Borojevic 1 70

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

Biblioteka Hrvatska povjesnica – Posebna izdanja – Zbornici radova Nakladnik: Hrvatski institut za povijest Opatička 10, 10000 Zagreb Za nakladnika: dr. sc. Jasna Turkalj Urednik: dr. sc. Marino Manin Uredničko vijeće: Martin Katičić, dr. sc. Milan Kruhek, dr. sc. Marino Manin, dr. sc. Ivan Mirnik, Milan Pojić, Josip Prgomet, dr. sc. Mirko Valentić Recenzenti: dr. sc. Zlatko Matijević dr. sc. Stjepan Matković Lektura: Gordana Malnar CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem …

ISBN 978-953-7840-03-7 Prijelom i tisak: Kerschoffset Zagreb d.o.o., Ježdovečka 112, Zagreb Naklada: 400 Tiskano potporom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

Uredništvo zbornika ne odgovara za činjenice i stajališta iznesene u autorskim tekstovima.

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.)

ZBORNIK RADOVA

Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2011..

SADRŽAJ PREDGOVOR .................................................................................................................... 7 Mira Kolar-Dimitrijević, ZAŠTO VOJSKOVOĐU SVETOZARA BOROEVIĆA OD BOJNE TREBA ZADRŽATI U SJEĆANJU . ..................................................................... 9 Livia Kardum, AUSTRO-UGARSKA RATNA DIPLOMACIJA I TALIJANSKO RATIŠTE ........................................................................................................................... 23 Petra Svoljšak, SLOVENSKI SPOMIN NA PRVO SVETOVNO VOJNO IN MESTO FELDMARŠALA SVETOZARJA BOROJEVIĆA PL. BOJNE V NJEM........................ 31 Lovro Galić, JE LI SE SOŠKU FRONTU MOGLO OBRANITI I UZ MANJE ŽRTAVA? RAZLIČITA MIŠLJENJA O BOROJEVIĆEVIM STRATEŠKIM OPCIJAMA NA JUGOZAPADNOJ FRONTI 1915.–1918. ........................................................................ 43 Dinko Čutura, USPOREDBA STUDIJA STJEPANA SARKOTIĆA I STUDIJA CONRADA VON HÖTZENDORFA O PRETPOSTAVLJENOM SUKOBU NA TALIJANSKOM BOJIŠTU SA STVARNIM DOGAĐAJIMA KOJI SU SE ZBILI OD 1915. DO 1917. . ................................................................................................................ 71 Tado Oršolić, JUGOZAPADNO TALIJANSKO BOJIŠTE I MARŠAL BOROJEVIĆ U DALMATINSKIM NOVINAMA NARODNI LIST I SMOTRA DALMATINSKA (1915.– 1918.) ................................................................................................................................. 91 Vijoleta Herman Kaurić, ZA NAŠU JUŽNU VOJSKU. RODOLJUBNE AKCIJE ZA TALIJANSKO RATIŠTE PROVEDENE U ZAGREBU 1915. I 1916. ......................... 101 Ivica Zvonar, KONTAKTI IZMEĐU FRANA BARCA I SVETOZARA BOROEVIĆA TIJEKOM PRVOG SVJETSKOG RATA . ...................................................................... 117 Milan Pojić – Danijela Marjanić, PISMA VOJSKOVOĐE SVETOZARA BOROEVIĆA 1912.–1920. ..................................................................................................................... 125 Željko Holjevac, SVETOZAR BOROJEVIĆ: O RATU PROTIV ITALIJE . ................... 147 Josip Prgomet – Marino Manin, RECEPCIJA FELDMARŠALA SVETOZARA BOROJEVIĆA U USPOREDBI HRVATSKE, JUŽNOSLAVENSKE I EUROPSKE BIOGRAFSKE LEKSIKOGRAFIJE .............................................................................. 153 Ivan Mirnik, FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROEVIĆ OD BOJNE NA MEDALJAMA ............................................................................................................... 161 Tomislav Aralica, SABLJA FELDMARŠALA BOROJEVIĆA . .................................... 179 Tomislav Šulj, SJEĆANJA GOSPOĐE NEDE PRPIĆ ................................................... 187

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

PREDGOVOR Ovaj zbornik radova obuhvaća pisane priloge prikupljene od izlagača na Međunarodnom znanstvenom kolokviju Svetozar Borojević od Bojne (1856.–1920.): U povodu 150. obljetnice rođenja, održanom u Mečenčanima 13. prosinca 2006. godine. Kolokvij su organizirali Hrvatski institut za povijest, Općinsko poglavarstvo Općine Donji Kukuruzari, Družba Braća hrvatskog zmaja i Hrvatski državni arhiv.

Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (Mečenčani, 13. prosinca 1856.

– Klagenfurt, 23. svibnja 1920.) preuzeo je od 27. svibnja 1915. zapovjedništvo nad 5. armijom, koja je držala bojišnicu na Soči, i tako postao austro-ugarski vojni zapovjednik koji se neposredno suprotstavljao zauzimanju i pripajanju Londonskim ugovorom Italiji obećanih teritorija na istočnoj obali Jadrana. U toj se ulozi istaknuo kao strateg koji je protunapadima ograničenih razmjera provodio aktivnu obranu, nanoseći Talijanima velike gubitke i onemogućavajući njihovo napredovanje. Pred kraj listopada 1917. pokrenuta je 12. sočanska bitka, u kojoj su talijanske postrojbe odbačene sve do rijeke Piave, i takvo je stanje održano do kraja rata. Dakle, pored činjenice da je Svetozar Borojević bio jedini časnik s hrvatskog državnog prostora koji je u austro-ugarskoj vojsci dobio čin feldmaršala te da je bio nositelj najviših i najprestižnijih odlikovanja, njegova je uloga u Prvom svjetskom ratu bila neposredno povezana s čuvanjem slovenskih i hrvatskih prostora od talijanskih posezanja. Po sklapanju primirja okupacija je ipak uslijedila, a on sam – zaboravljen i odbačen od naroda koje je toliko zadužio – umro je u bijedi, još prije sankcioniranja tog pitanja mirovnim sporazumom.

Zbornik ne pretendira pružiti sveobuhvatnu i iscrpnu sliku života i djela Svetozara Borojevića niti iscrpan uvid u okolnosti i općenito značajke vremena u kojem je djelovao.

Njegova temeljna vrijednost sastoji se u činjenici da su u njemu raščlanjene mnogobrojne teme koje će pridonijeti poznavanju i vrednovanju Borojevićeva djela te će predstavljati poticaj za formuliranje novih istraživačkih pitanja i za nastavak istraživanja.

Iako je autorima preporučeno da se pri pisanju svojih priloga pridržavaju uputa autorima iz Časopisa za suvremenu povijest, uredništvo se opredijelilo za minimalne intervencije te za poštivanje različitih odstupanja i autorskih osobitosti. Jednu od navedenih osobitosti predstavljaju i dvije inačice pisanja prezimena Borojević: prva je korijenski oblik Boroević, kako se i sam feldmaršal potpisivao, za koji se opredijelio veći broj autora, a druga Borojević,

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

sukladno suvremenom pravopisu i obliku prezimena koji mahom prevladava u literaturi XX. stoljeća, a tu je inačicu također koristio znatan dio autora.

Na kraju zahvaljujemo svim institucijama i pojedincima koji su pomogli organiziranju znanstvenog kolokvija o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, autorima pisanih priloga te svima onima koji su na bilo koji način pridonijeli objavljivanju ovog Zbornika.

dr. sc. Marino Manin

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

ZAŠTO VOJSKOVOĐU SVETOZARA BOROJEVIĆA OD BOJNE TREBA ZADRŽATI U SJEĆANJU MIRA KOLAR-DIMITRIJEVIĆ sveučilišna profesorica u mirovini, Zagreb Feldmaršal Svetozar Boroević (Borojević) iznimna je ličnost naše vojne povijesti.

Njegov besprijekoran život i ratovanje po tadašnjim ratnim pravilima nisu mu osigurali nikakav život nakon rata te je kao gubitnik snosio sve posljedice koje su pobjednici iskušavali na pobijeđenima, a nije našao gotovo nikakvo razumijevanje ni kod svojih sunarodnjaka. Obraćao se mnogima, smatrajući da mu častan život osigurava častan odnos, no to se nije dogodilo. Spoznaja nestanka svih dotadašnjih vrijednosti i padanje u bijedu i zaborav morali su dovesti do njegove prerane smrti 1920. godine. Nakon toga slijedile su godine šutnje, sve do 2007., kada se o Boroeviću, kao Hrvatu pravoslavne vjere, opet progovara s poštovanjem.

Ključne riječi: Svetozar Boroević od Bojne, Austro-Ugarska Monarhija, Hrvatska, Prvi svjetski rat.

Građani jedne države moraju poštivati velike osobe iz svoje povijesti. No takva sjećanja u Hrvatskoj, koja od 1102. do 1990. nije bila država, uvijek su bila pod pitanjem, jer je uvijek bilo manipulatora kojima podržavanje i održavanje takvih sjećanja nije odgovaralo.

Složenošću hrvatske povijesti, odnosno naroda u Hrvatskoj, često se manipuliralo iz političkih, strateških i taktičkih ciljeva, i to je razlog zašto mi teško dolazimo do povijesti koju bi svi priznavali i koju bi djeca učila. Takva sudbina pogađa i Hrvate i Srbe i pripadnike drugih naroda koji su živjeli na području Hrvatske. No preživjeti može samo istina, a ono što su ljudi radili u različitim situacijama često se baš i ne može opravdati.

Osobito je bio osjetljiv položaj Srba u Hrvatskoj: ta osjetljivost nije od jučer, ali je postala posebno vidljiva u vrijeme procesa razvojačenja Vojne krajine od 1872. do 1883., ojačana time što je na Berlinskom kongresu Kraljevina Srbija priznata kao posve samostalna

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

država, pa se pored Mađara, koji su posezali za hrvatskim prostorima na sjeveru zemlje, Talijana, koji su priobalje smatrali sastavnim dijelom svoje države, te Slovenaca javljaju i velikosrpski raspoloženi Srbi koji smatraju da zapadne granice Srbije nisu definirane.

Položaj se nakon 1879. iz godine u godinu sve više zaoštravao poprimajući različite intenzitete. Austro-Ugarska Monarhija, u kojoj su živjeli razni germanski i slavenski narodi te Mađari, nije voljna preustrojiti se u složenu državu smatrajući svojim zadnjim ustupkom Austro-ugarsku nagodbu kojom je Monarhija faktički podijeljena u dva dijela, a svaki je dio morao čuvati mir na svojem prostoru. Zaostajući za zapadnoeuropskim državama koje ubrzano idu naprijed, spomenuta Monarhija gleda na rješenje svoga pitanja proširenjem svojih prostora na istok, kao što Srbija smatra da joj pripadaju Bosna i Hercegovina, ali i Srijem, Banat, Bačka i Baranja kao najvrednija područja uz Dunav. Istočno pitanje i njegova rješenja zasnovana na ratu, a ne na dogovorima, dovela su do Prvoga svjetskog rata, kad je atentat Srbina Gavrila Principa na prijestolonasljednika Ferdinanda doveo do objave rata Kraljevini Srbiji od strane Austro-Ugarske Monarhije. Beč s ostarjelim carem, samouvjerenim u vojnu spremnost svoje države koja se tako često pokazivala na vojnim manevrima, bio je uvjeren u pobjedu. Odmah po objavi rata Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji našli su se na udaru, pa je došlo do devastacije njihovih trgovina i progona nekih istaknutih Srba, koji su se počeli osjećati ugroženima. Osobito ih je zahvatila srpska propaganda koja je proklamirala veliku Srbiju, odnosno uvrštavala u srpske zemlje i Bosnu, Hercegovinu, Srijem, Slavoniju, Dubrovnik i velik dio Dalmacije, odnosno sva područja na kojima žive Srbi bez obzira na druge narode i narodnosti koji su živjeli na tim prostorima.

Srbi u Hrvatskoj našli su se u teškoj situaciji. Ovdje su bili njihovi domovi, koje su osnovali prije mnogo stoljeća, i nisu htjeli tražiti rješenje srpskoga pitanja u okviru Kraljevine Srbije, nego su smatrali da se to pitanje može riješiti i u okviru Austro-Ugarske Monarhije, premda je podjela Hrvatske, Slavonije i Dalmacije između Beča i Pešte 1868. izravno onemogućavala realizaciju najboljih prijedloga koji bi svima omogućili život i suživot.

Rat je probudio skrivene strasti, otkrio mogućnosti nasilnih rješenja i ono što je bilo skriveno pod pepelom i prikriveno obrazovanjem izbilo je sada u punom obimu kao netrpeljivost protiv drugog i drugih. U ratne sukobe bile su uvučene gotovo sve zemlje Europe, a onda se ratni vihor rasplamsao i izvan nje. Svjetski rat, kao prvi moderni rat u kojem su primijenjeni zrakoplovi, tenkovi i usavršena ratna mašinerija, pokazao se iznimno krvavim i nije štedio ni bojišnicu ni pozadinu. Umjesto brze pobjede Austro-Ugarske Monarhije pokazalo se da Monarhija sa svojim generalima izniknulima iz uglednih plemićkih obitelji bliskih bečkom dvoru i neprovjerenima na ratnim bojištima, koji godinama nisu vodili rat, nije sposobna oduprijeti se onima koji su branili svoju zemlju, pa je već 1915. morala priznati njemačko zapovjedništvo na istočnom i jugoistočnom bojištu, a vrhovno vojno zapovjedništvo bila je u rukama Wilhelmove Njemačke sve do kraja rata. Talijanska objava rata Monarhiji 1915., zbog područja obećanog Londonskim paktom iz 1915. godine, stavila je vojno zapovjedništvo u posebno iskušenje. Rješenje se našlo u oživljavanju još uvijek nezaboravljene krajiške vojničke tradicije i ratova koje su krajišnici vodili u Italiji sredinom XIX. stoljeća, ali i njihove vjernosti u europskim ratovima Monarhije. Trebalo je pronaći najsposobnije časnike iz krajiškog područja, a kad se takav našao u Svetozaru Boroeviću, koji se već iskazao u ratu u Galiciji, vojno je zapovjedništvo posegnulo za ovim rješenjem i Boroeviću povjerilo ogroman zadatak i stavilo mu na leđa ogromnu odgovornost. I mladi car Karlo objeručke je prihvatio takvu opciju i podigao Boroevića na pijedestal, stvorivši 10

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

od iskusnog vojnog časnika legendarnu vojnu osobu kakvu naši ljudi nisu imali od Josipa Jelačića.

Boroević je rođen u selu Umetići nedaleko od Kostajnice 13. prosinca 1856. u vojničkoj obitelji i, kao i ostaloj pametnoj krajiškoj djeci, bilo mu je osigurano školovanje i vojna karijera. Njegov otac Adam bio je od 1859. zapovjednik u Zrinu, pa je u tom čisto hrvatskom mjestu Boroević polazio i završio osnovnu školu, što je svakako utjecalo na njegov odnos prema Hrvatima i Srbima te se, kao i Nikola Tesla, izjašnjavao Hrvatom pravoslavne vjere. S devet godina primljen je 1865., u vrijeme bana Josipa Šokčevića, u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici, koju završava 1869. godine. Tada odlazi u višu vojnu realku u Köszegu, a od 1872. do 1874. školuje se u pješačkoj kadetskoj školi u mjestu Liebenau kod Graza. Kao poručnik sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, pa je 1878. i odlikovan Križem za vojne zasluge. Karijera mu je stalno bila uzlazna, praćena doškolovanjem. Ratnu školu u Beču završio je 1884. pa je opet dvije godine radio kod Zapovjedništva 15. vojnog zbora u Sarajevu te je promaknut u čin glavnostožerskog satnika. Od 1887. do 1891. predaje vojnu taktiku, vojnu organizaciju i ratnu povijest na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu, koju je osnovala carica Marija Terezija kako bi se u toj školi osposobljavao najbolji vojni kadar. No 1892. šalju ga u Košice, a 1898. imenovan je glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. Od 1905. do 1907. zapovjednik je glasovite 14. pješačke brigade u Petrovaradinu, a od 1907. do 1912. djeluje kao zapovjednik VII. domobranskog okružnog zapovjedništva u Zagrebu, promaknut u tom vremenu u čin podmaršala. No očito se nekomu nije sviđalo što nikako ne slabi utjecaj ideja Hrvatsko-srpske koalicije u Zagrebu, pa je u vrijeme Prvoga balkanskog rata opet premješten u Košice, gdje je kao general pješaštva krenuo sa 6. vojnim zborom u Galiciju te je ondje kao zapovjednik 3. armije uspio ustaliti bojište prema Rusiji povrativši 10. listopada 1914. tvrđavu Przemysl, za što je dobio Velekriž Leopoldova reda s radnom dekoracijom.

Godina 1915. presudna je i za Boroevića i za Prvi svjetski rat i za stvaranje Hrvatskoga odbora. Dr. Ante Trumbić, ugrožen, odlazi u Rim, gdje se osniva Hrvatski odbor, koji se pod utjecajem srpskih političara preimenovao u Jugoslavenski odbor. Iste je godine u Londonu sklopljen tajni Londonski ugovor kojim je dobar dio Dalmacije treba pripasti Italiji za njezino sudjelovanje u ratu na strani Antante. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj i započele su ratne operacije za koje ratno zapovjedništvo u Beču nije našlo boljeg zapovjednika od najvišeg vojnog časnika iz područja krajine, Svetozara Boroevića – koji je bio jedan od najboljih vojnih stručnjaka kojeg je Monarhija imala, a uz to je potjecao iz bivše Krajine – te su se nastojali aktivirati krajišnici u obrani domovine, za što je postojala tradicija još iz vremena Radetzkog; osim toga, stanje na srpskom bojištu prisililo je vojno zapovjedništvo da iskoristi i Boroevićevo domoljublje i srpsku nacionalnost kako bi u ratnom stroju aktivirao Srbe koji su nakon veleizdajničkog procesa 1909., a i nakon banjalučkog procesa 1916. te brojnih internacija podunavskih Srba izvan njihovih domova, poprilično pasivizirani, iako većina, posebno na području bivših vojnih krajina, nije bila neprijateljski raspoložena prema bečkom dvoru, prisjećajući se da su im upravo ti carevi kroz više stoljeća osiguravali slobodni dom na području Hrvatske pod posebnim uvjetima.

Boroević je 27. svibnja 1915. imenovan zapovjednikom 5. armije te je svojom obrambenom strategijom uspio odbiti 11 talijanskih napada, što je obeshrabrilo Talijane, a ojačalo svijest 1. i 2. armije o mogućnosti uspješnog ratovanja s Talijanima, pa je dobio

Milan POJIĆ, Vojskovođa Svetozar Boroević: 1856-1920, povodom 150. obljetnice rođenja, Zagreb 2006., 7.-8.

11

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

naziv “Lav sa Soče”, ali i čin feldmaršala i Zapovjedni križ vojničkog Reda Marije Terezije.

Zagrebačko Sveučilište imenovalo ga je 1915. počasnim doktorom znanosti, a već poznati kipar Robert Frangeš Mihanović poslan je na talijansku frontu te je izradio skice Boroevića koje su mu omogućile da izradi vjernu sliku biste za zagrebačko Sveučilište i duboki reljef za spomen-ploču za kuću u Mečenčanima. Frangeš nam je ostavio zapise o tom boravku na fronti, a spomenik postavljen u auli zagrebačkog Sveučilišta stajao je tamo do kraja 1918. godine.

Uspješno ratovanje ili, bolje rečeno, održavanje talijanske fronte uz ogromne napore potaknuli su daljnju glorifikaciju Svetozara Boroevića. Dana 28. veljače 1916. proglašen je počasnim građaninom slob. i kraljevskog grada Zagreba. Proglašen je i počasnim građaninom grada Ljubljane.

Talijanska se fronta uspješno drži i 1917., iako borbe postaju sve žešće i sa sve više gubitaka. Boroević je još uvijek pojam najvećeg vojnog stratega kojeg imaju Hrvatska i Monarhija. Stjepan Radić napisao je u Domu: “Hrvatska je naša poviest, naša muka i borba, naša država, naša domovina. Slavenstvo je jasna duga na obzorju naše budućnosti, to je putokaz k našoj duhovnoj slavi i veličini. Hrvatski ‘junaci’ od Tomislava do Borojevića bili su u prvom redu samo Hrvati, a umnici, od Grgura do Josipa Jurja Strossmayera bili su u prvom redu Slaveni, jer su gledali u budućnost, ali su radili za hrvatski narod, jer svaki Slaven u Hrvatskoj može u političkom radu biti samo Hrvat.” Mladom caru i kralju Karlu I. (1887.–1922.), koji je vladao samo od kraja 1916. pa do studenoga 1918., feldmaršal Svetozar Boroević bio je svijetla zvijezda u odnosu na ostala ratišta koja su počela vidljivo zakazivati uslijed iscrpljenosti vojnika i nestašice hrane, odjeće, obuće i streljiva. Čine se ogromni propagandni napori da se preuveličaju uspjesi Boroevića na talijanskom ratištu, iako su svakodnevne smrti i stradanja pokazivali cijenu tog strašnog rata i iako je već početkom 1918. bilo jasno da se snage Antante ujedinjavaju i bolje organiziraju te da je zbog ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat i dolaska njihovih vojnika na europsko ratište, ali i zbog boljševičke revolucije u Rusiji, poraz Saveznika neminovan. Što više ove spoznaje jačaju u vojničkom vrhu austro-ugarske vojske, to se više piše o hrabrosti vojnika 5. armije i snažnije i jasnije pokušava i likovno izraziti ove uspjehe. Tako je i Družba Braća

12

Robert FRANGEŠ MIHANOVIĆ, “Eindrücke von der Südwestfront“, Agramer Tagblatt, 30/1915., br. 253, 2.-4. Frangeš Mihanović radio je i spomenik umirućem vojniku Šokčevićeve pukovnije 1897. u Osijeku po narudžbi Izidora Kršnjavog. Frangeš je 1908. izradio i portret Antuna Mihanovića u Klanjcu, koji je bio postavljen 1910. i uklonjen već 1923. godine. Vrlo je rado izrađivao kipove značajnih povijesnih osoba, pa je očito takvim smatrao i Svetozara Boroevića. Simpatiju za vojne osobe naslijedio je od oca. Frangešov otac Šimun Frangeš (Pančevo, 8. listopada 1836. – Zagreb, 24. kolovoza 1907.) sudjelovao je 1859. s Ogulinskom pukovnijom u ratu u Italiji te je jedno vrijeme bio zapovjednik vojne škole u Ogulinu, a poslije učitelj u Srijemskoj Mitrovici te su mu se tu rodila oba sina: kipar Robert Frangeš Mihanović i istaknuti gospodarski stručnjak Otto Frangeš. (Hrvatski biografski leksikon, IV., Zagreb 1983., 366.) Vidi i Ivica ZVONAR, “Susreti i pregovori Frana Barca i Svetozara Borojevića tijekom Prvog svjetskog rata”, referat na skupu o Boroeviću 2006. godine. Danas se ta bista nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju pod br. 30873. Frangeš je izradio i kip “Hrvatskog domobrana”, koji se nalazi u istom muzeju pod br. 20772, te “Domobrana na straži”, koji se čuva pod br. 30914 u istom muzeju. Zahvaljujem znanstvenoj savjetnici Jeleni Borošak Marijanović koja mi je dala na uvid legende s izložbe koja je postavljena u Povijesnom muzeju Hrvatske u prosincu 2006. i koja je bila otvorena do jeseni 2007. godine.

Sačuvan je samo zapisnik s te sjednice u Predsjedništvu Gradskoga poglavarstva. (Državni arhiv u Zagrebu, Gradsko poglavarstvo Zagreb, Predsjedništvo), dok je svečana knjiga upisnika počasnih građana u crnom koričenju netragom nestala šezdesetih godina XX. stoljeća. Radeći kao arhivist u spomenutoj ustanovi, ja sam je još vidjela 1962. godine.

Dom, 1917., br. 34.

Godine 1916. na Sočanskoj je fronti boravio i slikar povijesnih prikaza Oton Iveković te je izradio sliku “Sočansko bojište” koja se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju pod br. 24747, kao i sliku “U glavnom stanu sočanske vojske”, koja se čuva u istom muzeju pod br. 29189.

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

Hrvatskog Zmaja prikupila novac i dala u srpnju 1917. izliti reljef s likom Boroevića, koji je opet izradio Robert Frangeš. U Zagrebu je od 7. do 25. lipnja 1918. održana i izložba ratnih slika 53. zagrebačke pješačke pukovnije, čiji je zapovjednik bio Friedrich Schirmer, pa su na toj izložbi ponovno izlagali Oton Iveković i Bogumil Car, koji je izradio više slika sa Sočanskog bojišta 1917. godine. Na izložbi je bilo moguće prikazati i brojne vrlo lijepe medalje i spomen-značke, broševe i slično, koji su se dobivali za hrabre akcije na bojišnicama, dok je građanstvo u pozadini, pa i u Zagrebu, moglo kupovati “patriotske predmete”, privjeske ili knjižice s fotografijama najistaknutijih časnika u to vrijeme. Gotovo svaki časnik u vojsci nosio je i prsten s natpisom Pro patria ili Viribus unitis, odnosno ratni spomen prsten 1914 koji je poslije prozvan “carskim prstenom”, dok je građanstvo koje je 1914. davalo prinose za rat dobivalo prstenje s natpisom Dadoh zlato za željezo. Ratna propaganda bila je jednako velika kao što je cenzura bila oštra. U pozadinu su stizale samo vijesti o uspjesima, a ako je bilo gubitaka, oni su se iznosili bez komentara ili bez istinitih brojeva. No dok su se 1914. i 1915. imena i nagrađenih i poginulih objavljivala, često i sa slikom, što rat dulje traje – zbog brojnosti poginulih, ranjenih, nestalih, a i prevelikog broja nagrađenih – izostaju slike i biografije pojedinaca, a ratna se propaganda produžila do kraja rata, često nedovoljno točno izvještavajući o stanju na bojišnicama. Priznavalo se naime da su borbe izvanredno teške, ali su ti izvještaji uvijek sadržavali i pohvalu hrabrim vojnicima koji će se boriti za pobjedu “ujedinjenim snagama”. Istodobno se u pozadini prikuplja sve što može pomoći daljnjem ratovanju. Kroz sedam ratnih zajmova, uz mnoštvo lutrijskih zajmova, čije su svote često diktirane odozgo, mnogi su veleposjednici osiromašili, a dobro su prolazili samo ratni špekulanti koji su se bavili nabavama za frontu, pa su zarađivali na razlici nabavne, maksimirane cijene i one koju su naplaćivali od vojnih vrhova. Sačuvane fotografije s bojišnica, ali i iz pozadine, odaju međutim stvarno stanje: jad, bol i suze.

Prvi svjetski rat pokazao je sve strahote rata na prvoj crti fronte, ali i bijedu pozadine koja čini krajnje napore da se bojišnica održi, a rat produži,10 a broj poginulih potvrđuju brojni spomenici palim domobranima odnosno palim junacima koji su podignuti na grobljima mnogih hrvatskih gradova.11 “Svaki vojnik sočanske fronte zaslužuje zlatnu kolajnu”, bila je parola Svetozara Boroevića kada je hrabrio svoje vojnike.12 U proljeće 1918. Boroević je, kao zapovjednik grupe armija, pokušao izvesti veliku navalnu akciju. No fronta se slomila i Boroević je samo ogromnim naporima uspio stabilizirati

Kako je rodna kuća Svetozara Boroevića srušena još 1891., ploča je stavljena na kuću koju je Svetozarov otac podignuo u Mečenčanima. Ploča je skinuta u veljači 1921. i pohranjena u kostajničkoj općini, odakle ju je preuzeo arhiv Braće Hrvatskog Zmaja.

Careve slike čuvaju se u Hrvatskom povijesnom muzeju pod br. 78745 i 78746.

Bogatstvo ovih značaka bilo je moguće vidjeti na izložbi u Povijesnom muzeju Hrvatske. Uloženo je izvanredno mnogo truda i angažirani su najbolji medaljeri onoga doba da izrade ova mala remek-djela medaljerske umjetnosti, čiji se veliki broj danas čuva u zbirci značaka Povijesnog muzeja Hrvatske koju vodi muzejski savjetnik Boris Prister.

Miroslav Krleža pisao je 1917. i 1918. izvještaje o stanju na bojišnicama i oni su odličan primjer ovakvog načina ratnog izvještavanja, koji je omogućio Krleži da ne bude ponovno poslan na frontu čije je strahote upoznao u Galiciji. No napisao je ratne novele kao što je Baraka pet be, Bitka kod Bistrice Lesne i druge, sabrane u zbirci Hrvatski bog Mars koja izvanredno vjerno i točno govori o strahotama rata.

10 Izdavačko poduzeće A. Duschnitz-Müller izdavalo je u Beču časopis Der Weltkrieg koji je sadržavao slike poznatih bitaka i ratnih scena, a osobito junačkih djela. Na tom poslu radili su najbolji slikari onoga doba.

Zagrebački časopis Ilustrovani list donosi frontovske fotografije, a i crteže, za čitavo vrijeme trajanja rata, takav karakter ima i Ilustrovana ratna kronika, Križevački hrvatski ratni kalendar, a u koledaru Društva svetojeronimskoga Danica objavljen je 1917. posebni članak o Boroeviću s njegovim slikama.

11 Takav je veliki spomenik koji je nalikovao na spomenik srpanjskim žrtvama iz 1845. u Zagrebu podignut i na ulazu u koprivničko groblje, da bi nakon 1945. bio pretvoren u spomenik palim borcima antifašističkog rata.

12 Ernest BAUER, Der Löwe vom Isonzo, Graz 1985.

13

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

bojišnicu na Piavi izdavši zapovijed “Vojnici Sočanske vojske!” u kojoj čestita vojnicima za hrabro držanje u drugoj bitki na rijeci Piavi, koja je svoju kulminaciju imala 20. lipnja, kada je nabujala rijeka desetkovala vojnike.13 Značajno je da je ovaj proglas gotovo istovremen s otvorenim pismom (letkom) dr. Ante Trumbića, predsjednika Jugoslavenskog odbora, feldmaršalu Svetozaru Boroeviću od Bojne koji je izdano u Rimu 23. lipnja 1918., a poziva na mir.14 Čini se da je ovaj poziv stigao do Boroevića i da je on već bio potpuno svjestan da je Austro-Ugarska Monarhija izgubila rat, pa je počeo pomišljati kako da uspostavi veze s Narodnim vijećem koje je osnovano u Ljubljani 17. kolovoza 1918. kao nadležno za Sloveniju, Trst i Istru, a najavljeno je i osnivanje Jugoslavenskog vijeća u Zagrebu, čija bi glavna svrha bila raditi na ujedinjenju svih južnoslavenskih naroda u samostalnu državu.15 To je vijeće i osnovano 17. listopada 1918., da bi 29. listopada 1918. proglasilo samostalnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. No ta se država, nepriznata od svijeta, u tolikoj mjeri sukobljavala sa štrajkovima i neredima da se počelo ubrzano raditi na njezinu povezivanju s Kraljevinom Srbijom i spajanju u jednu državu.16 Ali kroz četrdeset dana Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba bilo je posve samostalna vlada, a Zagreb je postao središte te vlade koju su priznavali Slovenci, Hrvati i Srbi iz bivše Austro-Ugarske, uključujući i Vojvođane te Bosance i Hercegovce. Boroević pomišlja na dogovore s tom vladom, ali ona već 12. listopada prima u svoj sastav članove Hrvatsko-srpske koalicije na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koji ubrzava dogovore sa Srbijom i 1. prosinca 1918. provedeno je ujedinjenje u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. No Austro-Ugarska Monarhija raspala se već 29. listopada, kada je Vrhovno zapovjedništvo zatražilo primirje i od svih bojišnica držala se još samo ona Boroevićeva u Italiji, a držali su je uglavnom Hrvati, Srbi i Slovenci.17 Sklonost završetku krvavog rata pokazivao je i car Karlo I. tijekom cijele svoje kratkotrajne vladavine. Možda je došao do tog uvjerenja prilikom posjeta Sočanskoj fronti, gdje se nije mogla sakriti krvavost rata, a možda je do tog zaključka došao i u razgovorima s Boroevićem s kojim je obilazio linije. No sveukupno njegovo djelovanje bilo je presporo.

Austrijsko vojno zapovjedništvo, povezano sa zapovjedništvom iz Berlina, nije dopuštalo sklapanje separatnog mira, pa se čak i svaki pokušaj pregovaranja smatrao veleizdajom.

