Domagoj Knežević HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
Zagreb, 2020.
Domagoj Knežević
HHRVATSKADEMO RVATSKA DEMOKRATSK KRATSKAZAJEDNA ZAJEDNICA OD ICAODOSNIVANJ OSNIVANJA ADORASKIDAS DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM JUGOSL AVIJOM
Zagreb 2020.
Domagoj Knežević Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom Biblioteka Hrvatska povjesnica. Monografije i studije ; III/88 Nakladnik: Hrvatski institut za povijest, Zagreb Za nakladnika: dr. sc. Gordan Ravančić Recenzenti: dr. sc. Ivica Miškulin dr. sc. Stipe Kljaić Lektura rukopisa: Josip Tomić, prof. Izrada imenskog kazala: AGM d.o.o. Zagreb Izrada naslovnice: AGM d.o.o. Zagreb Slog i tisak: AGM d.o.o. Zagreb Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 2020. Naklada: 300 primjeraka ISBN 978-953-8335-01-3 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001066838. Tiskano potporom Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Ova knjiga je nastala u okviru projekta Hrvatska u 20. stoljeću: modernizacija u uvjetima pluralizma i monizma (IP-11-2013-3481), koji financira Hrvatska zaklada za znanost.
SADRŽAJ
SADRŽAJ I. PREDGOVOR................................................................................. 11 II. Političke prilike uoči raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije................................................................15
1. Smrt Josipa Broza Tita i jačanje osporavanja društvenog monopola Saveza komunista Jugoslavije.................................................................... 15 2. Početak raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.................. 23
III. OSNIVANJE HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE............................. 27
1. Početak demokratizacije u Hrvatskoj........................................................... 27 2. Plešivički sastanak i njegovo značenje u povijesti Hrvatske demokratske zajednice................................................................................................. 32 3. Franjo Tuđman..........................................................................................36 3. a. Djetinjstvo, pristupanje komunističkom pokretu, Drugi svjetski rat, vojna i društvena karijera............................................................ 36
3. b. Politički disident...........................................................................40 4. Pojava Tuđmanovog Prednacrta u javnosti i tribina u Društvu književnika Hrvatske.................................................................................................. 47 5. Ključni sastanci Inicijativnog kruga i pojava Veseličine frakcije ................... 61 6. Nejavni osnivački skup .............................................................................70 7. Strukture članova Inicijativnog kruga Hrvatske demokratske zajednice do 17. lipnja 1989. (regionalna, mjesna, obrazovna, spolna)........................... 85 8. Temeljni osnivački dokumenti Hrvatske demokratske zajednice (Izjava osnivačke skupštine, Statut, Programska deklaracija osnivačke skupštine)..... 88 9. Usporedba programa Hrvatske demokratske zajednice i programa demokratskih inicijativa iz drugih jugoslavenskih republika.......................... 93
IV. OD OSNIVANJA DO ZAKONSKE REGISTRACIJE ................................... 99
1. Borba za osnovanu Hrvatsku demokratsku zajednicu s Veseličinom frakcijom i komunističkim vlastima ........................................................... 99 2. Organizacijsko jačanje ..............................................................................111 3. Odnosi Hrvatske demokratske zajednice i komunističkih vlasti u razdoblju od osnivanja do zakonske registracije ........................................133 4. Odnosi Hrvatske demokratske zajednice i značajnijih opozicijskih
5
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
inicijativa u razdoblju od osnivanja do zakonske registracije ......................142 5. Odnosi Hrvatske demokratske zajednice i medija u razdoblju od osnivanja do zakonske registracije ...........................................................150
V. PRVI DEMOKRATSKI IZBORI (TRAVANJ – SVIBANJ 1990.).................... 161
1. I. opći Sabor Hrvatske demokratske zajednice............................................. 161 2. Novi Statut i usvojene rezolucije na I. općem Saboru ..................................176 3. Reakcije na I. opći Sabor ......................................................................... 181 4. Pobjeda na izborima.................................................................................186 5. Primopredaja vlasti................................................................................. 208 6. Osnivanje lokalnih stranačkih organizacija, izbori za Sabor i lokalne skupštine, konstituiranje lokalnih vlasti ....................................................217 6. a. Zajednica općina Osijek................................................................217 6. a. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 226 6. a. Izborni rezultati za skupštine općina............................................. 228 6. b. Zajednica općina Bjelovar............................................................. 229 6. b. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 233 6. b. Izborni rezultati za skupštine općina ............................................ 234 6. c. Zajednica općina Dalmacije.......................................................... 235 6. c. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 247 6. c. Izborni rezultati za skupštine općina............................................. 250 6. d. Gradska zajednica općina Zagreb ..................................................251 6. d. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 258 6. d. Izborni rezultati za skupštine općina .............................................261 6. e. Zajednica općina Zagreb.............................................................. 262 6. e. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 265
6. e. Izborni rezultati za skupštine općina............................................. 266 6. f. Zajednica općina Sisak................................................................. 267 6. f. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 269 6. f. Izborni rezultati za skupštine općina.............................................. 270 6. g. Zajednica općina Karlovac.............................................................271 6. g. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 273
6
6. h. Zajednica općina Like ................................................................. 274
SADRŽAJ
6. g. Izborni rezultati za skupštine općina ............................................ 274 6. h. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 277 6. h. Izborni rezultati za skupštine općina............................................. 277 6. i. Zajednica općina Rijeka................................................................ 278 6. i. Izborni rezultati za Sabor .............................................................. 284 6. i. Izborni rezultati za skupštine općina.............................................. 285 6. j. Zajednica općina Varaždin............................................................ 286 6. j. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 289 6. j. Izborni rezultati za skupštine općina.............................................. 290 6. k. Zajednica općina Hrvatskog zagorja................................................291 6. k. Izborni rezultati za Sabor ............................................................. 293 6. k. Izborni rezultati za skupštine općina............................................. 293 6. l. Još neke brojke HDZ-a vezane za izbore ......................................... 294 7. Osnivanje organizacija Hrvatske demokratske zajednice u hrvatskom iseljeništvu............................................................................................ 296 7. a. Europa........................................................................................ 296 7. b. Australija i Novi Zeland................................................................ 298 7. c. SAD i Kanada............................................................................... 298 7. d. Južna Amerika i Afrika............................................................. ..................................................................................................... 299
