Bog čuva Jugoslaviju

Vladimir Geiger / Suzana Leček

“BOG ČUVA JUGOSLAVIJU”

Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije Vladimir Geiger / Suzana Leček

“BOG ČUVA JUGOSLAVIJU”

„Bog čuva Jugoslaviju” Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine SHS/ Jugoslavije

BIBLIOTEKA HRVATSKA POVJESNICA Monografije i studije; III/89 Nakladnik: Hrvatski institut za povijest Zagreb, Opatička 10 Za nakladnika: dr. sc. Gordan Ravančić Recenzenti: dr. sc. Hrvoje Čapo dr. sc. Mario Jareb Lektura i korektura: Gordana Malnar Prijevod sažetka na engleski jezik: Alexander Hoyt Grafička priprema i tisak: AGM d.o.o. Zagreb

Naklada: 300 primjeraka

ISBN 978-953-8335-03-7 CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001077840.

Tiskano potporom Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

Vladimir Geiger Suzana Leček

“BOG ČUVA JUGOSLAVIJU” Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST Zagreb, 2020.

SADRŽAJ Riječ unaprijed Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevstva/ Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. – 1929. godine

7 19

1. Novčanice Ministarstva financija Kraljevstva/Kraljevine SHS 1919. – 1921. godine 1.1. Dinarske i dinarsko-krunske novčanice Ministarstva financija Kraljevstva SHS 1919. – 1920. godine 1.2. Novčanica Ministarstva financija Kraljevine SHS od 1/4 dinara – 25 para iz 1921. godine

44

2. Pomoćni – gradski novac (novčanice) u Kraljevstvu SHS 1919. – 1920. godine

50

3. Novčanice Narodne banke Kraljevine SHS 1920. – 1929. godine 3.1. „Amerikanka” – 10 dinara (1920.) – prva novčanica Narodne banke Kraljevine SHS 3.2. O dizajnu i ikonografiji likovnih rješenja – prijedloga novčanica Kraljevstva/ Kraljevine SHS 1919. – 1929. godine 3.3. Francuski dizajn i tisak – novčanice Narodne banke Kraljevine SHS od 1.000 i 100 dinara (1920.) i 10 dinara (1926.)

53

Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine Jugoslavije 1929. – 1941. godine

19 19

53 66 70

95

1. Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije 1929. – 1941. godine 1.1. Zavod za izradu novčanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije

95 96

2. Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije redovnoga („stalnog”) izdanja

96

3. Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije – ratne novčane rezerve

115

4. O dizajnu i ikonografiji likovnih rješenja – prijedloga novčanica Kraljevine Jugoslavije 1929. – 1941. godine

149

„Londonska” serija – novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije izrađene po odluci Vlade Kraljevine Jugoslavije u izbjeglištvu 1943. godine

153

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavija: država, nacije i novčanice

163

1. Sudionici s poviješću 1.1. Država i narod: izdavatelj i korisnik 1.2. Odabir: mogući primjeri 1.3. Polazište: tradicije, a ne „prazna ploča”

163 163 165 167

2. Novčanice: polazište analize 2.1. Istraživane novčanice 2.2. Motivi

169 169 170

3. Motivi: ljudi, prostor i vrijeme 3.1. Ljudski lik: država i društvo

171 171

3.1.1. Država: alegorije 3.1.2. Država i društvo: osobe 3.1.3. Društvo: stalež, nacija i rod

3.2. Prostor 3.3. Vrijeme

4. Korisnik, novac i ikonografija 4.1. Dostupnost: vidljivi i nevidljivi novac 4.2. Kontekst: politika i gospodarstvo 4.3. Korisnik i novčanica

Zaključna riječ

174 178 183

187 192 195 196 197 199

203

“God Save Yugoslavia”

The Political and Ideological Background of the Design and Iconography of Banknotes of the Kingdom of SCS/Yugoslavia

209

Izvori i literatura

215

Imensko kazalo

237

Mjesno kazalo

239

RIJEČ UNAPRIJED

1

2

3

Usp. Stefan Hartmann i Christian Thiel, „Einleitung”, u: Der schöne Schein. Symbolik und Ästhetik von Banknoten.

Band zur gleichnamigen Tagung an der Universität Augsburg vom 17. bis 19. Oktober 2014, hrsgg. Stefan Hartmann, Christian Thiel (Regenstauf: Battenberg Gietl Verlag GmbH, 2016), 9 („Scheinbar geht das Zeitalter des Papiergeldes zu Ende”). O novoj tehnologiji iscrpno usp. Hans de Heij, „Designing Banknote Identity”, DNB Occasional Studies, Vol. 10, No. 3 (2012), 168-178. De Heij zaključuje da trenutačno ipak sve upućuje na to da i dalje postoje specifične potrebe za gotovinom, pa će novac kakvog znamo ostati u upotrebi. Isto, 177.

O nacionalnom novcu 1990-ih najuputnije vidjeti: Tim Unwin i Virginia Hewitt, „Banknotes and National Identity in Central and Eastern Europe”, Political Geography, Vol. 20, No. 1 (2001), 1005-1028; Virginia Hewitt i Tim Unwin, „Reconstructing national identities: the Banknotes of Central and Eastern Europe in the 1990s”, u: Crisis and renewal in twentieth century banking: Exploring the history and archives of banking at times of political and social stress, eds. Edwin Green, John Lampe, Franjo Štiblar (Aldershot /UK/: Ashgate, 2004), 254-275.

Za simboliku eura usp. Pauliina Raento et al., „Striking stories: a political geography of euro coinage”, Political Geography, Vol. 23, No. 8 (2004), 929-956; The Year of the Euro: The Cultural, Social and Political Import of Europe’s Common Currency, eds. Robert Fishman, Anthony Messina (Notre Dame: University of Notre Dame Press, 2006).

Usp. dobar pregled u: Emily Gilbert, „Common cents: situating money in time and place”, Economy and Society, Vol. 34, No. 3 (2005), 357-388; Anders Ravn Sørensen, „Monetary organization and national identity: a review and considerations”, Journal of Cultural Economy, Vol. 9, No. 2 (2016), 173-185.

7

Riječ unaprijed

Svi znamo da čovjek nije samodostatan. Otkad postoji kao vrsta, živi u skupini i s drugima razmjenjuje višak onoga što ima za ono što nema. Od školjaka do internetskih transakcija, ljudi koriste neko sredstvo koje će omogućiti razmjenu. Negdje na početku pisane civilizacije tu je ulogu preuzeo novac. Od lokalnih kovnica i neujednačenih vrijednosti prešao je dug put do onoga što nam se donedavno činilo samorazumljivim – nacionalne valute. No ono što danas koristimo (novac čiji je izdavatelj naša država) i sami se spremamo, slijedeći primjer većine europskih zemalja, napustiti u korist transnacionalnoga eura. Štoviše, govori se da vrijeme papirnatoga novca (banknota, novčanica) ide svojem kraju te da će ga potisnuti novi oblici razmjene, poput kartica i internetskoga plaćanja, koje omogućuje najnovija tehnologija.1 Međutim, tijekom druge polovine 20. stoljeća nacionalni novac izgledao je kao univerzalno i nezamjenjivo sredstvo transakcija. A tada je turbulentni „dvosmjerni” proces devedesetih godina – u kojem su neke europske države počele razmišljati o napuštanju svoje valute u korist transnacionalne, a druge, tek stvorene, željele njome pred svima potvrditi konačno stečeni suverenitet – potaknuo znanstvenike da preispitaju njegovu narav. Započela su istraživanja koja su bacila novo svjetlo na promjenjive aspekte veze države, društva i novca.2 Ekonomisti, sociolozi i politolozi s raznih su strana počeli osvjetljavati fenomen onoga što je u tom trenutku bio općeprihvaćeni standard – nacionalne valute na čije izdavanje monopol polaže država (u literaturi nazvana national currency ili territorial currency).

U posljednjih dvadesetak godina ta je literatura u tolikom porastu da se govori o posebnom istraživačkom području, koje pokriva različite metodologije, pitanja, pa i sve udaljeniju znanstvenu produkciju (do te mjere da gotovo i nema međusobnoga citiranja).3 Unatoč različitim pristupima, zajednička im je svijest da novac nije samo sredstvo materijalne raz-

8

mjene, da nema samo ekonomsku dimenziju, nego je društveni i kulturni fenomen, a kao takav promjenjiv, paradoksalan i na kraju neuhvatljiv ili, kako je to opisala Emily Gilbert, da ga odlikuje neodredivost (indeterminacy).4 Ukratko, novija su istraživanja upozorila na povijesnu dimenziju, znači promjenjivost novca, te na njegovu društvenu ulogu. Nedvosmisleno su potvrdila da je novac od svojega nastanka bio nešto više od ekonomskoga alata, pri čemu je posebice istaknut njegov promidžbeni potencijal. Prepoznali su ga u najstarija vremena, pa su već prvi izdavatelji (emitenti) utiskivali na novac svoj lik ili simbole i tako potvrđivali autoritet i moć nad područjem kojim su vladali. Ništa drugo nije radila ni moderna država 19. stoljeća, koju se često naziva i nacionalnom državom (ne s punim pravom, gledano iz hrvatske perspektive donedavnoga življenja u višenacionalnim državama). Povijesna dimenzija pomogla je da se nacionalna valuta definira kao razmjerno kratkotrajan, promjenjiv i možda prolazan fenomen, koji je nastao tek u 19. stoljeću, a mogao bi nestati sa 21. stoljećem. Povezalo ga se s konkretnim povijesnim kontekstom – stvaranjem nacionalnih država, razvojem modernoga državnog aparata, nacionalnoga tržišta i tiskarske tehnologije. S druge strane, zanimanje za njegovu društvenu ulogu potaknulo je niz pitanja o odnosu novca i nacionalne politike u najširem smislu. U središtu zanimanja našle su se dvije temeljne društvene kategorije: država i društvo. Radilo se o pitanjima uloge novca u legitimiziranju države, koja je konačno modernim sredstvima mogla kontrolirati cijeli svoj prostor i nametnuti svoja isključiva prava emisije novca, te u homogeniziranju šire zajednice i potvrđivanju njezina identiteta (nacije). Čim se spomenu nacija, nacionalna ideologija i promidžba, mi povjesničari najprije zavirimo u radove klasika teorije nacije. No revolucionarne teze modernista s početka osamdesetih godina 20. stoljeća utjecale su i na druge struke. Sagledavanje nacije kao povijesno uvjetovane pojave snažno je utjecalo na sve koji su se bavili novcem i pomoglo im razumjeti nacionalnu valutu kao odraz procesa oblikovanja modernih nacija i država. Zanimljivo je da se sami teoretičari nacije nisu bavili novcem. Iako su svi upozorili na presudnu ulogu nacionalnih simbola, mislili su prvenstveno na grbove, zastave, himne, spomenike, umjetnička djela ili proslave. Oni koji izrijekom navode i novac, čine to tek usput.5 Znači, na kasnije istraživače fenomena novca ti su klasični teoretičari nacije utjecali samom definicijom nacije kao povijesno ograničene kategorije (koja je poslije osporavana i znatno modificirana).

