske ruke 18. aprila, a veliki broj Bošnjaka koji su tokom borbi ostali u gradu, tada je pobjegao. Četiri dana nakon pada Foče, u grad je stigla delegacija u kojoj su se nalazili i Ratko Mladić i Biljana Plavšić… Bošnjacima je bilo dozvoljeno da odu samo nakon što bi od fočanske policije dobili potvrde i potpisali

dokument kojim svu svoju imovinu prepisuju srpskoj republici Bosni i Hercegovini… U znak sjećanja na ove tragične događaje i zlo koje se nadvilo nad Bošnjake – objavićemo -podsjetnik na četničko iživljavanje, te na genocid u Foči i okolini… priredio:Kenan Sarač fotografija:flickr ekranportal13 Posted on Februar 6, 2017

Dr Ibrahim Karović:Foča je bila okovana,zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura (svjedočenja)

Dr Ibrahim Karović: Hvala gospođi Nataši na predstavljanju. Još jednom da se predstavim. Ja sam Ibrahim Karović. Po zanimanju sam ljekar. Znači, u Foči sam radio oko 22 godine i dobro poznajem sve ljude, bilo koje da im je porjeklo, jer ako neko radi u jednom manjem mjestu jedan duži period kao što se to desilo meni, 22 godine i ako ljekar želi sebe ugraditi u probleme raznorazne zdravstvene ili druge

porodica onda zaista spozna puno o porodicama i kad se posle toliko dugo vremena života sa njima desi ono što se desilo meni, postaje prosto nemoguće i nevjerovatno da li ima ikavog uma kod tih ljudi koji mogu nešto tako da urade. Ja ću prvo da se zahvalim tužiocu koji je istraživao podrobno ovaj zločin u Foči koji smo danas čuli do detalja. A najteži oblik torture, silovanje, pratio sam u sali i čini mi se da je u mnogim slučajevima mnogima dah stao kada su vidjeli i čuli šta se dešavalo našim ženama. Ono što je još bitno i što me kuraži kao člana Udruženja logoroša BiH jeste da se u potpunosti apsolutno poklapaju podaci koje je istraga Tribunala vodila na tom području u Foči i naši, počev od objekata prikazanim na slajdovima, kad krenemo dolinom Drine, motel “Bukovica” u koji su zatvarane većinom žene, pa Buk Bjela, pa osnovna škola “Brod”, pa “Partizan”, pa kuća “Brena”, pa školski centar i još neki objekti. Logor “Livade” gdje sam i ja odveden i bio četiri, pet dana i naravno, glavni logor, logor KP Dom, bivši prostor kazneno-popravni koji je nekad služio, kako bi se reklo, za prevaspitavanje onih koji su se o zakon ogriješili u bivšem sistemu. Meni je zaista drago da se to tako poklapa i da su ti podaci tačni. I naš predjsednik je rekao da mi imamo u našim istraživanjima 13 mjesta zatočenja sa različitim brojem ljudi koji su tamo boravili.

U tim manjim mjestima zatočenja uglavnom su to bile žene i djeca, nešto staraca, dok su muškarce od 18 do 80 godina odmah odvodili u KP Dom. Moje zarobljavanje desilo se na radnom mjestu dežurnog ljekara u Domu zdravlja u Foči 11. aprila 1992. godine. Negdje oko 12 sati jedna naoružana grupa ušla je u Dom zdravlja, takoreći nasilno. Mi smo ih vidjeli kroz prozor kako ulaze.

Prilaze Domu zdravlja, potom ulaze i nas lišavaju slobode. U, tog dana,

dežurnoj ekipi bio je direktor Doma zdravlja, doktor Avdo Šadinlija i dva vozača sanitetskih kola muslimanske nacionalnosti a od Srba bila je Biljana Popović i dvije medicinske sestre.

Znači ekipa toga dana u Domu zdravlja bila je mješovita po sastavu, kako bismo eventualno unesrećenim mogli prižiti pomoć na adekvatan način. Čim su ušli u Dom zdravlja pretražili su prostorije, što je mimo svake pameti, da vide da li ima oružja u Domu zdravlja, pa kad su obišli sve prostorije i vidjeli da nema oružja onda su krenuli na verbalno maltretiranje mene i direktora. Meni su prijetili pošto se moj sin u tom periodu nalazio slučajno ovdje u Beogradu u vojnoj školi i da će otići da mi zarobe sina. Pa onda je krenulo dalje maltretiranje, da ja pozivam Muslimane Foče da se predaju.

Postavili su me na prozor i u mene njih trojica uperili pušku. Zamislite taj strah kad u vas upere tri naoružana lica vatreno oružje i nikad se ne zna hoće li jedan, drugi ili sva tri povući obarač. To je trajalo jedno pola sata. Posle sam se vratio, otjerali su me gdje su već i ostale u podrum sklonili a onda su maltretirali direktora misleći da on ima nekog snajperistu, jednostavno izmišljanje kome nije bilo mjesta. I tako nas je dočekao mrak.

Toga kritičnog dana nama vežu ruke u podrumskim prostorijama i odvedu nas zaobilaznim putem, oni koji poznaju Foču, ne onim putem koji ide prema Brionima, fočanskim Brionima, nego jednim zaobilaznim putem. Dovedu nas u logor “Livade” gde mi ostajemo pet dana i pet noći. Kad je pala Foča u ruke srpskih snaga, znači 16. na 17, prebacuju nas u Kazneno-popravni dom. Mi tada već u KP Domu nalazimo civilno stanovništvo iz Donjeg polja koje se neposredno svojim prostorom naslanja na objekte Kazneno-popravnog doma i počinje razmještaj po sobama. Ubacuju nas na jedan surov, grub način pod pretnjom ubistvom. Treće veče mene odvode u samicu i ja ostajem u samici četiri do pet dana. Saznajem ko je upravnik logora i pošto smo se lično poznavali, ja od policajca tražim da me puste iz samice. Nakon konsultacija sa

upravnikom, bivam pušten iz samice, kao i moj kolega Torlak Aziz koji je po zanimanju hirurg.