VI. STVARANJE DEMOKRATSKE I SUVERENE REPUBLIKE HRVATSKE ...........301
1. Prvi dani vlasti.........................................................................................301 2. Proces donošenja prvog hrvatskog demokratskog Ustava. Otvaranje pitanja o budućnosti Jugoslavije i početak srpske pobune. ........................ 306 3. Sigurnosni problemi uslijed pokušaja uvođenja izvanrednog stanja u režiji Jugoslavenske narodne armije i Srbije ............................................. 333 4. Neuspjeh pregovora o budućnosti Jugoslavije i eskalacija srpske pobune. Odluka Sabora o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske................................................................................................ 353 5. Posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spasi Jugoslaviju. Početak otvorene agresije Jugoslavenske narodne armije, Srbije, Crne
7
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
Gore i pobunjenih Srba. Konačan hrvatski raskid s Jugoslavijom................. 378
VII. UNUTARSTRANAČKI ŽIVOT I PROVEDBA GLAVNIH TOČAKA STRANAČKOG PROGRAMA ............................................................415
1. Organizacijske promjene...........................................................................415 2. Unutarstranački sukobi............................................................................ 420 3. Obrana suvereniteta Republike Hrvatske.....................................................431 4. Deideologizacija društva ......................................................................... 434 5. Početak samostalne vanjske politike i institucionalne suradnje s hrvatskim iseljeništvom.......................................................................... 443 6. Odnosi Hrvatske demokratske zajednice i opozicijskih političkih stranaka nakon demokratskih izbora...................................................................... 449 7. Promjene u ekonomskom sustavu..............................................................461
VIII. HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI DO HRVATSKOG RASKIDA S JUGOSLAVIJOM......................................... 469
1. Hrvati iz Bosne i Hercegovine i početak procesa demokratizacije.................. 469 2. Osnivanje Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine.................. 477
2. a. Temeljni dokumenti Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine....................................................................................481 3. Predizborna kampanja ............................................................................ 484 4. Izbori za Predsjedništvo i Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Osnivanje lokalnih stranačkih organizacija, izbori i konstituiranje vlasti na lokalnoj razini.......................................................491 4. a. Izbori za Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine....................................................................................491 4. b. Izborna jedinica Banja Luka ..........................................................491 4. b. Izborni rezultati........................................................................... 495 Izbori za lokalne skupštine................................................................... 496 4. c. Izborna jedinica Bihać.................................................................. 496 4. c. Izborni rezultati........................................................................... 497 Izbori za lokalne skupštine................................................................... 498 4. d. Izborna jedinica Doboj................................................................. 498 4. d. Izborni rezultati............................................................................501
8
4. e. Izborna jedinica Mostar................................................................ 503
SADRŽAJ
Izbori za lokalne skupštine................................................................... 502 4. e. Izborni rezultati........................................................................... 508 Izbori za lokalne skupštine....................................................................510 4. f. Izborna jedinica Sarajevo...............................................................510 4. f. Izborni rezultati............................................................................514 Izbori za lokalne skupštine....................................................................515 4. g. Izborna jedinica Tuzla...................................................................516 4. f. Izborni rezultati............................................................................519 Izbori za lokalne skupštine................................................................... 520 4. h. Izborna jedinica Zenica................................................................ 520 4. h. Izborni rezultati........................................................................... 524 Izbori za lokalne skupštine................................................................... 525 4. i. Konstituiranje i prvi dani novih demokratskih vlasti Bosne i Hercegovine................................................................................... 526 5. Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i hrvatski raskid s Jugoslavijom.......................................................................................... 528 6. Programske i organizacijske promjene ..................................................... 556
IX. ZAKLJUČAK............................................................................. 563 X. IZVORI I LITERATURA................................................................... 577 XI. POPIS KRATICA......................................................................... 593 XII. KAZALO IMENA ....................................................................... 597
9
I. P REDGOV OR
I. PREDGOVOR
Ova je knjiga nastala kao prošireni tekst istoimene doktorske disertacije napisane u sklopu znanstvenog projekta “Republika Hrvatska i Domovinski rat (1991.-1995.-2000.)” na Hrvatskom institutu za povijest, a koja je obranjena u ožujku 2015. godine. Za razliku od disertacije, čiji sadržaj kronološki završava s 25. lipnjem 1991. godine, knjiga kronološki završava s 8. listopadom 1991. godine. Razlozi za ovakvu odluku bili su razumljivi. Naime, u hrvatskom Saboru je 25. lipnja 1991. proglašena odluka o konačnom razdruživanju s Jugoslavijom i uspostavi samostalne Hrvatske, ali je ona zbog pritiska međunarodne zajednice bila suspendirana na tri mjeseca. Uslijedio je zatim početak otvorene agresije na Hrvatsku i u takvim teškim okolnostima Sabor je 8. listopada 1991. zapravo donio odluku o njezinoj ponovnoj aktivaciji. Dakako, nema dvojbe da je legalni hrvatski raskid s Jugoslavijom uslijedio već 25. lipnja 1991., ali je sljedeći logičan datum s kojim sam mogao vremenski uokviriti ovu knjigu bio 8. listopada 1991. Premda sam dosta dugo bio u dvojbi da li bih napravio potrebno dodatno istraživanje za pisanje ove knjige, na to sam se ipak odlučio nakon što je Vladimir Šeks, jedan od osnivača HDZ-a, predao osobnu pismohranu u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata. U sadržaju Šeksove pismohrane nalazi se znatan broj stranačkih dokumenata i dokumenata važnih institucija. Inače, spomenuta dvojba proizašla je iz jednostavne činjenice da sam tijekom rada na disertaciji imao velikih problema s pristupom relevantnoj arhivskoj građi. Naime, nakon brojnih upućenih službenih zamolbi i obavljenih razgovora s tadašnjim istaknutim stranačkim dužnosnicima, postalo je jasno da neću dobiti uvid u stranačku arhivu. Međutim, nakon nekog vremena saznao sam da određena stranačka dokumentacija postoji u osobnom vlasništvu Ante Belje, bivšeg istaknutog člana vodstva HDZ-a. Nakon što sam ga kontaktirao, Ante Beljo mi je bezuvjetno ustupio tu dokumentaciju, pa je tako Osobna pismohrana Ante Belje postala osnova za izradu moje doktorske disertacije. Prema osobnom iskustvu, Ante Beljo je iznimno zainteresiran za ovu vrstu suradnje. I zato bih mu još jedanput zahvalio jer bez njegove pomoći vjerojatno ne bih završio disertaciju.
11
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