Treba napomenuti još nešto što će biti važno u našem istraživanju. Premda se teoretičari nacije nisu bavili samim novcem, ne znači da nisu od velike pomoći u analizi motiva na novčanicama. Ona bi bila mnogo manjkavija bez njihovih studija drugih simbola – heroja,

4

5

E. Gilbert, „Common cents: situating money in time and place”, 361. Na društvenu dimenziju novca upozorili su i Karl Marx, Georg Simmel i Max Weber, pa ih se često navodi kao začetnike promišljanja šire uloge novca.

No Marxov i Simmelov pristup novcu kao općoj kategoriji, bez veza s konkretnom zajednicom, kritiziran je u literaturi o nacionalnom novcu. Usp. Viviana A. Zelizer, The Social Meaning of Money (New York: Basic Books, 1994).

Usp. Eric Hobsbawm, „Mass-producing traditions: Europe, 1870-1914”, u: The Invention of Tradition, eds. Eric Hobsbawm, Terence Ranger (Cambridge: Cambridge University Press, 1983), 281; Anthony D. Smith, National Identity (London: Penguin, 1991), 16-17; Anthony D. Smith, Ethno-symbolism and Nationalism. A cultural approach (London; New York: Routledge, 2009), 51.

povijesnih događaja ili (etno)pejzaža – i njihove uloge u nacionalnoj promidžbi.6 U literaturi o novcu odaje im se priznanje i zato što su upozorili na ulogu tiska (Anderson).7 Često je citirana još jedna utjecajna teza, a to je ona o moći banalnoga.8 U svojoj poznatoj studiji o banalnom nacionalizmu Michael Billig upozorava na neprimjetno postojanje i djelovanje nacionalnih simbola u svakodnevnoj rutini, a upravo se to činilo vrlo poticajnim za istraživanje novca kao predmeta svakodnevne uporabe, nečega što gotovo ne primjećujemo (misli se, naravno, na prikaze na novcu) i vjerojatno, da nas se pita, ne bismo znali reći što je ili tko na njemu prikazan.9 Billig nam pomaže razumjeti da smo toga svjesni na nekoj drugoj razini.

Te su rane teze utjecale na različite pristupe istraživanju novca. U našem smo istraživanju pošli od onih radova koji u središte zanimanja stavljaju odnos novca, točnije njegova vizualnoga oblikovanja, i nacionalnoga identiteta. Ovo je pitanje prvi put postavljeno u numizmatičkoj literaturi prije gotovo tri desetljeća, posebice u radovima Virginije Hewitt, koja je istraživanje novca iz tradicionalne numizmatike uvela u područje društvene povijesti.10 Prvi teorijski okvir za daljnja istraživanja dao je Eric Helleiner u svojoj utjecajnoj studiji o odnosu nacionalne valute i nacionalnoga identiteta iz 1998., a istovremeno je Marcia Pointon otvorila neka pitanja nacionalne ikonografije na novcu.11 Od tada do danas, kako je spomenuto, ta su istraživanja prerasla u iznimno široko područje u kojem se dodiruju politologija, ekonomija, geografija, povijest, vizualne umjetnosti. Od raznih pristupa ovom sve složenijem istraživanju ovdje ćemo se ponajviše koristiti onim koji Gilbert i Helleiner 9 6

8

9

10

11

Riječ unaprijed

7

Usp. posebice: Anthony D. Smith, Chosen Peoples (Oxford: Oxford University Press, 2003); Anthony D. Smith, The Nation Made Real. Art and National Identity in Western Europe, 1600-1850 (Oxford: Oxford University Press, 2013).

Osim što se rado spominje Andersonov pojam „zamišljena zajednica” (imagined community), važna je i njegova teza o onome što naziva print-capitalism. Radi se o utjecaju razvoja tiskarske tehnologije na nove ideje i društvene promjene, što se lako povezalo s inovacijama u tiskanju novca. Benedict Anderson, Imagined Communities (London: Verso, 1983).

Usp. Michael Billig, Banal Nationalism (London: Sage Publications, 1995). Zanimljivo je da na primjeru kontroverze oko uvođenja kune u Hrvatskoj 1990-ih Billig pokazuje kako simboli mogu vrlo lako iz „banalne” prijeći u „vruću” fazu, odnosno u ono što u literaturi nazivamo hot nationalism. Isto, 41-42.

Usp. Steven Lukes, Power. A Radical View (London: Palgrave Macmillan, ²2005). Lukes tvrdi da je (državna) moć najučinkovitija kada ju se najmanje primjećuje jer i takve situacije uključuju neki oblik pristanka i prihvaćanja.

Usp. Richard Doty, „Nationhood through numismatics: Latin American Proclamation Pieces”, u: The coinage of El Perú. Coinage of the Americas Conference Proceedings, No. 5, ed. William L. Bischoff (New York: American Numismatic Society, 1989), s. p., http://numismatics.org/digitallibrary/ark:/53695/nnan75697 (pristupljeno 10. 7. 2018.); Virginia H. Hewitt i John Keyworth, As Good as Gold: 300 Years of British Banknote Design (London: British Museum Press, 1987); Virginia Hewitt, Beauty and the Banknote. Images of Women on Paper Money (London: British Museum Press, 1994); The Banker’s Art. Studies in Paper Money, ed. Virginia Hewitt (London: British Museum Press, 1995); Emily Gilbert, „‘Ornamenting the façade of hell’: iconographies of nineteenth-century Canadian paper money”, Environment and Planning D: Society and Space, Vol. 16 (1998), 57-80.

Usp. Eric Helleiner, „National Currencies and National Identities”, American Behavioral Scientist, Vol. 41, No. 10 (1998), 1409–1436; Marcia Pointon, „Money and nationalism”, u: Imagining Nations, ed. Geoffrey Cubitt (Manchester; New York: Manchester University Press, 1998), 229-254.

nazivaju kulturološkim (cultural perspective).12 Radi se o autorima koji novcu pristupaju kao kulturnom fenomenu, predmetu koji nosi neko društveno značenje („značenje koje je modernim kovanicama i papirnatom novcu utisnula institucija koja ih je izdala, kao i ono što to značenje može otkriti”13). Iako je Helleiner u studiji iz 1998. predložio analizu raznih načina na koje novac djeluje na oblikovanje nacionalnoga identiteta, veliki broj istraživanja koja su slijedila bavio se vizualnom prezentacijom nacije, odnosno ikonografijom. Pritom su bila zaokupljenija papirnatim novcem – novčanicama, koji može utjeloviti složeniju simboliku nego kovanice, a dodatno fascinira i time što sam po sebi nema nikakvu vrijednost.14 Naime, za razliku od kovanica, izrađenih od raznovrsnih, pa i plemenitih metala, vrijednost papirnatoga novca ovisi isključivo o autoritetu izdavatelja. Pokazao se i iznimno zahvalnim za analizu jer je nužnost sažimanja prisilila one koji su osmišljavali izgled novčanica da cjelokupni nacionalni imaginarij predstave u nekoliko slika.15 One u trenutku izdavanja određene novčanice predstavljaju sukus samodefinicije države-izdavatelja te ikonografijom i likovnim oblikovanjem odražavaju njezin identitet i autoritet.16 Stoga se ikonografija uvijek iščitava u složenom odnosu države (koja je stvorila jedinstvenu nacionalnu valutu, čime je stanovništvo postalo ovisno o njezinoj sposobnosti jamstva za vrijednost papirnatoga novca) i društva (nacije). Istraživanja su upozorila na dvostruku ulogu motiva na nacionalnom novcu: s jedne strane trebaju legitimizirati državu pred njezinim građanima i međunarodnom zajednicom, a s druge bi strane trebali postati sredstvom učvršćenja nacionalne zajednice.17 10

12

13

14 15

16

17

Usp. Emily Gilbert i Eric Helleiner, „Introduction – nation-states and money”, u: Nation-States and Money. The past, present and future of national currencies, eds. Emily Gilbert, Eric Helleiner (London; New York: Routledge, 1999), 1617.

E. Gilbert, „Common cents: situating money in time and place”, 373 („the meanings that are inscribed upon modern coins and notes by their issuing institutions, and what these meanings can reveal”). U ovom članku Gilbert ne govori izravno o „kulturološkoj” perspektivi, nego za tu skupinu znanstvenika neodređenije navodi da se bave „određivanjem društvenih odnosa”. Isto, 372.

M. Pointon, „Money and nationalism”, 235.

Hymans ističe da je, za razliku od maraka, na novčanicama broj prikaza ograničen, pa na njih dolazi samo najvažnije („top priority”). S druge strane, za razliku od zastava, grbova ili himni, novac se mora periodički promijeniti (iz tehnoloških razloga), što vodi preispitivanju starih motiva. Ta kombinacija pruža jedinstven uvid u proces oblikovanja identiteta. Jacques E. C. Hymans, „International Patterns in National Identity Content: The Case of Japanese Banknote Iconography”, Journal of East Asian Studies, Vol. 5, No. 2 (2005), 317; Jacques E. C. Hymans, „The Changing Color of Money: European Currency Iconography and Collective Identity”, European Journal of International Relations, Vol. 10, No. 1 (2004), 7.

Na likovnu komponentu posebice je upozorila V. Hewitt, Beauty and the Banknote. Images of Women on Paper Money. Usp. i: Jean-Joseph Goux, „Cash, check or charge?”, u: The New Economic Criticism. Studies at the Intersection of Literature and Economics, eds. Martha Woodmansee, Mark Osteen (New York: Routledge, 1999), 116.

Usp. Emily Gilbert, „Forging a national currency. Money, state-making and nation-building in Canada”, u: Nation-States and Money. The past, present and future of national currencies, 25-46; Eric Helleiner, „Historicising territorial currencies: money and the nation-state in North America”, Political Geography, Vol. 18, No. 3 (1999), 309-339.

18

19

20

21

22

23

Država je mijenjala ime: Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (1918. – 1921.), Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1921. – 1929.), Kraljevina Jugoslavija (1929. – 1945.).

Usp. V. H. Hewitt i J. Keyworth, As Good as Gold: 300 Years of British Banknote Design; E. Helleiner, „National currencies and national identities”; E. Helleiner, „Historicising territorial currencies: money and the nation-state in North America”; Christina L. McGinley, „Coining nationality: women as spectacle on 19th century currency”, American Transcendental Quarterly, Vol. 7, No. 3 (1993), 247-269.

