Narodna nošnja u Rami

Narodna nošnja u Rami

URL: http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html

NARODNA NOŠNJA U RAMI

U današnje vrijeme Ramom se naziva predio koji obuhvaća sliv rijeke Rame, desne pritoke Neretve, kao i kraj oko gornjeg i srednjeg toka rječice Doljanke, također Neretvine desne pritoke. Nekada, u srednjeg vijeku, Ramom je nazivana znatno šira oblast.

Rama je kraj sa svih strana opkoljen visokim planinama. U upravnom pogledu čini jednu cjelinu, jedan srez čije je središte u Prozoru.

Međutim, u samoj Rami se izdvajaju i manje predjelne cjeline, među sobom dosta različite. To su Gornja Rama ili Rama u užem smislu, kraj koji obuhvaća depresiju oko gornjeg toka Rame; Srednja Rama ili Uzdolska Župa, kraj sa nekoliko sela istočno od Prozora; najzad, kraj oko gornjeg i srednjeg toka rječice Doljanke koji nema posebnog imena, a u kome su prostrana naselja Doljani i Sovići i kome pripadaju Polja na planinskom okviru sa novim naseljima Hercegovaca.

U ovom članku opisana je narodna nošnja u Rami kakva je bila 1931-1935 godine.

OPĆE NAPOMENE O NOŠNJI U RAMI

Stanovništvo Rame dijeli se na katolike i muslimane, i ta razlika se ogleda osobito u nošnji, naročito ženskoj. Po kazivanju staraca, u ranije vrijeme razlike u muškoj nošnji običnih seljaka katolika i muslimana bile su neznatne. Pa i u ženskoj nošnji nije bilo većih razlika do oko 1900. godine. I katoličke i muslimanske žene su nosile bijele ćurdije i crvene čarape. Muslimanke nisu nosile počelica nego jemenije, ali ni sve katolkinje nisu nosile poćelica. Podvajanje je nastalo utjecajem hodža i tada su počele muslimanke u nekim selima kriti lice. Nošnja ramskih muslimana ima više sličnosti sa nošnjom muslimana u susjednim krajevima nego li što je ima nošnja ramskih katolika. Muslimanska ramska nošnja je gotovo ista kao i u Srednjoj Bosni, a katolička ima više sličnosti sa nošnjom katolika u Zapadnoj Bosni, mada se i od nje oštro razlikuje. Znatna je razlika u nošnji već prema susjednoj Zvirnjači, gdje je nošnja slična sinjskoj.

Muslimani u Prozoru, kao i begovi u Kopčićima i Dugama, imali su muslimansku varošku (balkansku) nošnju od čohe i atlasa; u varoši se već gotovo izgubila, a nešto više se držala u spomenutim selima. I nekolike katoličke obitelji, doseljene iz Uskoplja, nose i danas (1931) staru katoličku varošku nošnju.

Manjih predjelnih razlika ima i u okviru same Rame. Tako ima osjetnih razlika između Gornje i Donje Rame (u Gornjoj Rami dugačak bijeli gunjac, u Donjoj Rami kratka crna džoka) a u Srednjoj Rami (Uzdol i okolina) nošnja je slična donjoramskoj. Drukčiji je i vez u Gornjoj i Donjoj Rami. Izuzetak u Donjoj Rami čini selo Hudutsko, koje prima hercegovačku nošnju, a i muškarci su odjeveni gotovo već "pod hercegovačku".

Rublje se izrađuje od domaćeg prtenog platna, a gornji haljeci od sukna. I platno i sukno je veoma grubo i jednostavno.

Kudeljno vlakno se vadi iz stabiljke pomoću "stupe" koja ima četiri žlijeba. Kažu: "nabijati konoplju".

Rad oko vune je i u Rami uglavnom ženski posao. Osim u Doljanima, u ostalom dijelu Rame muslimani muškarci, naročito čobani, pletu čarape i za to sami predu i vunu. Ali, muškarci ne predu na preslicu nego vunu omotaju oko lijeve ruke i desnom predu "na vito".

Svaka kuća ima "stan" za tkanje, na kome se tkaju platno i sukno. Platno tkaju od kudelje ili kudelju potkivaju pamukom ili kučinom (otpadak, lošija vrsta konopljanog vlakna). Po većim kućama imaju i dva stana.

"Struka" (uzica) se plete od osam upredenih konaca a uz pomoć preslice.