Nas dvojica bivamo iz te samice pušteni, ali ne vraćamo se više u sobu iz koje smo odvedeni nego u drugu sobu. I tako se nastavlja verbalno i drugo maltretiranje iz dana u dan, da bi kroz jedno dvadesetak dana počelo i izvođenje pojedinih grupa, iz kojih se ponekad neko vraćao a većina je završavala nepovratno. I od tada praktično počinje ono nestajanje iz logora Foče. Tačan datum kada je prva grupa izvedena, to je negdje oko 13. maja 1992. godine. Nažalost, to se nastavilo u manjim ili većim grupama tako da je otprilike najveći broj u logoru Foča nestao sa 31. 12. 1992. godine. Kasnije, pošto bi se moglo reći da je dovršen plan i projekat SDS-a u pogledu nekog njihovog optimalnog plana, mi smo preostali ostali da životarimo životom potpuno istrošenim. Naime, ono što su odmah primjenili po našem dolasku u logor, a to je minimalno davanje hrane, ne bi li nastala kakva oboljenja, bolesna stanja koja bi dovela biološki do umiranja pa bi bio kao lakši izgovor; umro je. Pa i pored toga i zapravo zahvaljujući tako slaboj ishrani, kao jednom od uzroka, desila su se umiranja, tako da u periodu dok sam ja bio,znači do 5. jula 1993. godine umrla su četiri čovjeka. Iza mog odlaska umrla su još dvojica. To je što se tiče onih koji su umrli da kažem na neki način prirodnom smrću uzrokovano ovim elementima koje sam pomenuo: slabom ishranom, torturama, koji su imali do dovođenja,jer bi obično svi bili fizički pretučeni prije dovođenja u sam Kazneno-popravni dom.

Ko su žrtve? Naš predsjednik je rekao, i ja sam maloprije to rekao, da su to ljudi životne dobi od 18 do 80 godina. Ali nažalost, u toj grupi ja posebno izdvajam bolesne ljude za koje nikakvog razloga nije bilo da oni bolesni budu zarobljenci. Ja poimenično znam, pošto sam kao ljekar poznavao te ljude a nije ovom auditoriju pominjati ta imena, da su to teški duševni bolesnici bili. Među njima je bio i jedan mlađi, koji je prije sebi bio izrezao vene u jednom paničnom strahu, i oni su kasnije izvedeni i nestali i

gubi im se svaki trag. Druga grupa, vrlo karakteristična, koja takođe apsolutno mimo svake pameti i razuma nije trebala da se nađe u jednom logoru, je grupa ljudi koji su imali operacije na srcu. Te operacije uradili su u Sremskoj Kamenici.

Dvojica od njih su uradili bajpas a kod jednog su promjenjeni srčani zalisci.

Zamislite da su i tako bolesne ljude sa teškim srčanim problemima doveli u logor. Dakle praktično sve što je bilo muslimansko trebalo je skloniti.

U Foči, to je interesantno, živi relativno mali broj Hrvata ali ni oni nisu bili pošteđeni. Od tako malog broja, ja se ne mogu tačno sjetiti brojnog stanja Hrvata, doveli su u logor četiri Hrvata, od toga je samo jedan preživio, dok su trojica izvedeni i ubijeni. I naša nekakva statistička obrada da je kroz logor prošlo 1.000 i više ljudi koji su se zadržali kraće ili duže vrijeme, odnosno pouzdaniji podatak da je u jednom periodu bilo zaista 700, od toga, evo kako je već istaknuto, za 322 se još uvjek pouzdano ne zna. Jedan broj je već pronađen na ekshumacijama i već su identificirani, što je dokaz da su oni koji su izvedeni iz logora i ubijeni.

Jedna od jama koja je otkrivena prije dvije godine, to je prema Tjentištu a svi se sjećate popularne Doline heroja Tjentišta, to je tu u blizini ta jama Piljak, u kojoj je ubijeno 85 i doveženo na pokop u Visoko. Tamo sam prisustvovao, pozvali su me ne bi li ja nekog prepoznao. Nažalost, kod sviju je nađen komad čvrste omče i interesantno je da je kod svih na istom mjestu postoji šupljina na glavi gdje su znači vatrenim oružjem ubijani, kad im je komandovano da budu u određenom položaju i kad se pucalo da pravo padnu u tu jamu u kojoj su nađeni mrtvi. Užasan je bio i stravičan događaj sve to gledati i preživljavati i očekivati svaki dan ko će nestati. Uz to naravno bili smo lišeni slobode kretanja, prava na rad, prava na

kontakt sa porodicom. Sve ono što jednostavno prati najužasniji vid rata, ugnjetavanje civila. Ja sam pokušavao kontaktirati da se ublaže naše nevolje, odgovor je bio: nema uslova da se vama popravi stanje, nema hrane. Ja sam se u međuvremenu razbolio. Mi smo svi izgubili na tjelesnoj težini od 15 do 20 kilograma i pojavili su nam se otoci što je karakteristično. Ja kao student samo sam teorijski promišljao šta to znači manjak bjelančevina u krvi, takozvana hipoproteanemija, pošto bjelančevine održavaju određeni pritisak koga ponestane kod pothranjenosti i onda tečnost prodire u tkiva, tako da se kod velikog broja nas pojaviše otoci na potkoljenicama. Mi smo alarmirali da se pojavljuju otoci što je rezultat neuhranjenosti, da bi nam kasnije povećali ishranu za jednu malu šnitu hljeba tek negdje u maju 1993. godine. Znači više od godinu dana su nas držali konstantno na istom režimu ishrane. To je jedna kutlača, mjera za varivo, jedna šnita hljeba i to je dva puta dnevno u toku 24 sata.

