Katalog izložbe „GALEB ZOVE ORLA – stigao je HP 2000!" by Hrvatski skolski muzej

SANJA NEKIĆ

KATALOG IZLOŽBE

Koncepcija izložbe Sanja Nekić Stručni suradnik na izložbi i autor multimedijske prezentacije Zorislav Šojat Nakladnik Hrvatski školski muzej Trg Republike Hrvatske 4 10000 Zagreb

Likovni postav izložbe Lana Krpina Tehnički suradnik

www.hsmuzej.hr

Fredy Fijačko

Za nakladnika

Pedagoški program

Štefka Batinić

Ivana Dumbović Žužić

Autorica izložbe i teksta kataloga

Marketing

Sanja Nekić

Marijana Bračić

Autori memoarskih tekstova u katalogu

Katalog i izložbu financirali su:

Tatjana Carev-Maruna

Gradski ured za kulturu Zagreb

Jan Hruška Zorislav Šojat Autorice kataloških opisa Sonja Gaćina Škalamera

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Branka Manin Jelena Miholić Madunović Sanja Nekić Recenzenti

Sponzor

Mr. sc. Tatjana Carev-Maruna Svetozar Nilović Lektura i korektura Gordana Malnar Prijevod sažetka Profiglota d.o.o. Skeniranje i fotografiranje građe Fredy Fijačko Filip Sunđi Likovno oblikovanje kataloga Lana Krpina Priprema za tisak Laser plus d.o.o. Tisak Tiskara Zelina d.d. Naklada

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001013593.

300 primjeraka

ISBN 978-953-7262-21-1

ZAHVALJUJEMO NA SURADNJI Centar za informatiku i računarstvo Instituta Ruđer Bošković, Zagreb Muzej informatike Peek&Poke u Rijeci Retro Info – Udruga za očuvanje informatičke baštine, Zagreb Span, Zagreb Školska knjiga, Zagreb Tehnički muzej Nikola Tesla u Zagrebu Tatjana Carev-Maruna Nikola Dujmović Željko Fernežir Jan Hruška Branimir Makanec Tomislav Mikulić Juraj Mucko Smiljana Narančić Kovač Svetozar Nilović Goran Premec Zorislav Šojat

SADR AJ

UIME NAKLADNIKA

POPIS KRATICA

9 UVOD 11

POČETCI INFORMATIČKOG OBRAZOVANJA

21 REFERALNI CENTAR SVEUČILIŠTA U ZAGREBU I MULTIMEDIJSKI NASTAVNI I ZNANSTVENO-INFORMACIJSKI CENTAR (MMC) 31

PRVA DOMAĆA ŠKOLSKA RAČUNALA

SUSTAVNO I ORGANIZIRANO UVOĐENJE RAČUNALA U HRVATSKE ŠKOLE

47 ZAKLJUČAK 51

IZBOR IZ POVIJESNOG PREGLEDA RAZVOJA RAČUNALNIH UREĐAJA

63 KATALOG 73 SUMMARY 77 LITERATURA 78 SJEĆANJA NA MMC … BILI SMO (I OSTALI) ENTUZIJASTI RAČUNARSKOG VREMENA 79

Bili smo pokretači i svjedoci nove kulture učenja (Tatjana Carev-Maruna)

MMC je bio dobrovoljna škola bez učitelja, bez imenika, bez neopravdanih sati i bez ocjena (Jan Hruška)

Eh ti elektronski mozgovi… (Zorislav Šojat)

UIME NAKLADNIKA

U alegorijskom romanu Richarda Bacha Galeb Jonathan Livingston istoimeni glavni junak neprilagođeni je osobenjak koji sanja o slobodi i slijedi svoj unutarnji glas po cijenu izopćenosti iz jata. Galeb iz naslova naše izložbe zapravo je imenjak Bachova junaka, i to ne slučajno. Ideja slobode i predodžba o tehnologiji koja oslobađa čovjeka bile su misli vodilje Miroslavu Kocijanu, tvorcu hrvatskih računala Galeb i Orao osamdesetih godina 20. stoljeća. Treće računalo iz naslova – HP2000 – stiglo je u Hrvatsku desetak godina prije nego što su proizvedeni Galeb i Orao. Svjesni ovoga kronološkog disbalansa, ostali smo pri sadašnjem naslovu izložbe. Izložbom i katalogom Galeb zove Orla – stigao je HP2000! autorica Sanja Nekić, viša kustosica, predstavlja prva školska računala i početke informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj. Tema je obrađena u četiri cjeline: Početci informatičkog obrazovanja, Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu i Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar (MMC), Prva domaća školska računala te Sustavno i organizirano uvođenje računala u hrvatske škole. Vrijedan prilog temi pruža informativan i kratak povijesni pregled razvoja računalnih uređaja. Kataloški dio teksta sadržava osnovne podatke za 85 eksponata. Zaseban dio publikacije čine tri teksta o sjećanjima na MMC. „Bili smo pokretači i svjedoci nove kulture učenja”, tvrdi Tatjana Carev-Maruna, a Jan Hruška prisjeća se kako je MMC bio „dobrovoljna škola bez učitelja, bez imenika, bez neopravdanih sati i bez ocjena”. Prilog Zorislava Šojata „Eh ti elektronski mozgovi…”, iako najopsežniji, samo je dio većeg memoarskog teksta koji će zasigurno uskoro u integralnom obliku doći do čitatelja. Hrvatski školski muzej ovom izložbom prvi put predstavlja jedan dio svojeg fundusa i podsjeća na pionirsku ulogu uskoga kruga stručnjaka na području računalstva i primjene računala u obrazovanju koji su bili ne samo sljedbenici tehnološkog i pedagoškog razvoja nego i njegovi nositelji. Katalog izložbe ne obrađuje temu monografijski, ali daje relevantan informacijski okvir za daljnja istraživanja ove problematike. Kolegici Nekić iskrene čestitke, a svim suradnicima na ovome projektu velika hvala.

Štefka Batinić

POPIS KRATICA HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti HIDRA – Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija HP – Hewlett Packard IBM – International Business Machines IKT – informacijsko-komunikacijska tehnologija ISIP – Internacionalna stalna izložba publikacija IT – informacijska tehnologija JUS – Jugoslavenski standard KAG – Kibernetska autorska grupa MMC – Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar NASA – National Aeronautics and Space Administration NPK – nastava pomoću kompjutora RC – Referalni centar SAD – Sjedinjene Američke Države SIZ – samoupravna interesna zajednica SRCE – Sveučilišni računski centar SRH – Socijalistička Republika Hrvatska TIOSS – Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava UN – Ujedinjeni narodi

UVOD

Prva računala za potrebe nastave u svijetu počinju se koristiti šezdesetih godina 20. stoljeća, u vrijeme kada se sve više pozornosti posvećuje novim tehnologijama koje bilježe sve brži rast i razvoj. Prvi nastavni projekti pomoću računala ostvareni su na Sveučilištu Illinois u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i poslije u Velikoj Britaniji.1 Informacijsko-komunikacijska tehnologija (IKT), kao mlada disciplina, doživljava procvat tijekom druge polovine 20. stoljeća, a sedamdesetih se godina uporaba računala u nastavi počinje postupno širiti na sve razine obrazovanja. Svrha IKT-a u nastavnom procesu jest pružiti učeniku osnovnu informatičku pismenost, odnosno osposobiti ga za rad na računalu. Informacijsko-komunikacijski sadržaji ulaze u nastavu i kao nastavni predmet – informatika, ali i kao novo nastavno sredstvo – računalo. Projekti uvođenja računala za potrebe nastave intenziviraju se sedamdesetih godina, a Hrvatska u tom trenutku drži korak s drugim europskim zemljama ponajviše zahvaljujući prof. Boži Težaku, začetniku razvoja informacijskih znanosti u Hrvatskoj, i Branimiru Makancu, inženjeru koji je projektirao i programirao prva računala u Hrvatskoj i Jugoslaviji za potrebe nastave. Inženjer Makanec bio je republički savjetnik za suvremenu nastavnu tehniku i projektant raznih uređaja za individualnu i frontalnu programiranu nastavu koji su se koristili u automatizaciji obrazovnog procesa te voditelj više projekata vezanih uz uvođenje računala u nastavu. Zahvaljujući inženjeru Makancu, koji je sakupio veći broj uređaja korištenih u automatizaciji obrazovnog procesa,

1 Bio je to projekt PLATO I, razvijen 1959. godine, u kojem je jedan učenički terminal bio povezan s velikim računalom ILLIAC. Poslije su se razvili projekti PLATO II, u kojem su povezana dva terminala, PLATO III s dvadeset povezanih terminala itd.

Hrvatski školski muzej došao je u posjed vrijedne zbirke za razvoj IKT-a u nastavi u Hrvatskoj. Uređaji će zajedno s dokumentacijom biti predstavljeni na izložbi Galeb zove Orla – stigao je HP 2000 : prva školska računala i početci informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj. Dio izložbe bit će posvećen Multimedijskom nastavnom i znanstveno-informacijskom centru (MMC), u kojem su se prije 45 godina organizirali prvi nastavni sati iz informatike. Na izložbi će biti predstavljena prva školska računala korištena u nastavi, projektirana i izvedena u Hrvatskoj, od kojih su neka unikati ili prototipovi s originalnom dokumentacijom. Posjetitelji mogu vidjeti i/ili prisjetiti se elektroničke učionice, prototipova računala Galeb i Orao kao i računala Ivel Ultra (Impuls 9020), koje je bilo pandan američkom Appleu II, a u vrijeme nastanka, prema tvrdnjama nekih stručnjaka, čak i bolje. Prvi put izložit će se računalo time-sharing HP 2000 i simulator digitalnog i računskog stroja – Digitalni simulator. Računalo time-sharing HP 2000 kupljeno je u Londonu 1972., a vrlo je zanimljiva činjenica da je svoje predstavljanje imalo upravo u Hrvatskom školskom muzeju na prigodnoj izložbi o suvremenim nastavnim pomagalima. Inače, računalo time-sharing HP 2000 imalo je važnu ulogu u formativnim godinama zagrebačkih školaraca, među kojima su bili i budući pioniri razvoja informatičke tehnologije, a Digitalni simulator unikatno je računalo nastalo 1963. kao diplomski rad inženjera Makanca, koje je poslužilo u radu prve izvedbe automatizirane nastave u Hrvatskoj 1964. godine.

POcETCI InFORMATIcKOG OBRAZOVAnJA Pojava i razvoj informatičke tehnologije u drugoj

i razvoj ne samo u SAD-u nego i u zapadnim i

polovini 20. stoljeća nametnuli su potrebu razvoja

srednjoeuropskim zemljama.

informatičkog obrazovanja te postupnu primjenu računala u obrazovnom procesu u školama. Već u prvoj generaciji računala, od 1959. do 1965., na američkim sveučilištima javljaju se prva računala u obrazovanju, no bila su poprilično skupa i malobrojna, a rukovanje njima prilično složeno. Već u drugoj generaciji računala, od 1965. do 1971., uporaba računala u nastavi drastično se

Početci informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj vezani su uz profesore Branka Součeka i Božu Težaka te inženjera Branimira Makanca, entuzijaste koji su svojim zalaganjem i znanjem pridonijeli da se u Hrvatskoj već sedamdesetih godina 20. stoljeća razmatraju mogućnosti uvođenja IKT-a u obrazovne ustanove.

povećala, a nastajanjem time-sharing sustava

Profesor Branko Souček radio je u Institutu „Ruđer

informatičko obrazovanje doživljava revoluciju

Bošković”, znanstvenoj ustanovi usmjerenoj na

Branko Soucek

Branko Souček (Bjelovar, 25. travnja 1930. – Bari, Italija, 12. prosinca 2014.), hrvatski inženjer elektrotehnike koji se bavio kibernetikom, primjenom elektroničkih računala i sl. Godine 1955. diplomirao je na Tehničkom fakultetu, a 1963. doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Institutu „Ruđer Bošković” u Zagrebu. Godine 1960. uveo je prvi sveučilišni kolegij o digitalnim računalima, koji je predavao na Elektrotehničkom i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1972. stekao status redovitog profesora. Bio je istraživač u laboratoriju Brookhaven u Uptonu (1964. – 1970.), redoviti profesor na Državnom sveučilištu u New Yorku (1973. – 1976.) i Sveučilištu Arizona (1984. – 1987.). Kao stručni suradnik radio je u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju te drugim relevantnim institucijama kao što su NASA, UN, IBM… Godine 1977. postaje član suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – HAZU) u Razredu za matematičke, fizičke i kemijske znanosti, a od 2002. dopisni je član HAZU-a. Napisao je mnogobrojne radove iz područja mikroračunala i kibernetike te mu je za znanstveni rad dva puta (1964. i 1969.) dodijeljena Nagrada „Nikola Tesla” za polje tehničkih znanosti. Godine 2012. dobio je Državnu nagradu za životno djelo iz područja tehničkih znanosti.

istraživanja u nuklearnoj fizici, elektronici, kemiji

početke informatičkoga obrazovanja i primjene

i biologiji, u kojem je 1966. osnovao Laboratorij

računala u obrazovnom procesu u Hrvatskoj. Pra-

za kibernetiku. Godine 1955. konstruirao je

teći najnovija zbivanja u svijetu IKT-a, profesor

256-kanalni 16-bitni amplitudni analizator koji je

Težak želio je po uzoru na Nacionalni referalni

zapravo bio specijalizirano digitalno elektroničko

centar za znanost i tehnologiju,2 osnovan 1964.

računalo s fiksnim programima, prvo u Hrvatskoj.

u Washingtonu, u Hrvatskoj osnovati sličnu usta-

Bilo je to laboratorijsko računalo koje se upotre-

novu, jedinstvenu u Hrvatskoj i Jugoslaviji.

bljavalo za znanstvena istraživanja i mjerenja u fizici, a Součekovom ugradnjom brzih digitalnih sklopova u računalnu konstrukciju brzina prikupljanja i analize podataka povećana je za oko tisuću puta. Nakon uspješnog pokušaja profesor Souček unaprijedio je svoje računalo za rad u realnom vremenu te tako stvorio asocijativni analizator – računalo koje je radilo na novom principu i bilo prvo takve vrste u svijetu.

Profesori Souček i Težak već su bili priznati znanstvenici i entuzijasti, svaki na svojem području, kada je tada mladi student Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu 1961. s kolegama osnovao Kibernetičku grupu u sklopu koje je izrađen humanoidni robot TIOSS – Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava. Robota je konstruirao Branimir Makanec, a grupi je trebalo oko godinu dana da ga naprave od dijelova

Profesor Souček smatra se začetnikom i ute-

starih američkih aviona s vojnog smetlišta.

meljiteljem hrvatskog računarstva, a svojim se

TIOSS je bio visok 2,2 metra, u nogama imao

znanstvenim radom i izumima dokazao u svjet-

smještene akumulatore, a pokretala su ga dva

skim razmjerima. Profesor Težak i inženjer Makanec više su bili okrenuti odgojno-obrazovnom području organizirajući

Bozo Tezak

2 National Referral Center for Science and Technology – Library of Congress, Washington, D.C.

Profesor Božo Težak (Varaždin, 27. srpnja 1907. – Zagreb, 16. svibnja 1980.) kemičar je koji je 1930. diplomirao kemiju na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, 1945. doktorirao na Sveučilištu u Ljubljani, a usavršio se na Sveučilištu u Londonu. Godine 1938. utemeljio je Školu za civilnu zaštitu i bio njezin upravitelj (1938. – 1941.), poslije je bio docent na Farmaceutskom fakultetu, a od 1946. predaje na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje od 1952. ima status redovitog profesora. Obnašao je i dužnost dekana od 1953. do 1954. godine. Radio je u Institutu „Ruđer Bošković” i bio pročelnik Odjela fizičke kemije (1954. – 1967.). Urednik je brojnih stručnih časopisa poput Croatica Chemica Acta i Informatologia Yugoslavica. Godine 1967. osnovao je Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu, a pokrenuo je i prvi interdisciplinarni poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentaristike i informacijske znanosti. Napisao je niz znanstvenih radova, a 1970. za svoj rad dobio je nagradu za životno djelo. Godine 1988. ustanovljena je Medalja „Božo Težak”, koja se dodjeljuje istaknutim kemičarima.

Branimir Makanec

Branimir Makanec (Koprivnica, 17. svibnja 1932.), inženjer, projektant i inovator. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1964. boravio je u SAD-u, gdje se upoznao s drugačijim načinom rada s mladima, ali i s činjenicom da djeca imaju slobodan pristup računalu i programiranju. Po povratku u zemlju zalagao se za primjenu računala u nastavnom procesu. Njegovom zaslugom i zalaganjem nabavljen je i instaliran time-sharing HP 2000E, prvo računalo s dijeljenjem vremena na području Hrvatske i Jugoslavije, koje je bilo namijenjeno isključivo za nenumeričku primjenu i primjenu u nastavi i učenju. Makanec je bio i republički prosvjetni savjetnik te je organizirao niz predavanja, savjetovanja i seminara o primjeni računala u obrazovanju, a bio je i voditelj nekoliko projekata vezanih uz uvođenje informatike i računala u obrazovanje. Kao šef razvoja u tvrtki Ivasim iz Ivanić-Grada, projektirao je i razvijao domaće osobno računalo Ivel Ultra, koje se godinama koristilo u školama na području Republike Hrvatske. Na Otvorenom pučkom učilištu u Zagrebu vodio je prve tečajeve za nastavnike vezane uz primjenu računala u obrazovanju. Branimir Makanec za svoj rad primio je brojna priznanja i nagrade, poput plakete „Informatika” 1984., a vlasnik je i nekoliko nagrada za životno djelo: „Faust Vrančić” (1997.), „Dr. Oton Kučera” (2001.), „Dr. Albert Bazala” (2002.) i nagrade Hrvatskog robotičarskog saveza (2018.). Počasni je predsjednik Zagrebačkog računalskog saveza i predsjednik Udruge za poticanje darovitosti djeteta „Bistrić”.

veća elektromotora. Prvi je put TIOSS predstavljen na Zagrebačkom velesajmu 1965., a Makanec se prisjetio „da je TIOSS dijelio prospekte govoreći ‘izvolite’, a kada bi netko uzeo prospekt opet bi ponovio istu radnju. Dakle, nije bio samo daljinski upravljan” (xxx, 2017). Godinu dana poslije radi snimanja televizijske emisije TIOSS je bio predstavljen i na Jelačićevu trgu u Zagrebu, gdje je mogao „razgovarati” s prolaznicima jer je na mjestu usta imao skriveni radioprijemnik koji je putem radiovalova prenosio glas. I dok je TIOSS bio hobi i zabava u stvaranju hrvatskog IKT-a, Makanec je 1963. diplomirao konstruiravši i izradivši simulator digitalnog i računskog stroja – digitalni simulator. Radi se o jedinstvenom i prvom programabilnom računalu napravljenom na području Hrvatske i Jugoslavije, koje je služilo za individualnu programiranu nastavu. Digitalni simulator

kat. br. 18

kat. br. 34

TIOSS – Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava

sastoji se od programske table i velike difuzne

izbacio bombon. Danas se Digitalni simulator

signalne table. Programska tabla ima 1452 mini-

zahvaljujući inženjeru Makancu čuva u Zbirci

jaturne utičnice, a difuzna signalna tabla (56 × 37

školske opreme i predmeta u Hrvatskom škol-

cm) 57 signalnih žarulja od 24 volta. U prvobitni

skom muzeju.

je uređaj još ugrađeno 12 minijaturnih Siemen-

Samo godinu poslije, 1964., inženjer Makanec u

sovih releja, specijalni birač 6 × 25 položaja i mali impulsni generator za pokretanje, 15 tipki s 4 preklopna kontakta, jedan telefonski okretač brojeva, elektromagnetsko brojilo i 3 elektrolit-

Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici u Zagrebu napravio je prvu automatiziranu elektroničku učionicu, u koju je ugradio Digitalni simulator. Elektroničke učio-

ska kondenzatora. Zadatak Digitalnog simulatora

nice bile su nešto novo i drugačije, a služile su

bio je sljedeći: „… stroj treba demonstrirati sve

za automatiziranu frontalnu nastavu. Sastojale

principe rada digitalnih računskih strojeva, treba

su se od nastavničkoga komandnog stola s

obavljati sve četiri računske operacije i rješavati

kojeg se sinkronizirano moglo upravljati dvama

razne logičke zadatke. Mora postojati moguć-

dijaprojektorima, a na projekcijsku površinu se

nost da se stroj programira i tako da demon-

postavljalo pitanje na koje su učenici odgovarali

strira upotrebu digitalnih računskih strojeva u

pomoću respondera odnosno komunikatora.

dijagnosticiranju raznih oboljenja. Za sastavne

Nastava se programirala i upravljala pomoću

elemente treba uglavnom upotrijebiti materijal

magnetofona, koji je posebnim sinkronizacij-

koji se može nabaviti na domaćem tržištu…”

skim signalima upravljao i dijaprojektorima.

