Zbornik2011

ZBORNIK

POVIJESNOG DRUŠTVA PAKRAC–LIPIK BROJ 7

2010. godina ISSN 1845 – 111X Glavni i odgovorni urednik: Stjepan Benković Lektura: Monika Lucić Fider Uređivački odbor: Jelena Hihlik Branko Križan Siniša Njegovan Starek Stjepan Benković Izdavač: Povijesno društvo Pakrac – Lipik Srednja škola Pakrac, Bolnička bb Prijelom: Povijesno društvo Pakrac – Lipik Naslovnica: Zdenko Vukoja Tisak: Mik II Tiskara Naklada: 400 primjeraka Izradu ovog Zbornika omogućili su Grad Pakrac, Grad Lipik i Turistička zajednica grada Pakraca

1

Branko Križan Kovnica je bila u Pakracu!

S A D R Ž A J:

Siniša Njegovan Stárek Graditelji i glumci Zdravko Palavra “Naše novine” – novinski medij kao zrcalo lokalnog života Milan Lukić Car i kralj Franjo Josip I. u pričama starijih ljudi iz potplaninskih sela ispod Papuka i Psunja Jelena Hihlik Josip Svoboda Stjepan Benković Geografsko – povijesna obilježja grada Pakraca Balogh Jánosné Horváth Terézia Obitelj Jankovići Daruvarski – povijest istraživanja u slici i riječi Siniša Njegovan Stárek Spravljanje piva Stjepan Benković Zavičajna povijest Dragutin Fezi, Romana Fezi Martinić Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja Jelena Hihlik Zapis o potrazi za starim Rimljanima u okolici Pakraca Stjepan Benković Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja spremna za posjetitelje Dragutin Fezi Mađari u pakračkom kraju

2

Poštovani čitatelji!

Netko je jednom napisao da ništa nije tako teško stvoriti, nego da je puno teže isto to kontinuirano održati. S ovom se tvrdnjom uredništvo Zbornika bori već godinama. Nažalost, nikada dosad nismo imali toliko problema kao ove godine. Problemi s rokovima i financijama utjecali su na činjenicu da je ovaj broj debelo ušao u iduću, 2011. godinu. Recesijska je godina utjecala na rad našeg Društva u tolikoj mjeri da je do prije par mjeseci izlazak sedmog Zbornika bio upitan. Ipak, uspjeli smo namaknuti potrebna sredstva i sa zakašnjenjem izdali novi broj.

Još jedna je godina rada i istraživanja iza nas. Na ovom broju radilo je (istraživalo) ukupno devet autora koji su napisali trinaest uglavnom povijesnih članaka. Zahvaljujemo se svima njima na predanom radu, ustrajnosti i volonterizmu. Zahvaljujemo se lektorima, korektorima i svim drugima koji su na bilo koji način doprinijeli izlasku ovog broja.

Zbornik započinjemo istraživačkim radom Branka Križana. Nakon višegodišnjeg istraživanja autor je pronašao i preveo srednjovjekovnu ispravu kojom dokazuje da je kovnica novca postojala u Pakracu. Ovaj članak smatram prvim među jednakima ovog broja. Ako je ikada i postojala dilema o postojanju kovnice u Pakracu, sada je više zasigurno nema. Turistička zajednica Grada Pakraca i Grad Pakrac kroz nekoliko prošlih godina stvorili su brand od pakračke kovnice novca i slavonskog banovca, a sada taj brand dobiva i znanstvenu potvrdu.

Siniša Njegovan Starek u Graditeljima i glumcima piše o kazališnoj sceni u Pakracu, Prekopakri i okolici krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća, čiji su nositelji bili graditeljski poduzetnici i radnici, uglavnom češke nacionalnosti. Povijesno društvo Pakrac - Lipik još će ove godine krenuti s projektom izdavanja knjige navedenog autora i spomenutog naslova. Ovim putem pozivamo gospodarstvenike i druge ljude dobre volje koji su u mogućnosti financirati realizaciju ovog projekta. Isti autor piše o Spravljanju piva, običaju i umijeću koji su u naš kraj donijeli njegovi sunarodnjaci, Česi. Ovdje možete pronaći recept i tehnologiju spravljanja piva, pa živjeli!.

Zdravko Palavra ponovno se bavi tiskovinama našeg kraja. Ovog puta analizira pakračke Naše novine. Na vrlo zanimljiv način iščitava političku situaciju, gospodarske prilike i svakodnevni život ovog grada. Jednostavno, rekonstruira prošlost Pakraca iz tog vrijednog povijesnog izvora.

U kakvom je sjećanju ljudi potplaninskih sela Papuka i Psunja ostao zapamćen car Franjo Josip I., istražio je Milan Lukić. Carev kult ličnosti u tim pričama živi i dalje, a saznat ćete i koliko je dubok trag u narodu ostavio carev posjet požeškoj županiji.

Tko je bio Josip Svoboda, pojasnila nam je Jelena Hihlik u članku o čovjeku koji je obilježio društveni i kulturni život Pakraca, ali je život završio kao stradalnik komunističkih progona. Kako je sama autorica napisala: “Ovaj zapis maleni je pokušaj da se zabilježi postojanje i život tog čovjeka čiji je doprinos razvoju grada i njegovom društvenom životu u današnjim okvirima teško mjerljiv.”

Tekst Geografsko – povijesna obilježja grada Pakraca napisan je prije nekoliko godina kao dio Kataloga grada Pakraca koji je trebao izaći u izdanju KPD Sloga. Budući da do izlaska kataloga nije došlo, a u isti je uloženo podosta truda, autor Stjepan Benković odlučio ga je izdati u Zborniku Povijesnog društva Pakrac - Lipik. Osim toga, tekst ima “rok trajanja” jer se u geografskim obilježjima spominju sada već gotovo zastarjeli demografski podaci utemeljeni na popisu stanovništva iz 2001. godine. Autor nam ovdje donosi jednu povijesnu rekonstrukciju kojom pokušava dokazati kontinuitet postojanja Pakraca od mlađeg kamenog doba.

Gospođa Terézia Horváth, povjesničarka iz Mađarske, ponovno se bavi Jankovićima. Sam naslov: Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi kazuje nam sve. Autorica 3

navodi mađarsku i hrvatsku historiografiju o Jankovićima, ali i druge manifestacije i događanja vezana uz ovu plemićku obitelj.

Stjepan Benković izradio je svojevrstan udžbenik zavičajne povijesti za 5.,6.i 7. razred, što je zasada jedini pokušaj takve vrste u pakračkom kraju. Isti će se valorizirati tek kroz nastavu povijesti, nakon čega su moguće određene korekcije. Zavičajna povijest 8. razreda bit će predstavljena u sljedećem broju, a u suradnji s Muzejom grada Pakraca planiramo taj projekt prijaviti na natječaj Ministarstva kulture jer smo svjesni važnosti edukacije mladih o zavičajnoj povijesti.

Dragutin Fezi i Romana Fezi Martinić prikupili su pjesme gajskog i garešničkog kraja. Tako je nastao etnografski članak Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja. Kao predavači, autori su s ovim istraživanjem sudjelovali u radu Seminara panonske zone u Vinkovcima u nekoliko navrata.

Posljednji tekstovi govore o aktivnostima Povijesnog društva Pakrac – Lipik u prošloj godini.

Jelena Hihlik napisala je putopis o potrazi za rimskim ostacima u Grahovljanima i Brusniku, a Stjepan Benković članak o uređenju okoliša srednjovjekovne crkve kod Tornja.

U prošlom broju objavili smo članak Dragutina Fezija – Mađari u pakračkom kraju. Nažalost, prilikom lekture i korekture potkrale su se određene greške, zbog čega članak ponovno objavljujemo.

Ovim putem se ispričavamo autoru zbog nenamjernih grešaka.

Dragi čitatelji, nadamo se da ćete uživati u našim tekstovima. Pokušajte i vi istražiti prošlost svojih predaka, obitelji ili neki drugi kamenčić mozaika prošlosti. Čuvajte dijelove svoje prošlosti, prikupljajte stare predmete, pisane izvore, fotografije, zapišite usmenu predaju. Pohranite ih u Muzeju grada Pakraca, a svoj rad objavite u našem časopisu. Upamtite da je povijest dio našeg osobnog identiteta, identiteta lokalne zajednice i naše nacije. Zavičajna povijest stup je nacionalne povijesti, zbog čega ju treba istraživati, proučavati, ispravljati njene pogreške i njome educirati mlađe naraštaje. Učimo iz prošlosti i ne činimo pogreške koje su učinili naši preci. Pozdrav do (nadamo se) sljedećeg broja.

Uredništvo

4

Kovnica je bila u Pakracu!

Uvod

Branko Križan

Osim danas i nakratko u 20. stoljeću, Hrvati su vlastiti (autonomni) novac imali samo u 13. i 14. stoljeću. Banski denar bio je značajni simbol i atribut hrvatske političke autonomije u sklopu Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Dokazivao je monetarnu i državnu samostalnost hrvatskog dijela Kraljevstva. Drava je bila granica između područja kolanja hrvatskog i ugarskog novca. Nakon toga sve do Nezavisne Države Hrvatske nije postojao poseban hrvatski novac i upravo je radi toga postojanje srednjovjekovnog hrvatskog novca važna činjenica za hrvatsku povijest.

O banskom se denaru dosta zna, ali o kovnici u Pakracu ne zna se puno. Ta činjenica opravdava ovo istraživanje čiji je cilj dokazati da je ona bila u Pakracu i obrazložiti zašto je bila ondje smještena. Nije nam cilj detaljno opisivati banovac jer to je uradila starija hrvatska historiografija, predvođena Ćirom Truhelkom i Ivanom Rengjeom.

Na pisanje ovog rada potaknulo me predavanje prof. Miljenka Pandžića, održano u lipnju 2006. u Pakracu, u sklopu obilježavanja 750. obljetnice prvog spomena kovnice banskog denara. U neformalnom razgovoru nakon predavanja, prof. Pandžić napomenuo je kako nije siguran da je kovnica banskog denara doista bila u Pakracu jer se u priloženoj ispravi ne spominje doslovno “Pakrac” već termin “prekodravska kovnica” (lat. “...camera de ultra Dravam...”), za koju historiografija samo “vjeruje” da je prvotno bila smještena u Pakracu.

Kao Pakračanina i povjesničara takva me izjava neugodno iznenadila jer sam smatrao kako se radi o nepobitnoj povijesnoj činjenici. Međutim, uvidom u ispravu i to na licu mjesta, uvjerio sam se da se u njoj doista ne spominje naš Pakrac. Ne želeći više gnjaviti gospodina Pandžića i primjetivši da mu se žuri u Zagreb, odlučio sam što prije pokušati riješiti tu nebulozu. Za njeno rješenje trebalo je pronaći povijesni izvor u kojem se doslovno spominje kovnica banskog denara u Pakracu.

Navodno je već znameniti hrvatski povjesničar Tadija Smičiklas u drugoj polovici 19. stoljeća pisao da je kovnica bila u Pakracu, međutim do njegovih tekstova nisam se trudio doći već sam išao izravno na dostupne povijesne izvore.

Uskoro sam u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu pronašao kraljevsku ispravu koju mi je na uvid dao prof. Pandžić. Nalazi se u znamenitoj zbirci izvora hrvatske srednjovjekovne povijesti pod nazivom Codex diplomaticus regni Dalmatiae, Croatiea et Sclavoniae, koje je uredio Smičiklas.

Međutim, tu je nastao problem jer se pokazalo da se i u Codexu nalazi ista ona isprava u kojoj se ne spominje pakračka, već prekodravska kovnica. Prema logici, to bi moglo biti bilo koje mjesto u kontinentalnoj Hrvatskoj.

Budući da je problem kompliciran, valja pojasniti neke stvari. Naime, svi povjesničari, a još više numizmatičari, redovito navode da je prva hrvatska kovnica bila u Pakracu, pozivajući se na Smičiklasov Codex Diplomaticus, svezak V. stranica 42. dokument 566. Međutim, kad se taj navod provjeri, onda se vidi da tamo nema spomena Pakracu nego famoznoj “prekodravskoj” kovnici. Činilo se da doista nema dokaza da je kovnica bila u Pakracu pa se samo od sebe postavilo pitanje zašto čitava hrvatska historiografija piše da jest npr.: “U Slavoniji su se kovali posebni novci – banovci. Kovnica je najprije bila u Pakracu, a zatim u Zagrebu.”1 Ili: “Najstarija hrvatska 1 Trpimir MACAN, Povijest hrvatskog naroda, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 100.

5

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

kovnica novca bila je u Pakracu.”2 Odlučio sam temeljito pregledati literaturu kako bih utvrdio gdje se pojavio problem. Navodim samo najvažnija djela.

Krenuo sam od knjige “Krhotine povijesti Pakraca”. Vijoleta Herman Kaurić kod tog se pitanja poziva na Ivana Rengjea i njegovo djelo “Početak kovanja slavonskih banovaca” iz davne 1939. godine. Rengjeo je bio vrhunski numizmatičar, a rad je napisao kako bi revidirao gledišta starije historiografije o slavonskom banovcu, ponajprije stajališta Homana i Truhelke. Knjigu, koja je zapravo antikvitet, kupio sam na dražbi preko aukcijske kuće, međutim, i lucidni Rengjeo poziva se na istu povelju, što je za mene predstavljalo veliko razočaranje.

Ipak, trag me odveo do knjige “Magyar Pénztörténet” (“Povijest mađarskog novca” op. B.K.) mađarskog povjesničara Hómana Bálinta objavljene 1916. Ovo djelo pronašao sam iznenađujuće lako, u požeškoj gradskoj knjižnici. Uz veliko razočaranje i frustracije, ni u tom djelu nisam našao ništa novo, osim novog traga koji je ipak budio nadu. Radilo se o meni potpuno nepoznatoj zbirci povijesnih izvora pod imenom “Monumenta ecclesiae Strigoniensis” (“Zbirka ostrogonske nadbiskupije” op. B.K.) koju je uredio i 1874. objavio Ferdinand Knauz. Već sam planirao pripreme za odlazak u mađarski Državni arhiv u Budimpeštu, ali je Knauzov kodeks pronađen i u Hrvatskom državnom arhivu. Tako sam nakon tri godine istraživanja i frustrirajuće potrage, u lipnju 2009. konačno pronašao tu famoznu povelju u navedenom kodeksu. Radost je bila velika jer povelja dokazuje da je kovnica, odnosno komora, bila baš u Pakracu!

Naime, ispostavilo se da postoje dvije povelje. Izdane su istog dana, a razlike su minimalne. U prvoj se spominje kovnica u Pakracu, a u drugoj “prekodravska kovnica”. Budući da je Smičiklas u svoj znameniti Codex uvrstio onu u kojoj se ne spominje Pakrac, jer je valjda smatrao da nema smisla uvrštavati obje, nesvjesno je prouzročio pitanje postojanja kovnice u Pakracu jer je povelja koja to dokazuje ostala u drugom kodeksu i pala u zaborav.