To je, dakako, djelovalo na Boroevića. Kao vrhovni zapovjednik 5. armije, koja je nekako uspijevala održavati bojišnicu prema Italiji, Boroević nije mogao nastupati otvoreno, a nikako ne glasnije.18 Car Karlo I. potpisao je 4. studenoga 1918. primirje, a to je bio kraj svakog daljnjeg otpora. Boroević sada samo razmišlja kako će spasiti što više svojih vojnika i organizirano ih povući prema unutrašnjosti zemlje, misleći da je radi budućnosti Monarhije potrebno sačuvati vojnu silu u određenom obimu, što bi davalo bolje pozicije pregovaračima o miru. No, za razliku od Njemačke koja je dobrim dijelom očuvala svoju vojsku, austro-ugarska vojska nije sačuvana jer je povjerenik za vojsku Narodnog vijeća Mate Drinković izdao odredbu o raspuštanju domobranskih pukovnija. Međutim, kome god 13 Zapovijed “Vojnici Sočanske vojske!” izdalo je Zapovjedništvo Sočanske vojske 25. lipnja 1918. godine.

Proglas se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju.

14 Letak s Trumbićevim potpisom od 23. lipnja 1918. (Hrvatski povijesni muzej, br. 29956). Objavljeno u novinama Jugoslavenska država, 1918., br. 22. Pismo je preuzeto od Jugoslovenskog novinarskog ureda u Washingtonu. Trumbić je bio primljen kod talijanskog kralja i talijanskog ministra vanjskih poslova Sonnina.

Tada se govorilo o podjeli Jadrana između Italije i buduće jugoslavenske države. Mijo MIRKOVIĆ, Puna je Pula, Zagreb 1960., 244.-245.

15 Hrvatski list, Pula, 20. kolovoza 1918. i 26. kolovoza 1918.

16 Hrvoje MATKOVIĆ, “Svetozar Pribićević u danima postojanja Države SHS”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 26, 1993., 237.-247.

17 M. MIRKOVIĆ, n. dj., 257.

18 Ponešto od toga objašnjavaju susreti dr. Frana Barca s Boroevićem o kojima je na znanstvenom kolokviju govorio Ivica Zvonar.

14

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

je Boroević ponudio svoje usluge – a čini se da ih je nudio Narodnom vijeću, a i Kraljevini Srbiji – bio je odbijen. Trebalo se udaljiti od Talijana i Piave, no za organizirani uzmak nije više bilo uvjeta jer nije bilo hrane, a mnogi njegovi vojnici, čuvši za Wilsonovu notu AustroUgarskoj 18. listopada 1918. o samoopredjeljenju i pod utjecajem srpske propagande koja je do vojnika stizala na razne načine i koja je bila osobito intenzivna u vrijeme sklapanja primirja, kada je izlazio i posebni list Država Srba, Hrvata i Slovenaca, te događanja u Rijeci i Puli, pokazivali su da se Austro-Ugarska Monarhija stvarno već raspala te da se za slavenske narode u Monarhiji, a osobito južnoslavenske, traže nova rješenja, ponajviše u uspostavljanju samostalnih država. Bio je to ne slom, nego i raspad prije složnih cjelina i pojavile su se razne opcije i razne ideologije – od onih koji su bili za republiku, preko onih koji su bili za boljševičku republiku pa do onih koji su tražili najlakše rješenje za južnoslavenske narode iz bivše Austro-Ugarske Monarhije u vezivanju, pa čak i stapanju, s Kraljevinom Srbijom. Vojnici napuštaju svoje jedinice, pljačkaju skladišta i pretvaraju se u pojedince koji žele kući, ne slušajući više nikoga. U Rijeci je narodna vojska pod vodstvom Koste Rojčevića zauzela brodogradilište Danubius, tvornicu torpeda Whithead, luku rafinerije, luku porto franco i željezničku stanicu, kontrolirajući tako gospodarski i trgovački život grada. Boroević je još 23. listopada 1918. obavijestio Vojno zapovjedništvo u Baden-Badenu o pokušaju pobune vojnika 79. pješadijskog puka u Rijeci.19 U Puli su se događaji odvijali još intenzivnije i brže.20 Svugdje se osnivaju narodna vijeća koja su trebala biti, ali nisu bila, pod nadležnošću Narodnog vijeća u Zagrebu. Vrhovno austro-ugarsko vojno zapovjedništvo obratilo se 29. listopada 1918. talijanskom Vrhovnom vojnom zapovjedništvu u svrhu hitne obustave svih neprijateljstava. Primirje je potpisano u Padovi 2. studenoga 1918. i odmah je utvrđena demarkacijska crta koju Talijani nisu poštivali.21 Boroević sada pomišlja samo na to kako da spasi što više vojnika od potpunog uništenja i kako da se vojnici s ratišta na Soči organizirano povuku do svojih domicilnih vojarni u Monarhiji. No upravo je to neprijatelj htio spriječiti i u tom je naumu uspio. Prekidaju se željezničke linije, pljačkaju skladišta i trgovine, a grof Mihaly Karoly na čelu mađarskog parlamenta traži da se mađarski vojnici hitno vrate u granice svoje zemlje i da se granice Mađarske zatvore. Za njima se povodi i Narodno vijeće u Zagrebu, koje također zatvara svoje zapadne granice, ubrzano radeći – pod pritiskom Svetozara Pribićevića – na spajanju s Kraljevinom Srbijom u novu državu.22 Čehoslovačka je 28. listopada proglasila neovisnost, a 29. listopada Narodno vijeće u Zagrebu proglasilo je raskidanje svih veza između Hrvatske te Mađarske i habsburške dinastije i stvaranje samostalne Države Slovenaca, Hrvata i Srba, s time da je centralno Narodno vijeće i dalje trebalo biti vrhovna vlada na tom prostoru.

Svugdje su se u Hrvatskoj počela osnivati mjesna narodna vijeća koja ne žele imati nikakva posla s vojskom i ratom kojega je svima bilo dosta, i upravo je ovaj mirovni stav prepustio hrvatske vojnike u austro-ugarskoj vojsci njihovoj sudbini, jer je povjerenik za 19 Mira KOLAR, “Dokumenti o vlasti Narodnog vijeća Države SHS nad Rijekom. Listopad/studeni 1918.”, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 41-42, Rijeka 2000., 3.-38. – dokument 3.

20 M. MIRKOVIĆ, n. dj. Mirković je u to vrijeme bio urednik Hrvatskih novina u Puli te je detaljno opisao raspad čitavog dotadašnjeg sustava u tom gradu.

21 U točki 4. ovog primirja postojala je neugodna klauzula da Antantine snage imaju apsolutno pravo zaposjedanja svih strateških točaka u Austro-Ugarskoj koje im se čine potrebne radi održanja reda. Bio je to očito dogovor talijanskog zapovjednika Armanda Diaza s glavnim zapovjednikom na Solunskoj fronti Louisom Franchetom d’Espereyem. Antantine vojne jedinice počele su ulaziti u prostor Monarhije ne vodeći nikakvog računa o postojanju Narodnog vijeća Države SHS u Zagrebu.

22 Tom su prilikom zanemareni dogovori Pašića i Korošca u Ženevi i ujedinjenje je provedeno gotovo bez ikakvih uvjeta. Dana 1. prosinca 1918. stvoreno je Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca kao centralistički uređena država gdje se sve odluke donose u Beogradu, a naglo nestaje hrvatska autonomija.

15

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

vojsku u Narodnom vijeću u Zagrebu raspustio domobrane kućama i tako je Hrvatska ostala bez vojske. Svi su vojnici tražili da ih se raspusti da idu kući kako bi branili svoju užu domovinu, pa su tako učinili Česi, Mađari, Poljaci, pa i Srbi i Hrvati u pulskom brodogradilištu, a Boroević je odbio zapovjedništvo luke koje je tražilo da to osipanje spriječi vojnom silom.23 Rasap je počeo iznutra, pobunama i neposlušnostima, i ništa se više nije moglo učiniti. Vojnici su sa sobom odnosili oružje i usput se hranili pljačkanjem te je to zahvatilo sva područja kroz koja su prolazili.

Iako se bečki dvor suglasio u noći 29. na 30. listopada 1918. da se čitava ratna mornarica preda Jugoslavenima, obavještavajući o tome Narodno vijeće u Zagrebu, Narodno je vijeće ovo odobrenje provelo mlako, prepuštajući naposljetku ono što je ostalo od flote nakon potonuća broda Viribus unitis Talijanima kojima su Antantine snage dale na upravu brodarstvo na Jadranu.24 Vjerojatno je bilo u planu da se nešto slično učini i s pješadijom, odnosno vojnim jedinicama Boroevića. No za razliku od 1813., kada je prijelaz časnika i graničara iz francuskih redova u redove austrijske vojske obavljen mirno i uz suglasje najviše bečke vlasti, sada to nije bilo moguće učiniti. Boroević je svugdje naišao na otpor, odbijanje i neprijateljski stav te je na kraju kao vrhovni zapovjednik pobijeđene neprijateljske vojske morao potražiti utočište u Klagenfurtu, iako na tom području nije nikada živio ni službovao.

Car Karlo I. potpisao je primirje 4. studenoga. No talijanska je vojska već krenula prema Rijeci, nastojeći zaposjesti ne samo ono što joj je obećano Londonskim ugovorom iz 1915., nego i Rijeku o kojoj u ugovoru nije bilo ni riječi. Prema Rijeci su krenule i francuskosrpske jedinice koje su imale zadatak spriječiti spajanje Boroevićeve vojske s dijelom austro-ugarske vojske koja se povlačila iz Srbije, Albanije i Crne Gore prema Rijeci, odakle je jedino postojao put prema unutrašnjosti.25 Boroević se našao u klopci. Pula se već stavila na raspolaganje Narodnom vijeću i tu je određenu ulogu odigrao Dragutin Prica, koji se ponovno aktivirao i postao admiral. Na istok Boroević više nije mogao. Povlačenje je mogao provesti samo prema Sloveniji, odnosno kroz Sloveniju prema Austriji.

Očajne molbe Boroevića da Narodno vijeće Države SHS osigura povlačenje njegovih vojnika željeznicom, držanjem otvorene pruge prema Zagrebu, odbio je povjerenik za vojsku Narodnog vijeća dr. Mate Drinković, koji je izdao naredbu o raspuštanju domobranske vojske i istodobno već sredinom 1918. pozvao jedinice srpske vojske da uđu na prostor Hrvatske i Slavonije kako bi se očuvao red – a zapravo je dolaskom jednoga odreda u Rijeku i onda koncentracijom u primorskim gradovima zapriječena svaka mogućnost dopreme hrane i opskrbe Boroeviću, odnosno spriječeno je spajanje austro-ugarske vojske koja se povlačila iz Crne Gore prema Rijeci s Boroevićevim jedinicama. Austro-ugarska se 23 M. MIRKOVIĆ, n. dj., 261.; Hugo KERCHNAWE, Der Zusammenbruch der österreichisch-ungarischen Wehrmacht im Herbst 1918, München 1921., 64. i 67.

24 Stoga je Ministarstvo rata u Beču još 28. listopada uzalud tražilo od Narodnog vijeća u Zagrebu neka utječe na mornare u Puli da ne napuštaju svoja mjesta u mornarici. Mornarica je prva zakazala i u studenome je Narodno vijeće na čelu s Vitomirom Bukšegom preuzelo mornaricu u Puli, da bi odmah zatim došlo do predaje mornarice Talijanima, kojima je dodijeljeno zapovijedanje svim brodovima u Jadranu od strane Antante.

25 M. KOLAR, n. dj. Bugarska je nakon proboja Solunske fronte zatražila primirje i tako onemogućila povlačenje austro-ugarske vojske na sjever preko svog područja. Mnogo podataka ima u: Građa o stvaranju jugoslovenske države, II., Beograd 1964., 594.-597. i d. Presudnu ulogu kod infiltracije regularne srpske vojske u Hrvatsku imao je Dušan Simović. On je u izvještaju srpskoj vladi još 14. studenoga pisao da su svi Srbi u Hrvatskoj za dinastiju Karađorđevića i da se s time slažu i dalmatinski Hrvati, veći dio bosansko-hercegovačkih Hrvata, gotovo svi iz Primorja i mlađa hrvatska inteligencija, kao i Slovenci, osim “klerikalaca”. Simović piše da je i Zagreb jugoslavenski usmjeren, ali kolebljiv, a da je jamac mira i jugoslavenske ideje srpski puk formiran u Zagrebu od zarobljenika, dok su dva hrvatska puka nepouzdana. (Branka BOBAN, Stjepan Radić u vrijeme Prvoga svjetskog rata, Zagreb 2006., 432.)

16

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

vojska razbija, a manje skupine u povlačenju prema domicilnim vojarnama prehranjuju se pljačkom. Brodovi su zaplijenjeni i predani Narodnom vijeću, da bi ih nekoliko dana poslije preuzeli Talijani koji su dobili pravo kontrole nad svim brodovima u Jadranu, pa se vojska s talijanske fronte potpuno neorganizirano i posve individualno povlačila prema središtima Monarhije. Ni Boroeviću nije ostalo ništa drugo nego da pođe prema austrijskoj granici, tim više što ga ni Slovenci nisu ni u čemu podržali, otežavajući mu prolaz, te je bio prisiljen da se posve sam – bez ikakvih sredstava i bez najmilijih stvari, koje su mu oduzete – povuče u Beč.26 Njegovi pokušaji nisu uspjeli i kada je Karlo I. potpisao primirje, vojnici napuštaju bojište. Svi su ga suradnici napustili, a odnos prema njemu postajao je sve lošiji jer Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba sluša Antantine naredbe i Boroevićeva se vojska osipa u male grupe koje se neorganizirano vraćaju kući. Talijani iskorištavaju raspad fronte i prelaze u navalu. Antanta je iskoristila što je car Karlo I. Habsburški potpisao primirje pa je naglo ušla u Istru, a zatim u Rijeku.27 Antanta naređuje da se spriječi organizirano povlačenje, kao i svaka mogućnost da se ta vojska spoji s domobranima u Zagrebu, gdje povjerenik za vojsku Mate Drinković raspušta domobranske jedinice.

Svetozar Boroević očekivao je primjereno ponašanje prema njemu kao prema vrhovnom zapovjedniku tri godine održavane fronte. No Narodno vijeće odnosilo se prema Boroeviću sasvim indiferentno, prepuštajući ga potpuno njegovoj sudbini. Uzalud se Boroević poziva na svoje domoljublje, uzalud iskazuje lojalnost novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja još nije bila međunarodno priznata, ali se pozivanjem na prava Kraljevine Srbije – koju je Antanta u to vrijeme silno pomagala i priznavala – ponašala kao sila koja je sve naloge izdavala u Beogradu, negirajući svaku mogućnost autonomije Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Bez ikakve imovine i bez ikakvog prava Boroević se zajedno sa suprugom Leontinom našao u Beču, ali ondje su mu sva vrata bila zatvorena. Proslavljeni general tiho je odgurnut u anonimnost i bijedu, a kako nije bio plemićkoga roda i nikada nije dobio plemićku titulu, austrijsko plemstvo – koje se i samo našlo u teškoj situaciji – nije ga prihvatilo jer nije bio njihov; nije imao rodbine u Beču, a predstavnici Srbije u Beču počeli su odnositi ratnu arhivu smatrajući je svojim ratnim plijenom.

Nemajući sredstava za život u Beču, Boroević se povlači u Klagenfurt (Celovec) koji je bio na nedefiniranom graničnom području i gdje je život bio jeftiniji nego u Beču. Tu živi do smrti, pa je i umro u klagenfurtskoj bolnici 23. svibnja 1920. od kljenuti srca.

Zapravo je umro od tuge i stresa. Zaokupljen borbom za svakodnevno preživljavanje piše brojna pisma koja odaju njegovo duševno stanje i materijalnu oskudicu. Ova su pisma usporediva jedino s pismima Eugena Kvaternika iz Torina 1865. godine. Iz njih izvire očaj, usprkos pokušaju feldmaršala da sačuva dostojanstvo i da piše onako kako trebaju pisati vojskovođe. No počesto slova postaju drhturava, riječ nečitljiva, a misao lomljena. Za njega nisu htjeli čuti ni pobijeđeni ni pobjednici, premda je po svim zakonima trebao za svoju 46godišnju službu dobiti kakvu mirovinu, sredstva koja bi mu omogućila preživljavanje, jer je Boroević, po ratnom pravu, bio poraženi vojskovođa poražene države, ali nije bio zločinac i vodio je rat po svim odredbama ratnoga prava. “… Više ne vjerujem u dobre namjere domovine i Beograda, Što vrijeme više prolazi, u to sam sve uvjereniji. Dobre namjere brzo blijede. Javnost me zaboravlja. Zaokupljaju ju drugi događaji. Dok me se netko sjeti na pravi način, bit ću vjerojatno pokopan, a onda mi više ništa ne treba.”28 Nadao se da će mu pomoći slovenski političari kao što su Žerjav, Jeglič Vodopivec i Brejc, ali to se nadanje nije 26 Oduzeto mu je sve, a u mađarskoj Štedionici konfiscirana mu je sva ušteđevina.

27 M. KOLAR, n. dj.

28 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Boroevićeva pisma S. Kvaterniku, pismo iz 1919.

17

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

ostvarilo. U jednom pismu pita za admirala Dragutina Pricu, nadajući se da će ga se sjetiti jer je vjerojatno čuo da je ovaj ušao u vojni sustav nove države.29 Prati karijere Hadžića i Mišića i čita mariborske novine Slovenski narod. Pita i za Matka Laginju. Spominje i Svetozara Pribićevića i kaže da apsolutno ne želi doći u kontakt s političkim vođama.30 Žali se na nemogućnost da se informira što se zbiva u zemlji. Kroz glavu mu prolazi tisuću misli jer ima tisuću muka s preživljavanjem, pa otvoreno piše da ne zna kako živjeti. Osamljen je i gotovo bez nade. Povremeno dopisivanje s Josipom Sarkotićem očito mu nije pružilo veliku utjehu i čini se da mu je Slavko Kvaternik bio idejno bliži. Osobito se tuži što mu je zabranjen povratak u domovinu, ali iz zadnjih se pisama vidi da je odustao od namjere da živi u domovini, očito razočaran razvojem političke i društvene situacije u zemlji. Zanima ga i zašto još nije potpisan ugovor o granicama između Italije i Jugoslavije.31 Na granici su mu oduzeli sve predmete, sve čekovne knjižice i sva odlikovanja. Uzalud potražuje da mu se ti predmeti vrate. U Zagrebu je ostalo malo toga što podsjeća na Boroevića. On nakon 1916. nije dolazio u Zagreb, pa su ovdje živjeli samo neki njegovi znanci. Boroević je zapravo bio politički emigrant bez azila u Austriji.32 Ostaci Boroevićeva djelovanja rasuti su po sitnim fondovima. Neki su telegrami završili u fondu Narodnog vijeća Države SHS u Zagrebu,33 a nešto malo građe povodom podizanja spomen-ploče u Mečenčanima u fondu Braća Hrvatskog Zmaja.34 Najviše je pisama i dopisnica pronađeno u ostavštini Slavka Kvaternika i ta su pisma predmet posebnog proučavanja arhivista Milana Pojića i Danijele Marjanić, koji će ih i prirediti za tisak.35 Slavko Kvaternik godinama je bio Boroevićev prijatelj, još iz vremena kada je Boroević od 1907. do 1912. bio zapovjednik zagrebačkog Hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružja. Kvaternik je imao sreću što nije bio tako visokopozicioniran kao Boroević i što je nosio prezime Kvaternik – mnogi su vodeći političari Hrvatske iz vremena Hrvatsko-srpske koalicije uvažavali sjećanje na Eugena Kvaternika i kada je Slavko Kvaternik na čelu vojske ušao 24. prosinca 1918. u Međimurje, uvršten je u skupinu podobnih časnika austro-ugarske vojske koje je nova država preuzela. No Slavko Kvaternik bio je izložen mnogim pritiscima, pa se povlači iz vojske i djeluje više godina kao član uprave društva za zbrinjavanje siromašne djece u obrtima – Hrvatskom Radiši.36 Ova pisma pokazuju da Boroević na kraju života više nije vjerovao u svoju rehabilitaciju te da nije

29 Dragutin Prica (Sv. Juraj kod Senja, 5. studenoga 1867. – Opatija, 14. lipnja 1960.) završio je Pomorsku akademiju u Rijeci. U Prvom svjetskom ratu našao se na položaju načelnika Štaba admiraliteta u Puli. Krajem 1917. premješten je u Trst i u svibnju 1918. umirovljen na vlastitu molbu, očito spoznavši da je rat za Beč izgubljen. Aktivirao se ponovno u studenome 1918. postavši povjerenik za mornaricu u Narodnom vijeću SHS u Zagrebu. Godine 1919. preuzeo je zapovjedništvo nad brodovljem na Dunavu od engleskog admirala Troubridgea. Umirovljen je 1929. na vlastitu molbu.

30 Pismo od 27. kolovoza 1919. iz hotela na jezeru Wörter.

31 Ovi su podaci vađeni iz pisama koje je Boroević uputio Slavku Kvaterniku.

32 Boroevićevi materijali razneseni su na sve strane. U novosadskoj Zastavi objavljeni su 1929. neki dijelovi iz Boroevićeve korespondencije. (“Zanimljivi izvadci iz Boroevićeve korespondencije”, Zastava, 40/1929., br.

42, 4.)

33 HDA, Narodno vijeće, kut. 18, br. 222. Telegrami upućeni Drinkoviću.

34 HDA, Braća Hrvatskog Zmaja, 635. Molbe za prikupljanje priloga za podizanje spomenika.

35 Ova će pisma biti detaljno obrađena u ovom zborniku koji sadrži referate sa znanstvenog skupa u Mečenčanima 13. prosinca 2006. godine. Sačuvano je devet dopisnica i 29 pisama iz razdoblja od 1912. do 1920. godine, upućenih Slavku i Olgi Kvaternik. Pisma upućena Olgi vrlo su različita i pokazuju metamorfozu Boroevićeve psihe, kako pomalo gubi vjeru u sve u što je do tada vjerovao. “Mili Bože kako će to svršiti”, piše u jednom pismu.

36 Ova se pisma čuvaju kao posebni sveščić pisama Svetozara Boroevića u Hrvatskom državnom arhivu.

18

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

vjerovao čak ni u budućnost Hrvatske. U jednom pismu pita: “Hat Kroatien noch immer Banus?“ (Ima li Hrvatska još uvijek bana?).

U novinama se o njemu piše samo u negativnom kontekstu, pa je zagrebački Obzor 27. lipnja 1919. objavio kako je gradsko zastupstvo Ljubljane 26. lipnja 1919. jednoglasno zaključilo “… da se iz listine počasnih gradjana imade brisati bivši austrijski general Svetozar Boroević”.37 Boroević živi blizu nove jugoslavenske države nadajući se da će ga Srbi, koji su u svojim rukama koncentrirali svu političku i vojnu vlast, shvatiti i pozvati u zemlju. No ta je nada bila uzaludna. Svi njegovi pokušaji da objasni svoje ponašanje, nadajući se da će ga domovina prihvatiti, bili su uzaludni. Njegov besprijekorni život vojnika u službi carskog Beča i dobre veze s carem Karlom stajali su ga budućnosti. Iako su mnogi časnici primljeni u to vrijeme u srpsku vojsku, Boroević nije imao šanse da to doživi, kao ni da mu se dodijeli kakva mirovina od koje bi živio.

Svi bivši prijatelji i oni koji su ga nekoć tako slavili nisu se više brinuli za njega, a bolest se razmahala i Svetozar Boroević u sve je lošijem psihičkom i fizičkom stanju i sve više gubi nadu. Analiza njegovih pisama Slavku Kvaterniku pokazuju tešku depresiju i očaj. Star, osamljen, bolestan, ne vidi pomoći niotkuda. Slavko Kvaternik poslao mu je 10 000 kruna kao predujam za rad O ratu protiv Italije, koji se mislilo upotrijebiti na pariškim pregovorima o granici između Kraljevstva SHS i Italije.38 No ova se svota uz inflaciju brzo topila u plaćanju hrane i njegovo seljenje iz hotela u hotel i u privatni stan pokazuje poteze očajnog čovjeka koji nema gdje i od čega živjeti. Njegove molbe Beču, ali i Beogradu, da mu se osigura mirovina bile su bez odjeka. Svi šute.

Svetozar Boroević, jedini “naš junak Prvog svjetskog rata”, umro je 23. svibnja 1920. u klagenfurtskoj bolesti te je u tom mjestu i pokopan 26. svibnja bez ikakvih vojnih počasti. To je malo uzdrmalo cara Karla koji je nalogom iz Nizozemske osigurao Boroeviću grobno mjesto u arkadama bečkog Središnjeg groblja i naredio svečani pokop koji je pomalo nalikovao na vojni zbog nazočnosti većeg broja bivših vojnih časnika, pa i general-pukovnika Stjepana Sarkotića, koji se do kraja života 1939. godine nadao rušenju jugoslavenske države. Govor na grobu održao je potpukovnik Stevo Duić, što znači da se nije našao viši vojni časnik koji bi se htio izložiti preko govora. Na pokopu je bilo mnogo mađarskih časnika, što na jedan način pokazuje da je ovaj pokop bio diplomatski potez bivšega cara koji se nadao obnavljanju Monarhije barem u mađarskom dijelu, jer je samo Carevinski parlament svrgnuo cara kao kralja, dok to mađarski, odnosno zajednički Hrvatsko-ugarski parlament, nije nikada učinio, pa je car imao šansu obnoviti kraljevinu Krune svetog Stjepana, odnosno Ugarsku Monarhiju. No 1921. i te su se nade izjalovile, a car je bio otpremljen monitorom na jedan otok u Atlantskom oceanu, gdje je i umro, pa nije bio dopušten ni prijenos njegovih posmrtnih ostataka u Beč. Sreća da Boroević nije doživio to protjerivanje cara Karla na otočje Madeira u Atlantskom oceanu. No njegova osmrtnica, koju je objavila njegova udovica barunica Leontina Boroević u Klagenfurtu 25. svibnja 1920., pokazuje njegovu osamljenost. Umro je 23. svibnja u 23 sata, bio je pokopan 37 Obzor, 150, 27. lipnja 1919.

38 Ova je brošura izašla na latinici i ćirilici tek 1923. godine, a preveo ju je potpukovnik pješaštva Mile J. Kasunović, brat koprivničkog liječnika dr. Kasunovića jugoslavenske orijentacije. U spomenutoj brošuri Boroević tvrdi da talijanska vojska nije dobila rat kao što je to tvrdio vrhovni zapovjednik talijanske vojske maršal Armando Diaz, tj. Boroević je htio pomoći Anti Trumbiću koji je vodio žestoku diplomatsku akciju da Primorje ostane novoj državi (vidi Željko HOLJEVAC, “Svetozar Borojević: O ratu protiv Italije”, referat sa međunarodnog znanstvenog kolokvija “Svetozar Borojević od Bojne (1856.-1920): u povodu 150. obljetnice rođenja” održanog u Mečenčanima).

19

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

26. svibnja u 17 sati na gradskom groblju, a misa je služena 27. svibnja u 10 sati ujutro u kapucinskoj crkvi.39 Boroević pomalo pada u zaborav. Bilo je presudno što je bio vjeran caru i svojoj zakletvi, a sporedno to što je bio Hrvat i domoljub. Mi danas vraćamo dug jednoj uglednoj, a zaboravljenoj i nepravedno potisnutoj povijesnoj osobi vezanoj uz Prvi svjetski rat. U Hrvatskoj ga je spomenuo 1943. Slavko Pavičić u knjizi Hrvatska vojna i ratna poviest i prvi svjetski rat te Drago Roksandić u knjizi Srbi u Hrvatskoj (Zagreb 1991.).

Povjesničar Bogdan Krizman spominje ga u svojoj knjizi Hrvatsko-srpski politički odnosi, objavljenoj 1989., samo jedanput citirajući govor zastupnika Hrvatsko-srpske koalicije dr.

Dušana Peleša iz Gline na saborskoj sjednici 10. kolovoza 1917. godine. Opisuje kako su početkom Prvog svjetskog rata stradali mnogi domovi zbog protusrpskog huškanja nekih pravaša te da je, između ostaloga, “razlupan nadgrobni spomenik muža, odlična po srcu i duši, mnogogodišnjeg potpredsjednika srpsko-pravoslavne crkvene općine petrinjske, blagopokojnog Adama Boroevića, oca slavnoga vojskovođe, braniča naše sočanske fronte, gospodina general-pukovnika Svetozara Boroevića”.40 Boroevićevo ime susreće se i u najnovijim udžbenicima povijesti za srednju školu. No Svetozar Boroević imao je jednu od najblistavijih vojnih karijera u povijesti ratovanja, a pored toga potvrdio je da Srbin i Hrvat mogu jednako misliti i surađivati kada se radi o obrani zemlje u kojoj Hrvati i Srbi žive zajednički i koja im je, dakle, domovina.

Ono čega se Boroević bojao, to se i dogodilo. Što je vrijeme više odmicalo, AustroUgarska Monarhija i sve što je ona predstavljala zaboravljalo se, pa čak i ono što je bilo dobro u njoj. Dobro uređena uprava, poštenje, vjernost, marljivost i rad resili su Monarhiju koja je na neki način potaknula i osnivanje ujedinjene Europe. Za Monarhijom su mnogi žalili već nekoliko godina nakon njezina raspada, no politička scena bila je tijekom XX. st. toliko živa da nije bilo vremena za razmišljanje o propalom vremenu i propalim državama.

Hrvatsko se društvo tek 2006. godine odužuje Svetozaru Boroeviću, koji je potekao iz puka i došao do najviših vojnih časti da bi onda pao u zaborav. Netko se međutim sjetio da treba reći istinu o Prvom svjetskom ratu, jer su primjenom fraze da povijest pišu samo pobjednici zaboravljene neke značajne akcije, ali i osobe iz vremena Prvog svjetskog rata koji je bio prvi moderni rat svjetskih razmjera u kojem su od posljedica ranjavanja, gladi, zime i bolesti poginuli milijuni ljudi. Godine 2005. Hrvatski državni arhiv u Zagrebu priredio je izložbu dokumenata i izdao katalog Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920. godine u 500 primjeraka. U osnovnoj školi “Katarina Zrinska” u Mečenčanima održan je 13. prosinca 2006. međunarodni znanstveni kolokvij Svetozar Borojević od Bojne (1856.1920.) u organizaciji Hrvatskoga instituta za povijest iz Zagreba, Općinskog poglavarstva Općine Donji Kukuruzari, Družbe Braća Hrvatskog Zmaja i Hrvatskog državnog arhiva, a pod visokim pokroviteljstvom Stjepana Mesića, predsjednika Republike Hrvatske.

I, naposljetku, najveći posao učinio je Povijesni muzej Hrvatske koji je priredio veliku izložbu o Prvom svjetskom ratu pod nazivom Dadoh zlato za željezo. 1914.-1918. te izdao dva omanja kataloga u kojima se Boroević provlači kroz izložbu kao najviši dužnosnik iz Hrvatske u tom ratu. Planirana je i izrada detaljnog analitičkog kataloga svih izloženih predmeta, a izložba je bila otvorena kroz čitavu 2007. godinu. Pritom treba reći da je učinjen ogroman napor da se pronađe svaki podatak iz biografije Svetozara Boroevića i da

39 HDA, Osmrtnica Svetozara Boroevića.

40 Bogdan KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb 1989., 142.

20

M. KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Zašto vojskovođu S. Borojevića... 9-22

ga se prikaže u punom sjaju, ali i u punoj bijedi. Takav je rat! Pobjedniku donosi slavu, a pobijeđenom bijedu. Boroević je iskusio i jedno i drugo.

Feldmaršal, vrhovni zapovjednik, “ratni vojskovođa”, kako je sam sebe nazvao Boroević, odnosno “Lav od Soče”, kako su ga nazivali, bio je Hrvat pravoslavne vjeroispovijedi, uzor vojnika potkraj postojanja Austro-Ugarske Monarhije, a uz prezime je imao pridjevak “od Bojne”. U našim krajevima taj je pridjevak imao samo Benko Bojnički, strateg koji je ušao s Filipovićem u Bosnu 1878. godine. Taj su pridjevak dobivali najkvalitetniji taktičari i najbolji ratni stratezi, oni koji su pronijeli vojnu slavu carskoga Beča diljem Europe. A Svetozar Boroević nosio je u sebi značaj krajišnika i karakteristike lava i doista je zaslužan što se bojišnica na Soči održala i onda kada su se sve bojišnice u Europi već raspale pod udarom Antantinih mnogoljudnih snaga i potpune fizičke i materijalne istrošenosti austrougarske i njemačke vojske.

Održanjem bojišnice prema Italiji do zadnjih dana postojanja Austro-Ugarske Monarhije Boroević je bez sumnje pokazao vojničke potencijale svojih armija, koje su bile sastavljene pretežno od slavenskih naroda Monarhije. To je svakako bilo bitno jer se, iako osakaćeno, hrvatsko priobalje, osobito ono u Hrvatskom primorju, održalo u okviru novostvorene jugoslavenske države te je tako sačuvana kralježnica koja je išla od Save do Jadranskoga mora.