(Makanec, 1963, 2). Digitalni simulator izrađen

Iako se moglo upravljati i izravno sa stola, ideja

je u radionicama Zavoda za fizikalnu medicinu

programirane nastave bila je prvenstveno da

i rehabilitaciju u Vinogradskoj ulici u Zagrebu.

nastavnik unaprijed pripremi program, te onda

Poslije je poslužio u automatiziranju rada prve

samo nadzire odvijanje. Tako bi se unaprijed na

elektroničke učionice, uz njega postojao je i

magnetofon snimila nastavna jedinica, ujedno

uređaj koji bi u slučaju točnog odgovora učenika

s upravljačkim impulsima za dijaprojektore, te

Prva elektronička učionica iz 1964. godine

Shema elektroničke učionice

upravljačke impulse za zaustavljanje i čekanje

elektroničke učionice omogućeno je potpuno

odgovora. Komunikatore ili respondere također

automatsko vođenje nastavnog procesa prema

je konstruirao Branimir Makanec, a radilo se o

unaprijed određenom programu, a mogla se

manjim pravokutnim spravama s tipkama A, B,

koristiti za predavanje novih nastavnih sadržaja,

C, D i E, koje su učenicima služile za odgovara-

ali i za testiranje većeg broja učenika odjednom.

nje. Komunikatori su bili spojeni s komandnim

Na takav način bila je omogućena stalna kon-

stolom. Takav način nastave u to vrijeme bio

trola u izvođenju nastavnog procesa i nastavnik

je poprilično neobičan i vrlo inovativan. Preko

je odmah na zaslonu komandnog stola dobio 17

Shema respondera ili komunikatora

informaciju koliko je učenika i koji je učenik dobro

on. Čujte, pojma nemam, rekao sam mu, nisu to

(točno) odgovorio. Na osnovi rezultata nastavnik

dosad tražili od mene pa nisam o tome ni razmiš-

je mogao vidjeti koliko su učenici shvatili gradivo,

ljao. Koliko bi vama to vrijedilo? Kad mi je rekao

mora li se cijela ili dio lekcije ponoviti i sl. Naravno,

iznos, umalo sam pao sa stolice” (Wranka, 2018).

takav je oblik nastave imao i nedostataka, poput

Prva elektronička učionica dvije godine radila je

činjenice da je trebalo programirati nastavni

u nastavi u Eksperimentalnoj elektroničkoj učio-

sadržaj, a za taj pothvat bilo je potrebno i odre-

nici Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju

đeno predznanje. Isto tako, učenici su odgovarali

u Vinogradskoj ulici u Zagrebu, nakon čega je

bez mogućnosti da interpretiraju (obrazlože)

premještena na Pedagošku akademiju, gdje su

svoje odgovore. Prva elektronička učionica imala

se studenti pedagogije susretali i učili o progra-

je 30 komunikatora, a vijest o novom i drugačijem

miranoj nastavi pomoću računala. Autor prvih

načinu izvođenja nastave brzo se proširila te su

programa za programiranu nastavu bio je dr. Ivan

se i druge odgojno-obrazovne institucije brzo

Furlan. Danas se oprema prve elektroničke učio-

zainteresirale za takav način rada. Između 1964.

nice također čuva u Hrvatskom školskom muzeju.

i 1978. inženjer Makanec i KAG (Kibernetska

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća nedo-

autorska grupa) izradili su dvadesetak elektro-

staje znanja i šireg kompetentnog kadra koji bi

ničkih učionica diljem Hrvatske i Jugoslavije. U

se na znanstvenoj i akademskoj razini bavio šire-

Hrvatskoj su bile instalirane u svim većim gra-

njem i poučavanjem IKT-a. Školski sustav prola-

dovima poput Zagreba, Osijeka, Splita, Rijeke

zio je reformu i nije bio spreman ozbiljno uzeti

… Sam Makanec prisjetio se jedne anegdote iz

u obzir uvođenje relativno mlade i nepoznate

tog vremena: „Tako me jednog dana posjetio

discipline u novi nastavni plan i program. Ipak, u

pukovnik Jugoslavenske armije i upitao bih li

drugoj polovini šezdesetih proces informatičkog

mogao načiniti takvu učionicu za obuku pilota

obrazovanja u Hrvatskoj započinje osnivanjem

i zrakoplovnog osoblja na Zrakoplovnoj akade-

interdisciplinarnog poslijediplomskog studija

miji u Zadru. Zašto ne, rekao sam, nije to neki

informacijskih znanosti i uvođenjem prvih raču-

problem. A koliko biste vi za to tražili, pitao me

nala za potrebe nastave.

Rad u prvoj elektroničkoj učionici

REFERALnI CEnTAR SVEUcILIsTA U ZAGREBU I MULTIMEDIJSKI nASTAVNI I ZnAnSTVEnO-InFORMACIJSKI CEnTAR (MMC) U vrijeme kada je profesor Težak uspio realizi-

na prikupljanju i korišćenju biografskih (osobnih

rati ideju i osnovati Referalni centar Sveučilišta

i organizacijskih), bibliografskih (općih i speci-

1967. godine, u Zagrebu već djeluje Internaci-

jalnih), bibliotekarskih (referentnih i centralno

onalna stalna izložba publikacija (ISIP), Centar za

kataložnih) te dokumentacionih (referatnih i

studij bibliotekarstva, dokumentaristike i infor-

indeksnih) informacija s pomoću konvencional-

macijskih znanosti kao dio interdisciplinarnog

nih i nekonvencionalnih metoda i tehnika” (Težak

poslijediplomskog studija u sklopu Prirodoslov-

i sur., 2007, 296-297).

no-matematičkog fakulteta te dvije elektroničke

Godine 1970. inženjer Makanec organizirao je

učionice, u Školskom centru „Nikola Tesla” i

uzvratni posjet dr. Emila Stanlyja iz Los Angelesa

Pedagoškoj akademiji. Javljaju se i prvi projekti

Zagrebačkom sveučilištu, gdje su među ostalim

vezani uz nastavu pomoću računala. Akt o osni-

posjetili i Referalni centar. Tom je prilikom inže-

vanju Referalnog centara Sveučilišta u Zagrebu

njer Makanec upoznao profesora Težaka i „vrlo

donesen je na Savjetu Sveučilišta 30. listopada

brzo između nas se razvila spontana suradnja”

1967. godine. Novoosnovani centar na raspolaga-

(Težak i sur., 2007, 323), napisao je Makanec, koji

nje je dobio prostore u zgradi na tadašnjem Trgu

se u to vrijeme već počeo baviti idejom nabave

maršala Tita 3 (danas: zgrada Pravnog fakulteta

računala time-sharing HP 2000 koje bi poslužilo

Sveučilišta u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske

prvenstveno za nenumeričku obradu i potrebe u

3), koja je bila namijenjena ISIP-u i Multimedij-

obrazovnom procesu. I dok je nabava računala

skom centru u osnivanju, te prostore u dvorišnoj

bila u tijeku, prof. Težak predložio je inženjeru

zgradi bivše evangelističke škole namijenjene

Makancu osnivanje MMC-a, koji bi se smjestio u

Centru za poslijediplomski studij bibliotekar-

prizemlje zgrade gdje je bio smješten Referalni

stva, dokumentacije i informacijskih znanosti.

centar (danas: Trg Republike Hrvatske 3), gdje

„RC je skupno ime za integraciono djelovanje

bi se instaliralo računalo time-sharing HP 2000 21

i elektronička učionica za automatiziranu fron-

su on i inženjer Referalnog centra Željko Reljić

talnu nastavu. Iako je Makanec prvobitno imao

pridržavali veliki metalni ormar s računalom.

ideju smjestiti računalo u Školski centar „Nikola

Izgarajući u želji da se što prije uključi i isproba,

Tesla” u Klaićevoj ulici, gdje se nalazila i jedna

sami su odnijeli računalo na prvi kat Muzeja

elektronička učionica za programiranu nastavu,

u izložbeni prostor. „Nas šestorica (Reljić, ja,

profesor Težak uvjerio je Makanca u suprotno.

profesor, dvoje studenata i jedan srednjoškolac)

„Njegovi su argumenti bili nepobitni: ako se ovo

odlučili smo nositi sami po stubama na prvi kat…

računalo montira u jednoj školskoj ustanovi,

Računalo je bilo prokleto teško…” (Težak i sur.,

poslužit će samo njoj jer ostale škole neće moći

2007, 324).

investirati za nabavu istih sistema; ukoliko se korištenje računala organizira na sličan način kao što se organizira korištenje informacija u jednoj javnoj biblioteci, od toga će imati koristi čitav Zagreb pa i šira sredina, a ne samo jedna škola”, napisao je Makanec (Težak i sur., 2007, 232-324). Dolazak računala time-sharing HP 2000 ispunjen je nizom anegdota koje inženjer Makanec uvijek rado prepričava. Tako se za potrebe snimanja dokumentarnog filma o MMC-u prisjetio kako je na neobičan način i nevjerojatnu sreću dobio za ono vrijeme velik iznos od 150.000 dolara, koliko je računalo time-sharing HP 2000 stajalo. Naime, dok je na Zagrebačkom velesajmu predstavljao računalo koje je projektirano za konverzaciju, pristupio mu je visoki politički dužnosnik koji se zainteresirao za njegov rad i bio spreman pomoći u ostvarenju projekta. Makanec se prisjeća da je u tom trenutku bio blagoglagoljiv te iznio da bi

Multimedijski centar zajedno su osnovali Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu i Zavod za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH tako što su zajednički uložili u opremu Centra. Ugovorom spomenutih dviju institucija 10. ožujka 1973. osnovan je Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar Referalnog centra Sveučilišta i Zavoda za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH. Svrha i cilj bilo je istraživanje i unapređivanje multimedijske nastave i znanstveno-informacijske djelatnosti. Rad MMC-a bio je avangardan, nekonvencionalan i gotovo revolucionaran. Stvorena je „matica” za entuzijaste i zaljubljenike u informatičke inovacije te su ostvareni preduvjeti za sustavno i planirano djelovanje. Multimedijski centar uspješno su vodili inženjer Makanec od 1973. do 1983., a od 1983. do 1995.

se takav način rada mogao koristiti u školi, gdje

mr. sc. Tatjana Carev-Maruna uz svesrdnu pot-

bi učenici pomoću terminala mogli komunicirati s

poru i angažman ostalih zaposlenika i suradnika

računalom, ali i biti poučavani pomoću računala,

MMC-a: Damira Borasa, Vjekoslava Pavića, Željka

no dodao je da to stoji 150.000 dolara. Zahvalju-

Reljića, Stjepana Rodeka, Čedomira Igalyja, Boži-

jući uspješnoj i argumentiranoj prezentaciji Bra-

dara Vrabića, Borisa Debića i Gorana Grandića.

nimira Makanca Zavodu za unapređivanje struč-

Veliki uspjeh za početak rada u MMC-u bila

nog obrazovanja, u kojem je inženjer Makanec radio, dostavljena su potrebna novčana sredstva za kupnju računala time-sharing HP 2000E, tada najnovijeg modela tvrtke Hewlett Packard.

je kupovina i instaliranje računala time-sharing HP 2000E krajem 1972. i početkom 1973. godine. Računalo je stiglo iz Londona u Zagreb i tijekom jednog desetljeća imalo važnu ulogu u

Danas, gotovo pola stoljeća poslije, zanimljivo je

formativnim godinama zagrebačkih školaraca.

istaknuti da je svoje premijerno predstavljanje

Računalo je radilo tako da je istodobno moglo

računalo time-sharing HP 2000E imalo u Hrvat-

poslužiti 16 pojedinačno priključenih terminala,

skom školskom muzeju 1972. godine na Izložbi

što je bila informatička revolucija. Naime, prvi

suvremenih nastavnih pomagala, prije nego što je

put u Hrvatskoj i Jugoslaviji zahvaljujući raču-

u instalirano u kabinu s klimatizacijom u MMC-u.

nalu time-sharing HP 2000 udaljeni koristnici

Inženjer Makanec prisjetio se kako je računalo

mogli su se preko modema i vlastitih terminala

došlo izravno s aerodroma kamionom u kojem

priključiti na računalo i međusobno komunicirati

kat. br. 19

i razmjenjivati podatke. Oko HP 2000 okupljali

su brojne komponente kao što su diskovni pogon,

su se vrhunski informatički stručnjaci i inženjeri

magnetske vrpce, čitač papirnate vrpce…

koji su u mladim naraštajima pobudili interes za računala i programiranje.

Računalo time-sharing HP 2000E nije dugo ostalo u novokupljenoj konfiguraciji jer je već sljedeće

Tvrtka Hewlett Packard počela je proizvoditi

godine za njega nabavljena modularna konfigu-

time-sharing sustave krajem šezdesetih godina

racija F da bi se proširila memorija i omogućio

20. stoljeća, a činjenica da je već 1972. u Zagrebu

još veći broj istovremenih korisnika. Uz računalo

instalirano takvo suvremeno računalo stavlja

time-sharing HP 2000 korišteni su terminali,

Zagreb u ravan sa suvremenim svjetskim infor-

poput Execuporta – prenosivog terminala s ter-

matičkim trendovima. Računalo HP 2000E radilo

malnim pisačem i akustičnim adapterom pomoću

je u time-sharing modu, odnosno dijeljenjem vre-

kojeg je bila izvedena i prva međugradska veza

mena, što je omogućavalo i do 16 istovremenih

brzinom od 300 bauda između računala time-sha-

korisnika priključenih pomoću terminala tako da

ring HP 2000 i terminala u Visokoj ugostiteljskoj

svatko rabi računalo kao da je njegovo osobno.

školi u Opatiji. Preko telefona bi se odabrao tele-

Naime, svakih nekoliko milisekundi računalo

fonski broj MMC-a, a onda bi se na lijevu stranu

je radilo za drugog korisnika, a konverzacijski

Execuporta stavila telefonska slušalica i veza bi

terminali bili su povezani s računalom izravno

se uspostavila. Terminal je često bio na terenu,

kablovima ili preko telefonskih modema. Škol-

odrađujući seminare o suvremenoj nastavnoj

ske i druge obrazovne ustanove mogle su se

tehnologiji. Korišteni su i terminali kao što su

priključiti na HP 2000 pomoću telefonske linije.

Teletype terminal, HP terminal, V-100 terminal i

Time-sharing računala prestala su se razvijati

drugi. Računalo time-sharing HP 2000 godinama

1978., ali je prodaja softvera nastavljena i u osam-

se nadograđivalo, pratili su se suvremeni trendovi

desetim godinama. U samo računalo ugrađivane

i provodila se prvobitna namjena – upoznavanje

kat. br. 20

mladih s računalima i programiranjem, ali je poslužilo i za rad na projektima istraživanja praktičnih mogućnosti primjene nastave s pomoću računala u domaćim školama. Može se ustvrditi da je MMC već u prvim godinama rada potpuno opravdao svoje osnivanje. Naime, od 1973. u MMC-u su se besplatno održavali informatički tečajevi za učenike i učitelje, rad na računalu HP 2000 bio je besplatan i mogli su ga koristiti svi koji su željeli odnosno pokazali interes. Idućih godina u MMC-u su se prevodili strani tekstovi, razrađivala se strategija i metodologija uvođenja informatike u srednje škole, a izrađen je određeni broj programa za potrebe nastave programiranja iz matematike i fizike. Izrađen je i priručnik za programiranje računala u jeziku BASIC, a s vremenom se obnavljala stara i nabavljala nova suvremena oprema poput računala Apple II. Školske godine 1973./74. u šest zagrebačkih srednjih škola započela je eksperimentalna nastava informatike. Praktičan rad učenika odvijao se u MMC-u, a učenicima koji su pokazali interes omogućena je individualna nastava na računalu preko terminala, i to izvan nastave. Osim toga MMC je održavao sedmodnevne seminare za nastavnike

Stjepan Rodek s računalom HP 2000

koji su započeli s predavanjima informatike te je za te potrebe izrađen i veći broj programa za nastavu pomoću kompjutora (NPK).

primjenjivali prve eksperimentalne programe –

Djelatnici MMC-a dr. Stjepan Rodek i mr. sc.

NPK-pakete za učenje stranih jezika i nekoliko

Tatjana Carev-Maruna aktivno se uključuju u

računalnih simulacija.

znanstvena istraživanja na području obrazovne

Školske godine 1974./75. prvi srednjoškolski

tehnologije i informatike koja su u funkciji podizanja učinkovitosti obrazovnog procesa, permanentnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika kao i u funkciji razvijanja pedagoško-didaktičkih karakteristika novog nastavnog medija – računala. Bave se problematikom NPK-a, posebice u području društveno-humanističkih znanosti, što je rezultiralo brojnim znanstvenim i stručnim radovima i aktivnim sudjelovanjem na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu.3

centri u Zagrebu i jedan u Varaždinu preko terminala i telefonske linije povezani su s time-sharing računalom4 (HŠM 42941)5. U sljedećim godinama rada MMC-a nastavljena je praksa pisanja novih i prevođenja stranih udžbenika i priručnika, stvaranja brojne programske podrške za potrebe nastave i pedagoške administracije, a u suradnji s Obrazovnim programom TV Zagreb snimljeno je devet 20-minutnih emisija „Kibernetika,

U svrhu znanstvenih istraživanja izrađivali su i

3 Vidi: Rodek, S. (1982). Didaktički aspekti kompjutorske simulacije. Odgoj i samoupravljanje. 2 (1), str. 205-226 i Carev-Maruna, T. (1989). Kompjutor u nastavi jezika. Zagreb: Školske novine.

4 U Zagrebu su to bili Zavod za pedagogiju FFZG, I. ekonomska škola i Školski centar za strojarstvo Zagreb, a u Varaždinu Metalski školski centar. 5 Makanec, Branimir. Multimedijski centar Referalnog centra Sveučilišta i Zavoda za PPS SRH : Historijat.

kat. br. 54

kat. br. 69

informatika, kompjutori”. Usto su se sastavljali

bibliotekare, ali i stručne službe osnovnih i sred-

prvi radni priručnici i razni drugi materijali vezani

njih škola. Početkom osamdesetih godina MMC

uz nastavu informatike i rad na računalu. Osam-

ulaže velike napore u nabavljanje nove opreme,

desetih godina u MMC-u se počinje održavati

a istodobno se javljaju prvi problemi vezani uz

nastava informatike za smjerove informator,

rad, odnosno financiranje. Naime, Zavod za una-

knjižničar i dokumentarist. S vremenom se uviđa

pređenje stručnog obrazovanja SRH kao jedan od

i sve veća potreba za što boljim obrazovanjem

suosnivača i financijera nije planski i namjenski

nastavnika te se organizira i četverodnevni semi-

ulagao u opremu te 1983. počinju problemi u

nar „Suvremena nastavna tehnika i informatika”

radu MMC-a. Prema Izvještaju koji je inženjer

(HŠM 42941) .

Makanec sastavio za potrebe Zavoda početkom

Računalo time-sharing HP 2000 šest godina radilo je sedam dana u tjednu 24 sata na dan, ali 1979. „dolazi do prvog ozbiljnog kvara Time-sharing sistema, zbog kojeg je sistem stajao 161 dan. Zbog nezadovoljavajućeg rada servisa raskida se servisni ugovor i MMC preuzima servisiranje u vlastitoj režiji” (HŠM 42941)7. Potaknut novonastalim problemima, te godine MMC uspijeva nabaviti još jedno (četvrto po redu) računalo Apple II i ona preuzimaju dio posla velikog time-sharing računala. Školske godine 1980./81. započela je suradnja MMC-a i Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu u okviru održavanja seminara za

osamdesetih godina, Zavod nije produžio stari niti napravio novi ugovor, čime dolazi u pitanje opstanak i nastavak rada Centra. U izvještaju se iznosi da bi svakako bilo dobro obnoviti ugovor Zavoda i Centra ponajprije zbog legitimiteta Zavoda u svrhu nastavka projekta informatičkog obrazovnog sustava i uvođenja suvremene informacijske tehnologije u nastavu, dok Centar ima iskustvo, opremu i kadrove. U Izvještaju stoji i sljedeće: „Ugled koji je naš Zavod stekao pionirskom djelatnošću svojeg Multimedijskog centra treba iskoristiti u daljnjim eksperimentalnim akcijama i naučno-istraživačkim projektima za unapređivanje procesa obrazovanja…” (HŠM 42941)8. Kada je MMC osnovan, bio je namijenjen prven-

6 Isto.

stveno tome da se učenicima, studentima,

7 Makanec, Branimir. Multimedijski centar Referalnog centra Sveučilišta i Zavoda za PPS SR Hrvatske. Izvještaj Savjetu o radu Zavoda za PPS SRH 1983. godine.

8 Isto.

nastavnicima i profesorima omogući slobodan

(HIDRA), a 2013. mijenja naziv u Digitalni informa-

pristup računalu. Mnogi tadašnji polaznici nostal-

cijsko-dokumentacijski ured. Krajem osamdesetih

gično se sjećaju ležerne prijateljske atmosfere i

godina inženjer Makanec rastavio je računalo

osjećaja privilegiranosti da nesputano mogu

time-sharing HP 2000 i premjestio ga u podrum

raditi i učiti na računalima. Dugogodišnja vodi-

Hrvatskog školskog muzeja, inače susjeda

teljica MMC-a Tatjana Carev-Maruna ističe da je

MMC-a. Napretkom tehnologije i zaslugom druš-

MMC bio elitno i nekonvencionalno obrazovno

tvenih mreža, ponajprije Facebooka, polaznici i

okruženje, a učenike i studente najviše je privla-

radnici koji su doprinijeli radu i osnivanju MMC-a

čila mogućnost da na računalima mogu raditi slo-

osnovali su u studenom 2009. Facebook grupu

bodno, bez autoriteta nastavnika (Dokumentarni

MMC Reunion te došli na ideju ponovnog sastav-

film, 2014).

ljanja i rekonstrukcije time-sharing računala. Bili

U drugoj polovini osamdesetih godina MMC je organizirao i provodio nastavu informatike za srednjoškolce i nastavnike informatike za cijelu Hrvatsku, a važnu ulogu imao je i u projektima uvođenja nastave informatike u sve školske ustanove u Hrvatskoj. Kako je opremljenost škola računalima postupno rasla, tako je uloga MMC-a

su to Branimir Makanec, Predrag Pale, Tatjana Carev-Maruna, Nikola Dujmović, Jan Hruška, Đuro Kladarić, Goran Premec, Željko Reljić, Lucijan Carić, Julije Makanec, Siniša Novosel, Tomislav Mikulić, Zorislav Šojat, Milan Kodarić, Željko Fernežir, Dragi Raos, Stjepan Rodek, Damir Boras i drugi.

postupno slabjela. Godine 1988. Referalni centar

Gospodin Zorislav Šojat, jedan od učenika

Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu kojeg djeluje i

u MMC-u, i inženjer Makanec zajedno su se

MMC, transformiran je u Institut informacijskih

uhvatili zahtjevnog posla koji je urodio za sada

znanosti – znanstveno-istraživačku instituciju

djelomičnom rekonstrukcijom i restauracijom

koja je skupljala i obrađivala referentnu stranu

računala time-sharing HP 2000. „Nema stroja

literaturu, dokumente, izvještaje i podatke o

koji je nemoguće popraviti”, izjavio je Zorislav

rezultatima znanstveno-istraživačkog rada.

Šojat i pokretanjem računala koje je tridesetak

Godine 1994. Institut je preimenovan u Hrvatsku

godina bilo rastavljeno u podrumu dokazao svoju

informacijsko-dokumentacijsku referalnu agenciju

tvrdnju.

Srednjoškolci u MMC-u

SrednjoĹĄkolci u MMC-u

Kompjutorska konfiguracija MMC-a

Branimir Makanec i Zorislav Ĺ ojat s ponovno sastavljenim HP2000 Time-Sharing sustavom

PRVA DOMAcA sKOLSKA RAcUnALA

Prva školska računala na području Republike

Tvorac i konstruktor Galeba Miroslav Kocijan

Hrvatske počela su se koristiti sedamdesetih

u jednom je intervjuu objasnio da je računalo

godina 20. stoljeća, no njihova pojava bila je više

dobilo radni naziv po modelu američkog raču-

iznimka nego pravilo, a pristup računalu imali su

nala Challenger i britanskog UK 101, a ime Galeb

samo nastavnici ili inženjeri. Osnivanjem MMC-a

prema romanu Galeb Jonathan Livingston autora

i instaliranjem računala time-sharing HP 2000

Richarda Bacha. „Ideja je bila u svakom slučaju

situacija se polagano popravlja, no o sustavnoj i

sloboda”, istaknuo je Kocijan (Jagačić, 2013).

organiziranoj upotrebi školskih računala možemo

Računalo je napravljeno da bude kompatibilno

govoriti tek nakon izlaska na tržište prvih računala

sa spomenutim računalima, ali je imalo i novih

domaće proizvodnje nastalih nakon 1980. godine.

rješenja poput zvuka i izlaza za pisač. Tehničke

Gotovo deset godina prije nego što su se počela

komponente računala bile su mikroprocesor

proizvoditi domaća računala za širu uporabu,

MOS 6502, ROM 16 kB (ugrađeni monitor i

mala tvrtka Digitron iz Buja predstavila je 1971.