Kovanje novca i/ili robna razmjena Kovanje novca usavršeno je već u starom vijeku. Međutim, sve do kraja srednjeg vijeka paralelno s novcem u pojedinim dijelovima Europe zadržao se stari oblik plaćanja, najčešće u krznu ili komadima rude plemenitih kovina. Novac se uvijek kovao od plemenitih kovina i vagao se. Stari Rimljani kovali su bakreni, srebrni i zlatni novac. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva zapadna je Europa u trgovačkom pogledu znatno nazadovala, stoga u trgovini sve do 9. stoljeća dominira robna razmjena. U međuvremenu je novac Istočnog Rimskog Carstva postao standardnim i kolao je u većem dijelu Europe, naročito Mediteranu.

Smatralo se kako je to na neki način zajednički novac gotovo čitave Europe, kao što je to danas “euro”, što je pogodovalo trgovini. Nakon obnove Zapadnog Rimskog Carstva, od 800. godine zapadnom Europom kolali su zlatnici Karla Velikog i njegovih nasljednika. Po Hrvatskoj su od 8.–12. st. kolali i bizantski i karolinški novci, ali je općenito bilo malo novca u optjecaju jer je najčešće platežno sredstvo u Hrvatskoj tijekom ranog srednjeg vijeka bilo kunino krzno, a ponekad komad plemenite kovine. Upravo je taj tradicionalni način plaćanja, krznom kune, predodredio kasniji simbol na licu autonomnog hrvatskog novca kako bi promjena platežnog sredstva običnom puku bila razumljivija i prepoznatljivija.

Za razliku od ranog srednjeg vijeka gdje u optjecaju dominiraju zlatnici, u razvijenom srednjem vijeku više se kovao srebrni novac koji svoj vrhunac dostiže u 12. i 13. stoljeću. U kasnom srednjem vijeku opet se kuje i zlatni novac, ali Hrvatska nikad nije kovala vlastite zlatnike. U srednjovjekovnom bosanskom kraljevstvu uz banski denar koristio se i dubrovački novac.

2 Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata 600.–1526., Pregled povijesti hrvatskog naroda, Marjan Tisak, Split, 2004., 262.

6

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Osnutak autonomne kovnice za Hrvatsku U srednjem vijeku, kovanje novca (lat. ius cudendae monetae) i pravo vađenja rude (lat. ius minerarium) bila su isključivo kraljevska (regalna) prava. Teoretski, samo je kralj imao pravo vaditi rude, kovati novac i osnivati kovnice jer je kovanjem novca kralj punio državnu blagajnu.

Ugarski kraljevi, počevši od sv. Stjepana, počeli su kovati novac još u 11. stoljeću. Ugarski novac kolao je i u istočnoj Slavoniji čiji su primjerci pronađeni na više arheoloških lokaliteta oko Osijeka i Vinkovaca.3 Od druge polovice 12. stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji kolao je novac kovan u susjednoj Sloveniji, preciznije Štajerskoj i Koruškoj, popularno nazivan; “frizatik”.4 On je bio cijenjena moneta zbog visokog postotka čistog srebra. Povijest frizaškog novca još nije do kraja istražena i prema slovenskim numizmatičarima vjerojatno: “...nema drugog numizmatičkog područja, koje bi imalo još danas toliko nejasnosti i tajni...”.5 U “zlatnom razdoblju” kovanja frizatika, u prvoj polovici 13. stoljeća, radilo je na slovenskom području čak 17 kovnica. Od sredine 13. stoljeća vrijednost “frizatika” padala je pa su se nakon 200 godina pokvarili za 60%. Frizatici su nestali s hrvatskog prostora sredinom 13. stoljeća, ubrzo nakon početka kovanja banskog denara.

Hrvatska historiografija drži da je herceg Andrija 1196. prvi počeo kovati autonomni novac za svoj “dukat” po uzoru na “frizatike” salzburškog nadbiskupa, ali se ne obrazlaže kako i zašto je do toga došlo.6 Smatram da je pravo kovanja autonomnog novca za Hrvatsku omogućeno nakon smrti kralja Bele III., koji je bio otac Emerika i Andrije. Emerik je nakratko vladao u Hrvatskoj kao herceg, ali se 1196. vratio u Ugarsku kako bi bio uz bolesnog oca. Nakon smrti Bele III., Emerik je okrunjen za ugarskog kralja, ali njegova vladavina nije bila stabilna jer ju je ugrožavao mlađi brat Andrija.

Emerik i Andrija bili su sve samo ne složna braća.

Naime, nakon očeve smrti, prema novouvedenom načelu primogeniture, koje je promovirao upravo Bela III., tron je naslijedio stariji Emerik, no Andrija to nije prihvatio jer se načelo primogeniture tek počelo primjenjivati. Kako bi utažio Andrijine ambicije, Emerik ga je 1196. postavio za hrvatskog hercega. Andrija se time nije zadovoljio već je i dalje nastojao bratu preoteti prijestolje. U međuvremenu, Andrija se u svojoj “hercegovini” ponašao kao kralj sa svim pravima, pa tako i s regalnim pravima da kuje vlastiti novac. On je to učinio iz više razloga. Prvi i glavni bio je da spriječi nesmetano kolanje salzburških frizatika po Hrvatskoj, zatim radi prihoda kovnice, a vjerojatno je Andrija htio naglasiti svoju neovisnost naprema Emeriku. Čini se kako je Emerik Andriji to pravo morao ustupiti više silom nego milom. Stoga je izglednije da je pravo kovanja autonomnog novca za Hrvatsku, zapravo plod borbe za prijestolje između Emerika i Andrije, nego da je Bela III. prenio to pravo na Emerika dok je ovaj vladao u Hrvatskoj.

Moguće je i da se Emerik odrekao prava na kovanje novca u hrvatskom dijelu Kraljevstva u korist brata Andrije. U svakom slučaju, frizatici hercega Andrije najstariji su hrvatski novci.

3 Primjerci ugarskog novca nađeni su u istočnoj Slavoniji (Bijelo Brdo, Meraja, Vinkovci, Svinjarevci) što bi značilo da to područje (više) nije bilo dijelom Hrvatskog Kraljevstva.Više u: Ivan MIRNIK, Novac iz starohrvatskih grobova, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu 3.sv., br. 37., Zagreb, 2004., 213.

4 Ćiro TRUHELKA, Slavonski banovci (Prinos Hrvatskoj numizmatici), Sarajevo, 1897., 2.

5 Albin POGAČNIK, Problematika proučavanja slovenskih i hrvatskih srednjovjekovnih “frizatika”, Numizmatičke vijesti, god. 40, Zagreb, 1998.

6 Bálint HÓMAN, Magyar penztortenet, Budapest, 1916., 332.; Ć.TRUHELKA, n.dj. 2.; I.RENGJEO, n.dj. 3.

7

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Hrvatski frizatik Prije početka kovanja banskog denara, hrvatski hercezi7 i banovi, počevši dakle od hercega Andrije (1196.–1204.), do hercega Kolomana (1226.–1241.), kovali su novac po uzoru na novac salzburških nadbiskupa. Taj srebrnjak u historiografiji poznatiji je po nazivu “frizatik” (njem.

Freisacher, lat. frisaticus), a naziv je dobio po lokaciji kovnice u mjestu Freisach (slov. Breže) u Koruškoj. Naime, salzburški nadbiskupi kovali su ga od 1130-ih sve do sredine 14. stoljeća u više kovnica na području današnje Slovenije i Austrije. Najuglednija i najpoznatija kovnica bila je u Freisachu u vrijeme nadbiskupa Eberharda II. (1200.–1246.), koji je u tamo imao rezidenciju.

Zbog odlične kakvoće srebra frizatik je postao tražena moneta u Ugarskoj i Hrvatskoj još od vremena kralja Bele II. (1131.–1141.), koji je zbog lošeg ugarskog novca odobrio kolanje frizatika po čitavom Kraljevstvu.8 Kasniji ugarski kraljevi nastojali su postići visok stupanj kakvoće kraljevskog novca ugledajući se upravo na frizatike.

Numizmatičar Ivan Rengjeo smatra da je hrvatski frizatik neko vrijeme kovan u Čazmi jer je tamo prijestolnicu, a kasnije i grobnicu, imao herceg Koloman.9 Hrvatski frizatici ipak se po kvaliteti nisu mogli mjeriti s pravim frizaticima, iako su njima nalikovali. Natpis na frizaticima hercega Andrije glasio je: “ANDREAS D(ux) CR(oatiae)10”, (“Andrija vojvoda Hrvatske”)11, a na aversu je najčešće bio stari hrvatski grb (polumjesec sa zvijezdom). Prema tome, prvi odnosno najstariji hrvatski novac bio je “hrvatski frizatik”.

Nakon smrti kralja Emerika, herceg Andrija uklonio je njegovog maloljetnog sina s prijestolja i konačno zavladao kao Andrija II. (1205.–1235.). Hrvatske frizatike nastavili su kovati sljedeći banovi i hercezi, npr. Bertold Meranski koji je bio Andrijin tast i od 1218. akvilejski patrijarh.

Kasnije su hercezi Bela, budući kralj Bela IV. (Bela Dalmatie et Croatie gubernator, 1220.–1226.) i Koloman (Colomanus, Dalmatie et Croatie dux, 1226.–1241.) također kontinuirano kovali hrvatske frizatike. Vladavina hercega Kolomana, brata Bele IV., prijelazno je razdoblje kada se prestaje s kovanjem hrvatskih frizatika i počinje s kovanjem banskog denara, popularno nazivanog “slavonski banovac”.12 S tom se činjenicom slažu svi povjesničari koji se bave ovom tematikom.

Koje se točno godine to dogodilo, hrvatska historiografija nije usuglašena, ali riječ je o vremenskoj razlici od najviše dvadeset godina.

Dakle, kovanje banskog denara samo je nastavak kovanja hrvatskog novca, a glavna razlika je u tome što je banski denar bio mnogostruko kvalitetniji i ugledniji od “hrvatskog frizatika”.

Banski denar, kakvoća, izgled, ugled Banski denar je srebrni novac što su ga, ugledajući se na novac salzburških nadbiskupa, od 13. stoljeća do 1384. godine kovali hercezi i banovi. Zbog svoje kakvoće potiskivao je iz optjecaja i novac susjednih zemalja, među njima čak i frizatike salzburških nadbiskupa.

7 Herceg ili vojvoda bio je kraljev zamjenik u Hrvatskoj odnosno upravitelj nekog pograničnog područja. Naziv herceg dolazi iz njemačkog jezika (njem. Herzog) što znači vojskovođa. Po hijerarhiji bio je herceg (lat. dux) u Hrvatskougarskom kraljevstvu odmah iza kralja. Ponegdje hercega tituliraju “vicerex”. Čast hrvatskog hercega obnašao je član kraljevske dinastije Arpadovića (kraljev brat ili najstariji kraljev sin; prijestolonasljednik) koji je u ime kralja vladao u Hrvatskoj, što je značilo njegovu nadležnost od Drave (i Dunava) sve do Jadrana.

8 Ivan RENGJEO, Početak kovanja slavonskih banovaca, Nova tiskara, Vrček i dr., Sarajevo 1939., 5.

9 Isto,17.

10 B.HÓMAN, n.dj.,332., I.TRUHELKA, n.dj., 51.

11 Pod Hrvatskom se podrazumijeva čitav prostor od Drave do Jadrana.

12 I.RENGJEO, n.dj.,13.

8

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Dakle, učenik je nadmašio učitelja. Banski denar bio je drugi hrvatski autonomni novac, mnogo ljepši i kvalitetniji nasljednik “hrvatskog frizatika”. Kakvoćom se mogao mjeriti s bilo kojim europskim srebrnjakom. Bio je najljepši i najpreciznije izrađivan novac među Slavenima u srednjem vijeku. Ističe se kao sasvim individualna tvorevina bez oponašanja uzora.13 Najispravnije ime za tradicionalni naziv slavonski banovac bio bi “banski denar”. Banovac nije dobar naziv za novac jer je ta riječ označavala osobu koja je zamjenjivala bana. U povijesnim izvorima imamo sljedeće nazive za banski denar: “moneta usualis”, “denarius banalis”, “denarius Zagrabiensis”.14 Dakle, kada su banovi kovali banski denar oni su to radili kao zakoniti zastupnici ugarskog kralja u Slavoniji, a ne kao privatne osobe. Zato je na kovanici utisnut natpis “Moneta Bele regis per Sclavoniam” (“Novac kralja Bele za Slavoniju”). Kada je herceg kovao novac onda je na njemu ugravirano: “Moneta ducis per Sclavoniam” (“Vojvodin novac za Slavoniju”).

Kovanje novca nadzirao je herceg ili ban koji je vladao, a kovao se u herceškoj odnosno banskoj komori (camera banalis) koja je bila najviše financijsko tijelo u Kraljevini. Na čelu te komore bio je komorni grof (comes camerae), a uz njega i komorni službenici (officiales camerae). Komorni grof imao je pravo pretresati kuće ako je smatrao da se u njima krije falsificirani ili stari novac.15 Tehnički upravitelj kovnice zvao se monetar (monetarius), a bio je odgovoran samo banu ili vojvodi. On je jamčio za propisanu težinu i finoću srebra kovanog novca. U kovnici su se čuvali čelični kalemi i nekovano srebro u posebnim škrinjama čiji su posebni ključ imali samo ban i komorni grof. Škrinje su se otvarale samo uz nazočnost bana ili njegovog ovlaštenog poslanika.

U slavonskoj kovnici novac se kovao od Martinja do kraja godine, što je tada bio Uskrs (Pascha).

Slavonski banovac

Početak kovanja banskog denara Prema privilegiju kralja Andrije II. zagrebačkoj biskupiji, već 1217. godine učvrstilo se uvjerenje da krajevi južno od Drave imaju pravo ne koristiti ugarski kraljevski novac.16 To je i logično jer je valuta koja je tada bila u optjecaju južno od Drave (u to se vrijeme koristilo izraz “preko Drave” op. B.K) bila hrvatski frizatik.

13 Ivan MIRNIK, Skupni nalazi slavonskih banovaca u numizmatičkoj zbirci arheološkog muzeja u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, br. XXIV-XXV, 1991.–1992.,184.

14 Ć.TRUHELKA, n.dj.,6.

15 Isto,11.

16 Isto,4.

9

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Oko godine početka kovanja banskog denara hrvatska historiografija ima podijeljena stajališta.

Dio povjesničara, predvođen Ćirom Truhelkom, smatra da godinu početka kovanja banskog denara treba tražiti za vladanja bana Stjepana Gut-Keleda, ranije ne. On smatra da se hrvatski frizatik kovao sve do banovanja Stjepana (1248.–1260.).