V. Hewitt, Beauty and the Banknote. Images of Women on Paper Money, 11 („an unparalleled opportunity for officially-sanctioned propaganda, to colour the recipient’s view”).

Usp. Eric Helleiner, The Making of National Money: Territorial Currencies in Historical Perspective (New York: Cornell University Press, 2003), 105-108. Primjerice, talijanski ministar izjavio je 1862. u parlamentu da je novac koji prolazi kroz ruke sviju „najpopularniji, najtrajniji i najuniverzalniji spomenik koji predstavlja zajedništvo nacije”. Isto, 107.

Sørensen upozorava na to da bi u istraživanjima trebalo posvetiti veću pozornost ulozi središnje banke, čiji odnos s državom nije uvijek jednoznačan, pa se ni izdavatelj ne može uvijek definirati uopćenim pojmom („država”, „vlada”, „elita”). A. R. Sørensen, „Monetary organization and national identity: a review and considerations”, 178-182.

Da bi ojačali tu vezu, a i domaće tržište, neki su u 19. stoljeću čak predlagali uvođenje nekonvertibilne valute (inconvertible/nonconvertible currency), odnosno novca koji se ne može zamijeniti za drugi. E. Helleiner, The Making of National Money: Territorial Currencies in Historical Perspective, 113-115.

11

Riječ unaprijed

* Dosadašnje spoznaje omogućile su nam oblikovati polazišta u našem istraživanju ikonografije na novčanicama Kraljevstva/Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije (dalje: Kraljevina SHS/Jugoslavija).18 Prvo je da postoji svijest izdavatelja o promidžbenoj vrijednosti prikaza na novčanicama. Naravno, to je povezano s novom potrebom za političkom promidžbom pri stvaranju moderne države i oblikovanju gospodarskoga nacionalizma, a posebice s novom društvenom ulogom i porastom moći (naj)širih slojeva stanovništva i uspona nacionalne ideologije. Da bi novac postao zanimljiv medij promidžbe, bilo je potrebno zadovoljiti još jedan preduvjet – njegovu opću dostupnost. Naime, njegov utjecaj na oblikovanje zajedničkoga (državnog/nacionalnog) identiteta postaje moguć tek puštanjem u optjecaj velike količine novčanica malih apoena, čime su konačno svi slojevi društva došli u dodir s istim novcem.

Rekli smo da to ne bi bilo moguće bez nove tehnologije tiska.19 Tek je u tom trenutku novac postao, kako je primijetila V. Hewitt u često citiranoj rečenici, jedan od najčešćih predmeta na svijetu, proizveden za upotrebu milijuna ljudi, čime je stvorena „neusporediva mogućnost službeno odobrene promidžbe da bi se utjecalo na pogled primatelja”.20 Izjave suvremenika, odgovornih bankara, ministara i političara koji su stvarali nacionalnu valutu 19. stoljeća, svjedoče o njihovoj svijesti da ona ima veliko ne samo ekonomsko, nego i simboličko značenje.21 Drugo je pitanje povjerenja u državu (izdavatelja). Kako je rečeno, vrijednost novca, posebice papirnatoga, ovisi o autoritetu izdavatelja, u ovom slučaju države.22 Nakon što je država preuzela monopol nad izdavanjem njezini su državljani, htjeli ili ne, došli u izravnu ovisnost o njoj i njezinoj sposobnost da jamči za vrijednost novca. To je otvorilo potrebu i mogućnost da se novac iskoristi i za identifikaciju s državom, a ne samo s nacijom (društvom).23 No da bi to uspjelo, nužno je stvoriti odnos povjerenja. Na pitanje povjerenja nisu upozorili istraživači koji spadaju u skupinu koju ovdje u prvom redu koristimo (kulturološ-

12

ku), nego (ekonomski) sociolozi.24 Danas ga spominju gotovo svi koji pišu o ikonografiji na novcu jer se osiguravanje povjerenja drži možda i važnijim od stvaranja zajedništva.

Treće je pitanje kome su zapravo namijenjeni prikazi na novčanicama. Iako se uglavnom govorilo o djelovanju na domaće stanovništvo (s dvostrukom svrhom – legitimizacije države i stvaranja nacionalne zajednice), novija su istraživanja pokazala da je nacionalni novac sadržajem i oblikovanjem istovremeno duboko međunarodan, upravo kao što je to nacionalna ideologija. Naime, kulturni obrasci kojima se apstraktna ideja nacije prevodi u nešto vidljivo i svima razumljivo (prije svega u književnosti, glazbenoj i likovnoj umjetnosti, ali i društvenim ritualima i sl.) već su tijekom 19. stoljeća bili općeeuropski, a u 20. stoljeću dobili su globalnu dimenziju.25 To se vrlo dobro vidi i u oblikovanju novčanica. Ideja da na novcu treba prikazati naciju i državu, kao i načini kako to učiniti (nacionalni imaginarij, čak i konkretni simboli, pa i dizajn) prenose se iz države u državu, pri čemu su uzori razvijene zapadnoeuropske zemlje, koje zapravo drugima nameću svoj model uspješnoga ponašanja. Stoga prikazi na novcu raznih zemalja svijeta u istom vremenu tipski nalikuju jedni na druge, dokazujući da je izbor ikonografskih motiva i stila uvjetovan transnacionalnim kulturnim trendovima.26 Uniformnosti je pomoglo i to što isprva mnoge manje (ili kolonijalne) zemlje nisu mogle same izdavati svoj novac, pa su se koristile institucijama i umjetnicima razvijenijih država.27 No ta se praksa nastavila i kada bi ta država preuzela emisiju novca. Ujednačenost bi ostala dobrim dijelom i stoga što novac mora biti „čitljiv” i u međunarodnom prometu, odnosno treba pobuđivati osjećaj poznatoga, a time i povjerenje.28 Toj publici – kojoj motiv nije banalan, za razliku od domaće – važnije je pokazati državu suvremenom (stabilnost, prosperitet, razvoj, budućnost), a tu pomaže odabir transnacionalne ikonografije i modernih likovnih stilova.

24

25

26

27

28

Upozorili su istraživači koje se može svrstati u sociološku perspektivu. Pritom se pozivaju na vrlo rane ideje Georga Simmela (Philosophie des Geldes, Leipzig, 1900). Usp. Anthony Giddens, The Consequences of Modernity (Stanford, Ca.: Stanford University Press, 1990); Nigel Dodd, The Social Life of Money (Princeton, Oxford: Princeton University Press, 2014).

O ulozi kulture i njezinu međunarodnom karakteru vidjeti posebice kod teoretičara kulturnoga nacionalizma.

John Hutchinson, The Dynamics of Cultural Nationalism: the Gaelic Revival and the Creation of the Irish Nation State (London: Allen & Unwin, 1987); John Hutchinson, Modern nationalism (London: Fontana press, 1994).

Usp. i druge koji se bave ulogom kulture u nacionalnoj ideologiji, primjerice: Joep Leerssen, National Thought in Europe. A Cultural History (Amsterdam: Amsterdam University Press, 2006), 186-218; Joep Leerssen, „Nationalism and the cultivation of culture”, Nations and Nationalism, Vol. 12, No. 4 (2006), 559-578.

Usp. J. E. C. Hymans, „The Changing Color of Money: European Currency Iconography and Collective Identity”, 5-31; Jacques E. C. Hymans, „East is East, and West is West? Currency iconography as national-branding in the wider Europe”, Political Geography, Vol. 29, No. 2 (2010), 97-108.

E. Helleiner, The Making of National Money: Territorial Currencies in Historical Perspective, 103. Na primjeru Kenije: Wambui Mwangi, „The Lion, the Native and the Coffee Plant. Political Imagery and the Ambiguous Art of Currency Design in Colonial Kenya”, Geopolitics, Vol. 7, No. 1 (2002), 31-62. Usp. i Cipar, koji je nakon oslobođenja od britanske vlasti 1960. zadržao funtu, a novac je još neko vrijeme izrađivan u Britaniji. Constantina Alexandrou, „The politics of currency and the use of images of the past in the formation of the Cypriot national identity”, Chronika, Vol. 5 (2005), 57.

O važnosti, čak prioritetu međunarodnoga nad nacionalnim u: J. E. C. Hymans, „The Changing Color of Money: European Currency Iconography and Collective Identity”; J. E. C. Hymans, „International patterns in national identity content: The case of Japanese Banknote iconography”, 315-346. Hymansova je teza da upravo zbog potrebe za međunarodnom prepoznatljivošću veći utjecaj na promjene u izgledu novčanice ima razdoblje (stilovi) nego izdavatelj (država).

29

30

Prvi pregled u: Eric Helleiner, „One nation, one money: Territorial currencies and the nation-state”, ARENA Working Paper No. 17 (Oslo: University of Oslo, 1997); E. Helleiner, „Historicising territorial currencies: money and the nation-state in North America”, 309-339. Na primjeru sjevernoameričkih valuta (SAD, Kanada, Meksiko) pokazuje razlike u dinamici prihvaćanja nacionalnoga novca. Navod i prema: V. A. Zelizer, The Social Meaning of Money, 205 („the creation of a centralized, homogeneous, uniform legal tender took enormous and sustained governmental effort”).

Usp. Josh Lauer, „Money as Mass Communication: U. S. Paper Currency and the Iconography of Nationalism”, The Communication Review, Vol. 11, No. 2 (2008), 109-132; Kathleen Loock, „Cold Hard Cash: Paper Money and National Identity”, Margin, Vol. 3 (2014), 12-25. Novac isprva nije tiskala/izdavala državna nego razne privatne banke, koje stavljaju prizore za koje drže da će pobuditi povjerenje (heroji iz rata za nezavisnost, a među običnim ljudima prikazanim u radu začuđujuća je rodna i rasna šarolikost). Danas poznati izgled (predsjednici i zaslužni državnici na licu novčanice) dolar je dobio tek u međuraću.