BASIC), RAM 9 kB (proširivo do 64 kB, tipkovnica

godine džepni kalkulator DB 800, prvi na europ-

QWERTZ s 59 tipki. Ulazno-izlazne jedinice bile

skom tržištu. Naime, prvi džepni kalkulator

su TV izlaz, kompozitni međuspoj za kasetofon,

pojavio se u SAD-u 1967. i rezultate je izbacivao

rubni spojnik za proširenje i tipka RESET. Grafika

na papirnatu vrpcu, a 1970. u Japanu je predstav-

je bila monokromna 48 × 96 točki, a tekst 16 × 48

ljen kalkulator većih dimenzija koji je rezultate

znakova. Računalo je nastalo u varaždinskoj

prikazivao na svjetlosnom ekranu. DB 800 bio

tvrtki PEL Varaždin, koja se bavila proizvodnjom

je džepni kalkulator malih dimenzija, mogao je

pletarskih proizvoda i elektronike. Prvi je put

obavljati temeljne matematičke funkcije, a rezul-

računalo bilo izloženo na sajmu Interbiro – Inter-

tate je u istoj sekundi izbacivao na LED zaslonu,

grafika u Zagrebu 1981., no serijska proizvodnja

što je maloj tvrtki iz Buja omogućilo ucrtavanje na svjetsku povijesnu lentu vremena IKT-a.

započela je tek tri godine poslije, što je zbog ubrzanog tehnološkog napretka utjecalo na to da

Prvo domaće računalo šire proizvodnje bilo je

se proizvede samo 250 komada jer je računalo

8-bitno računalo Galeb radnog naziva YU 101.

postalo zastarjelo. 31

Kao nastavak Galeba YU 101 Miroslav Kocijan pro-

odnosu na reklamno imalo ponešto izmijenjene

jektirao je računalo Orao YU 102, koje je trebalo

komponente, koje su se odnosile na tipkovnicu,

biti bolje, brže i jeftinije, a Kocijan je u spomenu-

razlučivost grafike i teksta. Veliki nedostatak Orla

tom intervjuu izjavio da je to bio grafički stroj te

bila je nekompatibilnost s ostalim kućnim računa-

je sve radilo u grafici. Orao je bio 8-bitno računalo

lima tog vremena, što je utjecalo na nedostatak

koje su činili mikroprocesor 6502, ROM 16 kB

softvera i stvaralo priličan problem za korištenje.

(ugrađeni monitor i BASIC), RAM 16 kB (proširivo

U PEL-u Varaždin razvila su se još dva modela

do 32 kB) i tipkovnica QWERTZ sa 61 tipkom. Za

Orla, u čijem projektiranju nije sudjelovao Miro-

razliku od Galeba, imao je više ulazno-izlaznih

slav Kocijan: Orao 64, koji je bio predstavljen na

jedinica, bolju grafiku razlučivosti 256 × 256 i

sajmu u Beogradu 1986., a imao je bolju grafiku

tekst mod emuliran u firmwareu 32 × 32. Raču-

i zvučne mogućnosti, no nije otišao u tvorničku

nalo Orao također je nastalo u varaždinskoj tvrtki

proizvodnju, i Orao+, koji je zapravo pobolj-

PEL Varaždin, a serijska proizvodnja započela je

šana inačica prvobitnog Orla, s poboljšanjima u

krajem 1984. godine. Reklama za Orao YU 102

BASIC-u, ispravljenim pogreškama i memorijom

objavljena je u listopadu 1984., ali je računalo

proširenom na 36 kB. Računalo Orao bilo je jedno

koje je pokrenuto u tvorničkoj proizvodnji u

od standardnih računala u hrvatskim školama od

kat. br. 37

kat. br. 5

Računalo Orao 1980-ih

Računalo Ivel Z-3

Računalo Ivel Ultra u časopisu Trend

Usporedni prikaz tehničkih karakteristika računala Ivel

1985. do 1991., a kupovalo se s kasetom na kojoj

osobina računala bila je kompatibilnost s tadaš-

su bili programi i nekoliko videoigara9.

njim najpoznatijim i najprodavanijim računalom

Glavni udžbenici za rad na računalu Orao bili su Mikroračunalo Orao 102 : priručnik i Orao – uvod u rad i programiranje, no postojali su i drugi priručnici koje su pisali sami korisnici koji su radili na računalu. Prvi priručnik zapravo su proširene korisničke upute za rad i korištenje, a drugi je udžbenik trebao poslužiti „da naučite instrukcije kojima ‘orao’ raspolaže i njihovu sintaksu” (Muraja, 1985, 3). Tijekom osamdesetih godina pojavilo se i računalo Ivel Ultra, također namijenjeno za upotrebu u sustavu obrazovanja. Dizajner Ivel Ultre ili Impulsa 9020 bio je Branimir Makanec, a glavna

Apple II. Postojala su dva modela, od kojih je noviji bio ponešto manji i praktičniji. Tehnički gledano, Ultra (Impuls 9020) sastojala se od dva mikroprocesora 6502 i Zilog Z80, ROM-a 12 kB i RAM-a 64 kB, grafike 280 × 192 piksela u boji. Ulazno-izlazne jedinice bile su tipkovnica QWERTZ i jedna disketna jedinica od 5,1/2 inča te 7 utora za proširenje kompatibilno s Apple II sabirnicom. Računala su se proizvodila (slagala) u Ivasimu, tvrtki iz Ivanić-Grada. Zanimljiva je činjenica da je za potrebe tog računala dizajnirana i tipkovnica prema do tada nepostojećem JUS-u, odnosno sa slovima za potrebe hrvatske, srpske i makedonske abecede. Ultrom su se uglavnom opremale hrvatske srednje škole. Tvrtka Ivasim krajem 1984. na tržište je izbacila još jedno ose-

9 Igre su bile: Anjc, Crvić, Memo, Space Invaders, Zid…

bujno računalo, Ivel Z-3 konstruktora Zorislava

Branimir Makanec, Zorislav Šojat i Miroslav Kocijan

Šojata. „To je jedan od dva (drugi je jeftini ULTRA)

namijenjen primjeni računala Impuls 9020 u

mikrokompjutora iz ‘Ivasimova’ proizvodnog

srednjem usmjerenom obrazovanju : priručnik.

programa koji su hardverski i softverski kompa-

Navedeni priručnici pisani su uz mnogo truda i

tibilni, ali ne i identični s poznatim kompjutorom

entuzijazma. Svima je zajedničko da su tiskani

Apple II” (Levak, 1985, 25). Tako je ocijenjeno

nakon 1986., kada je veći dio škola bio opremljen

mikroračunalo Z-3 u Trendu, tada relevantnom

Ultrom. Prema naslovima udžbenika i priručnika

i najpoznatijem časopisu za kompjutore, audio

bilo je jasno da nije bilo dovoljno samo prou-

i video, inače specijalnom izdanju starijeg časo-

čiti udžbenik, nego je bilo poželjno imati neko

pisa Sam svoj majstor. Mikroračunalo Z-3 u teh-

praktično znanje vezano uz rad na računalu.

ničkom pogledu bilo je bolje i naprednije od Ultre,

„Da biste se mogli služiti ovom knjigom trebate

a pozornost je privlačio i ponešto drugačiji izgled

poznavati vašu ULTRU ili Z-3 i njihov BASIC”,

te velika tipkovnica s čak 106 tipki. Konfiguracijom i performansama Ivel Z-3 mogao se svrstati u poluprofesionalno osobno računalo za primjenu u poslovnim i znanstvenim aplikacijama. Cijena računala zbog naprednih performansi bila je poprilično visoka, a činjenica da je proizvedeno samo 200 komada s današnjeg stajališta daje računalu status rariteta. Mikroračunalo Ivel Z-3 manje se nalazilo u srednjoškolskim ustanovama, a više u znanstvenim i razvojnim institutima te tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Jedan primjerak računala nalazi se u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu.

stoji u uvodu jednog od spomenutih udžbenika. I dok su formalni udžbenici bili usko specijalizirani i bavili se određenim programom ili mikroračunalom, sredinom osamdesetih godina pojavila se i neslužbena ili popularna literatura u okviru domaćih časopisa specijaliziranih za tehnologiju, audioopremu i videoopremu. Klima i tržište sredinom osamdesetih godina bili su idealni za procvat domaćih časopisa koji su se bavili temama i novostima iz područja novih tehnologija. Tako se u jednom trenutku na tržištu našlo desetak specijaliziranih časopisa: u Sloveniji Bit i Moj Mikro, u Srbiji Računari u vašoj kući, Svet kompjutera, Galaksija, u Hrvatskoj Mala računala, Trend, Pilot

Osim spomenutih, na području Jugoslavije poja-

Video i stalni prilog Školskih novina Kompjutor u

vila su se i druga osobna računala: u Srbiji mikrora-

školi. Posebno je bio popularan časopis Trend, koji

čunalo Galaksija, koje je bilo dostupno u kit verziji,

je izlazio od 1985. do 1992. (ukupno 53 broja) i

odnosno kupac je preko pošte sam trebao kupiti

donosio vijesti, prikaze i recenzije vezane uz

i zalemiti sve komponente na pločicu te nabaviti

računala te audioopremu i videoopremu. Veliki

kućište, zatim Pecom 32 i 64, TIM 011; u Sloveniji

prostor Trend je posvetio prikazima domaćih

računala Oric Nova 64, Partner Iskra Delta, Gorenje

računala, ali i njihovoj primjeni u obrazovnom

Dialog i dr. Ipak, mikroračunala Ultra i Orao zasi-

sustavu. Nešto formalnijeg oblika bio je prilog

gurno su obilježila kompjutorizaciju obrazovnih

Školskih novina Kompjutor u školi, koji je izlazio

ustanova u Hrvatskoj osamdesetih godina.

od 1986. do 1991. i u skladu sa svojim matičnim

Za razliku od Orla, Ultra je bila kompatibilna s

listom obavještavao o službenim propisima veza-

Appleom II, imala je veću podršku i više softvera

nim uz primjenu računala u školi, izvještavao s

za korištenje. Prilog tome su i udžbenici i priruč-

terena te donosio niz zanimljivih i relevantnih

nici za rad na Ultri, od onih za internu uporabu

tema vezanih uz primjenu računala u školi. Svih

do službeno tiskanih publikacija. Najrašireniji i

pet godina prilog je uređivao Ivo Klarić.

najkorišteniji bili su Ivel Ultra : osnovni priručnik,

Postojao je još niz neslužbenih kanala preko kojih

Logo programski jezik i opis programskog jezika

se nabavljala nova tehnologija i programi koji su

LISP, IDOS 2.30 disk operacijski sistem, Ivel Ultra

poslužili kao izvannastavna aktivnost ili hobi te

osnovne upute za nastavnike, SCHEL 1.0. tehnički

nikako ne smijemo isključiti i njihovu obrazovnu

standardi i podprogrami za programske produkte

svrhu.

SUSTAVNO I ORGAnIZIRANO UVO EnJE RAcUnALA U HRVATSKE sKOLE

Sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća ne

Projekt Informatika u srednjim školama započet

možemo govoriti o sustavnom i planskom uvo-

je u rujnu 1971. u Zavodu za stručno obrazova-

đenju računala u hrvatske škole. Bilo je dobrih

nje SRH. Glavni zadatak projekta bio je „ispitati

eksperimentalnih pokušaja, no sve dok se nije

mogućnosti, prednosti, i nedostatke uvođenja

postigao zakonski okvir, ne može se pratiti

informatike 1. kao posebnog nastavnog predmeta

sustavno i organizirano uvođenje računala u

i 2. kao sadržaja inkorporiranih u druge nastavne

školske ustanove.

predmete” (HŠM 42943)10. Na spomenuti projekt

Uvjeti za primjenu novih tehnologija u obra-

dobro se nadovezao projekt Eksperimentalno

zovanju polako sazrijevaju u drugoj polovini

uvođenje nastave informatike u srednje škole. Bio

šezdesetih godina, što ide ukorak i s europskim

je to višegodišnji projekt Zavoda za unapređenje

nastojanjima da se u obrazovne ustanove uvede

stručnog obrazovanja SRH, Referalnog centra

nastava informatike i nastava pomoću računala.

Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za telekomuni-

Tako se sedamdesetih godina ozbiljno pristupilo

kaciju Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu.

problemu informatičkog obrazovanja i u Europi i

Projekt je trajao od 1973. do 1975., a glavni mu

na području Jugoslavije, a najviše uspjeha posti-

je cilj bio ispitati i osigurati uvjete za postupno

gnuto je u Hrvatskoj, koja je uspijevala držati korak

uvođenje informatike u sve srednje škole. Iako

sa zapadnoeuropskim zemljama do osamdesetih

se projektu pristupilo vrlo ozbiljno i studiozno,

godina. Dokaz tomu ozbiljni su višegodišnji pro-

već na samom početku mogao se primijetiti

jekti: Izgradnja i usavršavanje sistema znanstvenih

nerazmjer između teorije i prakse, a otegotna

i stručnih informacija u SRH, Razvoj informatike i

okolnost bila je i činjenica da su se plan i reali-

kadrova za područje informatike u SRH, Informatika

zacija projekta morali usklađivati s odobrenim

u srednjim školama i Eksperimentalno uvođenje

sredstvima. Ipak, projekt je donio detaljan plan i

nastave informatike u srednje škole SRH. Važan korak bilo je i osnivanje SRCA – Sveučilišnog računskog centra kao središnje informatičke i računske infrastrukturne ustanove za akademsku i istraživačku hrvatsku zajednicu 1971. godine.

10 Zavod za prosvjetno-pedagošku službu Republike Hrvatske. Informatika u SR Hrvatskoj i njen daljnji razvoj : 1. Knjiga, Referati i saopćenja savjetovanja (1972). Zagreb: SRH Republički savjet za informatiku.

Pavle Dragojlović

kat. br. 67

program predmeta informatika s metodološkim

polako mijenjalo i sustav obrazovanja. Zavod za

i tehničkim uputama, prevedeni su prvi udžbe-

unapređivanje stručnog obrazovanja SRH zato je

nici, istraženi tehnički i programski zadatci, a

usko surađivao i s novotvorenim MMC-om, koji je

napravljeni su i prvi demonstracijski programi

imao suvremenu nastavnu tehnologiju i stručni

za potrebe programirane nastave. U prilogu pro-

kadar sposoban provesti tako kompleksan pro-

jekta prof. Božidar Pasarić, jedan od suradnika na

jekt. U okviru projekta bilo je potrebno izraditi

projektu i veliki zagovornik uvođenja informatike

udžbenike, priručnike, programsku podršku i pre-

u škole, napisao je raspravu O uvođenju informa-

vesti relevantnu stranu literaturu. Prema planu

tike u srednje škole, gdje je upozorio na nužnost

projekta, informatika bi se uvodila kao poseban

da se informatika uvede u sve srednje škole bez

predmet i kao nastavno sredstvo u drugim

obzira na uže stručno usmjerenje u školama, „… i

nastavnim predmetima (rad na računalu u mate-

to na način da u informatici imamo priliku da ovaj

matici, fizici…). Također je bilo potrebno ispitati

predmet već u njegovu nastajanju koncipiramo

mogućnosti općeg informatičkog obrazovanja

u skladu s aktualnim potrebama društva… što

budućih nastavnika, ali i onih već zaposlenih.

bi moglo imati dalekosežne pozitivne posljedice

Projekt je bio prilično ambiciozan, a podrazumi-

u povećanju društvene uloge našeg odgojno-obrazovnog sistema” (Pasarić, 1973, 28).

jevao je opremljenost škola računalima, što nije odgovaralo stanju na terenu niti je opremanje

U gotovo svim relevantnim časopisima koji su

škola računalima pratilo projekt.

pratili eksperimentalno uvođenje nastave infor-

Usporedno je tekao i projekt Razvoj informatike

matike isticala se potreba uvođenja obrazovnih

i kadrova na području informatike, koji je izradio i

tehnologija u školski sustav smatrajući da bi se

vodio Zavod za telekomunikaciju Elektrotehnič-

tako postigli bolji i suvremeniji rezultati, što bi

kog fakulteta u Zagrebu kao šire ispitivanje radi

snimanja postojećeg stanja u kojem je stavka

primjeni računala u nastavi i metodici primjene

obrazovanje i stvaranje budućeg informatičkog

računala u nastavi i učenju. Iako je knjiga napi-

nastavničkog kadra bila djelić sveobuhvatnog pro-

sana 1973., njezin sadržaj može se primijeniti

jekta. Usporedno s projektima i u njihovu okviru

i danas. Prof. dr. Mužić bio je veliki zagovornik

održavaju se prvi seminari, npr. „Savjetovanje o

uvođenja računala u nastavni proces, o čemu je

informatici u SRH”, koji je organizirao Republički

napisao brojne članke i rasprave, prvi je upotrije-

savjet za informatiku 1972. godine. Seminar je bio

bio pojam NPK (nastava pomoću kompjutora), a

podijeljen na šest tema: Opća problematika i regi-

autor je i vrijednog rječnika Građa za komparativni

onalni izvještaji; Primjena na raznim područjima;

rječnik termina iz programirane nastave.11

Kadrovi, izobrazba, nastava; Metode u informatici; Informatika u privredi i INDOK sistemi. Već po navedenim temama može se razabrati da se prepoznaje važnost informatike u svim aspektima, ali i da se posebna pozornost posvećuje izobrazbi kadrova i nastavi informatike da bi se mogao

Prof. dr. Nikola Nikša Šoljan napisao je knjigu Nastava i učenje uz pomoć kompjutera, u kojoj je opisao problematiku nastave i učenja pomoću računala i posebno se osvrnuo na tijek nastave na time-sharing računalima, a također je bio

držati korak s europskim zemljama. Provođenje projekata prati i stručna pedagoška zajednica, koja stručnim raspravama nastoji dati svoj doprinos. Prof. dr. Vladimir Mužić napisao je priručnik Kompjutor u nastavi, u kojem piše o

11 Rječnik je rađen u sklopu projekta Efikasnost primjene programirane nastave u osposobljavanju učenika za algoritmizirane misaone operacije pri Zavodu za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i umnožen je kao skripta.

Vladimir Mužić

kat. br. 9

kat. br. 48

zagovornik nastave pomoću računala. Nešto

Tema i problemi nastave pomoću računala aktu-

poslije izašle su knjige Kibernetika u suvremenoj

alizirani su osamdesetih godina, kada je dio škola

pedagogiji prof. dr. Vladimira Mužića, Kompjutor

opremljen računalima. Ipak, od eksperimentalne

i suvremena nastavna tehnologija dr. Stjepana

faze do zakonskih okvira uvođenja informatike

Rodeka i Kompjutor u nastavi jezika mr. sc.

i kompjutorizacije školskih ustanova prošlo je

Tatjane Carev-Maruna, koja je uredila i zbornik

gotovo deset godina.

radova Mikrokompjutori u obrazovanju, u kojem se objavljuju materijali sa stručno-znanstvenog skupa „Mikrokompjutori u obrazovanju”, koji je u Zagrebu organizirao MMC u suradnji s Britanskim savjetom 17., 18. i 19. ožujka 1986. godine. Skup je održan u okviru strategije kompjutorizacije obrazovanja koju je utvrdio Odbor za unapređivanje i praćenje informatičkog obrazovanja u odgojno-obrazovnoj i znanstvenoistraživačkoj djelatnosti u SRH. Sudionici skupa bili su stručnjaci i predstavnici radnih organizacija koje se bave unapređenjem informatičke djelatnosti te

Prema prikupljenim podatcima iz Zavoda za informatičku djelatnost SRH, 1982. godine na području SRH u 18 gradova 31 školska ustanova ima računalnu opremu – računalo (HŠM 42941)12. Od toga je samo u dva grada (Đurđevac i Varaždinske Toplice) računalna oprema u osnovnim školama, a preostala su računala smještena u srednjoškolske centre i centre za odgoj i usmjereno obrazovanje. Od spomenutih 18 gradova u njih osam13 instalirana su dva ili više računala, a iz popisa možemo vidjeti da se većinom radi o

prosvjetni radnici iz srednjih škola koji će trebati

inozemnim računalima Apple II, mikroračunalu

praktički organizirati proces uvođenja računala

Burroughs B 1747, PET, M 6800, IBM System.

u škole i osmisliti njihovu primjenu u nastavi.

Krajem 1983. na sastanku Republičkog komiteta

Uz nekoliko najeminentnijih stručnjaka s ovog

za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu

područja u nas, u radu skupa sudjelovala su i dva

SRH Radna grupa za informatičke i informacijske

stručnjaka iz Velike Britanije.

sadržaje u programu osnovnog i općeg obra-

Multimedijski centar organizirao je u 80-im godi-

zovanja dobila je zadatak pripremiti prijedlog

nama brojne stručne seminare s ciljem razmatra-

o opremanju škola informatičkom opremom,

nja fundamentalnih pitanja o primjeni računala

napraviti prijedlog rada oglednih (eksperimen-

u obrazovanju, upoznavanja s iskustvima Brita-

talnih) škola za uvođenje informatičkog i infor-

naca i Amerikanaca o nastavi i učenju uz pomoć

macijskog obrazovanja te sa svojim prijedlozima

računala te razmatranja didaktičko-metodičkih

upoznati sve zavode za prosvjetno-pedagošku

implikacija u procesu izrade nastavnog softvera.

službu u SRH. Na istom sastanku raspravljalo se

Posebno mjesto zauzima dr. Pavle Dragojlo-

i o problemima vezanim uz rad i djelokrug MMC-a

vić, član i osnivač prve udruge informatičara u Jugoslaviji te autor prve knjige o informatici u

te je konstatirano da treba napraviti prijedlog osiguranja kontinuiteta djelovanja MMC-a kao

tadašnjoj Jugoslaviji pod naslovom Informatika,

mjesta širenja informatičke pismenosti među

u izdanju Školske knjige 1971. godine.

učenicima osnovnih i srednjih škola.