Prema Truhelki, početak kovanja banskog denara valja smjestiti između 1248. i 1256. godine, kada se prvi put spominje prekodravska kovnica. Stjepan od roda Gut-Keled bio je jedan od najmoćnijih plemića u čitavom kraljevstvu i uživao je veliko kraljevo povjerenje. Bio je povezan i sa Štajerskom, graničnim područjem gdje su kolali frizatici jer je bio štajerski kapetan, a bio je i dvorski sudac. O moći roda Gut-Keled dovoljno govori i činjenica da se na banskoj stolici u 13. stoljeću izredalo čak 5 plemića iz ovog moćnog roda, inače njemačkog podrijetla.17 Numizmatičar Ivan Mirnik također smatra da početak kovanja slavonskih banovaca valja datirati oko 1250-ih za vladanja bana Stjepana.18 Prema dokumentu kojeg spominje poznati britanski numizmatičar Michael Metcalf, čini se da početak kovanja banskog denara pada u 1255. godinu. Naime, prema Metcalfu, te je godine kralj Bela IV. opunomoćio bana Stjepana da otvori rudnik i počne u Pakracu kovati banski denar.19 Neovisno o Metcalfu, već je i Ćiro Truhelka 1897. godine datirao početak kovanja banskog denara 1256. godinom, dakle, bio je vrlo blizu.

Međutim, problem je što se bana Stjepana ili njegov rod ne može povezati s Pakracom, odnosno ne znamo zašto bi on baš u Pakracu počeo s kovanjem banskog denara. Upravo su zato i nastajale sumnje da se novac kovao u Pakracu. Znamo da su Pakrac posjedovali ivanovci od 1238.20, ali nije pronađen niti jedan dokument koji bi govorio da je u Pakracu svoj posjed imao i Stjepan Gut-Keled. Zna se da je imao posjede u susjednoj križevačkoj županiji, oko Moslavačke gore i Garešnice.21 Ivan Rengjeo smatra da je Pakrac već tada bio dijelom križevačke županije i da je zbog toga Stjepan Gut-Keled kovao novac u Pakracu, međutim prije će biti da je Stjepan samo naslijedio kovnicu u Pakracu koja je od ranije tamo djelovala.

Držim da nije bitno je li ban Stjepan imao posjed u Pakracu ili oko njega jer ban nije kovao denar kao privatna osoba, već kao javna i to u kraljevo ime. Zato kovnica nije morala (a možda niti smjela!) biti na privatnom posjedu, već na nekom dobro utvrđenom državnom (kraljevskom) posjedu. Budući da takvih posjeda u Slavoniji u 13. stoljeću zapravo više i nema onda je posjed crkvenih redova bio najbliži pojmu “državni posjed”. Pakrac su od 1238. držali ivanovci pa je on kao “državni posjed” i snažna utvrda bio primjerena lokacija za smještaj slavonske kovnice.

Drugi dio historiografije, predvođen Ivanom Rengjeom, smatra da početak kovanja banskog denara treba smjestiti u 1230-e; što je 20-ak godina ranije od pretpostavke Truhelke i Hómana.

Rengjeo smatra da se denar počeo kovati u vrijeme vladavine hercega Kolomana (1226.–1241.), ali tek nakon što je umro njegov otac Andrija II. i zavladao stariji brat Bela IV., a to je bilo 1235.

17 Marija KARBIĆ, Joakim Pektar, slavonski ban iz plemićkog roda Gut-Keled, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jarbuch, Osijek, 2000. Bili su to kronološkim redom banovi “čitave Slavonije”: ban Apaj (Opoj) 1237.–1239., zatim njegov brat ban Nikola 1240., zatim njihov nećak ban Stjepan 1248.–1260., zatim njegov sin ban Joakim Pektar 1270.–1272, te njegov brat ban Nikola 1275.

18 I.MIRNIK, n.dj.,183.

19 David Michael METCALF, Monetarna interpretacija banskog denara iz 13. st. Numizmatika, Spomen izdanje, Zagreb, 1978.

20 Posjed Pakrac 1238. postaje centar ivanovačkoga preceptorata. On je od tada bio izdvojen iz Požeške županije.

Josip Buturac tvrdi da je u povelji iz 1238. zagonetni toponim “...Petriz...” Pakrac i da se radi o pisarevoj greški koji je umjesto slova “c” u imenu za Pakrac zapisao “t” i tako stvorio problem povjesničarima. Vidi u Josip Buturac, Požega i okolica u srednjem vijeku, Zlatna dolina, vol. 1., Požega 1995., 32.

21 Vijoleta HERMAN KAURIĆ, Krhotine povijesti Pakraca, Hrvatski institut za povijest, Slavonski Brod, 2004., 57.; I.Rengjeo, n.dj.,18.

10

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

godine. Naime, kralj Bela IV. odmah je nakon stupanja na prijestolje zajedno s bratom Kolomanom krenuo u monetarnu reformu kako bi poboljšao vrijednost novca i općenito kako bi popravio neuredno stanje u Kraljevstvu koje je ostavio njihov otac Andrija II.22 Rengjeo dolazi do tog zaključka detaljno matematički i komparativno analizirajući suvremene kraljevske isprave i novac. Naime, kazne su se u srednjem vijeku plaćale novcem. U Slavoniji su te novčane kazne uvijek, bez obizira na iznos, bile u odnosu 5:1. Tako je bilo već 1242. kao i 1272. što ne bi bilo moguće da se radi o nekom drugom novcu jer: “...se već u početku petog decenija 13. vijeka u Slavoniji plaćalo i računalo isto onako, kao i u drugoj polovici tog stoljeća...”23 što dokazuje da je banski denar postojao 1242. godine. Međutim, Rengjeo ide dalje.

Taj izvrsni poznavatelj hrvatskog srednjovjekovnog novčarstva otkriva kako je glavna promjena u novčarstvu Slavonije u 13. stoljeću bila zajednička odluka kralja Bele IV. i hercega Kolomana da se novac više ne mijenja svake godine i da mu se zbog toga osigura trajna kvaliteta i nepromjenjiva vrijednost. Kako ban ili herceg ne bi tom reformom izgubili prihod, uvodi se u Slavoniji novi porez zvan “porez od 7 denara” (lat. collecta septem denariorum) u ime prihoda kovnice. Taj porez plaćala je svaka obiteljska kuća u Slavoniji kao: “...odštetu za ukinuto mijenjanje novca, ali je zato narod odahnuo...”, a trgovina: “...se je mogla s pomoću dobrog i solidnog novca slobodno da razvija. Počelo se dizati i blagostanje, jer se sada mogao da stvara i trajno sigurni kapital u kovanom novcu.”24 Budući da je u susjednoj Štajerskoj 1237. godine provedena slična reforma, Rengjeo dolazi do zaključka da se upravo oko 1237. godine počelo s kovanjem slavonskog banskog denara!25 Kada ovome dodamo činjenicu da su 1237. upravo oko Pakraca sređene međe feudalnih posjeda26, a 1238. u Pakrac dovedeni ivanovci; koji su kao i templari bili “kraljevski bankari”, onda je lako moguće da se banovac 1238. počeo kovati upravo u Pakracu jer od 1239. u Slavoniji više nema spomena frizaticima. Sve se poklapa. Ivanovci su mogli samo pomoći kovanju banovca svojim iskustvom i vezama, a nikako odmoći. Možda su upravo zato i dovedeni u Pakrac. Čvrsta veza između dolaska ivanovaca u Pakrac i kovnice banskog denara mora postojati. Jedan od tragova te veze vrlo je vjerojatno ljiljan čiji simbol nalazimo na nekim emisijama banskog denara. Templari i ivanovci uglavnom su bili francuski vitezovi, a ljiljan je bio francuski kraljevski simbol. Sama imena meštara i preceptora često su francuska; npr. 1278. brat Hugo preceptor de Pukruc, a 1349., brat Baldonus comes Dubicensis et castellanus castri sancti Johannis et preceptor de Rasosa.27 Osim toga, oni su utvrde gradili na prometnim čvorištima zbog prirode svog posla.

Dvorili su putnike, hodočasnike i križare te brinuli za bolesnike i ranjenike.

Lelja Dobronić smatra kako je Pakrac ivanovcima dodijeljen još ranije, u vrijeme vladavine kralja Emerika ili Andrije II., dakle u rasponu od 1196. do 1235. godine. Iako se s tim zaključkom ne slaže većina ostalih povjesničara, ona do njega logično dolazi jer Bela IV. u darovnici ivanovcima iz 1238. kaže da im “...vraća...” i namjerava dodjeljivati dodatne nove posjede.28 Tako čak postoji mogućnost su ivanovci u Pakracu bili već početkom 13. stoljeća, ali im je grad privremeno oduzet, pa 1238. vraćen. Ovakav je scenarij vrlo izgledan jer je Bela IV. odmah nakon dolaska na vlast oduzeo mnoge posjede njihovim vlasnicima, poništio darovnice i vratio ih kruni, budući da je njegov otac posjede dijelio “šakom i kapom’’. Postoji 22 I.RENGJEO, n.dj.,13.

23 Isto,11.

24 Isto,6.

25 Isto,8.

26 CD III, p. 40, doc. 27.

27 CD VI, p. 261, doc. 224. i CD XI, p. 551, doc. 103.

28 Lelja DOBRONIĆ, Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1984.,103.

11

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

i mogućnost da je Pakrac isprva darovan templarima koncem 12. stoljeća, ali je njima Pakrac oduzeo Bela jer nije trpio templare29 i potom dao Pakrac ivanovcima. Templari su možda podignuli prvu branič kulu, tzv. donjon, a ivanovci kasnije dovršili gradnju tvrđave i opasali ju bedemom. To bi bilo i logično, jer da su 1238. došli na nekakvu pustopoljinu mislim da ne bi mogli za samo 15-ak godina podignuti tako snažnu utvrdu da bi u njoj već 1250-ih radila kovnica banskog denara. Zato treba uzeti u obzir i stajalište Lelje Dobronić.

Sve u svemu, riječ je o ispravnoj interpretaciji povijesnog izvora i samo je pitanje vremena kada će otkriti da su se povijesni događaji tako odvijali.30 Ključnu ulogu u tome trebaju odigrati arheološka iskapanja.

I još nešto. Služeći se komparativnim materijalima i slikama starog grada, Zofia Mavar zaključuje da pakračka utvrda nalikuje na one iz 12. stoljeća31, što također ide u prilog mišljenju Lelje Dobronić. Reprezentativni primjer takvih utvrda je Krak des Chevalliers, koju su u 12. stoljeću podigli križari (ivanovci) u Siriji.

Kovnica u Pakracu

Grb grada Ostrogona

Kovnica je bila sastavni i najvažniji dio autonomne slavonske komore. Komora (camera) bila je vrhovna financijska uprava na određenom području, koja se osim kovanjem novca bavila i prikupljanjem poreza koji se ticao kovnice, ali i mijenjanjem starog za novi novac. Vrhovni gospodar komore bio je herceg ili ban. Dakle, komora je zapravo bila malo ministarstvo financija koje je, prema Truhelki, mijenjalo svoje sjedište prateći sjedište bana ili hercega.32 Budući da je glavni posao komore bio kovanje novca, s vremenom je ime komora postalo sinonim za kovnicu. Upravitelj komore bio je komorni grof ili komornik. Osoba zadužena za kovanje kao i za kakvoću izrade zvala se monetar. On je jamčio za zakonitu težinu i vrijednost novca. U kovnici (lat. cusa) čuvali su se čelični kalemi i nekovano srebro u posebnim škrinjama čiji je ključ imao samo ban i komornik. Komora je imala oko 25 službenika.

Kovnica banskog denara u Pakracu najstarija je dokumentirana hrvatska kovnica novca.

Dokument je datiran 1256. godinom i izdan u gradu Ostrogonu (danas Esztergom u Mađarskoj) jer je tamo bilo sjedište ugarskog primasa i sve do Bele IV. prijestolnica Kraljevstva.

Prema Mirniku i Metcalfu, srebro za pakračku kovnicu dolazilo je iz rudnika u Srebreniku u Bosni33, dok Mimica34 drži da se ruda vadila iz obližnjeg rudnika. Tu pretpostavku donekle potkrjepljuje i darovnica ivanovcima iz 1238. jer se tamo govori o zaštiti regalnih prava rudarenja ako se nađe zlato ili srebro.35 29 Julije JANČULA, Predturska povijest Našica, Zavičajni muzej Našica, Našice, 1996, 35.

30 CD III, p. 48., doc. 44., Za prijevod i analizu povelje vidi u Križan Branko, “Najranija povijest Pakraca i okolice u kontekstu tri vladarske isprave”, Zbornik povijesnog društva Pakrac–Lipik, br. 3, 2006., 28.–52.

31 Zofia MAVAR, Pakrac – konzervatorske osnove programa obnove, Povijesno urbanistička studija, Zagreb, 1996., 12.

32 Ć.TRUHELKA, n.dj.,8.

33 I.MIRNIK, n.dj.,184., D.M.METCALF, n.dj.

34 Bože MIMICA, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, Rijeka, 1992., 367.

35 CD, III., p. 48., doc. 44.

12

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Zašto je kovnica smještena u Pakrac?

U srednjem vijeku Pakrac je, čini se, postao raskrižjem tada važnih prometnica: poprečnog puta sjever–jug i uzdužnog smjera istok–zapad. Spomenuti pravci možda su nasljeđe prometnog sustava starih Rimljana. Oko i u samom Pakracu nađena su ukupno tri rimska spomenika. Dva su nadgrobna, a jedan je posvećen Herkulu. Unatoč tome, zasad nema dokaza o bilo kakvom naselju iz tog doba, već se radi samo o pokapanju uz vicinalnu cestu.36 Naime, pokapanje uz cestu bilo je prastari običaj i praksa.37 Pravac istok–zapad možda38 se nadovezivao na rimski dijagonalni pravac Siscia–Mursa koji je, prema Gračaninu, iz Daruvara (Aquae Balissae) vodio preko Bijele na Dragović i otuda dolinom Pakre do Inceruma (Velika ili Treštanovci).39 Pravac sjever–jug poprečno je vezivao rimsku, dravsku i savsku magistralu. Ako bi nastavili pravcem sjever–jug onda biste u konačnici povezali metropolu Salonu (Solin) i Aquincum (Budim).40 U blizini je bila i cesta “Ducauta” za koju Stanko Andrić drži da je omeđivala posjed Lijesnicu i Rašašku.41 Ona se tada nazivala “vojvodina cesta”.42 Moguće je da je ova cesta alternativni pravac koji je spajao Pakrac s Požegom preko poznatog benediktinskog samostana Rudina na Psunju, no Andrić se ne izjašnjava o pravcu pa on nije precizno utvrđen. Sigurno je jedino da je prolazila kroz planinu Psunj.

Iako je Schejbal utvrdio kako se današnji grad Pakrac nalazi na mjestu nekadašnje rimske postaje Menneiana,43 hrvatska historiografija nije sklona tu postaju smjestiti u Pakrac već pored Nove Gradiške.44 Pitanje Menneiane još uvijek je otvoreno. Sve u svemu, Pakrac u srednjem vijeku svakako nije bio u prometno izoliranom području, što je bilo važno za smještaj kovnice i distribuciju novca.