Blagdanski haljeci se ukrašavaju čohom i novcima. Ranije su kupovali gotove samo fesove i kaiše, a u novije vrijeme i cipele. Glavne sirovine za izradu odjeće se dobivaju od ovaca, pa se kaže "s ovce sadro, na se nadro".

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

Rublje se presvlači obično na 8-10 dana, a za neke kažu "na Gospu nadra, na Gospu sadra", tj. da se presvlače jedanput u godinu, odnosno rijetko. Kad idu u crkvu onda se oblače čisto. "Burečiti" znači: gizdati se, oblačiti lijepo odijelo.

Turci, odnosno, mjesni muslimani nisu dopuštali katolicima da nose odijelo od boljih materijala i u svijetlim bojama i na taj način su znatno utjecali na nošnju. Kad je jedan katolik od Uzdola bio obukao crveni džemadan, umalo da ga Turci nisu ubili.

Prozor je poznat kao mjesto gdje se izrađuju ćilimi. Izrađuju ih muslimanske žene, i to u samom Prozoru.

Kod muslimanskih žena bilo je veza i svilom i zlatom. Glavni ornamentalni motivi su vegetabilni i metalno posuđe.

Od oko 1930. bilo je uvedeno da muslimanske i katoličke djevojke idu učiti vesti kod muslimanskih žena u Kopčićima. Banska je uprava davala posebni materijal i otkupljivala izrađevine. Vezlo se i po motivima sa strane.

Muškarci su obično tkali šarene podveze na tzv. "stančiću" ili "malom stanu", tkačkoj dašćici, ali to rade i žene. Kroz rupice na stančiću ide modra osnova, koja se potkiva crvenom. Rukom se promeće potka, prstom sablja, a stančić se diže gore i dolje.

Gajtan se plete na "rošćić".

NOŠNJA KOD KATOLIKA

1. Muška nošnja

A) U starije vrijeme – kao što je već spomenuto, nekada su sukneni haljeci bili bijeli.

Oko kape na glavi najprije su ljudi nosili bijele šalove, a poslije i crne, i po tome su se poznavali Ramljaci u tursko vrijeme. Kažu, u Gornjoj Rami, da je crvene šalove uveo stari Zane, kada je došao i počeo se baviti bojenjem. 1931. samo je još jedan starac u Rumbocima nosio crni šal. Na Uzdolu prvi crveni šal nosio je Tomo Stojanović, a njegova žena prva je obukla ćurak. Kada je umro, šalom su ga pokrili i tako nosili na groblje.

Stariji ljudi iz Rame su mi pričali kako je bilo u prošlosti, pa i sve do pred prvi svjetski rat, drvenih opanaka. Opanak bi se izdubio od komada drveta. Na sredini je bio prerezan da se može pregibati.

Opći je bio običaj da se nose perčini, duga kosa do vrata. Nosili su ih i katolici i muslimani do pod kraj 19. stoljeća. Starac Kudušić u Jaklićima nosio je kiku do vrata i 1931. I Ante Topić iz D. Vlasti nosio je (1932) perčin: bio ga je obrijao pa ga opet pustio, jer ga je boljela glava. I Stipan Meter iz Podbora (star 60 godina) nosio ga je (1932).

Ukoliko je perčin bio duži, utoliko je to bila veća dika. Pozadi je pravi perčin pleten i spuštan niz leđa. Sprijeda je nošen raščešljan "mali perčin". Momku bi češljala perčin mati ili sestra, o oženjenom njegova žena.

Priča se kako je pok. Stipo Zelenika (s Uzdola) davao tri dukata da mu ne sijeku perčin kad je došao u austrijsku vojsku, a neka žena "risjanka" mu je nudila da joj proda perčin za pet dukata, da ga uplete u svoju kosu. A on je odsječeni perčin poslao kući: nije htio da joj ga proda, da ne bi ona njega, Stipana, mogla učarati. Priča se kako se opasno moglo "učarati" kosom. Kad je Austrija okupirala Bosnu (1878), pod klanicom Pavla Zelenike našle su se tri pletenice i u tijeku godine dana umrlo je iz kuće jedanaestero, a ostalo samo troje čeljadi.

Natjerali su ga bili da premjesti kuću, ali ni to nije pomoglo. Sve se to pripisuje utjecaju čaranja.

Kod katolika uopće nije bio običaj da se nosi brada. Matan Samardžija s Uzdola bio se okladio za dukat da će pustiti bradu i nosio ju je godinu dana. Ante Ivanović s Ustirame bio je kod fratara. Boljela ga je glava pa se zavjetovao i pustio bradu na godinu dana. To su jedina dvojica katolika u Rami za koje se zna da su nosili bradu.