13

Riječ unaprijed

* Iako se do devedesetih godina 20. stoljeća nacionalni novac činio prirodnim dijelom gospodarskoga života, već su prva istraživanja pokazala da nema ničega posebno „prirodnog” u monetarnoj transformaciji koja je počela tek sredinom 19. stoljeća, trajala desetljećima i bila plod velikih i svjesnih napora.29 Nacionalni novac proširio se iz razvijenijih u sve ostale države svijeta postupno i neujednačenim ritmom, no tijekom sto godina postao je univerzalni svjetski fenomen. Pritom se brže širila ikonografija, a nešto sporije, ovisno o političkim okolnostima, ono što se čini temeljnim preduvjetom – središnja (nacionalna) banka. Naime, nacionalna simbolika na novcu prvi se put pojavila još u vrijeme dviju revolucija – francuske i američke. U Francuskoj su stvoreni i temeljni simboli: nacionalni jezik na natpisima (do tada je bio latinski) i alegorijske figure (s jedne strane simboli naroda, a s druge apstraktnih društvenih vrijednosti: slobode, jednakosti, bratstva), koji su jasno svjedočili o novom vremenu – prelasku suvereniteta s pojedinca (monarha) na narod. To je vidljivo u nestanku lika vladara, kojega zamjenjuju, posebice na američkim novčanicama, znamenite osobe te povijesni ili svakodnevni prizori.30 No ono što je doista bilo novo jest ideja da prikazi na novcu trebaju nešto značiti narodu, znači da nisu, kao do tada, nametnuti „odozgo”. Unatoč tim ranim uzorima, tek se u posljednjim desetljećima 19. stoljeća može govoriti o sustavnom radu države na oblikovanju nacionalnoga imaginarija na novcu. U svoje zlatno doba nacionalna valuta ulazi nakon Prvoga svjetskog rata, kada je postala obveznim dijelom ekonomske politike svake samostalne države. Doduše, punu je afirmaciju postigla tek u drugoj polovini 20. stoljeća, kada su tiskanje vlastitoga nacionalnog novca započele dotadašnje kolonijalne zemlje, a potom devedesetih godina i nove države nastale raspadom višenacionalnih država europskoga „Istočnog bloka” i Jugoslavije. No već je nakon 1918. postala ekonomskim standardom. Od tada se još samo iznimno pojavljuju dva uobičajena načina osporavanja njezine dominacije: upotreba stranoga novca ili subnacionalni novac, ali oba se javljaju tek u situacijama ozbiljne krize, i to kao privremena rješenja dok politički autoritet ne bi konsolidirao nacionalnu valutu. Njezin je položaj bio zajamčen međunarodnim monetarnim konferencijama pod pokroviteljstvom Lige naroda u Bruxellesu 1920. i Genovi 1922. godine. Upravo je nestabilnost prouzročena monetarnim kaosom u zemljama sljednicama Austro-Ugarske Monarhije bila jedan od razloga da se sasvim napusti stara monetarna politika (u kojoj su novčane unije i slobodno bankarstvo igrali važnu ulogu) u korist nove politike temeljene na nacionalnim valutama. Slijedom toga u Bruxellesu je donesena i rezolucija kojom se, među ostalim, predviđa

14

postojanje središnje banke u svakoj državi. Ona je trebala izdavati novac, ali istovremeno postati i razvojnom bankom (odnosno jamčiti gospodarski razvoj, iako su same države u njoj prije vidjele jamstvo sigurnije porezne politike). Uz svesrdnu pomoć stručnjaka Lige naroda, ali i britanskih i američkih financijskih krugova, uskoro su uspostavljene središnje banke u Austriji (1923.), Mađarskoj (1924.), Bugarskoj (1926.), Grčkoj (1927.), Estoniji (1926./1927.) i drugdje u Europi, a isti se proces odvijao i u izvaneuropskim zemljama.31 Narodna banka Kraljevine SHS/Jugoslavije, o kojoj će biti riječi u našem istraživanju, jedna je u tom nizu.

Tijekom 20. stoljeća postalo je obveznom praksom da država na svoj novac stavi simbole vlastitoga identiteta u nadi da će oni komunicirati i s njezinim stanovništvom i s međunarodnom zajednicom. To je činila i Kraljevina SHS/Jugoslavija. Tu odmah treba istaknuti poseban problem s kojim se suočila. Naime, nacionalni novac automatski pretpostavlja postojanje nacionalne države, znači države jedne nacije. U 19. stoljeću doista nastaju jake nacionalne države, koje postaju modelom svima. No čak i u jednonacionalnim državama (odnosno državama u kojima je jedna nacija brojčano dovoljno dominantna da se može govoriti o nacionalnoj državi) proces konstrukcije standardne nacionalne simbolike nije bio jednostavan i tražio je ozbiljne pregovore između političkih skupina. U višenacionalnima je bio iznimno težak i zahtijevao je više vremena i spremnosti na kompromis, a i tada bi rijetko zadovoljio sve strane. Ali u njima je bio možda još i važniji jer se one teško mogu održati bez lojalnosti svih nacionalnih (etničkih) skupina.32 Budući da je Kraljevina SHS/Jugoslavija bila višenacionalna, ona je poseban istraživački problem. Uz uobičajeno pitanje koliko je kao država (izdavatelj) prikazala ulogu društva (naroda) kao glavne novine suvremenoga doba, u njezinu se slučaju postavlja i pitanje kako je riješila problem višenacionalnoga sastava. Drugim riječima, to je pitanje njezina odnosa prema društvu i njegovoj složenoj društvenoj i nacionalnoj strukturi. Ovdje ćemo analizirati načine na koje je Kraljevina SHS/Jugoslavija predstavila sebe kao državu, koliko je imala razumijevanja za šire društvene slojeve, jesu li prikazi na novčanicama odrazili njezinu nacionalnu složenost te koliko su izabrani simboli mogli ostvariti željeni učinak – pobuditi identifikaciju najširih krugova s državom i nacijom (nacijama) simbolički predstavljenima na novčanicama. * U našoj analizi pošli smo od dosadašnjih istraživanja novca Kraljevine SHS/Jugoslavije.

Sustavniji pregledi njegove povijesti tek ukratko donose najvažnije podatke o novčanom dizajnu i ikonografiji. Iznimka su knjige/katalozi Zmage Jelinčiča o dinarsko-krunskim novčanicama 1919. – 1920.33 i Jovana Hadži-Pešića o novcu Kraljevstva/Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije 1919. – 1941. godine34 (obojici su za opis novčanica izvor podataka Službene novine, a Hadži-Pešiću i arhivsko gradivo Narodne banke). Tu su i knjige/kata31

32

33 34

Usp. iscrpan povijesni prikaz u: E. Helleiner, The Making of National Money: Territorial Currencies in Historical Perspective.

Marcela Veselkova i Julius Horvath, „National identity and money: Czech and Slovak Lands 1918-2008”, Nationalities Papers, Vol. 39, No. 2 (2011), 251.

Zmago Jelinčič, Dinarsko kronska serija = Dinar Crown series (Ljubljana: Samozaložba [Vlastita naklada], 1997). Јован Хаџи-Пешић, Новац Краљевине Југославије 1918-1941. (Београд: Народна банка Југославије, 1995).

lozi Željka Stojanovića o srpskim i jugoslavenskim novčanicama, u kojima autor donosi najvažnije podatke, uglavnom na temelju Hadži-Pešićevih navoda, ali i arhivskoga gradiva Narodne banke i vlastitih istraživanja.35 O dizajnu i ikonografiji novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije pisano je nesustavno, najčešće usput, u sklopu – uglavnom kraćih – prikaza izrade i likovnih karakteristika jugoslavenskoga novca.36 Među njima se ističu članci Jovana Hadži-Pešića o slikaru Paji Jovanoviću i njegovu dizajnu novčanice od 1.000 dinara iz 1931.37, Bogdana Šarunca o ikonografiji novčanice od 100 dinara iz 1934. (ratne novčane rezerve)38, Miodraga Kirsanova o 35

36

38

15

Riječ unaprijed

37

Жељко Стојановић, Новчанице Народне банке 1884-2004 (Београд: Југословенски преглед, 2004), [5463, 66-70, 82-91]; Željko Stojanović, Nacionalni katalog novčanica Srbije i Jugoslavije = Standardkatalog für das Papiergeld Serbiens und Jugoslawiens = Standard Reference Guide to Serbian and Yugoslav Paper Money (Beograd: Sanimex, 2007), 76-103.

Usp. Siniša Bizović, „Tužna povijest jednog dinara”, Start magazin (Zagreb), br. 526, 18. 3. 1989., 44-47; Nebojša Bugarinović i Jugoslav Ćosić, „Dinar naš svagdašnji”, Start magazin (Zagreb), br. 551, 3. 3. 1990., 80-82; Vladimir Geiger, „Ikonografija i dizajn novčanica (od dinara SHS do hrvatskog dinara)”, Obol, god. XXX, br.

44 (1992), 6-8; Željko Stojanović, „Velika umetnička dela na malom formatu i u velikom tiražu”, Numizmatički časopis Dinar, br. 3 (1996), 37-39; Vera Turković, „Uloga novca u promidžbi kulturnog identiteta”, Društvena istraživanja, god. 5, br. 5-6 (25-26) (1996), 977-988; M.[irjana] Benjak, V.[esna] Požgaj-Hadži i J.[erica] Ziherl, „Semantičko i likovno čitanje novčanica ili znači li novčanica samo materijalnu vrijednost” / „Semantic and Artistic Close Reading of Banknotes or do Banknotes Imply just a Material Value”, u: INCC 2004. Zbornik radova 4. međunarodnog numizmatičkog kongresa u Hrvatskoj 20.-25. rujna 2004. Stari Grad (Pharos), otok Hvar = Proceedings of the 4th International numismatic Congress in Croatia September 20-25, 2004 Stari Grad (Pharos), the island of Hvar, gl. ur. Julijan Dobrinić (Zagreb: Hrvatsko numizmatičko društvo – Opatija: Numizmatički studio Dobrinić & Dobrinić, 2005), 21-32 / 33-43; Mileta Prodanović, „Dreimal Jugoslawien auf Banknoten”, u: Neue Staaten – neue Bilder? Visuelle Kultur im Dienst staatlicher Selbstdarstellung in Zentral- und Osteuropa seit 1918, hrsgg. Arnold Bartetzky, Marina Dmitrieva, Stefan Troebst (Köln; Weimar; Wien: Böhlau Verlag, 2005), 291-300; Mileta Prodanović, „Kako čitati novčanice”, http://bif.rs/2014/07/mileta-prodanovic-kako-citati-novcanice/ (pristupljeno 20. 4. 2017.) ili Милета Продановић, „Како читати новчанице”, https://www. nb.rs/view_file.php?file_id=971 (pristupljeno 20. 4. 2017.); Ivan Škrabo, „Novčanica od 500 dinara 1939. bez pretiska. Postoji li 5.440 nepretisnutih primeraka novčanice 500 dinara sa datumom 6.5.1939?”, Numizmatički časopis Dinar, br. 29 (2007), 34-36; Adam N. Crnobrnja, „Govor novca”, http://www.yurope.com/zines/ republika/arhiva/2002/279/279_18.html (pristupljeno 20. 4. 2017.); Sonja Ćirić, „Umetnost na banknotama: Kratka likovna istorija dinara”, http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1131661 (pristupljeno 20.