Osim toga, Pakrac se nalazi u geografskom središtu dravsko-savskog međurječja. U 13. stoljeću bio je na samoj granici požeške i križevačke županije45, ali i zagrebačke i pečuške biskupije, odnosno na svojevrsnoj granici hrvatskog i ugarskog dijela Kraljevstva.46 Može biti da je u prvim godinama kovanja banskog denara kralj iz opreza ili nekog drugog sličnog razloga htio da kovnica bude blizu granice hrvatskog i ugarskog dijela kraljevstva.

Najvažniji razlog mogao je biti i taj što je tvrdi grad Pakrac u to vrijeme bio jedan od najvećih i najbolje utvrđenih gradova između Save i Drave. Npr. odluka o utvrđivanju zagrebačkog Gradeca donešena je tek u povelji iz 1242. godine, a Gradec je utvrđen tek oko 1260. O snazi pakračke utvrde dovoljno govori pismo bana Nikole Sigetskog kralju Ferdinandu Habsburškom 1543. gdje tvrdi da je grad toliko čvrst i velik da ga se ne može srušiti47, a dokazano je da je pakračka utvrda iz 13. stoljeća, ako ne i 12.48 36 Berislav SCHEJBAL, Daruvar–Aquae Ballissae i Pakrac–Mannieana, Zbornik povijesnog društva Pakrac-Lipik, br. 3, 2006, 53.–67., Siniša Njegovan STAREK, Rimski kameni nadgrobni spomenik iz Kusonja, Zbornik povijesnog društva Pakrac-Lipik, br. 6, 2009.,120.–133.

37 Nada KLAIĆ, Povijest Zagreba, SNL, Zagreb, 1982.,12.

38 U širem pakračkom području nije nađen nijedan rimski miljokaz, dok u Daruvaru jest.

39 Hrvoje GRAČANIN, Rimske prometnice i komunikacije u Panoniji, Scrinia Slavonica,10, 2010., Slavonski Brod, 34.

40 Još o prometnim pravcima vidi u: Berislav SCHEJBAL, Zbornik povijesnog društva Pakrac – Lipik, br. 3., 2006, 53.–67.

41 Stanko ANDRIĆ, Benediktinski samostan sv. Mihovla Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina, vol. 4., Požega, 1998., 35.

42 Stanko ANDRIĆ, Područje požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik, 229.

43 B.SCHEJBAL, n.dj,56.

44 H.GRAČANIN, Rimske prometnice i komunikacije u Panoniji, Scrinia Slavonica, br. 10, 2010, str. 33.–35.

45 “...granica između zagrebačke i pečuške biskupije nalazila se, već od Ladislavova vremena, na Psunju, Ravnoj gori i Papuku” Stanko ANDRIĆ, Područje požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik,128.

46 S. ANDRIĆ, Benediktinski samostan sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina, vol. 4., Požega,1998., 32, ili isti u Područje požeške županije u srednjem vijeku, 227.

47 V.HERMAN KAURIĆ,n.dj.,72.

48 Z.MAVAR,n.dj.12.

13

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Gdje se kovao hrvatski frizatik, ne zna se pouzdano. Rengjeo napominje da je kovnica možda bila u Čazmi jer je tamo prijestolnicu imao herceg Koloman. Kada se oko 1237. godine prestalo kovati hrvatske frizatike i počelo kovati banski denar, kovnica je vjerojatno ostala na istom mjestu.

Međutim, 1241. Tatari u svojoj potjeri za Belom IV. opustoše Slavoniju, gotovo sve gradove spale, a Zagreb i Čazmu sravne sa zemljom. Tada se pokazalo kobnim što je bilo izgrađeno malo utvrda čiji bi bedemi mogli štititi od napadača. Moguće je da je u tatarskoj provali Pakrac bio zaobiđen jer nije bio na glavnom pravcu tatarskog udara i tako je ostao sačuvan, pa je kovnica iza 1241. privremeno premještena u Pakrac i u njemu je radila gotovo 20 godina – sve do 1260.!

Iako nema sumnje da se kovnica nalazila u Pakracu od 1256. do 1260., ona nije proradila tek tada kako to misli Truhelka49, nego je ona u Pakracu već radila neko vrijeme, kako to dokazuje Rengjeo upravo preko parnice iz 1256. U njoj kralj tvrdi da ostrogonski nadbiskup uzima i uvijek je uzimao desetinu prekodravske kovnice: “...quam decimationem ipsius archiepiscopi et ecclesiae Strigoniensis in camera prefata de ultra Dravam residens, plene et pacifice eorum nomine percepit et semper percipit...”. Ta formulacija znači da kovnica nije osnovana 1256., nego još ranije.

Spor zagrebačkog biskupa s ostrogonskim nadbiskupom Spor je izbio zbog sakupljanja poreza kovnice. Porez slobodnog čovjeka iznosio je u Kraljevini Slavoniji 12 denara marturine, 7 denara u ime lukruma kovnice, te 2 denara ubiraču poreza, ukupno 21 banski denar.50 Kralj ili herceg mogao je pojedinim osobama ili institucijama dodijeliti priviliegij da ne moraju plaćati porez kovnice ili marturinu, kao što je taj privilegij dodijelio templarima kada su dobili posjedu Dubicu 1240. godine.

Svake godine, nakon što je ban skupio porez u kraljevini, morao je desetinu od prihoda banske kovnice dati ostrogonskom nadbiskupu. On je kao primas Ugarske od davnine (tj. 11. stoljeća op. B.K.) imao pravo ubirati desetinu od lucruma camerae svih kovnica u kraljevstvu. Ostrogonski nadbiskup je, osim toga, imao pravo imenovati i povjerenika koji je nadgledao rad pojedine kovnice te određivao količinu Grb ostrogonskog nadbiskupa Ivana Simora 1867.–1891. nadbiskupova prihoda od svake pojedine kovnice.

Zagrebački biskup bio je kao i svi biskupi Kraljevstva sufragan ostrogonskog nadbiskupa, koji je bio primas. Zagrebački biskup imao je godišnji prihod od 1500 maraka, a hercegov puno veći jer je godišnje kralju isplaćivao porez od 10 000 maraka.51 Spor je izbio kad je ban Stjepan Gut-Keled koji je upravljao kovnicom, u Pakrac poslao kanonika i arhiđakona Goričkog magistra Benedikta da nadzire njen rad kao monetar kovnice. Saznavši to, ostrogonski se nadbiskup zabrinuo da je možda magister Benedikt, koji je istovremeno bio i kanonik52 zagrebačkog kaptola, došao uzeti desetinu od lukra kovnice u korist zagrebačkog biskupa53. Nadbiskup je stoga odmah tražio da kralj pisano potvrdi njegov privilegij.

49 Ć.TRUHELKA, n.dj. 25. i 58.

50 Ć.TRUHELKA, n.dj.,14.

51 N.KLAIĆ, n.dj.,12.

52 Kaptolski kanonici svake biskupije ubirali su crkvenu desetinu i ostale poreze za biskupa.

53 Iako je 1235. Andrija II. posebnom poveljom razgraničio zagrebačku i pečušku biskupiju čini se da međa na pakračkom području nije bila precizna pa se do 15. st. ne može sa sigurnošću reći kojoj su biskupiji Pakrac i okolica

14

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Kralj Bela IV. je 16. prosinca 1256. spor riješio potvrdivši privilegij ostrogonskog nadbiskupa.

U povelji je lijepo objašnjeno da magister Benedikt nije došao u Pakrac kao zastupnik zagrebačkog biskupa uzeti desetinu od lukra kovnice, već da ga je u Pakrac poslao ban Stjepan kao svog službenog izaslanika (“...sed tanquam homo bani Stephani, per ipsum banum ad hoc specialiter deputatus...”).54 Tako je tom poveljom ostrogonski nadbiskup bez problema sačuvao svoje pravo da ubire desetinu i od prihoda “prekodravske kovnice”, a mi smo mu zahvalni na tome jer je taj privilegij dokaz da je kovnica tada bila u Pakracu (“...in Camera de Pucruch...”).

Da je opreznost ostrogonskog nadbiskupa bila opravdana, pokazalo se 1272. kada je ban Roland doista pokušao uskratiti ostrogonskom nadbiskupu desetinu od kovnice. Međutim, pokušaj je bio uzaludan jer je kralj Stjepan V. na temelju povlastice svog oca iz 1256. i još nekih papinih povlastica opet presudio u korist primasa Kraljevstva.

Dakle, 16. prosinca 1256. Bela IV. potvrđuje ostrogonskom nadbiskupu desetinu od prihoda kovnice u Pakracu.

Predstavljamo povelju koja spominje kovnicu u Pakracu “Nos B.(ela) dei gracia Rex Hungarie et Dux Stirie, tenore presencium omnibus volumus fieri manifestum, quod Magister Benedictus, canonicus Zagrabiensis et Archidiaconus de Guercha, in Camera de Pucruch non resedit ut homo Episcopi Zagrabiensis, sed tanquam homo bani Stephani, per ipsum banum ad hoc specialiter deputatus; ne vero ex eo, quod dictus Magister Benedictus in dicta camera permansit, Strigon ecclesie et venerabili patri B. archiepiscopo eiusdem preiudicium aliquod generetur, vel Zagrabiensis Episcopus in dicta camera ius aliquod in posterum sibi valeat vendicare; eidem venerabili patri B. archiepiscopo Strigon. Presentes dedimus litteras, dupplicis sigili nostri munimine roboratas.

Datum per manus dilecti et fidelis nostri, Magistri Smaragdi Albensis ecclesiae prepositi, Aule nostre vicecancellarij. Anno domini MCCL sexto XVII Kalendas Januarij. Regni autem nostri Anno vicesimo secundo.”55 Isprava koja ne spominje kovnicu u Pakracu, a odnosi se na nju „Nos Bela dei gracia rex Hungariae (etc. et Stephanus banus totius Sclavonae et) dux Stiriae tenore presentiumomnibus volumus fieri manifestum, quod magister Benedictus canonicus Zagrabiensis et archidiaconud de Guercha in camera de ultra Dravam, sed tamquam homo bani Stephani, per ipsum banum ad hoc specialiter deputatus, quod pripadali. U 13. st. vjerojatno nisu bili u sastavu zagrebačke biskupije. Tome ide u prilog i isprava iz 1347. u kojoj pečuški biskup traži od pakračkih ivanovaca desetinu, osim ako povelja nije krivotvorina. Vidi u Lelja Dobronić, Posjedi ivanovaca i templara u Hrvatskoj, JAZU, Zagreb, 1984. Dodatnu pomutnju unosi i činjenica da su biskupi mogli opraštati pojedinim samostanima ili preseptoratima plaćanje desetine. Vidi u Jančula, Predturska povijest Našica.

Najvjerovatnije se radi o tome da je Pakrac od 1238. do 15. st. bio svojevrsni “corpus separatum” izdvojen iz požeške županije, a time i iz pečuške biskupije, ali nije potpadao ni pod zagrebačkog biskupa niti neku drugu županiju sve do 15. st. kada je u sastavu križevačke županije. Josip Buturac smatra da se crkvena župa: “...u srednjovjekovnom Pakracu ne spominje u dokumentima jer je Pakrac bio centar i vlastelinstvo vranskog priorata, u vlasti viteškog reda ivanovaca i zato izuzet od vlasti zagrebačkog biskupa.” Buturac, Josip, Popis župa iz 1334. i 1501, 59.

54 CD V., p.42., doc. 566.

55 Knauz FERDINANDUS, Monumenta ecclesiae Strigoniensis, Tomus Primus, Strigonii, 1874., p.438., doc.572.

15

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

et idem episcopus coram nobis praesentialiter recognovit. Ne ergo ex eo, quod dictus magister Benedictus in dicta camera permansit, Strigoniensi ecclesiae et venerabili patri B(enidicto) archiepiscopo eiusdem ad quem et eius ecclesiam supradictae camerae decimatio, sicut et aliarum, in quacunque provincia camerae constituantur, vel moneta cudatur, pertinet et pertinuit et quam decimationem ipsius archiepiscopi et ecclesiae Strigoniensis in camera prefata de ultra Dravam residens, plene et pacifice eorum nomine percepit et semper percipit, preiudicium aliquod generetur, vel Zagrabiensis episcopus aut quivis alius in dicta camera ultra Dravam ius aliquod in posterum sibi valeat vendicare, eidem venerabili patri B(enedicto) archiepiscopo Strigoniensi ac eius ecclesiae presentes dedimus litteras dupplicis sigilli nostri munimine roboratas. Datum anno domini MCCLVI., decimo septimo kalendas ianuarii, regni autem nostri anno XXII.“56

Premještanje kovnice u Zagreb i prestanak kovanja banskog denara Kovnica banskog denara prebačena je iz Pakraca u Zagreb 1260. godine. Te se godine u ispravi prvi put spominje “denarius Zagrabiensis”, stoga svi povjesničari i numizmatičari zaključuju da se radi o banskom denaru.57 Mogući razlozi za taj čin su mnogostruki. Zagreb je već tada na neki način bio “glavni” grad Slavonije, odnosno regionalni trgovački centar. Bio je biskupsko sjedište, što je za srednji vijek bila velika stvar. U njemu je bio kaptol, brojni samostani, obrtnici i trgovci.

Osim toga, Zagreb je imao svoje nadaleko poznate sajmove (sv. Marko), koji su trajali tjednima.

Trgovina je bila vrlo živa, granica sa Njemačkim Carstvom blizu, a najvjerojatnije je tamo već i ban imao jednu od rezidencija.

Međutim, kovnica je premještena najvjerojatnije zato što Pakrac, iako sa snažnom utvrdom, kao malo trgovište nije mogao podnositi teret kovnice i komornog grofa. O tome teretu svjedoči 100-tinjak godina mlađi događaj. Kralj Ludovik I. (1342.–1382.) htio je u jednom ugarskom gradu osnovati kovnicu kako bi povećao prihod svoje riznice jer, što je bilo više kovnica prihod kralju bio je veći.

Građani se opet pobuniše protiv takve odluke. Naime, jednom im je i Ljudevitov otac: “...kralj Karlo na silu dao komornog grofa, ali njegova nasilja i tlačenja tako razgnjeviše gragjane, da se pobuniše i poubijaše komornog grofa sa njegovih 25 činovnika...”58 Spor je završio tako što su građani radije plaćali kralju 100 maraka godišnje, nego pristali da kovnica bude u njihovom gradu. Moguće je i to da su građani zagrebačkog Gradeca do 1260. podigli bedeme na koje ih je obvezao Bela IV. u Zlatnoj buli iz 1242. pa je prekodravska kovnica mogla biti na sigurnom i zato premještena u Zagreb koji je, iako podijeljen na Gradec i Kaptol, zapravo funkcionirao kao cjelina.