Valorizacija života “ratnog vojskovođe” Svetozara Boroevića pokazuje da je postojao određeni kontinuitet vojničke tradicije koji se nije ugasio ukidanjem vojnih krajina 1882. i da je upravo pozivom na ovu tradiciju Boroević uspio tako dugo i uspješno održavati frontu prema Italiji usprkos onemoćalom vojnom potencijalu Austro-Ugarske Monarhije i strahovito teških uvjeta u kojima su njegovi vojnici ratovali.

Grb feldmaršala Svetozara baruna Borojevića od Bojne

21

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

SUMMARY WHY SHOULD SVETOZAR BOROEVIĆ VON BOJNA BE REMEMBERED? Field Marshal Svetozar Boroević (Borojević) von Bojna (Umetići, 13 Dec. 1856 – Klagenfurt, 23 May 1920) was an exceptional personality in Croatia’s military history.

His exemplary life and wartime career could not, based on the prevalent rules of war of that time, secure him any kind of post-war livelihood, and as a participant on the losing side he endured all of the consequences imposed upon the defeated by the victors, and he found almost no understanding among his fellow nationals. He contacted many in the belief that an honourable life merited honourable treatment, but this was not borne out.

The knowledge that all of the previous values had disappeared, and his subsequent fall into hardship and oblivion must have certainly led to his untimely death in 1920. Many years of silence followed thereafter, until 2007, when Boroević, as a Croat of Orthodox faith, was once more spoken of with respect.

22

L. KARDUM, Austro-ugarska ratna diplomacija i talijansko ratište 23-30

AUSTRO-UGARSKA RATNA DIPLOMACIJA I TALIJANSKO RATIŠTE LIVIA KARDUM Fakultet političkih znanosti, Zagreb Feldmaršal Svetozar Borojević bio je jedan od zapovjednika ratišta na Soči koje je bilo sudbonosno za opstanak Austro-Ugarske, ali ne iz vojnih razloga već prvenstveno iz političkih. Paradoksalno je, da je upravo uspjeh austrougarske vojske na tom bojištu koji je kulminirao bitkom kod Kobarida, jednom od rijetko briljantnih pobjeda čitavog Prvog svjetskog rata, indirektno onemogućio jedini ozbiljni i obećavajući diplomatski pokušaj Austro-Ugarske da iziđe iz rata i spasi većinu svog teritorija, a koji je inicirao sam car Karlo.

Svetozar Borojević se kao dobar strateg istakao i u trenutku teškog časa kada je sočanska armija morala ustuknuti ne samo zbog znatne vojne pomoći u ljudstvu i naoružanju koje je Italija dobila od svojih saveznika već i zbog potpunog unutarnjeg političkog rasula AustroUgarske.

Ključne riječi: Londonski ugovor, austrougarska diplomacija, mirovni pregovori cara Karla, Svetozar Borojević, ratište na Soči, Prvi svjetski rat Austro-ugarsko–talijanski odnosi bili su odlučujući pokazatelj slabe kohezivnosti saveza Centralnih sila, što se jasno vidjelo izbijanjem srpanjske krize 1914. godine. S obzirom na poznatu talijansku vojnu nespremnost, proglašenje talijanske neutralnosti izazvalo je u početku mnogo više moralnu osudu austro-ugarskog vojnog i političkog vrha negoli ozbiljnu zabrinutost. Tek je nakon neuspjeha da se u prvoj ratnoj godini rat privede pobjedonosnom kraju interes za Italiju porastao i na jednoj i na drugoj zaraćenoj strani. Spretna talijanska diplomacija dobila je priliku uvjeriti i Antantu i Centralne sile u presudnu važnost talijanskog ulaska u rat. Beč i Berlin nisu bili jedinstveni u pogledu politike prema Italiji. Njemačka je strana smatrala iznimno važnim udobrovoljiti Italiju teritorijalnom nadoknadom, čak i za samu njezinu neutralnost. Najpovoljnije bi bilo da to bude Trentino, jer je toliko strateški važan za Italiju. Austro-ugarski ministar vanjskih poslova grof Leopold Berchtold bio 23

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

je, naprotiv, mišljenja da Italija nema pravo tražiti primjenu člana 7. ugovora o Trojnom savezu o teritorijalnim kompenzacijama, jer je Austro-Ugarska bila ta koja je bila izazvana Sarajevskim atentatom i čiji opstanak politika Srbije dugoročno ugrožava.

Paralelni pregovori s Antantom i Centralnim silama odvijali su se u strogoj tajnosti, ali ne toliko da ih talijanska diplomacija nije mogla iskoristiti kao nadmetanje u obliku licitacije.

Austro-Ugarska je bila prisiljena, na inzistiranje Njemačke, razmatrati mogućnost da svojim teritorijem plati talijansku neutralnost. Svi diplomatski pokušaji u tom pravcu propali su zbog nepopustljivosti austro-ugarske strane da zadovolji talijansku imperijalističku pohlepu za strateški vrlo važnim teritorijem u Alpama i na Jadranu, koji su većinom naseljavali Nijemci i Slaveni, a samo manjim dijelom Talijani. Tim su velikodušnije na račun teritorija svojih protivnika bile sile Antante, pa je 1915. sklopljen Londonski ugovor kojim je Italija pristala ratovati na strani Antante. Zauzvrat je dobila Južni Tirol, Trst i Julijsku krajinu, Istru do Kvarnera s Cresom i Lošinjem, Dalmaciju do rta Ploča s otocima, osim Čiova, Šolte, Brača te Malog i Velikog Drvenika, a južnije i Valonu s otokom Sasenom, čime je u potpunosti ostvarila koncepciju geostrateških kliješta jer su joj ključni položaji na sjeveru Jadrana, na njegovu središnjem dijelu i na Otrantu omogućavali da postane apsolutno prva pomorska sila na Jadranu s mogućnošću znatnog utjecaja i prodiranja u unutrašnjost.

Austro-ugarsko–talijansko ratište, koje se otvorilo na Soči ulaskom Italije u rat, postalo je primjer kako je motiviranošću vojske moguća vrlo uspješna obrana protiv brojčano nadmoćnijeg neprijatelja. Na tom brdovitom i izrazito teškom terenu Južni Slaveni AustroUgarske branili su cjelovitost svog nacionalnog teritorija na čelu s feldmaršalom Svetozarom Borojevićem, pa je to bojište postalo primjer i dokaz austro-ugarske vitalnosti koju su toliko osporavali kako neprijatelji tako i austro-ugarski saveznici. Na ostalim bojištima austro-ugarska vojska ni izdaleka nije bila tako uspješna, pa je uglavnom bila ovisna o njemačkoj vojnoj pomoći, koju je i dobivala. Ta je činjenica samo produbljivala podređeni položaj Austro-Ugarske prema Njemačkoj i u političkom i u vojnom pogledu. Njemačko vrhovno vojno zapovjedništvo, ni u vrijeme Falkenheyna ni poslije u vrijeme Hindenburga i Ludendorffa, nije shvaćalo, a ni marilo, koliko je za Austro-Ugarsku kao mnogonacionalnu državu bojište prema Italiji presudno i važno prvenstveno iz unutrašnjopolitičkih razloga.

Za Njemačku je Solunsko bojište, a i bojište na Soči, bilo tek od sekundarnog značaja, a poslije se pokazalo da se upravo na tim malim, “perifernim” bojištima moglo pravovremeno izvojevati pobjedonosni preokret. Ovako su ona bila odlučujuća ne za pobjedu, nego za poraz Centralnih sila u ratu.

Prilika da se Italiju, kao najslabijeg saveznika Antante na zapadu Europe, izbaci iz rata propuštena je u jesen 1917. nakon velike pobjede kod Kobarida, jedne od rijetko briljantnih pobjeda čitavog Prvog svjetskog rata, kad se talijanska vojska dala u dotad neviđen masovni bijeg i dezerterstvo i bila je na rubu konačnog poraza. Njemačko vrhovno vojno zapovjedništvo smatralo je da Italija nakon toga više ne predstavlja nikakvu prijetnju, pa je prebacilo svoju vojsku na zapadno bojište, prema Francuskoj, gdje se očekivao odlučujući boj za svršetak rata, a Borojevićevim je armijama prepušteno da same, uz 6. austro-ugarsku armiju pod zapovjedništvom nadvojvode Josipa, drže bojište prema Italiji. No, ono nije bilo bespovratno oslabljeno, kako su to procijenili Nijemci, nego se, naprotiv, učvrstilo i ojačalo dolaskom francusko-britansko-američkog pojačanja talijanskoj vojsci.

Novom austro-ugarskom caru Karlu teško je padalo njemačko političko i vojno tutorstvo.

Odmah po stupanju na prijestolje krajem 1916. proglasio se vrhovnim zapovjednikom vojske i mornarice, a sjedište vrhovnog vojnog zapovjedništva premjestio je u Beč. Time je poništio netom dani pristanak da njemački car ima vrhovno zapovjedništvo ne samo nad njemačkom, nego i nad austro-ugarskom vojskom. Na diplomatskom polju car je, preko brata 24

L. KARDUM, Austro-ugarska ratna diplomacija i talijansko ratište 23-30

carice Zite princa Sixta Burbonskog, inicirao tajne pregovore s Antantom, svjestan da je za opstanak Austro-Ugarske važno da se što prije oslobodi njemačke dominacije i u vojnom i u političkom smislu. Prvi kontakti s predstavnicima Antante bili su vrlo obećavajući, pogotovo zato što se ni francuski ni britanski interesi nisu sukobljavali s austro-ugarskima.

Car je više nego blagonaklono gledao na francuske teritorijalne zahtjeve prema Njemačkoj (povrat Alsacea i Lorraine). Slagao se i s uspostavom Belgije, a bio je čak spreman priznati samostalnost Srbije i omogućiti joj izlaz na more pod uvjetom da zabrani djelovanje svojih tajnih svesrpskih organizacija. Problem je nastao u onom trenutku kad je trebalo definirati kako zadovoljiti talijanske pretenzije prema austro-ugarskom teritoriju. Tu car nije bio voljan ni najmanje popuštati. Duboko je prezirao Talijane zbog načina na koji je Italija istupila iz saveza Centralnih sila, kao i zbog nemogućnosti brojčano nadmoćne talijanske vojske da osvoji Trentino i obalu do Trsta. Zbog toga nije dolazilo u obzir da Talijanima daruje austrijski teritorij koji nisu bili u stanju sami osvojiti. Car je dobro znao o čemu govori jer je još kao prijestolonasljednik obilazio sva austro-ugarska bojišta i bio zadivljen, a istodobno i potresen požrtvovnošću, hrabrošću i podnesenim žrtvama svoje vojske na iznimno teškom terenu bojišta na Soči, čiji otpor Talijani nikako nisu uspijevali slomiti. A upravo je to bio sporni teritorij za koji je britanski predsjednik vlade David Lloyd George smatrao da bi ga, s obzirom na ono što je Antanta obećala Italiji Londonskim ugovorom, Austro-Ugarska svakako trebala ustupiti Italiji. Bili bi to, uz Trentino, dalmatinski i jadranski otoci, dok bi se o Trstu možda moglo pregovarati. Lloyd George je zbog toga predlagao da bi o tajnim pregovorima s Austro-Ugarskom svakako trebalo obavijestiti i Talijane. Princ Sixto se tome odlučno suprotstavio jer bi Talijani, razočarani što im Austro-Ugarska nije voljna ustupiti željeni teritorij, sigurno obavijestili Njemačku i na taj način ne samo minirali carev mirovni pokušaj, nego ga doveli i u vrlo opasnu unutrašnjopolitičku situaciju.

U nepopustljivost Talijana Lloyd George se uvjerio 19. travnja 1917. na savezničkoj konferenciji u St. Jean de Mauriennu, kad je talijanski ministar vanjskih poslova Sidney Sonnino, vidno nesklon sklapanju separatnog mira s Austro-Ugarskom, odbio mogućnost bilo kakvih teritorijalnih kompenzacija u Maloj Aziji kao cijenu za odustajanje od teritorija koji je Italiji obećan Londonskim ugovorom. Sonninovo je mišljenje kod Francuza i Britanaca imalo težinu ne samo zbog toga što je on bio najzaslužniji za talijanski ulazak u rat, nego i zato što je bio jedan od rijetkih talijanskih političara u čiju političku korektnost Saveznici nisu sumnjali nijednog trenutka. Samo je njegova diplomatska spretnost osiguravala Italiji važan status koji ona svojim vojnim rezultatima nije nikako zasluživala. Tako je bilo moguće da Italija bezbolno prebrodi po međusavezničke odnose vrlo neugodnu, gotovo poraznu informaciju o njezinim tajnim mirovnim pokušajima iza leđa svojih saveznika. Povrijeđen što se sklapanje mira s Austro-Ugarskom uvjetuje teritorijalnim ustupcima Italiji, car Karlo je otkrio da je talijanski opunomoćeni časnik, čije je ime bilo poznato, u Bernu upoznao najprije njemačkog, a zatim i austro-ugarskog veleposlanika s mirovnom ponudom koja je uvjetovala da Austro-Ugarska prepusti Italiji samo Trentino, dok bi Gorica i Monfalcone ostali austro-ugarski kako željeznička pruga za Trst ne bi došla na domet talijanskog topništva. Samo bi Aquilea pripala Italiji. Tu je mirovnu ponudu inicirao sam talijanski kralj, uz podršku određenih vojnih i političkih krugova (Giolitti i Tittoni). Talijani su zamolili Nijemce da izvrše pritisak na Austro-Ugarsku ne bi li pristala na talijanske uvjete, ali je car Karlo odbio ovu inicijativu jer nije htio istodobno pregovarati na dva kolosijeka, dok su Talijani upravo na taj način htjeli izboriti daljnje ustupke. To je neprihvatljivo za Monarhiju s etničkog stanovišta, jer su jadranski i dalmatinski otoci nastanjeni isključivo Slavenima, a stanovništvo Tirola čak bi se plebiscitarno izjasnilo za Austro-Ugarsku – tvrdio je car.

Ustupanje tih područja izazvalo bi reakciju i ostalih nacionalnosti Dvojne Monarhije. Car 25

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

je poručio da je Austro-Ugarska apsolutno u stanju sama pobijediti Italiju, ali čemu daljnje prolijevanje krvi ako je moguće sklopiti mir. U tom je smislu car – tvrdio je princ Sixto – bio voljan ustupiti Južni Tirol, ali samo kao zamjenu za neki talijanski kolonijalni posjed u Africi, jer bi jedino tako mogao donekle spasiti obraz.

Saveznici su bili osupnuti tom informacijom i nisu mogli vjerovati da iza te mirovne inicijative stoje sam talijanski kralj i vrhovni zapovjednik vojske Luigi Cadorna. Iako nisu sumnjali u lojalnost samog Sonnina, on je, sluteći nešto, spretno odugovlačio, a zatim i izbjegao sastanak Saveznika s talijanskom stranom sve dok cijela afera nije izgubila svoju aktualnost. Pregovori s austro-ugarskim carem nepovratno su propali nakon što je Francuska dodatno uvjetovala da Italija ne smije dobiti Trentino prije no što Francuska dođe u posjed Alsacea i Lorreine. Francuska je diplomacija u to vrijeme bila pod velikim utjecajem braće Cambon – Paula, koji je tada bio francuski veleposlanik u Londonu, a prije je službovao u Madridu i Istanbulu, te Julesa koji je, nakon što je bio veleposlanik u Washingtonu i Madridu, bio posljednji francuski veleposlanik prije izbijanja rata u Berlinu od 1907. do 1914. godine. Oni su smatrali da su Talijani stijena o koju će se razbiti svaki austro-ugarski pokušaj za separatnim mirom, ali da to za Francusku nije neizbježno loše. Jer kad bi Italija za sklapanje separatnog mira dobila od Austro-Ugarske velike teritorijalne koncesije, ugasila bi se njezina volja i interes za daljnjim ratovanjem na strani Antante. Francuskoj to ne bi bilo u interesu – smatrala su braća Cambon – jer dok bi se Francuska iscrpljivala ratovanjem, Italija bi u međuvremenu industrijski i trgovinski ojačala i proširila se na njezin račun. Lloyd George je takvo razmišljanje Francuza pripisivao njihovoj domoljubnoj zaslijepljenosti jer su činjenice govorile suprotno. Antanta bi se deseterostruko okoristila istupanjem AustroUgarske iz rata jer bi ona za sobom povukla i Bugarsku i Tursku. Prestao bi podmornički rat u Sredozemlju, vojska Antante iz Soluna, Egipta, Palestine i Mezopotamije mogla bi se rasporediti na druga ratišta, omogućio bi se transport žita iz Rusije i podunavskih zemalja prema Francuskoj, a istodobno bi se spriječilo da Njemačka dobije sirovine, naftu i hranu iz Rumunjske i Austro-Ugarske, što bi dodatno pripomoglo rušenju pruskog militarizma.

Lloyd Gorge je smatrao suludim odreći se tako svijetle perspektive samo zato da se Italiji ne bi omogućio eventualni gospodarski uspon, čega su se Francuzi tako bojali. Ali s obzirom na to da se Austro-Ugarska za mirovno posredovanje obratila Francuskoj, francuska je riječ bila odlučujuća.

U proljeće 1918. njemačko vrhovno vojno zapovjedništvo obećavalo je pobjedonosni ishod rata na francuskome bojištu. Od Austro-Ugarske se očekivala vojna potpora u obliku ofenzive u Južnom Tirolu i na Piavi, kojom bi se oteretila njemačka vojska u Francuskoj. Pritom njemačka strana nije pokazala ni najmanje razumijevanja za tešku unutrašnjopolitičku situaciju svog saveznika, koja se itekako odrazila na raspoloženje austro-ugarske vojske na bojišnici. Žestina Ludendorffove ofenzive definitivno je uvjerila vodeće ljude Velike Britanije i Francuske u iluzornost svih nastojanja da se Austro-Ugarska odvoji od pobjedonosne Njemačke. Određenu nadu gajio je samo još najustrajniji borac za očuvanje Austro-Ugarske – američki predsjednik Woodrow Wilson. Tim je duhom 8. siječnja 1918. bila nadahnuta točka 10 njegova mirovnog programa od «14 točaka», koja je narodima Austro-Ugarske davala samo pravo na autonomiju unutar Monarhije, kao i njegova «četiri principa» budućeg mira predloženog Kongresu 11. veljače 1918., nastala u jeku intenzivnih kontakata s carem Karlom. Posrednici u Švicarskoj bili su carev povjerenik prof. Heinrich Lammasch i Wilsonov povjerenik prof. George D. Herron. Wilson je pokušao pomiriti proklamirano načelo samoodređenja naroda s mogućnošću očuvanja Dvojne Monarhije, koja bi se u tom cilju trebala reorganizirati. Car Karlo se načelno slagao s Wilsonovom idejom «da treba zadovoljiti opravdane težnje naroda, ali tako da 26

L. KARDUM, Austro-ugarska ratna diplomacija i talijansko ratište 23-30

se time ne unose novi ili stari elementi nesloge i antagonizma koji bi lako mogli ugroziti mir Europe i svijeta». No stavovi Wilsona i cara nepomirljivo su se razilazili na za AustroUgarsku dva bitna pitanja: očuvanju apsolutne teritorijalne cjelovitosti Dvojne Monarhije i neprihvatljivosti separatnog mira. Car je i ovaj put odbijao svaku pomisao na teritorijalne ustupke izdajničkoj Italiji i Rumunjskoj, tvrdeći da samo žele iskoristiti ideju o ujedinjenju naroda koji žive izvan njihovih granica s maticom zemljom kako bi se na taj način domogle teritorija Austro-Ugarske, ne poštujući pritom pravu želju tog pučanstva da ostane živjeti pod žezlom habsburške dinastije.

Neuspjeh austro-ugarske lipanjske ofenzive u Južnome Tirolu i na Piavi, na jedinom bojištu na kojem je Austro-Ugarska bila nepobjediva, zadao je prvi smrtni unutrašnjopolitički udarac Dvojnoj Monarhiji. Formiranjem narodnih vijeća (najprije češkog, a zatim i onog Južnih Slavena Austro-Ugarske) započeo je proces koji se više nije dao zaustaviti. I feldmaršal Borojević je smatrao da hitno treba rješavati unutrašnjopolitičku situaciju, pa je potaknuo bivšeg ugarskog predsjednika vlade grofa Tiszu, čija je husarska regimenta bila pod njegovim zapovjedništvom, da se pozabavi tim pitanjem umjesto da boravi na ratištu.

Ali Tisza je i sada imao sluha samo za usko ugarske interese, iako je srpska vojska već nadirala na Kosovo, pa je doživio neuspjeh i u Zagrebu i u Splitu i u Sarajevu.

Naposljetku je 24. listopada započela odlučujuća talijanska ofenziva. Odnos snaga je bio 42 divizije (3 britanske, 2 francuske, 1 češka i 1 američka regimenta) prema 31 austrougarskoj diviziji, što nije bio najlošiji odnos snaga u korist Talijana od početka ratovanja na Soči. Austro-ugarska je vojska prije odbacivala talijanske napade i s manje raspoložive vojske. Sudbonosno je uoči ove talijanske ofenzive bilo to što je započela neposredno nakon nesretnog careva Manifesta, Wilsonova odgovora o pravu austro-ugarskih naroda na samostalne države, Tiszina priznanja da je rat izgubljen i Károlyjeve pobjede u Mađarskoj.

Iako je austro-ugarska vojska u početku pružala otpor, osipanje se nije moglo zaustaviti.

Usprkos tome napredovanje talijanske vojske u napuštena područja bilo je izrazito sporo i oprezno pa nije bilo ni govora o nekom proganjanju vojske u povlačenju. I u takvim okolnostima, ako bi se Talijani previše približili, dolazilo je do okršaja u kojima se još uvijek vidjela kvaliteta austro-ugarskih jedinica. Zahvaljujući dobroj organizaciji pri povlačenju neprijatelj Borojevićevoj vojsci nije nanio veće štete (na ostalim sektorima nisu bili te sreće) osim gubitka oružja, koje se moralo ostavljati, ali na slovenskom teritoriju suočili su se s otvorenim neprijateljstvom slovenskog Narodnog vijeća, a i lokalnog stanovništva koje je iz straha od razuzdane soldateske pljačkalo vojsku koliko god je to bilo moguće.

U međuvremenu je potpisano primirje u Padovi kojim je Italija naposljetku političkom odlukom Antante dobila pravo zaposjesti teritorij koji nije uspjela osvojiti ratovanjem, a obećan joj je Londonskim ugovorom. Tome je umnogome pripomogla i odluka da neprijateljstva s talijanske strane prestanu tek 24 sata nakon obustave neprijateljskog djelovanja austro-ugarske vojske.

Nakon bezuspješnih diplomatskih pokušaja i unutrašnjopolitičkih poteza da spasi Monarhiju car Karlo, bez zaštite od revolucionarnih događanja koja su prijetila i Beču, našao se napušten u dvorcu Schönbrunnu. Zaštitu u tom teškom času ponudio mu je upravo do kraja lojalan feldmaršal Borojević. Car je njegovu pomoć, kao i pomoć odanih vojnika glavnoga grada, sa zahvalnošću ali odlučno odbio, jer nikako nije htio izazvati moguće 27

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

daljnje krvoproliće, nego se odlučio za mirno rješenje – abdikaciju i emigraciju. Borojević je jedva nadživio Austro-Ugarsku. Umro je 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu.

Literatura René ALBRECHT-CARRIE, A Diplomatic History of Europe Since the Congress of Vienna, New York,1958.

Helmut ANDICZ, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien 1974.

Julius ANDRASSY, Diplomatie und Weltkrieg, Berlin 1920. „Austro-Ugarska Crvena knjiga“, diplomatske isprave kojima se objašnjava kako je došlo do rata godine 1914., Zagreb 1915.

Ernest BAUER, Der Löwe von Isonzo, Graz 1986.

Viktor BIBL, Die Tragödie Österreichs, Leipzig 1937.

Victor BONHAM-CARTER, The Strategy of Victory 1914-1918, New York 1964.

Gordon BROOK-STEHERD, Karl I. des Reiches letzter Kaiser, Wien 1968.

Jacques CHABANNES, Aristide Briand, Paris 1973.

Winston CHURCHILL, The World Crisis, New York 1928.

Edward CRANKSHAW, The Fall of the House of Habsburg, London 1972.

C. R. M. F. CRUTTWELL, A History of the Great War, Oxford 1969.

Otokar CZERNIN, Im Weltkrieg, Berlin 1919.

Josephus DANIELS, The Wilson Era, Years of War and After 1917-1923., New York 1946.

Die Auflösung des Habsburgerreiches, Wien 1970. „Die Friedensaktion der Meinl-Grupe 1917/18, Die Bemühungen um einen Verständigungsfrieden nach Dokumenten, Aktenstücken und Briefen“, Graz – Köln 1962.

Die Habsburgermonarhie 1848-1918, I., Wien 1970.

Die Habsburgermonarhie 1848-1918, II., Wien 1975.

Fritz FISCHER, Griff nach der Weltmacht, Düsseldorf 1964.

Hans FLESCH-BRUNNINGEN, Die letzten Habsburger, Berlin 1967.

Nelson H. GAY, Italy’s Great War, London 1956.

Imanuel GEISS, Juli 1914, Die europäische Krise und der Ausbruch des ersten Weltkriegs, München 1956.

Edmund GLEISE HORSTENAU, Die Katastrophe, die Zertrümmerung ÖsterreichUngarns und Das Werden der Nachfolgestaaten, Leipzig 1926.

Harry HANNAK, Great Britain & Austria-Hungary during the First World War, London 1962.

Hugo HANTSCH, Die Nationalitatenfrage im alten Österreich, Wien 1953.

Hugo HANTSCH, Leopold Graf Berchtold, I., II., Graz 1963.

Hans HERZFELD, Der Erste Weltkrieg, München 1968.

Robert A. KANN, Werden und Zerfall des Habsburgerreiches, Graz 1962.

Robert A. KANN, Die Sixtusaffäre und die geheimen Friedenverhandlungen ÖsterreichUngarns im ersten Weltkrieg, Wien 1966.

Rudolf KISZLING, Österreich-Ungarns Anteil am Ersten Weltkrieg, Graz 1958.

Fritz KLEIN, Politik im Krieg 1914-1918; Studien zur Politik der deutschen herrschenden Klassen im Ersten Weltkrieg, Berlin 1964.

Bogdan KRIZMAN, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1977.

Bogdan KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, Hrvatsko-srpski politički odnosi, 28

L. KARDUM, Austro-ugarska ratna diplomacija i talijansko ratište 23-30

Zagreb 1989.

Basil LIDDELL HART, History of the First World War, London 1972.

David LLOYD GEORGE, Mein Anteil am Weltkrieg, Kriegsmemoiren, I., II., III., Berlin 1934.

Jean MARNET, Clemenceau spricht, Berlin 1930.

T. G. MASARYK, Svetska revolucija, ratne uspomene i razmatranja 1914-1918, Beograd 1935.

Andrej MITROVIĆ, Srbija u Prvom svetskom ratu, Beograd 1984.

R. B. MOWAT, A History of European Diplomacy 1914-1925, New York 1927.

Karl Friedrich NOWAK, Der Sturz der Mittelmächte, München 1921.

Vittorio Emanuele ORLANDO, Memorie (1915-1919), Milano 1960.

Kurt PEBALL, Conrad von Hötzendorf, Private Aufzeichnungen, München 1977.

Oskar REGELE, Gericht über Habsburg Wermacht, Wien 1968.

Lorenz REINHOLD, Kaiser Karl und der Untergang der Donaumonarhie, Graz 1959.

Pierre RENOUVIN, Evropska kriza i Prvi svjetski rat, Zagreb 1965.

Gerhard RITTER, Staatskunst und Kriegshandwerk, III (1914-1917), München 1964.

Helmut RUMPLER, Hussarek Max, Nationalitäten und Nationalitätenpolitik in Österreich im Sommer des Jahres 1918., Graz 1965.

Helmut RUMPLER, Das Völkermanifest Kaiser Karls vom 16. Oktober 1918., Wien 1966.

Ladislaus SINGER, Ottokar Graf Czernin, Wien 1965.

Sydney SONNINO, Discorsi per la guerra, Roma 1922.

Sydney SONNINO, Diario 1914-1916, Bari 1972.

Dragovan ŠEPIĆ, Italija, saveznici i jugoslavensko pitanje 1914-1918, Zagreb 1970.

Gerhard SCHULZ, Revolutionen und Friedenschlüsse 1917-1920, München 1967.

Wolfgang STEGLICH, Die Friedenpolitik der Mittelmächte 1917-1918., Wiesbaden 1964.

A. Y. P. TAYLOR, A History of the First World War, New York 1966.

A. Y. P. TAYLOR, Habsburška monarhija 1809-1918, Zagreb 1990.

L. C. F. TURNER, The First World War, London 1967.

Llewellyn WOODWARD, Great Britain and the War of 1914-1918, London 1967.

Fran ZWITTER, Nacionalni problemi v Habsburški monarhiji, Ljubljana 1962.

SUMMARY

Oton Iveković, U glavnom stanu Sočanske vojske 29

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

AUSTRO-HUNGARIAN WARTIME DIPLOMACY AND THE ITALIAN FRONT Field Marshal Svetozar Borojević was one of the commanders of the Isonzo front, which was crucial to the survival of the Austro-Hungarian Empire, albeit primarily for political rather than military reasons. At the beginning of the war, Austro-Hungarian territory inhabited by Slavs was subject to diplomatic disputes that assumed the character of a virtual bidding war, in which the members of the Triple Entente generously pledged the territory of their opponents to Italy which, after its initial neutrality, was thus enticed to join the war after the Treaty of London was signed. Given Italy’s military strength, this aroused moral condemnation rather than actual concern by the Austro-Hungarian political and military elite, and the Austro-Hungarian/Italian front on the Isonzo, or Soča, River served as an example of how the motivation of an army under arduous combat conditions, led by an exemplary commander and strategist, is a very vital factor in mounting a successful defence against a numerically superior enemy.

It is paradoxical that it was precisely the success of the Austro-Hungarian Army on this front, which culminated in the Battle of Caporetto, one of the rare brilliant victories of the entire First World War, when Italian soldiers began to massively flee and desert to an extent unseen previously, also indirectly prevented the sole serious and promising AustroHungarian diplomatic attempt to withdraw from the war and save the majority of its own territory, which was initiated by the Emperor Charles himself. Secret negotiations between France and Great Britain broke down due to this largely Slavic region to which Italy aspired and which had been promised to it by the Treaty of London in 1915. The emperor could certainly not relinquish to Italy a territory that it was unable to conquer on its own despite the numerical superiority of its army, all the more so since the Italian military command secretly, without the knowledge of its own government or allies, initiated a peace offer to the Austro-Hungarian side.

Svetozar Borojević also distinguished himself as a sound strategist at that trying moment when the Isonzo troops had to retreat not just because of the considerable military aid in men and arms that Italy received from its allies but also due to the complete internal disarray of the Austro-Hungarian Empire. Even under these circumstances, when Borojević, loyal to the Monarchy to the end, had to withdraw his army, the Italians progressed very indecisively and slowly, even though they practically had no enemy army to confront. This is why the subsequent Italian annexation of these Slavic territories became a heavy political burden for the new Yugoslav state as well.

30

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

SLOVENSKI SPOMIN NA PRVO SVETOVNO VOJNO IN MESTO FELDMARŠALA SVETOZARJA BOROJEVIĆA PL. BOJNE V NJEM PETRA SVOLJŠAK Zgodovinski inštitut Milka Kosa ZRC SAZU, Ljubljana Razprava obravnava položaj in vlogo poveljnika soške armade feldmaršala Svetozarja Borojevića pl. Bojne v bojih na soški fronti (1915 – 1917) ter povojnemu in sodobnem slovenskemu spominu nanj. Njegovo vlogo obravnava v luči mesta, ki ga ima je imela 1. svetovna vojna v slovenskem zgodovinskem spominu po l. 1918 . Obenem osvetljuje tudi usodo soškega poveljnika po vojni, kakor tudi usodo njegove zapuščine, katere del hranita Arhiv Republike Slovenije in Narodna in univerzitetna knjižnica v Ljubljani.

Ključne riječi: Svetozar Borojević pl. Bojna, prva svetovna vojna, soška fronta (1915 – 1917), slovensko zgodovinopisje.