4. 2017.); Ljiljana Bakić, „Паја Јовановић, дизајнер новчаница Краљевине Југославије” / „Paja Jovanović, dizajner novčanica Kraljevine Jugoslavije”, http://notafilija-numizmatika-paja2609.blogspot.hr/2013/06/paja-jovanovic-dizajner-novcanica.html (pristupljeno 10. 3. 2017.); Весна Ковач, „Израда новчаница Народне банке Србије у Банци Француске 1885-1930.”, https://finansijskoposlovanje.files.wordpress.com/2013/09/ novcanice-iumetnici-sr.pdf (pristupljeno 10. 1. 2018.); Народни музеј Лесковац, Папир говори. Новац Србије и Југославије 1887 – 1996. Каталог папирног новца из нумизматичке збирке Народног музеја Лесковац, Аутор каталога и изложбе: Небојша Димитријевић (Лесковац: Народни музеј, 2019); Milorad Stokin, „Notafilija. Novčanice Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”, http://fragmentikulture.com/novcanice-kraljevine-srba-hrvata-i-slovenaca/ (pristupljeno 10. 7. 2018.) i Milorad Stokin, „Notafilija. Novčanice Kraljevine Jugoslavije”, http://fragmentikulture.com/novcanice-kraljevine-jugoslavije/ (pristupljeno 10. 7. 2018.); „Југословенски динар”, https://sr.wikipedia.org/wiki/Југословенски_динар (pristupljeno 15. 7. 2018.). Јован Хаџи-Пешић, „Преписка Паје Јовановића око његовог цртежа за новчаницу од 1000 динара из 1931. године”, Годишњак града Београда, књ. XXXV (1988), 219-255.

Bogdan Šarunac, „Ikonografija novčanice Kraljevine Jugoslavije od 100 dinara iz 1934. godine”, Numizmatički časopis Dinar, br. 26 (2006), 47 ili „Ikonografija novčanice Kraljevine Jugoslavije od 100 dinara iz 1934. godine”, http://klubkolekcionara.blogspot.hr/2010/01/ikonografija-novcanice-kraljevine.html (pristupljeno 10.

1. 2018.).

novčanici od 100 dinara iz 1920., odnosno iz 1929. godine39 i Ivane Živančević-Sekeruš o simbolici srpskih i jugoslavenskih novčanica40. Pozornost zaslužuje i niz članaka Svetlane Pantelić o novcu Kraljevine Srbije, Kraljevstva/Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije.41 Nešto sustavniji i opsežniji prikazi dizajna i ikonografije novca Kraljevine SHS/Jugoslavije 1919. – 1941. članci su Vladimira Geigera i Suzane Leček.42 Treba ipak upozoriti na to da se u malobrojnim radovima koji opširnije prikazuju dizajn i ikonografiju jugoslavenskoga novca ponekad mogu naći proizvoljna i znanstveno neutemeljena tumačenja.43 Temeljni i najvažniji izvor za istraživanje dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije jesu Službene novine, u kojima su objavljivani opisi novčanica prilikom njihova puštanja ili povlačenja iz optjecaja. Međutim, riječ je o tehničkim opisima, koji su 39

40

41

16

42

43

Miodrag Kirsanov, „100 dinara – Jedna priča” = „100 Dinars – One Story”, Bankar, god. 8, br. 29 (2015), 104110.

Ivana Živančević-Sekeruš, „Banknote Imagery of Serbia”, u: Balkan Memories. Media Constructions of National and Transnational History, ed. Tanja Zimmermann (Bielefeld: Transcript Verlag, 2012), 41-48.

Svetlana Pantelić, „Najstarije novčanice Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije” = „The oldest Banknotes issued by the Privileged National Bank of the Kingdom of Serbia”, Bankarstvo, vol. 43, br. 6 (2014), 146-[155]; Svetlana Pantelić, „Desetica iz 1887. i 1893. godine” = „Ten Dinar Banknote from 1887 and 1893”, Bankarstvo, vol. 44, br. 1 (2015), 108-[111]; Svetlana Pantelić, „Novčanice od 20 i 100 dinara iz 1905. godine” = „The 20- and 100- Dinar Banknotes from 1905”, Bankarstvo, vol. 44, br. 4 (2015), 136-[143]; Svetlana Pantelić, „Miloš Obilić – zaštitni znak novčanice od 5 dinara (1916-1918.)” = „Miloš Obilić – Trademark of the 5-Dinar Banknote (1916-1918)”, Bankarstvo, vol. 45, br. 4 (2016), 178-185; Svetlana Pantelić, „Novčanica od 1 i pola dinara iz 1919. godine – prvi novac Kraljevine SHS” = „The 1-Dinar and 1/2-Dinar Banknotes from 1919 – The first Banknotes of the Kingdom of SCS”, Bankarstvo, vol. 46, br. 2 (2017), 130-139; Svetlana Pantelić, „Dinarsko-krunske novčanice” = „Dinar-Crown Banknotes”, Bankarstvo, vol. 46, br. 3 (2017), 130-141; Svetlana Pantelić, „Prvi kovani novac novoosnovane Kraljevine SHS iz 1920. godine” = „The First Coins of the Newly Established Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes from 1920”, Bankarstvo, vol. 46, br. 4 (2017), 160-165; Svetlana Pantelić, „Amerikanka” = „The American”, Bankarstvo, vol. 47, br. 1 (2018), 98-105; Svetlana Pantelić, „Novčanice od 100 i 1000 dinara Narodne banke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1920. godine” = „100- and 1000-Dinar Banknotes of the National bank of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes from 1920”, Bankarstvo, vol. 47, br. 2 (2018), 92-99; Svetlana Pantelić, „Palčica” = „Thumbelina”, Bankarstvo, vol. 47, br. 3 (2018), 88-93; Svetlana Pantelić, „Novac od nikla iz 1925. godine” = „Nickel Coins from 1925”, Bankarstvo, vol. 47, br. 4 (2018), 134-143; Svetlana Pantelić, „Desetodinarka – poslednja novčanica Kraljevine SHS i prva Kraljevine Jugoslavije” = „The 10-Dinar Banknote – The last Banknote of the Kingdom of SCS and the first Banknote of the Kingdom of Yugoslavia”, Bankarstvo, vol. 48, br. 2 (2019), 82-91; Svetlana Pantelić, „Šta sve čini izuzetnom novčanicu od 1.000 dinara Narodne banke Kraljevine Jugoslavije” = „What makes the 1,000-Dinar Banknote of the National bank of the Kingdom of Yugoslavia Extraordinary”, Bankarstvo, vol. 48, br. 3 (2019), 66-77.

Vladimir Geiger, „Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije jugoslavenskih novčanica, 1919.-1929.”, u: Jugoslavija između ujedinjenja i razlaza. Hrvatsko-srpski odnosi u kontekstu društvenog razvoja dve Jugoslavije 1918-1991, ur. Bojan Dimitrijević, Mario Jareb (Beograd: Institut za savremenu istoriju – Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018), 67-106 i Vladimir Geiger i Suzana Leček, „Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije novčanica Kraljevine Jugoslavije, 1929.-1941. godine. Novčanice Narodne banke Kraljevine Jugoslavije – ratne novčane rezerve (novčanice ‘za potrebe zemaljske odbrane’ i ‘za potpuno izvanredne potrebe’)”, Numizmatičke vijesti, god. 61, br. 72 (2019), 122-156.

Primjerice u: Sandra Maljavac, Problemi interpretacije vizualnih elemenata novčanica: jugoslavenski dinar u kontekstu političke ikonografije (diplomski rad, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci, Odsjek za povijest umjetnosti, 2015), https://repository.ffri.uniri.hr/islandora/object/ffri%3A62/datastream/PDF/view (pristupljeno 10. 1. 2018.). Na to je upozoreno u: V. Geiger, „Politička i ideološka pozadina dizajna i ikonografije jugoslavenskih novčanica, 1919.-1929.”, 70.

vrlo sažeti u opisu likova i znakova prikazanih na novcu (bez objašnjenja njihova značenja), a k tome ponekad i nepotpuni (što se tiče detalja).

Novac Kraljevstva/Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije od 1919. do 1941. (odnosno 1943. godine) donosi mnoštvo simboličkih poruka na više razina, a njihovim iščitavanjem možemo razumjeti državnu, nacionalnu, gospodarsku i kulturnu te ponajprije političku i ideološku usmjerenost jugoslavenske monarhije, kao i najvažnije mijene koje je prolazila.

44

Usp. W.[illibald] Kranister, Die Geldmacher International (Wien: Edition S, Verlag der Österreichischen Staatsdruckerei, 1989) ili W.[illibald] Kranister, The Moneymakers International (Cambridge: Black Bear Publishing Limited, 1989).

17

Riječ unaprijed

* Kako bismo svima omogućili što širi uvid u temu koju smo istražili, najveći dio našega rada zauzima podrobna analiza novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije. Proces osmišljavanja i stvaranja novčanica nastojali smo zahvatiti što šire, pa prikazujemo ne samo redovne novčanice, nego i lokalne (čiji izdavatelj nije država) u neposrednom poraću, zatim neprihvaćene prijedloge, rezervne novčanice (ratne novčane rezerve), a pregled završavamo londonskom emisijom (novčanicama izbjegličke vlade izdanima 1943., tijekom Drugoga svjetskog rata). Željeli smo tako ocrtati prilike u kojima novčanice nastaju, upozoriti na izravne međunarodne utjecaje, ali i na unutarnje političke prilike, koje su ipak imale najvažniji utjecaj na ikonografska rješenja.

U ovom dijelu donosi se niz podataka koji će zanimati i numizmatičare. Naime, nacionalni novac nije samo dio vizualnoga identiteta pojedine države/nacije, nego predstavlja i vrhunac grafičke tehnologije u trenutku izrade. Razumljivo, uvijek se tražilo i što privlačnije (pa i modernije) likovno rješenje. U opisu pojedine novčanice nastojali smo stoga dati što iscrpnije podatke o procesu nastanka, kao i uobičajeni materijalni opis. O izgledu kovanica i novčanica u pravilu odlučuju povjerenstva nacionalnih banaka, i to na temelju različitih prijedloga dizajna i ikonografije. Pritom autor likovnoga rješenja novca, uz stalne i zadane elemente, najčešće dobiva smjernice u odabiru glavnih motiva. Sama izrada novčanice spoj je umjetničkoga i tehnološkoga rada, u kojem su brojni podaci prikazani u ograničenom, malom formatu. Sve zadane slikovne i tipografske elemente autor treba estetski uklopiti na novčanici, poštujući tehnološke i sigurnosne zahtjeve. Da bi se spriječila ili barem znatno otežala izrada lažnih novčanica, njihova gravura i tisak izvode se na poseban način, upotrebom sigurnosnoga papira, najčešće s vodenim znakom. Koriste se i posebne boje i tisak, a kvaliteta izvedbe ovisi o tehničkim i materijalnim mogućnostima. Sve to čini cjelinu – novčanice su svojom tehničkom izvedbom, likovnim izrazom i ikonografijom odraz vremena u kojem su nastale.44 U analizi smo stoga donijeli i neke podatke o tehničkoj izvedbi i upozorili na pojedina likovna rješenja (iako samo kao naznaku da se novim stilom sugerira državni modernitet).