Razdoblje kojim se bavi ova knjiga je zapravo doba raspada komunističke Jugoslavije, početka procesa demokratizacije i nastanka neovisne hrvatske države. U tom miješanju starog i novog nastala je inicijativa za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, stranke koja je nesumnjivo imala glavnu ulogu u političkom raspletu koji je uslijedio. Štoviše, jasno je da bez istraživanja njezine strukture i ideologije, kao i istraživanja političkog djelovanja njezinog neospornog vođe i ideologa Franje Tuđmana, nije nikako moguće razumjeti spomenuto razdoblje iz perspektive hrvatskog naroda u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini. Isto tako smatram da je knjiga u biti jedan činjenično utemeljen odgovor na veliki broj javnih konstrukcija koje su se pojavile tijekom političkog procesa tzv. detuđmanizacije, koji je za cilj imao poništiti sve najvažnije nacionalne političke dosege iz analiziranog razdoblja, ali koji je na sreću neslavno okončao. U njezinoj temeljnoj karakterizaciji, temu knjige možemo označiti kao političku povijest ili povijest političkih institucija. U uvodnom dijelu predstavljene su političke, društvene i gospodarske prilike u Hrvatskoj i Jugoslaviji te sam početak procesa demokratizacije kada dolazi do pojave inicijative za osnivanje HDZ-a. Zatim, u njezinom središnjem dijelu sam prikazao okolnosti osnivanja stranke i lokalnih stranačkih organizacija u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ali i u hrvatskom iseljeništvu. Predmetom jedne šire analize bio je također izborni proces u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini te su još analizirane najznačajnije karakteristike stranačke politike prije i nakon izbora. U završnoj cjelini predstavljena su politička zbivanja koja su dovela do odluke Sabora RH o raskidu državnopravnih veza s bivšom jugoslavenskom državom, a u tome je posebno analizirana uloga predsjednika Franje Tuđmana i same stranke. Knjiga se temelji na dokumentima iz dviju spomenutih osobnih pismohrana. Pored toga, pred sam kraj pisanja došao sam u posjed dokumenata Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske (SDS RSUP SRH), u kojima sam pronašao velik broj potrebnih informacija o događajima unutar tek nastale hrvatske nekomunističke opozicije. Iznimno vrijedan izvor bila je isto tako objavljena edicija izabranih dokumenata predsjednika Tuđmana koji su nastali tijekom njegovih predsjedničkih mandata. Između ostalog, velik broj značajnih stranačkih dokumenata već je bio objavljen u stranačkim spomenicama i brojnim knjigama. No, također treba reći da sam jedan značajan dio dokumenata prikupio iz raznih privatnih izvora. Što se tiče najvažnije korištene literature, ona je nesumnjivo s vremenom bila sve obimnija i sadržajnija. Kao temeljne povijesne sinteze koristio sam knjige Zdenka Radelića Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991.: od zajedništva do razlaza i Davora Marijana Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države, koja je zapravo bila najkorisnija zbog svoje aktualnosti. Također, pri proučavanju i interpretaciji određenih specifičnih problematika koristio sam knjige koje su svojom kvalitetom sve do
12
I. P REDGOV OR
danas nesumnjivo izdržale test vremena. Naime, temeljna literatura o ulozi JNA u raspadu Jugoslavije i najvažnijim pitanjima vojne problematike bile su knjige Davora Marijana Slom Titove armije: Jugoslavenska narodna armija i raspad Jugoslavije 1987.-1992. te Domovinski rat. O karakteru srpske pobune najviše potrebnih informacija pronašao sam nesumnjivo u knjizi Nikice Barića Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995. Isto tako, o pitanjima vezanim za Bosnu i Hercegovinu, odnosno za položaj bosanskohercegovačkih Hrvata, najveći broj korisnih informacija pružile su mi knjige Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine Ivice Lučića i Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. Davora Marijana. Naravno, jasan uvid u karakter tadašnje politike Srbije nedvojbeno mi je pružila knjiga Borisava Jovića Poslednji dani SFRJ: izvodi iz dnevnika, dok je jedan novi pogled na tadašnju međunarodnu politiku pružila knjiga Josipa Glaurdića Vrijeme Europe: Zapadne sile i raspad Jugoslavije. Uz sve navedeno, u pisanju sam koristio veliki broj svjedočanstava iznesenih u knjigama memoarskog tipa, premda mnogi zaziru od njihovog korištenja zbog uvijek prisutnih autorskih subjektivnih tendencija u prikazivanju povijesnih događaja. Isto tako, kao važne izvore često sam koristio podatke iz stranačkog tiska te nacionalnih i lokalnih tiskovina s kojima sam nadopunjavao dobivena saznanja iz arhivskih izvora. Ipak, među korištenim tiskom je nesumnjivo najvažniji bio onaj stranački jer sadrži svu relevantnu kronologiju djelovanja stranke, važna stranačka obraćanja i javna priopćenja, ali i brojne osvrte o HDZ-u u drugim medijima. Također, koristio sam i mnogobrojne internetske izvore, koji su isto značajno pomogli u nastanku knjige. Metodologija koju sam koristio u pisanju ove knjige bila je jednostavna. Naime, pokušao sam si postavljati jednostavna pitanja i zatim iz korištenih izvora dobiti što bolje utemeljen odgovor. Pri pisanju sam koristio kronološki i tematski pristup, pa se zato u konačnom tekstu neke stvari očekivano više puta ponavljaju. Osim toga, tijekom pisanja ove knjige, ispravio sam izvjestan broj faktografskih pogrešaka ili svojih pogrešnih tumačenja na koje sam naišao u tekstu disertacije, ali ipak ne vjerujem da sam ih na kraju uspio baš sve uočiti. Naravno, sve pogreške koje sam napisao u ovoj knjizi su također neupitno samo moje. Na kraju zahvaljujem svima koji su mi na bilo koji način pomogli u pisanju ovog djela: svojim kolegama, prijateljima, roditeljima i bratu. No, posebno zahvaljujem supruzi Ani i djeci Frani i Riti, kojima posvećujem ovu knjigu s obzirom na to da smo zajedno prebrodili brojne poteškoće koje su pratile njezin nastanak. U Zagrebu, rujan 2019.
13
IX. ZAK LJ U ČAK
IX. ZAKLJUČAK
Premda postoji tek trideset godina, Hrvatska demokratska zajednica je nesumnjivo najznačajnija politička stranka koja je nastala unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. Inače, nastala je iz jedne inicijative za osnivanje demokratskog udruženja koja je pokrenuta na samom početku procesa demokratizacije. Ipak, tada pokrenuti ovakvu političku inicijativu zasigurno nije bila laka zadaća. Naime, politika vodstva SKH, koja se temeljila na “jugoslavenskoj sintezi” i “hrvatskoj šutnji”, bila je još u punoj snazi. Pored toga, sukladno uvijek aktualnim procjenama da je hrvatski nacionalizam najopasniji za opstanak komunističke Jugoslavije, ciljani politički progoni navodnih hrvatskih nacionalista bili su također još uvijek brojni. Nasuprot ovakvom stanju u SR Hrvatskoj, u SR Sloveniji i SR Srbiji su de facto već bile formirane nacionalne politike s najvažnijim političkim ciljevima, te je u skladu s time i na tamošnjim društvenim scenama bio značajno “načet” komunistički ideološki monopol. Pritom, mogućoj demokratizaciji društva također se snažno protivio ideološki indoktriniran vrh JNA, koji je samo dvije godine ranije uspio u svom naumu da centralizira vojni sustav iako je time srušen Ustav iz 1974. Isto tako, veliki politički uteg za tadašnju politiku u SR Hrvatskoj predstavljalo je srpsko pitanje, koje je u znatnoj mjeri opterećivalo međunacionalne odnose. Naime, tijekom vladavine komunističkog režima, u velikom dijelu hrvatske javnosti egzistirao je dojam kako Srbi politički upravljaju Hrvatskom. Takav dojam je nastao prvenstveno zbog njihova udjela u sastavu upravno-represivnog i partijskog aparata, koji je uvelike premašivao njihov udio u stanovništvu. Također, veliki politički problem bila je važeća odredba Ustava SRH iz 1974. kojom je zapravo “podijeljen suverenitet” između Hrvata i Srba. Navedena odredba je zatim očekivano potaknula raspravu, u kojoj se postavljalo pitanje jesu li i Srbi konstitutivni narod u Hrvatskoj. Premda je bilo različitih tumačenja, činjenično stanje bilo je jasno. Srbi su uživali sva prava kao konstitutivni narod. Međutim, unatoč njihovoj uistinu mjerljivoj društvenoj povlaštenosti u komunističkoj Hrvatskoj, hrvatski Srbi su ipak u velikom broju krajem 1980-ih podržali novu nacionalnu politiku Saveza komunista Srbije i Slobodana Miloševića, koja je silom rušila jugoslavenski ustavni okvir iz 1974. U navedenom političkom kontekstu, početkom 1989. nastao je demokratski politički program “Prednacrt programa za pokretanje Hrvatskog demokrat-
563
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
