IZLOŽBA
“Ana, jesi ugasila špaker?”
ORGANIZATOR
Likovna udruga Trogir
AUTORI LIKOVNOG POSTAVA IZLOŽBE
Ana Bilač, Magdalena Kudelik, Helena Ugrina
AUTOR TEKSTOVA
Helena Ugrina
LIKOVNA OBRADA I GRAFIČKA PRIPREMA
Ana Bilač, Helena Ugrina
KOORDINATORI IZLOŽBE
Magdalena Kudelik, Helena Ugrina
SPONZORI
Umjetnička djela Ane Bilač ne nastaju u ateljeu već u kuhinji ili njenoj neposrednoj blizini. Promatrajući njen proces rada i želju za rastom tijekom pripreme za ovu izložbu, sam naziv „Ana, jesi ugasila špaker?“ došao je prirodno. Njena likovna inertnost i istančanost rezultira obično oko količine boje ili odabira tkanine te trenutka kada je slika gotova. Kao kod kuhara oko dodatka začina i trenutka kada je gotovo jelo. Ona otkriva i istovremeno čuva pomalo skrivene detalje na ribama i zaboravljene, usmeno prenesene recepte. Odabirom tkanine kao podloge na kojoj slika jela uokvirena tradicionalnim elementom čipke poziva nas da sjednemo za stol koji podsjeća na topli dom. Eksperimentiranjem materijalima, uzorcima i bojama zadovoljava odlike suvremenog slikara. Skromna u odabiru motiva ali kompleksna u izražavanju.
Jedna je od domaćih umjetnika mlađe generacije koja senzibilitetom, estetikom, motivima i cjelokupnih svojim djelovanjem prati i njeguje tradiciju i kulturnu baštinu i potiče nas na razmišljanje o tome da su kreativnost i umjetnost ili istina i ljepota svakodnevni pojmovi. Helena Ugrina
RAZGOVOR S UMJETNICOM ANA BILAČ
UMJETNIČKA DJELA IZ KUHINJE
Povodom izložbe porazgovarali smo s umjetnicom o njenom djetinjstvu i životu s obitelji u Trogiru, izložbi i planovima za budućnost.
Pa evo Ana, najbolje reci nam odmah, da ne drhtimo, jesi li sad ugasila špaker?
Haha, nekako sam znala da ćeš me to pitat...I danas sam se, kao i uvijek, vraćala doma provjeriti. To je ujedno i glavni završetak svakog recepta od mame: ”...i provjeri jesi li ugasila špaker!”
Jesi li oduvijek znala da češ se baviti umjetnošću?
Da, jesam. Još u petom razredu osnovne škole sam znala da želim upisati srednju umjetničku školu i baviti se slikanjem. Unatoč životnim okolnostima i raznim poslovima koje sam radila, uvijek je u meni čučao kreativac. I kad ne slikam, u glavi mi je tisuću ideja, pa zapisujem, skiciram...Tako sam jednostavno prikupila i skupila ono što je čitavo vrijeme bilo ispred mene; kužina, ljubav prema hrani i slikarstvo. I nastale su ove moje tzv. Mediteranske slike - recepti.
Da li inspiraciju nalaziš u kuhanju ili kuhaš tek onda kada završiš sliku s receptom? Drugim riječima; slikanje ili kuhanje?
I jedno i drugo. Mislim da to ide jedno s drugim. Volim hranu kao takvu, ne samo za napuniti trbuh. S njom se mogu povezati, u meni budi sjećanja, priča priče. Ona je zabavna, baš kao i slikanje. U obitelji su mi skoro svi kuhari; s bratom često pričam o hrani, glazbi i slikama…Inspiriraju me majčini trikovi i savjeti u receptima, njena čarolija spremanja ručka od par namirnica.