Kovnica banskog denara radila je u Zagrebu više oko 120 godina, do 1384. godine kada je denar zauvijek povučen iz optjecaja. Tada je hrvatsko-ugarska kraljica Marija, kćerka Ludovika I. Anžuvinca, zbog centralizacije kraljevstva i nametanja ugarskog kraljevskog novca odlučila Hrvatskoj ukinuti povlasticu kovanja autonomne valute. Ne treba ni reći kako je Hrvatska tada ostala bez bitnog obilježja državnosti, a vjerojatno je taj dekret bio jedan od uzroka krvavog protudvorskog pokreta čiji su nositelji i vođe bili upravo hrvatsko-slavonski velikaši, poput Ivana Paližne koji je kasnije zarobio kraljicu. On je bio vranski prior i kao takav vrhovni upravitelj svih ivanovačkih posjeda, uključujući i Pakrac, koji se našao u centru sukoba između protudvorske (hrvatske) i dvorske (mađarske) stranke. Protudvorski 56 CD V., p.42., doc.566.

57 CD V. p.183, doc. 193.

58 Ć. TRUHELKA, n.dj., 23.

16

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

pokret konačno je skršen 1409. s katastrofalnim poljedicama za Dalmaciju i Hrvatsku. Za kaznu, Slavonija više nikad nije dobila pravo kovanja vlastitog novca.

Zaključak Hrvatsko-ugarski kraljevi izdali su 1217. ispravu kojom dodijeljuju pravo zagrebačkom biskupu da na 40 dana zatvori svakog trgovca koji bi u na području zagrebačke biskupije plaćao ugarskim novcem. Dakle, po zakonu na području južno od Drave nije smio kolati ugarski novac, već samo domaći banski denar. Kraljevski (tj. ugarski) novac do 1384. nikad nije kovan u Slavoniji, što je također dokaz autonomije prekodravskog dijela Hrvatsko-ugarskog kraljevstva.

Autonomni slavonski banski denar bio je po kakvoći bolji od kraljevskog novca. Čini se da su najbolje serije kovane baš u Pakracu. On ima dvije faze u svom optjecaju koji je trajao od 1196. do 1384. godine. Dakle, punih 188 godina autonomnog hrvatskog novca. Prvu fazu čini hrvatski frizatik kovan od 1196. do 1237., a drugu banski denar kovan od 1237. do 1384. godine. Faza hrvatskog frizatika trajala je oko 40, a banskog denara oko 145 godina. Banski denar je dokazano kovan u Pakracu od 1255. do 1260. godine. Vrlo je vjerojatno da je kovnica banskog denara u Pakracu proradila već 1237. godine.

Na kraju krajeva, za Pakrac nije ni važno je li se denar počeo kovati 1237. ili 1255. godine. Za grad je vrlo značajno što mu je pripala čast da ima ne samo kovnicu, već i komoru. To znači da je baš u Pakracu zabilježena najstarija prekodravska kovnica, ali i njeno monetarno središte. Smatram da je kovnica, odnosno komora, bila usko povezana s pakračkim ivanovačkim preceptoratom. Te dvije srednjovjekovne institucije čine jezgru povijesnog identiteta grada Pakraca. Čini se kako su i nekadašnji gradski oci prilikom biranja gradskog grba ispravno prepoznali važniju instituciju. Tako i gradski grb zapravo reflektira svjesnost o povezanosti komore s najslavnijim vremenima grada.

17

Branko Križan

Kovnica je bila u Pakracu!

Literatura i izvori Literatura 1. Andrić, Stanko, Benediktinski samostan sv. Mihovila Arkanđela na Rudini, Zlatna dolina, vol. 4., br. 1., Požega, 1998.

2. Andrić Stanko, Područje požeške županije u srednjem vijeku, Raukarov zbornik: Zbornik u čast Tomislava Raukara, ur. Neven Budak, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest, Zagreb, 2005.

3. Buturac, Josip, Popis župa zagrebačke biskupije, Starine 59, JAZU, Zagreb, 1984.

4. Buturac, Josip, Požega i okolica u srednjem vijeku, Zlatna dolina, vol. 1., br. 1, Požega, 1995.

5. Dobronić, Lelja, Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1984.

6. Engel, Pal, Posjedi ivanovaca u Ugarskoj potkraj srednjeg vijeka, Scirinia Slavonica, br. 2, Institut za povijest, Slavonski Brod, 2002.

7. Herman Kaurić, Vijoleta, Krhotine povijesti Pakraca, Hrvatski Institut za povijest, Slavonski Brod, 2004.

8. Hóman, Bálint, Magyar Pénztörténet 1000.–325., Magyar Tudományos Akadémia, Budapest, 1916.

9. Jančula, Julije, Predturska povijest Našica, Zavičajni muzej Našice, Našice,1996.

10. Karbić, Marija, Joakim Pektar, slavonski ban iz plemićkog roda Gut-Keled, VDG Jarbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2000.

11. Klaić, Nada, Povijest Zagreba, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb,1982.

12. Križan, Branko, Najranija povijest Pakraca u kontekstu tri vladarske isprave, Zbornik povijesnog društva Pakrac–Lipik, br. 3, Daruvar, 2006.

13. Macan, Trpimir, Povijest hrvatskog naroda, II. izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1992.

14. Mavar, Zofia, Pakrac – konzervatorske osnove programa obnove, Povijesno-urbanistička studija,, Zagreb, 1996.

15. Metcalf, David Michael, Monetarna interpretacija banskog denara iz 13. stoljeća, Numizmatika, Spomen izdanje, Zagreb, 1978.

16. Mimica, Bože, Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske, Rijeka, 1992.

17. Mirko Marković, Slavonija, Golden Marketing, Zagreb, 2002.

18. Mirnik, Ivan, Skupni nalazi slavonskih banovaca u numizmatičkoj zbirci arheološkog muzeja u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, br. XXIV-XXV, 1991.–1992.

19. Mirnik, Ivan, Novac iz starohrvatskih grobova, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, br. 37, 2004.

20. Pogačnik, Albin, Problematika proučavanja slovenskih i hrvatskih srednjovjekovnih frizatika, Numizmatičke vijesti, god. 40., Ljubljana, 1998.

21. Rengjeo, Ivan, Početak kovanja slavonskih banovaca, Nova tiskara, Vrček i dr., 1939., Sarajevo.

22. Schejbal, Berislav, Daruvar – Aquae Balissae i Pakrac Mannieana, Zbornik povijesnog društva Pakrac–Lipik, Daruvar, 2006.

23. Szabo, Đuro, Prilozi za povijesnu topografiju požeške županije, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, Zagreb, 1910.

24. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata 600.–1526. Pregled povijesti hrvatskog naroda, Marjan Tisak, Split, 2004.

25. Truhelka, Ćiro, Slavonski banovci (Prinos hrvatskoj numismatici), Glasink zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1897.

Izvori

1. Knauz, Ferdinandus, Monumenta Ecclesiae Strigoniensis, Tomus Pimus, Strigonii, 1874.

2. Smičiklas, Tadija, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Sclavoniae, sv. V., Zagreb, 1907.

18

Graditelji i glumci Siniša Njegovan Stárek Posvećeno: pradjedu, djedu i ocu – graditeljima, arhitektima i glumcima “Bolje je i ne imati povijesti, nego li je stvarati na lažnom temelju. Posve je krivo poštivati pradjedove tako da prikrivamo njihove zablude: jedino sredstvo da častimo uspomenu svojih otaca jest nastojanje da se oslobodimo njihovih zabluda”.

Uvod

E. Denis, La Bohême depuis la Montagne Blanche

U ovom tekstu govorit će se o ljudima i njihovim djelima – ne o događajima ili zbivanjima – već o ljudima koji su gradili različite objekte za ljudske potrebe i gradili riječi i rečenice na “daskama koje život znače”. U graditeljstvu su bili profesionalci, vrsni majstori i inženjeri, dok su u glumištu nedostatak formalnog glumačkog obrazovanja nadoknađivali silnom voljom, upornim radom i talentom koji naslijediše od tko zna koga. Gluma i glumište predstavljali su odlazak u nestvarni svijet i bijeg iz svakodnevice, ali i razlog za dobru zabavu poslije svakodnevnih teških poslova.

Neupućenom čitatelju činit će se pomalo čudnom ova kombinacija graditeljstva i glumišta, međutim ona itekako ima svoje opravdanje. Naime, ovdje je riječ o nešto širem pakračkom području i djelovanju nekoliko stotina osoba kroz vremenski period od 1880. do 1940. godine.

Upravo su jedne te iste osobe, koje su se profesionalno bavile graditeljstvom i tako zarađivale za svoje životne potrebe, slobodno vrijeme provodile na glumištu i tako uljepšavale ne samo svoje životne trenutke, već i trenutke velikog broja vjernih gledatelja i poklonika.

Ljude o kojima će biti riječ povezuje još jedna činjenica – naime, najvećim dijelom oni su bili doseljeni Česi, odnosno njihovi potomci prve i druge generacije. Većina čeških doseljenika na područje Pakraca, Prekopakre i Filipovca bila je obrazovana za građevinske djelatnosti, a sa sobom su donijeli i poneka saznanja o kazališnoj umjetnosti.

Ubrzo nakon doseljenja na ove prostore, Česi su se uklopili u novu okolinu, a samim time povezali i s domaćim stanovništvom. Posebice se to odrazilo na izgrađivanje novih vizura na padinama Psunja i obalama Pakre. Stoga će ovo kazivanje obuhvatiti sve značajnije pakračke graditelje i glumce – glumce i graditelje kojima je poveznica DASKA, kako ona u šalungu, tako i ona na pozornici. Mnogih sam se njihovih pošalica na račun daske naslušao, a jedna je išla otprilike ovako: “Ne znam na kojim sam daskama sigurniji, onim na skelama ili pak onim na pozornici” – bilo je skromno razmišljanje jednog od vrsnijih glumaca i nadarenog klesara Josefa Klačmera.

Takvo je razmišljanje dobivalo i odgovor: “Ne znam ni ja šogore, pogotovo kada ih zalijevaš Nožarićkinim vinom” – šalio se na njegov račun ing. Karel Stárek.

19

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Junaci ove kratke anegdote dugo su godina radili zajedno na raznim gradilištima. Arhitekt Karel Dragutin Stárek imao je manju građevinsku tvrtku u kojoj je Josef Klačmer radio kao zidar i klesar.

Nožarićka (Marija Vancl, udana Nožarić) bila je suvlasnica pekarnice u Pakracu, ali je više zarađivala na prodaji vina. Bila je vrlo popularna osoba među zidarima jer ih je većina pola plaće ostavljala kod nje, a druga polovica jedva bi se “dokotrljala” do njihovih kuća. Nije to tako bilo baš pri svakoj plaći, ali što su mogli, ponekad se dogodilo. Uzmemo li u obzir i činjenicu da su uz svoje zanimanje bili i glumci... Glumcima je vino milo.

Ova kratka anegdota i pojašnjenje iste služi mi kao uvod, kako bi čitatelji ovog teksta mogli ući u svijet ljudi – ljudi koji su bili predani svojem zanimanju graditelja, ali istovremeno predani i umjetnosti, ljudi koji su izgrađivali Pakrac, Lipik, Prekopakru, ali i mnoge građevine u drugim gradovima i selima.

Kako je ovaj tekst tek dio puno većeg djela, u njemu će biti više riječi o životu spomenutih osoba u razdoblju od početka 20. stoljeća, odnosno životu stanovnika Pakraca i naselja oko njega.

Brojčani pokazatelji govore da je među doseljenim Česima i njihovoj prvoj generaciji rođenoj u Pakracu, Prekopakri i Filipovcu bilo preko šezdeset osoba koje su bile građevinskog zanimanja.

Među njima više od četrdeset okušalo se na kazališnim daskama ili radu u kazališnoj skupini koju su osnovali. Valja kazati da su kao građevinski radnici bili cijenjeni u Pakracu i široj okolini, a kao kazališni diletanti bili su među prvim češkim doseljenicima u Hrvatskoj koji su osnovali Češku Besedu, odnosno kazališnu skupinu u sklopu Besede. Doduše, treba naglasiti kako je i prije osnivanja Besede skupina od desetak Pakračana i Prekopakrana udruženo nastupala s kraćim estradnim programima po gostionicama u Pakracu, Prekopakri ili u radničkoj kantini na Pilani.

Kao dijete imao sam prigode prisustvovati ponekim kazališnim predstavama u Češkom domu u Prekopakri u kojoj su glumili uglavnom pripadnici treće generacije doseljenika. Pripadnike druge generacije nisam izravno gledao na daskama pozornice, ali sam imao čast biti prisutan ponekim njihovim monolozima, odnosno gledati poneki skeč ili šaljivu zgodu koje su znali izvoditi u svakodnevnom životu. Naime, nekoliko građevinara-glumaca živjelo je u mom susjedstvu i sretao sam ih gotovo svaki dan. Često bi se znali našaliti na moj račun, ali nisu štedjeli ni sebe. Ipak, najbolje šale izvodila su braća moje bake, Pauline Stárek r. Klačmer, a njih se najbolje sjećam čak i danas, nakon pedeset godina.

Od prve generacije tih iznimno talentiranih ljudi sjećam se jedino Lujka Šnedorfa, u čiju me urarsku radnju u Pakracu vodio moj djed Karel Stárek. Imao sam nekih šest godina i dobro se sjećam posebne i zanimljive kuće koju je Lujko sam planirao, prelijepo uređenih izloga i majstorske radnje. Posebno me zanimao izlog zbog mnoštva izloženih satova i svježeg grožđa kakvog mi kod kuće u Prekopakri nismo imali.

Ipak, prvi posjet jednom od najpopularnijih Pakračana tog vremena, pamtim po riječima kojima me je djed predstavio Lujku: – Evo maestro, da vam se pohvalim, to je moje “čuně ze Sunje”! – Ništa se drugo osim pošalice i nije moglo očekivati od osoba koje su bile sklone šali, satiri, karikaturi, glumi i glazbi. Inače, riječ “čuně” prevedena na hrvatski znači – prase. Zašto me djed tako predstavio svom prijatelju nije mi sasvim jasno, možda zato što sam ga svuda pratio kao malo prase?

Eto tako, od šale do pošalice stigosmo i do humoreske. Upravo ova humoreska “Duh i sablast” Vojte Štantejskoga zorno će prikazati zašto sam upravo izabrao ove IZNIMNE PAKRAČANE 20

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

I PREKOPAKRANE... GRADITELJE I GLUMCE, osobe koje su bile cvijet duhovnog života Pakraca do četrdesetih godina 20. stoljeća.

Ovu humoresku objavio je Štantejský u Narodnom kalendaru slovačkog knjigotiskarskog društva iz Petrovca u Bačkoj 1923. godine. U istom tom Narodnom kalendaru navedeno društvo reklamira djela svih značajnih slovačkih pisaca i pjesnika, te nekoliko zbirki novela i jednu dramu najvećeg slovačkog pisca realizma Martina Kukučina.

Za ovaj tekst humoresku objavljujem u cijelosti. Kako je već rečeno, ovaj istinit dogođaj objavljen je u slovačkoj tiskovini, ali na češkom jeziku. Za ovu prigodu humoresku sam preveo na hrvatski jezik, a donosim je u cijelosti jer u njoj ima podosta zanimljivih podataka o graditeljima i glumcima, ali i životu ljudi iz pakračkog kraja u to predratno vrijeme, na početku 20. stoljeća.