Odmah su formirali radne vodove koji su odlazili da rade sve poslove na području opštine Foča. Od sječe drva, košenja, branja voća, popravke kuća i svega što je trebalo, tako da su zarobljenici i na drugi način iskorišćavani radeći pod prisilom, vođeni su na prisilan rad. Po mom dolasku na Kulu stvari su se nešto promjenile. Izvinjavam se, da se još malo vratim Foči. Zamislite kako je Foča bila okovana, da tako kažem. Prodor nekog medija ili međunarodnih snaga Ujedinjenih nacija, vidjeli smo sada na slajdu, da se pojavljuje tek 1. jula, kad je ušla ova američka novinarska grupa i intervjuisala ovu ženu. Ja mislim da do tada u Foču niko nije mogao ući da napravi malte ne bilo kakvu informaciju. To je jednostavno bio zatvoren grad, jedna jako čvrsta ljuštura diktrirana politikom, prije svega, SDS-a jer je on pokretač svaga, koga je naravno prihvatila i vlast i vojska. Sve je to bilo tako uvezano da se ne može kazati kriv je ovaj manje ili više. Jednostavno je zaista ogroman broj ljudi kriv. Ako kažemo da je agresija na Foču počela 6. na 7. april a završila se 13. avgusta, zamislite, za četiri mjeseca etnički je očišćen jedan grad i šire područje, sela koja su se održala negdje do 15. jula kako neki izvještaji pokazuju. Jedno takvo područje etnički je očišćeno za četiri i po mjeseca, tako da je zadnji konvoj staraca, žena i djece iz Foče izašao 13. avgusta i otišao preko Crne Gore u Sandžak, kuda je inače bio najčešći transfer onih koji su imali sreću da prežive. Još mi je u obavezi da kažem, koliko se osporavalo Međunarodnom crvenom krstu, da su oni na neki način došli da vide i registruju šta se događa u fočanskom logoru.

Oni su iz medija znali da postoji logor ali kako doći do njega. I tek nakon 14 mjeseci, tačnije, to je bilo 23. juna 1993. godine, dolazi Međunarodni crveni križ, ali uklanjaju nas, jedan broj, da nas ne bi Međunarodni crveni križ registrovao i sklanjaju nas u podrumske prostorije susjednog objekta pekare a onda se obavlja registracija onih preostalih iz radnih vodova. Preko njih je onda Međunarodni crveni krst ipak saznao da postojimo i mi. Tako da sam ja praktično, i svi ostali neregistrirani od strane Međunarodnog crvenog krsta toga 23. juna, registrovan tek desetak dana po dolasku u Kulu. U Kulu sam prebačen 5. jula 1993. godine i ostao do 15.juna 1994. godine. Pošto i drugi imaju da kažu o svome preživljavanju, mislim da sam vas ovako telegrafski na neki način upoznao o jednom mučnom preživljavanju, kako ličnom, tako i onih manje i više bolesnih koje sam vidio, a koji su preživjeli ovo o čemu sam govorio. Hvala.

Dr Ibrahim Karović – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd.

Fond za humanitarno pravo – Istraživanje, dokumentacija i sećanje Konferencija Foča ‘92. – Fond za humanitarno pravo http://www.hlcrdc.org/images/stories/Outreach/Kazivanje_istine/Foca_1992/Izvestaj_sa_konf erencije_Foca_1992.pdf Posted on Februar 6, 2017

Andreas Cobel (Andreas Zobel), ambasador Savezne Republike Njemačke:Foča je, zajedno sa Srebrenicom, simbol najmračnije strane srpske historije «Foča je, zajedno sa Srebrenicom, simbol najmračnije strane srpske historije. Ipak, u suočavanju sa prošlošću, pojedinci iz srpskog drustva daju nadu i predstavljaju evropsku budućnost ove zemlje. Podižući javnu svjest i borbom za pravdu prema žrtvama zločinâ, koji su bili unaprijed isplanirani i okrutno izvršeni,Vi imate moralno pravo da očekujete oproštaj i priznanje za zločine čije su žrtve postali i i svi građani u čije su ime vršeni zločini.« Andreas Cobel (Andreas Zobel), ambasador Savezne Republike Njemačke – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd – Konferencija Foča ‘92.

Andreas Cobel (Andreas Zobel), Ambasador Savezne Republike Nemačke, istakao je da ova tema simboliše mračnu stranu srpske historije, ali da, uprkos težini posla, treba rasvijetliti zločine, jer «nije patriotski kriti prošlost već priznati ono što je činjeno da bi se tako zaslužio oprost, jer su i svi građani, u čije su ime vršeni zločini, žrtve onih koji su te zločine vršili».

«Dok Vi predstavljate evropsku budućnost Srbije i Crne Gore, oni koji deset godina poslije Srebrenice i trinaest godina poslije Foče još uvijek misle, i, što je još gore, zalažu se da se na bivšeg generala Mladića i krvnike iz Foče gleda kao na srpske heroje, predstavljaju agresivnu nacionalističku prošlost Srbije. Oni ne samo da vrijeđaju žrtve zločina, za koje su u slučaju Foče srpski vojnici i pripadnici paravojnih jedinica osuđeni na zatvorske kazne između 12 i 28 godina, nego su i odgovorni za to što demokratija u Srbiji još uvijek zaostaje u svom razvoju, što susjedi još uvijek sa podozrenjem gledaju na ovu zemlju, što privreda još uvijek nije potpuno integrisana u svjetsko tržište, što je

organizovani kriminal još uvijek rak rana ovog društva, što Srbima još uvijek treba viza kad žele da putuju u inostranstvo i što ogromna većina poštenih građana ove zemlje jos uvijek živi u oskudici, sa malo vjere u bolju budućnost.