U frižideru zna biti tu i tamo nešto, a ona za uru vrimena na stolu stvori glavno jelo, i dva tri četiri priloga, pa malo ovoga pa malo onoga. Bude za svih i nikad jednolično. Puno boja. Njeni prilozi i serviranja su duša stola. Duša doma.
Kada u tvom danu dođe slikanje na red? Prije ili poslije ručka? Ili pak paralelno s kuhanjem?
S obzirom na to da ništa ne mogu raditi gladna, pa ni kuhat, slikanje dolazi nakon jela, a zna se dogodit i paralelno. Jednom dok sam kuhala šalšu, ovamo sam na drugi pijat stvarala pomidor crvenu od akrila. Kistovi znaju zalutati u ladicu s perunima, štafelaj zna udriti u napu...
Mnogi ogladnimo dok gledamo npr. na televiziji spremanje jela. Nekad je dovoljno da samo netko ispriča što je doma za ručak i već nam kruli u trbuhu – ogladniš li ti dok slikaš i koliko ti otprilike vremena treba za naslikati jednu sliku s receptom?
Za mene se može reći da sam uvijek gladna, odnosno gladne su mi oči. Često čujem od prijatelja: “Evo je, opet je došla jest!” Kod spremanja jela nije stvar samo mirisa i okusa, tajna je u staroj crnoj teći, koja svakim ponovnim stupanjem na živu vatru daje još bolji toć. Teško mi je reći koliko vremena odvojim za jednu sliku jer uz ostale obaveze slikam s prekidima. Nemam fiksno radno vrijeme. Znam se probudit u noći i skicirat nove ideje, popraviti ili dodati novi sloj boje...Na “Jastogu” i “Octopus peka” sam najduže radila. Ponekad na svojim slikama biraš zanimljivu tradicionalnu šarenu tkaninu kao pozadinu – hoćeš nam otkrit odakle ti ta tkanina?
Radi se o tekstilu i platnima za stolnjake koje nalazim u uglavnom u trgovinama metražne robe. Platna lijepim na drvenu podlogu i preko toga slikam. Ta tkanina ima svoju simboliku, ona je svojevrstan vremeplov u djetinjstvo. Pejzaž stola iz mog djetinjstva. Nostalgija je to. Dio identiteta svakog mediteranskog doma i kuhinje. Mislim da se s tim možemo svi povezati. Mamini i babini stolnjaci, krpe, tavajoli, traveše... Volin se mislima vratiti u to vrime… prije škole toćat kruh u babino frigano jaje ili “u sorbulu”...Odmah mi dođe smiješak na lice. Zna se da je tvoj otac bio veliki gastro zaljubljenik i volio je ribolov. Priča se po gradu da je svojoj kćeri Ani dao kršteno ime Ovčica, po svojoj omiljenoj ribi? Da, istina je! Kao malu su me zezali da sam ovca i vikali za mnom BEE BEEE...Ni sama nisam vjerovala dok nisam otišla jednom prilikom u katedralu po krsni list. Časna sestra je otvorila knjigu...kad ono, u popisu krštenih piše: Jovanović Ana (Ovčica). Pričali su mi roditelji da je na dan kršenja čak i svećenik izgledao iznenađeno ili kako bi mi rekli „osta paf“. Pitao mi je oca: Koja ovčica? A on mu je, misleći na ribu, odgovorio da je to ona mala ovčica što čuva Isusa u Betlehemu, na što je svećenik ostao oduševljen, kako li se samo otac toga lipo dosjetio.
Živiš u Trogiru sa suprugom pomorcem, također vrsnim gurmanom i sinčićem, kojemu, isto nisu strani vrhunski zalogaji dalmatinske kuhinje. U tvojoj obitelji svi su vrsni kuhari.