“Duh i sablast” – Vojta Štantejský Istinit događaj iz Poljane kod Pakraca Bilo je to još u predratno vrijeme, 1912. godine, kad se gradila u češkom selu Poljana filijalna crkva koja su seljani planirali posvetiti sv. Ani. Budući da su Poljančani htjeli da crkva bude gotova prije blagdana sv. Ane, koji pada 26. srpnja, žurilo se sa završetkom radova.

Radnici su većinom bili iz Pakraca, posebice zanatlije među kojima sam bio i ja, slikar. Svi smo mi cijeli tjedan poslije posla ostajali u Poljani i tamo noćili. Posljednji tjedan, pred sam završetak radova, ponestane mi nešto materijala, zbog čega sam morao poslijepodnevnim vlakom u Pakrac.

Mi radnici spavali smo na različitim mjestima u selu, ali najvećim dijelom kod susjeda Sadileka na štaglju.

Među zidarima se našao i jedan slobodan momak iz Prekopakre, Jaroslav Vacátko, član Češke Besede i dobar diletant (glumac amater), koji se rado svaku večer zabavljao u selu.

Vratio sam se s potrebnim stvarima vlakom iz Pakraca u Poljanu negdje oko pola dvanaest u noći, potpuno umoran – inače bih došao drugi dan oko 9 i pol sati dopodne.

S kolodvora sam se zaputio pravo u crkvu i bio jako iznenađen vidjevši da je za vrijeme mog izbivanja crkva potpuno ispražnjena, ali su ulazna vrata bila otvorena. Kuda u pola noći krenuti, u vrijeme kad bi najljepše bilo zaspati? Otišao sam ravno na kor koji je bio obložen drvenim podom, a tamo sam pronašao komad nekakvog platna za vreće, vjerojatno zaostalog od čišćenja, koji sam pripremio za ležanje, svukao se i legao. Crkveni prozori bili su tada još bez stakala, vani je sjao pun mjesec, a mene je brzo obuzeo neki tajanstveni mir.

Trenutak tako ležim i čujem kako se približavaju koraci glavnim vratima, kad odjednom stadoše, a stade i disanje tog bića. Slušam, ali opet su se udaljili i to na cestu, kadli se oglasi noćno trubljenje: “hut, hut, hut...” – dvanaest puta. Bila je ponoć, a zvuk je dolazio od noćobdije koji se udaljavao nakon obilaska sela.

Nakon nekih dvadeset minuta opet se nešto približavalo iz daljine, ubrzo se čulo samo šuštanje, a kad se približilo crkvi bilo je obazrivije, posebice kad se našlo na stepenicama koje vode na kor.

Nisam spavao i čuo sam da dolazi gore, a uhvatila me tjeskoba. Iako nisam vjerovao u sablasti, nije mi bilo jasno što se događa.

Tada sam ustao, a kako je bila jasna noć sve se dobro vidjelo. Krenuo sam prema stepenicama i tek tad me spopao strah. Ugledao sam gomilu slame koja se kretala gore, samo što je gomila imala ljudske noge. Sablast je došla pred mene i uplašila se. Slama je pala s nje i ostala je stajati kao stupac, a tek nakon što se osvijestila uzviknula je: 21

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

“To ste vi, gospodine Štantejský?”

Bio je to onaj već spomenuti član Češke Besede – zidar Jaroslav Vacátko. On je bio siguran da je crkva prazna i da ću ja doći tek sutradan prijepodne, a kako nije htio poslije noćne skitnje nikoga uznemiravati, htio je prespavati u crkvi. Opazivši mene u bijeloj noćnoj pidžami, bio je uvjeren kako vidi duha. Slama koja me tako jako plašila, bila je ustvari snop pšenice sa susjednog Pilatovog polja, koji je posudio da ima na čemu spavati. Na tom smo snopu zajedno prespavali, a rano ujutro susjedu Pilatu, bez njegova znanja, snop smo vratili u krstinu. Ovoj se zgodi još uvijek prigodno nasmijemo.

Ovaj istiniti događaj, ispričan poprilično humoristično, otkrio mi je dotada nepoznate činjenice, kojih nema u službenim dokumentima budući da su i dokumenti ili spaljeni u Drugom svjetskom ratu ili su jednostavno nestali tijekom proteklih godina.

Vojta Štantejský Humoresku koju su mu objavili u Bačkoj u slovačkom časopisu 1923. godine, Vojta je napisao ubrzo nakon povratka iz Argentine, gdje je otišao početkom Prvog svjetskog rata. U Argentini (Buenos Aires) je radio isto što i u Hrvatskoj: s češkim iseljenicima osnovao je češko kulturno društvo u Buenos Airesu. U isto vrijeme Vojta je bio i član hrvatskog potpornog dobrotvornog društva. Zanimljivo je to da je u istom društvu i u isto vrijeme bio i dr. Matej Bencur (Martin Kukučin), inače predsjednik filijale društva u Punta Arenasu. Kukučin je često boravio u središnjici društva u Buenos Airesu, a jesu li se on i Štantejský poznavali ili možda sreli ostaje samo moja pretpostavka, za koju nemam nikakvih dokaza.

Daljnja zanimljivost vezana za obojicu je da se obojica iste godine vraćaju iz Argentine. Naime, godine 1923. jedan je u Lipiku, a drugi u Pakracu.

Kníhtlačiareň úč. spol., PETROVEC, obojici tiska književne uratke u svojim tiskovinama. Jesu li se susretali u Lipiku ili Pakracu? Vjerojatno jesu, ali ni za tu tvrdnju nemam vjerodostojnih podataka.

Zanimljivo je da se Vojta predstavlja kao slikar, budući da je po profesiji bio ličilac – soboslikar. U gradnji crkve u Poljani sudjelovao je i kao ličilac, ali i kao slikar. Oslikao je dobar dio zidova u crkvi, radeći šablonama, ali i izravno oslikavajući. Svod crkve oslikao je plavom bojom sa žutim zvijezdama. Nažalost, većina je tih slikarija uništena, ali još uvijek se dobro vidi oslikani svod crkve. Inače, Vojta je u Pragu završio Školu crtanja i tečaj ornamentalnog crtanja.

Naslovna strana svjedodžbe završene škole crtanja u Pragu

22

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Vojtěch Štantejský rođen je 22.04.1866. godine u mjestu Česká Třebová u Češkoj, gdje završava pučku i građansku školu.

U industrijskoj školi u Pragu završava za soboslikara, ali pohađa i večernju školu ornamentalnog crtanja te tečajeve iz različitih slikarskih tehnika. Godine 1894. doseljava sa suprugom Marijom u selo Pavlovac kod Grubišnog Polja. Kako se već u Češkoj bavio kazališnom umjetnošću, pokušava razvijati laičku (diletantsku) kazališnu umjetnost među doseljenim Česima u Pavlovcu.

Besedník, Zbirka solističkih i komičnih nastupa i kupleta – Napisao i ilustrirao Vojtěch Štantejský, Čes.

Třebov 1894.

O svome glumačkom, organizatorskom i redateljskom radu piše oveći članak u kalendaru Jihoslovan, koji je izašao 1913. godine u Zagrebu. Tekst je objavljen na češkom jeziku, pod nazivom “Kako sam razvijao dramsku djelatnost”. Budući da u članku piše o svom radu u Pavlovcu, Velikim Zdencima, Lipovcu, Gornjem Daruvaru, Donjem Daruvaru i Daruvaru, prikazat ću tek dio teksta iz kojeg se piše o njegovom radu u navedenim mjestima, dok ću dio koji se odnosi na Pakrac i Prekopakru prenijeti u cijelosti.

“...Bilo je to upravo pred božićnu svetkovinu 1894. godine, kada smo u mome stanu održavali prve vježbe, a na raspolaganju su nam bile i moje knjige. Bilo nas je ukupno šestero: moja supruga, ja, Jos. Kačirek ml., Karl Hampl i dva mjesna obrtnika – prvi kolar, drugi remenar, koji su se, s obzirom na nedostatak vještine u pismenosti i dramskoj umjetnosti, unaprijed ispričavali i govorili kako ne jamče da će to svladati, ali će zbog mojih molbi i molbi suseljana, ipak pokušati. Bili su spremni i na kritičare, kojih će se u mjestu svakako naći, a koji će pronaći greške u izvedbi.

Sve sam im pročitao, ukazivao na mimiku, a sve kako bi dobro tekst naučili napamet. Probe smo imali svakih četrnaest dana, sve do proljeća. Tad smo se odlučili da krenemo predstavu izvesti pred publikom. Odlazak u kotarsku oblast Grubišno Polje, po dozvolu za izvođenje obavio sam ja, iako hrvatski jezik još nisam tečno govorio, zbog čega smo se sporazumijevali na njemačkom. Moja je molba bila primljena, a nakon što sam platio odgovarajuću taksu, poslali su me u općinski ured u Veliki Grđevac, budući da je selo Pavlovac pripadalo toj općini. Načelnik te općine bio je Čeh, gospodin Malich, s kojim sam se sve lijepo dogovorio na češkom jeziku.

Kada sam platio taksu potužio sam se kako s naplaćivanjem ulaznica od deset krajcara nećemo skupiti dovoljno ni za pokrivanje režija. Načelnik me uvjeravao da se ne brinem i obećao kako će doći i dovesti drugu gospodu. I zaista, došao je i dao 50 krajcara u blagajnu.

23

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

...Došao je dan odluke, kada smo trebali cijenjenom općinstvu pokazati svoje umijeće. Predstavu smo pripremili u gostionici Augustýna Khona, pokrštenog češkog Židova. Skupili smo različite plahte i ručnike, gajbe, manju burad i napravili primitivnu pozornicu. Braća Hrvati su se skupljali i neprekidno pitali “Što to Pemci rade?” Kad sam im objasnio što će to biti rekli su da će doći, ali da neće ništa platiti.

Orkestar je sačinjavao jedan Čeh, inače zidar, koji je svirao harmoniku. Općinstva se dosta skupilo, najviše onih koji nisu platili, tako da je bilo dobro što su iz općine poslali stražu koja je uspostavljala red. Iako je sve bilo pomalo sirotinjski, poprilično se isplatilo. Svima se najviše svidjela moja supruga kao Kačena z Tlostofous.”

U nastavku teksta Štantejský detaljno opisuje svoj rad na razvijanju kazališne djelatnosti u Velikim Zdencima, Gornjem Daruvaru, Donjem Daruvaru, Lipovcu i Daruvaru. Godine 1899. seli se iz Pavlovca u Pakrac, gdje nastavlja kazališnu djelatnost.

Valja kazati da kako se u Prekoprakri i Pakracu i prije dolaska V. Štantejskog, održavaju zabave, uglavnom po gostionicama, u sklopu kojih pojedini Česi nastupaju s recitacijama i kratkim skečevima. Zapisi o tome tko je nastupao na takovim zabavama ne postoje, ali prema kasnijim zapisima Štantejskog može se zaključiti tko su bile te osobe. Naime, to su isti oni koji su kasnije nastupali sa Štantejským, a koji su dotada imali iskustva u kazalištu (barem tako u svom tekstu tvrdi Štantejský). To su: Karlo Pácal, Lujko Šnedorf, Václav Šolta, Jaroslav Vacátko i nekoliko članova obitelji Klačmer.

U Pakrac je 1877. godine doselio Franjo Procháska, u čijim dokumentima piše da je profesionalni glumac (Schauspieler), a je li on nastupao po već spomenutim zabavama ili nekim drugim pozornicama u Pakracu i Lipiku nije mi poznato.

Zabave se najčešće održavaju u pakračkoj Gradskoj gostionici kod Františeka Hošeka i Lacija Josipovića u Prekopakri. Na takove zabave dolazilo se samo uz pozivnicu vlasnika gostione. U radničku kantinu na Pilani i gostionicu Antuna Barte i Karle Barte u Prekopakri mogli su doći svi oni koji bi kupili ulaznicu za zabavu. Štantejský svoj početak u razvoju kazališne umjetnosti u Pakracu i Prekopakri opisuje ovako: “Ostavivši Daruvar i rad pomoćnika, odselio sam se 1899. godine u Pakrac i tamo se osamostalio.

Zbog uvođenja u obrt i upoznavanja sa sugrađanima, pustio sam kazališno djelovanje, ali u glavi sam je stalno držao za kasnije vrijeme i povoljnu priliku. Prilika se pružila pri osnivanju Češke Besede u Prekopakri.

Nas trojica zemljaka: krojač Josef Rostočil, ja i urar Lujko Šnedorf sastajali smo se svaki dan upravo kod Šnedorfa, u večernjim satima na takozvanu “crnu minutu”. Namjeravali smo, na Rostočilov prijedlog, osnovati nekakav “prijateljski kružok”.

No, prije nego smo počeli s tim, po glavi mi se motala ideja kako bih trebao početi nešto glumiti.

Sinulo mi je kako bi kazalište bilo najbolje predstaviti kod gospodina zemljaka Fr. Hošeka, gostioničara u Građanskoj gostionici, najbolje na plesu. Preveo sam češke nastupe na hrvatski jezik, kako bi Hrvati sve mogli razumjeti, no do takve izvedbe nije na kraju ni došlo. Prijevode sam godinu dana poslije iskoristio s članovima Besede, prigodom organiziranja plesa za radnike parne pilane, kod gospodina Bernarda Königa u Pakracu.

Tek nakon osnivanja Češke Besede, 1907. godine vratio sam se kazalištu. To se dogodilo uz poticaj gospodina Karla Pacala i još nekolicine goriljivih zagovornika kazališne umjetnosti. Na Uskrsni ponedjeljak te godine pripremili smo prvi igrokaz u društvenim prostorijama u Prekopakri, koje su pripadale gospodinu Laciju Josipoviću, tadašnjem potpredsjedniku, rođenom Hrvatu koji je solidno govorio češki.

24

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Kako je naša kazališna družina bila u začecima, nismo imali ni pozornice, ni garderobe. Program smo pripremili ponajviše na temlju solo nastupa, kupleta i dueta, a vježbali smo kod suosnivača Josefa Rastočila, koji je u to vrijeme bio tajnik Besede. Te su probe bile ugodne jer su okupljale inteligentne i sposobne ljude; bilo je drugačije od proba u Pavlovcu i ostalim mjestima u kojima sam radio.

Ipak, imam maleni prigovor na gostioničara i potpredsjednika Besede. Naime, kad smo pripremali podij za nastup, nije nam htio dopustiti ulaz na prikladno mjesto. Tad smo popustili i uredili ulaz u svoju prostoriju. Prilikom sastavljanja podija gosti koji su ulazili upitali su što će se to događati. Na to im je gostioničar odgovorio kako će Česi praviti nekakvu komediju.

Zaslugom gospođe Marije Šnedorf koja je nabavila zavičajnu narodnju nošnju i glumila s mojom suprugom u duetu “Kačenka a Mařenka, dvije selske djevojke”, dobili smo same pohvale i postigli velik uspjeh.