Slovenski pisatelj, dramatik in politik Ivan Cankar je svetovno vojno poimenoval “leta strahote”, opredeljenih kot mejnik dveh dob, ki ga je bilo potrebno umeti, ga dolgo premlevati, in končno iz njega sklepati, da bi se pripravili za vstop v novi čas. Slovenske dežele so v svetovni vojni okusile vrsto izkušenj, ki jih je vojna prinašala. Fizično umestitev Slovencev v različnih etapah vojne moremo razpoznati v vojakih avstro-ogrske vojske, v dobrovoljcih, upornikih, dezerterjih, aretirancih, internirancih, beguncih, itd. Soška fronta je med letoma 1915 in 1917 zasekala v rodovitna tla in bila torišče vojnega pustošenja na zahodnem delu slovenske zemlje, vse ostale slovenske deželepa so bile vojno ozemlje in zaledje fronte. Slovence je vojna dodobra premetala in premešala, mednje je tako prepletla svoje niti, da je moral vsakdo skozi ogenj vojnih preizkušenj. Vsekakor pa moremo predvsem opozoriti na velik pomen sovplivanja različnih dejavnikov, kot so zapisani spomin, ali odnos do veteranov prve svetovne vojne ter oblikovanje t. i. spominske pokrajine, ki je na 31

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

Slovenskem bogata, a se je ne zavedamo in je ne identificiramo kot aktivni del kolektivnega spomina na različne tematike prve svetovne vojne.

Zgoščen vpogled v problematiko padlih vojakov avstro-ogrske vojske s slovenskih dežel pove, da je bilo v Avstro-Ogrski mobiliziranih okoli 8 milijonov vojakov. Ob začetku vojne je s področja III. Armadnega korpusa s sedežem v Gradcu, ki je bil pristojen tudi za slovenske vojake in t. i. slovenske polke, na vojno odšlo okoli 100.000 mož, od tega 30.000 s slovenskih dežel monarhije. Za slovenske vojake so avstrijska uradna poročila (Evidenzbüro) zapisala, da je mogoče držo posameznih slovenskih enot označiti za neoporečno. Po bojni sposobnosti, ki se je merila tudi po krvnem davku, so bili na prvem mestu v monarhiji Nemci, za njimi pa južni Slovani in Madžari. Po uradnih avstrijski statistiki, ki je nastala leta 1919 in jo je sestavil dr. Wilhelm Winkler ter vsebuje mnoge pomanjkljivosti, zaradi katerih jo moremo upoštevati z manjšim zadržkom, je bil krvi davek slovenskih dežel 28 padlih vojakov na 1000 prebivalcev ali okoli 35.000 mož do aprila. Vsekakor jezikovna pripadnost, ki je bila merilo Winklerjevi “nacionalni” statistiki ne more biti povsem merodajen podatek, verjetno pa tudi ni daleč od resnice, zanimiva pa je tudi starostna struktura padlih, delo istega avtorja, ki ugotavlja, da sta v avstrijskem delu monarhije največji krvni davek plačala letnika 1895 in 1896, v ogrskem 1894 in 1897, v BiH pa 1894 in 1895.

Drugo polje razmišljanja se odpira na čas po vojni, vendar še vedno v neposredni povezavi s tistimi, ki so ostali kot žrtve vojne, t.j. vojnimi invalidi, vojnimi vdovami in sirotami. Tako beležimo 11.467 slovenskih vojnih invalidov. Slovenski delež je v novem jugoslovanskem državnem okviru predstavljal kar 15,4% vseh vojnih invalidov, čeravno je imela Slovenija 8,5% jugoslovanskega prebivalstva. Na slovenskem ozemlju Kraljevine SHS je bila zaradi vojne trajno prizadeta petina slovenskih družin, medtem ko naj bi moralo 31.039 vojnih vdov vzdrževati 49.182 nepreskrbljenih družinskih članov. Toda na tem mestu trčimo na enega od temeljnih problemov, ki je opredeljeval mesto in vlogo slovenskega vojnega veterana in spomina na njegovo vojno izkušnjo v Kraljevini SHS, namreč na problematiko invalidskih pokojnin, ki so opredelile slovenskega veterana vojne kot drugorazrednega vojaka, ki mu je bila dodeljena bistveno nižja invalidska pokojnina, ker vse do leta 1925 ni bilo enotnega zakona, ki bi urejal položaj vojnih invalidov in družin padlih, umrlih in pogrešanih vojakov po celotnem ozemlju Kraljevine. Dotlej je bila v veljavi zakonodaja nekdanjih držav (Kraljevine Srbije in Črne gore, dežele nekdanje Avstro-Ogrske, to je ogrska in avstrijska zakonodaja) pred izbruhom Vélike vojne, v katerih so bile kategorije vojnih invalidov, družin padlih, umrlih in pogrešanih vojakov zelo različne. Invalidske in družinske pokojnine po avstrijski in ogrski zakonodaji so bile od okrog 30%, pa celo do 80% manjše od pokojnin, ki so bile določene po bivši srbski zakonodaji. Vojne invalidnine in invalidske pokojnine, ki so jih prejemali invalidi in vojne vdove,pa so nosile tudi t.i. politični vidik, saj so imele nekatere kategorije vojnih invalidov in njihovih družin pravico do invalidskega dodatka v dvojnem znesku kot znak priznanja za njihove žrtve za osvoboditev in združitev Jugoslavije, torej je šlo za vojake srbske in črnogorske vojske, iz t.i. novopridruženih pokrajin pa so bili do dvojne invalidnine upravičeni le invalidi – dobrovoljci ter družine padlih, umrlih ali pogrešanih dobrovoljcev. Invalidski zakon iz l. 1925 je končno poenotil pravice vojnih invalidov in družin padlih, umrlih in pogrešanih vojakov v celotni Kraljevini. Odpravil je precejšnje razlike v invalidninah, ki so izvirale iz različnih zakonodaj. Toda neenakosti ali

32

Wilhelm WINKLER, Die Totenverluste der öst.-ung. Monarchie nach Nationalitäten. Die Altersgliederung der Toten. Ausblicke in die Zukunft, Berufsstatistik der Kriegstoten der öst.-ung. Monarchie, Wien 1919.

France KRESAL, Invalidi in vojne vdove kot trajne posledice prve svetovne vojne, njihov status število in struktura. V Množočne smrti na Slovenskem Zveza zgodovinskih društev Slovenije, Izola 1998, 307

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

neenakopravnosti vojnih veteranov nekdanje avstro-ogrske vojske ni bilo konec niti v drugi Jugoslaviji, ko je bilo l. 1970 ustanovljeno Društvo slovenskih vojnih dobrovoljcev iz vojn 1912 do 1918 in je l. 1971 slovenska skupščina sprejela Zakon o borcih za severno mejo in o slovenskih vojnih dobrovoljcih iz vojn 1912 do 1918, ko so slovenski dobrovoljci svoje mesto pridobili tudi v slovenski ustavi.

Problematiko položaja slovenskih vojakov prve svetovne vojne v Kraljevini SHS/ Jugoslaviji je mogoče predstaviti tudi z zornega kota organiziranja in oblikovanja kolektivnega spomina na veliko vojno, vodenega in usmerjanega predvsem s strani države, ki je kot edini državotvorni spomin priznaval ali gojil srbsko in dobrovoljsko vojaško tradicijo, povsem zavrgel pa avstro-ogrsko vojaško tradicijo, s tem pa tudi slovenske vojne žrtve kot tiste, ki so padle za tujo, v vojni poraženo vojsko. Tako je v povojnem obdobju slovenske vojake zastopala predvsem Zveza bojevnikov vojne, ustanovljena l. 1931, ki je delovala na slovenskem ozemlju in bila l. 1934 ukinjena zaradi politične aktivnosti. Sprva je pozornost posvečala predvsem spominu na padle tovariše, s pomočjo tednika Bojevnik pa svoje člane in bralce širila prijateljstvo med člani, negovala slovensko narodno zavest in pripadnost jugoslovanski državi ter vzajemnost med slovanskimi narodi. Izjemno dejavna je bila na socialnem področju, saj je bil položaj njenih članov težak in ga je skušala lajšati z organiziranjem t.i. samopomoči. Na njeno pobudo je na slovenskem ozemlju Kraljevine Jugoslavije nastalo 150 spomenikov v spomin padlim slovenskim vojakom, v načrtu je imela tudi dva velika projekta (spominski park in grobnica), ki pa nista bila uresničena prvotni zasnovi.

Tudi spominska literatura v času prve in druge Jugoslavije nedvomno priča o prvovrstnih temah, ki so smele biti del državotvornega spomina in jugoslovanske združiteljske mitologije. V prvi Jugoslaviji so bile pogosto prav t.i. jugoslovanske teme glasnik tistih idej o slovenskem narodu za časa prve svetovne vojne, ki so trdile, da velik del Slovencev tisti čas na svobodo ni bil pripravljen, ker jim je bilo suženjstvo v krvi in duši. S tovrstnim pisanjem in pogledi so neobjektivno in neselektivno, toda v skladu z dnevnopolitičnim vzdušjem, bistveno pripomogli k poveličevanju vsemogočnosti srbskega ter obenem k zanikanju državotvornosti lastnega slovenskega naroda.

Seveda pa je na zasebni, intimni ravni spomin na slovenskega vojaka, Kranjskega Janeza tudi z ustnim izročilom prehajal iz roda v rod ter se zasidral v slovenski zgodovinski spomin.

Tematsko lahko slovensko zgodovinopisje o prvi svetovni vojni, razdelimo v dve plasti: v zgodovino vojne (na slovenskih tleh, razširjeno tudi na ozemlja Avstro-Ogrske in druga evropska bojišča) ter v politično zgodovino 1. svetovne vojne. Stopnja raziskav te velike svetovne krize je vezana na stanje dokumentacije (ki se v veliki meri nahaja predvsem v Vojnem arhivu na Dunaju, pa tudi v Državnem arhivu v Rimu), predvsem pa na interes, ki ga raznoliki (nepolitični) problemi vojne vzbujajo v okolju, v katerem zgodovinar (in drugi pisci) deluje. (Ne)zanimanje za problematiko prve svetovne vojne je (bilo) pogojeno tudi z vlogo, ki so jo imeli Slovenci v njej in nenazadnje z vojnimi cilji vpletenih, pri čemer seveda zavestno zanemarjamo politične učinke v zvezi z vojno in njenim koncem.

Nedvomno bogatejša od zgodovinopisne je publicistična in spominska produkcija, pa tudi književna, saj je prenekateri slovenski, še zlasti pa primorski književnik posegel za svoja dela po vojnih motivih.

V okviru zgodovine prve svetovne vojne in slovenskega spomina o njej se je potrebno najprej zadržati, tako zaradi količine tekstov kot vpliva na organiziranje kolektivnega spomina na 1. svetovno vojno, pri gibanju jugoslovanskih vojnih dobrovoljcev, torej Slovencev, Hrvatov in Srbov - državljanov Avstro-Ogrske, ki so se v okviru srbske vojske 33

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

ali pod zavezniškimi silami borili proti Avstro-Ogrski. Tematika dobrovoljstva je bila v slovenski tiskani besedi med obema vojnama bogato in izčrpno predstavljena, čeravno niso bila redka tarnanja, da slovenska javnost premalo ve o gibanju jugoslovanskih vojnih dobrovoljcev. Umik srbske vojske preko Albanije na Krf pozimi leta 1915 je gotovo ena najbolj tragičnih epizod balkanskega bojišča in 1.svetovne vojne, pri čemer je potrebno opozoriti, da je Kraljevina Jugoslavija iz njega naredila pravi mit, novo biblijsko zgodbo.

Spričo dejstva, da se je t.i. albanske Golgote udeležilo tudi mnogo slovenskih dobrovoljcev, je ta v njihovih spominih bogato izpričana. Kljub ideološki preobteženosti tovrstnih tekstov, ki so nedvomno tudi ohromili slovenski spomin na Veliko vojno, pa je potrebno zapisati, da so bogat vir raznovsrtnih podatkov o mestih, ki so jih avtorji spoznal na poti, o njihovi zgodovini, o sestavi prebivalstva. Vendar so takšne informacije lahko postale dejavni del spomina šele potem, ko je ostalo le še trpljenje, okleščeno vsakovrstne ideološke navlake.

V 20. in 30. letih 20. stoletja je izšlo tudi vrsto spominov na vojno ujetništvo, ki so najštevilčnejši v vrsti slovenskih spominskih del na prvo svetovno vojno. Spomini slovenskih ujetnikov v Rusiji in drugod so obenem “enciklopedija” človeške iznajdlivosti in pravi potopisi, kajti ujetniki so se prepotovali pol sveta, da so se lahko vrnili domov; mesta in pokrajine so skrbno predstavljena, z zgodovinskimi orisi in opisi ljudi ter njihovih šeg. Skupen vsem je hudomušen stil, pa preprosta vsebina, brez samohvale ali samopomilovanja.

Presenetljivo malo, vsaj kar zadeva slovenski prostor, je bilo v obravnavanem času spominskih ali drugih obravnav dogajanj na soški fronti, ki je potekala po slovenskem nacionalnem ozemlju in kot južni del avstrijsko – italijanske fronte predstavljala glavno bojišče med Italijo in Avstro-Ogrsko. Razlog za tako mačehovski odnos do bojišča, ki je spremenilo življenje tamkajšnjega prebivalstva in v veliki meri tudi vplivalo na življenje vseh Slovencev gre morda iskati v dejstvu, da fronta ni bila občutena kot naša - slovenska fronta, temveč bojišče med propadlo Avstro-Ogrsko ter požrešno Italijo, kjer nenazadnje ni drla “jugoslovanska” kri in se ni “borilo” za jugoslovansko državo. V obdobju po letu 1945 se je količina tekstov o soški fronti izrazito povečala in je soška fronta postala malodane edina tematika prve svetovne vojne, s katero so se ukvarjali slovenski pisci, pa je potrebno poudariti, da je večina del (še danes) v domeni nezgodovinarjev, pri čemer se t. i. uradno zgodovinopisje še dolga desetljetja po 2. svetovni vojni ni moglo otresti “krivde”, da je bil slovenski narod kot del Avstro-Ogrske izzivalec 1. svetovne vojne ter njen veliki poraženec, poražencem pa zgodovina, posebno pa razmere v povojni socialistični Jugoslaviji ni bil naklonjen. Svoje raziskovanje so slovenski zgodovinarji osredinili na politično zgodovino in šele 80. in 90. leta 20. stoletja so prinesla prve vidnejše premike v obravnavanju vojne. Kot je bilo že omenjeno, gre v veliki večini za publicistične tekste, ki so posvečeni dogajanjem na soški fronti, medtem ko se je slovenska zgodovinska znanost šele sredi 90. let začela načrtno in sistematično ukvarjati z različnimi problematikami prve svetovne vojne in vloge ter položaja Slovencev v njej (npr. italijanska okupacija slovenskega ozemlja, politično preganjanje, vloga cenzure, slovenske žrtve, položaj žensk, begunstvo, različne tematike soškega bojišča).

Znotraj tega nedefiniranega zgodovinskega spomina moremo neuspešno iskati tudi temeljito in zgodovinsko umeščeno obravnavo poveljnika Svetozarja Boroevića, ki je v slovenskem spominu na prvo svetovno vojno zapustil ambivalentne in kontroverzne ocene oziroma sledi. V svojih spominih ali dnevnikih ga sicer bolj ali manj naklonjeno obravnavajo in omenjajo mnogi slovenski politiki, ki so krojili usodo slovenskega naroda med prvo svetovno vojno in neposredno po njej. Podoba o Borojeviću, ki si jo moremo ustvariti s pomočjo dnevnikov ali spominov njegovih vojnih slovenskih sodobnikov, kot so npr. škof 34

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

Anton Bonaventura Jeglič , pisatelj, dramatik in pravnik Fran Milčinski, politik in publicist Albin Prepeluh ali politik in nekdanji ljubljanski župan Ivan Hribar je pestra in zanimiva ter potrjuje tezo o Borojevićevih kontroverznih sledeh v slovenskem zgodovinskem spominu. Večina avtorjev si je namreč edina v pozitivni oceni Borojevićevega delovanja na soškem bojišču ob izbruhu vojne med Italijo in Avstro-Ogrsko, pripisujejo mu odločitev, da je avstrijsko obrambno linijo postavil na Sočo ter tako slovensko ozemlje obvaroval velikega opustošenja. Zato ga je ljubljanski mestni svet na svoji seji 4. avgusta 1915 imenoval za častnega meščana, čemur so tedaj nasprotovali edino nemški predstavniki v mestnem svetu. Toda častno meščanstvo so mu povojne ljubljanske mestne oblasti l. 1919 odvzele prav zaradi dogodka v času razglasitve Države SHS ki je po eni strani odločilno vplival na Borojevićevo prihodnjo usodo in obenem temeljno oblikoval odnos sodobnikov in spomin nanj. Poskus obnovitve častnega meščanstva sega tudi v leto 2002, ko je feldmaršala Borojevića za častnega meščana predlagal slovenski publicist Miro Simčič, vendar njegov predlog ni bil sprejet. O Borojevićevih zaslugah glede premika avstrijske obrambne linije na Sočo je kot eden redkih podvomil nekdanji ljubljanski župan Ivan Hribar, ki je to poveljnikovo odločitev imenoval “smešna legenda”, “da se ima Ljubljana samo Borojeviću zahvaliti, da je niso zasedli Italijani, češ da je bilo v njegovi moči umakniti fronto do Zidanega mosta.” Zapisal je celo, da “je bilo naivnih Slovencev, ki so mislili, da se gospod von Bojna čuti Slovana in da brani slovensko zemljo pred Lahom. Da, branil jo je; pa ne za Slovence. Leti naj bi bili le gnoj na njivi, na kateri je imela kali pognati in v klasje iti nemška raztegovalnost.” Seveda pa gre Hribarjevo kritičnost in nepopustljivost pripisati njegovi osebni izkušnji tako z Borojevićem kot z neposrednim dogajanjem po koncu vojne.10 Nasprotno pa je bil poveljniku soške armade naklonjen ljubljanski škof Anton Bonaventura Jeglič, ki je bil ves čas bojnih spopadov na soški fronti v korespondenčnem stiku s poveljnikom soške armade Borojevićem. Pošiljal mu je čestitke ob zmagah ali dobrih obrambah, medtem ko se je Borojević škofu pogosto priporočal za molitev zanj in predvsem za njegove marljive junake.11 Obenem se je škof pogosto obrnil na maršala Borojevića zaradi moralno spornih dogajanj v zaledju fronte (vojaški plesi), ob strani pa mu je stal tudi v najbolj tragičnih intimnih trenutkih Borojevićevega življenja, ko mu je v dvomljivih okoliščinah v Dravi pri Mariboru utonil edini sin.12 Borojeviću so sodobniki pripisovali tudi posluh za preskrbo vojske, nekoliko nekritično so to povezovali tudi s zaščito slovenskega obsoškega ozemlja, ko naj bi se izogibal rekvizicijam in preskrboval soške polke z ogrskim

Anton Bonaventura JEGLIČ, Dnevnik (od 1913 do 1919), prepis, Zgodovinski inštitut Milka Kosa ZRC SAZU (A. B. JEGLIČ, Dnevnik).

Fran Milčinski, Dnevnik 1914 – 1920, Ljubljana 2000 (F. MILČINSKI, Dnevnik).

Albin Prepeluh, Pripombe k naši prevratni dobi, Ljubljana 1938 (A. Prepeluh, Pripombe).

Ivan Hribar, Moji spomini, Ljubljana 1984 (I. HRIBAR, Moji spomini).

F. MILČINSKI, Dnevnik, 126.

I. HRIBAR, Moji spomini, 416.

Isto, 210.

10 Ivana Hribarja so avstrijske oblasti takoj po izbruhu vojne aretirale, zaprle, konfinirale in internirale, kot je Hribar zapisal v spominih (I. HRIBAR, Moji spomini, 474.), pa je bila prav Borojevićeva zasluga, da se l.

1917 ni mogel vrniti na Kranjsko, čeprav je bila konfinacija preklicana in je zato preostanek vojne preživel na Štajerskem, in se je v Ljubljano vrnil januarja 1918. Takoj po vrnitvi se je aktivno vključil v delovanje Narodnega sveta v Ljubljani ter oktobra tudi Narodnega veča v Zagrebu, toda pri sestavljanju prve slovenske narodne vlade 31. oktobra 1918 so ga popolnoma izločili. Ob združitvi Države SHS s Kraljevinama Srbijo in Črno goro je postal prvi jugoslovanski poslanik v Pragi, dve leti in pol kasneje pa pokrajinski namestnik za Slovenijo v Ljubljani.

11 A. B. JEGLIČ, Dnevnik, 994.

12 Isto, 1178.

35

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

blagom.13 Vsekakor so se razmere v letu 1916 na bojišču zelo poslabšale, česar se je zavedal tudi Borojević in tedaj je, tudi v občudovanju Borojevićevega korektnega odnosa do svojih vojakov, povedno in zanimivo anekdoto zapisal tedanji črniški župnik Alojzij Novak: “Poveljnik soške armade Borojević je vprašal prisotnega vojaka, kdaj misli, da bo konec vojne. ta je odgovoril, da bo zaprt, če pove po pravici. General ga potolaži, da se mu ne bo nič zgodilo, naj le korajžno pove svoje mnenje. Mož reče: konec bo takrat, kadar bodete oficirji imeli slabo menažo in tako pičlo, kakor jo imamo moštvo.”14 V zapise sopotnikov vojnega obdobja se je zapisala, poleg reda, discipline in avtoritete, še ena poteza Svetozarja Borojevića, ki je vzbujala občudovanje, predvsem spričo njegove zvestobe habsburškemu prestolu in predanosti vojaškemu poklicu. Gre za uporabo materinega jezika, eni so zapisali hrvaškega,15 drugi srbohrvatskega,16 vsi pa so to povezovali z verjetnim dejstvom, da je moral biti poveljnikov družbeni položaj tako ugleden, da je bil na eni strani lahko politično cesarju neomajno zvest, po drugi strani pa je z rabo materinega jezika v javnosti mogel javno izražati svoj narodni izvor.17 O tem je pričala tudi anekdota iz Ljubljane, kjer je Borojević povabil svojega znanca kadeta na golaž in ga spodbudil, naj govori ali slovensko ali hrvaško;18 razveselil se je, ko je bilo v parku Zvezda, kjer je zvečer igrala godba, lahko slišal tudi “Ljepa naša domovino!”, (od septembra 1915 dalje godba ni smela več igrati), v kavarni Kazina pa si je želel tudi hrvaških listov (Obzor), ki pa jih niso imeli.19 Ponovno je v njegovo slovanskost podvomil Borojevićev kritik Hribar, ki je v spominih zajedljivo zapisal: “Oni Boroević von Bojna tedaj, ki je tistokrat bil v takih velikih časteh v slovenskih krogih ljubljanskih. Mož je v Postojni neki slovenski deputaciji, ki se mu je prišla poklonit, kot najimenitnejšo sredstvo za srečnejšo bodočnost priporočal učenje nemškega jezika.”20 Povojne ocene in umestitve Borojevića v slovenski zgodovinski spomin pa so bile posledica in izraz prizadetost zaradi dogodkov neposredno ob koncu vojne. Kot je znano, je v prvih novembrskih dneh 1918. leta čez slovensko ozemlje potekal umik soške armade, kar je Narodni vladi povzročalo veliko skrbi, saj naj bi slovensko ozemlje prepravila polmilijonska avstro-ogrska armada. Za red in mir naj bi skrbele Narodne straže, vodstvo vojaških operacij v Sloveniji pa je prevzel generalštabni podpolkovnik Milan Ulmansky.

Tretjega novembra 1918 se je na sejo Narodne vlade nenapovedano pojavil tudi odposlanec avstrijskega generalnega polkovnika Wurma, ki naj bi pripravil vse potrebno za prehod avstro-ogrskih enot. Narodna vlada je dovolila nastanitev generalnega polkovnika Wurma s štabom 60 mož v Ljubljani, pod pogojem seveda, da umik vodi Ulmansky. Ustavljen je bil ves redni potniški in tovorni železniški promet, potekala je redna preskrba umikajoče se vojske. Umik je potekal med 5. in 15. novembrom 1918 po natančno določenem načrtu: vojaki, ki so se vračali v Primorje, Dalmacijo, Hercegovino in južno Bosno so bili napoteni v Trst, vojaki iz Hrvaške in severne Bosne v Zidani most, avstrijski Nemci, Madžari, Poljaki in Ukrajinci pa v Pragersko. Slovenski vojaki so dobili navodilo, naj se javijo Narodni straži.

Glavne poti umika so bile določene tako, da se je umik izognil Ljubljani, skozi katero so šli le konjenica, artilerija in tren, ki so tod pustili bojno opremo, skozi mesto pa so korakali le slovanski pehotni oddelki. PO slovenskih cestah in železnicah se je tako umaknilo okoli 400.000 vojakov in 50.000 konj, brez vsakršnih posledic. Edini incident, katerega posledice 13 14 15 16 17 18 19 20

36

A. Prepeluh, Pripombe, 54. Črniška kronika, 20. november 1916, 125. Prepis pri avtorici razprave.

F. MILČINSKI, Dnevnik, 110.

A. Prepeluh, Pripombe, 53.

Isto, 53.

F. MILČINSKI, Dnevnik, 110.

Isto, 124.-125.

I. HRIBAR, Moji spomini, 210.

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

so se odrazile na osebni ravni, pa je sprožil prav feldmaršal Borojević, ki se je s svojim poveljstvom nastanil v Vrbi ob Vrbskem jezeru. Ko je bilo 3. novembra sklenjeno premirje (v veljavi od 4. novembra), je zanj sicer izvedel tudi generalni polkovnik Wurm, ni pa vedel za pogoje natančne premirja, zato mu je narodna vlada dovolila telefonski razgovor z nadrejenim, to je feldmaršalom Borojevićem. Pogovor je nadziral slovenski cenzor. Častnik Borojevićevega štaba je častniku Wurmovega štaba diktiral pogoje premirja, generala pa sta nadzirala diktat. Wurm naj bi Borojeviću tudi pojasnil svoj položaj, kar je izzvalo Borojevićevo reakcijo in ukaz, naj Wurm zapleni telefon in telegraf ter aretira Narodno vlado. V tem trenutku je cenzor prekinil razgovor in o dogodku takoj obvestil Narodno vlado, saj je bila situacija zelo napeta in neprijetna. Za Wurma je bil to vsekakor vojaški ukaz nadrejenega poveljnika in Narodna vlada vsekakor ne bi mogla nadzirati situacije, če bi Wurm povelje izvršil. Toda ta je ostal lojalen dogovoru in tudi sam obvestil Narodno vlado o telefonskem incidentu ter zatrdil, da bo postopal sporazumno z njo. Narodna vlada je naslednjega dne incident obravnavala na svoji seji, sklenila je o njem poročati tudi Narodni vladi SHS v Zagrebu ter obvestiti o njem antantne zaveznike. Tako incident na splošno ni imel političnih ali vojaških posledic, na osebni ravni pa zagotovo usodne posledice za prihodnost feldmaršala Borojevića. Ko je namreč prosil Narodno vlado za dovoljenje, da bi se smel kot zasebnik s malim spremstvom peljati skozi Slovenijo v Zagreb, kjer je zaprosil za bivanje, sta mu obe instituciji prošnjo zavrnili. Poverjenik za notranje zadeve pri Narodni vladi Slovenije in prvi slovenski premier dr. Janko Brejc je deset let kasneje dogodek pospremil tudi s komentarjem: “/Maršal Borojević/ se je bil namreč po razsulu italijanske fronte mesto v Ljubljano, od koder je bil prej toliko časa vodil soške boje, umaknil v Vrbo ob Vrbskem jezeru. Umaknil se je v Nemško Avstrijo, ker menda še ni verjel, da je monarhije in habsburške dinastije konec. Bil je politično desorientiran in dasi Slovan, ne samo po rodu, ampak tudi po mišljenju, ni izpregledal, da je njegovo mesto sedaj na čelu njegovih slovanskih polkov, s katerimi bi bil lahko – pod novo zastavo – vnovič zasedel krvavo soško fronto in zaslonil njeno slovensko zaledje pred boječe sledečimi Italijani.

Naša zapadna meja bi brzčas izgledala precej drugače, če bi se bil sloviti vojskovodja svojega historičnega zvanja ob pravem času zavedel.”21 Poleg dogajanja po koncu vojne je namreč zadrego v ocenah soškega poveljnika povzročala dilema nekaterih slovenskih politikov med vojno, naj poskušajo Borojevića pridobiti na svojo stran za uresničenje svojih političnih ciljev. Tako je Albin Prepeluh zapisal, da je razmišljal o tem, da bi moral kakšen ugleden slovenski politik vzpostaviti stik z njim zaradi morebitnih koristi med vojno in po njej. Svojo zamisel naj bi ta slovenski socialdemokratski politik posredoval tudi enemu vodilnih slovenskih politikov, toda bil je ostro zavrnjen, “češ ali hočem, da nas zapro in celo obesijo?”22 Takšna poteza pa se Prepeluhu vendarle ni zdela problematična, kar je utemeljil s prislovično zvestobo in vdanostjo Slovencev habsburškemu prestolu, ki jo je bilo mogoče primerjati tudi z maršalovo. Prepeluh je obžaloval, da so na eni strani Slovenci slavili svoje “železne polke”, medtem ko se ob koncu vojne ni našel nihče, ki bi mogel maršalu politično svetovati, naj okoli svoje “glorificirane osebnosti”23 zbere slovanske polke in z njimi določi slovensko zahodno in severno mejo. Drug razlog za negotove in kontroverzne ocene feldmaršala pa se nanašajo na njegovo sodelovanje z Jugoslovanskim odborom, o čemer je v spominih pisal predvsem Ivan Meštrovič.24 Slovenski pisec Janez 21 Janko BREJC, “Od prevrata do ustave”, Slovenci v desetletju 1918 – 1928, Ljubljana 1928, 168. (J. BREJC, “Od prevrata do ustave”).

22 A. PREPELUH, Pripombe, 54.

23 Isto, 54.

24 Ivan Meštrović, Spomini, Ljubljana 1971.

37

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

J. Švajncer je Borojevićevo ravnanje ob povabilu Jugoslovanskega odbora k sodelovanju, t.j. o prestopu k antantim silam, ocenil: “/s/ploh pa bi v bistvu šlo za prestop na stran sovražnika, s katerim se je vse od maja 1915 vojskoval na življenje in smrt. Za ta boj je živel in ga je – po njegovih besedah sodeč – vzel za smisel svojega obstajanja,”25 torej za modro in preudarno odločitev, času in bojni situaciji primerno ter izpostavil kot edino merodajno merilo za Borojevićevo odločitev njegovo prisego in zvestobo, ki je bila njemu najvišja vrednota. Vsekakor drži dejstvo, da do italijanskega nasprotnika tudi v vojaškem smislu Borojević ni gojil posebnega spoštovanja, o čemer med drugim priča tudi prigoda iz Prepeluhovih spominov, ko je ob priliki srečanja z Borojevićem v Postojni zapisal: “Nekoč so se topovi od Soče sem močno oglašali; vedeli smo, da so začeli Italijani zopet novo ofenzivo. Ob tej priliki sem pri srečanju omenil maršalu, da si Italijani resno prizadevajo…

Nasmehnil se je prijazno: ‘Že včeraj so bili odbiti, sedaj se samo še srde…’ Zamahnil je zaničljivo s paličico proti zapadu in nadaljeval svoj sprehod.”26 Čeravno v njegove vojaške in poveljniške sposobnosti slovenski pisci niso nikoli dvomili, pa je vendarle v nekem smislu vojaška rehabilitacija poveljnika soške armade prišla šele leta 1923, ko je slovenski tržaški politik in diplomat Otokar Rybař27 pod psevdonimov Adriaticus objavil Borojevićev spis v slovenskem in hrvaškem jeziku “O vojni proti Italiji. Od feldamaršala Boroevića” ter napisal tudi predgovor z utemeljitvijo odločitve o prošnji Borojeviću, naj opiše svoje videnje bojevanja na Soči. Glavni namen publikacije je bil dokazati, da so Italijani prišli do novih ozemelj pri zeleni mizi in ne v junaškem boju; želel je odkriti resnico o t.i. laških zmagah, pa tudi dati pregnanemu poveljniku Boroeviću mesto, ki si ga je nedvomno zaslužil. Po mnenju slovenskega diplomata smo namreč Slovenci prav soškemu poveljniku zahvalo, “da niso italijanske čete v vojni zasedle naše lepe slovenske kraje; da ni naše ljudstvo, izvzemši del Goriške, izkusilo grozote sovražne zasedbe.”28 Zato je tudi opozoril na nepravično ravnanje jugoslovanske vlade z njim.

Vsekakor pa zadrega in napačne ocene feldmaršala neposredno po koncu vojne ter po vzpostavitvi premirja med Avstro-Ogrsko in Italijo ne bi smele biti razlog za izropanje poveljnikovega arhiva, katerega vsebino in usodo je opisal Josip Žontar.29 Arhiv se nanaša na del nekdanje registrature pri poveljstvu armadne skupine Svetozarja Boroevića za časa vojne in ga hrani Arhiv Republike Slovenije; vsebuje spise, zemljevide in risbe, v arhivu pa se nahaja pod signaturo “AS 252. Poveljstvo Soške armade 1915-1918”. O nenavadni in še nepojasnjeni usodi tega fonda piše Žontar, da je ob umiku soške armade vlak z Boroevićevo prtljago peljal po gorenjski železnici in se okoli 10. novembra ustavili na železniški postaji v Kranju.30 Vojaki nekdanje armade in civilno prebivalstvo so se polastili tako živil kot zasebne Boroevićeve prtljage, vključno z njegovim pohištvom, obleko, posodo s priborom (posoda za bovlo se npr. nahaja v Dolenjskem muzeju v Novem mestu) in celo vozil. Tedanji predsednik narodne vlade dr. Janko Brejc je poizvedoval, kdo je feldmaršalovo prtljago 25 Janez J. Švajncer, “General Borojević in Slovenci”, Vojnozgodovinski zbornik 8, Logatec 2002, 41. (J. J. ŠVAJNCER, “General Borojević in Slovenci”).