Radi promoviranja računala u nastavi Hrvat-

Sustavni i organizirani pomaci kompjutorizacije

ski školski muzej otvorio je 1987. zanimljivu

odgojno-obrazovnih ustanova počinju od 1984.,

izložbu Kompjutori u obrazovanju, na kojoj je

kada Republički komitet za prosvjetu, kulturu,

bila predstavljena tadašnja suvremena komunikacijsko-informacijska tehnologija korištena u nastavi. Izložba je bila dobro posjećena, među ostalim i zato što su posjetitelji mogli raditi na računalima u improviziranom informatičkom kabinetu koji je bio postavljen kao dio izložbe. 42

12 Popis osnovnih škola i centara usmjerenog obrazovanja koji imaju računsku opremu. 13 Dva računala imaju u Osijeku, Rijeci, Slavonskom Brodu, Valpovu, Varaždinu, Vinkovcima i Zadru, dok je u Zagrebu računalna oprema smještena u sedam školskih ustanova.

proizvodnju, distribuciju i razmjenu softwarea za potrebe odgojno-obrazovnih organizacija” (HŠM 42941)14. Financiranje i provedba Akcije planski je predviđena od 1985. do 1990. godine. Sredinom 1985. donesen je i Plan i program informatičkog obrazovanja i osposobljavanja nastavnika za primjenu kompjutora u odgojno-obrazovnom radu, kojim su obuhvaćeni nastavnici osnovnih i srednjih škola s iznimkom onih nastavnika koji su pred mirovinom. Program se sastojao do dva kat. br. 47

dijela: 1. kompjutorsko i informatičko opismenjavanje nastavnika i 2. osposobljavanje nastavnika

fizičku i tehničku kulturu SRH i Republički komitet za znanost, tehnologiju i informatiku SRH na osnovi preporuka radnih grupa i Zavoda prihvaća i donosi niz dokumenata kojima se nastojalo sustavno, planirano i organizirano provesti kompjutorizaciju i informatizaciju osnovnog i srednjeg školstva. Od 1984. do 1990. donesen je niz preporuka, dokumenata i odluka kojima se nastojalo provesti zadano. Prihvaćene su brojne odluke i akcije kao što su Akcija „Mikrokompjutor u škole”, Plan i program informatičkog obrazovanja i osposobljavanja nastavnika za primjenu kompjutora u odgojno-obrazovnom radu, Projekt kompjutorizacije osnovnih škola Hrvatske, Kriterij za izbor opreme, normativi informatičke opreme za osnovne i srednje škole, Koncept kompjutorizacije obrazovanja, Plan rada na izradi programskih proizvoda. Temeljni dokument, Program kompjutorizacije obrazovanja do 1990., donesen je 1986. godine. Tako su tijekom 1984. osnovne i srednje škole dobile preporuke u kojima su propisani minimalni uvjeti koje trebaju zadovoljiti mikroračunala za potrebe odgoja i obrazovanja. Uz određene minimalne tehničke uvjete mikroračunala, preporuka je bila da to svakako bude mikroračunalo domaće proizvodnje, cjenovno prihvatljivo, odnosno da cijena ne prelazi 100.000 dinara za osnovne i 600.000 dinara za srednje škole. U dokumentu Akcije još se napominje da bi bilo dobro da se pri

za primjenu računala u odgojno-obrazovnom radu. Opseg i sadržaj programa bili su podijeljeni u četiri skupine: A. nastavnici koji će se u školi brinuti za kompletnu opremu – informatičari (450 sati programa) B. nastavnici predmetne nastave (120 sati programa) C. školski bibliotekari (120 sati programa) D. drugo školsko stručno osoblje (pedagozi, organizatori nastave i dr., 180 sati programa). Polaznici programa stjecali su znanja i vještine iz informatike i kompjutorizacije podijeljene u sedam područja: osnove rada elektroničkih računala, principi programiranja, informacijski sistemi, struktura i organizacija podataka, analiza podataka, primjena računala u bibliotečno-informacijskim sistemima, obrazovna tehnologija i osnove informatike. U travnju 1986. donesen je kompletan Program kompjutorizacije obrazovanja do 1990., koji je predložio Odbor za unapređivanje informatičkog obrazovanja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti u SRH, a izradio Republički komitet za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu u suradnji sa Zavodom za prosvjetno-pedagošku službu SRH. Program se odnosio na osnovno i srednje usmjereno obrazovanje, a visoko je obrazovanje izostavljeno uz obrazloženje da su „mogućnosti primjene informatičke opreme, na tom obrazovnom

odabiru odluči za jedno računalo za osnovne i jedno za srednje škole i da to bude obveza za sve škole, što bi imalo za posljedicu „efikasnu i jeftinu

14 Akcija „Mikrokompjutori u škole”.

Opremanje srednjih ĹĄkola i drugih institucija informatiÄ?kom opremom

stupnju specifične te se ne mogu utvrditi nego za svaki fakultet posebno” (Grković i sur., 1986, 17). Programom su više pozornosti i mogućnosti trebale dobiti visokoškolske ustanove koje obrazuju buduće nastavnike. Korištenje mikroračunala predlagalo se kao nastavno sredstvo u svim predmetima, kao predmet o kojem se uči te u izvannastavnim i fakultativnim programima. Cilj Programa prvenstveno je obuhvaćao opremanje kabineta odnosno specijaliziranih učionica osnovnih i srednjih škola. Za osnovne škole predviđalo se opremanje jednog do dva kabineta (ovisno o tome ima li škola manje ili više od petnaest odjeljenja viših razreda) s deset do petnaest računala. U konačnici bi bilo potrebno opremiti oko 840 škola s jednim kabinetom i oko 200 škola s dva kabineta, što iznosi najmanje deset tisuća, a najviše četrnaest tisuća računala. Za srednje škole Programom je predviđeno opremanje dva do četiri kabineta s po deset do petnaest računala. U konačnici je za 182 centra bilo potrebno najmanje 3460, a najviše 10 920 računala. Programom je također predviđeno da se svaki bibliotečno-informacijski centar opremi s po jednim mikroračunalom. Predviđeno je i stručno osposobljavanje, a posebna pozornost posvećena je i programskoj podršci (softverima), koja u vrijeme donošenja Programa još ne postoji. Ipak, Programom su predviđene tri grupe programskih proizvoda: 1. programi za informatičku naobrazbu, 2. programi za učenje pomoću računala i 3. programi koji podržavaju rad organizacija za odgoj i obrazovanje. Za izradu programskih proizvoda predviđene su ustanove koje se bave proizvodnjom nastavnih sredstava i pomagala.

kat. br. 15

njegovu uvodu. Program donosi i plan financiranja prema kojem će samoupravna interesna zajednica (SIZ) usmjerenog obrazovanja sudjelovati s 50 posto financijskih sredstava, a drugi će dio morati snositi centri, koje se ujedno poziva da dostave što realniji program i financijske potrebe centra. U skladu s preporukama navodi se da se u program kompjutorizacije uvrste računala Ivel Ultra domaće tvrtke Ivasim iz Ivanića. Kako je napredovao Program kompjutorizacije obrazovanja pokazuju izvještaji s kraja 1987. o instaliranim računalima u centrima usmjerenog obrazovanja, prema kojima je u pedeset srednjih škola instalirano 680 računala Ivel Ultra (Impuls 9020), a na devet nastavničkih fakulteta montirani su kabineti s petnaest računala. U 1988. očekivalo se daljnje financiranje četrdeset srednjoškolskih ustanova. Uvođenje informatike i informatizacije u srednjem i visokom školstvu ocjenjivalo se kao

Godine 1986. donesen je Program uvođenja

zadovoljavajuće, za razliku od osnovnih škola,

informatike i kompjutorizacije u centre usmjerenog

gdje je poprilično zakazalo. Kao jedan od glavnih

obrazovanja. „Poznato vam je da je u toku akcija

problema navodila se loša kadrovska struktura u

organiziranog uvođenja kompjutora kao tehničke

Savezu SIZ-ova osnovnog obrazovanja kojem je

podloge suvremenog pristupa jednom novom

dodijeljen zadatak, no treba uzeti u obzir i činje-

vidu nastavnog procesa proisteklom iz potrebe

nicu da su kriteriji pri izboru računala za osnovne

vremena u kojem je započela (kod nas nešto

škole bili iznad mogućnosti škola, a stručni kadar

kasnije nego u nekim drugim zemljama) primjena

u osnovnim školama, kojih je znatno više nego

kompjutorske tehnike” (xxx, 1986, 34), stoji u

srednjih, nije bio spreman za izvođenje nastave 45

informatike. Nevenka Čolak, jedna od suradnica

koristilo se uglavnom kao kućno računalo. Manje

na projektu, u svojem je izvještaju zabilježila:

je poznata činjenica da su prvu hrvatsku igru

„Možemo zamisliti kako izgleda nastava progra-

za spomenuto računalo napisali Damir Muraja

miranja s kredom i pločom i nastavnicima koji nisu

i Duško Dimitrijević 1984. godine. Igra se zvala

osposobljeni za ovaj rad!” (HŠM 42941)15. Dodatna

Kung Fu, a bila je vrlo uspješna i izvan granica

poteškoća u provođenju projekta za osnovno

Hrvatske i tadašnje Jugoslavije.

obrazovanje jest i činjenica da računala Orao, kojima su se opremale osnovne škole, s obzirom na brzi razvoj tehnologije zapravo više nisu zadovoljavala potrebe osnovnih škola. Nevenka Čolak zabilježila je još jedan zanimljiv događaj o potezu Zajednice općina Rijeka, koja je zbog kašnjenja s opremanjem osnovnih škola samoinicijativno nabavila „veći broj mikroračunala kompleta ZX SPECTRUM+2 i njima opremila škole riječke regije, a što nikako nije u skladu sa stavovima da kompjutori koji se uvode u naše škole moraju biti domaće proizvodnje” (HŠM 42941)16. Inače, računalo ZX SPECTRUM bilo je poprilično popularno 80-ih godina na području Hrvatske, a

Uvođenje informatizacije i računala u škole nameće i pitanje kompetentnosti nastavničkog kadra, ali i njegovo obrazovanje, te izradu udžbenika, priručnika i programske podrške. Pitanja računala i stvaranja kompetentnih kadrova riješena su zakonskim okvirima ili preporukama, a izrada udžbenika, priručnika i softvera bila je ispuštena i iz tih okvira, što je uvelike dovelo u pitanje uspješnu provedbu cjelokupnog Programa. U drugoj polovini osamdesetih godina, inzistiranjem da se škole opreme domaćim računalima, koja sve više gube korak sa stranima – koja su zahvaljujući slobodi tržišta učinkovitija i jeftinija – gubi se početni entuzijazam, dolazi do stagna-

15 Čolak Nevenka. Problemi informatizacije obrazovanja u SRH.

cije, a početkom Domovinskog rata i prekida Programa kompjutorizacije obrazovanja.

16 Isto.

kat. br. 71

kat. br. 66

zakljucak

Pojava i razvoj informatičke tehnologije u drugoj polovini 20. stoljeća nametnuli su potrebu razvoja informatičkog obrazovanja te postupnu primjenu računala u obrazovnom procesu u školama. Počela su se upotrebljavati računala već prve generacije, no bila su malobrojna, skupa i komplicirana za korištenje. Već u drugoj generaciji računala drastično se povećala njihova uporaba u nastavi, prvenstveno u SAD-u, a sedamdesetih godina i u europskim zemljama. U Hrvatskoj i Jugoslaviji početci informatičkog obrazovanja vezani su uz profesora Branka Součeka, koji se smatra začetnikom i utemeljiteljem hrvatskog računarstva, te profesora Božu Težaka i inženjera Branimira Makanca, koji su svojim entuzijazmom i znanjem inicirali početke komunikacijsko-informatičkog obrazovanja u Hrvatskoj. Inženjer Makanec već je kao student sa svojim kolegama osnovao Kibernetičku grupu koja je izradila humanoidnog robota TIOSS, prvog robota u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Inženjer Makanec 1963. kao diplomski rad konstruirao je i simulator digitalnog i računskog stroja – Digitalni simulator, prvo programabilno računalo za potrebe nastavnog procesa, a godinu poslije izradio je i elektroničku učionicu za individualnu programiranu nastavu. Elektroničke učionice bile su instalirane po civilnim i vojnim školama Jugoslavije. Zalaganjem profesora Težaka 1967. osnovan je Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu, i to po uzoru na Referalni centar Kongresne knjižnice u Washingtonu. Referalni centar bio je centralna institucija u Hrvatskoj i Jugoslaviji u kojoj se konvencionalnim i nekonvencionalnim metodama i tehnikama prikupljalo biografske, bibliografske, knjižnične i dokumentacijske informacije, a u sklopu njega je djelovao i Centar za studij bibliotekarstva, dokumentaristike i informacijskih znanosti. Uz Referalni centar osnovan je 1973. i Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar Referalnog centra Sveučilišta i Zavoda za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH. Svrha i cilj MMC-a bili su istraživanje i unapređivanje multimedijske nastave i znanstveno-informacijske djelatnosti. 47

U MMC-u je bila instalirana elektronička učionica i novokupljeno računalo time-sharing HP 2000E, koje je svojedobno bilo revolucionarno jer je računalo pomoću terminala istodobno moglo koristiti do 16 korisnika. MMC je bio ustanova koja je razvijala i uvodila nove tehnologije u nastavu, ali i mjesto gdje su se okupljali učenici, studenti, profesori i ostali koji su željeli naučiti služiti se računalom. Djelatnici MMC-a dr. Stjepan Rodek i mr. sc. Tatjana Carev-Maruna aktivno se uključuju u znanstvena istraživanja na području obrazovne tehnologije i informatike koja su u funkciji podizanja učinkovitosti obrazovnog procesa, permanentnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika kao i u funkciji razvijanja pedagoško-didaktičkih karakteristika novog nastavnog medija – računala. Bave se problematikom NPK-a, posebice u području društveno-humanističkih znanosti, što je rezultiralo brojnim znanstvenim i stručnim radovima i aktivnim sudjelovanjem na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. U svrhu znanstvenih istraživanja izrađivali su i primjenjivali prve eksperimentalne programe – NPK-pakete za učenje stranih jezika i nekoliko računalnih simulacija. MMC je bio važan čimbenik u nastojanjima uvođenja IKT-a u nastavne procese do početka devedesetih godina, kada je veći dio škola opremljen računalima. Godine 1988. Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu, u sklopu kojeg djeluje i MMC, transformira se u Institut informacijskih znanosti, a u suvremenoj Republici Hrvatskoj djelovao je kao Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija te od 2013. postaje Digitalni informacijsko-dokumentacijski ured. Prva školska računala na području Republike Hrvatske počela su se koristiti sedamdesetih godina, no njihova pojava bila je više iznimka nego pravilo, a pristup računalu imali su samo nastavnici ili inženjeri. O sustavnoj i organiziranoj upotrebi školskih računala možemo govoriti tek nakon izlaska na tržište prvih računala domaće proizvodnje nastalih nakon 1980. godine. Prvo hrvatsko računalo koje je ušlo u tvorničku proizvodnju bio je Galeb konstruktora Miroslava Kocijana, predstavljen na sajmu Intergrafika 1981. godine. Kako se kasnilo sa serijskom proizvodnjom, koja je započela tek 1984., računalo je tehnički zastarjelo, pa je Miroslav Kocijan projektirao računalo Orao, koje je nakon poboljšanih karakteristika i ispravljenih prvih nedostatka preimenovano u Orao+ i postalo standardno računalo kojim su se opremale hrvatske osnovne škole od 1985. do 1990. godine. Računalo je nastalo u varaždinskoj tvrtki PEL Varaždin. Druga dva računala, Ivel Ultra (Impuls 9020) 48

i Ivel Z-3, nastala su u tvrtki Ivasim iz Ivanić-Grada. Konstruktor Ultre bio je inženjer Makanec, tim su se računalom opremale hrvatske srednje škole od 1984. do 1991., a važna osobina bila mu je da bude kompatibilno s Appleom II, tada najprodavanijim računalom u svijetu. Računalo Z-3 konstruirao je Zorislav Šojat. Konfiguracijom i performansama Ivel Z-3 mogao se svrstati u poluprofesionalno osobno računalo, pa se više koristio u znanstvenim i razvojnim institutima. Sustavnom i organiziranom uvođenju računala u nastavu prethodili su višegodišnji eksperimentalni projekti koji su imali zadatak proučiti stanje i istražiti metode uvođenja IKT-a u nastavne procese. U toj prvoj fazi napravljen je metodološki pristup prema kojem je potrebno uvesti informatiku kao nastavni predmet, ali i uporabu računala u nastavu drugih predmeta. Počeli su se javljati prvi udžbenici i programi za nastavu pomoću računala, a sve je pratila i stručna pedagoška zajednica odlučno zagovarajući ulazak računala u nastavu. U to vrijeme objavljen je priručnik Kompjutor u nastavi prof. dr. Vladimira Mužića o primjeni računala u nastavi i metodici primjene računala u nastavi i učenju, koji se može upotrijebiti i danas. Sustavna i organizirana kompjutorizacija odgojno-obrazovnih ustanova može se pratiti od 1984., kada relevantne republičke institucije donose niz odluka, preporuka i dokumenata o uvođenju računala u nastavni proces. Temeljni dokument, Program kompjutorizacije obrazovanja do 1990., donesen je 1986., a obuhvaćao je uvođenje nastave informatike u srednje i osnovne škole, školovanje i osposobljavanje zaposlenoga kadra za izvođenje nastave te plan uvođenja računala posebno za srednje, a posebno za osnovne škole. Programom je bilo izostavljeno visoko školstvo. Iako se opremanje škola planski provodilo i do početka 1989. veći dio srednjih škola opremljen je računalima, u osnovnim školama postojao je niz objektivnih problema koji su taj plan usporavali. Inzistiranjem na tome da se škole opreme domaćim računalima, koja su sve više gubila korak s učinkovitijim i jeftinijim stranim računalima, gubi se početni entuzijazam i dolazi do stagnacije, a početkom Domovinskog rata i prekida Programa kompjutorizacije obrazovanja, koji je nastavljen i intenziviran od 1992. godine do danas.

Izbor iz povijesnog pregleda razvoja racunalnih ure aja

1. 3000 g. pr. Kr. ABAK Prastaro računalo koje potječe iz Azije, a upotrebljavalo se za rješavanje aritmetičkih operacija (primitivno računalo vjerojatno babilonskog podrijetla).

2. 150. – 100. g. pr. Kr. MEHANIZAM IZ ANTIKITERE / PLANETARIJ IZ ANTIKITERE Smatra se prvim analognim računalom. Složeni mehanizam zupčanika i brojčanika služi za predviđanje položaja planeta. 3. Oko 1500. g. DA VINCIJEV MEHANIČKI KALKULATOR Leonardo da Vinci napravio je skicu za mehanički kalkulator.

4. 1594. – 1617. g. „NAPIEROVE KOSTI” Računaljka koja je pomoću fiksno programirane tablice množenja svodila množenje i dijeljenje na zbrajanje i oduzimanje, a moglo se postići i korjenovanje. Zanimljivost: štapići su bili izrađeni od slonovače.

5. 1623. g. CALCULATING CLOCK Wilhelm Schickard opisao je Calculating clock odnosno prvi mehanički kalkulator. 51

6. 1642. g. PASCALINE Blaise Pascal izumio je i patentirao Pascaline, mehaničko računalo za zbrajanje i oduzimanje velikih brojeva.

7. 1694. g. STAFFELWALZE – MEHANIČKO RAČUNALO Gottfried Wilhelm Leibniz napravio je – mehaničko računalo za matematičke operacije zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja.

8. 1801. g. BUŠENE KARTICE KAO MEDIJ ZA SPREMANJE PODATAKA Joseph Marie Jacquard upotrijebio je bušene kartice na koje je „pohranio” uzorke tkanja na tkalačkom stroju. Bila je to prva upotreba bušenih kartica kao medija za spremanje podataka.

10. 1838. – 1844. g. ELEKTRIČNI TELEGRAF S RELEJIMA Samuel Finley Breese Morse i Alfred Vail izumili su električni telegraf s relejima (releji su puštali i zaustavljali struju i postali preteča prvih releja). 52

9. 1823. – 1834. g. ANALITIČKI STROJ Charles Babbage izumio je analitički stroj odnosno preteču automatskog digitalnog računala, a zbog nesavršenosti tehnologije stroj nikada nije potpuno dovršen.

11. 1863. g. ANALITIČKI STROJ Pehr Georg Scheutz i Martin Wiberg prema nacrtima Charlesa Babbagea izradili su analitički stroj.

12. 1928. g. MAGNETSKA TRAKA ZA SNIMANJE ZVUKA / UPORABA 80-KOLONSKIH BUŠENIH KARTICA

13. 1930. g. DIFERENCIJALNI ANALIZATOR Vannevar Bush razvio je diferencijalni analizator za rješavanje diferencijalnih jednadžbi. Diferencijalni analizator smatra se pretečom elektroničkih strojeva.

Fritz Pfleumer izumio je magnetsku traku za snimanje zvuka. IBM uvodi 80-kolonske bušene kartice, koje uskoro postaju standard za industrijsku proizvodnju.

15. 1937. – 1942. g. ABC – ATANASOFF-BERRY COMPUTER John Vincent Atanasoff i Clifford Edward Berry napravili su ABC (Atanasoff-Berry Computer) – elektroničko digitalno računalo koje je rješavalo linearne jednadžbe, ali nije bilo programabilno. 14. 1936. g. TURINGOVA IDEJA O UNIVERZALNOM STROJU Alan Turing iznio je ideju o univerzalnom stroju sastavljenom od vrpce, dijela za čitanje ili pisanje i programa.

16. 1941. g. Z3.ERLIN Konrad Zuse izradio je Z3.erlin – prvo programabilno digitalno računalo. 53

17. 1944. – 1945. g. COLOSSUS MARK I Tommy Flowers dizajnirao je Colossus Mark I, prvo na svijetu potpuno programabilno računalo, koje je korišteno tijekom Drugog svjetskog rata u vojnoj obavještajnoj službi.

18. 1944. g. ASCC (AUTOMATIC SEQUENCE CONTROLLED CALCULATOR) ili MARK I Howard Hathaway Aiken izgradio je ASCC, poznat i kao Harvard-IBM Mark I ili Mark I. Računalo je bilo dugo 15,3 m, visoko 2,4 m i teško 35 t. Koristilo je oko 800 km žice, 3500 releja s 35 000 kontakata. Bilo je to automatsko mehaničko računalo s bušenim karticama i kontrolnim sustavom s bušenom vrpcom.

1946. – 1953(8). PRVA GeneRACIJA rAcUnALA Karakteristike: a) e lektronske cijevi, bušene kartice i programi u strojnom jeziku b) strojevi su velika i imaju veliku potrošnju električne energije, nepouzdana su i imaju komplicirano programiranje.

19. 1946. – 1955. g. ENIAC (ELECTRONIC NUMERICAL INTEGRATOR AND COMPUTER) John William Mauchly i John Adam Presper Eckert Jr. stvorili su prvo elektroničko općenamjensko računalo, digitalno i programabilno za rješavanje različitih računalnih zadataka.

20. 1947. g. GERMANIJEV TRANZISTOR Konstruirali su ga John Bardeen, Walter Houser Brattain i William Bradford Shockley u Bell Labsu.

21. 1949. – 1961. g. EDVAC (ELECTRONIC DISCRETE VARIABLE AUTOMATIC COMPUTER) John William Mauchly, John Adam Presper Eckert Jr. i John von Neumann stvorili su nasljednika ENIAC-a, a računalo je zahtijevalo trideset radnika po smjeni.

22. 1951. g. UNIVAC (UNIVERSAL AUTOMATIC COMPUTER) John William Mauchly i John Adam Presper Eckert Jr. konstruirali su komercijalno računalo za poslovne i administrativne svrhe.

1954(9). – 1964. DRUGA GeneRACIJA rAcUnALA Karakteristike: Računalo se sastavlja na temelju tranzistora konstruiranih 1947. godine, koji su jeftiniji i troše manje energije od elektronskih cijevi. Razvijaju se programski jezici COBOL i FORTRAN.

24. 1958. – 1960. g. INTEGRIRANI KRUG 23. 1954. – 1955. g. TRADIC (TRANSISTOR DIGITAL COMPUTER ili TRANSISTORIZED AIRBORNE DIGITAL COMPUTER) Jean Howard Felker i L. C. Brown projektirali su prvo računalo sastavljeno od tranzistora.