I ja i suprug volimo kuhati i jest i spojila nas je kužina, radili smo zajedno u restoranu u Trogiru s mojom majkom koja je tu bila glavna kuharica. Osim njenih delicija, svi su se divili i njenim dekoracijama od raznog povrća. Po uzoru na to, moj je vjenčani buket jednostavno morao biti od povrća; kapule, brokule, peršina, cvjetače…a čak su na vrhovima bile zakačene kockice pancete. Dida je bija maher za pripremu ribe i mesa. Brat i nećak su chefovi. Brat se također bavi i slikarstvom.
Nedavno si bila na dalekom putovanju u Beirut gdje su okusi i mirisi drugačiji od naših. Jesi li pronašla inspiraciju za svoja djela u stranim jelima/receptima?
Putovanje u Beirut mi je donijelo puno novih okusa i mirisa. Osim poznatih Libanonskih jela meni su se u nepce urezale njihove masline i namaz od maslina, pasta od luka (češnjaka), hummus, labneh (libanonski kremasti sir napravljen od jogurta), baklave... Oduševile su me lokalne namirnice i povrće; boja i svježina malih kukumara, krumpiri, njihova kapula je puna soka, isplakala sam se dok sam je rezala. Ima puuuno ribe i opet me inspirirala riba pa su tako tamo i nastale ”Srdela” i ”Cipal”. Pruža li ti ovaj grad i njegovo okruženje sve što treba jednoj akademskoj slikarici da se ostvari na početku karijere?
Mislim da sve ovisi o našim osobnim očekivanjima. Odgovornost je na meni, ne samo u okruženju, gradu, ili onog što mi se pruža ili ne pruža. Idem korak po korak. Fokus mi je na radu i procesu. Kroz Likovnu udrugu Trogir sam definitivno uspjela pokazati svoj potencijal. Radom s djecom i polaznicima radionica stvaraju se nove ideje i projekti. Djeca su vesela, grad je bolji, a sretnija sam i ja. Konkretno za ovu izložbu i samu priliku da se predstavim dugujem zahvale na potpori i podršci gradu Trogiru, svim sponzorima i naravno Heleni i Magdaleni iz LUT-a. Koliko ti je, uz likovno stvaranje, važan pedagoški rad?
Pa rekla bi da ni to dvoje ne odvajam. 2021. godine sam završila nastavnički program pedagoških kompetencija za rad u školi, u želji za daljnjim napretkom u kreativnom radu prenošenja znanja mladima i djeci. Pri Likovnoj udruzi Trogir, nastavljam održavati likovne radionice za djecu i individualne sate crtanja i slikanja, odnosno pripreme za upis u škole likovnih umjetnosti i Umjetničke akademije. S druge strane, definitivno bi voljela predstaviti svoj rad i izlagati i van Trogira. To je ujedno i logičan slijed, prvo lokalno a onda globalno.
I za kraj – imaš li savjet za mlade koji su odlučili danas izabrati umjetnost kao svoj posao i baviti se slikanjem?
Rad, kontinuitet i neodustajanje. Ne mora to biti isključivo slikanje, bitno da nađu nešto u čemu uživaju i pokažu svoju strast.
Ana Bilač (Jovanović) rođena je u Splitu 30.11.1983. godine. Akademska je slikarica koja živi i radi u Trogiru. Diplomu iz slikarstva stekla je 2008. godine na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Iste godine, svojom samostalnom diplomskom izložbom ”Reži me“, nominirana je za dodjelu Rektorove nagrade. Uređivala je, pisala i crtala za rubriku kultura i umjetnost Trogirskog lista. Do sada se predstavila na 1 samostalnoj i 7 grupnih izložbi u Hrvatskoj. Osim što je majka i supruga, aktivno se bavi primijenjenom umjetnošću i grafičkim dizajnom. Tijekom 2021. godine završava nastavnički program obrazovanja PPDMO, kojim je stekla pedagoške kompetencije za rad u školi. Svoje znanje i vještine prenosi na mlađe polaznike održavajući grupne i individualne likovne radionice, edukacije, sate slikanja i crtanja kao aktivni član Likovne udruge Trogir.