skog zbora”, čiji je autor bio politički disident Franjo Tuđman. Zapravo, bio je to njegov “hrvatski politički odgovor” na projugoslavenski program UJDI-a koji je tada kao prvo demokratsko udruženje osnovan u Zagrebu, ali i na već spomenute formirane nacionalne politike u Sloveniji i Srbiji. I zato su u sadržaju Tuđmanovog Prednacrta bili uglavnom navedeni “autentični hrvatski” politički interesi: brza demokratizacija društva, suverenost hrvatskog naroda i Hrvatske na svim društvenim poljima, rješavanje velikih hrvatskih demografskih problema, slobodna i institucionalna suradnja s brojnim hrvatskim iseljeništvom, uvođenje tržišnog gospodarstva i pristupanje europskim političkim asocijacijama. Gledajući njegovu biografiju, Franjo Tuđman je bio nesumnjivo jaka politička osobnost. Naime, bio je umirovljeni general JNA i nekadašnji istaknuti komunistički funkcioner, ali i politički disident koji je dva puta osuđen za navodni hrvatski nacionalizam. Međutim, unatoč progonu iz društvenog života, koji je uslijedio odmah nakon političkog i kaznenog progona, Tuđman je nastavio sa svojim političkim i znanstvenim djelovanjem. Tijekom disidentskog razdoblja Tuđmanovog života formirala se i najvažnija točka njegove buduće politike. Bila je to naime politička i ideološka pomirba hrvatskog naroda, za koju je Tuđman smatrao da je zapravo osnova za buduće ostvarenje najvažnijih nacionalnih političkih ciljeva. Ova Tuđmanova politička promišljanja su potom krajem 1980-ih uspješno predstavljena hrvatskom iseljeništvu u SAD-u i Kanadi. Međutim, ubrzo nakon povratka sa zadnje ovakve turneje, Tuđman je sudjelovao 19. siječnja 1989. na tajnom sastanku jednog šireg opozicijskog kruga na Plešivici, na kojem je postignut dogovor o pokretanju rada Inicijativnog kruga za osnivanje demokratskog udruženja. No, unatoč tome što Tuđman nije bio u bliskim odnosima s većinom sudionika tog sastanka, na kraju je izabran za prvog predsjednika Inicijativnog kruga. Prema svemu sudeći, izbor je pao na Tuđmana upravo zbog njegove biografije, ali je ipak izabran tek nakon što je tu funkciju odbio Marko Veselica, još jedan karizmatični hrvatski politički disident. Međutim, treba naglasiti da na plešivičkom sastanku nije bio osnovan HDZ kako se to često zna tvrditi u javnosti. Pokrenuta inicijativa za osnivanje demokratskog udruženja dobila je vrlo brzo i svoje ime, jer je prihvaćen prijedlog da se nazove Hrvatska demokratska zajednica. Novi značajan korak prema oživotvorenju njezina rada uslijedio je 28. veljače 1989. kada je Franjo Tuđman na tribini u Društvu književnika Hrvatske javno predstavio svoj programski Prednacrt i pokretanje rada Inicijativnog kruga Hrvatske demokratske zajednice. Naravno, nakon dugotrajne totalitarne komunističke vlasti, tribina s ovakvim temama izazvala je veliko zanimanje hrvatske javnosti, a bila je u konačnici nesumnjivo politički uspješna. Odmah potom započeli su iznimno jaki napadi komunističkih vlasti i kontroliranih medija na njezine organizatore, koji su u stvari bili jasna naznaka prepoznavanja ozbiljnog političkog takmaca. Nakon smirivanja tih negativnih reakcija, Tuđman je
564
IX. ZAK LJ U ČAK
započeo s kadrovskim jačanjem pokrenutog Inicijativnog kruga HDZ-a. Inače, Inicijativni krug na početku nije imao neku strogu formu i u njega se mogao slobodno učlaniti svatko tko je podržavao osnove Tuđmanovog Prednacrta ili čak samo pomoći u radu. U tome se stoga pred potencijalne članove Inicijativnog kruga nije postavljalo prevelike zahtjeve, jer je Tuđman smatrao da je za rušenje komunističke vlasti potrebno što veće jedinstvo tadašnjih opozicionara. Ipak, bilo je to pomalo i promašeno Tuđmanovo razmišljanje, jer se kasnije unutar Inicijativnog kruga i nastajuće nekomunističke opozicije očekivano susreo s logičnim i legitimnim osobnim ambicijama drugih ljudi. Paralelno je također pokrenut i proces koji je trebao rezultirati legalnom osnivačkom skupštinom HDZ-a. Dakle, tada je prema važećem zakonu rad HDZ-a mogao početi jedino u sklopu SSRN-a, i zato su na poticaj Inicijativnog kruga odmah započeli prvi međusobni kontakti. I premda su prvi odjeci sa zajedničkih sastanaka bili pozitivni, iz SSRN-a su ubrzo ultimativno zatražili odgodu službenog osnivanja HDZ-a sve do jeseni 1989. Istovremeno, unutar Inicijativnog kruga HDZ-a dolazi do prvih podvajanja, jer je dio članova bio nezadovoljan Tuđmanovim vodstvom. Doduše, popis njihovih primjedbi bio je različit. Dio članova optuživao ga je za samovolju u provedbi politike, dok je dio članova tražio prolongiranje službenog osnivanja HDZ-a radi izbjegavanja sukoba s vlastima. Isto tako, neki članovi bili su nezadovoljni Tuđmanovim spominjanjem ZAVNOH-a i AVNOJ-a u točkama njegovog programa i slobodnim pristupanjem nekadašnjih članova SKH u članstvo Inicijativnog kruga, dok je dio članova jednostavno na mjestu predsjednika Inicijativnog kruga želio vidjeti jednog od braće Veselica. No, iako nisu bili jedinstveni u svojim prigovorima, svi spomenuti nezadovoljni članovi ujedinili su se u zajedničku frakciju predvođenu braćom Veselica. Naravno, ubrzo su navedena podvajanja pokušale iskoristiti komunističke vlasti i to kroz očito protežiranje Veseličine frakcije. Unatoč sve snažnijim sukobima u Inicijativnom krugu, Tuđman je sa svojim suradnicima nastavio organizaciju osnivanja HDZ-a, te je u međuvremenu samostalno napisao “Programsku deklaraciju” koja je nastala na temelju Prednacrta. No, tu nije bio kraj problemima u procesu osnivanja HDZ-a. Naime, komunističke vlasti su uskoro odbile zahtjev Inicijativnog kruga HDZ-a za održavanje javnog osnivačkog skupa, premda su to već ranije dopustili UJDI-u, HSDP-u i HSLS-u. Sukladno spomenutim problemima s vlastima i članovima Veseličine frakcije, u krugu Tuđmanovih najbližih suradnika donesena je na kraju odluka koja je kasnije izazvala dosta javnih kontroverzi. Dakle, odlučeno je da se osnivanje HDZ-a održi na nejavnom mjestu u baraci NK Borca na zagrebačkom Jarunu, dok su pritom članovi Veseličine frakcije namjerno zaobiđeni u tome. Zamisao je uspješno provedena. Hrvatska demokratska zajednica osnovana je 17. lipnja 1989. na nejavnom mjestu, uz prisutnost delegata koji su uglavnom bili Tuđmanovi pristaše. Za prvog predsjednika HDZ-a izabran je
565
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
Franjo Tuđman, a izabrani su i ostali članovi vodstva. Pored toga, predstavljene su glavne točke političkog programa te su još usvojeni temeljni stranački dokumenti: “Izjava osnivačke skupštine HDZ-a”, “Programska deklaracija HDZ-a” i “Statut HDZ-a”. Uz neupitnu lidersku ulogu Franje Tuđmana, glavne uloge u uspješnom procesu osnivanja HDZ-a imali su Tuđmanovi najbliži suradnici: Josip Manolić, Vladimir Šeks i Dalibor Brozović te hrvatski iseljenici okupljeni oko HIŠAK-a. Nakon osnivanja HDZ-a na nejavnom mjestu, započeo je novi sukob Tuđmana i njegovih suradnika s članovima Veseličine frakcije. I premda su do zadnjeg trena imali otvorenu Tuđmanovu ponudu za slobodno priključenje tek osnovanom HDZ-u, u frakciji su ipak odlučili nejavno osnivanje proglasiti nelegalnim. Zapravo, bio je to početak višemjesečne političke borbe za osnovani HDZ. Spomenuta borba trajala je sve do kraja jeseni 1989., a u njoj su komunističke vlasti i kontrolirani mediji uglavnom podržavali Veseličinu frakciju. Unatoč očito nepovoljnim političkim okolnostima, Tuđman i njegovi najbliži suradnici uspjeli su se na kraju izboriti za HDZ. No, treba reći da je takav rasplet imao legitimitet u činjeničnom stanju. Naime, Franjo Tuđman je bio autor svih temeljnih dokumenata i glavni organizator svih najvažnijih početnih događanja vezanih za osnivanje HDZ-a te je samostalno izgradio izravnu vezu s hrvatskim iseljeništvom. Uz sve navedeno, postavljalo se i pitanje političke vjerodostojnosti nekih članova Veseličine frakcije. Dakle, oni su Tuđmana često optuživali za zabranu javnog istupanja Marku Veselici, za naklonost komunističkoj ideologiji u temeljnim programskim dokumentima te za veliki broj bivših komunista među njegovim pristalicama. Međutim, u političkom djelovanju i programskim dokumentima frakcije bilo je toga kasnije daleko više. Također, frakcija je u ovom sukobu do samog kraja imala podršku komunističkih vlasti i politički kontroliranih medija. No, ta njihova podrška imala je jedan razumljiv temelj, odnosno nije bila rezultat neke posebne naklonosti. Vodstvo SKH je jednostavno u Tuđmanu prepoznalo najopasnijeg političkog protivnika. Naravno, spomenuta podrška dovela je do još jednog raskola u Veseličinoj frakciji jer je dio njezinih članova bio itekako snažno antikomunistički nastrojen.