Za Srbiju i Crnu Goru je veoma važno da prevaziđe ostatke prošlog režima koji, kao što to možemo da svakodnevno vidimo, još uvijek imaju veliki uticaj na društvo, privredu, državnu upravu i pravosuđe. To zahtjeva javnu diskusiju o reformama i obnovi i to zahtjeva značajno zalaganje naredne generacije! Znam da je lakše reći nego učiniti s obzirom na teške ekonomske uslove, ali da li postoji razumna alternativa?

Poznato mi je da se govori o nekom trećem putu, nekom opreznijem prilazu izgovoranja istine u malim dozama i da se poduzmu mjere sa velikom oprezom vodeći računa o okolnostima kako se ne bi izazvale prevelike razmirice u društvu. To nije neprihvatljivo. Ali, ono što jeste neprihvatljivo je to što se Mladić deset godina poslije Srebrenice još uvijek nalazi na slobodi, što je on do prije nekoliko nedjelja primao svoju penziju u Srbiji, što postoje jasne indikacije da ga pojedini dijelovi ovog društva i nadalje štite, što Vlada, koja je jedno vrijeme prilično hrabro i energično sarađivala sa Haškim tribunalom – opet i iznova objavljuje neke rokove do kojih će Mladić biti isporučen Haškom tribunalu da bi, opet i iznova, ti rokovi istekli bez rezultata.

Postoji narastajući osjećaj u međunarodnoj zajednici da je izigrana. Vlada ne bi trebalo da potcjenjuje suštinu frustracije koja dosada prevladava među njenim prijateljima. A Srbiji koja dobrano kasni na putu ka evropskim integracijama potrebna je pomoć prijatelja.

Da bih bio sasvim jasan: Srbiji ističe vrijeme. A izmiče i strepljenje međunarodne zajednice. Otvaranje vojnih arhiva ne može da nadoknadi isporučenje Mladića.

Način na koji se Srbija suočava sa prošlošću nije samo pitanje poštenosti, iskrenosti i spremnosti na odgovorno djelovanje, nego je i odražaj stepena do kojeg se u ovoj zemlji dijele evropske vrijednosti, što opet veoma jasno utiče na njene izglede da se pridruži Evropskoj uniji. Prošlogodišnja pozitivna odluka o otpočinjanju pregovora o stabilizaciji i

pridruživanju sa Srbijom i Crnom Gorom nije se prvenstveno bazirala na poboljšanju stanja u privredi, nego prije svega na suštinskom napretku u saradnji vlade Republike Srbije sa Haškim tribunalom u prvoj polovini 2005. godine.

Odmah na početku pregovora jasno je izrečeno da za uspješno nastavljanje puta ka evropsko-atlantskim integracijama Srbija i Crna Gora mora poduzeti sve što je u njenoj moći da riješi otvorene slučajeve u saradnji sa Haškim tribunalom. Ta saradnja je tokom prethodnih mjeseci postala toliko razočarajuća da Evropska unija sada provjerava da li je neophodno da se pregovori o stabilizaciji i pridruživanju suspenduju dok se ne utvrdi suštinski napredak u saradnji sa Tribunalom. Odluka o tome kako će se dalje postupiti, očekuje se tokom zasjedanja ministara inostranih poslova Evropske unije.

Neophodna je ozbiljna rasprava sa ciljem da se uvjere i oni koji dosada nisu shvatili da je samokritičan stav prema pitanju “Šta smo pogriješili u proslosti?” – bez sabiranja i oduzimanja grešaka jednih prema greškama drugih – preduslov za svjetliju budućnost.

Neophodno je da se intenzivnije vodi opšta rasprava o međunarodnim obavezama Srbije i Crne Gore i, možda još značajnije, o potrebi da se ratnim zločincima sudi pred domaćim sudovima. Fond za humanitarno pravo postavlja standard u tom pravcu. Bolja edukacija javnosti i bolja medijska pokrivenost bi zasigurno pomogli da se mladoj generaciji da neiskrivljena slika o ratnom periodu. Ovdj se ne radi o tome, kako bi neki mogli da zamjere, da se blati ime junačke nacije. Nasuprot, prekid sa Miloševićevom prošlošću je od životne važnosti za demokratiju u Srbiji i ja jednostavno ne mogu da razumijem zašto se ova demokratska vlada Srbije toliko ustručava da istakne koje pravno stanje je naslijedila zahvaljujući Miloševiću: počevši od Kosova preko Haškog tribunala do korupcije i organizovanog kriminala. Raskinuti sa ovom prošlošću potrebno je da bi se pročistio vazduh i da bi se naciji povratilo dostojanstvo.

Ja itekako dobro znam o čemu govorim, ne praveći neumjesnu paralelu.

Poslijeratna

Njemačka je dobila pravni sistem, vladavinu pravnih standarda i stabilne političke institucije za koje nema primjera u njemačkoj historiji. To je omogućeno kroz integraciju Njemačke u demokratske međunarodne i evropske strukture. A evropska perspektiva Srbiji nudi pouzdani okvir za posao koji je čeka. Demokratija i vladavina prava su ključ za istinske promjene. One, između ostalog, znače parlament koji kontroliše vladu i njene organe, uključujući bezbjednosne službe, vojsku i policiju. One znače poštenje i integraciju nacionalnih manjina. One znače nezavisno pravosuđe koje čuva prava svakog pojedinca i koje garantuje institucionalnu kontrolu.

Jednom riječju: Kritično i iskreno suočavanje sa prošlošću je preduslov za stabilnu i prosperitetnu budućnost. Niko ne kaže da je to jednostavno uraditi. Nadam se da će, što je moguće brže, velika većina građana ove zemlje shvatiti da će svoju budućnost i svoje opravdano mjesto unutar Evropske unije obezbijediti jedino otvoreno i transparentno društvo. Srbiji je na njenom putu u Evropu potrebna pomoć prijatelja i ona je dobija.