26 A. PREPELUH, Pripombe, 53.

27 Otokar Rybař je bil v letih 1919-1920 delegat Kraljevine SHS na mirovni konferenci v Parizu, potem pa je zastopal kraljevino SHS na 1. in 2. rimski konferenci nasledstvenih držav Avstro-Ogrske (1921, 1922) ter bil izjemno dejaven prav v pogajanjih z Italijo 1921 – 1923 za ureditev pravnega stanja po rapalski pogodbi (dosegel je npr. umik Italije z otoka Sušak) ter v pripravah nettunske konvencije. (“Otokar Rybař”, Enciklopedija Slovenije, zv. 9, Ljubljana 1996, 361.-362.).

28 O voji proti Italiji. Od feldmaršala Boroevića, Objavil in predgovor napisal Adriaticus, Ljubljana 1923, 5.

29 Josip ŽONTAR, “Arhiv poveljstva armadne skupine maršala Svetozarja Boroevića”, Kronika IV/1956, 39.47. (J. ŽONTAR, “Arhiv”).

30 Isto, 39.

38

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

zasegel, vendar je ugotovil le, da to niso bili državni organi Države SHS, domneval pa je, da je šlo za organe narodnih svetov ali narodnih straž. Zato je Boroeviću priskočil na pomoč z denarno podporo, ki naj bi predstavljala nekakšno odškodnino za prtljago.31 Na enem od vagonov je bila zložena tudi registraturna dokumentacija, za katero pa med “zasegovalci” ni bilo posebnega zanimanja, zato so spise pometali na železniške tire. Očitno je zanje izvedel kranjski dekan Anton Koblar, ki je bil tudi zgodovinar, nekdanji arhivar in urednik slovenskega zgodovinskega časopisa “Izvestja Muzejskega društva za Kranjsko”. Svojega hlapca je poslal na postajo ter mu naročil, naj spise pripelje v župnišče. Po spominu J. Žontarja je hlapec napolnil 7 voz.32 Arhiv so začasno zložili v župnišče, njegov začasni skrbnik pa je želel gradivo predati Narodnemu muzeju v Ljubljani. Toda predsednik deželne vlade je v Kranj sporočil, da bo arhiv prevzelo vojaštvo in ga prepeljalo v Zagreb (Vojni arhiv). Vojaki naj bi naložili celoten arhiv, toda leta 1941 se je ob nemški okupaciji, ko je nemška policija zasedla prostore župnišča, izkazalo, da vendarle ni bil odpeljan celoten arhiv. Tedaj je namreč skupini slovenskih izobražencev (France Fister, Albin Leber in Gregor Jelenc) uspelo rešiti dragocene srednjeveške kodekse, pa tudi del Boroevićevega arhiva.

Pri popisu rešenega arhivskega gradiva se je namreč izkazalo, da so v Kranju ostali tudi delci arhiva poveljstva Boroevićeve armadne skupine. Ohranjeni spisi po vsej verjetnosti niso v prvotnem redu, nanašajo pa se predvsem na topniške in letalske zadeve. Najstarejše gradivo predstavlja fotografija topniškega boja pri Gorici 1. novembra 1916, sicer pa se gradivo nanaša na obdobje po 23. avgustu 1917, oziroma na 11. soško bitko na Banjški planoti. Poleg opisa bojev in umika obsega gradivo tudi Boroevićevo poročilo o uporabi bojnih plinov s strani italijanske vojske v 11. soški ofenzivi, podrobneje pa se poročilo o plinski vojni nanaša na 12. soško ofenzivo. V poročilih so nadalje podatki o razvoju in spremembah v različnih rodovih vojske po prodoru avstrijsko – nemške armade do Piave (pehota, konjenica, topništvo), o razmišljanjih o uvedbi nove bojne taktike zgodaj spomladi leta 1918, v fasciklu je tudi referat o delovanju obveščevalne službe na Beneškem (Veneto), katere delo je bilo pomembno tako ob prodiranju do Piave kot za bivanje in pripravo enot na tem ozemlju; v ta sklop sodijo tudi dokumenti, ki se nanašajo na vojne ujetnike, na zaplembo njihove korespondence ter uradnih dokumentov. Boroevićeva poročila so se dotaknila tudi drugih pomembnih vprašanj vojaške organizacije, kot je bilo dopolnjevanje izgubljenega moštva, pri čemer velja omeniti tudi na poveljnikovo pozornost glede zdravstvenih razmer, ki jih je krojila predvsem malarija, nanje pa sta pomembno vplivala tudi pomanjkanje in kriza v preskrbi v prvih mesecih leta 1918. Med ohranjenimi dokumenti je nekaj sledov o uporih avstro-ogrskega vojaštva spomladi 1918, med sedmimi upori so bili namreč trije upori slovenskih vojakov, nadomestna bataljona upornih 17. pehotnega polka in 7. lovskega bataljona bi morala biti premeščena prav k soški armadi. Eno izmed zadnjih povelij Boroevićeve armadne skupine, ki se nahaja v arhivu obravnava poskus vojaškega prevrata slovanskih enot septembra 1918, k čemur je pozival prestreženi letak v češčini.

Fascikel zaključuje delno ohranjeno poročilo o zadnji avstrijski ofenzivi na Piavi junija 1918. leta, medtem ko se o zadnjem obdobju Boroevićevega poveljevanja v “slovenskem” gradivu ni ohranil noben dokument, tudi tisti ne, ki ga je težko pričakoval pisec članka, namreč o Boroevićevem povelju, da je Narodni svet v Ljubljani potrebno obravnavati kot sovražnika.33 Zanimiv drobec iz življenja, predvsem pa iz njegove vojaške kariere sta v času med obema vojnama slovenski javnosti predstavila slovenska dnevnika Jutro in Slovenec, 31 J. BREJC, “Od prevrata do ustave”, 169.

32 J. ŽONTAR, “Arhiv”, 39.

33 Isto, 46.

39

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

ki sta poročala o objavi Boroevićevih pisem ogrskemu državnemu podtajniku pl. Bolgarju, v katerih je poveljnik razkril nezaupanje avstro-ogrskih vojaških krogov do njega.34 Toda vedno novi dokumenti vendarle še prihajajo na dan, tudi tisti iz verjetno zelo bogate in nenadomestljive Boroevićeve zapuščine; leta 2003 je Miro Simić, najditelj originalnih vojaških zemljevidov feldmaršalovega poveljstva v Narodni in univerzitetni knjižnici v Ljubljani, postavil razstavo zemljevidov, ki so bili tedaj prvič predstavljeni javnosti.

Tudi v današnjem času še ni slovenske zgodovinske ocene o vlogi feldmaršala Svetozarja Boroevića, čeprav ne moremo trditi, da je bil povsem pozabljen. Temeljito in faktografsko točno podobo življenja in dela “soškega leva” predstavlja obsežna razprava Janeza J. Švajncerja,35 deloma temelječa na Boroevićevi biografiji Ernesta Bauerja36 in obravnava feldmaršalovo vojaško pot, še posebno pa njegovo poveljevanje na italijansko – avstro-ogrski fronti. Prav tako se ni mogel izogniti predstavitvi Boroevićevemu odnosu do Jugoslovanskega odbora ter že omenjenemu incidentu z Narodno vlado v Ljubljani.

Besedilo je popestril s številnimi navedbami o poveljnikovem značaju in vzorni vojaški drži, posebno mesto pa zasedajo Boroevićeve upodobitve v slovenskih ilustriranih časopisih iz časa vojne (Tedenske slike, Ilustrirani glasnik) ter na slovenskih vojnih razglednicah, ki so jih upodabljali priznani slovenski slikarji in so oblikovale posebno in dragoceno zbirko “Vojna v slikah”. Na eni od razglednic je soškega poveljnika upodobil Anton Koželj, postavljen pa je ob bok goriškemu preroškemu pesniku Simonu Gregorčiču, ki je v svoji pesmi “Soči” po mnenju mnogih napovedal krvave dneve ob zelenomodri Soči. Zagotovo je vmestitev v slovensko upodobitveno umetnost zasidrala Boroevićevo podobo v slovenski zgodovinski spomin ter mu tako ves čas ohranjala, z vzponi in padci, mesto v slovenski zgodovinski zavesti. Posebno hvaležnost mu nenazadnje že dolgo izražajo prebivalci Krasa z legendo o “Boroevićevem prestolu”, kamniti skulpturi, ob kateri je postavljen spomenik poveljniku VII. avstro-ogrskega korpusa nadvojvodu Jožefu. Po mnenju tamkajšnjih prebivalcev, priča stol o tem, kako so ga spoštovali njegovi vojaki, pa tudi prebivalci ozemlja, ki ga je krvavo presekala soška fronta.37 Pomen feldmaršala Boroevića za slovenski prostor jasen in nedvoumen ter v večini zapisov objektiven, ter ga domiselno umeščajo v lok “od junaka do anonimneža”38 in ga obravnavajo predvsem kot človeka brez domovine. Da pa bi vendarle primerno obudili spomin nanj, je bila v zadnji številki revije “Na fronti”, ki jo izdaja Društvo soška fronta, v luči članka v slovenskem dnevniku Edinost iz leta 1916 ponovno izpostavljena poveljnikova železna volja in mirnost, o kateri so si edini vsi slovenski pisci.39 Toda tudi v novejši slovenski publicistiki moremo srečati razmišljanja, ki jih, v silni želji po rehabilitaciji “zamolčanega feldmaršala”40 opredeljuje predvsem pomanjkanje kritičnosti in primerne umeščenosti v čas in prostor, kar je imelo po vsej verjetnosti za posledico tudi že omenjeno zavrnjeno pobudo o obnovitvi odvzetega častnega meščanstva slovenskega glavnega mesta.

Vpetost zgodovinopisja v vsakokratna dogajanja in spremembe v družbi se nedvomno dokazuje tudi skozi obravnavanje obdobja 1.svetovne vojne. Kolektivni spomin je za časa 34

35 36 37 38 39

“Maršal Boroević v svojih pismih”, Jutro, 28/1. 2. 1929; “Boroević, Cadorna in Tešin”, Slovenec, 26/31. 1. 1929. Pisma je v začetku l. 1929. objavil v nemških časnikih dvorni svetnik Julian Weiss.

J. J. Otokar Rybař, “General Borojević in Slovenci”, 24.-59.

Ernest Bauer, Boroević. Il leone dell’Isonzo, Gorizia 2006.

“Boroevićev stol”, Na fronti. Revija za vojaško zgodovino, št. 4/november 2006, 51.

Renato Podbersić, “Borojević – od junaka do anonimneža”, Ampak, december 2002, 34.-35.

Vinko Avsenak, “Svetozar Boroević von Bojna”, Na fronti. Revija za vojaško zgodovino, št. 4/november 2006, 58.-61.

40 Miro Simič, “Zamolčani feldmaršal – Soški lev”, Svobodna misel, 9. avgust 2002 in 23. avgust 2002.

40

P. SVOLJŠAK, Slovenski spomin na prvo svetovno vojno... 31-42

Kraljevine Jugoslavije zanemaril soško bojišče. Obdobje po 2. svetovni vojni je od slovenskih zgodovinarjev in drugih piscev zgodovinskih tekstov zahtevalo raziskovanje novih tematik, v katerih je prva svetovna vojna s soško fronto vred predstavljala le zanemarljiv drobec. Šele zadnji dve desetletji moremo zaslediti nov zagon v raziskovanju, obravnavanju in pisanju o 1. svetovni vojni, vključno s soškim bojiščem. Vse bolj se utemeljuje teza, da je prva svetovna vojna predstavlja nedvomno za Slovence epohalen dogodek in veliko prelomnico, kar nedvoumno dokazuje raznovrstna izkušnja Slovencev v vrtincu vojne, ko so jo slovenske dežele in njeni ljudje občutili vseobsegajoče, slovenska vojna izkušnja pa bi mogla služiti kot pravšnji vzorec za raziskovanje učinkov vojne na življenje nekega naroda, saj se more le redkokateri “pohvaliti”, da ga je prizadela v tolikšni meri, da je “opravičila” poimenovanje Velika in totalna.

Borojevićeva obiteljska kuća u Mečenčanima

41

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

SUMMARY SLOVENIAN MEMORIES OF THE FIRST WORLD WAR AND THE PLACE OF FIELD MARSHAL SVETOZAR BOROJEVIĆ IN THEM The First World War, the Great War, undoubtedly constituted a watershed event for the Slovenians as well and for the history of the Slovenian ethnic territory. The Slovenians participated in various stages of the world conflict; they were soldiers and prisoners of war, they were arrested and interned, and they were fugitives, while one of the bloodiest European battlefields, the Isonzo front, extended over Slovenian territory. The war in Slovenian territory manifested itself at two levels: as military operations in the region around the Isonzo (Soča) River, and as a burden to the civilian population, but near the battlefield and in its hinterland. Thus, the First World War imprinted itself into Slovenian historical memory.

Slovenian historiography mostly examined the political facts underlying the First World War, while military themes were left to publicists and memoir writers. Until the 1990s, Slovenian historiography did not have a planned and systematic approach to the First World War, primarily due to the role of the Slovenians in this great world conflict and the military objectives intertwined with this conflict. One cannot escape the impression that the Slovenian people, as a component of the Austro-Hungarian armed forces, were the initiators and losers of this “great” war. And the periods following both World Wars were not kind to the losers. Treatment of the First World War depended on changes in society and on the needs of day-to-day political interests to confirm their developmental orientation. It should be stressed that Slovenian memories of World War I are almost entirely dominated by publicist literature, while Slovenian historiography began to deal with it systematically only in the mid-1980s.

To be sure, in dealing with the Isonzo front, Field Marshal Svetozar Borojević von Bojna occupies a special place, for he provokes contradictory assessments in Slovenian recollection, although his role and significance to Slovenian territory have not be adequately examined. This work presents all previous literature on Borojević and assessments by various authors, as well as memoirs of Slovenian post-war politicians, on the role and significance of Borojević in Slovenian history.

42

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

JE LI SE SOŠKU FRONTU MOGLO OBRANITI I UZ MANJE ŽRTAVA? RAZLIČITA MIŠLJENJA O BOROJEVIĆEVIM STRATEŠKIM OPCIJAMA NA JUGOZAPADNOJ FRONTI 1915.–1918.

LOVRO GALIĆ Vanjski suradnik Vojnog muzeja MORH-a Maxime peccantes quia nihil peccare conantur.

Erazmo Roterdamski Već za vrijeme rata, a zatim u godinama do 2. svj. rata iznošena su različita, pa i vrlo kritička mišljenja o metodi koju je general (od siječnja 1918. maršal) Borojević odabrao i uporno dvije i pol godine pro-vodio pri odbijanju sve žešćih talijanskih napada na Soškoj fronti. Zastupnicima takvih mišljenja ne može se poreći stručna kompetentnost, a razmišljanja o alternativnim strateškim, ili barem taktičkim opcijama prodrla su i u vrlo objektivna znanstvena djela, kao što je na primjer ÖULK. Jedan od Boro-jevićevih biografa (E. Glaise v. Horstenau) upozorio je međutim na notornu činjenicu: obrana je bila uspješna, a u ratu je u krajnjoj liniji u pravu onaj koji je postigao uspjeh!

Svrha ovog priloga je da se pokaže koliku je slobodu izbora Borojević u stvari imao, i koji su prigovori eventualno opravdani. Predlagane alternativne opcije se moraju odvagnuti ne samo u svjetlu mogućeg smanjenja vlastitih gubitaka uz jednaku (ili čak veću) uspješnost obrane, nego i s aspekta utjecaja na vojnu, moralnu i političku situaciju tadašnjeg protivnika - Italije. Zbog toga je ukratko ilustrirana i vojno-politička situacija oba kontrahenta uoči izbijanja rata, poduzete (i ne poduzete!) obrambene mjere, planovi AOK za obrambeni rat na talijanskoj fronti i - jer nije psihološki beznačajan - Borojevićev stil vođenja operacija na sjeveroistočnoj fronti (prvo kao zapovjednik korpusa, a onda i armije).

Ovo kritičko preispitivanje na nikakav način ne želi, niti može umanjiti povijesnu dimenziju maršala Borojevića, koji u plejadi znamenitih hrvatskih vojskovođa neosporno zauzima jedno od najčasnijih mjesta. Što više! Nek’ mi bude dopušteno i par retoričkih 43

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

pitanja: ne bi li tebalo Borojevićeve posmrtne ostatke vratiti u zemlju predaka i tako ispraviti nepravdu koja mu je učinjena u Državi SHS? Ne bi li se nekim ovdje dotaknutim pitanjima trebale podrobnije baviti sadašnje i buduće generacije na visokim vojnim učilištima? Nije li maršal Svetozar Borojević od Bojne zaslužio da njegovo ime dobiju neki trg ili ulica, neka institucija?

Ključne riječi: Svetozar Borojević, Soški front, strategija

Predgovor

Nakon Velikog rata knjižare su petnaestak godina bile preplavljene memoarima i biografijama političara i vojnika čija su se imena pojavljivala u ratnim kronikama. Mnogi su generali sami pisali (ili barem diktirali) svoje uspomene – redom apologije svog značajnog djelovanja u kojima uzalud tražimo priznanja krivnje, ako već ne za rat kao takav (njega su skrivili prije svega političari), onda barem za hekatombe svojih i protivničkih vojnika na čijim su mrtvim tijelima izrasle njihova ratna slava i reputacija.

U istom su stilu pisane i biografije onih s jednakim zaslugama, ali bez spisateljskog dara: većinom panegirici njihovim iznimnim, upravo vizionarskim strateškim i/ili sposobnostima vojskovođe. Ni u takvim se biografijama ne govori o propustima, ponekad i fatalno pogrešnim procjenama ili odlukama. Ako je uopće nešto pošlo po zlu, krivi su drugi… Budući da je jedan savez rat dobio, a drugi izgubio, zanimljivo je promatrati koga su kao krivce za svoje neuspjehe odabirali vojskovođe jednog i drugog saveza (jer za neuspjehe nisu nikad bili krivi oni sami). Kod Cadorne to je anonimna kukavička i defetistička masa vojnika čiji su (ionako problematični) moral rastočili neodgovorni (to jest: pacifistički nastrojeni) političari. Ali i za Ludendorffa su to mase vojnika koje su zaražene socijaldemokratskom ili čak boljševičkom propagandom. Kod austro-ugarskih generala to su prije svega panslavizmom inficirani pričuvni časnici (posebno Česi, ali i poneki Južni Slaven) te Rumunji, a onda i Antantina propaganda usmjerena na komadanje Monarhije.

Austronijemci su u svim situacijama junaci koji snose glavni teret borbi i podnose najveće žrtve (to su svojim statističkim akrobacijama dokazivali podjednako civil Winkler i vojnici Ratzenhofer i Krauss, kao i niz drugih).

S demontiranjem osobnih i rasnih mitova počelo se tek poslije; prvi je na red došao Schlieffen (već davno mrtav), pa onda – vrlo oprezno – i drugi: Joffre, Moltke mlađi, Falkenhayn, J. French, pa i Cadorna, Haig, Foch, Nivelle, Ludendorff, Conrad. U ozbiljnim, analitičkim djelima osobnom se udjelu pojedinih vojskovođa pristupilo na diferencirani način (vidi npr. studije J. F. C. Fullera, Alistaira Hornea, M. Middlebrooka, Silvestrija, Isnenghija, Keegana, Istvana. Deaka, Rauchensteinera itd.): uspješne akcije i inicijative dobile su zasluženo priznanje, ali isto tako pogreške i propusti ime i prezime autora.

Time nisu umanjene njihova slava ni zasluge, ali je jasno pokazano da su i oni samo ljudi – podložni frustracijama, depresijama, fiks-idejama, svojeglavosti, sujeti, zabludama i zastarjelim dogmama, ukratko da nisu nepogrešivi kakvima su ih apologeti prikazivali.

Neki od najpoznatijih vojskovođa nisu za sobom ostavili gotovo nikakve zapise (osim službene korespondencije, naredbi, izvještaja, pisama osobnog karaktera). Među njih spada i maršal Svetozar Borojević od Bojne (izuzme li se njegovo mladenačko djelo, ilustrirani vodič Kroz Bosnu, Beč 1887., i kratki sažetak O ratu protiv Italije koji je Borojević nešto prije smrti napisao na zahtjev izaslanstva Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu kako bi demantirao talijanske tvrdnje da su “oružanom rukom” osvojili sve ono što im je obećano Londonskim ugovorom – u slovenskome prijevodu, Ljubljana 1923., predgovor napisao Adriaticus/Hugo Werk). Među biografima tog vojskovođe s najvišim činom i 44

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

najprestižnijim odličjima među cijelom višestoljetnom plejadom istaknutih hrvatskih časnika treba istaknuti potpukovnika dr. h. c. Edmunda Glaisea von Horstenau (kasnijeg generala) i dr. Ernesta Bauera . Bauerova je knjiga, kao i ostala njegova djela (o Sarkotiću, o Hrvatima u 30-godišnjem ratu itd.), nadahnuta patriotizmom i neskrivenim simpatijama za glavne aktere. U njoj uzalud tražimo bilo kakvu kritički intoniranu primjedbu na funkcioniranje Borojevića tijekom rata. Knjiga je međutim značajna jer je u njoj znatan prostor posvećen odnosima Borojevića s domovinom i hrvatskim “establišmentom” tijekom rata.

E. Glaise v. Horstenau, kao školovani generalštabski časnik, na značajnim funkcijama tijekom rata, također je o Borojeviću pisao s vidljivim simpatijama, ali u kratkoj biografiji (7 stranica teksta) dodirnuta su, ili barem naznačena, i područja o kojima se neke stručne ocjene Borojevićeve aktivnosti međusobno razlikuju, kao i neke karakterne značajke po kojima je Borojević ostao u sjećanju suradnika i pretpostavljenih. Kapitalno djelo Österreich-Ungarns Letzter Krieg 1914-1918, u nastavu ÖULK (Posljednji rat AustroUgarske 1914 – 1918) 7 svezaka teksta i 7 svezaka priloga, čiji je glavni urednik bio upravo Glaise-Horstenau), “završni račun” austro-ugarske vojske i njezina četiri i pol godine dugog ratovanja, kompilirano je u skladu s unaprijed određenim strogim kriterijima, koji i uz maksimalnu objektivnost ipak isključuju svaku eksplicitnu kritiku glavnih aktera – visokih austro-ugarskih i njemačkih časnika. No to ne znači da se u strogo odmjerenim formulacijama ne može prepoznati i kritički ton ili barem naslutiti da o određenim ljudima i događajima postoje kontroverzna mišljenja.

Baveći se već više godina vojničkim problemima rata na jugozapadnoj (talijanskoj) fronti (čija je uspješna obrana neosporno supstrat Borojevićeve slave i popularnosti), u nastavku sam pokušao dokumentirati i konfrontirati neka od tih kontroverznih mišljenja (ako se odnose na naslovnu temu), ne upuštajući se u donošenje bilo kakvog verdikta. S jedne strane opseg ovog prikaza ne dopušta podrobnije ulaženje u meritum problematike, a dakako da ni moja ocjena ne bi mogla biti ni mjerodavna niti konačna. Možda bi čak i naslov trebalo preformulirati u: “Jesu li sve žrtve – vojnički gledano – bile opravdane?” Očuvanje života vlastitih vojnika naime nije kriterij za vrednovanje uspješnosti vojskovođe; glavna je odlika vojskovođe u ratu (koji je ionako negacija humanosti) uz najmanji mogući utrošak vlastitih resursa nanijeti najveću štetu neprijatelju i – dakako – ostvariti ratne ciljeve. Želja mi je da ovo možda bude poticaj za jednu suvremenu, stručnu, obuhvatnu i objektivnu biografiju maršala Borojevića, na čiji lik i djelo inače bezuvjetno gledam s najdubljim poštovanjem.

Uvod

General-poručnik grof Luigi Cadorna, preuzevši 27. srpnja 1914. mjesto načelnika Generalštaba talijanske vojske (vrhovni je zapovjednik formalno bio talijanski kralj), predlagao je, doduše, već prvih dana na svojoj novoj funkciji kralju čak da za 2 korpusa poveća talijanski kontingent Trojnim ugovorom predviđen za odlazak na zapadnu frontu kao pomoć Njemačkoj u ratu s Francuskom, ali je isto tako već prvih dana Svjetskog rata (tj. nakon proglašenja talijanske neutralnosti) 21. kolovoza zapovjednicima talijanskih armija poslao dokument: Memoria riassuntiva circa un’ eventuale conflagrazione europea – possibili obiettivi – presumibili operazioni da svolgersi. U njemu su navedene zadaće armija u razdoblju mobilizacije i koncentracije protiv Austro-Ugarske, a objašnjeno je i zašto istočnu (Julijsku) frontu treba preferirati za prodor na neprijateljski teritorij; zatim

Edmund Glaise von HORSTENAU, “Svetozar Boroevic von Bojna”, Neue Österreichische Biographie (dalje: NÖB), sv. 1., Beć 1923., 109. ff.

Ernest BAUER, Der Löwe von Isonzo – FM Svetozar Boroević von Bojna, Styria, Graz 1986.

45

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

da treba voditi računa o tome da se ne radi o lokaliziranom ratu između Italije i AustroUgarske, nego o sveopćem ratu u kojem sudjeluju i Rusija i Srbija, koje – kao i Italija – imaju teritorijalne pretenzije prema Monarhiji, pa bi si tri (savezničke) vojske morale međusobno pomagati uz prostornu i vremensku sinkronizaciju. Dakle, za Italiju je jasno da mora svoj napad sa Soče usmjeriti prema Ljubljani, odakle bi se – ovisno o okolnostima – moglo nastaviti prema Dravi na potezu Celovec – Völkermarkt, ili više nizvodno, prema Mariboru i Varaždinu, na granici Panonske ravnice.

U odnosu na Julijsku frontu na tirolskoj fronti strateška defenziva (uz lokalne taktičke ofenzive), ofenziva iz Cadorea (da bi se prodrlo do prometnog čvora Toblacha i time otvorilo put za ofenzivne akcije ili u dolini Rienza prema Brixenu, ili prema dolini Drave).

U dravskoj varijanti armija iz Cadorea (4.) pomogla bi akcije Zone Carnie prema kotlini Villacha, a Zona Carnia treba prodorom u dolinu Save pomoći akcijama 2. i 3. armije na Soči. Krajnji cilj: uspostava fronte Beč – Budimpešta (koja je i ruski cilj) i pomoć srbijanskim operacijama prodorom prema Zagrebu i dalje, kako bi se došlo za leđa austrougarskoj fronti u Bosni i Hercegovini i Srijemu. Prvi je cilj 2. i 3. armije zauzimanje linije Soče, a tek nakon potpunog okupljanja svih snaga nastavak ofenzive prema Dravi. Cadorna je u to vrijeme – pouzdavajući se u to da će Rusija i Srbija vezati sve austro-ugarske snage – očito još vjerovao u grandiozni manevarski rat i zabavnu “šetnju do Beča”.

Na samom početku rata s Italijom Austro-Ugarska je dobrovoljno napustila 2.240 km2 državnog teritorija (najvećim dijelom u Južnome Tirolu) kako bi se obranu oslonilo na moćne prirodne prepreke (planine, rijeke). Talijani su u 29 mjeseci ratovanja oružanom rukom osvojili još 335 km2 austro-ugarskih terena (uz cijenu od oko 1.700 mrtvih po km2), da bi u 12. bitki u manje od 3 tjedna izgubili ne samo sve što su osvojili, nego još i 12.000 km2 svoga državnog teritorija! U 11 užasno krvavih bitaka na Soči Talijani nigdje nisu prodrli dublje od 12 km u branjeni prostor (od početne crte prvoga dana rata!). Pokazalo se da se o “šetnji do Beča”, ili čak samo do Trsta, moglo jedino sanjati! Sve je to nezaboravna i neusporediva zasluga malobrojnih, herojskih, odanih, požrtvovnih, nepokolebljivih, nesebičnih, samoprijegornih, sve većom oskudicom pritiskivanih branitelja Soške fronte i njihova zapovjednika, generala (poslije maršala) Svetozara Borojevića od Bojne – “Lava sa Soče”. *** Već 10-ak dana nakon proboja kod Gorlica i Tarnowa pobjedničke snage koje su nastupale u istočnom smjeru suočile su se s onima koje su silazile s Karpatskog lanca u općem smjeru sjever-sjeveroistok. Časno izvršivši svoju ulogu, 3. (Borojevićeva) armija našla se kod Sanoka stiješnjena na malom prostoru (10 km) između susjednih armija i u AOK-u (Armee OberKommando -Vrhovno zapovjedništvo a-u oružanih snaga) je donesena odluka da je se rasformira, a njezinim (prorijeđenim) trupama popune druge armije navalne falange. Za armijski štab i zapovjednika armije (koji je u više navrata dokazao da zna čvrsto u rukama držati trupe i nametnuti im svoju volju) trebalo je naći novi, još izazovniji zadatak. Najriskantniji posao u tom trenutku bio je suočavanje s talijanskim armijama koncentriranim uz državnu granicu u Furlanskoj nizini, spremnim za prodor u Monarhiju jedinim strateški opasnim smjerom: preko Vipavske doline i Krasa prema Trstu, Rijeci,

46

Borojevića je na mjestu zapovjednika 3. armije naslijedio FZM Pavao pl. Puhalo od Brloga, do tada zapovjednik V. korpusa.

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

Ljubljani i dalje u unutrašnjost Monarhije. Kad se u AOK-u razgovaralo s Borojevićem , već je bilo poznato da Nijemci nisu sporazumni s izvlačenjem 10-ak austro-ugarskih divizija s istočne fronte (i njihovom zamjenom istim brojem njemačkih), pa da se tako grandiozni Conradov plan o uništavajućoj bitki uz Savu i Dravu neće moći ostvariti, nego je Talijane potrebno zaustaviti što bliže državnoj granici, po mogućnosti oslanjajući se na jake prirodne prepreke, i – uz otpor očajnika – čekati priliku da se oslobodi dovoljni broj velikih jedinica za protuofenzivu na talijanskoj fronti.

Za Borojevića je poznato da je karijeru ostvarivao planski, uporno i beskompromisno, a reputacija koja ga je pratila od Komarova, Grodeka, Limanove-Lapanova i obrane karpatskih prijelaza omogućavala mu je da za ispunjenje nove, gotovo beznadno teške i nezahvalne zadaće postavi određene uvjete. Iako o razgovorima u AOK-u nije sačuvano mnogo toga, jasno je da su Borojeviću dane široke ovlasti u pogledu odabira crte i metoda otpora nadirućim Talijanima te uvjeravanja da ga se neće držati krivim za eventualne neuspjehe do kojih bi – unatoč najboljem mogućem korištenju vlastitih ograničenih resursa – vjerojatno moglo doći zbog ogromne premoći protivnika. Najvažniji je zadatak bio usporiti nadiranje neprijatelja i nanijeti mu što veće gubitke kako bi se spriječilo strateško ugrožavanje vitalnih centara i komunikacija u unutrašnjosti Monarhije i “kupilo vrijeme”. Pod tim se uvjetima Borojević “prihvatio posla” i sa štabom stigao 27. svibnja u Ljubljanu. Isto tako nije poznato kako su protekli razgovori s prvim pretpostavljenim, netom imenovanim zapovjednikom jugozapadne fronte, nadvojvodom Eugenom i njegovim neugodnim načelnikom štaba – podmaršalom Alfredom Kraussom (koji je ranije te godine i generalu Sarkotiću “nagazio na prste” – vidi Sarkotićev dnevnik). Na temelju saznanja da se u prva 4 dana rata nije dogodilo ništa fatalno, to jest da Talijani nastupaju iznimno oprezno i još nigdje nisu doveli do izražaja svoju golemu nadmoć, Borojević se odlučio za presudnu obranu na trenutno zaposjednutoj liniji i odmah izdao odgovarajuće naredbe. Često se citira njegova lapidarna naredba: “Trupe moraju izgraditi položaje, postaviti prepreke i ostaju tamo gdje jesu”, ali se obično ispušta druga rečenica: “Odupirati se do zadnjeg čovjeka. Tko god popusti pred neprijateljem i povuče se makar i jedan korak, bit će strijeljan na licu mjesta.”