Ipak, osnovni nam je cilj bila analiza ikonografije novčanica. Ona je detaljno provedena za svaku pojedinu novčanicu, a rezultati su sumirani u završnom poglavlju. U njemu smo nastojali odgovoriti na nekoliko pitanja: koji se motivi javljaju na novčanicama, na koji način prikazuju državu i društvo (društvenu, nacionalnu, rodnu strukturu), pripadaju li jednoj (i kojoj) naciji ili ulaze li u zajednički imaginarij.

* U istraživanju o dizajnu i ikonografiji novčanica Kraljevstva/Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije literaturom, korisnim mišljenjima te upućivanjem na razne izvore podataka umnogome su nam pripomogli: prof. dr. Mihael Antolović (Univerzitet u Novom Sadu, Pedagoški fakultet u Somboru), dr. sc. Dragomir Bondžić i dr. sc. Milan Gulić (Institut za savremenu istoriju, Beograd), dr. sc. Zoran Janjetović (Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd), dr. sc. Mario Jareb i dr. sc. Branko Ostajmer (Hrvatski institut za povijest, Zagreb), prof. dr. sc. Tihana Petrović (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju), Edgar Fabry, Boris Prister i Marko Šarinić (Hrvatsko numizmatičko društvo, Zagreb). Koristimo i ovu priliku da bismo im iskazali svoju zahvalnost.

18

ZAKLJUČNA RIJEČ

203

Zaključna riječ

Znanstvena istraživanja upozorila su na to da novac nema samo gospodarsko značenje, nego i društvenu i povijesnu dimenziju te da je od svojega nastanka korišten i u promidžbi.

To vrijedi i za novac kojim se danas pretežno služimo, a poznat je pod nazivom nacionalni novac. Svijest o povijesnoj promjenjivosti utjecala je na njegovu definiciju kao razmjerno kratkotrajnoga, promjenjivoga i možda prolaznog fenomena koji je nastao s nacionalnom državom u 19. stoljeću, a mogao bi nestati sa 21. stoljećem. S druge strane, njegova društvena (promidžbena) uloga stavila je pred istraživače niz pitanja o odnosu novca i nacionalne politike u najširem smislu. Istraživanja započeta devedesetih godina 20. stoljeća stavila su u prvi plan pitanje uloge novca u legitimiziranju države pred njezinim građanima i pred međunarodnom zajednicom, homogeniziranju njezina stanovništva i potvrđivanju njegova identiteta (nacije).

Od raznih pristupa ovom sve složenijem istraživanju ovdje smo se ponajviše koristili onim koji Emily Gilbert i Eric Helleiner nazivaju kulturološkim (cultural perspective) jer pristupa novcu kao kulturnom fenomenu koji nosi neko društveno značenje. Unutar toga pristupa veliki broj istraživanja bavio se vizualnom prezentacijom države i nacije, odnosno ikonografijom. Pritom se više uzimao u obzir papirnati novac – novčanice, koje mogu utjeloviti složeniju simboliku nego kovanice. One su se pokazale iznimno zahvalnima za analizu jer je nužnost sažimanja prisilila izdavatelje novčanica da cjelokupni nacionalni imaginarij predstave u nekoliko slika.

U našem smo istraživanju postavili pitanje kako je to na svojim novčanicama činila Kraljevina SHS/Jugoslavija 1918. – 1941. godine. Drugim riječima, postavili smo pitanje odnosa države prema društvu i njegovoj složenoj socijalnoj i nacionalnoj strukturi, odnosno na koji je način Kraljevina SHS/Jugoslavija predstavila sebe kao državu, koliko je imala razumijevanja za šire društvene slojeve, jesu li prikazi na novčanicama odrazili njezinu nacionalnu složenost te koliko su izabrani simboli mogli ostvariti željeni učinak – pobuditi identifikaciju najširih krugova s državom i nacijom (nacijama) simbolički predstavljenima na novčanicama.

Da bismo omogućili što širi uvid u temu koju smo istražili, najveći dio našega rada zauzima podrobna analiza novčanica Kraljevine SHS/Jugoslavije. U središtu istraživanja su redovne novčanice, rezervne novčanice (ratne novčane rezerve) i novčanice „londonske” emisije (novčanice izbjegličke vlade izdane 1943., u vrijeme Drugoga svjetskog rata).

Detaljno je analizirano devet zamjenskih (dinarskih i dinarsko-krunskih), sedam redovnih, šest rezervnih te šest „londonskih” dinarskih novčanica. Proces osmišljavanja i stvaranja novčanica nastojali smo staviti u širi kulturni kontekst, pa smo prikazali i lokalne novčanice u neposrednom poraću (izdavatelj nije država), zatim neprihvaćene prijedloge, ali i pojavu nekoga motiva na sličnom mediju (markama) ili u drugom vremenu (do današnjih novčanica država sljednica Jugoslavije). Željeli smo na taj način ocrtati prilike u kojima novčanice

204

nastaju, upozoriti na izravne međunarodne utjecaje, ali i na unutarnje političke prilike, koje su ipak imale najvažniji utjecaj na ikonografska rješenja. U tom smo dijelu nastojali dati što iscrpnije podatke o procesu nastanka, kao i uobičajeni materijalni opis. U analizu smo stoga uključili i podatke o izdavatelju, mjestu izrade, osobama zaduženim za vizualno oblikovanje (umjetnicima, dizajnerima, graverima) i tehničkoj izvedbi. Ipak, naš je osnovni cilj bila analiza ikonografije novčanica. Ona je detaljno provedena za svaku pojedinu novčanicu te smo uz tehničke podatke donijeli i iscrpan opis svega što je prikazano na novčanici. Opisi objašnjavaju prikaze ljudskih likova i pejzaža, koji su dodatno analizirani i u zasebnom poglavlju. Osim njih obrazložili smo pojavljivanje državnih i kraljevskih simbola (primjerice, proces oblikovanja grba) te upotrebu dekorativnih elemenata. Upozorili smo i na ulogu natpisa, koji jasno odražavaju političke promjene. Naime, tijekom dvadesetih godina na novčanicama je prisutna trojezičnost (srpski – ćirilicom, hrvatski i slovenski – latinicom), iako s jasnom prednošću srpskoga jezika (na licu). No nakon uvođenja diktature 1929. i promjene imena države u Kraljevina Jugoslavija u skladu s proklamiranom ideologijom integralnoga jugoslavenstva trojezičnost nestaje s novčanica, a natpisi su isključivo na srpskom jeziku (u pravilu na licu ćirilicom, a na naličju latinicom).

Ovdje je upozoreno i na povijest institucija zaduženih za izdavanje novca te na presudan utjecaj tradicije Kraljevine Srbije, koju je Kraljevina SHS/Jugoslavija preuzela i nastavila. To se vidi u kontinuiranom korištenju nekih ikonografskih i dizajnerskih rješenja s novčanica Privilegovane narodne banke Kraljevine Srbije na novčanicama Kraljevine SHS ne samo tijekom prijelaznih dvadesetih godina, nego i poslije na novčanicama Kraljevine Jugoslavije. Potvrda je to usmjerenoga nastojanja kojim je srbijanska novčarska ikonografija s kraja 19. i početka 20. stoljeća postala obrazac u novostvorenoj južnoslavenskoj državi.

Osim toga, tijekom dvadesetih godina nastavljena je i praksa da se novčanice izrađuju u Banque de France (jedina je iznimka novčanica od 10 dinara iz 1920., koja je izrađena u American Bank Note Company u New Yorku). Otuda i sličnost u ikonografiji i dizajnu s francuskim, ali i novčanicama drugih država za koje je ta banka radila u drugoj polovini 19. i prvim desetljećima 20. stoljeća. Utjecaj je vidljiv u likovnom oblikovanju i sličnom klasičnom antičko-renesansnom ikonografskom inventaru (klasični alegorijski likovi i simboli, od kojih su posebice popularni Merkur/Hermes kao simbol trgovine i Cerera/Demetra kao simbol zemljoradnje i plodnosti). Taj je utjecaj izrazit na prvim dinarsko-krunskim novčanicama Ministarstva financija Kraljevstva SHS iz 1920. godine. Stilski utjecaj osjeća se i na novčanicama koje je od 1930. tiskao novoosnovani Zavod za izradu novčanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije, pa i napuštanje klasične antičko-renesansne ikonografije u korist običnom čovjeku razumljivijih, realističnih prikaza samo odražava opće trendove.

Rezultati analize sumirani su u završnom poglavlju. Ovdje je najprije upozoreno na odnos izdavatelja (države) prema korisnicima novca. Pokazalo se da država nije slijedila osnovno načelo izdavanja novca: izabrati motive koji bi bili poznati i popularni, barem za većinu stanovništva. Pritom nije uvažila pozitivne onovremene primjere država koje su rješavale sličan problem nacionalne složenosti (Velika Britanija, Švicarska, Belgija, Čehoslovačka), nije se odlučila ni za potpuno novi početak (novo ime valute i nova ikonogra-

205

Zaključna riječ

fija), nego se oslonila na tradiciju Kraljevine Srbije i naglasila njezin kontinuitet, a sasvim zanemarila sve druge sastavnice.

Naša je analiza uključila samo glavne motive – ljudski lik i pejzaž, jer oni mogu izraziti složenu poruku o (samo)definiciji izdavatelja, odnosno države te njezinu odnosu prema društvu, a nisu posebno razmatrani ostali elementi (državni simboli, guilloche i natpisi) iako i oni mogu biti nositelji značenja. Pošli smo od teze Jacquesa E. C. Hymansa po kojoj ikonografija na novčanicama raznih država pokazuje velike sličnosti u isto vrijeme, a drastične promjene tijekom sto godina. On je pokazao kako je društveni zahtjev za jednakost vodio prema pomicanju fokusa s države na društvo, a dao je i svoju periodizaciju. Stoga smo pokušali ustanoviti koliko se novčanice Kraljevine SHS/Jugoslavije uklapaju u ono što Hymans drži karakterističnim za međuraće, a to je smanjivanje pojavljivanja simbola države i porast značenja motiva koji prikazuju društvo. Pritom smo postavili tri pitanja o odnosu države i društva. Prvo je kako država predstavlja samu sebe i kakav ima odnos prema socijalnoj, nacionalnoj i rodnoj strukturi društva, drugo je pitanje kako određuje svoj prostor, a treće kako uspostavlja vremenski kontinuitet (povijest – sadašnjost – budućnost).