Priča se u D. Rami kako je Nikola Sindik iz Gnojnice kod Mostara bio opsovao bradu nekom muslimanu i zato bio kažnjen. Onda je i on za inat pustio bradu, kada već brada ima toliku čast!

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

B) Sadašnja nošnja – Muškarci nose do tijela i ljeti i zimi "gaće" i "košulju" od domaćeg platna. Gaće se prave od jednostavnog konopljanog ili pamučnog platna. Nogavice su im srazmjerno uske i dopiru do sredine listova. Ranije su košulje pravljene samo od čistog kudeljnog platna, a u novije vrijeme i od miješanog. Ako je i osnova i potka od kudelje ("kudilje"), takvo platno se zove "postav". (Još prostije platno naziva se kučinom). "Melez" je platno u kog je osnova od kudelje, a potka od pamuka. "Uzvod" je platno u kog je osnova od pomiješane kudelje i pamuka, a potka je od pamuka. Ranije su košulje imale dugačke i široke rukave; u G. Rami na košuljama nije bilo jaka, a u D. Rami ih je bilo oduvijek. Sada se nose većinom košulje sa pokupljenim rukavima, "na svrzače" ali bez manšeta.

"Ogrica" (jaka) je uspravna i visoka 2-5 cm i po ivicama je "kerana" ili je je po površini "križićana" (vez u obliku križa). "Misna košulja", u kojoj se ide k misi, ljepše je građena: rukavi su joj od uzvoda i ukrašena je bobcima (zrnima) na prsima, oko ogrice i oko rukava. Košulja se uvijek uvlači u gaće.

Ljeti idu na rad samo u gaćama i košulji i opasani pojasom ("pas"), a preko njega još i kožnim "kaišem". Pojas je boje trule višnje. Za pojas se obično zadjene lula, kutija s duhanom, nož i šibica. Ranije su po vunenom pojasu nosili "bensilaj" (listove) kojeg je zamijenio skromni kaiš. Rijetki su pojedinci koji su nosili bensilaj u vrijeme mog boravka u Rami. Pod utjecajem Hercegovaca, poslije prvog svjetskog rata počele su se nositi šarene "kapice".

I ljeti i zimi se još nosi po gornjem tijelu a preko košulje "anterija" ili "ćurdija". Anterija se kroji od platna. Lice joj je od boljeg platna, "meleza", a postavi se u "potunom" amerikankom. Nema rukava. Njeni su dijelovi: "leđa", "poramenice" (otvori za ruke), i "niz cidra" (prednji dijelovi). Optočena je bijelim gajtanom. Kada se sašije, izradi se na njoj ukras "ćesma" ("ćesmanje"): navezu se malo ukrasi sprijeda bijelim i crvenim koncem pomoću igle. "Misna anterija" se razlikuje od obične po tome što je ljepše izrađena i više ukrašena. Na anteriji ima vezenih križića i točno na leđima. Osobit ukras na anteriji su "kite" od crvene pređe, i to po tri sa svake strane, a na ivici gdje se spajaju prednji i zadnji dio anterije: jedna je odmah ispod otvora za ruku, druga na sredini a treća na kraju te ivice.

Anterija obično pada preko pojasa, a zimi joj se donji kraj meće pod pojas.

Neki nose zimi ispod anterije "džemadan" od čohe ili sukna koji se kupuje gotov u dućanu. Bez rukava je a na prsima se preklapa.

Istog kroja je kao anterija je i "ćurdija", ali se kroji od sukna. Ima ih bijelih i crnih. Bilo da je bijela bilo da je crna, optače se crvenom "strukom" (pređom). Ljeti se nosi prebačena preko jednog ramena, a navlači se samo u slučaju potrebe. Zimi se nosi redovno preko anterije.

Kao i anterije, tako i ćurdije kroje i šiju žene kod kuća. U G. Rami se nose više bijele, a u Donjoj Rami crne ćurdije. Klini na ćurdiji u G. Rami mogu se presamititi na prsima. (Ćurdija se u Fojnici zove džoka).

Na ponekom muškarcu se vidi crn čohani fermen.