Odmah treba reći da je ta linija bila loše trasirana (shematski, oslanjajući se na Soču kao prirodnu prepreku, iako ona to nije bila!, osim u dva mostobrana, s isto tako loše odabranim obrambenim perimetrom: Goričkim i Tolminskim), dopuštajući Talijanima da većinu njezinih sektora napadaju ne samo frontalno, nego i ugrožavaju flankiranjem. Za takav odabir obrambene linije Borojević ne snosi nikakvu odgovornost! To je “djelo” direkcije za fortificiranje III. (gradačkog) korpusa.

Tamo su se slijepo držali načela da liniju treba moći držati sa što manjim brojem boraca (to jest pušaka po kilometru fronte) i oslanjati je na prirodne prepreke, ne uzimajući pritom u obzir specifičnosti terena (zbog kojih su oba kriterija često bila u kontradikciji). Što je još gore, zbog suludih političkih obzira prema “savezniku”, sve do 11. svibnja (trinaest dana prije najave rata!!!) nije bilo dopušteno izvoditi nikakve fortifikacijske radove u blizini granice! Zbog toga je obrambena crta bila tek nešto više od crte na “specijalki” – plitki su rovovi iskopani samo na dijelu Goričkog mostobrana (u mekoj zemlji i kamenupješčenjaku). Svagdje gdje je pod nekoliko centimetara zemlje bio vapnenački kamenstanac (a to je u Posočju praktički posvuda!), građeni su zidići od naslaganog kamena kao prsobrani za ležeće ili čučeće strijelce, a upravo su se ti zidići pokazali smrtonosnijima

Do sastanka je došlo nakon 21. svibnja, jer je tek tada odlučeno da se 5. armiju sa VII. korpusom (iz sastava 3. A.) sa Save uputi na Soču, odnosno u Korušku, i tamo prihvati borbu.

47

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

od samih talijanskih granata. Prepreka od bodljikave žice ili uopće nije bilo, ili su imale nedovoljnu dubinu i čvrstinu.

Preuzevši zapovijedanje nad 5. armijom, Borojević je dao nalog i za utvrđivanje po dubini, ali taj se nalog mogao ispuniti samo vrlo polako, tako da su se tek sredinom listopada na fronti od Tolmina do mora počele ocrtavati dvije linije (glavna i prihvatna), a sjeverno od Tolmina (točnije: od Vodel vrha) druge linije nije ni bilo (nego samo cestovnie zaporie na ionako malobrojnim cestama). Iz opisa 3. i 4. linije može se zaključiti koliko je daleko Borojević smio povući frontu u slučaju nužde.

Evo kako je Borojevića okarakterizirao jedan od njegovih biografa, Hrvatima sklon Edmund Glaise v. Horstenau : … To gotovo nježno tijelo jedva srednje veličine, kojeg je međutim resila jaka, markantna glava sa širokim čelom i hladnim, prodornim očima, bilo je utjelovljenje nepokolebljive energije, lišene svake fantazije. Kad se Borojević negdje postavio, ostao je tamo čvrsto ukorijenjen; nije uzmaknuo ni za jedan pedalj. Kad bi postalo kritično, uvijek bi imao još jednu posljednju, krajnju opciju. No umijeće manevriranja nije baš bilo njegova jaka strana.

On nije bio toliko čovjek stvaralačke zamisli (kao Conrad), koliko čovjek akcije. Zbog toga je skoro uvijek izbjegavao rizike, bez obzira na to koliko zamamne uspjehe oni obećavali. …

Borojević se držao one narodne: bolje vrabac u ruci, nego golub na grani. U tom uvjerenju opirao se i iskušenjima (s kojima se ponekad suočavao) da često vrlo napetu situaciju na Soči olakša manevrom: otvaranjem dijela fronte i zatim protunapadima u bokove prodrlog neprijatelja, ili prepadom na masirane protivničke snage spremne za napad itd. Jedina veća operacija te vrste koja se odigrala tijekom 11 obrambenih bitaka bio je protuudar iz smjera Sela na kraju 10. bitke, početkom lipnja 1917. (skupina podmaršala Schneidera v.

Manns-Au, op. a.), a i na njezine pripreme je Borojević gledao s podijeljenim osjećajima.

Protiv takvog vođenja rata (kakvo je Borojević uostalom primijenio već i kod Komarova i u Karpatima) može se s pravom prigovoriti da mehanizira umijeće vojskovođe i možda traži više žrtava nego bilo koja druga varijanta. Ali u ratu je konačno ipak u pravu onaj tko ima uspjeha. Borojević je na Soči s armijom koja je u najpovoljnijim trenucima bila samo pola toliko jaka kao neprijateljska postigao uspjehe za koje jedva da postoje paralele u svjetskoj povijesti. … No borbe na Sabotinu, na Sv. Gabrijelu, kod Gorice i u paklu Doberdobskog krasa iznad svega nose pečat ustrajnog htijenja koje je ispunjavalo tog vojskovođu.

U toj biografiji nailazimo i na sljedeće konstatacije: Borojević nije bio nikakav ugodni nadređeni u uobičajenom smislu. On je mogao biti osvajajuće ljubazan, ali i bezobziran do okrutnosti… Znao je mrziti, i nije mu uvijek bilo lako zaboraviti zlo koje mu je naneseno. U odnosu na svoj štab, nikad nije dopustio ni tračak sumnje da on nije samo nominalno, nego i faktički svemoćni vođa. Svakom samosvjesnom, inicijativnom načelniku Borojevićeva štaba bilo je više nego teško. Za odvratiti Borojevića od jednom stvorene zamisli, ponekad je bilo potrebno pravo diplomatsko majstorstvo. …

Borojević dakle nije bio nikakav ugodni pretpostavljeni, ali i u još manjoj mjeri ugodni podređeni. GdI A. Krauss, koji je dulje vrijeme bio načelnik štaba Borojeviću nadređenog Zapovjedništva jugozapadne fronte (nadvojvoda Eugen), u svojoj je knjizi ‘Razlozi našeg poraza’ ponešto o tome i napisao. (vidi citat na str. 7.-8.)

Za Borojevićevo tvrdokorno ustrajanje na presudnoj obrani (umjesto lokalnih protuofenzivnih akcija kojima se moglo popraviti šanse obrane i Talijanima nanijeti ako već

48

ÖULK III., 346. te prilog 23.

NÖB (Neue Österreichische Biographie), 1., 109. ff.

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

ne presudni, onda barem osjetni poraz, sa svim poželjnim posljedicama na labilnu talijansku psihu i još labilniju političku situaciju) moguća su dva objašnjenja.

Prvo bi moglo biti sljedeće: teško iskustvo iz zimske obrane Karpatskog lanca i neuspjelog pokušaja probijanja ruske opsade Přemysla pokazalo je nadmoć obrane pred napadom (u suprotnosti s doktrinama koje su se do rata ucjepljivale na svim vojnim akademijama), pa je Borojević “metamorfozirao iz Šaula u Pavla” i na Soču stigao kao uvjereni pesimist. Takvo je mišljenje zastupao (među ostalima) i pukovnik dr. h. c. Georg Veith : … Ali iz strahovitih gubitaka u velikim ofenzivnim bitkama (na ruskoj fronti, op. a.) u prvim mjesecima rata, Borojević je kao prvi za sebe povukao konzekvence; energični predvodnik ofenzive pod svaku cijenu – kako pokazuju već i borbe u Karpatima – pretvorio se u prvoborca nepopustljive krute obrane. Od tada ga kao vojskovođu karakteriziraju ne promišljenost i oprez, a posebno nikakve polovične mjere, nego bezobzirna upornost u ustrajanju. Činilo se da njegova defenziva (u kojoj je bilo nešto od Suvorovljeve tvrdoće i dosljednosti) osim ustrajanja pod svaku cijenu poznaje samo još lokalizirani protunapad za vraćanje izgubljenoga, ali ni koraka dalje od toga. Svi planovi o velikodušnoj protuofenzivi, koji su stalno nastajali u poduzetnim glavama njegove okoline, na primjer planovi da se protivnika primami na Doberdobsku visoravan i zatim napadne s boka iz Goričkog mostobrana, bezuspješno su se odbijali od njega; i velikim i krvavim protunapadima koji su u kritičnim situacijama 10. i 11. bitke postali neizbježni, Borojević je privolio tek s podijeljenim osjećajima. … Da se zbog njegove tvrdoglavosti prolilo previše krvi – kako se često tvrdilo – bila je zloćudna izmišljotina iz pozadine. Nitko ne bi bio u stanju održati Sošku frontu s manje žrtava.

Drugo bi pak objašnjenje moglo biti sljedeće: živeći (kao i njegov kontrahent Cadorna) pod teškim psihičkim pritiskom “uspjeha” (odnosno fatalnog učinka većeg eklatantnog neuspjeha), Borojević (koji nije bio smioni strateg Conradova kova – pa mu neki čak sasvim uskraćuju epitet stratega – nego kruti metodičar) tvrdokorno se držao svog mandata izbjegavajući svaki nepotrebni rizik. Analize operacija za koje s pravom pretpostavljamo njegovo autorstvo ne pokazuju nikakve tragove fantazije ni hazardiranja. Njegova poznata uzrečica (apokrifna ili ne) “Bolje jedan uništeni bataljun, nego onesposobljena brigada” ukazuje na jednaku metodičnost kao i kod Cadorne. Metodičnost u kojoj se umijeće vojskovođe svodi na stvaranje pričuva i njihovu optimalnu uporabu (a ni to nije baš jednostavno!). Od prvog do zadnjeg dana rata na Soči Borojević se morao boriti s rastućim nedostatkom resursa (u odnosu na stalno rastuću premoć protivnika), pa zato s jedne strane ne čudi da je minimalne pričuve čuvao za “krpanje” pukotina koje bi tijekom talijanskih ofenziva nastale u “živom zidu na Soči” i nikako ih nije htio “investirati” u protuofenzivne akcije sumnjivog ishoda, bojeći se da će se naći u situaciji u kojoj osim strateškog povlačenja nema druge opcije – situaciji u kojoj u pitanje dolazi reputacija, pa čak i karijera. (Treba pogledati podulji spisak austro-ugarskih generala koji su razriješeni dužnosti zbog glamuroznih neuspjeha, kao npr. Borojevićev prethodnik na čelu 3. armije Brudermann, ili Potiorek, ili Auffenberg, ili samo zato što “nisu imali sreće”. Njih se nije “limožiralo”, kao u Francuskoj, ali ih se umirovilo po kratkom postupku, ili – u najboljem slučaju – stavljalo na “previšnje raspolaganje”.) No moguća je, pa i vjerojatna, kombinacija oba objašnjenja. Za poslovično hladnokrvnog Borojevića indikativna je njegova kolerična reakcija na umjereno optimističke prognoze njemačkoga izaslanika Glt. Kraffta v.

Dellmensingen o pripremanom proboju kod Kobarida (12. soškoj bitki): “To vam nikad

Georg VEITH, “Österreichische Armee im Weltkrieg“, rukopis, Kriegsarchiv, Beč.

Designiranog načelnika štaba miješane austro-ugarsko–njemačke 14. armije koja je i izvršila proboj talijanske fronte.

49

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

neće uspjeti! Nikad!” Očito tada (u rujnu 1917.) Borojević više uopće nije vjerovao da će se Talijane moći odsudno poraziti. Bilo kakav tračak optimizma, bilo kakvo stvaralačko traženje izlaza iz zaista mučne situacije, prešli su u fatalizam i mračnu odlučnost uporne obrane à outrance.

Glavna značajka takve obrane bili su obvezatni lokalni protunapadi čim neprijatelj uspije upasti u dio vlastitih linija. A upravo su ti lokalni protunapadi dovodili do većih gubitaka nego sami lokalni uspjesi protivnika; ne zbog toga što bi Talijani bili bolji ili fizički i psihički spremniji borci, nego zbog artiljerijske nadmoći neprijatelja kojom su pričuve određene za protunapad decimirane i prije negoli bi došle u dodir s neprijateljskim pješaštvom. Tako bi se pričuve «rastapale» u velikom broju malih protunapada umjesto da u obliku neke kritične mase na dijelu fronte preuzmu inicijativu i prisile protivnika na obranu (za koju – kako pokazuju proljetna ofenziva 1916. u Južnome Tirolu i 12. bitka – nije bio pripremljen ni moralno niti doktrinarno). No žrtve na vlastitoj strani čak su i uz takvu taktiku (ne može se govoriti o nekakvoj strategiji) mogle biti manje da je utrošeno više energije i materijala na izradu dovoljno guste mreže obrambenih crta, s dovoljno velikim zaklonima (otpornim na bombardiranje) za interventne trupe, ali u sveopćem sumraku Monarhije, uz silne teškoće kadrovske popune borbenih i tehničkih jedinica, oskudicu u tehničkim sredstvima (bušilice, pionirski eksploziv, građevni materijal itd.), a dijelom i organizacijske nedostatke, na Soči se ni izdaleka nije moglo postići ono što je postignuto na zapadnoj fronti (gdje su tek tenkovi nakon četiri godine rovovskog rata uspjeli napraviti pomak na fronti).

U nastavku će biti navedeno nekoliko konkretnih stručnih prigovora iznesenih na rigidno vođenje obrane na Soškoj fronti. a) Utvrđivanje obrambene linije, opća malodušnost, neprimjerena uporaba topništva, neposluh. Izvor: GdI Afred Krauss, Die Ursachen unserer Niederlage, Lehmanns Verlag, München 1920., 175. ff.

Početkom svibnja 1915. Zapovjedništvo je (balkanskih snaga, op. a.) obaviješteno da će u slučaju rata s Italijom nadvojvoda Eugen morati preuzeti i zapovjedništvo jugozapadne fronte. Tamo su sada samo slabe snage, pučki ustanak i marš-formacije, a u graničnom području se po nalogu AOK-a izvode fortifikacijski radovi. Utvrđena linija proteže se od mora po zapadnom rubu Doberdobske visoravni do ušća Vipave, zatim uz Soču do Goriškog mostobrana, pa opet uz Soču do Tolminskog mostobrana i opet Sočom do Koruškog lanca, pa prema Tirolu (ispušteno). Zapovjedništvu je naređeno da izradi operacijski plan protiv Italije. Za njegovo ostvarenje na raspolaganje mu se trebalo staviti: - trupe koje već stoje uz granicu, - cijelu 5. armiju (minus najnužnije sile uz srbijansku granicu). Za obranu od eventualne srbijanske invazije će u Srijem stići (3 op. a.) novoformirane njemačke divizije, - austro-ugarsku 3. armiju, koja će zajedno s jednom njemačkom armijom biti iskrcana uz Savu kod Ljubljane, - jednu armijsku skupinu u Koruškoj i - jednu posebnu skupinu u Tirolu.

Predloženi operativni plan polazio je od toga da su raspoložive snage u odnosu na talijansku vojsku preslabe za čistu ofenzivu, i da u fazi koncentriranja neće biti moguće postići nikakve taktičke prednosti. Zbog toga bi bilo najsvrhovitije 5. armiju rasporediti u Hrvatskoj, južno od Varaždina, glavninu (3. i njemačku armiju) u Ljubljanskoj kotlini, a korušku skupinu uz Dravu.

Granične trupe bi se trebale – uz borbu zalaznica – povlačiti (temeljito uništavajući ceste i željeznice) i postupno Talijanima prepustiti cijeli Kras, Goricu i Trst. Tek kad Talijani prijeđu Kras, trebao bi uslijediti generalni protunapad s ciljem njihova uništenja.

50

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

No ako se ne želi prepustiti niti pedalj zemlje i napad odbiti na Soči, mora se tamo prihvatiti odlučujuću bitku. U tom bi slučaju sve raspoložive snage trebalo prebaciti na pripremljene obrambene linije. U AOK su se odlučili za prvu varijantu, koju je Zapovjedništvo balkanskih snaga označilo učinkovitijom i odlučujućom. Počele su pripreme za prebacivanje 5. armije.

Tada je došla naredba da se jednu (57., op. a.) diviziju pošalje na Soču. Opet se dakle prešlo na usitnjavanje snaga. Tu se diviziju – kako se poslije saznalo – raspodijelilo uzduž cijele fronte od mora do Koruške! Neposredno prije najave rata AOK je izmijenio svoje namjere – Talijane je trebalo zaustaviti na Soči, pa se zbog toga 5. armiju mora prebaciti na Soču, a VII. korpus u Korušku! Tako su trupe opremljene i uvježbane za brdski rat došle na ravniji teren oko Gorice, a nizinske trupe VII. korpusa u teško brdsko područje. Iz tog je razloga uskoro zatim trebalo uz velike teškoće obaviti zamjenu, nakon što su izgubljeni neki važni brdski položaji (Krn i lanac Krn-Vršič, op. a.). Osim VII. korpusa na raspolaganje su stavljena i dva armijska zapovjedništva: 1. i 3. armije. Zapovjednik 1. armije (GdK Dankl) preuzeo je zapovjedništvo obrane Tirola (u Innsbrucku, a poslije u Bozenu, op. a.), a nekadašnji zapovjednik 3. armije (GdI Borojević) ono 5. armije u Ljubljani (od jeseni u Postojni, op. a.).

Transport trupa počeo je tek na dan najave rata 24. svibnja. Idućeg dana je zapovjedništvo 5. armije počelo s radom u Ljubljani.

Talijani su odmah prešli granicu, ali su, na sreću, napredovali vrlo oprezno. Gorički mostobran su branile samo slabe marš-formacije. Talijani su već 26. otvorili vatru iz teške artiljerije na Sabotin, desni oslonac mostobrana. Vijesti koje su 26. navečer i u noći na 27. stigle u Petrovaradin ukazivale su na to da vlastitim trupama jaka vatra nanosi teške gubitke. Vidjelo se da zapovjedništvo 5. armije računa s gubitkom mostobrana, a time i cijelog položaja i da razmišlja o povlačenju. Uopće se nije govorilo o vlastitom teškom topništvu, njegovoj primjeni i učinku. Budući da sam stekao dojam da ga se ne koristi na svrhoviti način, odlučio sam (27., tijekom vožnje u Maribor) u Goricu poslati vrlo sposobnog artiljerijskog referenta Zapovjedništva, potpukovnika Richarda Körnera v.

Siegringen , s nalogom da sve raspoloživo teško topništvo upotrijebi za suzbijanje napada na mostobran. Potp. v. Körner je još u noći na 28. otputovao prema odredištu; na putu /iz Gorice/ za Ljubljanu naišao je na tešku artiljeriju u povlačenju, među ostalim i na jednu bateriju mužara 305 mm, naredio im da se odmah vrate i već 28. ili 29. otvorio vatru iz te baterije. Već prvi projektili koji su doletjeli do Talijana (na kolodvor u Krminu, op. a.) ohladili su im žudnju za Goricom u tolikoj mjeri da su odustali od daljnjeg napada.

Mostobran je spašen. Potp. v. Körner prihvatio se tada svog drugog zadatka i organizirao artiljerijsku obranu Gorice, koristeći pritom flankirajuću vatru s Kuka. Tu svoju zadaću riješio je tako uspješno da je nadvojvodi kod njegova prvog dolaska u Goricu mogao javiti da se Sabotin sada više ne može napasti! Taj iznimni časnik je, nažalost, uskoro postao žrtva jedne protivničke granate.

Prvi dani i tjedni rata bili su vrlo napeti. Naše trupe iz Srijema pristizale su tek vrlo polako. U prvim danima lipnja u odsjeku Gorica bila je samo 58. divizija. Tada je 2. lipnja stigla vijest iz zapovjedništva 5. armije da u noći na 3. VI. namjerava poduzeti napad kako bi granice mostobrana pomakla prema naprijed. Budući da taj pothvat nikako nije mogao biti propisno pripremljen, a ni snage nisu bile dovoljne za držanje gotovo dvostruko dulje

Brata kasnijeg austrijskog predsjednika Theodora Körnera.

51

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

linije (a i toliko povoljni učinak flankiranja bio bi izgubljen), Zapovjedništvo JZ fronte je interveniralo i zabranilo napad.

Od tada je slabo zaposjednuta fronta uspješno odolijevala nadmoćnim talijanskim napadima. Gdje god su napali, Talijani su u najboljem slučaju mogli postići samo neznatne uspjehe. Do kraja prve godine vodile su se 4 teške bitke na Soči. Koliko god slabo naše fronte bile zaposjednute, uvijek je uspjelo u Tirolu i Koruškoj izdvojiti pojedine bataljune i poslati ih na Soču i tamo ih – u slučaju nužde – i upotrijebiti. Da je Cadorna samo jednom skupio hrabrosti da sa svojom ogromnom nadmoći oštro napadne na cijeloj fronti, sve herojstvo naših soških boraca bilo bi uzaludno, naša bi fronta bila razbijena. No ovako je dolazilo samo do jakih lokalnih napada na Doberdobsku visoravan, ili Gorički, ili Tolminski mostobran. Tim prostorno ograničenim napadima u mnogo valova (koji su znali trajati i tjednima), naše su se odlične trupe – zahvaljujući svojoj izdržljivosti i nadmoći u borbi prsa u prsa – uvijek uspješno oduprle. Jedino je talijanska teška artiljerijska vatra remetila pobjedonosno raspoloženje naših trupa i nanosila im teške gubitke. Zbog stjenovitog tla na kojem su rasprskavajuće granate proizvodile mnoštvo krhotina, rane su bile iznimno teške. Već tijekom prve bitke teško se osjetilo djelovanje neprijateljske artiljerije. Budući da nas je zapovjedništvo 5. armije obavijestilo da su položaji dobro utvrđeni, pritužbe zbog fatalnog učinka neprijateljskog topništva su me iznenadile. Odmah sam poslao jednog pionirskog časnika i on mi je javio da poljske utvrde ništa ne pomažu protiv artiljerijske vatre, budući da su rovovi vrlo plitki, prsobrani od naslaganog kamenja, pa svaki pogodak ima multiplicirani učinak zbog krhotina kamenja koje leti u svim smjerovima i uzrokuje tako teške rane. Nema vreća s pijeskom, ni alata za lomljenje kamena, a osim toga je vodstvo radova za utvrđivanje centralizirano bez obzira na podjelu fronte u odsjeke, a njime je zadužen glavni inspektor tehničkih trupa, pridijeljen zapovjedništvu 5. armije, tako da između vođenja borbenih akcija i radova na utvrđivanju nema nikakve koordinacije. Takva je situacija bila u suprotnosti s najosnovnijim pravilima vođenja.

Posljedica izvještaja bila je naredba upućena zapovjedništvu 5. armije, da se odsjeke utvrđivanja uskladi s borbenim odsjecima, a vođenje radova prenese na trupne zapovjednike; tehnički časnici samo su njihovi pomoćnici. Na frontu su poslane vreće za pijesak i alat za lomljenje kamena, s nalogom da se rovove ukopa u stjenovito tlo. Dan je i nalog za nabavu rudarskih bušilica. No 5. armija se usprotivila toj naredbi!

Krajem srpnja pošli smo nadvojvoda i ja na frontu. Zaustavili smo se u Ljubljani i tamo se zapovjednik 5. armije izjasnio protiv primljene naredbe da se poprave utvrđenja i prodube jarci (citat na str. 180., op. a.). Vrativši se u Maribor, postigao sam da se opozove glavnog inspektora tehničkih trupa, koji je Borojevića uvjerio da se u živom kamenu pod neprijateljskom vatrom ne mogu kopati rovovi. Osim toga je VII. korpusu (na Doberdobskoj visoravni) upućen iznimno sposobni pionirski časnik. Radovi na utvrđivanju su se intenzivirali i rovovi su uskoro postali mnogo dublji.

Kad je poslije na Kras stigao III. korpus, pod energičnim zapovjednicima radovi su ubrzano napredovali, tako da je nakon mjesec i pol sam Borojević javio: ‘Zapovjedništvo III. korpusa je radove na utvrđivanju organiziralo tako uzorno da se postiglo značajna poboljšanja. Streljački rovovi su posvuda pod utjecajem svih zapovjednih razina miniranjem ukopani duboko u stijenu.’ Dakle, ipak je bilo moguće!

Zapovjedništvo JZ fronte moralo je i poslije postupati protiv očitog neposluha i pasivnog otpora zapovjednika 5. armije. Samo zapovjednik (tu Krauss aludira na nadvojvodu Eugena, op. a.) može podređene prisiliti na poslušnost. Nažalost, za to je manjkala nužna jaka, gospodareća, ako treba i bezobzirna volja. No ipak je zapovjednik armije upozoren na svoju neposlušnost i njezine posljedice. U Teschenu su se na nižim razinama veselili da se 52

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

jednom pokazalo zube i tom generalu koji je /na sjevernoj fronti/ bio neposlušan i u odnosu na AOK, ali on je našao zaštitu kod Conrada, koji ga je – unatoč drugačijim mišljenjima i raspoloženju trupe – visoko cijenio kao zapovjednika armije. Ja sam uvijek, pa i na mjerodavnom mjestu, izražavao mišljenje da je vodstvo na Soči u pogrešnim rukama, da naše trupe na Soči ne pobjeđuju zbog vodstva armije, nego usprkos tom vodstvu. Kasnije, mnogo kasnije to je mišljenje prihvaćeno i u AOK, ali nije bilo odlučnosti da se provedu temeljite promjene. b) Uporaba pričuva. Izvor: GdI Ludwig v. Fabini, “Die Kämpfe um die Hochfläche von Bainsizza in der 10. Isonzoschlacht vom 12. bis 30. Mai 1917.“, MWM (MilitärWissenschaftliche Mitteilungen), V/1933., str. 335. ff.

Bit Fabinijevih prigovora nepravilno je disponiranje pričuvama od strane Borojevića (komu Fabini prigovara i nekontrolirane verbalne “izljeve temperamenta” prema divizionerima koji su junački branili kotu 383, Kuk i Vodice); prvo ih ni na najurgentnije traženje nije dao, da bi ih nakon pada Kuka (zbog nedostatka svježih snaga) najednom poslao i više nego je traženo, ali uz zabranu uporabe za protunapad kojim bi se vratilo Kuk! Fabini tvrdi da su nakon pristizanja 24. i 48. divizije na raspolaganju bile dovoljne sile za protjerivanje Talijana, ali da ih se nije smjelo uporabiti za protunapad, nego samo za učvršćenje obrane. Fabini misli da bi možda prisutnost Borojevića u zoni borbi i mogućnost izravne razmjene mišljenja s korpusnim zapovjednicima (XXIV. i XVII. korpusa) bile mogle otkloniti njegove rezerve prema protunapadu, ali Borojević je bio nedostupan u Postojni, a događaje je pratio na karti!

Poznato je da je Conrad u svojim prognozama za 1917. upozorio da će Talijani svoje napade proširiti s Krasa i ulaza u Vipavsku dolinu i na Banjšice10, ali Borojević to – fiksiran na Kras, a i inače u lošim odnosima s Conradom – očito nije htio vjerovati, i u početnoj fazi 10. bitke na sve je talijanske akcije na srednjoj Soči gledao kao na diverzije, čuvajući sve pričuve za eventualnosti na Krasu – sve dok nije bilo prekasno! Da se suglasio s protunapadom na Kuk, taj bi vjerojatno uspio i 10. bi bitka bila – unatoč užasnim talijanskim gubicima – potpuna austro-ugarska defenzivna pobjeda. Budući da nije dopustio oslobađanje Kuka, Talijani su ga imali vremena utvrditi i od njega stvoriti artiljerijsku bazu za osvajanje Banjšica u 11. bitki. Svi se Borojevićevi biografi uglavnom slažu da je – kad je jednom oblikovao nekakvo mišljenje – bio nedostupan za tuđe argumente i tvrdokorno ustrajao na svom stavu (baš kao i Cadorna). c) Naredba za uzmak na Trnovsku visoravan (11. bitka). Izvor: L. Galić, Tolminsko mostišče, I. dio, Tolminski muzej 2005., 133. ff.

Navečer 22. kolovoza 1917. Borojević je suradnicima dao do znanja da se trupe treba potpuno povući s visoravni Banjšice – Sv. Duh, i to na Trnovsku visoravan, s druge strane Čepovanskog koridora. Petnaesti korpus na Kalsko-lomskoj visoravni morao se povući na crtu tek par kilometara udaljenu od Idrijce, a XXIV. korpus na jugu osloniti na Sv. Gabrijel.

Načelnik operativnog odjela puk. A. v. Pitreich uspio je postići da se izvršne naredbe ne pošalju odmah, nego da se pričeka sljedeće jutro, no kako ni tada nije bilo optimističkih vijesti, naredbe su razaslane 23. nakon 9 sati. Povlačenje je trebalo uslijediti u noći na 24. kolovoza. S naredbom su se složili i ZJZR (Zapovjedništvo jugozapadnog ratišta) i AOK. No s naredbom se nije slagao podmaršal L. Goiginger11, zapovjednik sjevernog dijela fronte 10 ÖULK, VI., 105.-106.: citat Conradovih prognoza i naredbe upućene 5. armiji (mobilna art. grupa u Tolminu).

11 Ludwig Goiginger, jedan od najboljih austro-ugarskih trupnih zapovjednika u Svjetskom ratu; vitez vojnog Reda M. Terezije. Jedini zapovjednik korpusa koji je postigao uspjeh (Montello) u ljetnoj bitki na Piaveu 1918. godine. Umro u Grazu 1931. godine.

53

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

XXIV. korpusa, jer trenutna situacija nije bila tako loša da bi opravdavala dalekosežne teške posljedice naređenog povlačenja. Nakon konzultacija sa zapovjednicima oba tangirana korpusa predloženo je zapovjedništvu 5. armije da se povlačenje izvede najprije na međuliniju na samoj Banjškoj visoravni (s osloncem na teško prohodni brdski lanac Lokovca), pa tek ako to ne bi bilo dovoljno, onda na naređenu liniju. Glavni je argument bilo nedopustivo ugrožavanje Tolminskog mostobrana (koji je trebao poslužiti upravo kao odskočna daska za proboj talijanske fronte u 12. bitki) i gubitak Čepovanskog koridora, glavne rošadne cestovne veze između Vipavske doline i Tolmina. Borojević je prijedlog (iznimno) prihvatio. Kasniji su događaji pokazali da je inicijativa podmaršala Goigingera bila spasonosna, a da bi naređeno povlačenje bilo fatalno. d) Propusti pri progonu Talijana u 12. bitki. Izvor: L. Galić, Tolminsko mostišče, 173. ff.

Kolosalni proboj talijanske fronte u 12. bitki izvršile su austro-ugarske i njemačke elitne jedinice iz miješane 14. armije; u prva 24 sata pregažene su tri talijanske obrambene linije za koje se držalo da su neosvojive, 27. listopada savezničke su jedinice već bile na rubu Furlanske nizine, a 28. ušle su u Udine. Istoga dana popodne trupe 2. soške armije ušle su u oslobođenu Goricu (1 bataljun karlovačkog 96. puka na čelu). Dana 29. listopada saveznici su izbili na srednji tok Tilmenta i upravo tu (oko Codroipa) dolazi do grešaka koje bi se – kad ne bi imale sudbonosne posljedice – moglo nazvati panoptikumom ljudske gluposti i niskih nagona: Borojevićeva 2. armija (1. je beznadno zaostala), umjesto da energično progoni talijansku 3. armiju koja se manje-više nesmetano i u dobroj formi povlači prema mostovima kod Latisane, hrli prema Codroipu i Udinama u trci za bogatim plijenom. Ali Udine i Codroipo su već zauzele jedinice 14. armije i dolazi do sporova u kojima AOK i ZJZR – sada kad je 14. armija izborila veliku pobjedu – očito prkosno pokušavaju i Borojevićevim armijama (inače malo zaslužnim za proboj) osigurati dio plijena u Udinama i okolici. Zbog toga će talijanska 3. armija (ali bez dijela teške opreme) moći umaknuti preko Tilmenta i desetak dana poslije na Piaveu pružiti otpor bez kojega bi saveznici sigurno produljili ofenzivu sve do Etscha (Adige), ili čak Mincia. Vojskovođa inače toliko svojeglav i neposlušan kao Borojević sigurno bi se mogao oduprijeti (to ne bi bilo prvi put!) zahtjevima iz nadređenih zapovjedništava i koncentrirati sve svoje snage za progon 3. armije – da je samo htio! Elementarna vojnička logika tražila je da se protivnika na uzmaku nesmiljeno progoni, posebno kad je to protivnik koji je u 29 mjeseci rata upravo na Krasu prouzročio tolike žrtve. U obranu Borojevića iznosi se tvrdnja da se trupe koje su 29 mjeseci bile u upornoj obrani nije samo tako moglo transformirati u ofenzivnu falangu.

No pritom se zaboravlja da su obje soške armije imale gotovo mjesec dana da se pripreme za ofenzivu12, da je bilo relativno jako malo jedinica koje su zaista svih 29 mjeseci bile na Krasu, a da je veći dio jedinica relativno nedavno stigao s drugih bojišta (na kojima je rat bio pokretan) i da stvarni problem nije bio u mobilnosti trupa, nego mentalnoj i fizičkoj mobilnosti štabova i elastičnosti logistike!