Napravljen je prvi operativni poluvodički integracijski krug. Tom otkriću prethodili su sljedeći izumi: a) J ack Kilby patentirao je prototip integracijskih krugova. b) Kurt Lehovec izumljuje način elektroizolacije na poluvodičkom kristalu. c) R obert Noyce otkriva način povezivanja komponenti integracijskih krugova. 55

25.1 1963. g. SIMULATOR DIGITALNOG RAČUNSKOG STROJA – DIGITALNI SIMULATOR Branimir Makanec konstruirao je i izradio stroj koji demonstrira sve oblike rada digitalnih računskih strojeva (računske operacije, razne logičke zadatke i sl.). Stroj se mogao programirati.

26. 1964. g. ELEKTRONIČKA UČIONICA Branimir Makanec konstruirao je prvu automatiziranu elektroničku učionicu za programiranu nastavu. Učionica je imala 30 respondera ili komunikatora.

Drugačijom bojom označeni događaji i računala nastala u Hrvatskoj.

1965. – 1970(1). TRECA GeneRACIJA rAcUnALA Karakteristike: Računala se temelje na integracijskim krugovima ili čipovima odnosno mikročipovima koji se stavljaju na silicijske pločice. Integrirani krug predstavlja komadić silicija na kojem je posebnom tehnikom spojeno mnoštvo tranzistora u jedinstvenu logičku cjelinu. Računala imaju operacijske sustave.

27. 1967. g. @ – PRVA E-PORUKA Ray Tomlinson šalje prvu e-poruku u kojoj koristi znak @.

28. 1969. g. ARPANET Preteča današnjega interneta, mreža kojom se elektronički povezalo Sveučilište u Los Angelesu sa Sveučilištem Stanford. Poslije se umrežilo i Sveučilište Utah. 56

1971. – 2014. CETVRTA GeneRACIJA rAcUnALA Karakteristike: Elementi za gradnju računala su integracijski krugovi. Pojavljuje se mikroprocesor, koji je omogućio gradnju bržih, jeftinijih i manjih računala. Računala postaju dostupna širim masama.

29. 1971. g. Osnovano je SRCE – Sveučilišni računski centar

30. 1971. g. KENBAK I John V. Blankenbaker izradio je prvo osobno računalo. Zvali su ga i mikroračunalo. Na svijetu ih je proizvedeno samo pedeset.

31. 1971. g. INTEL 4004 Prvi komercijalni mikroprocesor. 32. 1971. g. KALKULATOR DB 800 Tvrtka iz Buja predstavila je džepni kalkulator malih dimenzija koji je obavljao zahtjevne matematičke funkcije, a rezultate izbacivao u istoj sekundi na LED zaslonu. Bio je to prvi kalkulator na europskom tržištu. 33. 1972. g. INTEL 8008 Mikroprocesor.

35. 1975. g. ALTAIR Tvrtka MITS (Micro Instrumentation and Telemetry Systems) dizajnirala je prvo mikroračunalo s mikroprocesorom Intel 8008.

34. 1973. g. RAČUNALO XEROX ALTO Kompanija XEROX razvija prvo računalo koje koristi grafičko operativno sučelje i računalni miš. Nikada nije ušlo u serijsku proizvodnju. Poslije je Apple cijeli sustav predstavio na modelu Apple Lisa. 57

36. 1977. – 1983. g. APPLE II Steve Wozniak dizajnirao je 8-bitno računalo koje je postalo najprodavanije i najpoznatije računalo svojega vremena.

37. 1977. – 1982. g. COMODORE PET (PERSONAL ELECTRONIC TRANSACTOR) Chuck Peddle dizajnirao je 8-bitno osobno računalo, osobito popularno u školama SAD-a i Ujedinjenoga Kraljevstva.

38. 1979. – 1992. g. ATARI 800 MOS Technology razvija 8-bitno kućno računalo koje, za razliku od drugih konkurentnih računala, ima grafiku i zvuk.

39. 1980-ih KAG – A2 – 100 UNIVERZALNO ŠKOLSKO RAČUNALO Branimir Makanec konstruirao je računalo u tvrtki Ivasim u Ivanić-Gradu.

40. 1981. – 1978. g. IBM PC (MODEL 5150 ili XT) International Business Machines (IBM) predstavio je osobno računalo – preteču svih ostalih osobnih računala i standarda IBM-ovih kompatibilnih računala.

41. 1981. – 1984. g. GALEB YU 101 Miroslav Kocijan konstruirao je prvo 8-bitno računalo hrvatske proizvodnje. Nastalo je u tvrtki PEL Varaždin, a proizvedeno je samo 200 komada.

42. 1983. – 1986. g. APPLE LISA I Apple Computer proizveo je osobno računalo s grafičkim korisničkim sučeljem.

43. 1983. g. GALAKSIJA Voja Antonić razvio je računalo čiji su se dijelovi naručivali preko časopisa Računari, dijelovi su se lemili u kućnoj radinosti, a bilo je potrebno nabaviti i kućište za računalo. Poslije je nastala i tvornička inačica računala.

44. 1983. – 1984. g. IVEL ULTRA (IMPULS 9020) Branimir Makanec u tvrtki Ivasim iz Ivanić-Grada konstruirao je računalo koje se najviše koristilo u hrvatskim srednjim školama, a bilo je pandan Appleu II.

45. 1984. g. IVEL Z-3 Zorislav Šojat konstruirao je poluprofesionalno računalo.

46. 1985. – 1991. g. ORAO YU 102 Miroslav Kocijan razvio je osobno računalo koje je u poboljšanoj verziji postalo standardno računalo u hrvatskim osnovnim školama od 1985. do 1990. godine.

48. 1986. – 1989. g. ORAO+ Računalo tvrtke PEL Varaždin zapravo je poboljšana verzija prvog Orla YU 102.

47. 1985. – 1986. g. ORAO 64 i Računalo tvrtke PEL Varaždin, poboljšane grafike i zvučnih mogućnosti, no nikada nije otišlo u tvorničku proizvodnju.

49. 1985. – 2007. g. INTEL (80) 386 MIKROPROCESOR

50. 1985. – 1987. g. MICROSOFT WINDOWS MS 1.0. – 16-BITNI GRAFIČKI OPERACIJSKI SUSTAV

Poznat i kao Intel 386, i386 ili „386” – 32-bitni mikroprocesor. Prvo osobno računalo s procesorom Intel 80386 predstavio je Compaq.

52. 1989. – 2007. g. INTEL (80) 486 MIKROPROCESOR 51. 1987. g. RAČUNALO TRS-716 Tvornica računskih strojeva Zagreb proizvela je računalo koje je bilo inačica računala IBM PC XT.

54. 1991. g. LINUX – OPERACIJSKI SUSTAV

53. 1991. g. WORLD WIDE WEB Tim Berners-Lee s instituta CERN razvija WWW i internet kakav danas imamo i znamo. 55. 1993. – 2004. g. INTEL PENTIUM MIKROPROCESOR

56. 1995. – 2001. g. WINDOWS 95 – OPERACIJSKI SUSTAV

57. 1998. – 2014. g. GOOGLE Larry Page i Sergey Brin razvili su najpoznatiju tražilicu s nizom proizvoda.

58. 2004. g. FACEBOOK Mark Zuckerberg u suradnji s kolegama s Harvarda razvija društvenu mrežu.

59. 2006. g. TWITTER Jack Dorsey, Noah Glass, Biz Stone i Evan Williams.

60. 2010. iPAD – POČETAK REVOLUCIJE TABLET UREĐAJA…

kataloG Na izložbi su uglavnom korišteni predmeti iz Hrvatskog školskog muzeja. Tri predmeta posuđena su iz drugih srodnih institucija. Fotografije, reprodukcije i uvećanja rađeni su uglavnom na osnovi digitalnih preslika građe iz Hrvatskog školskog muzeja i privatnih albuma. Popis korištene građe na izložbi i u katalogu raspoređen je prema abecednom redu institucija čija je građa zastupljena, zatim prema nazivu zbirke i u okviru cjeline na izložbi. Redni broj ujedno je i kataloški broj predmeta odnosno ilustracije u katalogu.

HRVATSkI sKOLSKI MUZEJ ARHIVSKA ZBIRKA 1.

Građa za komparativni rječnik termina iz programirane nastave

Vladimir Mužić Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Zagreb, 1971. 29 × 20,5 cm, 81 str. HŠM 42943 Zavod za prosvjetno-pedagošku službu Republike Hrvatske. INDOK

2.1. Projekt elektroničkih učionica Tehničkog školskog centra u Zagrebu. 1969. 13 listova (od 15 listova, nepotpuno) Naručitelj: Zavod za unapređivanje stručnog obrazovanja SRH, Zagreb Dizajn: Davor Grünwald; Interijer: Vanja Grünwald 2.2. Projekt rekonstrukcije kabineta za programiranu nastavu u vojnom školskom centru u Zadru. 1971. 31 list Naručitelj: Vojna pošta 5835 – Artiljerijski školski centar, vojarna „M. Orešković” u Zadru 2.3. Projekt elektroničkih učionica Narodnog univerziteta „Braća Stamenković” u Beogradu. 1971. 31 list (od 57 listova, nepotpuno) Interijer: B. Perhavec

2. Projektna dokumentacija elektroničkih učionica

Branimir Makanec Zagreb, 1969. – 1981. papir, ozalidna kopija, fotokopija, strojopis, rukopis 42 × 50 cm (najveći nacrt) HŠM 42941 Makanec, Branimir

2.4. Projekt automatske multimedijske elektroničke učionice za frontalnu programiranu nastavu Pedagoške akademije u Splitu. 1972. 23 lista 2.5. Projekt elektroničke učionice u vojnoj ustanovi. 1974. 30 listova Naručitelj: Vojna pošta 2050 Ljubljana 63

2.6. Projekt teleprinterske učionice u Meljinama, Vojno-pomorskog sektora Boka kotorska. 1974. 87 listova 2.7. Projekt kabineta veze u Meljinama. 1974. 48 listova Naručitelj: Vojna pošta 4004 Kumbor 2.8. Projekt učionica i specijalne opreme za programiranu nastavu Fakulteta industrijske pedagogije u Rijeci. 1975. 28 listova 2.9. Tehnička dokumentacija elektroničke učionice Kibernetska autorske grupe (KAG) Zagreb. 1978. – 1979. Cjelina 2: 47 listova 2.10. Tehnička dokumentacija elektroničke učionice – modula za računalo KAG A2, za OŠ „Jovan Popović” i Filozofski fakultet u Novom Sadu. 1980. – 1981. 80 listova Tvrtka: Velebit informatika, Zagreb 3. Projektna dokumentacija tvrtke „Ivasim”, Ivanić-Grad. Nacrti računalnih komponenti (dijelova)

7. Stroj, čovjek, društvo (kibernetika)

Juraj Bober Zagreb, Naprijed, 1970. papir, tisak 20 × 14 cm, 351 str. HŠM 6M 856a

8. Nastava i učenje uz pomoć kompjutera

Nikša-Nikola Šoljan Zagreb, Pedagoško-književni zbor, 1972. papir, tisak 20 × 14 cm, 215 str. HŠM 6M 1240

9. Kompjutor u nastavi

Vladimir Mužić Zagreb, Školska knjiga, 1973. papir, tisak 24 × 17 cm, 295 str. HŠM K6-1225

10. Kibernetička istraživanja u suvremenom odgoju i obrazovanju

Vladimir Mužić Zagreb, Pedagoško-književni zbor, 1978. papir, tisak 24 × 17 cm, 286 str. HŠM Km 6-2078

Radna organizacija „IVASIM”, Ivanić-Grad. OOUR Elektronika Crtali: Martinjak, Horvat, Vlahović Ivanić-Grad, 1986. 16 kom., 42 × 59 cm (najveći nacrt) HŠM 42941 Makanec, Branimir

4. Shema matične ploče prvog hrvatskog i jugoslavenskog prototipa školskog računala „Galeb”, radnog naziva YU 101 v. 1.0

Miroslav Kocijan Zagreb, 1980. 57 × 69 cm, paus-papir, flomaster, crtež HŠM 42941 Makanec, Branimir

5. Shema matične ploče prvog hrvatskog i jugoslavenskog školskog računala „Galeb”, radnog naziva YU 101 v. 1.2

Miroslav Kocijan Zagreb, 1980. 60 × 62 cm, paus-papir, tuš, crtež HŠM 42941 Makanec, Branimir

PEDAGOŠKA KNJIŽNICA DAVORINA TRSTENJAKA 6. Kibernetika i nastavni proces

Gerhard Meyer Zagreb, Školska knjiga, 1968. papir, tisak 24 × 16 cm, 179 str. HŠM 6M 369

11. Kompjutorski izazov

Christopher Evans Zagreb, Globus, 1983. papir, tisak 25 × 17 cm, 205 str. HŠM 2569

12. Sve o kućnim računalima

Peter Lafferty Zagreb, Prosvjeta, 1985. papir, tisak 20 × 14 cm, 168 str. HŠM Km 1131

13. Igre, grafika i zvuk

Susan Curran, Ray Curnow Zagreb, Prosvjeta, 1986. papir, tisak 20 × 14 cm, 142 str. HŠM Km 1130

14. Učenje uz računalo

Susan Curran, Ray Curnow Zagreb, Prosvjeta, 1986. papir, tisak 20 × 14 cm, 136 str. HŠM Km 1129

15. Kompjutori u obrazovanju

Zagreb, Hrvatski školski muzej, 1986. papir, tisak 20 × 17 cm, 38 str. HŠM Km 1165

16. Kompjutor u nastavi jezika

Tatjana Carev-Maruna Zagreb, Školske novine, 1989. papir, tisak 20,5 × 12 cm, 153 str. HŠM Km 3536

ZBIRKA ŠKOLSKE OPREME I PREDMETA 18. Glava robota TIOSS

(Teledirigirani izvršni organ samoorganizirajućeg sustava) Branimir Makanec i Kibernetička grupa, Zagreb 1962. – 1966. lim, rezanje, lemljenje, spajanje 90 × 22 × 20,5 cm HŠM 40050

19. Računalo time-sharing HP 2000

Hewlett-Packard Company, SAD, 1972. procesori HP 2100A × 2, Timesharing BASIC 204 × 162 × 95 cm HŠM 40030

20. Prijenosni terminal Execuport

Computer Transceiver Systems, SAD, 1977. 17 × 44 × 42 cm HŠM 40019

21. Univerzalni alfanumerički videoterminal Ivel V-100

Ivasim elektronika, Ivanić-Grad, 1985. ekran i tipkovnica 36,5 × 49,5 × 49 cm; 10 × 9,5 × 22,3 cm HŠM 40031

22. Videoterminal HP 2640B 17. Kompjutorska početnica – priručnik za nastavnike u osnovnim i srednjim školama

Marina Čičin-Šain Zagreb, Školska knjiga, 1990. papir, tisak 24 × 17 cm, 108 str. HŠM Km 4926

Hewlett-Packard Company, SAD, 1970-ih ekran i tipkovnica 33 × 44,5 × 44,5 cm; 5 × 43 × 18,5 cm HŠM 40032

23. Elektromehanički teleprinter Teletype Model 33 ASR (Automatic Send and Receive)

Teletype Corporation, SAD, 1963. – 1975. terminal i stalak 50 × 54 × 47,5 cm; 66 × 54 × 45,5 cm HŠM 40037

24. IVEL V-100 univerzalni alfanumerički terminali (prospekt)

Velebit Zagreb, 1985. – 1989. papir, tisak 30 × 21 cm HŠM 40038

25. Točka – program za slobodnu konverzaciju s kompjutorom

Jan Hruška, Zagreb, 1976. papir, umnoženo kao skripta 29,8 × 21 cm HŠM 37787

29. Terminal system KAG

Grupa KAG, Zagreb, 1970-ih 12,5 × 30 × 50 cm HŠM 40026

30. KAG M68 školski kompjutorski sistem

Grupa KAG, Zagreb, 1970-ih 17 × 38,5 × 39 cm HŠM 40029

31. KAG – A2 – 100 univerzalno školsko računalo (prospekt) 26. Učionice za automatiziranu programiranu nastavu – upravljane mikroračunalima Apple II i Ivel Ultra

Branimir Makanec i Grupa KAG, Zagreb, 1976. – 1980. sinkronizator M57, M54 modul za kontrolu AV tehnike, videosignala i rasvjeta prostorije računalo Apple / Ivel, televizor color 92 × 180 × 83 cm HŠM 40033

Velebit Zagreb, 1980-ih papir, tisak 30 × 21 cm HŠM 40039

32. Ivel Apple II elektroničko računalo (prospekt) 27. Responder ili komunikator ABCDE

Branimir Makanec, Zagreb, 1970-ih za potrebe programirane nastave 14,5 × 5,5 cm HŠM 40035

28. Responder ili komunikator ABCD

Branimir Makanec, Zagreb, oko 1960-ih za potrebe programirane nastave 11,5 × 16,5 × 23,5 cm HŠM 40036 66

Velebit, Zagreb, 1980-ih papir, tisak 30 × 21 cm HŠM 40040

33. ZORMAK 65– prototip elektronske učionice

36. Mikroračunalo Galeb – prototip YU 101 v.1.0.

Zorislav Šojat, Branimir Makanec, Zagreb, oko 1977. mikroprocesor, otpornici, kondenzatori, spajanje, lemljenje 22 × 26 × 52 cm HŠM 40021

Miroslav Kocijan, PEL Varaždin, 1980-ih mikroprocesori, kondenzatori, otpornici, spajanje, lemljenje 3,5 × 25,5 × 28 cm HŠM 40042

37. Mikroračunalo Galeb YU 101 34. Simulator digitalnog i računskog stroja – digitalni simulator

Branimir Makanec, Zagreb, 1963. programska tabla (1452 minijaturne utičnice), difuzna tabla (57 signalnih žarulja od 24 volta), 12 minijaturnih Siemensovih releja, specijalni birač položaja, mali impulsni generator za pokretanje, 15 tipki s 4 preklopna kontakta, telefonski okretač brojeva, elektromagnetsko brojilo i 3 elektrolitska kondenzatora 131 × 63 × 67 cm HŠM 40016

35. Uređaj za bombone uz digitalni simulator

Branimir Makanec, Zagreb, oko 1963. elektromehanički uređaj 24,5 × 20 × 11,5 cm HŠM 40041

Miroslav Kocijan, PEL Varaždin, Varaždin, 1984. mikroprocesor MOS 6502, ROM 16 kB, RAM 9 kB (najviše 64 kB), monitorski programi MAKbugC, ROM Basic interpreter 34,3 × 39,5 cm HŠM 40024

38. Ekran za računalo Orao

PEL Varaždin, Varaždin, 1981. – 1988. monokromatski monitor 27 × 25 × 30 cm HŠM 40017

39. Računalo Orao YU 102

Miroslav Kocijan, PEL Varaždin, Varaždin, 1984. – 1988. mikroprocesor MOS 6502, ROM 16 kB, RAM 16 kB (najviše 32 kB), monitorski program, ROM Basic interpreter 6,5 × 42,5 × 22,5 cm HŠM 40018

40. Monitor RIZ Impuls 7030

RIZ – Radio industrija Zagreb, oko 1982. monokromatski monitor 31 × 31,5 × 24,5 cm HŠM 40043

41. Tipkovnica Ivel Ultra

50. Elektronska ploča LL - 0101 V

Ivasim elektronika, Ivanić-Grad, 1985. – 1989. standardna tipkovnica za računalo Ivel Ultra 3,5 × 44,5 × 18,5 cm HŠM 40044

42. Računalo Ivel Ultra (Impuls 9020)

Tehničar, Zagreb, 1970-ih integrirani krugovi, utičnice, drvo, lemljenje, spajanje 56,5 × 40,5 × 14 cm HŠM 43021

Ivasim elektronika, Ivanić-Grad, 1985. – 1988. mikroprocesor Z80, ROM 12 kB, RAM 64 kB operacijski sustav CP/M, IDOS 12 × 44,5 × 42,2 cm HŠM 40020

43. Tipkovnica za računalo Ivel Ultra

Ivasim elektronika, Ivanić-Grad, 1980-ih prva tipkovnica za računalo Ivel Ultra 5,5 × 58,5 × 26 cm HŠM 40045

44. Tipkovnica za mikroračunalo Ivel Z-3

Ivasim elektronika, Ivanić-Grad, 1985. – 1988. mikroprocesori MOS 6502, ROM 26 kB, RAM 128 kB operacijski sustav PRODOS, IDOS; CP/M 9 × 49,5 × 24 cm HŠM 40023

45. Trend tipkovnica

Elektronika Buje, 1985. – 1987. tiskana pločica Spectrum, plastika, lijepljenje 4,5 × 37 × 18 cm HŠM 4022

46. Ivel Ultra – informativna kartica za računala

Mladost, Zagreb, 1985. – 1988. karton, tisak, lijepljenje 23 × 20,5 cm HŠM 40046

47. Naljepnica za vrata informatičkog kabineta opremljenog računalima Ivel Ultra

51. Telefon ATA 32K

Iskra, Kranj, 1970-ih termoplastična masa, indukcioni namotaj, prekidač za napajanje, kondenzator, zvono, žica, spajanje 21 × 16 × 8 cm HŠM 43022

ZBIRKA UDŽBENIKA I PRIRUČNIKA 52. Prilozi za priručnik informatike u okviru proizvodno-tehničkog obrazovanja

Branimir Makanec et al. (prir.) Zagreb, Školska knjiga, 1976. papir, tisak 24 × 16,6 cm, 82 str. HŠM Mu 1767

Mladost, Zagreb, 1985. – 1989. papir, tisak, lijepljenje 17,5 × 24,5 cm HŠM 40047

48. Ivel Ultra – Impuls 9020 mikroračunalo u obrazovanju (prospekt)

Mladost, Zagreb, 1986. – 1988. papir, tisak 29,5 × 21 cm HŠM 40048

49. Ivel Z-3 – informativna kartica za računala

Mladost, Zagreb, 1985. – 1989. papir, karton, tisak, lijepljenje 25 × 20,5 cm HŠM 40049

53. Kibernetika u suvremenoj pedagogiji

Vladimir Mužić Zagreb, Školska knjiga, 1979. papir, tisak 23,8 × 16,7 cm, 238 str. HŠM Mu 1497

54. Basic : priručnik

Željko Reljić Zagreb, Zavod za primjenu elektroničkih računala i ekonomski inženjering, Centar za stručno usavršavanje kadrova za automatsku obradu podataka, 1980. papir, tisak 29 × 20,8 cm, 226 str. HŠM 42494

55. Osnove digitalnih računala

Gabro Smiljanić Zagreb, Školska knjiga, 1980. papir, tisak 24 × 17 cm, 290 str. HŠM Mu 5436

56. Ivel : univerzalno školsko elektroničko računalo KAG A-2 : osnovni priručnik

Damir Boras, Julije Makanec Zagreb, IVASIM Velebit, 1980. papir, tisak 29 × 21 cm, 159 str. HŠM 42490

59. Nimack pilot. Osnovni priručnik sa uputama za montažu i održavanje modula KAG u sastavu kompjuteriziranih učionica za automatiziranu programiranu nastavu