Ljudski lik u pravilu je središnji motiv na novčanicama, najčešći je i nosi najvažnije poruke, a to vrijedi i za novčanice Kraljevine SHS/Jugoslavije. Istraživanje je pokazalo da se razmjerno najčešće javljaju alegorije, slijede poznate osobe, a najmanje su zastupljeni anonimni predstavnici neke društvene skupine. Zadržavanje važne uloge alegorijskih prikaza, koji u pravilu simboliziraju državu, pokazuje da se na novčanicama nije slijedilo glavne procese vremena – uključivanje društva. Sličan zaključak izveden je iz analize prikaza konkretnih osoba na novčanicama. Sveukupno, prikazi stvarnih osoba ostali su rijetki, a većina njih (predstavnici dinastije) zapravo je utjelovljivala državnu moć, što ih drastično razlikuje od europskih trendova, u kojima motivi stvarnih osoba predstavljaju društvo, njegovu zajedničku povijest ili neka velika postignuća. Jedine konkretne osobe koje se javljaju uz pripadnike dinastije Karađorđevića isključivo su srbijanski povijesni heroji. U najmanjem broju slučajeva ljudski lik prikazivao je društvo, odnosno određeni društveni stalež, naciju ili rod. Zaključno možemo reći da motiv osoba (poznatih ili anonimnih predstavnika neke djelatnosti) pokazuje najveći otklon od europskih trendova. Pružao je najbolju mogućnost prikazivanja društva, pa njegova slaba zastupljenost, čak i razmjeran pad učestalosti pojavljivanja, pokazuje primat drugoga motiva – države i njezine političke moći. Posebno upada u oči izbjegavanje izravnoga prikaza složene nacionalne strukture. No drugim je načinima (motivom seljaka u nošnji, koja se tada držala simbolom nacionalnoga identiteta) omogućena dominacija simbola srpske nacije. Oni dominiraju ne samo dvadesetih godina, nego i nakon što to službena ideologija više nije dopuštala, i to zadržavanjem u optjecaju jedne od najvažnijih (najčešćih) novčanica, sa seljakom koji ima karakteristična srbijanska obilježja (100 dinara iz 1929.). Što se rodne strukture tiče, možemo reći da ona odgovara ikonografskim rješenjima drugih država. Ženski lik u pravilu se javlja kao alegorija, a jedina je iznimka prikaz kraljice Marije Karađorđević. Međutim, ona ovdje simbolizira dinastiju i državu, a ne posebna ženska postignuća. Za razliku od ženskih, muški su likovi češće konkretni (imenovani) heroji, pa se potvrđuje nepromijenjeno patrijarhalni karakter društva.

U nastavku su analizirane još dvije velike teme povezane s modernom državom i nacionalnom ideologijom, a to su prostor i vrijeme. Naime, obje vežu svoje postojanje uz

206

određeni prostor (i pravo na njega) i zajedničku povijest svojih građana. Analiza je pokazala da se motivi prostora odnose gotovo isključivo na državu, odnosno trebaju potvrditi njezin autoritet nad (u stvarnosti heterogenim) prostorom. Naglasak je na sadašnjosti, no neki motivi imaju povijesne konotacije. Prostorni motivi potvrdili su ono što je pokazala analiza ljudskih likova, a to je, kao prvo, da motivi države učestalošću i položajem (lice novčanice) uvelike nadmašuju one koji simboliziraju društvo, a kao drugo, da ta država nije uravnotežila odnose moći između raznih nacija ili se barem pokazala kao nacionalno/povijesno neutralna. Pokazalo se jasnim njezino preferiranje srbijanskoga etnopejzaža (Beograd, Gračanica, Kajmakčalan i dr.). Hrvatski motivi javljaju se marginalno, u podređenom položaju te s ambivalentnom ili jugoslavenskom simbolikom, a slično je i sa slovenskim motivima.

Novčanice trebaju potvrditi moć izdavatelja nad još jednom dimenzijom – vremenom.

Analiza je pokazala da je poveznica povijest – sadašnjost – budućnost ovdje ozbiljno narušena. Na novčanicama nema zajedničkih heroja ni povijesti, a time ni glavnih uporišta za zbližavanje, koje bi ikonografija trebala poticati koristeći kolektivna sjećanja i nacionalnu kulturu. Ono što je na njima povijesno, imalo je neko značenje samo za jednu (srbijansku) naciju. Možemo zaključiti da u svijetu u kojem je povijest bila iznimno važna izdavatelj nije iskoristio njezin potencijal stvaranja zajednice. Stoga na novčanicama primjećujemo hipertrofiranu ulogu države i sadašnjosti, selektivnu upotrebu povijesti (povijesne tradicije samo jedne prethodne države i nacije, odnosno Kraljevine Srbije) te marginalizaciju i ambivalentno korištenje simbola ostalih priznatih nacija (hrvatske i slovenske).

U posljednjem dijelu analize pokušali smo prikazati korisničku perspektivu proširujući ili sumirajući naše spoznaje o tri aspekta odnosa korisnika i novca. Prvo je dostupnost novca, drugo je gospodarski kontekst (gospodarska politika) i treće je pitanje cjelovitoga dojma na korisnike. Naravno, korisnici nisu činili jedinstvenu skupinu, pa je još jednom upozoreno na njezinu socio-gospodarsku složenost i činjenicu da je u tadašnjoj Hrvatskoj živjelo 75% seljaštva (u cijeloj državi udio je bio i viši). Sudeći prema prihodima većine seljačkih domaćinstava, oni su mogli doći u kontakt samo s manjim apoenima u dinarsko-krunskoj vrijednosti te novčanicama od 10 i 100 dinara. Novčanice od 1.000 dinara, a onda i simboli na njima, bile su namijenjene prvenstveno domaćim imućnim slojevima, ali i međunarodnim poslovnim krugovima. Kao drugo, upozorili smo na gospodarski kontekst, koji je najuže povezan s povjerenjem u izdavatelja. Kratko su prikazani osnovni problemi gospodarske politike, koja je u Hrvatskoj gotovo bez iznimaka doživljena negativnom i diskriminirajućom. Ta nepovoljna gospodarska stvarnost potpuno je poništila moguću pozitivnu poruku ionako rijetkih hrvatskih (i slovenskih) motiva. Napokon, kao treće, još smo jednom podsjetili na novčanice koje su mogle imati utjecaj na ljude onoga vremena i kratko rezimirali javljanje hrvatskih motiva. Pokazali smo da su hrvatski korisnici rijetko mogli na novčanicama vidjeti motive koje bi prepoznali kao svoje. Na redovnim novčanicama oni su se pojavili samo četiri puta, a značenje im je marginalizirano mjestom (naličje), vremenom optjecaja (od dvije do deset godina) te dostupnošću novčanica (u slučaju 1.000 dinara). Potom smo ukratko pokazali kako su mogle djelovati novčanice koje su bile u široj ili dužoj upotrebi (10 dinara, dvije novčanice od 100 dinara i dvije novčanice od 1.000 dinara) i na kojima se moglo vidjeti isključivo državne i srbijanske motive.

Možemo zaključiti da je Kraljevstvo odnosno Kraljevina SHS/Jugoslavija propustila iskoristiti potencijal prikaza na novčanicama ne bi li osigurala povjerenje i legitimitet u očima svojega stanovništva. Veliki je problem pritom bila loša gospodarska politika, koja je uništavala kredibilitet države, a njega neki drže najvažnijim čimbenikom u postizanju povjerenja korisnika. Drugi je problem ležao u samom izboru motiva na novčanicama.

Izdavatelj pri izboru nije vodio računa o cjelokupnom stanovništvu i njegovoj složenosti (prvenstveno nacionalnoj, ali i socijalnoj strukturi), nego je državni kontinuitet temeljio na srbijanskoj povijesti i dinastiji Karađorđevića, a u korištenju simbola vodio računa gotovo isključivo o srbijanskom stanovništvu. Stoga su novčanice mogle ostvariti željenu reakciju kod srbijanskih korisnika, ali su za sve druge ostale nerazumljive, emotivno neutralne ili čak negativne.

207

Zaključna riječ

“GOD SAVE YUGOSLAVIA”

THE POLITICAL AND IDEOLOGICAL BACKGROUND OF THE DESIGN AND ICONOGRAPHY OF BANKNOTES OF THE KINGDOM OF SCS/YUGOSLAVIA

209

“God Save Yugoslavia” ...

Scholarly research warns us that money not only has economic meaning, but social and historical dimensions, as well, and that ever since its inception, it has also been used for promotional purposes. This is even the case with the type of money we mainly use today, commonly known as national currencies. Our awareness of the historical changeability of national currencies has influenced the term’s definition as a relatively short-lasting, changeable, and perhaps even passing phenomenon, which began with the national state in the nineteenth century and could possibly disappear in the twenty-first century. On the other hand, its social (promotional) role has confronted scholars with a number of questions about the relationship between money and national politics in the broadest sense. Studies that began in the 1990s focused on the question of the role of money in the legitimation of the state before its citizens and before the international community, the homogenization of its population, and the confirmation of that population’s identity as a nation.

Of the various different approaches to this increasingly complex research, in this book we have mainly used what Emily Gilbert and Eric Helleiner refer to as the cultural perspective, because they approach money as a cultural phenomenon that has a certain social significance. Using this approach, many studies have addressed the visual presentation of the state and the nation, or its iconography. These studies have dealt more with paper money – banknotes – which can embody more complex symbolism than coins. Banknotes are extremely fruitful subjects for analysis, because the necessity of summarization forces the issuers of banknotes to present the entire national conceptualization in a limited number of images.

In our study, we posed the question of how this was done by the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes (SCS) / Kingdom of Yugoslavia between 1918 and 1941. In other words, we investigated the relationship between the state and its complex social and national structure, including (1) the way in which the Kingdom of SCS/Yugoslavia presented itself as a state, (2) how much understanding it had for broad social strata, (3) whether it presented its national complexity on its banknotes, and (4) how much the chosen symbols could have the desired effect – to awaken the broadest circles to identify with the state and nation (nations) symbolically presented on the banknotes.

To enable as broad an overview as possible of the topic of our research, the first and larger part of this book consisted of a detailed analysis of the banknotes of the Kingdom of SCS/Yugoslavia. Central to our study are regular banknotes, reserve banknotes (wartime currency reserves), and banknotes of the London Emission (banknotes of the Yugoslav gov-

210

ernment-in-exile issued in 1943, during the Second World War). We performed detailed analyses of 9 replacement banknotes (dinar and dinar-crown), 7 regular, 6 reserve, and 6 London dinar banknotes. But in so doing, we made an effort to place the design and creation of the banknotes in their broader cultural context, so we also showed local banknotes issued immediately after the First World War (which were not issued by the state), as well as unaccepted proposals, but also the appearance of a motif on a similar medium (postal stamps) or in different periods (including today’s banknotes of the successor states of Yugoslavia).