Bez obzira na nabrojane probleme s Veseličinom frakcijom i komunističkim vlastima, paralelno je započelo ubrzano osnivanje organizacija HDZ-a na terenu. Naime, u vodstvu HDZ-a je postojala neupitna suglasnost da je za snažni HDZ potrebna jaka mreža lokalnih organizacija. Sukladno tome, u Hrvatskoj je već do kraja 1989. osnovan veliki broj lokalnih organizacija HDZ-a. Prema svjedočenjima mnogih, u tome je veliku ulogu odigrao Josip Manolić i njegove osobne veze iz vremena kada je bio visokopozicionirani komunistički funkcioner. Zatim je u rujnu 1989. održana prva sjednica Središnjeg odbora HDZ-a u Zagrebu, na kojoj su donesene nove važne odluke za budućnost HDZ-a koje su potaknule 566
IX. ZAK LJ U ČAK
njegov daljnji organizacijski i politički rast. Pritom, iz HDZ-a su potaknuli još jednu političku novinu. Naime, zagovarali su slobodno uključivanje do tada politički kriminaliziranog hrvatskog iseljeništva u hrvatski politički život. Na osnovu toga, započelo je osnivanje organizacija HDZ-a u iseljeništvu i one su već do sredine 1991. bile osnovane skoro na svim kontinentima. Također treba istaknuti da je velika financijska pomoć hrvatskog iseljeništva doista iznimno doprinijela uspješnoj organizaciji i političkom radu HDZ-a. Posebno snažan prodor HDZ-a na hrvatsku političku scenu izazvao je njihov “Proglas građanima i Saboru SR Hrvatske i cijelomu hrvatskom narodu”, koji je objavljen 29. studenog 1989., na sam rođendan komunističke Jugoslavije, odnosno uoči najavljenog skupa veterana antibirokratske revolucije u Ljubljani. Nema sumnje, jedan ovakav politički dokument bio je tada iznimno važan, jer se time nakon dugo vremena vidjelo da i u hrvatskoj politici isto postoje snage spremne za obranu nacionalnih interesa. Dakle, u njegovom sadržaju bila je otvoreno osuđena agresivna politika SR Srbije te je od vodstva SKH zatražena obrana hrvatskih interesa i početak demokratizacije društva. Uz to, bilo je istaknuto pravo hrvatskog naroda na samoodređenje do odcjepljenja, te je pritom još bila istaknuta sintagma o borbi za “teritorijalnu cjelinu hrvatskog naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama”. Dakako, bio je to žestok politički odgovor na dotadašnja otvorena teritorijalna posezanja Srbije prema BiH. Ujedno, bila je to i prava senzacija za hrvatsku političku scenu, jer hrvatske komunističke vlasti nikada u većoj mjeri nisu marile za interese hrvatskog naroda u BiH. Nedugo nakon pojave Proglasa, CK SKH je zapravo pod sve većim pritiskom političkih okolnosti donio odluku o održavanju prvih demokratskih izbora, što je HDZ organizacijski dočekao kao najozbiljnija opozicijska alternativa. Tu činjenicu svojim brojkama potvrdio je zatim I. opći Sabor HDZ-a koji je održan u Zagrebu 24. i 25. veljače 1990. Također, održavanjem ovog Sabora realiziran je dogovor s nejavnog osnivanja o održavanju javne skupštine HDZ-a čim to bude moguće. Na Saboru je za predsjednika HDZ-a ponovno izabran Franjo Tuđman te su još izabrani članovi najvažnijih stranačkih tijela. Pored toga, javno je predstavljen program HDZ-a i usvojen je veliki broj stranačkih rezolucija o najvažnijim političkim pitanjima. Nema dvojbe, kasnije reakcije u javnosti bile su pokazatelj da je Sabor HDZ-a bio itekako politički uspješan. U međuvremenu, HDZ je napokon i zakonski registriran kao stranka. Međusobni odnosi HDZ-a i komunističkih vlasti u razdoblju prije njegove zakonske registracije bili su uglavnom obilježeni sukobima te je njihov intenzitet u najvećoj mjeri bio uvjetovan političkim okolnostima. Razlozi za međusobne sukobe bili su jasni. Naime, glavne programske točke HDZ-a i ljudi koji su ga
567
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
predvodili, rušili su svojim zahtjevima jugoslavenski politički okvir koji je sagradio SKJ. I zato zapravo nisu čudili potezi komunističkih vlasti koji su uslijedili. Prvi ciljani pokušaji zaustavljanja rada HDZ-a pokušani su preko SSRN-a, koji je bio zakonski zadužen za rad prvih demokratskih inicijativa. Iako su iz SSRN-a tvrdili da nemaju ništa protiv osnivanja HDZ-a, na kraju je zbog izostanka njihovog pozitivnog mišljenja zabranjeno održavanje javne osnivačke skupštine. Zatim, nakon što je HDZ ipak osnovan na nejavnom mjestu, u nastalom sukobu su podržali Veseličinu frakciju. No, i ovaj pokušaj zaustavljanja rada HDZ-a bio je neuspješan. Nakon svega, napadima na HDZ i Tuđmana morali su se priključiti SKH i SUBNOR kao tadašnje najjače političke snage režima. Režimska hajka posebno je pojačana nakon izlaska Proglasa, te su početkom siječnja 1990. čak bila razmatrana uhićenja Tuđmana i nekih istaknutih članova HDZ-a. Međutim, ubrzo je prekid izvanrednog XIV. kongresa odnio SKJ s političke scene na kojoj je dugo vladao čvrstom rukom. Nakon toga, politički pritisak na HDZ počeo je popuštati. Zadnji neuspješni režimski napadi pokrenuti su zbog političkih istupa na I. općem Saboru HDZ-a. No, treba napomenuti da su bez obzira na te snažne političke napade iz SKH, njihovi članovi bili stalno pozivani na slobodno pristupanje u članstvo HDZ-a. I to nije bilo iznenađenje, jer je nacionalna politička pomirba bila jedna od najvažnijih točaka programa HDZ-a. Jedini uvjet za pristupanje HDZ-u bio je da ne pripadaju “dogmatskim snagama” SKH i da podržavaju politički program HDZ-a. Međutim, ne treba također zanemariti ni ciljani utjecaj takvih poteza vodstva HDZ-a na proces ubrzane diferencijacije u samom SKH. Odnosi HDZ-a i medija u razdoblju prije njegove zakonske registracije bili su također uglavnom uvjetovani političkim okolnostima te političkim sustavom u kojem su mediji djelovali. Dakle, u prvim javnim napadima na HDZ očekivano su sudjelovali mediji pod kontrolom komunističkih vlasti. Unatoč tome, vodstvo HDZ-a bilo je svjesno njihove moći i zato je koristilo svaku priliku za svoje medijske istupe. Nasuprot tim napadima režimskih medija, pojava HDZ-a je u medijima demokratskog svijeta bila prikazana korektno i bez konstrukcija čija je jedina svrha bila stvaranje negativne slike o HDZ-u. Sukladno tadašnjoj političkoj situaciji, početna mogućnost za javno predstavljanje HDZ-a očekivano je dobivena u slovenskim medijima i katoličkom vjerskom tisku. No, pod snažnim pritiskom ubrzanih demokratskih promjena, članovi vodstva HDZ-a su ipak dobili priliku za predstavljanje u hrvatskim medijima čiji su pokretači bile određene društveno-političke organizacije. Međutim, nakon odluke SKH o održavanju demokratskih izbora, u politički kontroliranim medijima primijenjena je nova taktika. Dakle, počeli su namjerno ignorirati bilo kakve pozitivne vijesti vezane za HDZ, ali i ta taktika se vrlo brzo pokazala promašenom. Inače, najveću ulogu u probijanju tadašnje nametnute medijske blokade je nedvojbeno imalo medijsko glasilo HDZ-a. Zanimljivo, loši odnosi HDZ-a i medija nisu se