Nikola Dujmović Zagreb, 1982. papir, umnoženo kao skripta 29,9 × 21 cm, 80 str. HŠM 42498

60. Priručnik s uputama za rad mikroračunala YU 101 Galeb

Miroslav Kocijan Varaždin, 1982. papir, fotokopija 29,6 × 21 cm, 55 str. HŠM 42493

61. Simulacija računalom

Vilko Žiljak Zagreb, Školska knjiga, 1982. papir, tisak 23,8 × 17 cm, 245 str. HŠM Mu 1753

62. Komunikacija uz računalo Orao : uvod u komunikaciju uz računalo Orao 102 Milan Bura, Branko Kerečin (prir.); Krešo Skozret (ilustr.) Zagreb, Velebit OOUR Informatika, Osnovna škola „Antun Gustav Matoš”, 1985. papir, tisak 29,7 × 21 cm, 33 str. HŠM 42492 63. Orao : uvod u rad i programiranje

57. Modeliranje i simuliranje sa računalima

V. Žiljak, G. Smiljanić Zagreb, Sveučilište u Zagrebu – Elektrotehnički fakultet, 1980. papir, tisak 23,6 × 17 cm, 317 str. HŠM Mu 1752

Damir Muraja Zagreb, Narodna tehnika SR Hrvatske, 1985. papir, tisak 14 × 20 cm, 107 str. HŠM 42484

58. Ivel Ultra : Nimack pilot : osnovni priručnik

Mak Jukić, Nikola Dujmović Zagreb, 1982. papir, umnoženo kao skripta 29,6 × 21,5 cm, 79 str. HŠM 42497

64. Kompjutor i suvremena nastavna tehnologija

Stjepan Rodek Zagreb, Školske novine, 1986. papir, tisak 23,8 × 17 cm, 115 str. HŠM Mu 1488

65. Idos 2.30 : disk operacijski sistem : za Impuls 9010 i Impuls 9020

Darko Roje Zagreb, Mladost, 1987. papir, tisak 24 × 16,8 cm, 339 str. HŠM 42487

69. Mikrokompjutori u obrazovanju

Tatjana Carev-Maruna (ur.) Zagreb, Mladost, 1987. papir, tisak 23,7 × 16,6 cm, 124 str. HŠM Mu 1724

70. Informatika : kompjutori i primjena

Vitomir Grbavac Zagreb, Školska knjiga, 1988. papir, tisak 24,2 × 17,2 cm, 548 str. HŠM Mu 5438

71. Ivel Ultra : kako početi? : osnovne upute za nastavnika

Ivanić-Grad, IVASIM, s. a. papir, umnoženo kao skripta 29,6 × 21,3 cm, 40 str. HŠM 42488

72. Ivel Ultra : tekst editor Olymp 66. Ivel Ultra : osnovni priručnik

Branimir Makanec, Darko Roje Zagreb, Mladost, 1987. papir, tisak 24 × 16,8 cm, 157 str. HŠM 42486

67. Informatika: uvod u suvremenu obradu informacija

Pavle Dragojlović Zagreb, Školska knjiga, 1987. papir, tisak 24 × 17 cm, 207 str. HŠM Mu 7927

68. Logo : programski jezik i opis programskog jezika

Tomislav Grčanac Zagreb, Mladost, 1987. papir, tisak 23,7 × 16,9 cm, 451 str. HŠM 42485

Zorislav Šojat Ivanić-Grad, IVASIM, s. a. papir, umnoženo kao skripta 29,8 × 21,4 cm, 39 str. HŠM 42496

73. Ivel : univerzalno mikroračunalo Z-3 : osnovni priručnik

Ivanić-Grad, IVASIM, s. a. papir, tisak 28,8 × 20,5 cm, 60 str. HŠM 42489

74. Mikroračunalo Orao 102 : priručnik Ivan Pongračić, Branko Zebec Zagreb, Velebit OOUR Informatika, PEL OOUR Elektronika, s. a. papir, tisak 28,3 × 20 cm, 143 str. HŠM 42491

MUZEJ INFORMATIKE PEEK&POKE U RIJECI 76. Mikroračunalo Galeb – prototip

Miroslav Kocijan PEL Varaždin, 1980-ih 40 × 34 cm

77. Džepni kalkulator DB 800

75. Shell 1.0 : tehnički standardi i podprogrami za programske produkte namijenjene primjeni računala Impuls 9020 u srednjem usmjerenom obrazovanju : priručnik

Ivanić-Grad, IVASIM, s. a. papir, umnoženo kao skripta 29,6 × 21,6 cm, 67 str. HŠM 42495

Buje, 1971. 29,5 cm (širina)

RETRO INFO – UDRUGA ZA OcUVANJE INFORMATIcKE BAsTINE 78. Računalo Orao 79. Memorijske jedinice

TEHNICKI MUZEJ NIKOLA TESLA U ZAGREBU 80. Mikroračunalo Ivel Z-3 s tipkovnicom

Ivasim elektrotehnika, Ivanić-Grad, 1989. ekran: 49,5 × 49 × 36 cm tipkovnica: 49,5 × 25 × 10,5 cm mikroprocesori 2 × MOS, 6502, Z80 u tipkovnici: MOS 6502, ROM 26 kB, RAM 128 kB operacijski sustav: PRODOS, IDOS, CP/M TM 6958/1-2

PRIVATNO VLASNISTVO ZORISLAVA SOJATA 81. Radna stanica SUN 3 – 3 kom. 82. Frieden Flexowriter – električna pisaća mašina s kompjutorskim ulazom 83. Bušač bušene vrpce Tally 42 pr 84. Dijaprojektor Kodak Carousel 85. SUN 3/160 server 71

Summary

SEAGULL CALLING EAGLE – THE HP 2000 HAS ARRIVED!: THE FIRST SCHOOL COMPUTERS AND BEGINNINGS OF COMPUTER EDUCATION IN CROATIA The emergence and development of information technology in the second half of the 20th century resulted in the need to develop computer education and gradually begin to use computers in schools’ educational processes. First generation computers were used, but they were few, expensive and complicated to use. As for the second generation of computers, their use in teaching drastically increased, primarily in the USA, but also in European countries in the 1970s. In Croatia and Yugoslavia, the beginnings of computer education are associated with Prof. Branko Souček, who is considered to be the originator and founder of Croatian computer science, and Prof. Božo Težak and Branimir Makanec, Eng., whose knowledge and enthusiasm initiated the beginnings of ICT education in Croatia. Makanac established the Cyber Group with his colleagues as early as their student days, which proceeded to make a humanoid robot named TIOSS, the first robot in Croatia and Yugoslavia. In 1963, as part of his graduation thesis, Makanec designed the Digital and Computing Machine Simulator – Digital Simulator, the first programmable computer intended for teaching processes, and a year later created the Electronic Classroom for individual programmed classes. Such Electronic Classrooms were installed in civil and military schools in Yugoslavia. In 1967, thanks to Prof. Težak’s efforts, the Referral Center of the University of Zagreb was established, modeled after the Referral Center of the Congress Library in Washington. The Referral Center was a central institution in Croatia and Yugoslavia which used conventional and unconventional methods and techniques to gather biographic, bibliographic, library and documentation information and also included the Center for Library Science, Documentation Science and Information Sciences. In 1973, after the Referral Center, the Multimedia Teaching and 73

Scientific/Information Center of the University Referral Center and the Institute for the Promotion of Professional Training of the Socialist Republic of Croatia was established. The MMC’s purpose and objective were to research and promote multimedia teaching and scientific/IT activities. The MMC had an electronic classroom installed and a newly purchased time-sharing HP 2000E computer, which was at the time a revolutionary product because up to 16 users could use the computer via the terminal. The MMC was an institution that developed and introduced new technologies in teaching, but also a place of gathering for secondary school and university students, their teachers and other people who wanted to learn how to use a computer. Dr. Stjepan Rodek and Tatjana Carev-Maruna, MSc, employees of the MMC, became actively involved in scientific research in the area of educational technology and information science for the purpose of improving the efficiency of the educational process, providing teachers with training and education on an ongoing basis, and for the purpose of developing the pedagogical/didactic characteristics of the new teaching medium – the computer. They dealt with CAT (Computer-Assisted Teaching) matters, especially in the area of humanities, which resulted in numerous scientific and professional papers and active participation in local and international scientific conventions. For scientific and research purposes, they also designed and used the first experimental programs – CAT packages for learning foreign languages and a few computer simulations. The MMC was an important factor vis-à-vis the efforts to introduce ICT in teaching processes up to the early 1990s when most schools were supplied with computers. In 1988, the Referral Center of the University of Zagreb, including the MMC, was transformed into the Institute of Information Sciences and in the contemporary Republic of Croatia it operated as the Croatian Information and Documentation Referral Agency, which in 2013 became the Digital Information and Documentation Office. The first school computers in the Republic of Croatia were used in the 1970s, but their presence was more an exception than a rule and only teachers and engineers were allowed access to them. Systematic and organized use of school computers did not begin before the first domestically made computers were launched, made after 1980. The first Croatian factory-made computer was the Galeb (Seagull) designed by Miroslav Kocijan, which premiered at the Infografika trade show in 1981. As serial production, which did not begin until 1984, was delayed, the computer became tech74

nically obsolete, so Miroslav Kocijan designed the Orao (Eagle),

which was renamed into Orao+ after its performance was improved and its initial defects were rectified, and became a standard computer supplied to Croatian primary schools from 1985 to 1990. The computer was made at PEL Varaždin in Varaždin. The next two computers, Ivel Ultra (Impuls 9020) and Ivel Z-3, were made at Ivasim of Ivanić-Grad. Makanec designed the Ultra, which was supplied to Croatian secondary schools from 1984 to 1991 and its relevant feature was its compatibility with the Apple II, the bestselling computer in the world at the time. Zorislav Šojat designed the Z3 computer. Based on its configuration and performance, the Ivel Z-3 could be considered a semiprofessional personal computer, so it was used more in scientific and development institutes. This systematic and organized introduction of computers in classes was preceded by multiyear experimental projects aiming to examine the situation and look into methods of introducing ICT in teaching processes. This first phase resulted in a methodological approach which required the introduction of computer science as a class, but also the use of computers in other classes. The first CAT textbooks and programs became available, supported by the professional teacher community which determinedly advocated the introduction of computers in teaching. At that time, the A Computer in Teaching manual by Prof. Vladimir Mužić, PhD, was published, dealing with the use of computers in teaching and the methods of using computers in teaching and learning, which remains useable to date. The systematic and organized computerization of educational institutions may be traced back to 1984 when the relevant republican institutions issued a number of resolutions, recommendations and documents concerning the introduction of computers in the teaching process. The underlying document, Education Computerization Program up to 1990, was rendered in 1986 and included the introduction of computer science in secondary and primary schools, educating and training employed persons to deliver such teaching programs, and plans for introducing computers separately for secondary and primary schools. The Program did not cover higher education. Although schools were supplied with computers according to the plan and most secondary schools had received computers up to early 1989, primary schools were facing a number of objective problems which impeded the plan. The initial enthusiasm was lost as a result of insisting that schools be equipped with domestically made computers which were less and less able to keep pace with more efficient and cheaper foreign computers, so the Education Computerization Program began to stagnate and was eventually discontinued at the beginning of the Homeland War, but was resumed and has been intensified since 1992 to date.

literatura

1. Benić, K. (2017). Kako čitati grad kroz bajtove i piksele : Povijest informatike i digitalne kulture u Rijeci. Rijeka: Udruga „Calculus”, Muzej informatike „Peek&Poke”. 2. Carev-Maruna, T., gl. ur. (1987). Mikrokompjutori u obrazovanju : zbornik radova. Zagreb: Mladost. 3. Carev-Maruna, T. (1989). Kompjutor u nastavi jezika. Zagreb: Školske novine. 4. Dokumentarni film Multimedijski centar – MMC, Zagreb (2014). Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=xZ9b7suRVMg [11. 10. 2018.]. 5. Duda, I. (2014). Pronađeno blagostanje : Svakodnevni život i potrošačka kultura u Hrvatskoj 1970-ih i 1980-ih. II. izdanje. Zagreb: Srednja Europa. 6. Grković, M. i sur., ur. (1986). Kompjutori u obrazovanju. Zagreb: Hrvatski školski muzej. 7. HŠM 42941 Makanec, Branimir. 8. HŠM 42943 Zavod za prosvjetno-pedagošku službu Republike Hrvatske. 9. Jagačić, B. (2013). Miroslav Kocijan – pionir hrvatskog računarstva. Zg-magazin. Dostupno na: http://zg-magazin.com.hr/miroslav-kocijan-pionir-hrvatskoga-racunarstva [13. 10. 2018.]. 10. Klarić, I., ur. (1986-1991). Kompjutor u školi. Prilog Školskih novina, 1-6. 11. Kozlina, Ž. (2011). Djeca tehnologije : elektronička računala : izložba. Zagreb: Tehnički muzej. 12. Krakar, Z., gl. ur. (1996). Informatika u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska informatička zajednica. 13. Levak, I. (1985). Ivel Z-3. Trend, 1 (2), str. 25-31. 14. Makanec, B. (1963). Simulator digitalnog računskog stroja. Diplomski rad. Zagreb: Elektrotehnički fakultet. 15. Makanec, B. i Roje, D. (1987). Ivel Ultra : osnovni priručnik. Zagreb: Mladost. 16. Muraja, D. (1985). Orao – uvod u rad i programiranje. Zagreb: Narodna tehnika SR Hrvatske. 17. Mužić, V. (1973). Kompjutor u nastavi. Zagreb: Školska knjiga.

18. Mužić, V. (1979). Kibernetika u suvremenoj pedagogiji. Zagreb: Školska knjiga. 19. Pasarić, B. (1973). O uvođenju informatike u srednje škole. Obrazovanje i rad, 7 (3-4), str. 25-28. 20. Pongračić, I. i Zebec, B. Mikroračunalo Orao 102 : priručnik. Samobor: Velebit OUR Informatika, PEL OUR Elektronika. 21. Povijesni razvoj računala. Dostupno na https:// www.skolskiportal.hr/lente-vremena/povijesni-razvoj-racunala [9.11.2018.] 22. Rodek, S. (1986). Kompjutor i suvremena nastavna tehnologija. Zagreb: Školske novine. 23. Šoljan, N. N. (1972). Nastava i učenje pomoću kompjutera. Zagreb: Pedagoško-književni zbor. 24. Težak, B. (1969). Referalni centar Sveučilišta u Zagrebu. Informatologia Yugoslavica, 1 (1), str. 65-78. 25. Težak, Đ. i sur. (2007). Profesor Božo Težak, lučonoša znanosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 26. Trend : kompjutori : audio : video (1985-1991), 1-7 (1-50). 27. Wranka, M. (2018). Prvog robota izradio je 1959., a elektroničkim učionicama osvojio je Jugoslaviju: Bio je to dobar posao. Svi iz tima kupili su vikendice. tportal. Dostupno na: https://www. tportal.hr/tehno/clanak/prvog-robota-izradio-je-1959-a-elektronickim-ucionicama-osvojio-je-jugoslaviju-bio-je-to-dobar-posao-svi-iz-tima-kupili-su-vikendice-foto-20180610 [13. 10. 2018.]. 28. xxx (1986). Počelo je : sve srednje škole u SR Hrvatskoj ovih su danas dobile službeni dopis Saveza SIZ-ova usmjerenog obrazovanja. Trend, 2 (4), str. 33-36. 29. xxx (2017). Hrvatski robotičari pobjeđuju u svijetu, ali im se kod kuće ne pridaje značajna pažnja. Poslovni dnevnik. Dostupno na: http://www. poslovni.hr/hrvatska/hrvatski-roboticari-pobjeuju-u-svijetu-ali-im-se-kod-kuce-ne-pridaje-zasluzena-paznja-331477 [13. 10. 2018.].

SJEcAnJA nA MMCâ&#x20AC;¦ BILI SMO (I OSTALI) EnTUZIJASTI RAcUnARSKOG VREMEnA

mr. sc. Tatjana Carev-Maruna, VODITELJICA MULTIMEDIJSKOG CENTRA REFERALNOG CENTRA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU OD 1983. DO 1995.

BILI SMO POKRETAČI I SVJEDOCI NOVE KULTURE UČENJA „U Multimedijski centar dolazili su srednjoškolci i njihovi nastavnici iz cijele Hrvatske, od Dubrovnika do Osijeka. Tisuće i tisuće učenika hodočastilo je u MMC gotovo dva desetljeća, sve dok se i same škole nisu opremile računalima. Korisnici koji su uspjeli doći do nas osjećali su se privilegiranima. MMC je tada, rekla bih, predstavljao elitno i nekonvencionalno obrazovno okružje…” O tome kako je djelovao Multimedijski centar Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu, koje su mu bile zadaće i kako je sve to skupa izgledalo u praksi, posebice kada je riječ o iskustvima u radu s nastavnicima i učenicima srednjih škola, i o svojoj ulozi u svemu tome govori njegova dugogodišnja voditeljica Tatjana Carev-Maruna. „Multimedijski nastavni i znanstveno-informacijski centar djelovao je u okviru Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu kao samostalni odjel u svrhu širenja informatičke kulture i pismenosti. Moja zadaća u svojstvu obrazovnog tehnologa, a kasnije i voditelja Centra bila je organizacija i provođenje nastave informatike za srednjoškolce i njihove nastavnike koji su dolazili iz cijele Hrvatske, od Dubrovnika do Osijeka. Tisuće i tisuće učenika hodočastilo je u MMC dva puna desetljeća, sve dok se i same škole nisu opremile računalima. Korisnici koji su uspjeli doći do nas osjećali su se privilegiranima. MMC je tada, rekla bih, predstavljao jedno elitno i nekonvencionalno obrazovno okruženje. Već u ranim osamdesetim organizirala sam brojne seminare za srednjoškolske nastavnike o primjeni kompjutora u obrazovanju u okviru njihovog stručnog usavršavanja. Često sam za praktični dio nastave i vježbe na računalima angažirala studente-volontere koji su se ravnopravno nosili sa stranim IT stručnjacima iz Velike Britanije i SAD-a. Čak je i nastava nekih postdiplomskih studija ostvarivana u našem MMC-u, npr. Metodika nastave stranih jezika s Filozofskog fakulteta. 79

S nekoliko kolega u MMC-u uspjela sam već sredinom sedamdesetih godina kreirati prve programirane sekvence za nastavu i učenje pomoću kompjutora. Koristeći se tako vlastitim obrazovnim softverom, provodili smo znanstvena istraživanja o učinkovitosti primjene kompjutora u nastavi. Prvi put su hrvatski učenici bili u situaciji koristiti se računalom kao novim medijem za učenje, kao alatkom koja predstavlja integrirani audiovizualni stroj za prijenos informacija i stjecanje znanja. Nastavno je gradivo bilo didaktički oblikovano na postulatima programirane nastave i individualiziranog pristupa svakom pojedinom učeniku. Otkrivali su se novi oblici učenja i organizacije nastave, a time i nova uloga nastavnika u tim procesima. Bili smo zapravo pioniri, prvi svjedoci nastajanja nove kulture učenja. Vrijedno je ovdje istaknuti doprinos prof. dr. sc. Vladimira Mužića i dr. sc. Stjepana Rodeka kao i dvojice mojih asistenata u MMC-u, Borisa Debića i Gorana Grandića.” Tatjana Carev-Maruna svjedoči da je za izvođenje nastave godinama koristila automatiziranu elektroničku učionicu upravljanu računalom. Atmosfera u MMC-u bila je živahna, radna, ali vrlo opuštena. Ozračje je bilo drukčije, nikada dosadno. „Usudila bih se reći da je to bilo, na svoj način, kultno i ekskluzivno mjesto. Kad nije bilo organizirane nastave, sve slobodne termine na terminalima, a kasnije na računalima rezervirali bi pojedinci koji su tamo dolazili sami, a ulaz je bio besplatan. Nikad nije postojao problem discipline. Naše učenike i studente privlačila je upravo činjenica da na računalu mogu raditi slobodno i samostalno bez autoriteta nastavnika. Visoko motivirani, nošeni vlastitim nervom za kreativnost i inovacije, spontano su otkrivali nova znanja o računalu i programiranju. Imali su samodisciplinu i odgovornost. Bili su tu isključivo svojom voljom i svoje slobodno vrijeme provodili su otkrivajući tajne binarnih sustava. Njihovo znanje o računalu, softveru i hardveru, svakako je nadilazilo ono što su mogli dobiti u redovnom školskom sustavu. Radila sam u MMC-u s punim uvjerenjem da se upravo tamo rađa jedna nova generacija mladih i perspektivnih IT stručnjaka. Zadovoljstvo mi je prisjetiti se sada da smo za djelatnosti MMC-a dugi niz godina, točnije od 1973. do 1995. godine uspijevali osigurati dostatnu financijsku potporu iz državnih obrazovnih i znanstvenih izvora financiranja.”

dr. Jan Hruška, AUTOR „TOČKE” – PROGRAMA ZA SLOBODNU KONVERZACIJU S KOMPJUTOROM

MMC JE BIO DOBROVOLJNA ŠKOLA BEZ UČITELJA, BEZ IMENIKA, BEZ NEOPRAVDANIH SATI I BEZ OCJENA Multimedijski centar bila je izuzetno avangardna institucija koja je sedamdesetih i osamdesetih godina postojala u Zagrebu. MMC je posjedovao HP 2000E kompjuter koji je omogućavao da ga 16 korisnika simultano koristi na time-sharing principu (princip podjele vremena). No avangardnost MMC-a sastojala se najviše u tome da je korištenje kompjutera bilo dozvoljeno „svima”, bez ikakve novčane naknade. MMC je u to vrijeme organizirao redovite posjete učenika zagrebačkih gimnazija, kojima su to bili prvi praktični susreti sa kompjuterima. Svako polugodište posjetioci bi proveli nekoliko sati koristeći HP 2000E, no nekima to nije bilo dovoljno. Ti entuzijasti i entuzijastkinje (‘entuzijasti’ u ostatku teksta) su u MMC potpuno svojevoljno i redovito dolazili izvan školskih sati da bi koristili HP 2000E. MMC je bio otvoren za javnost od 8:00 do 20:00, no maloj grupi entuzijasta je korištenje kompjutera bilo dozvoljeno od 20:00 do 8:00. Noći su bile provedene kraj kompjutera, a noćnu tišinu remetio je samo ventilator na kompjuteru, zvuk tipkanja na terminalima i fuge J. S. Bacha svirane na audiosistemu MMC-a. U toj grupi entuzijasta učili su jedni od drugih i njihova žeđ za znanjem bila je skoro nezasitljiva. Jasno je da tu nije bilo nikakve prisile na učenje: poticaj je dolazio iznutra, svojevoljno. MMC je bio dobrovoljna škola bez učitelja, bez imenika, bez neopravdanih sati i bez ocjena. Ako su ti entuzijasti katkada i zijevnuli u klasičnim školama i fakultetima koje su pohađali, to skoro sigurno nije bilo zbog nezanimljivosti predavanja već zbog fizičke neispavanosti, jer su noći često provodili sa kompjuterom umjesto u krevetu. No to nikome nije bilo teško. Naprotiv. 81

MMC je imao jedan interesantan sporedni efekt. Ti mladi entuzijasti koji su često dolazili u MMC pomagali su u demonstracijama kompjutera srednjoškolcima (i srednjoškolkama!) koji su posjećivali MMC. To skoro sigurno nisu bili tipovi koji bi bili „na svom terenu” u nekakvim disko-klubovima (da pravo kažemo, nisu imali ni vremena za disko-klubove jer su noći provodili u MMC-u), no impresionirati posjetioce kompjuterskom ekspertizom, e to nije bilo teško. Desetak tih entuzijasta danas je u brakovima s osobama koje su upoznali baš u MMC-u. MMC kao centar za dating? To sigurno nije bila namjera osnivatelja centra, no posljedice su bile dobre. Skoro stotinjak entuzijasta je prošlo tu elitnu, intenzivnu, no potpuno nestrukturiranu školu informatike tijekom dvadesetak godina koliko je MMC bio otvoren. Ta autoselektirana grupa je sigurno imala izuzetnu sklonost kompjuterima kao i želju za učenjem, pa nije ni čudno da su skoro svi napravili solidne karijere u kompjuterskoj industriji u Hrvatskoj i inozemstvu. Danas održavaju virtualni kontakt preko user grupe na Facebooku, a fizički se sastaju jednom godišnje u Zagrebu, zajedno sa bivšim osobljem MMC-a, na čelu kojih je bio ing. Branimir Makanec. Kako su postajali stariji, neki od njih su razvili lijeve političke poglede, a neki desne. To je normalno. No ono što ih snažno ujedinjuje je entuzijazam prema kompjuterima, pa kada se sretnu, sve drugo postaje nebitno. MMC je bio institucija koja je omogućila svima koji su to željeli prve kontakte sa kompjuterom. MMC je isto omogućio manjoj grupi entuzijasta mnogo dublje kontakte sa kompjuterom. To je bila institucija koja je proizašla iz futurističke vizije svojih osnivatelja, osnovana u vrijeme kada su kompjuteri još bili velika novost. Svi koji su prošli kroz MMC dobili su uvid u budućnost, a manjoj grupi entuzijasta je MMC omogućio da mnogo dublje uđu u svijet kompjutera, što je imalo odlučujući utjecaj na njihov životni put.