S glumom smo nastavili u složenijim igrama, što je zahtijevalo i opremljeniju pozornicu, za što se pobrinuo drug L. Šnedorf. Josef Rostočil sašio je platna i jedno karakteristično odijelo. Ja sam napravio kulise, a kako nismo imali vlastitog prostora, sastajali smo se kod člana Besede g. Frant.

Ditteta, koji nam je u okviru svojih mogućnosti uredio prostor.

Probe su se odvijale naizmjence u našim stanovima, najčešće kod Josefa Rostočila, koji je znao izbjegavati dolaske na probe. Unatoč neredovitim dolascima na probe, ulogu bi uvijek dobro izveo.

Koncem godine izveli smo na Silvestrovskoj zabavi ponoćno uprizorenje, koje i do danas svake godine izvodimo.

Zbog bliskih veza s daruvarskom Besedom pozvali su nas na svoju posvicensku zabavu, budući da oni tada nisu imali dramsku skupinu. Našlo bi se kod njih snaga za tako nešto, a to su dokazala i braća Štřech svojim pjevačkim nastupom “Vzďyť máme rádi celý svět”. Potreban im je bio, prema mišljenju mnogih, samo redatelj.

Zabavivši se na posviceni, pozdravljeni od g. predsjednika Václava Šmida i ispraćeni glazbom, ponijeli smo lijepu uspomenu na bratski susret dviju Beseda u Slavoniji...”

V. Štantejský u ovom dijelu teksta govori o Besedi iz Donjeg Daruvara jer Beseda u Daruvaru u to vrijeme još nije bila osnovana. “...Godine 1911. davali smo povijesnu komediju Vrchlickog “Noć Fotografija glumaca iz kazališnog komada “Noć na Karlštajnu”, na Karlštajnu”, za što smo si kostime, Prekopakra, 1911. g. rekvizite i kulise posudili od Sedlačeka iz Češke i ponovili smo to u Daruvaru.

Iste smo koristili za fotografiranje, a kako posuđene stvari nisu na vrijeme bile vraćene, imali smo s tim istim gospodinom Sedlačkom dosta problema, što nas je na koncu koštalo 25 kor. kazne.

Ova nezgoda malo nas je zaustavila u poslu te smo tek oko blagdana sv. Nikole nastavili raditi.

Posljednja naša predstava bila je za poklade ove godine,“Mistr Bedrník a jeho chasa”, koja je bila i najuspješnija, a braća Hrvati su nas hvalili, žaleći što su malo toga razumjeli. Molili su nas da odigramo nešto hrvatsko tako da i oni mogu uživati.

Vojta Štantejský, tajnik Čes. Besede u Prekopakri kod Pakraca”.

25

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Ne mogu sa sigurnošću utvrditi koje su osobe glumile u toj komediji, odnosno koje su osobe na fotografiji jer na njoj ne piše, a ni V. Štantejský nigdje to nije spomenuo. Tek prema kazivanju gospođe Marije Cinfe i prema nekim drugim fotografijama koje posjedujem mogu dati sljedeće podatke: ...slijeva: nepoznata, Vojta Štantejský, Josef Rostočil, V. Šolta, Marie Šnedorfová, Lujko Šnedorf, Jaroslav Vacátko i Marie Štantejská.

“Noć na Karlštajnu” historijsku komediju u tri čina napisao je Jaroslav Vrchlický. Praizvedba je bila u Pragu 1884. godine, a na našim područjima premijera je bila 27.09.1906. u Zagrebu.

Jaroslav Vacátko, glumac u skoro svim kazališnim komadima koje je organizirala Beseda do Prvog svjetskog rata, upravo je osoba koju Vojta spominje kao zidara u svojoj humoreski o gradnji crkve u Poljani.

Karel Pácal, Lujko Šnedorf, Dragan Hošek Kazališne komade u organizaciji Besede režiraju Karel Pácal i Vojta Štantejský. Kao organizatora svake priredbe spominje se ime Lujka Šnedorfa, dok njegova supruga redovito glumi u raznim prigodama. Sva trojica gore navedenih muškaraca su glumci i izrađivači kulisa. Logički se postavlja pitanje: otkud im to znanje kada je jedan po zanimanju zidar, drugi soboslikar, a treći urar? U Slavoniju su doselili iz Češke tek godinu dana prije nego su počeli sa svojom kazališnom djelatnošću. Što oni znaju o kazalištu – teatru? Gdje su dobili ta znanja? “Teatar” je riječ dvosmislena značenja.

Grci su se u početku njome služili da bi označili stubište s kojega se promatrala (theaomai – vidim) dramska prikazba. Zatim se proširila na cijelu građevinu namijenjenu prikazbi, pa se u Ateni govorilo: Dionizov teater, isto kao što se u Rimu danas kaže teatar Quirino. Poslije je ta riječ počela označavati djelo – književno ili glazbeno – koje se tu prikazuje, pa se kaže Alfierijev teatar misleći na njegove tragedije, Verdijev teatar, što će reći njegove opere.

Kazalište zahtijeva živa glumca, koji govori i djeluje zagrijavajući se na dahu publike; zahtijeva predstavu bez četvrtog zida, koja se svaki put nanovo rađa, nanovo živi i nanovo umire jer je osnažuju odobravanjem ili neprijateljski odbijaju slušatelji što su u njoj sudionici i na neki način suradnici. Glumci dramskog kazališta pružaju fikciju; prikazuju druge osobe, sredine, događaje; jednom riječju – njihova je namjera umjetnička.

Koliko su Štantejský, Pácal, Šnedorf, Vacátko i ostali doseljenici znali o teatru – teško mi je kazati. Međutim, činjenica je da su se bavili kazališnom umjetnošću, doduše kao diletanti, što ne znači da takav način ne iziskuje podosta znanja, talenta i upornosti.

Njihov talent za neke umjetnosti nije dvojben: gotovo su sva četvorica lijepo pjevala, svirali su nekoliko instrumenata, a Štantejský i Šnedorf uspješno su se bavili slikarstvom. Teatar u sebi sublimira gotovo sve navedene umjetničke djelatnosti, jedino što još nedostaje su literatura i pisac.

I tu su bili uspješni – čak trojica od četvorice navedenih. Vojnu humoresku već sam uključio u ovaj tekst, a za ostale literarne uratke Štantejskoga, Šnedorfa i Pácala, nažalost nemam dovoljno prostora.

Nadam se da se tako talentirani pojedinci nisu sporili oko toga tko je u dramskom teatru prvi: pisac ili glumac. Pitanje je staro, slično onomu što ima prednost – jaje ili kokoš.

Jedan je glasoviti redatelj odgovorio novinaru koji ga je pitao što je teatar sljedeće: “Dva ulična glumca naprave sebi mjesta među svijetom na trgu, prostru na pod sag ili ne prostru ništa, pa stanu razgovarati: to je teatar.” 1 1Silvio D ̀AMICO, Povijest dramskog teatra, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1972.

26

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Upravo ovom mudrom izrekom došli smo i do odgovora gdje i kako su ove naše talentirane i uporne osobe došle do svojih znanja o kazalištu.

U Češkoj se tijekom 18. i 19. stoljeća vodila teška bitka za opstanak češkog jezika i književnosti.

Naime, budući da je Češka bila dio Habsburške carevine, dolaskom Marije Terezije i njezina sina Josipa II. Češku je preplavio žestoki val germanizacije, gušenja narodnog duha i oduzimanja prava češkom narodu. Kako bi se tomu othrvali, Česi razvijaju i daju veliku pažnju svojoj književnosti, glazbenoj umjetnosti, besedama, a posebice kazališnoj umjetnosti.

Profesionalno kazalište na češkom jeziku u Pragu počelo se razvijati od 1785. godine, kada se češka riječ mogla čuti u Nosticovom, a kasnije u Stavovskom kazalištu. Prije 1789. godine u provizornoj “Boudy” u Pragu, odigravaju se kazališne predstave na češkom jeziku. Nažalost, tu daščaru ruše iste godine, da bi se 1847. godine zatvorilo i Kajetansko kazalište, koje je dotada djelovalo nekoliko desetljeća. Prvo putujuće kazalište (kazališna skupina) Josefa Aloisa Prokopa počinje djelovati 1849. godine na području cijele Češke i Moravske. Ovo putujuće kazalište, osim što širi diletantizam diljem Češke, pronosi i ideju o gradnji Narodnog kazališta u Pragu.

Diletantsko (ochotnícko) kazalište u Češkoj doživljava svoje vrhunce poslije 1830. godine; u godinama 1830.–1850. poznate su bile predstave na češkom jeziku u 131 mjestu ili mjestancu.2 “Od svih čeških gradjevnih spomenika stoji na prvom mjestu češko narodno kazalište u Pragu, na kojem je kratak, ali rječit napis: N a r o d s e b i ! I uistinu, samo je cijeli narod, kao viša kulturna cjelina kadar stvarati ovako veličajna djela, kakav je hram češke dramatske umjetnosti...

Najprije su češki preporoditelji – Palacký, Rieger i drugi – teškom mukom od njemačkog zemaljskoga odbora dobili dozvolu da se u starom njemačkom staleškom kazalištu smije svetkom i nedjeljom poslijepodne točno od 3–5 sati predstavljati i češki...

Godine 1850. ustrojilo se društvo za gradnju češkog kazališta pod nazivom “Sbor pro zřizení Národního divadla”. Dne 18.02.1862., bila je prva predstava u privremenom kazalištu...”

Prethodni citat preuzet je iz djela “Češki narod” Stjepana Radića, koji je bio vrsni poznavatelj kako političkih, tako i kulturnih prilika u Češkoj tijekom 19. stoljeća.

Tijekom spomenutog stoljeća po Češkoj djeluje mnogo putujućih kazališnih skupina koje idu od mjesta do mjesta priređujući svoje predstave. U mnogim manjim mjestima djeluju diletantske grupe, a u Pragu i drugim većim mjestima djeluju profesionalna kazališta u kojima glumci nastupaju na češkom jeziku. Doduše, ima i njemačkih kazališta u Pragu i ponekim većim mjestima, ali ni ona ne bi stvarala problem za svu četvoricu naših glumaca. Naime, sva četvorica izvrsno su govorila njemački jezik. Također, imali su prilike susresti se s kazališnom umjetnošću u Češkoj, napose Štantejský koji je školu pohađao u Pragu.

Radi usporedbe, u tadašnjoj Hrvatskoj i Slavoniji (prva polovica 19. stoljeća) nalazimo tek nekoliko povremenih kazališta, i to u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu, no i tamo se kazališne predstave izvode na njemačkom ili talijanskom jeziku. U Dalmaciji je stanje sasvim drugačije. Kad je riječ o diletantskim skupinama, ne pronalazimo ih u Hrvatskoj i Slavoniji. Doduše, u Virju 04.08.1850. amaterska glumačka družina Ferde Rusana izvodi prvu poznatu izvedbu Goldonijevog kazališnog komada Ljubomirovič iliti priatel pravi, a povremeno u Hrvatskoj i Slavoniji djeluje diletantska skupina iz Novog Sada. Tek nekoliko književnika piše kazališne komade na hrvatskom jeziku (kajkavskom narječju). Na hrvatskoj kazališnoj sceni pojavljuje se jedan Čeh kao kazališni kritičar i umjetnički direktor.

2 Dějiny českého divadla, Academia – Praha, 1969.

27

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

“Godina 1861. značajna je i po tome, što se u slijed kazališnih zbivanja aktivno uklapa August ŠENOA (Šejnoha), uz Demetera i Freudenreicha glavna ličnost u kazališnom životu toga razdoblja. Šenoa, kojemu su tada 23 godine, javlja se od kolovoza 1861. kao kritičar u Naše gore listu. Kritike je zatim pisao još i u Pozoru i Vijencu pa i Agramer Tagblattu (na njemačkom jeziku) i to – uz neke prekide od 1861. do 1881., dakle u razdoblju kad se zagrebačko kazalište iz faze udovoljavanja rodoljublju stalo postepeno usmjeravati prema višim zahtjevima kreativnog artizma. U tom razdoblju (1868.–1871.) od velike je važnosti bio Šenoin utjecaj kao kritičara i umjetničkog ravnatelja. Šenoin književni ukus, a isto tako i političko-idejni stav formirali su se za vrijeme njegovih studija u Pragu. Tu je on, osim solidnog upoznavanja svjetske, a napose slavenskih književnosti, usvojio stav koji dominira u njegovom osnovnom naziranju o zadaći hrvatskog kazališta: ono ne smije biti po duhu i repertoaru kopija zabavnih kazališnih kuća bečkih predgrađa, već mora izgraditi svoj vlastiti umjetnički izraz i razviti domaću književno- scensku produkciju ugledajući se kao u uzore u klasike i slavenske i francuske pisce.”3 U to vrijeme situacija u Češkoj je posve drugačija. Njihovi kazališni umjetnici raspolažu velikim brojem različitih kazališnih komada, koji su dostupni i češkim doseljenicima u Hrvatskoj. Valja napomenuti da je jedan od takovih autora češki disident, književnik i političar Josef Václav Frič (bio je urednik vladinog lista Agramer Zeitung od 1873. do 1877. godine) osnovao Češku Besedu u Zagrebu 1874. godine i iste godine već uprizoruju kazališna djela. Njemu to doduše i nije bilo tako teško jer u Narodnom kazalištu u Zagrebu djeluje poveća skupina čeških profesionalnih kazalištaraca: Novak, Daliba, Kazil, Strnad, braća Anton, Rengel, Chlostik, Kompit i drugi.

Valja kazati da J.V. Friču u osnivanju Češke Besede Zagreb uvelike pomaže August Šenoa kao organizator, ali Šenoa ima i veliku ulogu u održavanju prvih kazališnih predstava na češkom jeziku u Zagrebu, a neposredno i po češkim društvima koja nastaju nešto kasnije.

U Pakracu i Prekopakri su amateri, diletanti ili kako oni sebe nazivaju “ochotnicý”. Imaju na raspolaganju povelik broj autora kazališnih dijela, što ih doduše košta i novaca, jer knjige nabavljaju uglavnom iz Praga, Brna i Beča. Knjige uglavnom kupuje Štantejský, kasnije Beseda, ali uvijek su pomalo nekome dužni za kupovinu. Takovim kupovinama Štantejský “dogura” i do dražbe.

Oglas dražbe Poglavarstva obćine Pakrac

Imaju na raspolaganju kazališna djela preko 65 raznih autora, koji pišu na češkom jeziku, a za ovaj ću tekst navesti za hrvatsku javnost najpoznatije, odnosno one čija su djela izvodili diletanti u mjestima u Hrvatskoj gdje su Česi imali kazališne skupine. Izvodila su se djela K. Čapeka, J. Hašeka, V. Buriana, A. Jiraseka, J.K.Tyla, Fr. Langera, J. Kvapila, G. Preissove, J. Štolby, F.X. Svobody, J. Vrchlickog, E. Petruse, J. Baldy, K. Balaka, K. Horkoga, V. Křiža, A. Mrštíka, V. Mrštíka i mnogih drugih.