Preko ćurdije oblači se zimi "koparan", kako ga zovu u Gornjoj, a "gunjac" kako ga zovu u Donjoj Rami. I u G. i u D. Rami taj je haljetak od crnog sukna u četiri niti. Nekada je koparan u G. Rami nošen dug do koljena, sada do sredine stegana, a u D. Rami je znatno kraći: samo do pod pojas. Haljetak ima rukave. Na rukavima mogu biti "kite" od crvene pređe, i to na tri mjesta ili samo na kraju. U staro vrijeme bilo je toga više. Peševi mu se ne napinju na prsima. Gunjac u D. Rami se ukrašava crvenim gajtanom, od kojeg se prave i ruže po gunjcu.

Ni ljeti se k misi ne ide u samim gaćama, osim tko ima lijepe gaće, nego se obuku i "šalvare", koje se u D. Rami nose stalno, a ljeti po potrebi. Šalvare su "crne" (singave, prirodna boja vune mrkih ovaca), od sukna u dvije niti. Nogavice od šalvara padaju po tozlucima. Po šavu s unutarnje strane nogavica i po donjoj ivici nogavica vise bijele ili crvene i bijele kite od pređe. Po donjem rubu nogavica provučeno je nekoliko redova (najmanje dva) bijelog konca. To su "kola". Ili, po ivicama šalvara su izvezeni bijeli križići, uopće mnogi ornamenti sa raznim kombinacijama križeva. Dok u G. Rami ljeti idu u gaćama ili u singavim šalvarama, zimi nose bijele ili crne suknene čakšire. Te čakšire su samo malo optočene crvenom "strukom" (sirodom), koju također same žene proizvode. Nogavice su od koljena nadole sasvim uske. Čakšire imaju sa strana dva džepa za ruke.

Ranije su svitnjaci na krajevima bili kićeni, pa su ti krajevi spuštani sprijeda da se vide. Pojasom će se pokriti gornja ivica šalvara odnosno čakšira.

Na noge se navlače najprije "čorape na kovčaluk", a na listove stavljaju "tozluci". Čarape su vunene i dopiru do sredine listova. Kod

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

katolika su čarape više bijele sa crnim šarama (križevi i sl.), dok su kod muslimana većinom također bijele ali sa crvenim šarama bez križeva.

Za izvođenje šara na čarapama kažu "kličat". Zimi navlače preko čarapa još i "terluke" i "bozavce". Bozavci su od crne vune i sežu do više "košćice" (članka na nozi), a terluci su kraći (isto što i priglavci u Srednjoj Bosni) i bijeli su sa vezenim crvenim šarama. Bozavci mogu biti "veliki" ili "mali" tj. kraći (do članaka) ili viši (do iznad članaka). U opanke se podlažu "obojci".

Tozluci se prave od crnog sukna, optočeni crvenom strukom. Viđaju se i crveni tozluci. Nose se uz šalvare. Malđi nose, u novije vrijeme, mjesto tozluka crne čarape do pod koljena. To su primili od Hercegovaca.

Ranije su nošeni obično oputni opanci, a bilo je i drvenih. Oputne opanke pravi sami sobom od kože koju kupe ili sami pripreme kožu za to. U novije vrijeme, u periodu između dva svjetska rata, počeli su se nositi i opanke od gume. Nose i "kundure", grube polucipele, pa i duboke cipele, vojničke ili radničke.

Na glavi se nosi fes, i to je starija kapa. Mlađi nose samo fes, crven ili crn, većinom crn. Ranije su momci nosili ispod fesa bijelu nakeranu kapu. Momci i sada nose na fesovima kite sa bobcima i sl. Stariji omotaju oko fesa još i bijelu krpu ili crveni šal. Kada je vrućina, onda samo omotaju tu "krpu" oko glave. Šale ne može svatko da kupi, pa nosi bijelu krpu. Kupovni crveni šal zovu u G. Rami "krmez".

Ranije su bili crni šalovi. Dva su načina obavljanja šala: "u kolač", kad se lijepo savije jedan uvijen red pa po njemu drugi, i "na plose"; šal se previje po dužini na četvero i onda obavije. Mnogi mlađi nose sada kačkete, a nose se i šeširi. U Sovićima i Doljanima nose i crne šubare, a i po Rami, možda pod utjecajem iz Hercegovine."

Zimi se nosi i "kaban", krojena od sukna, koje je pola od vune a pola od kostrijeti (i valjano). Duga je do zemlje, široka, nema rukava.

Obično ima "kokuljicu", ali može i bez nje. Većinom je "zelene" (tamnosive) boje. Ima sprijeda proreze za ruke. Sada već ni čobani nemaju kabanicu nego u običnom odijelu idu i po kiši.