Istovremeno je potrebno opredjeljenje i posvećenost društva da se Srbija sredi i modernizuje. To zahtjeva promjenu stava. Historija Srbije ne treba da se negira ili da se odbaci ali samozaljubljenost i imperijalni snovi nisu putokazi za budućnost. Te duhove prošlosti treba savladati kako bi se Srbija integrisala u sredinu sa dobrim odnosima sa susjedima i kako bi se zemlja vodila u pravcu demokratije, stabilnosti i prosperiteta” , u svom obraćanju rekao je ambasador Savezne Republike Njemačke Andreas Cobel.

Andreas Cobel (Andreas Zobel), ambasador Savezne Republike Njemačke – subota, 28. januar 2006.,Sava Centar,Beograd – Konferencija Foča ‘92.

Posted on Februar 5, 2017

Foča 1992. : SVJEDOČENJA

2014. godine Mujo Ušto pronašao je posmrtne ostatke oca Enesa koji je ubijen i bačen pored ceste Miljevina – Foča, gdje ga je neko kasnije ukopao. Mujo je tada imao 16, a njegov otac 37 godina. Enes je zarobljen nakon pokušaja da o napadu velikog broja četnika iz pravca Miljevine obavijesti svoje komšije. – Odveli su ga u stanicu milicije u Miljevini gdje su ga neki zarobljenici vidjeli teško pretučenog. Tu je i ubijen od strane te tzv. „naše“ milicije. To zna komandir Mićo Olović, a ako to nije on uradio onda zna ko je – govori Mujo. priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 5, 2017

Foča 1992.:NEMOJTE NAS UBITI, DRUŽE NASTAVNIČE!

Zasigurno jedan od najvećih zlikovaca na području BiH bio je Risto Trifković, nastavnik likovne kulture iz Miljevine kod Foče, pripadnik zločinačke jedinice zločinca Pere Eleza. Nastavnik Trifković u maju 1992. u mjestu Jeleč zaklao je svoju dvojicu učenika, braću Edina i Elvedina Barlova.Nepoznati jelečki svjedok svjedočio je da su uplašeni nesretni dječaci molili: “Nemojte nas ubiti, druže nastavniče.”- Ne bojte se, neće ništa boljeti – izgovorio je monstrum i nakon minutu zaklao svoje učenike, koje je samo mjesec ranije učio tome šta je likovni problem, šta je akvarel…Krvniku Risti se nakon rata gubi svaki trag.

Pričalo se da je poginuo krajem 1992., dok postoje indicije i da se krije negdje u Srbiji.

Svjedoci iz fočanskog kraja kao zločinca nad Bošnjacima često su isticali i nastavnika Miloša Krunića. priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 5, 2017

Foča 1992.: SILOVANJA (svjedočenja)

“Muškarci koji su me silovali pripadali su JNA.Bila su trojica i nosili su maskirne uniforme;dvojica su bila iz Crne Gore.Dolazili bi u kuću koja je služila za ispitivanje,zatim bi nas odveli u selo Trnovača,autom-u jednu posebnu kuću.Dovedene su i dvije moje komšinice i tu nas silovali dva-tri sata.Svaki od ove trojice bi uzeo sebi po jednu od nas i silovao je.Mene je silovao onaj treći koji je rekao da je iz Foče.Poslije silovanja su nas vratili u kuću za ispitivanje.

Pet dana kasnije su me odveli u policijsku stanicu u Foči i držali u ćeliji dvadesaet dana.Tu su bila dva stražara;jedan aktivni policajac iz policijske stanice Foča,a ime mu je Dragan.Bila sam zatočena sa još dvije žene.petog dana bile smo pojedinačno saslušavane u policijskoj stanici.Tokom mog SASLUŠANJA BILA SAM PRETUČENA I

SILOVANA OD DVOJICE.PITALI SU ME GDJE SE KRIJU MUSLIMANI,NAPALI ME ŠTO RAĐAM MUSLIMANSKU DJECU. I tako petnaest dana svaki dan.Uvjek su nas silovali drugi vojnici….”

Silovanja u Karamanovoj kući svakodnevno su se dešavala. Među zločincima su bili Pero Elez, Radovan Stanković, Zoran i Neđo Samardžić, Duško Pržulj, Nikola Brčić… U septembru 1992. svim Bošnjakinjama koje su još živjele u Miljevini naređeno je da napuste ovo mjesto. Autobusima su prevezene u Foču i smještene u zgradu “Partizan”, da bi ponovo bile vraćene u autobuse. S Mejrom su bile njene tri kćerke.Samira ju je grčevito držala za ruku, govoreći joj da hoće da je ostave. Ispred autobusa je bio Radovan Stanković. Mejra ga je pitala zašto hoće da ostavi njenu 12-godišnju kćerku.- Nemoj, Radovane, pa ona je još dijete – govorila je Mejra.Ušla je s djecom u autobus. Za njom su ušli srpski vojnici. Istrgli su joj Samiru koja ju je čvrsto držala za ruku, plačući i moleći da je ostave, a onda, kada je vidjela da će joj Stanković kamom odsjeći ruku, Samira je popustila majčinu ruku.Bespomoćna Mejra je zapomagala da joj ostave dijete. Nisu se obazirali, odveli su je.

Mejra je nakon toga nikada više nije vidjela…Stanković je učestvovao u dodjeljivanju djevojaka vojnicima, a one koje nisu bile nikom date, kao što je Samira, mogao je silovati svaki vojnik kome je bilo dopušteno da uđe u Karamanovu kuću. Odobrenje za ulazak davali su Elez i Stanković. Krajem oktobra 1992., u Karamanovu kuću kod Stankovića došao je Dragan Zelenović

(osuđen na 15 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti) s grupom vojnika.Samiru je zajedno s još tri djevojke uzeo od Stankovića i odveo je u Foču, gdje ih je predao Radomiru Kovaču (osuđen na 20 godina za počinjene zločine protiv čovječnosti), koji ih je držao u svom stanu u kome je živio i Jagoš Kostić.