No to nije jedino što se s pravom predbacuje Borojeviću; dok je zapovjedništvo 14. armije praktički slijedilo svoje trupe13 i stalno bilo u kontaktu s prethodnicama, i Borojević i oba zapovjednika armija i nadalje su bili u svojim sjedištima (Postojni, Logatcu i Sežani), bez kontakata s trupama. Zapovjedništvo 14. armije ubrzo po prodoru predložilo je AOK da dio (za progon nepotrebnih) divizija obje soške armije najhitnije pošalje Conradu u Tirol, kako bi on mogao prodorom iz Južnoga Tirola prema jugu odrezati uzmak Talijana preko 12 O tim pripremama opširno u: ÖULK, VI., 505 ff.

13 O. v. Below bio je sa štabom već 29. listopada u Čedadu (Cividale), a idući dan u Udinama.

54

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

Venetske ravnice; poslane su mu (i to sa zakašnjenjem!) dvije istrošene divizije pučkog ustanka14! Očito je proradio poslovični rivalitet među višim i najvišim austro-ugarskim zapovjedništvima, a pritom je nemalu ulogu igralo i latentno neslaganje Conrada i Borojevića.

O vrlo čudnom odnosu dvora i AOK prema Nijemcima (bez kojih ne bi došlo ni do bitke niti do u cijeloj dotadašnjoj povijesti ratovanja jedinstvene pobjede) nakon izbijanja saveznika u Furlansku nizinu, vrlo indikativne podatke navodi njemački opunomoćeni general pri AOK August v. Cramon u svojoj knjizi Unser Österreich-Ungarischer Bundesgenosse im Weltkrieg (Mittler, Berlin 1920.), a još su porazniji navodi u kultnom djelu Der Durchbruch am Isonzo I/II (Konrad Krafft v. Dellmensingen, Stalling Verlag, Berlin 1926./8.) i u (kasnije citiranom) dnevniku generala Otta v. Belowa.

Pa kad su napokon i soške armije prešle Tilment i nastavile progon u smjeru zapada, pokazao se nedostatak volje i energije da se neprijatelju nanesu što veći gubici. Zakazala je i logistika, tako da su Borojevićeve prethodnice na Piave izbile samo s osobnim naoružanjem: topništvo je (s iznimkom manjeg broja poljskih baterija, ali bez streljiva!) uglavnom beznadno zaostalo, a isto tako i pionirski materijal (za postavljanje mostova). Užasan primjer rasula (ili nečeg još gorega…) pokazuje sudbina dva bataljuna 92. puka (iz sastava 29. divizije, XXIV. korpusa 2. soške armije). Gen. v. Below je, doduše, 11. studenoga za svoje trupe suspendirao sve daljnje individualne pokušaje forsiranja Piavea, no ta su dva bataljuna iz Borojevićeve skupine armija ujutro 16. studenoga, nakon kratke artiljerijske priprave, s nekoliko pontona prešla na desnu obalu Piavea kod San Bartolomea (samo 12 km od Trevisa!) i probila se do Fagaréa, ali su onda po nečijoj naredbi ostavljeni bez pomoći i elementarne opskrbe, pa su se njihovi ostaci (Talijani su protiv njih morali poslati više od jedne brigade i pretrpjeli su iznimne gubitke), odsječeni od rijeke, bili prisiljeni predati nakon nekoliko dana. Nitko nikad nije pozvan na odgovornost, iako je to nedjelo imalo sva obilježja izdaje!15 e) Epizoda s mostom kod Madrisia 30. listopada/1. studenoga 1917. Izvor: GdI Alfred Krauss, Die Ursachen unserer Niederlage, 232. ff. … Tada nam se (pri traženju intaktnih mostova preko Tilmenta, op. a.) još dalje na jugu nasmiješila sreća, koju se nažalost zbog osobnih motiva nije iskoristilo. O tome izvješćujem na temelju informacija dobivenih od izravno involviranog zapovjednika, podmaršala L. Goigingera.

Kad su Nijemci (14. A, op. a.) jurišali preko Udina, zatekli su samo krhotine talijanske 2. armije u uzmaku, a te nisu više pružale nikakav ustrajni otpor. Druga soška armija, koja se trebala nastavljati prema jugu, zaostala je u teškom brdskom području kojim je morala proći. Zapovjedništvo 14. armije se uz takvu situaciju naravno nije moglo kruto držati granica svoje operativne zone; njegova se lijeva kolona probila preko demarkacijske linije u smjeru Codroipa. Zapovjedništvo se stoga odlučilo svojim lijevim krilom zaokrenuti ulijevo (to jest prema jugu, op. a.), kako bi prodrlo u pozadinu talijanske 3. armije vojvode od Aoste, koja se još uvijek odupirala puno istočnije. No zapovjedništvo skupine armija Borojevića htjelo je pristati na to samo ako se svaka jedinica 14. armije koja prijeđe crtu razgraničenja podredi njemu, a to zapovjedništvo 14. armije, dakako, nije moglo prihvatiti.

Moram reći da nisam razumio i ni dan-danas ne razumijem cijelu stvar. Ja bih u takvoj situaciji vraga pitao za mišljenje neko zapovjedništvo toliko udaljeno od fronte (Borojevićev 14 U Tirol su poslane 21. SchD. i 106. LsD. 15 Vidi H. v. LICHEM, Gebirgskrieg 1915-1918, sv. III., Athesia, Bozen 1982., 301.; ÖULK, VI., 668., kao i pripadni kartografski prilog VI., 31.

55

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

štab je još uvijek bio u Postojni, op. a.) i naredio bih i postupao po vlastitoj prosudbi i na vlastitu odgovornost.

No unatoč svemu, ni tada nas još sreća nije napustila. Desnokrilna skupina 2. soške armije sastojala se iz 3 divizije. Zapovjedništvo skupine zaostalo je daleko straga, no rangom najviši divizionar, podmaršal Ludwig Goiginger je skupinu koju su Nijemci potisnuli od široke ceste Udine – Codroipo, poveo dalje prema jugu. Prethodnici je uspjelo spasiti zapaljeni most kod Madrisia. Zapovjednik skupine je znao da je talijanska 3. armija još angažirana u borbama na istoku i odlučio je od osvojenog mosta po desnoj obali Tilmenta prodrijeti do /nepunih 12 km udaljenih/ strateških mostova kod Latisane i onemogućiti povlačenje 3. armije. Iako najviše zapovjedništvo nikad nije došlo na takvu jednostavnu, pa za to i genijalnu zamisao, sreća ju nam je po drugi put bacila u krilo. I po drugi put je trebala propasti zbog osobnih hirova istog visokog zapovjednika /tj. Borojevića/; navečer je jedan časnik iz Borojevićeva štaba došao do podmaršala Goigingera s naredbom da on /tj.

Goiginger/ s cijelom skupinom odmaršira prema Codroipu, koji je (još prije bitke, op. a.) bio određen kao cilj skupine. Na Goigingerovu primjedbu da su u Codroipu već Nijemci, časnik je rekao da Borojevićeva naredba vrijedi i u tom slučaju, i da skupina mora bezuvjetno krenuti prema Codroipu. Kakav je kobni utjecaj taj feldmaršal vršio na svoje podređene može se vidjeti po tome da je taj valjani general stvarno odustao od namjere marša prema Latisani i otišao prema Codroipu, gdje je upao u klinč s Nijemcima. Borojević je spasio talijansku 3. armiju. Mnogo kasnije saznao sam (a to je potvrdio i vladar jedne neutralne države) da taj jedan dan u opasnosti padanja u zarobljeništvo nije bio samo vojvoda od Aoste, nego i talijanski kralj. Tako se je teško osvetilo zadržavanje (na čelu skupine armija, op. a.) čovjeka čije su oskudne sposobnosti vođenja armije napokon spoznali čak i u AOK. Dok Krauss za taj kapitalni propust odgovornost pripisuje izravno i jednoznačno Borojeviću, ja sam sklon vjerovati da – ako je zaista u pitanju bio talijanski kralj – Borojević nije odluku donio sam, nego mu je bila diktirana iz Badena, izravno iz “Bourbonskoparmansko-saksonsko-klerikalne kuhinje”. Krauss je Borojeviću prigovorio i da se upravo on tvrdokorno suprotstavljao prebacivanju svojih (za progon Talijana nepotrebnih) divizija Conradu u Tirol, kojima bi ovaj probojem prema Vicenzi odrezao cijelu talijansku vojsku od ostatka Italije, čime bi Italija bila prisiljena na primirje.

Zanimljivo je da i M. Marjanović16 spominje Kraussovu knjigu, ali događaj opisuje prema članku iz rimskog desničarskog dnevnog lista Idea Nazionale od 8. kolovoza 1920. godine. Marjanović govori i o tome da je Borojević u progonu Talijana ustrajao samo do izbijanja na državnu granicu, a onda ga nastavio protiv volje, te da se razmišljalo i o njegovu smjenjivanju. Nažalost, Marjanović ne navodi izvor (ali to provjereno nije Krauss!). f) Kritike v. Belowa. Izvor: GdI Otto v. Below, dnevnik (F. Fadini, Caporetto dalla parte del vincitore – il Generale Otto v. Below e il suo diario inedito, Mursia, Milano 1992., 215. ff.).

Indikativni izvodi iz dnevnika: 25. X. – S odredima 1. austro-ugarske divizije (iz sastava 14. armije) na cestama oko Kanala naguravaju se i trupe iz 2. soške armije, tako da moramo tražiti intervenciju odozgor.

Shvaćajući da će se obje Borojevićeve armije sudariti s našim trupama u okolici Čedada, predlažemo AOK da višak Borojevićevih divizija i teško topništvo prebaci Conradu u Tirol.

Waldstätten to obećava.

31. X./1. XI. – Stalni sukobi s formacijama 2. soške armije, koje – umjesto da skrenu prema jugu /Latisani/ – tvrdoglavo nastupaju prema zapadu, miješajući se s našim

16 M. MARJANOVIĆ, Londonski ugovor iz 1915. godine, Izdavački zavod JA, Zagreb 1960., 438.

56

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

jedinicama. Svi se pozivaju na Borojevićevu naredbu da se napreduje prema zapadu, iako su tamo već trupe 14. armije!

5. XI. – Borojević svojim armijama zabranjuje napredovanje preko Tilmenta dok ne pristigne teško topništvo! Na pobudu v. Belowa, nadvojvoda Eugen intervenira, pa se progon ipak nastavlja i na jugu.

17. XI. – Odredi iz Borojevićevih armija su na donjem toku prešli na desnu obalu Piavea, ali bez topništva!

20. XI. – Transporti streljiva za 14. armiju kasne, jer ih ne propuštaju kroz sektor 2. soške armije (južno od Pordenonea).

21. XI. – Otto v. Below je utvrdio da obje soške armije zbog prometnih zastoja i lošeg planiranja uopće nemaju artiljerijskog streljiva.

Otto v. Below pokazao se oštrim kritičarom prilika u Austro-Ugarskoj: on spominje slabost i nesposobnost cara Karla koji nije u stanju osigurati distribuciju poljoprivrednih viškova iz Mađarske i Češke, zbog čega gladuju i stanovništvo Austrije i vojska, i samo traži izliku da se prekinu ofenzivne akcije na talijanskoj fronti. Porazna je njegova kritika austro-ugarskog vrhovnog zapovjedništva (AOK) koje se nakon izgona Conrada pretvorilo u dvorsku ispostavu punu beskarakternih, servilnih i nesposobnih karijerista.

Nekoliko riječi o vjerodostojnosti korištenih izvora: dok se o ÖULK nema što reći, jedan od glavnih kritičara, Alfred Krauss, ima reputaciju zagrižljivog polemičara koji nije previše izbirljiv u odabiru riječi i kvalifikacija, a ponekad i metoda. Iz sfere prosjeka izdigao se u 12. bitki kao zapovjednik I. austro-ugarskog korpusa, čije su se snage iz kotline Bovca vrlo brzo probile kroz brdoviti teren do Tilmenta i kao prve prešle na njegovu desnu obalu (antološka epizoda stvaranja mostobrana kod Pinzana, 4. studenoga 1917., s BH IR4 kao glavnim junacima). “Izumio” je prodor po dolinama dok su okolna brda još pod kontrolom protivnika, ali se pokazalo da nije u pitanju radikalno nova doktrina, nego slučajna koincidencija povoljnih okolnosti.

Autor je poznate knjige Das Wunder von Karfreit – Der Durchbruch bei Flitsch (Lehmann, München 1926.) U poslijeratnim godinama evoluirao je od nadnacionalnog c. i kr. časnika do njemačkog ultranacionalista. Imao je iznimno razvijenu sposobnost stvaranja neprijatelja i – u skladu s tim – nije bio popularan u krugovima nekadašnjih viših austrougarskih časnika. No iz ÖULK se ipak vidi da većina njegovih tvrdnji vezanih za Borojevića – formuliranih ovako ili onako – nije sasvim bez osnove. Spomenuti Fabinijev članak citira se i u ÖULK. GM Hugo Kerchnawe spada među priznate austrijske stručnjake za vojnu povijest, a bio je i jedan od suradnika u timu koji je napisao ÖULK. S obzirom na naslov ovog eseja potrebno je podsjetiti na žrtve (gubitke) koje je austrougarska vojska pretrpjela tijekom 29 mjeseci rata na Soči – neosporno glavnom poprištu rata s Italijom. U nastavku su navedeni brojčani podaci koji ukazuju na to da je na Soškoj fronti (80 km!) nastala 1/7 svih ratnih gubitaka Austro-Ugarske. Jesu li mogli biti manji?

Jesu li mogli donijeti veću korist? Koliko?

57

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

Tablica 1. Gubici austro-ugarskih i talijanskih snaga na Soškoj fronti (samo 5. armija, odnosno 1. i 2. soška armija - izvor: ÖULK) (M = poginuli, R = ranjeni, N = nestali, Z = zarobljeni, B = oboljeli)171819

.

1. bitka:

8800 M +R

1150 N + Z

?

(= 9950)

Talijani: 1494717

2. bitka:

7721 M

3. bitka:

>

26629 R

12290 N + Z

6400 B

(= 52540)18

Talijani: 41 866 (gubici do 3. VIII.)

8128 M

26088 R

7 192 N + Z

6000 B

(= 47408)

Talijani: 64 900

4. bitka:

3895 M

16444 R

5052 N + Z

8256 B

(= 33647)

Ta l i j a n i : 4 8 9 6 7 (gubici do 1.

XII)

3. + 4. bitka:

13738 M

46625 R

13794 N + Z

20646 B

(=94 803)

Ta l i j a n i : 116000 (ukupni gubici do 12.

XII.)

5. bitka:

485 M

1500 R

N/Z: ?

B: ?

(> 3500)

Talijani: 4000

6. bitka:

3719 M

19910 R

13829 N + Z

4377 B

(=41835)

Ta l i j a n i : 7 4 0 0 0 (cijeli VIII. mjesec)

7., 8. i 9. bitka: 8772 M

42118 R

21261 Z

2147 N

27377 B

(= 101675)19

cijela 1916.:

38269 M

168759 R

53761 N + Z

3 4 2 9 4 7 (=603776) B

podaci cijelu frontu!!

10. bitka:

7300 M

45000 R

23400 Z

>3000 N > 23000 B

(= 103000)

11. bitka:

10000 M

45000 R

30000 N + Z

20 000 B

(= 105000)

Talijani: 166000

12. bitka:

3953 M

18743 R

7509 N + Z

14600 B

(= 44805)

Ta l i j a n i : > 80 000 (talijanski u k u p n i gubici na JZF)

>

Ta l i j a n i : 78 000

za JZ Ta l i j a n i : 159 000 >

17 Talijani u ukupne gubitke nikad nisu uračunavali oboljele, a vjerojatno ni ranjene koji su podlegli u bolnicama u pozadini! (vidi Silvestri, Isonzo 1917).

18 Od 15. srpnja do 15. kolovoza.

19 Ukupni gubici južnog krila 5. armije u rujnu, listopadu i studenome 1915. (bez XV. korpusa). Gubitke XV. korpusa može se u tom razdoblju procijeniti na < 2 000 ljudi.

58

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

Zbroj poginulih u 12 soških bitaka: oko 62 300, a to je nešto više od polovice kumulativa 15.–17. (vidi sljedeću tablicu).

Treba međutim računati da su gubici gotovo dva puta veći, jer se umiralo i izvan “bitaka”.

Omjer između M i R je neto 1 : 4, bruto (ako se uzme i naknadno umrle u bolnicama: 1 : 2,6). Postotak nestalih (u zbroju N + Z) kreće se od 10 do 18. U “mirno” vrijeme ispad je u prosjeku bio > 500 ljudic (> 50 mrtvih) dnevno.

Facit: Ukupni gubici u 12 bitaka: oko 570 000. Tijekom 29 mjeseci na Soškoj fronti ukupno nešto više od 1 000 000, od toga: poginuli + umrli u bolnicama + umrli u zarobljeništvu + nestali mrtvi = 200...220 000 Tablica 2. Gubici na jugozapadnoj fronti – prema izvještajima armija (izvor: ÖULK) Godina

Poginuli

1915.

36 680

Odnos mrtvi : ranjeni 1:3

Ranjeni (br. slučaja) 110 480

Oboljeli (br. slučaja) 119 910

Nestali i zarobljeni 33 640

1916.

38 269

1 : 4,4

168 759

342 947

53 761

Kumulativ 15. + 16.

1917.

74 949

1 : 3,7

279 239

462 857

87 401

42 493

1 : 4,3

184 570

469 021

83 979

Kumulativ 15.–17.

12 soških bitakab

117 442

1 : 4,4

463 809

931 878

171 380

62 288

1 : 4,5

252 125

130 656

125 372

1918.

42 140

1 : 3,2

135 026

663 978

485 516a

Ukupni gubici

159 582

1 : 3,7

598 835

1 595 856

656 896a

Napomene: a – Ove brojke s visokom sigurnošću držim jako pretjeranim; danas se broj zarobljenih u 1918. godini (uključujući i one zarobljene nakon početka primirja!) procjenjuje na 330 do 360 tisuća. b – Zaključno do 30. listopada 1917. c – Sukobi patrola, manje borbene akcije, ofenzivno izviđanje, stalno talijansko topničko i zračno bombardiranje prvih crta i pozadine, nesreće (uključujući lavine) itd.

Citati iz ÖULK uz prigovore navedene pod a) ÖULK, II., 759. ff. … Slabljenje borbi nakon 26. srpnja dovelo je do toga da su ZJZR i AOK već počeli vjerovati da je druga bitka završila. Oba su zapovjedništva i dalje držala svrhovitim ustrajanje na do sada toliko uspješnoj obrani. No pritom je ekonomiziranje sa slabim snagama raspoloživim na JZ fronti postalo teško izvršivom obvezom, posebno nakon što je druga bitka tražila tako neočekivano visoke žrtve. Kako bi razmotrio mjere nužne za smanjenje tih žrtava, zaputio se GO nadvojvoda Eugen 29. VII. u zapovjedništvo 5. armije u Ljubljani i u zapovjedništvo VII. korpusa u Kostanjevici. GdI Borojević, a posebno Generalgenieinspektor FML Blénesi, zadužen vođenjem fortifikacijskih radova na Soškoj fronti, zastupali su mišljenje da se zaklone različite od sadašnjih /kameni zidići/ na Krasu ne može napraviti. No upravo je te zaklone nadmoćna talijanska artiljerija s lakoćom razarala, 59

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

čemu se pridružio i već naglašeni katastrofalni učinak rasprsnutog kamenja. Zbog toga je načelnik štaba ZJZR FML Alfred Krauss zatražio da se u kraškoj stijeni rovovi iskapaju eksplozivom. Pa iako su već i druga zapovjedništva na Soškoj fronti spoznala tu nužnost, do sada se zbog nedostatka vremena, bušaćih garnitura i radne snage, kao i zbog bliskog kontakta s neprijateljem, na tome nije moglo dovoljno konzekventno inzistirati.

Isto – uz prijedloge o aktivnoj defenzivi Što se tiče trasiranja prednjih borbenih linija na Doberdobskoj visoravni, nedostatak radi njihove obuhvaćenosti (izbočenih austro-ugarskih položaja od strane Talijana, op. a.) nije se mogao otkloniti dok god se ustrajalo na održanju Sv. Mihaela. Veliki utrošak sila do kojeg uvijek dolazi kod tako nepogodnog poteka fronte, moglo se kompenzirati samo brojnijim pojačanjima VII. korpusa. AOK, od kojeg je zatražena odluka, nije moglo dati nikakva obvezujuća obećanja, no bilo je spremno u skladu s mogućnostima udovoljiti naglašenim zahtjevima ZJZR za slanjem teške artiljerije koja bi brojem i učinkovitošću odgovarala talijanskoj. Tom su se obećanju priključili i DOHL (Deutsche oberste Heeresleitung - njemačko vrhovno zapovjedništvo) i austro-ugarska ratna mornarica. No ipak su teški topovi koji su pristizali idućih tjedana bili samo djelić željenih.

No u Kostanjevici se razmatralo i ofenzivnu akciju u svrhu sprečavanja neprijateljskog obuhvata kraškog bastiona; posebno je pomak južnog krila prema naprijed, otprilike do linije Ronchi – Bestrigna, bio uočen kao vrlo svrhovit. Zamisao se činila posebno privlačnom, jer bi se time zadobilo teren na kojem se lako iskapaju streljački rovovi. No nakon što je Borojević objasnio da bi pored upravo pristižuće 8. divizije za takvu akciju trebao još 4 svježe divizije, plan je zbog nedostatka snaga propao… ÖULK, III., 347. ff. … preostalo je samo jedno: napadaču angažiranjem i zadnjih snaga osporiti svaki pedalj dragocjenog bojišta. No – općenito gledajući – ni to se nije trebalo raditi u čistoj obrani. Mogući protunapadi u svrhu olakšanja, poduzeti s pogodnih odsjeka fronte, mogli su u danim uvjetima osjetno štetiti napadačevim snagama, ojačati vlastitu obranu i stvoriti povoljnije uvjete za nju. To tim više što je situacija na Doberdobskoj visoravni – kako je nadvojvoda Eugen već krajem srpnja naglasio u svom izvještaju AOK – iz više razloga upravo izazivala takav zaključak. Na tom se dijelu bojišta trasa obrambenih linija pokazala krajnje nepogodnom, jer je koncentrirana paljba neprijateljske artiljerije mogla djelovati na oba njezina boka i u pozadinu. Jest da se u nastavku borbi (2. bitka, op. a.) napuštanjem posebno izloženih položaja između Sv. Martina i Vermegliana izbočina ponešto smanjila i sada je tekla od ušća Vipave preko zapadnih obronaka Sv. Mihaela i zapadno od Sv. Martina prema koti 118 (Mte dei sei Busi, op. a.), čime se uštedjelo sile i ispred fronte ostavilo prema zapadu stršeći obronak Krasa, koji je neprijatelj lako mogao obuhvatiti. No time se ni izdaleka nije smanjila opasnost od neprijateljske koncentrirane paljbe. Štoviše: neprijateljskom je topništvu u ravnici na nadvisujućem rubu visoravni postalo moguće postavljanje povoljnih izvidnica s uvidom u unutrašnjost visoravni. … Zato se razmatralo i eventualno popravljanje obrambene linije protunapadom s ograničenim ciljevima. Već je u kolovozu zapovjedništvo VII. korpusa /nadvojvoda Josip/ zatražilo lokalizirani protunapad kojim bi se obrambena crta pomakla na liniju Ronchi – Bestrigna. Tada je ZJZR na bazi te ideje od zapovjedništva 5. armije zatražio izvještaj o snagama koje bi mogle biti potrebne za takve protuudare s ciljem poboljšanja fronte na Krasu i Goričkom mostobranu. U obzir su dolazile tri mogućnosti u različitim smjerovima i s različitim potrebnim efektivima.

Prodorom na južnom krilu, preko Tržiča /Monfalcone/, moglo bi se protjerati protivnikovu artiljeriju koja je flankirala Kras, vlastitu frontu izravnati, južnom krilu omogućiti ukopavanje u mekoj nizinskoj zemlji, pa čak i zahvatiti s boka neprijatelja koji bi napadao 60

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

sjevernije. Napad u smjeru: Zagrad – Zdravščina mogao bi Talijane s ruba Doberdobskog krasa odbaciti natrag na Soču. Pothvatom iz Goričkog mostobrana moglo bi se eliminirati neprijateljsko flankiranje iz smjera Goričkih brda i branitelje mostobrana osloboditi od stalne prijetnje s leđa.

S obzirom na opću situaciju, proboj preko Tržiča bi bio najisplativiji. Za njegovo bi izvođenje – osim potrebne artiljerije i tada upravo pristigle 8. divizije – bila potrebna još jedna intaktna divizija. Ali GdI Borojević je unatoč navedenim prednostima koje bi pomak lijevog krila donio, imao primisli zbog bojazni da bi u gusto obrasloj, nepreglednoj ‘talijanskoj kulturi’ upravljanje trupama u borbi bilo previše otežano. Najviše na što bi on pristao bio je prodor iz Goričkog mostobrana, za čije bi provođenje međutim trebalo barem 5 svježih divizija, koje – dakako – nisu bile na raspolaganju. U stvari, tom ustrajnom, tvrdom, bezobzirnom vojskovođi bilo kakav elastičniji, pokretniji način borbe mnogo je manje odgovarao od nepopustljivog ustrajanja na svakoj stopi terena. Pri takvoj vrsti vođenja borbe onda je uglavnom i ostalo, sve do 12. bitke. ÖULK, VI., 433. ff. … Činjenica da su Talijani u 10. bitki navalni prostor proširili sjeverno do Kanala, prisiljavala je /zapovjedništva/ da se tom prostoru dodijeli povećani značaj. Do tada se području koje obuhvaća visoravan Banjšice – Sv. Duh i Bate pridavao nedovoljni značaj.

Tim je naglašenije sada bilo traženo njegovo ubrzano utvrđivanje. Pustoš tog kraškog terena, oskudna cestovna mreža i bezvodnost stvarali su ozbiljne brige. Trebalo je savladati silne teškoće da bi se sada značajno povećanim snagama uopće omogućilo boravak na tom zabitnom području. Treba istaknuti novu cestu od Trebuše prema Čepovanu. Osim toga, obrambene mjere bile su vrlo manjkave: posebno se položaje između Deskla i Vodica, koji su zauzeti tek tijekom 10. bitke, moralo sasvim nanovo izgraditi, i to pod pogledom neprijatelja, koji je s hrpta Kuka i kote 652 /Vodice/ imao pregled nad cijelim terenom. Zbog toga je razumljivo da se razmatralo pitanje otimanja tih uzvisina Talijanima. AOK je od Borojevića zatražilo odgovarajuće objašnjenje; GO Borojević je međutim u svom iscrpnom izvještaju od 16. VI. odvraćao od takvog pothvata: za njega bi bile potrebne barem dvije svježe divizije i značajno pojačanje topništva, a te snage on ne može izdvojiti iz svojih efektiva… Tom je prigodom Borojević iznio i svoje mišljenje o mogućim ciljevima sljedećeg neprijateljskog napada: Talijan, kao i do sada, namjerava osvojiti Trst. To nastojanje ni idući put neće biti ograničeno samo na najkraći smjer preko Komena i Grmade. Diverzivni će napadi uslijediti na sektoru Deskle – Sv. Gora, eventualno i još sjevernije – na liniji Krn – Tolmin. U skladu s takvim razmišljanjem on je rasporedio i svoje snage: ‘Te snage nam daju nadu u daljnje izdržavanje; no one nas – s obzirom na neprijateljsku premoć – nipošto ne osposobljavaju za inicijativne akcije većega stila.’ Iz tih se riječi potpuno jasno vidi da se zapovjednik soške armije tijekom dvije godine duboko uživio u ulogu branitelja koji pasivno iščekuje, i da iz različitih razloga nije bio nimalo sklon umijeću manevra.

Tako je i prijedlog o ‘udarcu iz parade’, trenutnom protuudaru nakon prvog odbijanja neprijateljskog napada, planu koji su razmatrali zapovjednici na Komenskoj visoravni još prije 10. bitke, kod Borojevića naletio na glatko odbijanje. U skladu s takvim načelnim stavom, GO Borojević je oklijevao dati suglasnost i za protunapad na obali20 (koji je onda ipak 4. lipnja uspješno izveden, op. a.). …

GM Hugo Kerchnawe, “Der Ausklang des Kriegsjahres 1915”, MWM, IX/X, 1932., 891. ff.

20 O tom protunapadu (čiji paralizirajući učinak na neprijatelja, nažalost, nije bio uočen) Capello (Note di Guerra, II., 63.) je napisao: “Za nas je bila sreća da se neprijatelj zadovoljio samo s ponovnim zauzimanjem izgubljenih položaja. Da su nastavili s napadom, Austrijanci bi sigurno stigli do Soče.” Zbog toga taj protunapad Silvestri ispravno naziva “malim Kobaridom” (aluzija na proboj tal. fronte u 12. bitki).

61

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

… (Radi se o 3. bitki, op. a.) Maksimalno 130.000 pušaka (137 i pol bataljuna) branitelja u potpunosti je u 18-dnevnom hrvanju održalo svoje položaje protiv 340.000 napadača, iako su Talijani uporabili ne samo mnogo jaču artiljeriju s još više streljiva nego u prvim dvjema bitkama, nego i – a to pokazuju i njihovi gubici – napadali s mnogo većom energijom. Talijani svoje gubitke navode sa 67.000 … od čega na mrtve i ranjene otpada jedva nešto više od 60.000 ili 19..20% ukupnog broja boraca. Dnevni prosjek krvavih (to jest M + R, op. a.) gubitaka je dakle jedva 1,5% ... No ipak je branitelj u postocima izgubio mnogo više nego napadač, iako su apsolutni gubici bili manji nego u prethodnoj bitki: 42.000 ljudi, od kojih 38.000 M + R, a to je gotovo 30% od upotrijebljenih snaga, odnosno oko 2% dnevno. Pritom treba uzeti u obzir i sljedeće: branitelji su, nedovoljno opskrbljeni i zaštićeni, najvećim dijelom neprekidno i bez zamjena bili u borbi s napadačem koji se stalno obnavljao, kod kojega je svaki put već i polovica gubitaka branitelja /u postocima/ bila dovoljna da ga odvrati od daljnjeg napada. … Očevi vojnika koji su se u 18-dnevnoj borbi na Soči pobjedonosno oduprli višestrukoj nadmoći, 1866. su u dva dana borbe /kod Königgrätza/ sasvim dobro podnijeli 25..30% gubitaka, a pripadali su slabije izobraženoj vojsci. Nije jasno zašto 1915. naša, mnogo bolje izobražena i već u borbama iskušana vojska ne bi jednako tako, ili još bolje, mogla podnijeti gubitke od 25..30% u samo dva dana borbe (misli se na trajanje eventualnog austro-ugarskog protunapada, op. a.), nego tijekom 18-dnevnih užasa, ali s manjim dnevnim postocima. Ako je to točno, onda se pokazuje koliko je opravdano bilo stalno traženje trupe, ali i AOK, da se s protivnikom suoči u napadu, i koliko je opravdana bila zabrinutost Cadorne zbog nekakvog austrijskog napada.

Razlika u snazi ne bi – kako to proboj kod Kobarida pokazuje – bila od velikog značaja.

Trupa koja izdržava razmjerno mnogo veće gubitke od protivnika može i dvostruko jačeg neprijatelja napasti s izgledima na uspjeh. Bilo je to samo odviše oprezno, kruto metodično vodstvo soške armije, koje se nije moglo dovinuti do tog zaključka. A – kako se danas vidi iz odvijanja bitke – kad bi jedan snažni prodor pogodio u dugotrajne pripreme tada već prilično obeshrabrenog protivnika, s visokom bi ga vjerojatnošću odbacio na početne položaje, a možda i dalje, oduzeo mu vrijedni materijal, kod naših hrabrih trupa još više podigao osjećaj vlastite moralne nadmoći, a moralu protivnika još više naškodio – posljedice bi kod tada već osjetno smanjenog ratničkog poleta Talijana možda bile još i veće. No čak i u najgorem slučaju, našima jedva da se moglo dogoditi nešto više od odbacivanja na početne položaje. Vidi se da oprez i metodika nisu baš uvijek bolji dio hrabrosti i umijeća ratovanja.

Uz Kraussov iskaz o nesuglasicama oko ukopavanja rovova u kamen: ÖULK, III., 354.