Zimi svi nose vunene rukavice na kojima je samo palac odvojen. Šarene podveze za čakšire tkaju žene na male ručne stanove (tkačku dašćicu).Mnogi muškarci još nose na kaišu "čantre" u kojima su ranije nošeni fišeci.

Kada se ide kuda, hrana i druge stvari se nose u torbi. Običnim danom se nosi u Donjoj Rami vunena torba, u kojoj preovladava crvena boja, a u G. Rami se nosi torba "strunjavica" (od kostrijeti). Kad se ide k misi ili u varoš Prozor, nosi se "šarpelj" ili "džuzdan". Šarpelj je kožna torba bez poklopca, čije se nošenje napušta, a sve više se širi džuzdan, kožna torba sa poklopcem, sarački rad iz Visokog (a u Srednjoj Bosni to zovu šarpelj). Prvi je Jozo Glibo iz Kovačeva Polja ponio džuzdan početkom 20. stoljeća, a sada (1931) ga ima gotovo svatko.

Dio muške nošnje su i lule, koje se kupuju u Imotskom. Po proizvođaču ih zovu "đuzelke". Mnogi ih i sada nose sa sobom, zadjenute za pojas ili za leđa.

Kada su u žalosti, muškarci ne nose kićene košulje i izvrću gornje suknene haljetke.

Nema stočića za sjedenje u crkvi kao u selima oko samostana u Kraljevoj Sutjesci.

Muška djeca nose iste dijelove odjela kao i odrasli samo bez pojasa, ali se opasuju kaišem.

2. Ženska nošnja

Ženska odjeća u Gornjoj Rami je u potpunosti domaći proizvod, a u D. Rami kupuju gotove ječerme od terzija u varoši. Ima i drugih razlika.

Po selima Uzdolske župe ta nošnja je mješovita: ima gornjoramskih i donjoramskih elemenata.

Košulja u Gornjoj Rami je toliko duga, da sasvim pokriva gaće, a u D. Rami su i same nogavice od gaća spuštene duže, te vire ispod košulje. Donji dio nogavica je šaren, osobito u djevojaka; to su "nameci".

Rukavi na košulji su široki. "Ogrica" na košulji je visoka svega oko 1 cm i sva je išarana. Sapinje se na puce ili sa "špiodom" (iglom s velikom glavom). Košulja u žena "križića se" samo malo oko razreza a djevojke vezu i "ćesmaju" više njedra. To ćesmanje je odnedavno."Križićanje" je vez vunenim koncem u boji na košuljama i na gaćama. "Ćesmanje" je bijeli vez po košulji i po platnenoj anteriji, i

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

to samo na prsima, a ivice se ukrašavaju keranjem. Od skora ženske košulje kod katolika imaju odozdo 20-30 cm široke vezene bordure.

Po košulji dođe vunen "pregnjač" (G. Rama) ili "prganj" (D. Rama) ili "pregač" (Uzdol) s uzicama, koje služe i mjesto pojasa, ali se uzice vezuju tako da pregnjač bude 5-10 cm ispod pojasa uzice. Pregnjač se tka od bijele osnove i crvene potke, ali tako da se osnova ne vidi. Dosta je širok, ali u Donjoj Rami kraći i uži nego u Gornjoj. Razlikuju se "misni" i "kućni pregnjač". "Misni ima "ćenare", a pruge u drugoj boji. Kad se ide k misi, onda niz pregnjač vise dvije kožne "terkije", a na kraju terkija su praljak, nožić i ključić od sanduka, a po njima su metalne "pule". "Praljak" je gvozdeni šiljak kojim se prave rupe na opancima za oputu.

Neki put žena stavlja pregaču pozadi: tako radi kad ima menstruaciju, pa da se ne vidi kako joj je isprljana košulja. To samo u Gornjoj Rami.

Za razliku od žena, djevojke se opasaju pojasom s pavtama i među "sojke" (tkanice). Sojku nosi i mlada žena. Pojas sa pavtama nosi i mlada dok ne rodi prvo dijete.

Po gornjem tijelu, a preko košulje, ljeti žena ništa i ne oblači kad je kod kuće. Kad ide k misi stavlja bijelu ili crnu "ćurdiju" bez rukava, od valjanog sukna. Ćurdija je duga do ispod koljena. U ramenima je dosta široka. Prvi klini sprijeda dođu jedan preko drugog.

Optočena je crvenom "strukom", kod bogatijih i strukom i crvenom čohom, slično kao u Dalmaciji. Ćurdija se ukrašava još i privjesima od čohe, vezom u boji, šljokicama pa i "grlicama" (novcima). Grlice nose samo mlade. Takve "građene" ćurdije nose djevojke i mlade samo u G. Rami, a u Donjoj Rami ćurdija nema ukrasa čohom.