U stanu “strave i užasa” Samira je ostala do 20. oktobra 1992., a onda je Kovač zajedno s Vojkanom Jadžićem nju i još jednu djevojku odveo u kuću blizu hotela “Zelengora” i predao ih nepoznatim vojnicima. Tu su ostale oko dvije sedmice. Nakon 15-tak dana Samira i ta djevojka odvedene su u stan u naselju Podmusala. Opet su bile svakodnevno silovane.Nekoliko dana kasnije Samira je predata zločincu Janku Janjiću Tuti, a dvije sedmice kasnije ponovo je vraćena u Kovačev stan. I onda je 25. decembra 1992. Kovač prodao Samiru izvjesnom crnogorskom četniku Dragecu za 200 njemačkih maraka?!To je posljednja informacija o njoj. Samirina drama okončana je bez svjedoka. priredio:Kenan Sarač Posted on Februar 4, 2017

U Foči 1992. postojala “najmanje dva Zorana Nikolića” – tvrdio je Zoran Nikolić Objavio:Justice Report/Detektor – BIRN BiH 18.07.2014

Zoran Nikolić, koji je bio pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), za početak sukoba, u aprilu 1992, okrivio je fočanske Muslimane. Opisao je kako je u prvim sukobima poginuo njegov brat koji je bio komandant jedne jedinice TO. Nikolić je tvrdio da su svi, prije rata pravosnažno osuđeni zatvorenici bili pušteni iz Kazneno-popravnog doma u Foči, “dan pre izbijanja sukoba”, što je izazvalo strah lokalnog stanovništva. Kazao je da “ne zna po čijem nalogu” je to urađeno, ali je sugerisao da su to učinili Muslimani. Prema optužnici protiv ratnog komandanta Vojske Republike Srpske, Foča je jedna od sedam bosanskih opština u kojima je progon Muslimana i Hrvata imao razmere genocida. Upitan da li zna da su vođe srpske TO Gojko Janković i Miodrag Kunarac u jednoj kući držali porobljene Muslimanke koje su bile izlagane višestrukom silovanju, Nikolić je odgovorio: “Čuo sam, ali tek poslije rata, da su Janković i Kunarac držali i silovali žene. Za rijeme rata to nisam čuo ni od koga”. Podsećajući da su i Janković i Kunarac zbog toga osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, zastupnica optužbe je iz presude Tribunala Kunarcu citirala izjavu žrtve da ju je “dva puta silovao i – Zoran Nikolić”.

Svjedok je prokomentarisao da ne zna za tu tvrdnju te da su u Foči tada postojala “najmanje dva Zorana Nikolića”. Upitan direktno da li je on Zoran Nikolić koji je silovao muslimansku ženu, svjedok je odgovorio da nije.

Objavio:Justice Report/Detektor – BIRN BiH 18.07.2014 Posted on Februar 4, 2017

Pranje mosta od tragova krvi (objavile: eNovine 12.06.2010) Objavile: e-Novine 12.06.2010 Opomena i sjećanje: Monstruozni srpski zločini u Foči (4) Pranje mosta od tragova krvi

Tako smo živjeli iz dana u dan očekujući da će se nešto značajno dogoditi. I zaista, 25. juli najavio je nova crna zbivanja. Toga dana, oko 16 sati i 30 minuta, počelo je odvođenje zatočenika koji se više nisu vratili. Među prvima su odvedeni Altoka Alija, Šoro Ševal i Čankušić Refik. Za njima su svakog dana odvođeni novi ljudi. Ukupno, oko pedeset. Svi su ubijeni ili zaklani na mostu na Drini, neposredno pored KPD-a, i tijela bačena u rijeku. U to je vrijeme Radio Sarajevo, preko svojih dopisnika iz Goražda, objavljivao imena ljudi čija su tijela izvađena iz Drine. Bili su to zatvorenici iz KPD-a Foča. Sućeska Ibro i njegova supruga su stanovali nadomak drinskog mosta i svakodnevno su viđali cisterne koje su dovozili da bi most prali od krvi. Da ironija bude kompletna, uzimali su i deterdžent da bi krv temeljito saprali. Tragove klanja “brisali” su paljenjem tijela žrtava, a ponekad su palili i kuće. Za taj su posao postojale specijalne ekipe koje su koristile isključivo benzin.

Kad je Veiz Zulfo odveden, svi smo bili pod posebnim dojmom: znali smo da je došao red na nas. Odveo ga je Keli, u 21 sat i 15 minuta. Noć je u spavaoni broj petnaest prošla bez sna. A svi smo popili po jednu tabletu za smirenje. Noć je, inače, imala svoj specifični ritam: obično su oko 23 sata prestajali krici. Nastajala je noćna tišina da se svaki šum čuo. U skoro ravnomjernim vremenskim razmacima, palio bi se auto, odlazio, vjerovatno negdje blizu, i ponovo se vraćao. Bio je to “golf”, čiji smo zvuk svi znali. To je trajalo otprilike jedan sat: svaki put zvuk motora automobila pratili su pucnji, eho nekih teških udaraca i pljusak vode, znak da je nešto teško bačeno u rijeku. Svi smo u sebi stvarali sliku – bilo nam je jasno da je još neko ubijen i da tijelo pluta Drinom. No, niko o tome nije govorio naglas: živjeli smo sa tim saznanjem, u neizvjesnosti, stalno napeti, sa živcima na izmaku i sa sve manje kilograma kako je koji dan prolazio.

(e-Novine 12.06.2010)

Ovaj grad muzej, ova Foča, konstantno, kroz historiju, doživljavala je genocide, urbicide, egzoduse, uvijek od istih din dušmana.Niti dolasci mira nisu Foči donosili boljitak. Zatiralo se sve što je Bošnjačko, muslimansko...

Eh, da Drina umije govorit' ..........

Eh, da Drina umije govorit', rekla bi mi gdje odoše najmiliji moji.

