FISKALNA ODRŽIVOST ZDRAVSTVENOG SUSTAVA

HRVOJE ŠIMOVIĆ

PROF. DR. SC. HRVOJE ŠIMOVIĆ EKONOMSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

FISKALNA ODRŽIVOST ZDRAVSTVENOG SUSTAVA TEMELJ JE SVAKE MODERNE DRŽAVE BLAGOSTANJA

Fiskalna održivost zdravstvenog sustava temelj je svake moderne države blagostanja, navodi u svome radu prof. dr. sc. Hrvoje Šimović, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu. Područje znanstvenog interesa su mu javne financije, fiskalna politika i oporezivanje. Voditelj je projekta Hrvatske zaklade za znanost “Održivost javnih financija na putu u monetarnu uniju”. “Unatoč mogućnosti povećanja prihoda, imperativ bi trebao biti na reduciranju i većoj efikasnosti rashodne strane zdravstvenog proračuna. Ne smiju se generirati nova zaduženja, a eventualno veća izdvajanja za zdravstvo trebala bi se razmatrati isključivo u okviru povećanja učinkovitosti zdravstvenog sustava u kontekstu kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite.“, navodi prof. dr. Šimović, koji je dao intervju za Health Hub.

Što je potrebno hitno mijenjati kako bi zdravstveni sustav bio održiv?

Usredotočiti ću se samo na financijsku održivost zdravstvenog sustava. Prvo su kratkoročne promjene koje su više sanacijskog, a manje reformskog karaktera, čiji je cilj stabilizacija postojećeg duga zdravstvenog sustava kao i rokova plaćanja. Bez obzira na rebalans proračuna iz lipnja 2021. godine zatim tranše ljekarnama i bolnicama koje su mu prethodile, mora se osigurati kontinuirano financiranje dospjelih obveza kako se ne bi narušila postojeća razina zdravstvene zaštite. na razinu tekućih prihoda. Bolnice kao samostalni poslovni subjekti ulaze u ugovorne odnose sa HZZO-om i na taj način, obavljajući svoju djelatnost, ostvaruju prihode ali nemaju utjecaj na formiranje cijena usluga i programa (limita) koje jednostrano utvrđuje HZZO. HZZO cijene dominantno formira s obzirom na raspoloživa financijska sredstava, a ne temeljem cijene koštanja odnosno ekonomske cijene određene zdravstvene usluge. S druge strane troškovi poslovanja bolnica uglavnom rastu, posebno u segmentu plaća. Kada se u obzir uzmu i troškovi medicinskih pomagala, implantata i saniteta, često je bolnica prisiljena raditi s manjkom jer dobar dio usluga košta više od limita utvrđenih od strane HZZO-a. Naravno, potrebno je uvesti reda u sustav javne nabave, uvesti strože kontrole zdravstvene potrošnje i spriječiti mogućnost malverzacija koje se proteklih mjeseci dosta spominju u medijima. Bez obzira na značajan prostor u poboljšanju efikasnosti zdravstvene potrošnje, činjenica je da gotovo sve zdravstvene ustanove u Hrvatskoj posluju s minusom. Bez reforme cijena zdravstvenih usluga te boljeg praćenja efikasnosti zdravstvene potrošnje kroz ishode liječenja, neće biti pozitivnih promjena.

Drugo su reforme koje imaju dulji vremenski horizont ali na kojima se treba čim prije ustrajati kako se ne bi, nakon provedene sanacije, opet doveli u situaciju blokada veledrogerija, neplaćenih dugova preko godinu dana i sl. Reforme se mogu provesti na prihodnoj i/ ili rashodnoj strani zdravstvenog sustava. Promjene i reforme na prihodnoj strani znače veća izdvajanja za zdravstvo. Tu ne mislim na povećanje doprinosa već na određene promjene ZOZOa kojima bi se potaklo veće uplate dopunskog ZO ili čak povećanje postojećih ili proširenje obuhvata posebnih poreza (trošarina) koje služe za financiranje zdravstva. Također, reformama se mogu potaknuti i same zdravstvene ustanove da ostvaruju vlastite prihode kroz prihode od istraživanja i razvoja, kliničkih studija ili pak naplaćivanja nadstandarda zdravstvene zaštite. Na rashodnoj strani teško je govoriti o uštedama, ali postoji čitav niz reformi koje moraju doprinijeti većoj efikasnosti javnog zdravstvenog sustava. Mogućnosti je dosta, a u kojem će se smjeru krenuti ovisi Ministarstvu zdravstva i Vladi jer se ipak radi o političkim odlukama.

Koji su ključni problemi zbog kojeg nastaju dugovi?

Ključni problem zbog kojeg nastaju dugovi u zdravstvu su u dobrom dijelu nerealne i neekonomske cijene zdravstvenih usluga. U tom segmentu bolnički sustav ima problem financiranja jer u većoj mjeri ne može utjecati pleksan i slojevit. Kao što sam spomenuo, puno je problema i pravaca kojim se može djelovati, kako na prihodnoj tako i na rashodnoj strani. Ipak izdvojio bi dvije stvari bez kojih ne možemo dugoročno govoriti o održivosti zdravstvenog sustava s aspekta financiranja. Prvo se odnosi na postojeći sustav financiranja zdravstva koji se bazira na doprinosima odnosno tzv. Bismarckovom modelu. Bez značajnijeg useljavanja radnika (primarno stranaca), a za što nam treba jaka ekonomija, teško se možemo nadati većem porastu prihoda od doprinosa od zdravstvenog osiguranja. Budući da su stope doprinosa već visoke, povećanje istih ne dolazi u obzir. Stoga jedino što preostaje je smanjivanje ovisnosti sustava o doprinosima kroz jačanje drugih prihoda od proračuna. U budućnosti je nužno osigurati stabilnost prihoda HZZO-a jer napredak medicinskih tehnologija i lijekova koje zahtijevaju ogromna ulaganja i utječu na rast ukupnih troškova zdravstva.

Druga važna komponenta bez koje nećemo moći dugoročno stabilizirati financije zdravstvenog sustava jest definiranje terapijskog standarda u liječenju i referentne cijene standarda za što veći obim zdravstvenih usluga, a sukladno našem stupnju razvoja. Slično kao kod lijekova, potrebno je za većinu zdravstvenih usluga definirati određeni osnovni standard koji bi se u potpunosti pokrivao kroz obvezno zdravstveno osiguranje.

Bez reforme cijena zdravstvenih usluga te boljeg praćenja efikasnosti zdravstvene potrošnje kroz ishode liječenja, neće biti pozitivnih promjena...

Po Vama, koji su prijedlozi i kako dalje da bi se sustav održao?

Problem financijske održivosti zdravstvenog sustava je kom-