U Doljanima djevojke nose bijele ćurdije, a kad djevojka ponese crnu ćurdiju, to je znak da je spremna za udaju.

Zimi žene u G. Rami nose po košulji, a ispod ćurdije, bijelu "aljinu" od sukna, koja je duža od ćurdije i ima rukave. To je, kako kažu, zimska "roba". Na rukavima sa vanjske strane a na krajevima su kapci od istog sukna ili od čohe. U Donjoj Rami nema haljine, ali ima kratkih bijelih ćurdija, kojih nema u Gornjoj Rami.

I katoličke žene zimi, kad odlaze stoci dalje od kuće, oblače muške šalvare.

U Uzdolskoj župi žene nose ljeti samo jelek ili ćurdiju, a zimi oboje. "Jelek" je haljetak od čohe ili basme, a opšiven širitima ili gajtanom. Izobičava se, a mjesto njega počinju nositi anteriju, "bilu anteriju" od prtenog platna. Ljeti se kod njih nosi kraća, a zimi duža ćurdija. "Misna" ćurdija je bijela. Kad požuti, ona postaje "nosno" odijelo i oboji se u crno. Koja ima nosi zimi gunjac, isti kao muški, odnosno nosi gunjac svoga muža. Ženske čarape su "kličani" ili "iskličani čorapi". Nose se bijele "pape" u kojih je glić crven sa gustim ornamentima; po sredini ima "biline", bijele pruge, a i gornja ivica je bijela. Zimi žene nose samo kratke bozavce, koji su jednaki kao i za muškarce.

Kosu jednako spleću i djevojke i žene. Pošto razdijele kosu "usuču" je pa spletu u pletenice. Upleću svileni upletnjak. Kad se "bureče" djevojke spuštaju pletenice niz leđa, a inače ih zaviju oko glave.

Djevojčice nose po kosi samo fes, a djevojka, kada se počne "zacurivati" i "burečiti" (od oko 17 god.) i stavljati na sebe "kitnju" (nakit), stavlja na glavu najprije bijelu kapu, a po njoj crven fes, nizak a širok. Ispod bijele kape se prišije gajtan, spleten od konjske dlake, tako da ispod fesa viri taj gajtan i samo malo od bijele kape. Djevojka na udaju nosi sprijeda na fesu prišiven srebrni novac (tada počinje nositi novac i na ćurdiji). Preko fesa se stavlja "krpa", koja je šarena (vezena). Stavlja se ovako: pošto se jedan kraj presavije, taj kraći kraj se stavi na glavu tako da bude ispod dužeg i onda se rogovi sa strane prebace na teme. Krpe su jednake kod djevojaka i mladih žena. U starijih žena je manje šara na krpi, a u udovica su krpe sasvim bijele. Tako je u G. Rami.

Svaka djevojka i žena ispod brade ima "pobrnjik", koji drži kapu.

Djevojke u D. Rami imaju nešto drugačiju nošnju na glavi. One nose "djevojačku kapu"; fes na kom su sprijeda dvije uspravne kite od perja. I ranije i sada je perje paunovo, ali može biti i kokošje i pureće perje obojeno u crveno. Čim se uda, žena ne nosi više fes nego nosi "poćelicu" po bijeloj kapi. Poćelica je od grubog platna i široka do jednog pedlja. Pošto se naveze, presavije se po pola pa se sašiju ivice na onoj strani koja će doći na potiljak. Ranije su se vezle svilom, a pošto je svila skupa, vezu se i rudom. Veze se samo onaj dio koji će se vidjeti ispod čembera, a čember se utvrđuje iglama. Ako je poćelica vezena rudom, zove se "rudenjača". "Zlatarača" je poćelica vezena zlatom. Šare na poćelici su: "vodica" sredinom, a ostalo "križići", "cvitovi" i "grane". Poćelica je u D.

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

Rami nešto viša nego u Gornjoj. Poćelica se namiješta ovako: uzme se dio starog fesa na koji prišiju iznutra "tukur" ili "tokur" ili "koljut", oko dva prsta širok drveni obruč. Poćelica se veže na tu kapu. Koja žena ima dukata prišije ih po ivici kape tako da budu na čelu ispod poćelice.