568
IX. ZAK LJ U ČAK
promijenili niti nakon formiranja vlasti HDZ-a. Razlog tome bio je razumljiv. Najveći broj novinara bio je ideološki i interesno vezan za prethodni komunistički sustav i zbog toga su pod krinkom demokratskih sloboda nastavili svoj medijski rat protiv HDZ-a. Pored navedenih ozbiljnih problema s komunističkim vlastima i njihovim društveno-političkim organizacijama, paralelno su se počeli dešavati sve snažniji sukobi HDZ-a i pojedinih opozicijskih inicijativa. Inače, u HDZ-u je ispočetka postojala snažna podrška uspostavi što bolje opozicijske suradnje. Bio je to i razumljiv stav, jer je SKH još uvijek imao apsolutnu političku vlast na svim razinama društva. Ipak, taj stav nije bio politički realan. Naime, sve učestalije opozicijske sukobe su uzrokovale prevelike razlike u političkim promišljanjima, ali bilo je tu i očekivanih nesuglasica između opozicijskih lidera zbog legitimnih osobnih ambicija. Također, s očiglednim jačanjem političkog potencijala HDZ-a, bilo je zapravo razvidno da je opozicijska suradnja jedino moguća u slučaju podređivanja ciljevima HDZ-a, odnosno političkom liderstvu samog Franje Tuđmana. Uostalom, upravo je na tom tragu bila oformljena predizborna koalicija pod nazivom Hrvatski blok koju je predvodio HDZ. Nakon prvog kruga izbora, bilo je jasno da će HDZ moći samostalno formirati prvu hrvatsku demokratsku vlast. Stoga je drugi izborni krug rješavao samo dilemu hoće li HDZ imati dvotrećinsku većinu u Saboru. Naravno, u vodstvu HDZ-a su priželjkivali takav rasplet jer je to otvaralo mogućnost samostalne promjene Ustava. Na kraju je HDZ na izborima ostvario uvjerljivu pobjedu, ali ipak nije ostvaren spomenuti cilj. Inače, HDZ nije ostvario dobre izborne rezultate jedino u Istri te dijelovima Hrvatske većinski nastanjenim Srbima. Dakako, izbornu pobjedu HDZ-u donijela je jasnoća političkog programa i njegove glavne točke: politička i ideološka pomirba hrvatskog naroda, obrana hrvatskog suvereniteta naspram nasrtaja politike jugoslavenskih unitarista i srpskih nacionalista, odlična unutarnja organizacija, te jedinstvo s hrvatskim iseljeništvom koje je u prvim danima pružilo presudnu potporu HDZ-u. Pritom još treba istaknuti da je HDZ od početka rada imao sve elemente nacionalnog političkog pokreta, što je značilo da su u njegovom članstvu bile dobrodošle osobe svih političkih preferencija koje su podržavale proklamirane stranačke ciljeve. Uslijedio je novi povijesni događaj. Nakon dugogodišnje nelegitimne komunističke vladavine, na svečanoj sjednici Sabora konstituirana je 30. svibnja 1990. prva hrvatska demokratska vlast predvođena HDZ-om. Treba također tu istaknuti da je prijenos vlasti odrađen bez većih problema, za što su u vodstvu HDZ-a smatrali zaslužnim posljednje vodstvo SKH predvođeno Račanom. Dakle, samo godinu i pol dana nakon pojave Tuđmanovog Prednacrta te godinu dana nakon osnivanja na nejavnom mjestu, HDZ je bio stranka koja je pobijedila na prvim demokratskim izborima i preuzela političku odgovornost za vođenje Hrvatske. Najveće
569
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
zasluge za to imao je Franjo Tuđman, koji je vodio HDZ do izborne pobjede te je nesumnjivo bio prvo političko ime među tadašnjim političkim prvacima. Nakon preuzimanja vlasti, odmah je postalo jasno što će biti glavni problemi za provedbu pobjedničke politike HDZ-a. Naime, bilo je očito da veliki broj hrvatskih Srba i sam vrh komunističke JNA odbija prihvatiti rezultate demokratskih promjena. Osim toga, bilo je također očito da međunarodna zajednica još uvijek snažno podupire opstanak jedne demokratske Jugoslavije. Stoga je radi potrebnog jačanja političkog položaja Hrvatske trebalo ubrzano donositi važne političke odluke. Za početak, trebalo je mijenjati stari zakonski okvir kroz donošenje prvog hrvatskog demokratskog Ustava, u koji je trebalo uvrstiti najvažnije točke programa HDZ-a kao što su formiranje demokratskog društva i ostvarivanje potpune hrvatske suverenosti. Naravno, predviđeno jačanje hrvatske suverenosti značilo je manje Jugoslavije i podijeljenog suvereniteta sa Srbima te provedbu snažne deideologizacije cijelog društva. Međutim, to je ujedno značilo i sukob s velikim dijelom hrvatskih Srba, Srbijom i vrhom JNA. Uostalom, moguće probleme s hrvatskim Srbima već je najavilo ponašanje SDS-a u predizbornoj kampanji. Unatoč tome, HDZ je pokušavao ostvariti političku suradnju sa SDS-om, ali na realnim političkim osnovama. No, to je iz SDS-a odbijeno te su nakon izbora odmah počeli s osnivanjem svojih nelegalnih etničkih teritorijalnih jedinica. Sve je potom dodatno kulminiralo nakon početka srpske pobune u kolovozu 1990. koja je pokrenuta uz političku i logističku potporu Srbije i JNA. Usprkos svemu, hrvatska politika je do samog proglašenja hrvatske neovisnosti ustrajavala na mirnom i demokratskom rješenju problema sa srpskom manjinom. No, unatoč spomenutim sigurnosnim prijetnjama po hrvatski suverenitet, nije se odustajalo od političke implementacije u stvarni život najvažnijih točaka pobjedničkog programa HDZ-a. Provedba obećanih promjena započela je odmah. Za početak, krajem srpnja 1990. su ustavnim amandmanima riješena politički najproblematičnija pitanja: iz službene upotrebe izbačeni su komunistički simboli, uspostavljena je nedjeljiva suverenost Hrvatske i hrvatskog naroda te je pokrenut proces donošenja demokratskog Ustava. Inače, izglasani amandmani bili su navodno povod za srpsku pobunu, ali ona je ipak počela neovisno od njihovog usvajanja. Zatim je tijekom jeseni 1990. završen i javnosti predstavljen nacrt demokratskog Ustava, a u tom je procesu glavni operativac HDZ-a bio potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Također, u tome su još sudjelovali brojni ugledni ljudi različitih političkih preferencija, i to zbog Tuđmanove želje da prvi demokratski Ustav zadobije najširu moguću društvenu potporu. Prvi hrvatski demokratski Ustav usvojen je 22. prosinca 1990. i Hrvatska je time napokon institucionalno postala demokratska i suverena država. No, bila je to zapravo još jedna kruna politike HDZ-a jer su sve ključne točke stranačkog programa postale dijelom novog hrvatskog Ustava.