Zorislav Šojat

EH TI ELEKTRONSKI MOZGOVI…1 PROSLOV Ovaj tekst neka su od mojih sjećanjâ na doba druge polovice 1970-ih. Kako to već i biva sa sjećanjima, koliko god sam se i trudio da pojedine stvari provjerim, ona nikada ne mogu biti „objektivna”, ako ništa drugo doli stoga što čovjek svijet oko sebe ne može drugačije doživljavati nego „subjektivno”. Da li su baš sve okolnosti bile takove kako ih se sjećam, teško je reći. S nečijega tuđega motrišta svakako su neke stvari i drukčije izgledale, a možda me i sjećanje vara. Hoće ono to! Žao mi je, isto tako, da mnogo toga neću uspjeti se sjetiti, ili pak napisati. I da mnoge drage prijatelje i ljude s kojima sam se godinama družio i od njih učio (a nadam se ponešto i oni od mene) neću uspjeti spomenuti. Stoga molim poštovanoga čitaoca da mi oprosti sve greške i propuste na koje naiđe i da se zajedno sa mnom, ploveći mojim sjećanjima, zaputi četrdesetak godinâ unatrag. Vrijeme u kojem se ova radnja odvija bješe vrijeme puno znanstvenih uzbuđenjâ i zanosâ. Ta slijetali smo redovno na Mjesec, svirala se „muzika na 220 volti”2, a elektronski su mozgovi bili velika novina. Sjećam se da smo se moj prijatelj Albert Plovanić i ja, godinu-dvije prije, satima znali zabavljati računajući na njegovome „digitronu”, a i ja sam silno želio imati jedan (kasnije sam ga, 1976., i dobio kao poklon Narodne tehnike Jugoslavije i Digitrona Buje, osobno od gospodina Josipa Kotnika).

Prenosimo originalni autorov tekst uz minimalne intervencije (nap. ur.).

2 Tako su naši stari zvali glazbu koju sviraše primjerice Beatlesi.

Sjedeći tako, u poznu jesen 1974. godine, imah tada 14 godinâ, u školskoj klupi, gotovo upravo krenuvši u I. razred Klasične gimnazije u Zagrebu, odjednom saznah da toga i toga dana, navečer, u organizaciji Multimedijskoga centra u Zagrebu u velikoj dvorani Arhitektonskoga fakulteta započinje tečaj „programiranja kompjutora”3. Takovu priliku nikako ne mogah propustiti. Stoga krenuh tu večer na to predavanje, i eto još me uvijek uporno drži to isto ondašnje oduševljenje – ne samo shvatiti kako što radi, već moći stvarati nešto novo, pretvarati svoje zamisli u stvarnu „stvarnost”. I još uvijek, nakon toliko godinâ, kada „radim” na kompjutoru, još ću uvijek spontano reći da se igram. „Programiranje kompjutora” zarazilo je tada, kao i mene, i Alberta, te obojica godinama bijasmo „stalni postav” Multimedijskoga centra. Prvi ljudi koji su mi prenijeli temeljna znanja o tome kako naputiti kompjutor da nešto radi bijahu MMC-ovci Zoran Lerch i (nažalost pokojni) Smiljan Grmek. Tu prvu večer, prvi programi koje je valjalo napraviti bijahu program „Coca” i program „Cola”. Koji su trebali ispisati upravo to. Još uvijek sjećajući se osjećam to jedno posebno, moglo bi se slobodno reći i romantično, na svoj poseban način, ozračje dvorane, ploče i krede i Smiljana i Zorana kako ispisuju po ploči te prve naputne upute, miris drvenih klupâ i papir na koji prepisujem…

MULTIMEDIJSKI CENTAR Prvi posjet Multimedijskomu centru (koji su mnogi tijekom godina brkali s Multimedijalnim centrom smještenim iza kazališta ITD na starome Velesajmu) uslijedio je, naravno, munjevito. Prvi susret s kompjutorom: Terminal. Utipkavam nešto. Odgovara mi „INVALID LOGIN”. Mislim si ja: „Kakav invalîd? Koji invalîd? Ko je invalîd? Kaj sad? A kaj je to lôgin?” Multimedijski je centar bio mjesto učenja. Koga god oko sebe upitao, uvijek si dobio prijateljski odgovor, od toga koga pitati, pa sve do debele knjige, ili pak stoga bušenih karticâ. I tako brzinski dobih odgovor kako i što upisati da se kompjutoru predstavim kao ovlašteni korisnik: korisničku oznaku (veliko slovo i tri brojke) i zaporku (koju smo u ono doba uvijek utipkavali rabeći kontrolne znakove, da ne ostane na papiru, ili ju netko nepozvan ne vidi na zaslonu terminala). I tako, vjerojatno već nekih pedesetak tisućâ satî, pa, vjerovali ili ne, i upravo sada dok ovo pišem, provedoh tipkajući kompjutoru i gledajući što mi odgovara. Kako se zarazih, tako i ostadoh zaražen. Igra koju smo najčešće igrali u školi za vrijeme satova nastave bila je „Potapanje brodova”. Jako dobra igra za igranje u školi, jer profesor teško može primijetiti poneki razmijenjeni zvuk – iako to naravno i često primijeti. I što onda drugo, nego, sada imajući već neke temeljne pojmove o tome kako naputiti kompjutor da nešto radi, napisati program da se mogu igrati „Potapanja brodova” s njim. To bijaše moj prvi program, iako nisam rješavao (ne baš tako jednostavnu) zagonetku kako napisati naputak da kompjutor postavi i brodove koji ne zauzimaju samo jedno polje. Ali ta mala mana moga programa nije me dala smesti da uživam u toj (sada bismo rekli kompjutorskoj) igri. Zapravo dvostrukoj igri. Igri stvaranja igre i igri igranja igre koju si sam igrajući se stvorio. Na neki čudan način umalo bih se usudio ustvrditi da mi je pomalo i žao djece ovoga doba koja se igraju s kompjutorom igara koje kupiše ili nekako drukčije nabaviše, a da sami nisu okusili slast igranja igre koju su sami stvorili.

3 Tek neki dan saznah da je Branimir Makanec, uz svesrdnu pomoć Vladimira Mužića, poslao obavijest o mogućnosti učenja programiranja i rada u Multimedijskome centru svima školama u Hrvatskoj, te da je bila organizirana cijela turneja predavanja u raznim mjestima.

Naravno da smo u Multimedijskome centru imali veliku zalihu svakojakih igara. Od Star Treka, gdje smo revno po „sectorima” i „quadrantima” naganjali Klingonce, a bome i oni nas, preko pokera i sličnih, simulacije spuštanja na Mjesec, gdje je jako valjalo paziti na ubrzanje, usporenje, gravitaciju, udaljenost… pa sve do avanturističkoga istraživanja začudnoga i čarobnoga svijeta podzemnih i nadzemnih prostorâ punih raznoraznoga blaga i opasnih čuvarâ toga blaga. A u tako teškim istraživačkim uvjetima valjalo je imati i oružje i oruđe i hranu i piće, ali i najviše od svega idejâ kako postavljene zagonetke riješiti. A i pogibalo se… Pa ti sad opet skupljaj stvari i kušaj ponovo… Multimedijski je centar Referalnoga centra Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za unapređivanje stručnog obrazovanja Socijalističke Republike Hrvatske (ako se dobro sjećam punoga mu naziva) bio izuzetno i jedinstveno mjesto s više razlogâ. Pod uvijek budnim okom učitelja Branimira Makanca, kojega svi znamo samo kao Maka (iako ga ja ponekad zazovem Makmak), okom koje nikada nije bilo zabadajuće ili imalo nadziruće, već okom koje je duhom pravoga pedagoga uvijek prepoznavalo kada i gdje reći poneku rečenicu, mi smo uistinu bili brižno zalijevani vrt mladicâ koje će izrasti u dobre ljude, kompjutorske stručnjake i imaginativne znanstvenike i umjetnike (što uistinu sada, 2018. godine mogu potvrditi da se i dogodilo). Naravno, nije samo Mak bio taj koji se o nama i Multimedijskome centru brižno brinuo, ali zaraznoga smijeha i silne duhovitosti, neprestano zračeći zaigranošću, Mak je bio taj kojega smo od samoga početka dolazaka prvoga zamijetili. Ostale suradnike obično bismo tek kasnije malo-pomalo upoznavali, i uvijek dobivali od njih punu potporu u znanju, a po potrebi i u suradnji ili uslugama, kada nismo znali ili mogli sami. Ali ono što bijaše najvažnije bila je potpuna otvorenost Multimedijskoga centra bilo kome tko je želio naučiti, i raditi na kompjutoru. Tko god bi navratio bio je uvijek primljen otvorena srca, i, naravno, sve je bilo besplatno. Od tečajeva, predavanjâ, rada na kompjutoru, pa sve do papira i vrpce za bušenje. Ako je trebalo donijeti vlastitu opremu, kao prilikom snimanja kompjutorskih animacijâ, koje je tamo među prvima na svijetu radio Tomislav Mikulić, kada je danima, tjednima tamo stajala skupa 16-milimetarska filmska kamera, ili ako je pak trebalo posuditi terminal s modemskim ulazom na nekoliko danâ, nikada nikome nipošto nije nikakva primisao pala na pamet da bi se ičemu od opreme moglo nešto neugodno dogoditi. I ne sjećam se da je ikada itko potpisivao kakovu „priznanicu”. I upravo je to ozračje bilo presudno za izuzetan uspjeh Multimedijskoga centra. Multimedijski je centar bio neka vrsta središta (a tako se i zvao), križište znanosti, inventivnosti, umjetnosti i pedagogije. Od profesora Bože Težaka, kojega osobno nisam upoznao, Maka, profesora Vladimira Mužića, s kojim imah čast provesti mnoge ugodne sate, pa sve do profesora Lászla Bulcsúa, upravo je podučavanje, učenje, pedagogija bila glavna okosnica svih naporâ. Naravno, glavni je pristup bio kibernetski, jer, nemojmo zaboraviti, bez kibernetike ne bi bilo niti suvremenih strojeva i uređajâ. Dakle i u pedagogiji, i u nastavi i u primanju znanja, i u tamo stvaranoj umjetnosti i u tamo razvijanoj kompjutoristici i lingvistici, primjenjivanoj matematici i razvijanju algoritama, temeljni je bio pristup kibernetski. Učiti o životu i radu, ali i radovanju, od tako velikih učiteljâ imalo je na mene širokolepezni presudan utjecaj. I tako odjednom u Multimedijskome centru mogah ne samo vidjeti, nego i raditi (!!!) na kompjutoru. A imali smo poprilično moćan stroj (a i kakvoća mu je izuzetna, jer još uvijek najvećim dijelom besprijekorno radi, gotovo 50 godinâ nakon što je kupljen!). Hewlett-Packard HP 85

2000F Timesharing System4 ime je sustava na kojem smo radili u 70-ima. Sustav se sastojao od Timesharing BASIC-a koji se izvodio na dva HP2100A procesora (glavni i ulazno/izlazni), na koje je bilo povezano 16 terminala (ukupno su HP2000 sustavi mogli primiti do 32 terminala, ali u MMC-u smo imali samo 16 priključaka, što je uglavnom bilo dovoljno). HP2100A procesori 16 su bitni, a imaju po 64 KiB (glavni) i 48 KiB (ulazno/izlazni) središnje magnetne jezgrične (engl. „core”) memorije, te im je brzina izvršavanja oko petstotinjak tisućâ naredbî u sekundi (oko 500 kips). Uz to smo imali i jedan hard disk od 5 MiB (!). Kada smo polovicom 1970-ih dobili još jedan takav disk, uistinu se sjećam da nismo znali što bi sa svim tim ogromnim praznim prostorom. „Naš” je kompjutor, zovemo ga oduvijek HaPe, dakako bio minikompjutor. Uz mnogo praznoga prostora ugodno stane u tri krila metalnih ormarâ. Može besprijekorno raditi na sobnoj temperaturi i priključuje se na struju jednom običnom „šuko” utičnicom, jer troši manje od kućnoga bojlera, oko 1,5 kW. Za razliku od velikih („mainframe”) kompjutorâ, koji su zauzimali po cijeli kat neke zgrade i morali imati dobar sustav rashlađivanja prostora, ili pak superkompjutorâ, koji su, slijedom ograničenja brzine svjetlosti, uvijek morali biti što manji mogući, pa zahtijevaju izuzetno složene unutarnje rashladne sustave. Eto, takav bijaše taj stroj na kojem žudno stjecasmo znanja, koji voljasmo (i još uvijek volimo), i na kojem, kako koji, stvarasmo i umjetnost i znanost, istovremeno bivajući i učenici i učitelji. Mnogo je toga što smo radili na tome stroju. Naravno, kada smo ovdje pri opisu strojevlja u MMC-u, ne bismo trebali preskočiti kratke opise nekih terminalâ, jer bez njih je rad na kompjutoru nemoguć (kad nemate ni tastature ni pisača ili ekrana!). Uza sva čuda tehnike koja bi čovjeka koji se prvi put sreće s kompjutorskom višekorisničkom instalacijom uvijek zaintrigirala, možda je prvi terminal koji se neizbježno zapazio bio Teletype Model 33 ASR teleprinter. Na metalnome postolju stajao je težak metalni, plastikom s gornje strane pokriven stroj, kombinacija tastature i pisača, koji bi mogao biti nazvan uobičajenim električnim pisaćim strojem, kada njegova tastatura, nedostatkom malih slovâ, začudno okruglim visoko stršećim tipkama i posebnom tehnikom tipkanja, podubokim okomitim utiskivanjem tipaka, nedvojbeno ne bi otkrivala da se zapravo radi o teleprinteru5. Teletype je bio zapravo i temeljni terminal koji je HP2000 sustav sadržavao u sebi, a taj, glavni, stajao je u prostoru staklenim zidom odvojenome od velike prostorije Multimedijskoga centra, gdje je bila elektronska učionica i niz raznovrsnih terminalâ povezanih na sam kompjutor (koji je pak i opet staklenim zidom bio u vlastitoj prostorij(ic)i u onome odvojenome prostoru). Ako bi Teletype bio nezauzet, prvo biste mu primijetili poprilično čudan izgled, s navedenom tastaturom, ogromnom rolom nerazrezanoga papira koji ulazi u mehanizam pisača, i, naravno, mehaničkim čitačem i bušačem papirne vrpce. Ako bi koji pak Teletype bio zauzet, trudeći se iz „petnih žilâ” nešto ispisati, ili pak na vrpcu izbušiti, cijeli bi na svojemu metalnome postolju drhturio, tresuckao se i na neki čudan način vrpoljio, pišući punih deset znakova u sekundi. Posljedica je to bila njegove konstrukcije: sva logika, pokreti glave, bušač, kodiranje i dekodiranje, sve je to izvedeno nevjerojatnom i nepreglednom šumom najrazličitijih šipkî, kotačićâ, prijenosnikâ, gonjeno podosta čujnim elektromotorom, i upravljano digitalnim ulazom s udaljenoga mjesta.

4 Dokumentacija se može naći na: http://bitsavers.org/pdf/hp/2000TSB/ (21/10/2018, 16:54). 5 Teleprinteri su elektromehanički strojevi s tastaturom, pisačem i digitalnim ulazom/izlazom, koji omogućuju daljinsko povezivanje na razne načine. Brzojavi (telegrami) prenosili su se uvijek „dalekopisačima” (teleprinterima). Teleprinteri načelno imaju poprilično ograničen broj znakova koje mogu prenijeti i primiti/ispisati, ovisno o (pod)skupu koda koji prepoznaju.

Teletype smo zapravo voljeli. Kad bi sve išlo kako treba. Iako nas je uporno nervirala njegova bučnost i sporost. No voljeli smo ga jer smo s malo čekanja mogli dobiti i ispis cjelokupnoga našega programa koji razvijamo, a usput i taj isti program na bušenoj vrpci, pa ga je onda bilo lako ponovno učitati koji drugi dan. Jest, imali smo disk na kojem držasmo programe, ali svakako je uvijek bilo nekako normalno programe imati i na bušenim vrpcama. Što je sada zapravo, povijesno gledano, velika sreća, jer je sačuvana izuzetno velika količina najrazličitijih programa (ali i programskih pokušaja) na tim vrpcama. I, koliko god to, s motrišta nekoga suvremenoga kompjutorskoga korisnika, izgledalo „zastarjelo”, komplicirano, neefikasno, ono što svakako valja znati jest da je od svih načinâ zapisa digitalnih podataka bušena vrpca najizdržljiviji, i desetljećima i desetljećima nakon bušenja još uvijek besprijekorno čitljiv medij! Osim toga, to je jedini medij za spremanje digitalnih podataka koji je izuzetno jednostavno čitati čak i bez ikakvoga uređaja. Od terminala bez zaslona, već s pisačem, imali smo i Execuport 300, prijenosni terminal koji teži svega petnaestak kilogramâ i ima svoj vlastiti kofer. Kakvoća izvedbe toga uređaja nevjerojatna je – još uvijek besprijekorno radi, nakon više od četrdeset godinâ. Za razliku od Teletypea, Execuport ima normalnu tastaturu, velika i mala slova (iako mala slova ispisuje u tzv. „Small-Caps” obliku, tj. kao umanjene inačice velikih, što je šarmantno pri čitanju), može pisati i do 30 znakova u sekundi, tih je, a dok piše ugodno šuška. No Execuport ima i još jednu zanimljivost i, u ono doba, veoma važnu odliku, a to je mjesto na koje se može postaviti telefonska slušalica običnoga (staroga) telefonskoga aparata. Ugrađenim zvučnikom i mikrofonom Execuport izravno kroz telefonsku slušalicu može komunicirati s nekim udaljenim modemom. Tako je Execuport uistinu i često putovao, a kada nije bio na putu bio je u MMC-u kao običan terminal, izravno spojen na kompjutor. No Execuport smo, iako je bio elegantan, ugodan za rad, tih i s dobrom tastaturom, nerado rabili kao terminal. Prvo, termopapir je ipak bio podosta skuplji od običnoga papira za teleprinter. A drugo, termopapir nakon nekoga vremena počinje, pod utjecajem opće topline, polako tamniti (većina računâ koje u suvremeno doba dobijete ispisana je na termopapiru). No zanimljivo, Execuport je i jedini u HŠM-u sačuvani terminal iz onoga doba koji je besprijekorno preživio i još uvijek radi. Svi ostali terminali koje smo imali imali su ekrane, a u Multimedijskome centru nismo imali niti jedan drugi pisač, osim grafičkoga fotoprintera (printera koji je radio suhim fotografskim postupkom) priključenoga na Tektronix, ali njega gotovo nikada nismo rabili, upravo zbog toga skupoga i brzopropadajućega fotografskoga papira na koji je oslikavao crteže.

Tektronix 4012 bio je vektorski grafički terminal. To znači da je osim slovâ mogao crtati i crte6. Imao je lijepe zelene boje zaslon od pamtećega fosfora, tj. bio je pamteći zaslon. Kada biste na njemu nešto ispisali ili iscrtali, to bi na ekranu ostalo zapisano (slično kao što to biva i na papiru). Ako biste htjeli nešto novo ispisati ili nacrtati, obrisali biste prvo ekran (pri tome bi cijeli zelenilom bljesnuo), te zatim mogli opet neku sliku ili tekst prikazati. Tektronix nipošto nije bio terminal na kojem biste htjeli nešto većega programirati, jer, naravno, nije bilo moguće da se već ispisani tekst (ili crtež) miče prema gore, već se sve pisalo jedno

6 Kako je uistinu izgledalo crtanje na Tektronixu može se dobro vidjeti na: https://www.youtube.com/watch?v=IztxeoHhoyM (1/11/2018, 12:30).

preko drugoga. Osim tastature i grafičkoga ekrana Tektronix je imao i dva, okomito jedan na drugoga postavljena, kotačića s desne strane tastature, kojima je bilo moguće na ekranu namjestiti neku točku, te tu koordinatu prenijeti u kompjutor. Zapravo isto kao da imate „miša”, samo što za lijevo/desno i gore/dolje imate kotačiće. I što smo onda na tome grafičkome terminalu činili? Već spomenuti Tomislav Mikulić radio je kompjutorske animacije, među prvima u svijetu. Stariji će se čitatelji možda još i spomenuti animirane „špice” Televizije Zagreb, Dnevnika 1980-ih, Mediteranskih igara u Splitu, ili pak prve na svijetu animirane „špice” Eurovizije. No i većina nas drugih rado je isprobavala najrazličitije kombinacije dvo- (a ponekad i tro-) dimenzionalnih matematičkih formulâ. Zoran Lerch, moj prvi učitelj programiranja, posvetio se kasnije upravo ljepoti matematičke umjetnosti. A imali smo i trodimenzionalni model Cvjetnoga placa, tj. Trga Petra Preradovića u Zagrebu. Taj me se program/model posebice dojmio. Zamislite si da želite vidjeti Cvjetni plac onako kako ga vidi kip Petra Preradovića. Ili pak, kako bi izgledao da se dignete u zrak nekoliko stotinâ metara, pa pogledate prema dolje. A najzabavnije mi je bilo „spustiti” se duboko ispod razine zemlje i odozdo pogledati prema gore. Program je naravno plac iscrtavao na Tektronixu ravnim crtama između križišnih točaka. Tektronix kojega imasmo koštao je 1973. godine $5.250. Nažalost nije sačuvan, ali je znanje ostalo.