Poćelica u Uzdolskoj župi odnosno kolut, je visoka (u Rami niska i zanijeta natrag). Kad se stavi na glavu, odozgor se sve pokrije krpom. Krpa koja se nosi kod kuće je bijela, a za izlazak, kad se ide k misi, šarena. S krajeva joj vise kitice. Krpa u G. Rami je domaće tkanje "u velike nite".

U Uzdolskoj župi viđaju se krpe kao gornjoramske, ali većinom potpuno bjiele domaće ili kupovne. Žene u D. Rami uvijek nose kupovnu bijelu maramu i zovu je "čember". Veličine je oko 1x1 m. Ta krpa, odnosno čember, u G. Rami pokriva samo ramena a u Donjoj Rami je duža.

Poćelica se vezuje ispod brade "pobrnjikom". U G. Rami to je običan gajtan za radni dan, a kićen gajtan kad se ide k misi. U Donjoj Rami je pobrnjik širok i sastoji se od nizova bobaka u boji.

Sada (1935) u Doljanima samo jedna djevojka, Delfa Matić, izrađuje poćelice. Ona ih prodaje ili samo naplaćuje trud, ako mušterija donese sav materijal.

Muslimanke ne nose poćelice.

Udovice u Gornjoj Rami nose potpuno bijelu krpu umjesto poćelice: to je "udovička kapa" ili "bijela poćelica". A u D. Rami spuštaju bijeli čember tako da sasvim pokrije poćelicu. Nekada je krpa u svih žena bila bijela ili sam vrlo malo ukrasa, a sada u većem dijelu Rame bijele krpe nose samo udovice (radnim danom i ostale žene). U istočnom dijelu Rame udovice nose crvenu krpu. Odnedavno se nose šarane kape.

Ornamenti na krpi i uopće platnu su u ogromnoj većini (i 95%) u boji trule višnje, kako u pogledu na broj lica koja imaju šare u tim bojama, tako i u pogledu na udio te boje u cjelokupnoj ornamentalnoj površini. Ta boja dobiva se od jasenove kore. Pored te boje javljaju se crvena i žuta. 19. srpnja 1931. na Šćitu, kod crkve, samo je jedna žena imala vez u otvoreno-crvenoj boji. Kod mlađih žena vez je naročito natrpan bojom trule višnje, a kod žena srednjih godina ornamenti su raznovrsniji, boje su većinom geometrijski ("na kutije"). Rijetko se vide stilizirane građe. To je otuda što se sve radi mehanički na razboju.

Djevojka ne nosi prsten s kamenom nego jedino viticu (jednostavnu burmu), a prsten s kamenom nosit će tek pošto se uda i dobije ga od kuma, kad bude dovedena u novu kuću.

Pored iznijetih podataka o udovičkoj nošnji, i žene u žalosti uopće kad se "se poruše" ili kad "ruše", nose izvraćenu ćurdiju, kao što i muškarci izvrću suknene haljetke.

U G. Rami sam slušao da je bilo toga, ali poodavno, da su katoličke žene nosile "zar" (veo preko lica), kao i muslimanke.

3. Tetoviranje

Kod katolika postoji običaj tetoviranja. Tetoviraju se i muškarci, ali naročito žene. Mnogo više se tetoviraju u Gornjoj nego u Donjoj Rami, a tvrde da se sada uopće manje tetoviraju nego ranije. Kažu "sicati" ili "nasicati križeve (križove)", po tome što je križ najveći ornamentalni motiv. Kao objašnjenje zašto se to radi, navode da je to običaj ostao iz turskog vremena kada su se žene, a i muški, tetovirali, kao ne bi mogle mijenjati vjeru i prelaziti na islam ali i da se općenito "da se znamo da smo kršćani". Stariji, međutim, znaju da se fra Anđeo Nuić, docniji profesor na Širokom Brijegu, oko 1876. borio protiv tetoviranja.

Tetoviraju se, "sicaju križove", obično na Josipovo (blagdan sv. Josipa) ili na Blagovijest, rjeđe na dan sv. Ive. U Doljanima samo na Josipovo. U nekim selima ne drže se samo tih blagdana, nego se tetoviraju uopće s proljeća, ali ne nedjeljom, i to u vrijeme poslije Jurjeva, a prije nego što prispije zeleno voće; nalaze da rane od tetoviranja i bušenja uha udaraju na zlo kad se jede voće.

Tetoviranje izvode obično žene, ali ima i muškaraca koji to rade. Od ženskih to rade djevojke kao čobanice, izuzetno i udate žene.