570
IX. ZAK LJ U ČAK
Istovremeno, hrvatsko vodstvo predvođeno predsjednikom Tuđmanom otvorilo je i važno političko pitanje rekonstrukcije zajedničke jugoslavenske države. Stav HDZ-a prema tome bio je jasan od početka: republike su imale pravo na samoopredjeljenje do odcjepljenja te time i na svoju neovisnost, ali je za početak ipak bilo podržano formiranje zajedničke konfederativne države na određeni rok i uz striktno određene obveze. Pored toga, bio je planiran što brži ulazak u europske političke integracije i ubrzana depolitizacija komunističke JNA. Naravno, ovakvi politički stavovi HDZ-a stvorili su snažan ideološki, ali treba reći i nacionalni animozitet u vrhu JNA. Već tijekom izborne kampanje, spomenuti animozitet se manifestirao uključivanjem JNA u snažnu agitaciju protiv HDZ-a te kasnije i njihovim otvorenim bojkotom demokratski izabrane vlasti HDZ-a. Unatoč tome, predsjednik Tuđman ispočetka nije vidio JNA kao prijetnju, jer je tvrdio da je njezin vrh odgojen u jugoslavenskom duhu, ali da im treba vremena za privikavanje na promjene, i zbog toga je zagovarao njezinu mirnu transformaciju i depolitizaciju. No, ova Tuđmanova procjena ubrzo je bila demantirana. Naime, uslijed ciljanog i planiranog oduzimanja oružja republičke Teritorijalne obrane i sve brojnijih sigurnosnih incidenata sa srpskim pobunjenicima te kasnijem odbijanju saveznih institucija da pomognu u slamanju srpske pobune, Hrvatska je ubrzo morala pristupiti samostalnom naoružavanju i stvaranju svog obrambenog sustava. Sukladno nepovoljnoj situaciji u naslijeđenim hrvatskim sigurnosnim strukturama, to je na početku uglavnom provedeno preko snažne stranačke mreže organizacija HDZ-a. Inače, upravo je ta snažna stranačka mreža odigrala nesumnjivo presudnu ulogu u prvim danima hrvatske obrane. Bio je to ujedno i dobar razlog za prvi neuspješan pokušaj intervencije JNA u prosincu 1990. Ipak, čini se da je taj pokušaj odgodila provedba prvih demokratskih izbora u Srbiji i određeni pritisak međunarodne zajednice. Još dva pokušaja provedbe intervencije JNA propala su potom u siječnju i ožujku 1991. Nakon toga, vrh JNA je počeo podržavati politiku Srbije i aktivnije pomagati srpsku pobunu u Hrvatskoj. Dio ove njihove nove strategije primijenjen je tijekom sukoba jedinica MUP-a RH sa srpskim pobunjenicima na Plitvičkim jezerima krajem ožujka 1991. i u Borovu Selu početkom svibnja 1991. Tada je u stvari postalo jasno da JNA sve više djeluje u koordinaciji sa srpskim pobunjenicima i politikom Srbije. Inače, prethodna razdjelnica u njihovim politikama bila je u tome što je Srbija željela zauzeti teritorij Hrvatske nastanjen Srbima, dok je vrh JNA slomom Hrvatske htio sačuvati komunističku Jugoslaviju. Političko vodstvo Srbije također nije bilo zadovoljno s novom hrvatskom politikom koju je provodio HDZ i to ih je ubrzo učinilo saveznicima s vrhom JNA. Inače, već u prvim političkim dokumentima HDZ-a bilo je traženo uređivanje međusobnih odnosa sa Srbijom na ravnopravnim i suverenim osnovama. Naime, takvi zahtjevi bili su formulirani početkom 1989. u Tuđmanovom Prednacrtu i to paralelno s očiglednim uspjesima politike Srbije u rekonstrukciji
571
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
komunističke Jugoslavije kroz njihov “marš kroz institucije”. Unutar tog procesa, Srbija je krajem ožujka 1989. de facto ukinula autonomiju svojih pokrajina i time neometano srušila Ustav SFRJ. Tu politički ciljevi vodstva Srbije nisu prestajali, nego su nastavili s pokušajem uspostave svoje dominacije i na saveznoj razini. No, taj politički cilj Srbije postao je neostvariv nakon demokratskih promjena u istočnoeuropskim državama te u Sloveniji i Hrvatskoj. Doduše, u Srbiji su ipak osobito bili nezadovoljni zbog izborne pobjede HDZ-a i Franje Tuđmana. Kao odgovor na spomenute promjene, Srbija je odlučila krenuti izvaninstitucionalnim putem. Za početak, inicirana je srpska pobuna u Hrvatskoj te je silom pokušano nametanje stajališta Srbije u saveznim institucijama, za što su najočitiji primjeri bili pokušaj blokade Mesićevog izbora u Predsjedništvu SFRJ, njihova otvorena pljačka saveznog monetarnog sustava i imovine hrvatskih poduzeća te jednostrano uvođenje carina na hrvatske i slovenske proizvode. Dakako, stav Srbije prema Hrvatskoj ostao je isti sve do hrvatskog razdruživanja s Jugoslavijom. Naime, traženo je bezuvjetno prihvaćanje njihovih političkih zahtjeva ili je trebalo uslijediti oružano zauzimanje hrvatskog teritorija. Premda je glavni cilj politike HDZ-a bila uspostava suverene i neovisne Hrvatske, hrvatske vlasti su sve do proglašenja hrvatske neovisnosti bile otvorene za pokušaj demokratskog dogovora o formiranju konfederativnog saveza suverenih republika. Naime, upravo na inicijativu Slovenije i Hrvatske vođeni su tijekom prve polovice 1991. brojni pregovori o budućnosti Jugoslavije. U sklopu tih pregovora održavani su zajednički sastanci u Predsjedništvu SFRJ, dok su pred sam kraj pokrenuti i sastanci republičkih predsjednika. U ovim pregovorima ostvareno je hrvatsko partnerstvo sa Slovenijom, dok su postepeno u taj saveznički politički blok ušle BiH i Makedonija. Još jedanput treba napomenuti da su pregovori stalno vođeni pod pritiskom sigurnosnih problema u Hrvatskoj, koji su bili izazivani od strane JNA, Srbije i srpskih pobunjenika. Doduše, kada se pogleda odnos snaga, u taboru tih hrvatskih protivnika činilo se logičnim pristati jedino na centraliziranu državu pod kontrolom Srbije ili na novu srpsku državu koja bi obuhvatila dijelove teritorija Hrvatske i BiH. Usprkos svim navedenim preprekama, HDZ je politikom malih koraka uspio ostvariti glavni strateški politički cilj. Naime, paralelno s brojnim neuspješnim pregovorima i sve otvorenijim nasrtajima na hrvatski suverenitet, u Saboru se odvijao proces zakonske pripreme za proglašenje Hrvatske suverenom i neovisnom državom, a u čemu je nesumnjivo odlučujuću ulogu imao Klub zastupnika HDZ-a. I nakon što je shvaćeno da od dogovora o uspostavi konfederativne države neće biti ništa i da je započela udružena agresija pobunjenih Srba, Srbije i JNA, u Saboru je 25. lipnja 1991. proglašena neovisna Hrvatska. Ovom odlukom Sabora, politički program HDZ-a je doživio svoje potpuno ispunjenje samo dvije i pol godine od nastanka Tuđmanovog Prednacrta i samo dvije godine od nejavnog osnivanja HDZ-a.
572
IX. ZAK LJ U ČAK
No, nakon toga je trebalo ostvariti i međunarodno priznanje proglašene neovisnosti Hrvatske. Osim tog prvorazrednog strateškog cilja, još jedan iznimno važan vanjskopolitički cilj hrvatskog vodstva bio je internacionalizirati jugoslavensku političku krizu. Naravno, to nije bila jednostavna politička zadaća, jer je međunarodna zajednica zagovarala opstanak jedne demokratske Jugoslavije i to iz razloga što ju je ona zapravo politički stvorila. Pored toga, strahovali su da efekt njezine disolucije ne potakne slične primjere na međunarodnoj sceni. Predsjednik Tuđman je toga bio svjestan i zato je taktički zagovarao postepeno hrvatsko i slovensko razdruživanje tijekom kojeg bi međunarodna zajednica sama odustala od Jugoslavije. Isto tako, cilj ovakve Tuđmanove politike bio je da JNA kao ideološki indoktrinirana vojska s vremenom također izgubi svoj politički legitimitet. U sklopu svoje strategije je Tuđman također pristajao i na sve mirovne pregovore pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, ali i na tromjesečni moratorij na saborsku odluku o proglašenju neovisnosti Hrvatske. No, ta strategija se našla na velikoj kušnji već krajem lipnja 1991. nakon napada JNA na Sloveniju, premda je Tuđman odmah shvatio da je to u biti klopka za Hrvatsku. Međutim, unatoč sve snažnijem mirovnom angažmanu međunarodne zajednice, srpski