In this way, we wanted to sketch the circumstances in which banknotes appear and point out the direct international influences, but also the internal political circumstances, that had the greatest influence on iconographic solutions. In this section, we attempted to give as detailed information as possible about the creation process, as well as an ordinary material description. Therefore, in our analysis we also included data about the issuer, place of issue, individuals in charge of the visual design (artists, designers, engravers), and its technical execution. Still, our basic goal was to analyze the iconography of the banknotes. This we carried out in detail for every single banknote, and along with the technical data, we gave an exhaustive description of everything depicted on each bill. The descriptions clarify depictions of human images and landscapes, which are additionally analyzed in a separate chapter.

In addition to these images, we explained the appearance of state and royal symbols (e.g., the process of designing official coats of arms) as well as the use of decorative elements. We also pointed out the role of the headings, which clearly reflect political changes. During the 1920s, the country’s banknotes were trilingual (Serbian in the Cyrillic script, Croatian and Slovene in the Latin script), though clear preference was given to Serbian (inscribed on the front). However, after the establishment of the 1929 dictatorship and the renaming of the state as the Kingdom of Yugoslavia, in keeping with the proclaimed ideology of integral Yugoslavism, trilingualism disappeared from the banknotes, and from then on, their headings would only be in Serbian (inscribed, as a rule, in the Cyrillic script, with Latin script on the back).

Here we explain the history of the institutions in charge of issuing money, as well as the crucial influence of the tradition of the Kingdom of Serbia, which the Kingdom of SCS/ Yugoslavia took over and continued. This can be seen in the continuous use of certain iconographic and design solutions from the banknotes of the Privileged National Bank of the Kingdom of Serbia (Privilegovana narodna banka Kraljevine Srbije) not only on the banknotes of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenes during the transitional 1920s, but later as well, on the banknotes of the Kingdom of Yugoslavia. This change is a telling confirmation of the focused effort by which Serbian monetary iconography from the late nineteenth and early twentieth century became the model in the newly created South Slavic state. In addition, during the 1920s, the practice of printing banknotes at the Banque de France continued (the sole exception being the ten-dinar banknotes of 1920, which were printed by the American Bank Note Company in New York). Hence the similarity in iconography and design to French banknotes, but also to the banknotes of other countries for whom the Banque de France printed currency during the second half of the nineteenth century and the first decades of the twentieth. The influence is visible in the artistic design and in the similar classical-renaissance iconographic inventory (classical allegorical characters and symbols,

211

“God Save Yugoslavia” ...

among which Mercury/Hermes, as a symbol of trade, and Ceres/Demeter, as a symbol of agriculture and fertility, were especially popular). This influence is evident on the first dinar–crown banknotes of the Ministry of Finance of the Kingdom of SCS, printed in 1920.

The stylistic influence is also noticeable on the banknotes printed, beginning in 1930, by the newly established Banknote Production Institute of the National Bank of the Kingdom of Yugoslavia (Zavod za izradu novčanica Narodne banke Kraljevine Jugoslavije), while the abandonment of classical-renaissance iconography in favor of more understandable, realistic depictions simply reflected general trends of the time.

The results of our analysis are summarized in the second part, in which the attitude of the issuing authority (the state) towards the users of money is first pointed out. We found that the state did not follow the fundamental principle of issuing money: choosing motifs that would be familiar and popular, at least among the majority of the population. Furthermore, they did not take into consideration positive examples of countries that had solved similar problems of national complexity (e.g., Great Britain, Switzerland, Belgium, and Czechoslovakia), nor did they decide upon a completely new beginning (a new currency name with new iconography). Rather, they relied on the tradition of the Kingdom of Serbia and emphasized its continuity, while completely neglecting all other former political entities, but even the other officially recognized nations (the Croats and the Slovenes).

Our analysis included only the main motifs – the human image and the landscape, because they can express a complex message about the (self-)definition of the issuer, that is, the state and its relationship to the society, while other elements (state symbols, guilloche, and inscriptions) were not specifically considered, although they too can be bearers of meaning.

We started with the thesis of Jacques E. C. Hymans, according to which the iconography on the banknotes of different countries exhibits great similarity at one period of time, and drastic change over a hundred years. Hymans showed that the social demand for equality led to a shift in focus from the state to society, as well as devising his own periodization. Therefore, we tried to establish how much the banknotes of the Kingdom of SCS/Yugoslavia fit into what Hymans considers to be characteristic of the interwar period, namely, a reduction in the appearance of state symbols, and an increase in the meaning of motifs depicting society.

In so doing, we posed three questions about the relationship between the state and society.

The first question concerns how the state presents itself and what it has to do with the social, national, and gender structure of society; the second, how the state determines its space; and the third, how it establishes temporal continuity (its history – its present – its future).

In order to answer the first question, we analyzed images of people. Generally, the human image is the central motif on banknotes, it is the most common, and it carries the most important messages – this applies to the banknotes of the Kingdom of SCS/Yugoslavia, as well. This study revealed that allegories are most common, images of famous individuals appear less frequently, and anonymous representatives of social groups are the least represented. Retaining the important role of allegorical depictions, which as a rule symbolize the state, indicates that the banknotes did not follow the main processes of time – the gradual involvement of society. A similar conclusion was drawn from the analysis of the portraits of specific individuals on the banknotes. Overall, portraits of real people remained rare, and most of them (representatives of the dynasty) actually embodied state power, which

212

drastically distinguished them from European trends in which the motifs of real people represent the society, its common history, or some great achievements. The only specific people who appear alongside the members of the Karađorđević dynasty are exclusively heroes from Serbian history. Least frequently, a human image represented society, namely, a certain social class, nation, or gender. In conclusion, we can say that the motif of persons (well-known individuals or anonymous representatives of an activity) shows the greatest deviation from European trends. It provided the best opportunity to portray society, so its minimal representation, and even proportional decline in its frequency of occurrence, shows the primacy of another motif – the state and its political power. The avoidance of any direct representation of the complex national structure is particularly striking. However, in other ways (the motif of peasants in costumes, which was then considered a symbol of national identity) enabled the dominance of symbols of the Serbian nation. They dominated not only in the 1920s but also after the official ideology no longer allowed it, through the continuation of circulation of one of the most important (most common) banknotes, depicting a peasant with characteristic Serbian features (the 1929 100-dinar bill). As for the gender structure, we can say that it corresponded to the iconographic solutions of other countries.

As a rule, the female character appears typically as an allegory, and the only exception is the depiction of Queen Marija Karađorđević. However, here she symbolizes the dynasty and the state, rather than special female achievements. Unlike the female images, male images are more often portraits of concrete (named) heroes, thus confirming the unchanged patriarchal character of society.

The second and third questions address two important topics concerning the modern state and national ideology: space and time. The modern state and national ideology both link their existence to a certain space (and the right to it) and the common history of their citizens.

The analysis showed that motifs of space refer almost exclusively to the state; that is, they should confirm its authority over what, in reality, was a heterogeneous space. The emphasis is on the present, but some motifs have historical connotations. Spatial motifs confirmed what the analysis of human characters showed, and that is, firstly, that the motifs of the state greatly surpass in both frequency and position (the front of the banknote) those that symbolize society, and secondly, that the state did not balance power relations between the different nations, nor did it even prove to be nationally/historically neutral. In other words, its preference for the Serbian ethno-landscape (Belgrade, Gračanica, Kajmakčalan, etc.) proved clear. Croatian motifs appear marginally, in a subordinate position and with ambivalent or Yugoslav symbolism, and the status of Slovene motifs was much the same.

Banknotes are also supposed to confirm the power of the issuing authority over another dimension – time. Our analysis showed that the link here between history, the present, and the future is seriously broken. No common heroes or history appear on the banknotes, and thus no major basis for rapprochement, which iconography in principle should foster using collective memories and national culture. And that which is historical on the banknotes had significance only for one (the Serbian) nation. We can conclude that, in a world where history was extremely important, the issuing authority did not exploit its potential to create a community. Therefore, on the banknotes we notice the hypertrophied role of the state and

213

“God Save Yugoslavia”

the present, the selective use of history (historical traditions of only one previous state and nation, the Kingdom of Serbia), and the marginalization and ambivalent use of symbols of the other recognized nations (Croatian and Slovenian).

In the final part of the analysis, we tried to present a user perspective by expanding or summarizing our insights into three aspects of the relationship between user and money.

The first aspect is the availability of money, the second is the economic context (economic policy), and the third is the question of the overall impression on the users. Of course, the beneficiaries did not form a uniform group, so its socio-economic complexity was once again pointed out, as well as the fact that 75% of the population of Croatia at that time were peasantry (in Yugoslavia as a whole, this percentage was even higher). Judging by the income of most peasant households, they would only have come into contact with smaller denominations of the dinar–kruna currency, as well as banknotes of 10 and 100 dinars. The one-thousand-dinar banknotes, and also the symbols on them, were intended primarily for the wealthy domestic social strata, but also for international business circles. Secondly, we drew attention to the economic context, which is most closely linked to trust in the issuing authority. The basic problems of economic policy, which was perceived as negative and discriminatory in Croatia almost without exception, are briefly presented. This unfavorable economic reality completely nullified the possible positive message of the already rare Croatian (and Slovenian) motifs. Thirdly, we once again reminded of the banknotes that could have had an impact on the people of that time, and we briefly summarized the appearance of Croatian motifs. We showed how Croatian users could rarely see motifs on banknotes that they would recognize as their own. They appeared on regular banknotes only four times, and their significance was marginalized by position (on the backs of banknotes), duration of circulation (from 2 to 10 years), and availability of the banknotes (in the case of 1,000 dinar notes). Then we briefly showed how banknotes that were in wider or longer use (10 dinars, two 100-dinar banknotes, and two 1,000-dinar banknotes) and which bore only state and Serbian motifs could work.

We can conclude that the Kingdom of SCS/Yugoslavia failed to use the potential of banknote images to ensure trust and legitimacy in the eyes of its population. One great problem was the poor economic policy, which destroyed the credibility of the state, which some consider to be the most important factor in achieving trust among users. Another problem lay in the very choice of motifs on the banknotes. The issuing authority did not take into account the entire population and its complexity (primarily national, but also social structure); rather, the state’s continuity was based solely on Serbian history and the Karađorđević dynasty, and in its use of symbols took into consideration almost exclusively the Serbian population. Therefore, the banknotes were able to achieve the desired reaction among Serbian users, but for everyone else they remained incomprehensible, emotionally neutral, or even negative.