Kod pitanja raspodjele tehničkih skupina i opreme za izradu položaja /rovova i zaklona/, već dulje postojeće suprotnosti između zapovjednika 5. armije i načelnika štaba ZJZR izbile su punom žestinom: Borojević je u objektivno sigurno opravdanoj želji ZJZR da se tehničke skupine ne upotrebljava kao izdvojene /posebne/ formacije, nego pod vodstvom lokalnih zapovjednika izravno zainteresiranih za izgradnju položaja, a još više u nastojanjima mariborskog štaba da ispunjenje te želje nadziru posebni organi, vidio nepodnošljivi pokušaj tamošnjeg načelnika štaba /tj. Kraussa/ da se miješa u ovlasti zapovjedništva armije. Tek je s mnogo muke AOK uspjelo premostiti taj jaz – ali samo prema van. Začuđuje da je izgradnja položaja i kod trupa nailazila na određene otpore, koje je uspjelo tek s vremenom prevladati. Za njih /trupe/ to je prije svega značilo tom poslu žrtvovati i ono malo noćnih sati i odmora koji su im preostajali nakon borbe i stražarske službe. Također je jasno da se posao – i uz angažiranje svih snaga – odvijao mnogo polaganije nego što je to tražila situacija na fronti. Kad je neprijatelj u drugoj polovici listopada po treći put počeo napadom na austro-ugarske položaje, bilo je napravljeno samo ono najnužnije. Dakako da nije bilo 62

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

dovoljno samo utvrđivanje prve linije. Moralo se stvoriti zaklone za pričuve, položaje za topništvo, kao i spojne jarke, pri čemu nije propušteno na najbolji način iskoristiti brojne ‘doline’ i kraške pećine… Koliko je teško međutim bilo na taj jedini mogući način konačno napraviti zaklone sigurne od bombardiranja, pokazuje činjenica da je na početku treće bitke na cijeloj kraškoj visoravni – uključujući sve iskorištene pećine – u tim zaklonima utočište moglo naći jedva 2.000 ljudi. Svi ostali morali su životariti pod jednostavnim daščanim krovovima na koje je nasut sloj zemlje i postavljene vreće s pijeskom, a to jedva da je štitilo od kiše i krhotina rasprsnutog kamenja.

Uz istu temu: uspomene GM Geze Lukačića de Somorja21 (od kraja svibnja 1915. zapovjednika 2. brdske brigade iz sastava 57. divizije, na Doberdobskoj visoravni) …Rad (kopanje rovova i postavljanje prepreka, op. a.) se odvijao danju i noću; trupe su spavale na licu mjesta i posao se prekidao samo na par sati, vrijeme nužno za kratki odmor i manji obrok… Kad su Talijani stigli do ruba Visoravni, ispred naših položaja su ih očekivale tri linije prepreka od bodljikave žice, ponegdje duboke i 5 redova, sa zonom prepreka u prosjeku širokih pet metara, opremljenih minama … Rovovi su vojnike štitili toliko da su mogli pucati sjedećke…

Ovaj tekst pokazuje da su energični zapovjednici na vlastitu inicijativu u poljskom utvrđivanju lokalno postizali natprosječne rezultate. Međutim, GM Lukačić (krajem rata podmaršal) bio je poznat po čeličnoj volji, odlučnosti i bezobzirnosti koje nimalo ne zaostaju za onima kod Borojevića.

Uz zanemarivanje mogućnosti prodora Talijana na srednjoj Soči (Banjšice) vidi Weber, Isonzo 1917, i ÖULK, VI., 137.-139.

Tijekom zime 1916./17., zahvaljujući velikom utrošku sredstava i brojnim radnim ekipama, učinjeno je sve moguće da se ulaz u Vipavsku dolinu i Komenski kras utvrde u skladu s iskustvima sa zapadne fronte (zoniranje, ‘Hundertmeterlinie’, uporišta za kružnu obranu, dublji rovovi, više kaverni za zaštitu momčadi…); no na srednjoj Soči nije učinjeno praktički ništa. Prvo zato što se nije vjerovalo da bi neprijatelj tamo ozbiljno napao (unatoč Conradovoj prognozi, koja se sigurno zasnivala ne samo na intuiciji, nego i na obavještajnim podacima, op. a.), zatim i zbog velikih teškoća u opskrbi radnih satnija na Banjšici /zašto se nije barem preventivno poboljšalo cestovnu mrežu, izgradilo žičare, dovelo vodu?/, ali i zbog ciničnog Borojevićeva stava da će se Talijani, ako se i probiju na Banjšice, naći u situaciji da upravo zbog nepostojećih komunikacija taj ‘dobitak’ ne mogu iskoristiti. To je međutim bila teška logička greška u razmišljanju: ako se Talijani unatoč svim i njima poznatim logističkim problemima odlučuju na osvajanje Banjšica, onda znaju kakvu vrijednost taj prostor ima za njihove planove, pa su spremni (sa svojim neograničenim sredstvima) logističke teškoće otkloniti. Capello je – konkretno – Banjšice trebao za prodor do Idrijce i odsijecanje Tolmina, a Cadorna ih je trebao da zaobiđe frontu na ulazu u Vipavsku dolinu – dva strateški opravdana cilja. No dok je do 10. bitke još moglo biti sumnji u obavještajne podatke, nakon te bitke bilo je sasvim jasno da su Banjšice idući cilj. Ali svejedno u 2 i pol mjeseca nije učinjeno praktično ništa. Obuzetost Krasom paralizirala je logično razmišljanje, a čak ni znatnije pričuve nisu raspoređene u Čepovanskom koridoru, dolini Idrijce kod Trebuše, ili po Lokovcu. Jasno je da ni malobrojno topništvo nije moglo biti fleksibilno raspoređeno. Određene napore da zaštiti južni rub Kalsko-lomske visoravni poduzeo je samo donedavni Conradov načelnik operativnog odjela AOK-a, a sada zapovjednik 1. divizije XV. korpusa, FML Josef Metzger, siguran (kao i Conrad) da 21 Geza pl. Lukačić potomak je hrvatske obitelji koja se u XVI. st. iz Podravine iselila u današnju Slovačku (onda dio Mađarske). Kao i Borojević, zbog velikih zasluga (na srbijanskoj fronti) primljen je u viteški Red Marije Terezije i dobio je mađarsko barunstvo. Umro je u Budimpešti krajem 1943. godine.

63

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

će napad uslijediti u tom smjeru. Nažalost, resursi kojima je raspolagao bili su posve nedovoljni. Štoviše, njegova je divizija nakon 10. bitke morala svoje južno krilo rastegnuti s ušća potoka Avščeka sve do Bodreža.

Uz prigovore navedene pod e): 1. K. Krafft v. Dellmensingen (dalje: K. v. D.): “Der Durchbruch am Isonzo II” uz datume 27. listopada do 1. studenoga … 27. X. ujutro je već 6 divizija 2. SA (Soške armije) prešlo Soču između Ročinja i Plava. Namjera gen. Henriqueza22 je bila koncentrični napad na Koradu sa 9 divizija, no na molbu K. v. D, Waldstätten23 se složio da se sve snage ne prebacuju na desnu obalu, nego svi viškovi upute Conradu. Za svaki slučaj 14. A (armija) javlja i Borojeviću i ZJZR da je AOK pristalo na njezin prijedlog… Tog je dana na temelju dogovora sa 2. SA, južnom krilu 14. A naređeno da napreduje prema Codroipu, jer 2. SA tamo ne bi mogla stići na vrijeme da presretne talijanske mase u povlačenju. Nadvojvoda Eugen je to odobrio i u 19 h šalje sljedeću naredbu (ispušteno ono što nije relevantno za ovu temu, op. a.): - lijevo krilo 14. A napredovat će od Udina prema Codroipu. Za napredovanje Borojevićeve skupine armija preko crte Udine – Cervignano dat će se naredbe na bazi situacije u konkretnom trenutku.

28. X.: … dnevni ciljevi korpusa 14. A: … korpus Scotti: pruga Udine – Codroipo – Casarsa (inkl.). … Prema pristiglim obavijestima, sve formacije talijanske 3. armije su u povlačenju. … Krajem dana, 14. A definira liniju razgraničenja prema 2. SA: južno od crte Udine – Pozzo.

29. X.: … Nemajući veze sa 14. A, gen. Hofacker se odlučuje za zaokret ulijevo, kako bi do mostova kod Latisane stigao prije nego što ih Talijani unište. Prema jugu upućuje 26. diviziju (cilj: Latisana) i 5. diviziju (iz sastava korpusa Scotti, koja je napredovala brže od glavnine korpusa) s ciljem Codroipo. … Kasno navečer K. v. D. stiže u Udine i razgovara s Hofackerom. Obje SA su – prema raspoloživim podacima – prilično u zaostatku; pruža se jedinstvena prilika da se Talijanima odsječe uzmak, ali K.v.D. želi da odluku o prodoru prema jugu /umjesto prema zapadu, kako je prvobitno bilo naređeno/ ipak potvrdi O. v.

Below (koji je tada u Čedadu). Nakon razgovora s v. Belowom, korpusima 14. A šalje se sljedeće naređenje /ispuštene naredbe korpusu Krauss, jer nisu relevantne za ovu temu/: - korpus Scotti, pojačan 117. divizijom, napredovat će preko linije Basagliapenta – Pozzuolo – Lauzacco u smjeru Latisane - korpusi v. Stein i Hofacker svojim lijevim krilom napreduju prema San Vitu al Tagliamento (to znači: u jugoistočnom smjeru, op. a./. Glavni zadatak korpusa Hofacker je osvajanje mostova preko Tilmenta i nastavak progona prema zapadu.

Tu je naredbu Hofacker dobio 30. ujutro i unatoč negodovanju, svoju dispozicije izmijenio ovako: - 200. divizija prelazi cestovne mostove kod Delizie i napreduje prema Casarsi - 26. divizija prelazi željeznički most kod Codroipa i napreduje preko San Vita za Portogruaro.

(Iz ovoga je jasno da je Hofackerova namjera bila na desnoj obali Tilmenta presjeći uzmak talijanske 3. armije i južne skupine ostataka 2. armije, op. a.)

30. X.: … 26. divizija zauzima Codroipo. U 8 h, prije nego je v. Below otišao u Udine, u štabu 14. A se pojavio časnik iz štaba II. korpusa 2. SA. Taj korpus tvori njezino desno krilo i 29. navečer je njegova prethodnica (28. divizija) stigla u okolicu Pradamana, a 57.

22 GdI Johann vitez Henriquez, zapovjednik 2. SA 23 GM Alfred barun v. Waldstätten, načelnik operativnog odjela AOK.

64

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

divizija u Buttrio. Dalje prema jugu su bile 60. i 35. divizija /korpus Kosak/, a XXIV. korpus je u okolici Krmina (Cormons). Časnik je izjavio kako je saznao da je 1. austro-ugarska divizija /korpus Scotti/ upućena prema jugu i da će presjeći sektor II. korpusa, pa moli da se naredbu 1. diviziji poništi kako ne bi došlo do kolizije. Po naredbi 2. SA, korpusu je sjeverna demarkacija crta Udine – S. Odorico!!! Gen. v. Below bio je ugodno iznenađen da su Austrijanci već toliko blizu, i – kako nije htio svojim ‘južnim zaokretom’ izazvati eventualno kašnjenje 2. SA – šalje kurira korpusu Scotti s opozivom jučerašnje naredbe, budući da će sada II. korpus, udružen s ostalim snagama 2. SA, preuzeti progon prema Latisani. U skladu s tom odlukom 1. austro-ugarska divizija i 117. divizija su preusmjerene na zapad, dok je 5. divizija, koja je bila najbliža Latisani, ostavljena na starom pravcu, ali uz napomenu da se vrati u svoj sektor čim stekne uvjerenje da na lijevoj obali Tilmenta više nema neprijatelja. No 5. divizija je cijeli dan bila u borbi s talijanskim zalaznicama i navečer je stigla tek do Lestizze.

31. X.: … Ujutro tog dana u zapovjedništvo 14. A stiže načelnik štaba II. korpusa, puk. Podhaisky. Izjavljuje da je njegov korpus tri puta uzastopno od 2. SA dobio preciznu naredbu da napreduje prema zapadu, čak i ako su jedinice 14. A skrenule prema jugu. Osim toga 2. SA je eksplicitno navela da je linija demarkacije prema 14. A: južno predgrađe Udina – Pozzo. Tu naredbu je izradilo ZJZR, ali o njoj nije obavijestilo 14. A!!! Zbog toga zapovjednik II. korpusa ne može skrenuti prema jugu-jugozapadu (zajedno s korpusom Scotti), a niti zaustaviti se (da ne dođe u konflikt s južnim krilom 14. A, op. a.). Ima namjeru tog dana nastaviti u zapadnom smjeru, križajući se s njemačkim kolonama! Budući da je v. Below trenutno bio odsutan, K. v. D. naređuje II. korpusu da se zaustavi na dosegnutim položajima. Vrativši se, v. Below to odobrava.

Oko 17 h se u zapovjedništvu 14. A pojavio i gen. Kaiser, zapovjednik austro-ugarskog II. korpusa. Izjavio je da nije proveo naredbu o zaustavljanju sve dok se nije osobno uvjerio o mogućnostima nastavka napredovanja svojih trupa prema zapadu. Pokazao je Borojevićevu naredbu zapovjedništvima armija, korpusa i trupa da – ako treba i silom – ostvare svoje pravo na ulazak u sektor koji im je dodijeljen, te da pod svoje zapovjedništvo preuzmu sve trupe 14. A koje zateknu u austro-ugarskim sektorima! Tu naredbu je navečer 30. svojim trupama prenijelo zapovjedništvo 2. SA i glasi /verbatim/: “Korpusi moraju napredovati što je brže moguće u naznačenim smjerovima, bez obzira na eventualne bočne smetnje. Ukrštanja će regulirati zapovjednici korpusa, koji moraju primijeniti svoje pravo da daju naredbe u sektorima koji su im na temelju naredbe ZJZR dodijeljeni za napredovanje”.

Budući da je predvečer uspjelo uspostaviti samo vezu s ostatkom zapovjedništva 14.

A u Kranju, preko njega se stupilo u vezu sa ZJZR, od kojeg je zatraženo da izda naredbu o novim demarkacijskim linijama, a da 2. SA naredi zaustavljanje barem do idućeg dana.

Iako se ZJZR složilo, naredba tog dana nije poslana! Vidjevši da od ZJZR ne dolazi ništa, a zapovjedništvo 2. SA nije moguće doseći /telefonski/, v. Below na vlastitu odgovornost donosi sljedeću naredbu: - korpus Hofacker nastavlja s pokušajima prijelaza kod Codroipa, privlačeći 5. diviziju na svoje lijevo krilo - 117. divizija maršira prema sjeveru (Pantianicco) kako bi se ujedinila s korpusom v.

Stein - 1. austro-ugarska divizija se vraća u Udine i uzima dan odmora - zapovjedništvo korpusa Scotti dolazi u Udine i tamo ostaje u drugoj liniji.

U 19.25 je 5. divizija bez otpora stigla na crtu: Belgrado – Varmo – Madrisio. Namjera v. Wedela (divizionera, op. a.) bila je da odreže talijanske trupe južno od Codroipa i preko 65

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

mosta kod Madrisia pređe na desnu obalu Tilmenta. Kasnije navečer ta je divizija (bez otpora, ali uz stalna ukrštanja s austro-ugarskim trupama iz 2. SA), izbila na Tilment između Gradiscutte i Madrisia, a do mosta je stigla i prethodnica 60. austro-ugarske divizije /FML Goiginger/.

2. Dnevnik Otta v. Belowa uz dane 31. listopada i 1. studenoga …31. X.: navečer je 5. divizija blizu gaza kod mjesta Varmo, 117. div. kod Rivignana.

Austro-ugarska 60. divizija (koja se infiltrirala među naše) je kod Bertiola, 1. austrougarska div. kod Pozzuola, a 24. austro-ugarska div. kod Ariisa (12 km od Latisane!). ...1. XI: … I danas oba zapovjedništva SA i zapovjedništvo skupine Borojević šalju naredbe kako bi prisilili svoje divizije, na primjer 60. Goigingerovu, da se rigidno pridržavaju sektora koji su im dodijeljeni za napredovanje, umjesto da zajedno s nama marširaju prema Latisani. Rezultat je da se ofenziva prema Latisani na koncu iscrpila i ostatak neprijatelja je uspio izmaknuti… 5. divizija je zauzela gaz kod Madrisia, južno od Varma…

3. ÖULK, VI., 585. ff. – događaji od 28. listopada do 1. studenoga Navečer toga dana /30. X./ GdI Below bio je uglavnom ispravo obaviješten o položaju svoje armije i austro-ugarskog II. korpusa. Nije znao da su mostovi zapadno od Codroipa (mostovi kod Delizie, op. a.) dignuti u zrak, ali ionako je imao slabe nade da će mu ti prijelazi neoštećeni pasti u ruke. Borbe tog dana su mu jasno pokazale da su snažni dijelovi neprijateljske vojske još istočno od donjeg toka Tilmenta, ali tima je uzmak preko Codroipa onemogućen. On im je sada moguć samo kod Latisane (Below nije znao za postojanje mosta kod Madrisia). Zapovjednik 14. A sada se opet vratio na svoju zamisao prodora u tom smjeru, čime bi se neprijatelju ponovno nanijelo velike štete. Below je mislio da tu mogućnost ne smije propustiti, iako je znao da će njegovo lijevo krilo pritom duboko ući u zonu napredovanja 2., pa čak i 1. SA. Kontakti s Postojnom ili Mariborom nisu bili mogući…

Zbog toga se v. Below odlučio na vlastitu odgovornost narediti udar s boka (u tal. snage, op. a.). U toj ga je odluci učvrstila i poruka DOHL, u kojoj je stajalo: ‘izbijanje dijelova 14. A pred Latisanu bi moglo biti od odlučujućeg značaja za uništenje Talijana’. FML Scotti je dobio nalog, 31. nastaviti progon prema Latisani sa 117. i 1. austro-ugarskom divizijom.

Njemačka 5. divizija, koja je trebala napredovati prema gazu kod Varma, predana je korpusu Hofacker i trebala je s juga asistirati kod napada na mostove kod Delizie. U Udinama nisu ništa znali o Hofackerovoj naredbi (izdanoj ranije tog dana) 200. diviziji da od S. Odorica slijedi 26. diviziju prema jugu, kako bi između Tilmenta i Stelle izbila na Latisanu.

Ali još se jedna skupina 31. odlučila na udar prema Latisani: FML Goiginger, zapovjednik 60. divizije, saznao je 30. u noći za nalog dan korpusu Scotti. Situaciju je procijenio slično kao i v. Below, i također se odlučio iz konfuzije kod neprijatelja prodorom u jugozapadnom smjeru (koji bi se nastavio ‘sve do Trevisa’) izvući najveću korist. Budući da ni on nije imao veze s pretpostavljenim zapovjedništvom (Kosak), kao rangom najviši divizioner, preuzeo je zapovjedništvo i svoju 60. diviziju poslao preko Pozzuola i Flambra na Varmo, 35. diviziju preko Mortegliana i Talmassonsa na Rivignano, a susjednu 24. diviziju (iz XXIV. korpusa) na Ariis i Campomolle. Kako prodor ne bi bio pojedinačan, zatražio je od II. korpusa da mu se pridruži. No propustio je o svojoj odluci obavijestiti pretpostavljeno zapovjedništvo, a i kasnije ga nije upoznao sa svojim namjerama i položajem (dopuna objavljena u Errata corrige u ÖULK, VII. Šesti svezak objavljen je 1936., a sedmi 1938.; očito da su tada još uvijek postojale kontroverze o toj akciji, op. a.).

I tako su 31. rano ujutro 200. i 5. divizija Hofackera, obje Scottijeve divizije i – po naredbi Goigingera – 4 divizije iz sastava 2. SA pošle u bočni udar prema jugu i jugozapadu, dok su svi ostali dijelovi skupine armija Borojević nastavili marš u zapadnom smjeru. … 5. divizija je stigla do Gradiscutte, a njena prethodnica sve do Madrisia, kako bi na 66

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

desnoj obali pomogla 26. diviziji u maršu na San Vito al Tagliamento. … 60. divizija je preko Romansa prodrla do Madrisia i tamo sa svojom 10. brdskom brigadom u 20.30 stigla do mosta, koji je neprijatelj zapalio. Vatra je ugašena i još tijekom noći počeli su radovi na popravku zapadnog luka mosta, koji je bio miniran. Rano ujutro 1. studenoga pioniri su bili samo još 30 m udaljeni od zapadne obale, s koje je dolazila samo slaba puščana vatra. No u međuvremenu (kratko nakon ponoći) je zapovjedništvo divizije dobilo striktnu naredbu korpusa da se odmah uputi prema sjeveru, u prostor sjeverno od ceste Codroipo – Delizia. Neshvatljivo je da FML Goiginger nije iskoristio povoljnu priliku i da je odustao od prijelaza rijeke, koji više ništa nije moglo omesti. Time je ostala neiskorištena mogućnost da se probije još neučvršćenu talijansku obranu i na zapadnoj obali presiječe pravac povlačenja neprijatelja. Šezdeseta divizija, koja je stajala pred novim uspjesima, zaustavljena je jer su se sada ipak počele provoditi naredbe o sektorima napredovanja koje je izdao GO Borojević. On je mislio da uporište za to ima u naredbi nadvojvode Eugena (od 30. X.), prema kojoj u nastavku ofenzive svaka armija mora Tilment preći u prije doznačenom sektoru. Za 14. A najjužniji smjer marša bio je od Pozza, preko Pordenonea, Prate i Fontanelle na Tezze. Prema jednoj drugoj, isto 30. izdanoj naredbi nadvojvode Eugena, trebale su se sve divizije 14. A koje bi se našle u sektorima Borojevićeve skupine armija, podrediti zapovjedništvu Borojevića, a on bi jednaki broj divizija iz svojeg drugog ešalona ustupio v. Belowu. Budući da naredbe za prodor prema Latisani nisu bile u skladu s tim naredbama, došlo je do toga da se 31. X. kod svih korpusa 2. SA moralo mijenjati smjer nastupanja.

4. ÖULK, VI., 591. ff.

Do velikog je uspjeha došlo prije svega brzim prodorom divizija (14. armije, op. a.) preko Udina na Codroipo, i onemogućavanjem bijega preko mostova kod Delizie. Nepregledne mase talijanske vojske (koje su dijelom već bile i u rasulu) tako su stjerane u prostor između S. Giorgia di Nogaro i ušća Tilmenta. Zapovjednici u blizini fronte su već 29. X. navečer spoznali mogućnost da to iskoriste za njihovo uništenje. Kako danas smijemo pretpostaviti, da se je 1. SA zaustavilo, a sa 2. SA i oba lijeva korpusa 14. A rano ujutro 30. X. udarilo prema jugu, mogao je to biti uvod u postizanje novog velikog uspjeha. Brojne ceste koje od linije Palmanova – Codroipo vode prema jugu takvom bi pothvatu vrlo pogodovale.

No zbog nedovoljnih veza prema daleko zaostalim24 višim zapovjedništvima Borojevićeve skupine armija i ZJZR, do toga nije došlo; čak je i stvarno (ali samo s tri divizije) poduzeti prodor prema jugu tijekom 30. X izgubio zamah. Zbog toga je vrlo značajnim dijelovima neprijateljskih snaga uspjelo preko Madrisia i Latisane doseći spasonosnu desnu obalu Tilmenta. Znatno jače savezničke snage su 31. ponovo pokušale dohvatiti Talijane zaostale na istočnoj obali. Ali samo da su vrlo rano dospjele do mostova kod Latisane, možda bi zahvatile značajnije ostatke neprijateljske vojske. No do Madrisia su stigle tek navečer, a u to vrijeme je istočna obala već bila skoro ispražnjena. Saveznici su ovdje udarili u prazno. Prodorom korpusa Scotti i Hofacker, kao i 2. SA prema Codroipu i Latisani, težište danima neriješenog pitanja razgraničenja (među armijama, op. a.) pomaklo se bočno prema jugu. Navečer 31. su oba spomenuta korpusa 14. A u cijelosti bila u sektorima Borojevićeve skupine armija, a tri divizije 2. SA u sektoru 1. SA. Budući da se neprijatelj povukao s istočne obale, a mi u zadnji čas odustali od prijelaza kod Madrisia, nije više bilo nikakvog 24 Borojević je, doduše, s carem svečano 29. ušao u oslobođenu Goricu, ali se odmah zatim vratio u Postojnu. Štabovi obje soške armije primakli su se fronti tek nakon zaustavljanja na Piaveu: 1. SA: 11. studenoga (Portogruaro), 2. SA: 10. studenoga iz Krmina u Pasian, dok je Borojević svoj štab premjestio u San Vito al Tagliamento također 11. studenoga. Zapovjedništvo jugozapadnog ratišta preselilo se iz Maribora u Udine 10. studenoga.

67

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

razloga za masiranje snaga, tim više što su svi pokušaji prijelaza 1. XI. (26. divizija kod Codroipa, 200. divizija sjeverno od Gradiscutte i 5. divizija kod Madrisia) bili neuspješni zbog visokog vodostaja i pomahnitale bujice, kao i zbog nedovoljne pontonske opreme. GdI v. Below nije htio pristati na prijedlog nadvojvode Eugena o zamjeni trupa (to jest da svoje divizije podredi Borojeviću, a zauzvrat dobije njegove divizije iz drugog ešalona, op. a.).

Pa kako su sada i obje SA nadirale prema Tilmentu, došlo je do brojnih trvenja. Ta konfuzna situacija do koje je došlo zbog nejasnih zapovjednih lanaca, bila je sanirana tek prvih dana studenoga.

Završne napomene autora

Posljedica propusta da se u 1915., kad je neprijatelj još bio “samo” dva puta jači od branitelja, ograničenom protuofenzivom popravi nepovoljnu crtu fronte na Krasu i kod Gorice bit će gubitak Gorice u 6. bitki. Gorica je izgubljena upravo zbog uspješnog proboja neprijatelja na Sabotin, iz sjeverozapadnog smjera – s Goričkih brda. Posljedično napuštanje (tada već relativno dobro utvrđenog) Doberdobskog krasa – obrazloženo teškim položajem južnoga krila i gubitkom njegove flankirajuće uloge nakon pada Gorice – također je sporno i trupe je demoraliziralo čak više od samog gubitka Gorice. U višim zapovjedništvima (ZJZR i AOK) ni izdaleka nisu bili uvjereni da je bilo nužno. Unatoč skraćenju linije, branitelji su se – povukavši se na Komenski kras – našli u istoj situaciji kao i na početku rata: bez sigurnih zaklona, izloženi neprijateljskom – sada još mnogo jačem – topništvu. Rezultat: užasni gubici u 7., 8. i 9. bitki i kriza obrane u 9. bitki (kad više nikakva kombinatorika s pričuvama nije bila moguća, i kad je Borojevića “spasio” njegov kontrahent, još veći “metodičar” Cadorna, prekinuvši bitku zbog vlastitih velikih gubitaka. Tek je nakon rata iz literature saznao da je tada propustio životnu šansu za odlučujuću pobjedu…).

Borojević je sve do kraja ožujka 1916. (kad je počelo izvlačenje najboljih trupa za Južnotirolsku ofenzivu) objektivno imao povoljne šanse za ofenzivne akcije većih dimenzija25. Jedina iduća povoljna prilika možda se pružila nakon 10. bitke. Tada se (dok protivnik još nije pokrio silne otrpljene gubitke i nadoknadio golemi utrošak streljiva) protunapadom trebalo i moglo odbaciti Talijane na desnu obalu Soče i početi utvrđivati zapadni rub Banjšica. No nije učinjeno ni jedno ni drugo. Možda bi uvodnu Erazmovu izreku trebalo parafrazirati ovako: Najviše riskira onaj tko izbjegava bilo kakav rizik.

Iz navedenih argumenata u prilog prigovora e) jasno se vidi da je zadnjih dana listopada 1917. Borojević, doduše, ratovao i protiv Talijana, ali mnogo upornije protiv Nijemaca (a s njima i austro-ugarska trupa u sastavu 14. armije)! Mislim da navedeni citati pružaju dovoljno podloga za ocjenu opravdanosti Kraussove tvrdnje da je Borojević spasio 3. talijansku armiju (s kraljem, ili bez njega…). Slika u prilogu - na korici (iz: ÖULK, VI., prilog 28) jasno pokazuje kako su se glavnine obje soške armije usmjerile prema Codroipu, a talijansku 3. armiju, koja je uzmicala preko Latisane, progone samo elementi 10. i 53. divizije. Iz slike se ujedno vidi i kako je Borojević 29.10. pomaknuo crtu razgraničenja prema 14. armiji za 15 km prema sjeveru, iako su tada u tom prostoru bile samo trupe 14. armije.

Ponovo naglašavam da se izučavanje ovog spornog razdoblja ne smije ograničiti samo na Borojevićeve poteze, nego obvezatno mora uključiti i podatke o namjerama (realiziranim 25 Ponovno osvajanje tzv. hrpta s crkvom na Oslavju pokazuje kako se uz male gubitke i relativno male angažirane snage, ali uz uzorno planiranje i uporabu topništva, postigao rezultat koji je duboko demoralizirao protivnika.

68

L. GALIĆ, Je li se Sošku frontu moglo obraniti... 43-70

ili ne) i potezima AOK i ZJZR i izravnom utjecaju dvora. Germanofobija carske obitelji je bila dobro poznata, a u slučaju uspješne ofenzive u Venetu, zbog teške krize opskrbe u Monarhiji, i pitanje podjele ratnog plijena poprimilo je najveću važnost.

Ne kao argument, nego samo kao tvrdnju, navodim da su se dva višegodišnja najbliža Borojevićeva suradnika, GM Anton v. Pitreich (načelnik štaba) i FML Aurel v. Le Beau (šef operativnog odjela), u svojim (neobjavljenim) zapisima26 vrlo nepovoljno izrazili o svom šefu kao čovjeku i vojniku. Prema Borojeviću je vrlo kritičan bio i puk. Karl Schneller, Conradov referent za Italiju u AOK (neobjavljeni dnevnik18). Te bi izvore tek trebalo istražiti i objektivno procijeniti.

Kod navoda u kosim zagradama /…/ radi se o opaskama, objašnjenjima ili dopunama autora.

Kod citata, niz točkica … znači da je ispušten nebitni dio teksta.

Kurzivom, podebljavanjem i podcrtavanjem autor je posebno naglasio neke dijelove citiranog teksta.

Osim bibliografije navedene u tekstu, za sagledavanje dimenzija ljudskih patnji na loše pripremljenim (ili nepripremljenim) obrambenim položajima uzduž Soške fronte, a posebno na Krasu, vrijedno je pročitati i sljedeća biografska djela: Kornell ABEL, Karst. Ein Buch vom Isonzo, Pustet, Salzburg – Leipzig 1934.

Josef SEIFERT, Isonzo, Waldheim-Eberle, Wien 1936.

Fritz WEBER, Isonzo 1915-1916-1917, A. Kollitsch-Verlag, Klagenfurt – Wien, 1927.

Lucio FABI, Gente di trincea - La grande guerra sul Carso e sull’Isonzo, Mursia, Milano 1994.

Petar GRGEC, Krvava služba / U paklenom trokutu – Ratne uspomene I/II, Jeronimska knjiga, Zagreb 1940.

O razvoju pješačke taktike, posebno na jugozapadnoj fronti: GM August v. PITREICH, “Die Entwicklung unseres Kampfverfahrens vom Kriegsbeginn bis zur Gegenwart”, MWM, 6./7./8./9./10., 1935. (dijelom preuzeto i u ÖULK).

26 Čuvaju se u fundusu privatnih ostavština u Kriegsarchivu u Beču.

69

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE (1856.-1920.) ZBORNIK RADOVA

SUMMARY COULD THE ISONZO FRONT HAVE BEEN DEFENDED WITH LESS CASUALTIES? DIFFERENT VIEWS OF BOROJEVIĆ’S STRATEGIC OPTIONS ON THE SOUTH-WEST FRONT, 1915-1918 Already during the First World War, and then in the years up to the Second World War, different, and very critical, views were expressed about the methods that General (and from January 1918 Marshal) Borojević chose and obstinately implemented for two and a half years when repelling the increasingly fierce Italian assaults on the Isonzo front. The expertise of those who hold such views cannot be denied, and considerations of alternative strategic or at the very least, tactical options have made their way to very objective scholarly works, such as, for example, ÖULK. However, one of Borojević’s biographers (E. Glaise v. Horstenau) pointed out an irrefutable fact: the defence was successful, and in war the individual who achieves success is ultimately deemed to have been right!

The purpose of this article is to demonstrate how much freedom to choose Borojević actually had, and which of the aforementioned objections had valid grounds. The proposed alternative options must be weighed not only in the light of possible reduction of own losses with equal (or even greater) effectiveness of defence, but also with regard for the influence of the military, moral and political situation experienced by the enemy of the time – Italy.

This is why there is a brief illustration of the military/political situation of both opponents on the eve of the war, the defence measures taken (or not!), the Austro-Hungarian Monarchy’s plans for a defensive war on the Italian front, and—because this was not psychologically insignificant—Borojević’s command style in operations on the north-eastern front (first as corps commander and then army commander).

This critical examination is not intended to, nor can it, diminish the historical dimension of Marshal Borojević, who occupies one of the most honoured positions in the pantheon of major Croatian military leaders.

70