Rekla bi mi, ko mi grad spali i Aladžu džamiju do temelja sravni.

Eh, da samo ona umije govorit'.

Da mi Drina umije govorit'

rekla bi mi koliko je od krvi Fočaka umila, kakve im je rane spirala i koliko njih je u svom koritu unjihala.

Eh, da samo ona umije govorit'.

Eh, da Drina umije govorit', da li bi se sramili stari drugovi moji, ili bi joj pomogli u prisjećanju i priči: Ko grad moj oskrnavi, da na sebe ne liči.

Al' Drina ćuti!

Samo ponekad' u noćnim satima strašno zahuči.

To je krik bola koji se iz njenih zelenih dubina otme. Razlije po Fočanskim mahalama.

Tjesno joj bude u koritu svome.

Negoduje Drina i opet zaćuti, kao i Mi, u bolu svome.

A. Z. M. preuzeto sa:https://www.facebook.com/photo.php… fb Almira Faruk Mrakovich https://www.flickr.com/…/132514…/28247843815/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/28118112176/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/27536564193/in/photostream/

VJEČNO HUČE DRINA, TARA, SUTJESKA, BISTRICA, ĆEHOTINA...KRV PLIVA PO NJIMA...

https://www.flickr.com/…/132514…/27776537430/in/photostream/

SVJEDOČENJA U Foči su letjele i starije

https://www.flickr.com/…/132514…/27938077695/in/photostream/

GORKA KORA, LJUTE NEVOLJE... ...I ZIDOVI SU PROGOVORILI...

...I ZIDOVI SU PROGOVORILI...

SVJEDOČANSTVO Haznadar Suljo došao 03.12.1992.

- otišao nije nikad (rahmetli)...

Kalinovik 2016 - 26.06.2016.

https://www.flickr.com/…/132514…/27248191343/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/27826039655/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/27144534560/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/27309585396/in/photostream/

DOKLE ĆEMO SE PRAVITI MUTAVI?

DOKLE ĆEMO SE PRAVITI MUTAVI?

Raseljena lica u BiH : NEVIDLJIVI LJUDI

https://www.flickr.com/…/132514…/26775380100/in/photostream/

Nurko Nišić, dr. Aziz Torlak, Halim Konjo, Munib i Zulfo Veiz, Nail Hodžić… samo su neka od imena ljudi za koje su svjedoci rekli da su odvedeni u nepovrat.

“Bilo je ljudi koje su stražari odvodili poslije večere. Oni se nikad nisu vraćali, a mi smo čuli kako ih tuku. Te krikove nikada neću zaboraviti dok sam živ”, ispričao je svjedok FWS 03.

Doktorica Alma Bravo - Mehmedbašić, neuropsihijatar iz Sarajeva, rekla je za djevojke koje su bile zatočene i seksualno zlostavljane u Foči da su bile kao "lutke bez duše koje su nekada bile ljudska bića".

"Fočanska grupa" žena je došla u Novi Pazar u toku ljeta 1992. godine. Ordinacija dr Nuradin Aščerić im je pružila besplatnu medicinsku pomoć.

"Ta grupa je izgledala jadno, prestrašeno. U početku su čak i teško govorile", rekao je dr Nuradin Aščerić.

https://www.flickr.com/…/132514…/26974268436/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26860006471/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26866205686/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26796404022/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26723133012/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26211000324/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26187771394/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26496338040/in/photostream/

Foča, 1. maj 1992, Prijeka čaršija:PLJAČKA

https://www.flickr.com/…/132514…/26415270990/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/25965383974/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/25953455394/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/26440810881/in/photostream/

https://www.flickr.com/…/132514…/25899101973/in/photostream/

Genocid u Foči počeo je 7.aprila 1992. godine Općina Foča je smještena na jugoistoku Bosne i Hercegovine, na rijeci Drini, uz samu granicu sa Srbijom i Crnom Gorom. Prema Popisu stanovništva iz 1991. Foča je brojala 40.513 stanovnika, od čega 20.790 Muslimana (Bošnjaka), 18.315 Srba, 94 Hrvata i 1.314 Ostalih.

Foča je imala posebnu stratešku važnost za cjelokupni cilj ujedinjavanja „srpskih zemalja“, budući da se ova općina nalazila u sredini tzv. Srpskih autonomnih oblasti, čije je uspostavljanje i povezivanje sa „srpskim zemljama“ u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori bio osnovni cilj velikosrpske ideologije i politike državnog rukovodstva Srbije i Crne Gore.

Jugoslovenska narodna armija je 7. aprila 1992, potpomognuta lokalnim srpskim snagama, napala grad Foču, nakon čega su Bošnjaci sistematski hapšeni, ubijani i odvođeni u koncentracione logore i druga mjesta zatočenja. Nakon okupacije grada, srpski vojnici su nastavili brutalna hapšenja, ubijanja i uništavanja bošnjačkih vjerskih i kulturnih objekata u svim okolnim selima.

Muškarci i žene su razdvajani i deportovani u logore: bivši gradski zatvor u Foči (KPD Foča), jedan od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, postao je glavni koncentracioni logor za muškarce Bošnjake, među kojima su bili i invalidi, maloljetnici, mentalno zaostali i teško bolesni ljudi. Bošnjaci u ovom logoru bili su žrtve najbrutalnijih tortura, odvođeni su na prisilni rad i korišteni kao živi štit u minskim poljima. Do 5. oktobra 1994. kroz ovaj logor je prošlo 1.360 Bošnjaka. Žene, djevojke i maloljetne djevojčice su odvođene u posebne zatočeničke logore, gdje su sistematski i grupno silovane: gradski stadion, bivši gradski zatvor za žene na Livadama, gradski Srednjoškolski centar, nekadašnja hidroelektrana „Buk Bijela“, hotel „Zelengora“, motel „Bukovica“, gradska sportska sala „Partizan“, te mnoge privatne kuće i stanovi. Žene su mjesecima držane u seksualnom ropstvu gdje su bile žrtve prislilnih trudnoća. Zločinci su ženama govorili da treba da rađaju srpsku djecu. Tokom dugih perioda zatočenja, žene su korištene i kao bijelo roblje i prodavane vojnicima iz Srbije i Crne Gore za novac. Na primjeru ovog grada po prvi put na evropskom tlu seksualno zlostavljanje i porobljavanje okvalifikovano je kao zaseban zločin u međunarodnom krivičnom pravu.