PAM i Točka Valja se sjetiti da su se krajem 1960-ih programi pisali odvojeno, a onda poslali na izvršavanje, te bi potom čekali svoj red, da se drugi programi izvedu (a u suvremenome svijetu tako se radi i na većini kompjutorskih grozdova i gridova). To je takozvana „batch” obrada, pri kojoj pojedini programi uđu u red čekanja (engl. „queue”), te se izvode ekskluzivno, tj. samo oni. Pri izvršavanju programa nemoguće je nešto više mijenjati ili s njim na bilo koji način (dakle interaktivno) komunicirati, jer niti znamo kada će se izvoditi, niti je uopće u sustavu predviđena mogućnost interaktivnosti. Ovakav pristup nipošto nije pogodan u prosvjeti, te je stoga temeljna postavka Multimedijskoga centra, zbog čega je i nabavljen upravo HP2000 sustav, bila baš interaktivnost između čovjeka i kompjutora. Nakon što na HP-u napravih programčić za igru potapanja brodova, te isprogramirah priručni latinsko-hrvatski/hrvatsko-latinski rječnik (koji „napunih” s nekih tisućinjak riječî), tražio sam što bih mogao sada novoga isprogramirati. I tako mi jednoga dana pred sâm kraj školske godine, u proljeće 1975., Željko Fernežir – Feggy predloži da zašto ne bih napravio program koji tematski „smisleno” odgovara na ono što je čovjek njemu utipkao. Ta me ideja silno zainteresirala i uistinu jako „zagrijala”. Sjećam se kako sam tu večer kod dide i bake oduševljeno njima i mojim roditeljima pričao o toj zamisli, te isto tako i trenutka, u autobusu, kada počeh pisati taj program u bilježnicu koju ponijeh sa sobom. Nazvah ga PAM, što uistinu dolazi od „pametan”, ali skratih da ne zvuči prepotentno. Makovo je budno oko odmah zapazilo moje napore, te mi je dao punu potporu, kao što je davao i svakome tko je bio zainteresiran (i po mogućnosti talentiran). Tako sam provodio dane i dane u MMC-u, a ubrzo sam naučio i uključiti kompjutor, „dignuti” i „spustiti” HP2000F sustav i isključiti kompjutor, te dobih vlastiti ključ od Multimedijskoga centra, da mogu raditi i izvan radnoga vremena – po noći, i subotom, i nedjeljom. Što naravno izuzetno obilno iskorištavah. I taj poseban osjećaj kada se, nakon cijele noći provedene radeći, ujutro oko pet ili šest vraćate doma, a svi se već užurbano bude, pripremaju i jure na posao. A vi idete spavati! Kojega li užitka! 88

Uključiti HP-ov sustav nije pretjerano teško, morate pritisnuti nekoliko tipaka za uključivanje i pričekati da se diskovi zavrte na punu brzinu (što pokažu, naravno, uključivši svjetlo s oznakom „Ready”). Potom pritisnete na glavnome kompjutoru tipku „P”, pa u dvojčanome kôdu, bit po bit otipkate odgovarajuću adresu „bootstrapa” (koji nadate se još uvijek leži zaštićen u glavnoj memoriji, ako ne, eh onda i njega valja utipkavati), te stisnete tipke „Loader enable”, „Internal preset”, „External preset” i konačno „Run”. E sad. Ponekad dižete kompjutor s diska, što je najjednostavnije, jer vam ostaje još samo odgovoriti na nekoliko pitanja na teleprinteru i upisati vrijeme i datum (u obliku rednoga dana u godini i dvobrojčane godine), te je sustav spreman. No ponekad dižete sustav s papirne vrpce, a ponekad nakon toga još treba postaviti i odgovarajuću magnetnu vrpcu na koju je sustav spremljen. Gašenje je mnogo lakše. Pravilno postavite kolut s magnetnom vrpcom u odgovarajući uređaj, pažljivo ju i točno provedete, pritisnete na tome uređaju tipke „Load” i „On Line” i kada se upali svjetlo „Ready” na sistemskome terminalu otipkate „SLEEP” ili „HIBERNATE”. Kada je to, za desetak minutâ, gotovo, jednostavno isključite sve komponente sustava, pogasite svjetla, zaključate sva vrata koja se zaključavaju i odete doma. Neko vrijeme nakon što sam počeo raditi na PAM-u idejom programa koji tematski „smisleno” odgovara pozabavio se i Jan Hruška. On je svoj program nazvao „Točka”, jer bi, kada biste ga uključili, jednostavno ispisao jednu točku, i čekao da vi nešto upišete, tj. nešto ga pitate. No pristupi koje smo uzeli da bismo krenuli rješavati taj problem bijahu zapravo „dijametralno” suprotni. Jan je krenuo „praktičnim”, a ja „teorijskim” putom. Da bi riješio taj problem, Jan je isprogramirao veoma brzu bazu podataka, rabeći pri tome, u to doba, najnovije tehnike dohvata podataka po ključu (načelom raspršivanja, engl. tzv. „hashing”). Ulazni je dio programa od ljudskoga „sugovornika” učitao rečenicu, te iznašao ključne riječi u toj rečenici. Zatim bi, uistinu velikom brzinom, iz baze podataka skupio odgovor koji uz te ključne riječi ide, pazeći da, koliko je god moguće, ne ponavlja isti odgovor na isto pitanje, kako bi razgovor bio što tečniji. Odgovore nije sam stvarao, već je imao i način rada u kojem bi „učio”, tj. od čovjeka dobivao ključne riječi i odgovarajuće odgovore, koje je na prava mjesta spremao u svoju bazu podataka. Tako naučen, mogao je zaista izuzetno dobro glumiti da je inteligentan. Odgovori na pitanja mogla su biti i unaprijed upisana pitanja, pa je tako razgovor uistinu mogao biti zanimljiv. Znao je, naravno, i odgovoriti koliko je sati i takove stvarčice (naravno ne i kakovo je vrijeme vani ili kakvo će biti sutra: u to doba nije bilo interneta). Mnogi koji navratiše u MMC imali su dojam da uistinu razgovaraju s elektronskim mozgom. Točka je bila prava uspješnica, što bi rekli „hit”, i izazivala je veliku pažnju i interes. No, ne bili dečki dečki, neki su MMC-ovci napravili i „Pseudo-točku”, program koji je glumio da je Točka, ali je zapravo samo izravno spajao neki terminal na kojem bijaše naivni sugovornik s nekim drugim terminalom, obično onim u prostoriji iza staklenoga zida, za kojim bi „visio” grozd mladićâ iz „stalnoga postava” MMC-a, igrajući se da su oni zapravo kompjutor. Mnoga je mlada djevojka nasjela na taj štos. I ostala potpuno zbunjena kada bi joj „kompjutor” uputio koji kompliment na plave/smeđe/crne oči ili neki ukras u kosi ili štogod drugoga. Obično bi brzo na terminalu „kompjutoru” utipkale: „Pa otkuda znaš?… Zar me vidiš?…” Jest, dogodilo se i da poneka shvati da se tamo u drugoj prostoriji dečki nekontrolirano smiju, neke su se i pomalo naljutile, a nekima bi dečki poslije i rekli. Ali bilo je i onih koje naivno otiđoše zadivljene inteligencijom „kompjutora”, nikada ne saznavši da razgovarahu sa živima, ali skrivenima, ljudima. Moj je pristup bio, kako rekoh, teorijski. Mene je zanimalo napraviti program koji uči poput djeteta, te može, ovisno o tome na kojem jeziku se s njim razgovara, naučiti bilo koji jezik. To 89

znači da takav program mora biti u samoorganizirajućem odnosu sa svojom okolinom, tj. sugovornikom, te se stalno prilagođavati novim odnosima unesenih obavijesti, pritom stvarajući obavijesnu mrežu koja predstavlja sve razrađeniji model mogućih pojavâ pojedinih elemenata u ulaznim rečenicama. Tako zamišljen i isprogramiran PAM naravno nikada nije „gramatički” točno odgovarao, poneke njegove rečenice bijahu teško razumljive ili se činiše pomalo nepovezanima, ali činjenica je isto tako da bi primjerice uvijek odgovorio onim jezikom kojim biste mu nešto rekli, ako je s njim prije toga razgovarano na dva jezika, primjerice hrvatski i engleski. No naš HP nije imao pretjerano mnogo mjesta za spremanje podataka, a i obradnik, kako već opisah ranije, bijaše umjereno spor, posebice za tako teške zadatke. Iako bi na kraju uvijek dao odgovor, PAM-u je na HP-u trebalo, ako je znao stotinjak riječî, i do 5 minuta da dâ odgovor. Za razliku od Točke, naravno, nikada nije bio praktična uspješnica, ali bih se usudio ustvrditi da je bio neka vrsta teorijske uspješnice. Tijekom školske godine 1975./1976. prijavio sam se na Prvi susret mladih istraživača Jugoslavije u Gospiću koji se održavao od 7. do 11. srpnja 1976., povodom 120. obljetnice rođenja Nikole Tesle. Naziv moga rada bio je „Principi samoorganizirajućeg učenja i njihova primjena na kompjutorski program”. Na tome sam Susretu, s netom navršenih 16 godinâ, bio najmlađi sudionik. Susret u Gospiću, osim predavanjâ, bio je zamišljen i kao izložba, gdje je svaki sudionik dobio vlastiti stol za predstavljanje svojega rada. Kako bih u Gospiću mogao uistinu predstaviti PAM i uživo zainteresiranima pokazati razgovor s kompjutorom koji uči poput djeteta, organizatore susreta zamolio sam da mi uz izložbeni stol dovedu telefon, kako bih se mogao daljinski priključiti na kompjutor. U Multimedijskome centru posudio sam Execuport, koji sam onda, birajući na brojčaniku telefona (međugradski!) zagrebački broj modema u Multimedijskome centru, čuvši poznati zvuk modema, priključio na naš HP prislonivši telefonsku slušalicu na lijevu Execuportovu stranu. To bih tih nekoliko danâ što trajaše Susret učinio kada izložba počinjaše, a prekinuo bih tu međugradsku telefonsku vezu kada se izložba zatvarala. Naravno da o cijeni tih pozivâ uopće, niti ja niti itko drugi, ne razmišljasmo. No kasnije saznah da su ti moji mnogosatni telefonski pozivi između terminala i kompjutora jako puno koštali organizatore susreta. Nije da mi je to ikada itko zamjerio, samo su mi kasnije tako rekli, da znam… No slično u nevjerici kao i moja profesorica iz fizike kada mi je rad prihvaćen bijah i ja kada su mi javili da je Narodna tehnika Jugoslavije odlučila poslati upravo mene kao predstavnika mladih znanstvenikâ Jugoslavije na „Pan Arab Science Fair” u Kairu, u Egiptu, da tamo predstavim taj svoj rad i sudjelujem, u ime Jugoslavije, u raznim forumima.

MAKOV PODRUM S Makom sam veoma brzo nakon što dođoh u Multimedijski centar počeo surađivati na raznim projektima, i tako postadoh, niti svjestan toga, zapravo bitan dio KAG-a (Kibernetske autorske grupe), kako je Mak nazivao svoj suradnički tim. Naravno, neizbježno je bilo da i veoma uskoro prvi put uđem u njegov podrum, u Rakovčevoj 16. Makov je podrum bio prava Ali-Babina pećina, mračna špilja dupkom ispunjena najneobičnijim i najzabavnijim stvarima. Bilo je tu motora za modele aviona, dijelova Maerklinove željeznice, najrazličitijih električnih i elektroničkih sprava, čelično-sivi sjajan čovjekoliki robot, i jedna robotska glava. Kondenzatorâ, otpornikâ, žicâ, relejâ, tranzistorâ, vakuumskih cijevî, integriranih krugova, fotosenzorâ… Pa onda oruđe, lemilica, razni mjerači, osciloskop… Kabeli, konektori… 90

A tamo, u toj prvoj podrumskoj špilji s blagom, bijaše još jedno čudo tehnike. U kutu je mirno stajalo nešto što je podsjećalo na pisaći stol na kojem, prema zidu, stoji odeblja zatvorena polica. Samo što je ploča toga „stola” bila do zadnjega centimetra ispunjena rupicama, a ispred njih bijahu tamo i telefonski brojčanik, neke tipke, malo dugme slično onome na starim radio-prijamnicima i poobičan prekidač. A na prednjoj strani one „police” bile su ispisane i iscrtane nekakve matematičke obrazice i niz raznih četverokutâ. Digitalni simulator (diplomski rad Branimira Makanca iz 1963.), po mojem saznanju, svjetski je jedinstven primjer izvedbe relejnoga kompjutora posebice namijenjenoga upravo nastavi pomoću kompjutora. I tako odjednom dobih druga dva doma – Multimedijski centar i Makov podrum. I u oba provedoh nebrojene sate i nebrojene noći. Često bi se tako znalo dogoditi da radeći na nekome novome uređaju ili programu ostanem u tome podrumu cijelu noć. A ujutro bi Mak došao i, vidjevši da sam još uvijek tamo, otišao mi složiti koji sendvič, da „ne umrem od gladi”. A ponekad bih bio ostao i cijelu noć pa cijeli dan i opet noć, i Mak je mislio da sam već davno otišao, kada bi me sljedeće jutro i opet tamo zatekao, još uvijek duboko zadubljenoga u rješavanje nekoga problema. A kada spavah? Pa primjerice, dok sam 1980-ih programirao na Ivelu Z-3, valjalo je program nakon svake promjene i ispitati, a za prevođenje čitavoga programa s višega programirnoga jezika (za tu priliku Pascala) trebalo je kompjutoru i po dvadesetak, tridesetak, a ponekad i četrdesetak minutâ. Pa bih onda pokrenuo prevođenje (tzv. „kompajliranje”) i tempirano odrijemao baš nekako toliko dugo koliko bi stroj trebao da program prevede. Mak je stalno imao nove ideje, a ja bih u tome isto tako redovno davao svoj prilog. Radili smo svašta, sastavljali, dorađivali, izmišljali, izrađivali… Žudno smo, naravno, upijali sve tehničke podatke svih tih pojedinih procesorâ, memorijâ i drugih integriraca („čipova”) koji su se silnom brzinom sve noviji pojavljivali, i pažljivo razmišljali o tome koji od njih pokušati nabaviti, s njime nešto napraviti. Ali to nije uvijek bilo baš lako. Jer, ako ste nabavili samo mikroprocesor, za svaki pojedini tip morali biste zamisliti, konstruirati i izraditi jednu ili više tiskanih pločica7. Stoga je bilo logično da se pokušaju nabaviti već gotovi dijelovi mikrokompjutora, bar onaj najsloženiji dio, glavna procesorska ploča. U to doba većina kompjutora, ili njihovih sastavnih dijelova, mogla se kupiti u nesastavljenome obliku. Tako biste dobili sve tiskane pločice, i, što je najvažnije, sve komponente, pa čak i metalnu kutiju, a vi ste trebali onda „samo” sve to povezati, zalemiti i isprobati. A onodobnih 8 KiB memorije zahtijevalo je 64 integrirca po 16 nožicâ, što je 1024 lemnih mjestâ! No kako je sav naš razvoj bio prvenstveno usmjeren prema prosvjetnoj uporabi, bilo kao kompjutorâ za škole, bilo kao upravljačkih strojevâ za elektronske učionice, mnogo smo truda morali (i voljeli) ulagati u zamišljanje, konstrukciju i izradu vlastitih tiskanih pločica, procesorskih, memorijskih i ulazno/izlaznih za povezivanje nastavne i audio/ vizualne tehnike s kompjutorom, uz, naravno, neizbježno poopširno programiranje. Tiskane pločice „proizvodili” smo u to doba doma, čipove lemili ručno, programe upisivali byte po byte u šesnaestičnome kôdu i spremali ih na obične audiokasete (jako nepouzdan postupak). A nabavka komponentî u to doba bijaše izuzetno teška. U nas gotovo se ništa od tada najnovije tehnologije nabaviti nije moglo. S temeljnim „sastojcima”, poput žicâ, nekih vrstâ spojnikâ (konektorâ), otpornikâ, kondenzatorâ, relejâ, tranzistorâ, pa i ponekoga logičkoga sklopa, nije bilo

7 Tiskana pločica podloga je s bakarnim vodičima u koju se umeću i prileme elektroničke komponente i „čipovi”, tj. integrirani sklopovi; poput otpornikâ, kondenzatorâ, tranzistorâ, mikroprocesora, memorije, logike itd.

problemâ. Ali mikroprocesori, memorija… eh, za to ste trebali potegnuti najmanje do Londona, ili ih nekako naručiti iz Amerike, a kasnije se moglo ići i samo do Münchena ili Trsta.

KIM-1: MOJ PRVI OSOBNI KOMPJUTOR 1970-e godine bijahu doba kada bi se i po nekoliko puta godišnje pojavljivali novi „hobby” kompjutori, kako je kada koja tvrtka na tržište iznijela neki novi mikroprocesor. Od samoga početka prateći časopis „Byte” (počeo je izlaziti u rujnu 1975., a ugasio se srpnju 1998.) i sve druge (kasnije ih je bilo sve više) kompjutorske časopise, skupljajući sve informacije do kojih je mogao doći, Mak je redovno pratio stanje tehnologije. I tako se početkom 1976. u našim životima pojavio MOS Technology KIM-18, mikrokompjutor zasnovan na njihovome 6502 procesoru. I to je bio izuzetno dobar izbor, jer je 6502 kasnije bio temelj cijeloga niza kompjutorâ, pa i izuzetno utjecajnoga i dugovječnoga Applea II i raznih njegovih izvedenicâ. Mak i ja konstruirali smo doduše i dva kompjutora s Motorolom MC6800 (KAG M1 i KAG M68), prvenstveno za potrebe upravljanja elektronskim učionicama, ali, s mnogo iskustva na KIM-u, a i slijedeći trend sve veće količine postojećih programâ za 6502, kasnije smo rabili prvenstveno njega. Od domaćih kompjutora s mikroprocesorom 6502 valja spomenuti da su ga imali i PEL Galeb i PEL Orao, koje je konstruirao moj prijatelj Miroslav Kocijan, i Ivel Z3 (koji se trebao zvati Zormak 3, ali smo zbog tržišta to skratili na Z3) i Ivel Ultra. Mak je KIM-1 kupio gotovo isti čas kada bijaše prvi puta oglašen, a onda je nagovorio moje roditelje da mi svakako također kupe jedan. I tako sam u ljeto 1976. od roditeljâ dobio svoj prvi privatni, kućni kompjutor. Koštao je u to doba oko 1.000 DM. Hvala im što su poslušali Makov nagovor. Na svome KIM-u svašta sam radio. Primjerice napravih višeglasni sintetizator zvuka, pa i snimih neke skladbe u stvaralačkoj suradnji kompjutora i čovjeka. Nažalost ostao je sačuvan samo jedan kraći odsječak9. Negdje na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e iznad pročelja Pionirskoga doma „Marko Orešković” u Parku Ribnjak postavio sam za novogodišnje praznike veliku svjetlosnu instalaciju s mrežom običnih žaruljâ, koja je bila upravljana mojim KIM-om preko niza relejâ iz starih telefonskih centralâ. S obje su strane s vrha zgrade, pričvršćene na ogradu krovne terase, gledajući na Park, stajale ploče žaruljâ u obliku zvjezdicâ, a u sredini je bilo ispisano "SRETNA NOVA GODINA", također žaruljama. Program je stvarao zvjezdice, točkice, i druge zabavne uzorke, a pojedina su se slova natpisa palila raznim zanimljivim slijedovima. Žaruljâ neprijeporno bijaše stotinjak.

ZORMAK 65 Kako već spomenuh, jedan od glavnih Makovih razvojnih ciljeva bilo je poboljšanje interaktivne programirane frontalne nastave. Naravno da se 1976. godine nije moglo još stvoriti mogućnost da učenici u školama rade na individualnim kompjutorima (ili barem terminalima), pa su Elektronske učionice, izuzetan izum Branimira Makanca, bile jedina mogućnost izvođenja interaktivne programirane nastave u školama. Međutim, dotadašnja tehnologija, prije pojave prvih mikroprocesorâ, bitno je ograničavala njihovu uporabljivost.

8 Kompletnu dokumentaciju vidi na: http://users.telenet.be/kim1-6502/ (5/11/2018, 1:16). 9 http://grgur.irb.hr/Library/Audio_Video/Kim-1.plays.Zorislav_Shoyat.cca.1978-1979.mp3 (16/11/2018, 2:01).

Stoga je potpuno jasno da je Makov KIM odmah završio kao upravljač prve mikrokompjutorski upravljane Elektronske učionice – postao je dio sustava Zormak 65. Kompjutorsko upravljanje omogućilo je nastavniku jednostavno preko terminala isprogramirati audio-vizualnu prezentaciju, odrediti postotak netočnih odgovorâ na svako pojedino pitanje, kako bi se upravo podučen dio gradiva automatski ponovio za učenike koji ga nisu pravilno zapamtili, i stalno na predočniku pratiti napredak svakoga pojedinca. A znao je Zormak i koliko je sati, te mjereći vrijeme za odgovor, omogućavao je i vremenska ograničenja. Osim toga, mogao se izravno uključiti u postojeće instalacije, zamjenjujući dotadašnju kontrolnu ploču. Zormak 65 završili smo 1977., te je nekoliko godina bio u srednjoj školi na Kennedyjevu trgu. Kasnije Elektronskim učionicama upravljahu najprije kompjutori KAG, potom Apple II, te konačno Ivel Ultra. Mnogi su MMC-ovci radili na izradi najrazličitijih razinâ programâ za te kompjutore i učionice. Od posebno napisanih ili bitno promijenjenih radnih sustavâ, prilagođenih nastavnim potrebama, preko jezičnih interpretatora (između ostaloga, uz implementacije proširenih BASIC-a, važno je spomenuti i Nimak PILOT, izuzetno praktičan i jednostavan jezik za nastavu pomoću kompjutorâ10, dorađen mogućnošću izravnoga upravljanja audio-vizualnom tehnikom, koji su razvili Nikola Dujmović i Mak Jukić), pa sve do velike količine nastavnih programâ… Multimedijski je centar uistinu bio ustrajno i silno žarište uvođenja najsuvremenije tehnologije, tehnike i kibernetski zasnovane pedagogije u javno školstvo i u opće društvo.

10 Vidi https://en.wikipedia.org/wiki/PILOT (16/11/2018, 3:45).

Katalog izložbe „GALEB ZOVE ORLA – stigao je HP 2000!"

Articles inside

Katalog izložbe „GALEB ZOVE ORLA – stigao je HP 2000!"