Razni su načini tetoviranja. Jedan je način da se na mjestu na tijelu koje će se tetovirati najprije olovkom izvuče crtež, zatim "majstor" brzo bode ("sica") iglom po zategnutoj koži i onda natrlja smjesom od uglja i meda. Upotrebljava se ugalj od smrekova drveta, koji se sjekirom stuca u prah. Mjesto meda drugi kapnu vode u prah da bude kao mastilo. Kao boja upotrebljava se i barut (u Gornjoj Rami

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

upotrebljavaju i smjesu od baruta i luča). Drugi način, koji se primjenjuje oko Širokog Brijega u Hercegovini, jest taj da se od kore jasenove ili od debelog papira napravi "kalup". Kad posoči jasen, obreže se komad kore u kvadrat u njemu isjecanjem napravi križić, pa se onda kora digne s drveta. To se metne na ruku i dobro utegne špagom. Iglom se bode u kožu po onome križu i posipa prašinom od uglja. Rana se poslije zavije jasenovim lišćem koje se drži kod se ne uhvati krasta. U kori se izrezuju i drugi ornamenti osim križa.

Osim križeva, prave se točke, u novije vrijeme ispisuju na taj način ime i prezime, godinu rođenja i sl. Žene se najviše tetoviraju po rukama i prsima, a muškarci na mišićima. Tu se stavljaju križevi. Viđaju se i muškarci i ženske koje imaju tetoviran mali znam križa na čelu. Vrlo često se vide mali križići i na prstima između članaka, kao i između palca i kažiprsta. Viđao sam u žena i samo točke na čelu i obrazima.

Iako kažu da tetoviranje treba izvesti odjedanput, neki ga izvode godinama tako da i u tijeku deset godina izvode po jedan križ.

Otkako djeca idu u školu i manje su kod stoke, sve se manje tetoviraju.

4. Deformacije

Deformiranje lubanje. U Doljanima prave neki povoj širok 2-3 prsta pa njim utežu djetetu glavu za 3-4 mjeseca, jer glava treba biti okrugla. To rade majke. Koja zapusti, u djeteta će glava biti kutna ili kosa.

Bušenje uha. Nije ranije bilo ženska koje nije provrtilo uši, a sada se kod katolika i to napušta.

Dolazili su u Ramu Duvnjaci koji su u ušima imali zlatne menđuše kao dugme. Objašnjavali su Ramcima da to nose zbog bolesti očiju.

NOŠNJA KOD MUSLIMANA

1. Muška nošnja

Nošnja ramskih muslimana veoma je slična nošnji muslimana u Visočkoj Nahiji. Donje rublje kod običnih seljaka je od konopljanog platna, veoma grubo i jednostavno.

Ranije su svi nosili po košulji "ječermu" bez rukava, skrojenu od kupovnog čita. Preko donjeg kraja ječerme dođe pojas. Preko ječerme se nosi "fermen", koji ima gotovo svatko, a netko nosi preko ječerme "džemadan" od čohe. U D. Rami se nosi većinom fermen, a u Gornjoj džemadan. Sada mjesto ječerme većina nosi građanski prsluk. – Nekada su nošene i toke.

Zimi se oblače još povrh pomenutih haljetaka "gunjac" ili "koparan", koji je isti kao i u okolini Sarajeva i Visokog. Na gunjcu je zelena "građa" (ruže i drugi ukrasi od zelenog gajtana). Nekada su i kod muslimana bili bijeli koparani. Mjesto koparana sada mnogi nose građanski prsluk.

I muslimani nose singave šalvare ili čakšire, sve istog kroja kao i u katolika. Čakšire ispod koljena se podvezuju "podvezama" (tkanim na tkačku dašćicu). Više se ne nose "šarvale" i uz njih "tozluci". Ramske šalvare se razlikuju od šalvara u Skopljaka po tome što je u Skopljaka crvena optoka, a u Rami se šalvare šaraju bijelim koncem. Tozluci u Gornjoj Rami su crni, a u Donjoj crveni.

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]

Narodna nošnja u Rami

Opasuju se vunenim pojasom, koji je u većine zelen; u ostalih crven.

U Gornjoj Rami se nose bijele čarape ("čorape" s kukcima, a u Donjoj čarape "rudaši" (vrta pletiva). Po čarapama se nose bozavci.

Većinom se nose opanci "oputnjaši", koje seljaci sami prave, i to rade muškarci. Bil

IZVOR: http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html

http://www.rama-prozor.info/povijest/narodna_nosnja.html[2/15/2009 8:55:55 PM]