Svi objekti koji su označavali muslimansku kulturu i tradiciju su sistematski uništeni: 17 gradskih džamija, među kojima i Aladža džamija iz XV stoljeća, koja je bila pod zaštitom UNESCO-a, su spaljene i uništene do temelja. Poslije razaranja ruševine su u potpunosti uklonjene da se ne ostavi nijedan trag da su te građevine ikad postojale.

Nakon počinjenih zločina i uništenih tragova postojanja bošnjačkog stanovništva i njihove kulture, srpski okupator, kao krajnji pečat osvajanja tog područja, preimenovao je i naziv

samog grada u „Srbinje“ (srpski grad).

U gradskim naseljima Foče: Donje Polje, Aladža, Čohodor Mahala, Gornje Polje, Centar I i Centar II ubijeno je preko 500 Bošnjaka. U prigradskom naselju Brod Bošnjaci su nakon hapšenja mučeni, vezivani dva po dva, strijeljani i bacani sa mosta u rijeku Drinu. U ovom naselju 145 lica je u najtežim mukama izgubilo život. U mjesnoj zajednici Dragočava, stanovništvo je uspjelo pobjeći iz kuća u obližnje šume. Uz pomoć pasa tragača, za njima je organizovana potjera pod kodnim nazivom „Čišćenje terena od balija“. Ubijena su 52 lica. U mjesnoj zajednici Godijeno, zločinci su uhapsili seljane, izdvojili mlađe žene i djecu, a starce smjestili u kuću gdje su namještaj polili benzinom, pa potom zapalili. Žene i djeca su odvedeni u logore. Ubijeno je ukupno 63 lica. U selu Jeleč Bošnjaci su strijeljani i zaklani pred svojim kućama, nastavnici su brutalno klali svoje bivše učenike… Preživjeli članovi porodica koji su se krili po obližnjim šumama noću bi dolazili i ukopavali svoje mrtve.

Poginulo je 205 Bošnjaka, među kojima 50 žena i djevojaka. U mjesnoj zajednici Miljevina, poznatoj po velikom broju optuženih za najteže zločine, među njima i četiri žene koje su učestvovale u torturama nad bošnjačkim djevojčicama u zatočeničkom logoru Karamanova kuća, mučeno je i ubijeno 141 lice. U mjesnoj zajednici Popov Most, seljani iz desetina zaseoka su izbjegli u obližnje planine i njih 4.500 se organizovalo i nekadašnjim stazama partizana pokušalo da pobjegne ispred sigurne smrti. Sva sela su spaljena i njihove džamije porušene, 141 lice je ubijeno u zbjegovima i pri hapšenju. U mjesnoj zajednici Ustikolina strijeljano je i ubijeno 325 ljudi. U mjesnoj zajednici Čelikovo Polje, Bošnjaci su ubijani na svojim kućnim pragovima, među njima bio je veliki broj starih i iznemoglih ljudi. Ubijeno je 67 lica. U ostalim fočanskim mjesnim zajednicama i selima zločini su izvršeni po istom obrascu: u selu Jabuka ubijeno je 119 ljudi, u selu Jošanica 75, u selu Kratine 87, u Kozijoj Luci 143, Slatini 47, Vikoču 45 i Zavajtu 49 lica.

Za zločine na području općine Foča optuženo je političko i vojno rukovodstvo učesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu: Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radovan Karadžić i Slobodan Milošević, te lokalni izvršioci i komandanti: Dragoljub Kunarac, Zoran Vuković, Radomir Kovač, Radovan Stanković, Dragan Zelenović, Milorad Krnojelac i drugi.

Na području općine Foča oko 3.000 Bošnjaka je ubijeno, a ostalo cjelokupno bošnjačko stanovništvo je prisilno protjerano, a njihovi stambeni i drugi objekti opljačkani i uništeni.

https://www.flickr.com/…/…/33781615962/in/dateposted-public/

https://www.flickr.com/…/…/33317857552/in/dateposted-public/

https://www.flickr.com/…/132514…/26437670996/in/photostream/

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča u ovdašnjim medijima?

SVE POLAHKO ODLAZI U ZABORAV...

Do you remember Foča? – Never forget genocide in Foča...

Sjećaš li se Foče ? – Da se nikada ne zaboravi genocid u Foči... ... Pogledajte više

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča u ovdašnjim medijima?

SVE POLAHKO ODLAZI U ZABORAV… Do you remember Foča? – Never forget genocide in Foča… Sjećaš li se Foče ? – Da se nikada ne zaboravi genocid u… focanskidani.wordpress.com

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča u ovdašnjim medijima?

SVE POLAHKO ODLAZI U ZABORAV...

Do you remember Foča? – Never forget genocide in Foča...

Sjećaš li se Foče ? – Da se nikada ne zaboravi genocid u Foči... ...

https://focanskidani.wordpress.com/…/o-genocidima-nad-bosn…/

O GENOCIDIMA NAD BOŠNJACIMA: „AKO BUDEMO BUDNI NEĆE NIKAD VIŠE, ALI AKO BUDEMO SPAVALI HOĆE USKORO……“/FOTO/… focanskidani.wordpress.com

https://focanskidani.files.wordpress.com/…/miljevina-23.jpg…

SJEĆAŠ LI SE FOČE?:Zašto je zaboravljena Foča?