pobunjenici su tijekom srpnja i kolovoza 1991. u suradnji s JNA pokrenuli nove snažne napade na Hrvatsku. Ovi napadi su rezultirali još većim brojem žrtava i prognanika te okupacijom većeg dijela hrvatskog teritorija. Ipak, na kraju su rezultirali i shvaćanjem većeg dijela međunarodne zajednice da opstanak jugoslavenske zajedničke države više nije moguć. No, Tuđmanova strategija izbjegavanja otvorenog sukoba s agresorom radi zadobivanja međunarodne podrške teško je prihvaćana među članstvom HDZ-a, osobito na području zahvaćenom agresijom. Zbog toga je tijekom srpnja i kolovoza 1991. došlo do većih unutarstranačkih sukoba u HDZ-u, koji su rezultirali smjenom ministra unutarnjih poslova Boljkovca, formiranjem koalicijske Vlade demokratskog jedinstva te Tuđmanovim obračunom s unutarstranačkom opozicijom u HDZ-u koja je optužena za navodni desni politički radikalizam. No, do konačnog raspleta ovih unutarstranačkih sukoba došlo je tijekom rujna 1991., ali oni ipak na kraju nisu rezultirali nekim većim unutarstranačkim podvajanjima. U međuvremenu, početkom rujna 1991. je pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice započela Mirovna konferencija o Jugoslaviji u Den Haagu, što je također bio jedan od strateških ciljeva hrvatske politike. No, ni ova činjenica na kraju nije pomogla u zaustavljanju agresije na Hrvatsku. I zato je predsjednik Tuđman napokon 14. rujna 1991. dao zeleno svjetlo za napad na objekte JNA, tijekom kojeg su obrambene snage RH došle do potrebnog oružja, s kojim su u vrlo kratkom roku uspjele slomiti dvije ofenzivne akcije JNA i spriječiti mogući slom Hrvatske. Shodno tome, vrhu JNA preostalo je samo bezuvjetno se prikloniti opciji vodstva Srbije, koje je ultimativno tražilo da se zauzme i etnički očisti hrvatski teritorij naseljen srpskom manjinom. Zadnji očajnički potez vrha JNA
573
D. Knežević | HDZ OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM
574
radi mogućeg političkog preokreta bio je njihov neuspjeli atentat na predsjednika Tuđmana, koji je proveden na dan isticanja moratorija na saborsku odluku o neovisnosti Hrvatske. Nakon toga, Saboru je preostalo 8. listopada 1991. samo reaktivirati svoju lipanjsku odluku o neovisnosti. Nakon doista velikog političkog uspjeha u Hrvatskoj, bio je razumljiv i logičan politički potez osnovati Hrvatsku demokratsku zajednicu i u Bosni i Hercegovini. Dakle, HDZ BiH osnovan je službeno u kolovozu 1990. uz snažnu pomoć zagrebačke središnjice HDZ-a. Bilo je još razumljivih razloga za taj politički potez. Naime, društveni i politički problemi bosanskohercegovačkih Hrvata u komunističkom sustavu bili su još izraženiji nego kod Hrvata u Hrvatskoj. Pored toga, veliki broj ljudi u samom vodstvu HDZ-a bio je podrijetlom iz BiH. U tom kontekstu, vrlo brzo je HDZ BiH postao glavna politička snaga hrvatskog naroda u BiH. Inače, HDZ BiH je organizacijski bio dijelom HDZ-a te su glavne točke u njegovom programu bile uglavnom usvojene iz programa HDZ-a. No, prvi veliki sukob u HDZ-u BiH nastao je upravo oko pitanja autonomnosti njihovog političkog rada te političke legitimnosti prvog predsjednika Davora Perinovića. Sve je završilo Perinovićevom smjenom i imenovanjem Stjepana Kljuića za vršitelja dužnosti predsjednika HDZ-a BiH. Unatoč tome, politička snaga HDZ-a BiH potvrđena je rezultatima izbora te konstituiranjem prvih demokratskih vlasti BiH s koalicijskim partnerima SDA i SDS-om BiH. Uspješna izborna kampanja bila je vođena prema već isprobanom uspješnom konceptu iz hrvatske kampanje HDZ-a, odnosno uz financijsku pomoć iz zagrebačke stranačke središnjice HDZ-a i hrvatskog iseljeništva. Treba još jednom istaknuti da su izborni rezultati HDZ-a BiH bili neočekivano dobri, ali je politiku stranke kasnije iznimno uvjetovala činjenica da su bili najslabiji partner u vladajućoj koaliciji. Pored toga, zbog dominantnog hrvatsko-srpskog sukoba na jugoslavenskoj sceni, u HDZ-u BiH je pokušano bezuvjetno političko vezanje za muslimanski SDA, što nije bilo dočekano s oduševljenjem među stranačkim članstvom. Razlog tome bila je politika SDA i Izetbegovića, koja je do samog kraja balansirala između Hrvatske i Srbije. Naime, u tom balansiranju bilo je svega: od zagovaranja unitarne BiH, pokušaja separatnog dogovora sa Srbima, šutnje na činjenicu da je teritorij BiH postao glavni poligon za napade na Hrvatsku, pa sve do šutnje na očiti početak rata u BiH samo zato što su žrtve bili Hrvati. Inače, glavni zagovornici politike bezuvjetnog vezanja za SDA bili su predsjednik HDZ-a BiH Kljuić i dio njegovih suradnika. No, ovakva politika je već do lipnja 1991. stvorila snažnu Kljuićevu unutarstranačku opoziciju u HDZ-u BiH, koja je s vremenom dobivala sve više pristaša. I zato je dio članova vodstva HDZ-a BiH pod dojmom sve snažnije agresije na Hrvatsku čak počeo zagovarati izdvajanje teritorija naseljenog Hrvatima iz ustavnog okvira BiH, što je iz zagrebačke središnjice HDZ-a odmah odbijeno. Međutim, i unutar stranačke središnjice HDZ-a bilo je također različitih pogleda na budućnost BiH. Pa tako ni pred-
IX. ZAK LJ U ČAK
sjednik Tuđman zapravo nije vjerovao u mogućnost njezina opstanka, ali je kao jedino legitimno rješenje vidio ono koje bi sadržavalo miran dogovor svih zainteresiranih strana. No, ovakav Tuđmanov stav bio je predmetom snažnih kritika iz dijela članstva HDZ-a i hrvatske opozicije. Unatoč spomenutim političkim razilaženjima, treba napomenuti da su u HDZ-u BiH u najvećoj mjeri ipak podržavane dominantne točke politike HDZ-a: formiranje konfederativnog saveza suverenih republika ili miran razlaz u slučaju da se ne postigne dogovor, brza demokratizacija društva i depolitizacija JNA. Međutim, za politiku HDZ-a BiH i Hrvate u BiH posebno je teško političko stanje uslijedilo nakon saborske odluke 25. lipnja 1991. kojom je Hrvatska postala neovisna država. Naime, unatoč svim problemima koje su imali u jugoslavenskoj zajednici, Hrvati iz BiH više pravno nisu bili dijelom države čiji je sastavni dio bila i Hrvatska, koja im je do tada bila najvažniji politički oslonac. To se potom potvrdilo u mjesecima koji su uslijedili, posebice zbog politike predsjednika Izetbegovića koja je bila usmjerena samo na obranu interesa muslimanskog naroda. U skladu s tim, bosanskohercegovački Hrvati su odluku Sabora 8. listopada 1991. dočekali u još težim sigurnosnim uvjetima zbog već potpuno otvorene agresije na Hrvatsku i BiH, ali i očigledne snažne podvojenosti u vodstvu HDZ-a BiH zbog razlika u gledanju na najvažnija politička i strateška pitanja. Treba još istaknuti da je HDZ nakon ostvarene izborne pobjede ostvario niz točaka iz svoga pobjedničkog programa i to unatoč teškim društvenim i političkim uvjetima uzrokovanim srpskom pobunom te potom udruženom agresijom srpskih pobunjenika, JNA i Srbije. Pa je tako institucionalno započela jedna neupitno potrebna deideologizacija hrvatskog društva. Uveden je također sustav tržišnog gospodarstva i započelo je ostvarivanje hrvatske gospodarske suverenosti. Pored toga, započelo je obećano samostalno djelovanje Hrvatske u vanjskoj politici i osnivanje samostalnih hrvatskih diplomatskih institucija, a pokrenuta je i stvarna institucionalna suradnja s hrvatskim iseljeništvom. Sve u svemu, jednostavno je zaključiti da je politika Hrvatske demokratske zajednice, predvođena njezinim neprikosnovenim političkim liderom Franjom Tuđmanom, bila doista uspješan odgovor na većinu problema hrvatskog naroda izniklih u raspletu jugoslavenske političke krize. No, vrhunac politike HDZ-a bila je nesumnjivo odluka hrvatskog Sabora o raskidu veza s Jugoslavijom te uspostavi suverene i neovisne Republike Hrvatske, koja je na kraju ipak morala biti obranjena i vojnim putem.
575