3 Hrvatsko narodno kazalište 1894.–1969., Enciklopedijsko izdanje, Zagreb, 1969.

28

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Vojta Štantejský kupuje, ali i posuđuje veliki broj knjiga. Posuđuje knjižice u kojima se nalaze kraća kazališna djela koja potom prepisuje u svoj Besedník (takvih je nekoliko), a svaki ima oko 200 stranica. Prepisuje da bi mogao raspisivati iz njih uloge za svakoga glumca ponaosob. U tim tvrdo ukoričenim bilježnicama lijepim su rukopisom pisana kraća kazališna i književna djela: kupleti, solo nastupi, komične lakrdije i humoreske. Kako je kod svih djela upisan naslov, tekst, prigodna ilustracija i potpis osobe koja je tekst upisala u Besedník, tj. Vojte Štantejskog, a tek ponegdje ime autora čiji je tekst, nije mi sasvim jasno čija su djela ustvari. Je li Štantejský zaboravio upisati ime autora teksta ili su to njegova djela, ostat će tajnom.

Naime, takovih prepisanih djela ima nekoliko stotina, a kako je Štantejský dobro poznavao češki, njemački, mađarski i španjolski, tko zna iz koje književnosti je što prepisao. Kao primjer navest ću jednu ilustraciju (strip karikaturu) za koju znam da je autorsko djelo Štantejskog, budući da posjedujem original crteža. Tu je karikaturu Štantejský nacrtao 1895. godine u Čes. Třebovu.

Međutim istu sam karikaturu imao prilike vidjeti u nekoliko čeških časopisa, pa i stranih časopisa, ali bez potpisa Vojte Štantejskog. Crtež je vrlo lijep, pa i ako je “precrtan”, ljepši je od originala, a od koga ideja potječe zanimljivo je pitanje. Vjerujem kako je ipak za to zaslužan upravo Štantejský.

Nezavezane šale sa zavezanim psom

Otprilike jednako talentiran u raznim umjetničkim granama bio je Lujko Šnedorf. Lujko je možda bio satirički konkretniji u svojemu umjetničkom izričaju, ali bio je i zasigurno dobar organizator kulturnog života u Pakracu. Poznate su višegodišnje pokladne povorke (čiji je glavni organizator bio Lujko) koje bi završavale nadahnutim zabavama i veselicom pod maskama.

29

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Karnevalska povorka formirala bi se ispred kuće Lujka Šnedorfa (nasuprot starog vatrogasnog doma u Pakracu), zatim bi se kretala prema sjeveru uz obalu Pakre gdje bi se okretala i vraćala na jug do Grgurićeve zgrade. Kod hotela Pollak (Krndija) nastavili bi ulicom do kapelice sv. Josipa, gdje bi se okretali i dalje kretali prema centru mjesta Strossmayerovom ulicom. Dolaskom na mjesto stočne tržnice (ispred kuće dr. Tomića i kurije Janković) vršilo bi se spaljivanje pripremljene lutke, koja je u sebi imala sve moguće i nemoguće krivice. Vesela povorka uvijek bi bila maskirana nadahnutim maskama pakračkih obrtnika, praćena limenom glazbom i Lujkom Šnedorfom koji sa suprugom Marijom vodi veselu povorku. Dakako da je Lujko s harmonikom u ruci davao potrebnu dozu dobroga raspoloženja, vesele ironije, pjesme i šale na račun mjesnih odličnika i aktualne politike.

U vrijeme između dvaju ratova Lujko Šnedorf bio je nezaobilazna figura u organizaciji raznih veselica u Pakracu i Prekopakri, bez obzira jesu li veselice bile kulturnog, sportskog ili tek zabavnog karaktera. Poznata je njegova šetnja ulicama Pakraca, kao i osebujna “prezentacija” aktualnih, odnosno tek pristiglih vlastodržaca.

Pred Prvi svjetski rat, prije nego će otići na “šetnju” u Galiciju, “prošetao” je uokvirenu fotografiju cara Franje Josipa I. središtem Pakraca. Iz rata se sretno vratio, doduše lakše ranjen, ali ipak spreman prošetati gradom sliku novog vlastodršca, kralja Aleksandra.

Nakon toga prošetao je sliku nekakvog kneza, da bi završio sa slikom ustaškog poglavnika.

Upućeni su znali što radi, a oni drugi zajedno s policijom, nisu se mogli dosjetiti čemu služe te “Lujkove ludorije”. Poslije svake šetnje uokvirene fotografije bi završavale... ja znam gdje budući da mi je to ispričao djed, a vi, dragi čitatelji, sami odgonetnite. Kao malu pomoć dajem vam podatak da je sam Lujko to nazivao “WC rotacijom”.

Slike zasigurno nisu bile obješene u njegovoj urarskoj radionici i prodavaonici, gdje su se na velikim dvokrilnim vratima haustora nalazili krasni secesijski detalji, što naslikani što izrađeni od raznih materijala. Te je detalje, isto kao i ukrašavanje izloga radnje, Šnedorf radio osobno i uvijek su bili prilagođeni duhu vremena ili trenutnom godišnjem dobu. Cijela zgrada je u duhu secesije, a Lujko se često šalio da on živi u kući od secesije – između krize i recesije.

Glumci Češke besede Prekopakra Lujko Šnedorf i supruga Marija. Snimljeni 1917. g. poslije ranjavanja Lujka u Prvom svjetskom ratu.

Šnedorf je bio aktivan i u politici, ali i u humanitarnom djelovanju. Kao jedan od čelnika Socijalno-demokratske stranke aktivan je u Mjesnom odboru SDS u Pakracu. Odmah nakon Prvog svjetskog rata MO osniva konzumnu zadrugu “Napred” putem koje su se opskrbljivali radnici i siromašniji građani. Radom Mjesnog odbora upravljali su Lujko Šnedorf, Grga Kufner i Savo Malešević.

30

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Zajedno s Lujkom u organizaciji kulturnih i zabavnih događaja sudjeluju braća Hošek, B. Jirutka, dr. Svoboda, V. Erb, E. Grund, ing. J. Nekola, J. Grünwald, G. Ražov, R. Cišper i drugi (uglavnom obrtnici). Jedan od najaktivnijih bio je Dragan Hošek, trgovac. U Građanskoj gostionici u Pakracu, koja je bila u vlasništvu njegova oca Franje, održavaju se mnoge kazališne priredbe i zabave. Od starijih Pakračana mogla se čuti pošalica o tom trgovcu. Naime, kazivali bi kako Dragan Hošek ima puno vrlina: voli staro vino, dobru kartu, lijepe žene i pametne konje. No, kako ne bi bilo sve na vrlinama, pronašli su mu Pakračani i jednu manu: nije volio mušterije koje ne plaćaju!

Frantíšek Stárek, Antonín Bárta, Jaroslav Vacátko...

Zašto je među glumcima amaterima u Pakracu i Prekopakri najviše bilo građevinskih djelatnika?

Odgovor je jednostavan – naime, kad su u Prekopakru i Pakrac došli češki doseljenici, među njima je daleko najviše bilo zidara i ostalih građevinskih radnika. Radili bi po cijele dane – onda kad je bilo posla, no taj građevinski rad u ono vrijeme (19. i dobar dio 20. stoljeća) nije bio moguć u zimskim uvjetima. Upravo su zato u dugim zimskim večerima vrijeme kratili kazalištem!

Prva generacija doseljenika svoja znanja iz građevinarstva i ljubav prema kazalištu prenosi na drugu. Time održavaju obiteljsku tradiciju i znanje češkog jezika. Doduše, nije se to moglo uočiti kod svih obitelji.

Već je rečeno kako je većinu kazališnih i estradnih nastupa organizirao i režirao V. Štantejský.

Poneke je režirao i Karlo Pacal, ali se on, što zbog posla, što zbog politike, u Prekopakri ne zadržava dugo, već pred Prvi svjetski rat odlazi u Argentinu. Iz Argentine se redovito dopisivao s prijateljem Františekom Stárekom. Stárek 1929. godine odlazi u posjet Pácalu u Argentinu, da bi u povratku donio popriličnu svotu novca koju je dao i prikupio Pácal. Novac je bio namijenjen izgradnji Češkog doma u Prekopakri.

O graditeljima s područja Pakraca, Prekopakre i Lipika, odnosno građevinskim poduzetnicima i njihovom djelovanju postoji vrlo malo pisanih dokumenata u raznim arhivima. Do nekakvih se saznanja može doći tek iz pojedinih sačuvanih dokumenta koji su u vlasništvu potomaka graditelja (a i njih je ostalo jako malo) ili svjedočenjem starijih osoba koje su poznavale graditelje (takvih je još manje).

No, do nekih se podataka može doći putem humoreske. U ovom je slučaju to upravo prethodno ispričana istinita zgoda Vojte Štantejskoga “Duh i sablast”. Naime, ključna osoba za pojašnjavanje nekih pitanja koja su mi se postavljala, posebice za pitanje gradnje crkve u Poljani i nekih drugih objekata, bio je upravo Jaroslav Vacátko, “sablast” iz humoreske.

Jaroslav Vacátko rođen je u Prekopakri 1888. godine. Njegovi preci doselili su se dvadeset godina ranije u Prekopakru, a bili su siromašni radnici koji su mukotrpnim radom kod bogatijih suseljana zarađivali za kruh. Jaroslav je zidarski zanat izučio kod građevinskog poduzetnika Štefana Golubića u Pakracu. Već je rečeno kako je Jaroslav bio jedan od glumaca koji su glumili u prvoj kazališnoj predstavi održanoj u Prekopakri. Nakon ženidbe, sa suprugom Katarinom nastupa u nekoliko kazališnih komada. U “SPOMEN KNJIZI” Češkog doma u Prekopakri, pisanoj 1931. godine, ing. Dragutin Karel Stárek upisao je sljedeće: “Gospodin Jaroslav Vacátko, jedan je od najstarijih članova Besede, teški ratni invalid, daruje za sada 100 Din, ...nadalje daruje 100 Din. Osim toga radio je kao zidar 63 dana i kupio razni materijal za svoje novce (dio izolacijskog papira, nešto cementa i vapna) sve ukupno oko 815 dinara”.

Sve što je dao, odnosno radio, bilo je namijenjeno izgradnji doma i pozornice na kojoj je tako žarko želio glumiti. Je li doista i glumio na toj pozornici koju je gradio, pitanje je. Tek sam se ovih dana, pišući tekst, sjetio kako sam imao čast slušati recitiranje jedne pjesme Vrchlickog, koju je s 31

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

toliko zanosa recitirao tada već sedamdesetogodišnji ratni vojni invalid iz Prvog svjetskog rata (u ratu je ostao bez jedne noge, umjesto koje je nosio drvenu protezu). Posjedovao je kotao za pečenje rakije, a kako je taj kotao iznajmljivao po selu, tako je i išao za njim i tada okupljenoj djeci koja bi se okupljala oko pečenjara (među tom djecom sam bio i ja) pričao svoje doživljaje iz rata. Mene je posebno volio i govorio mi kako je radio s mojim pradjedom i djedom.

Naime, Jaroslav Vacátko – zidar, glumac, “sablast” iz Vojtine humoreske – bio je zaposlenik kod građevinskog poduzetnika Františeka Stáreka, zajedno s više puta spominjanim Karlom Pácalom.

Radnici koje spominje pisac istinite zgode su zaposlenici kod poduzetnika F. Stáreka i A. Bárte iz Prekopakre. Riječ je o građevinskim djelatnicima koji su gradili crkvu u Poljani od 1910. do 1912. godine.

F. Stárek i A. Bárta bili su šogori i veće građevinske poslove preuzimali bi zajednički. Imali su više od 30 stalno zaposlenih zidara, te više povremenih radnika, budući da su obojica imali veću količinu obradive zemlje, a Bárta je imao i gostionicu u kojoj su vježbali i glumili glumci Češke Besede.

Zajednički su radili na nekoliko projekata: zgradi psihijatrije u Pakracu, dogradnji ciglane i izgradnji dimnjaka ciglane u Filipovcu, obiteljskoj kući u Bolničkoj ulici br. 42., obiteljskoj kući Franje Stareka u ulici Matije Gupca (srušena u domovinskom ratu) u Pakracu, crkvi u Ploštinama, crkvi u Poljani, te na još nekoliko objekata za koje nemam pouzdanih dokaza.

O izgradnji ciglane i dimnjaka ciglane u Filipovcu postoji nekoliko svjedočanstava, ali najupečatljiviji upravo je iskaz Etelke Bártove, snahe A. Bárte, koja je obojicu vrlo dobro poznavala. Ciglana je nakon dogradnje povećala svoj kapacitet i asortiman. Proizvodili su ciglu veličine 28x15 i 25x12 cm te crijep “daščar”. U početku proizvodnje na ciglama su bila otisnuta slova “š” i “s”, po inicijalima imena prvoga vlasnika ciglane. Kasniji vlasnik Oto Golubić više ne proizvodi ciglu s tim oznakama.

O izgradnji umobolnice u Pakracu podatke mi je dao Zdenko Štadler iz Filipovca, čiji je otac kao zidar povremeno radio kod F. Stáreka, a zajedno su radili na gradnji te bolničke zgrade.

U nekoliko je projekata F. Stárek kao poduzetnik sudjelovao sa Štefanom Golubićem iz Pakraca (crkva u Siraču).

A. Bárta i F. Stárek uz već spominjane Štantejskog, Šnedorfa, Rostočila, Pácala i Vácatka bili su osnivači Češke Besede u Prekopakri. O glumačkim i redateljskim postignućima Bárte i Stáreka nisam našao pisanih tragova, tek zabilješke o organiziranju predstava u kojima su glumili prethodno navedeni glumci, izgradnji pozornica i izradi kulisa.

Stare “daske”, nove snage Dvadesete su godine 20. stoljeća. Generacija V. Štantejskog, F. Stáreka, A. Bárte, Rostočila i ostalih polako stari, već su pedesetogodišnjaci, a javljaju se nove snage, pripadnici druge generacije doseljenika. Generacija koje je imala “prigodu” vidjeti domovinu svojih otaca, ali odjeveni u odore austro-ugarskih vojnika. Propješačili su oni dosta toga u te četiri ratne godine: dobar komad Poljske, Ukrajine i Rusije, gubeći mladost, zdravlje i vrijeme za carevinu koju nisu voljeli. Carevina je nestala, većina bojovnika vraća se kući gdje nastavljaju putem svojih otaca.

Kao ni za prethodnike, tako ni za novu generaciju nema tajni oko DASAKA. Nove skele dižu se u Pakracu, Prekopakri, Lipiku, ali i u mnogim drugim mjestima u novoj državi, a neumorni pakrački graditelji održavaju svoju graditeljsku tradiciju.

Aktivno je i na kazališnim daskama. Ustvari, one doživljavaju pravi procvat jer su se ujedinile dvije generacije, a dobivaju i pojačanja u obliku novodoseljenih Čeha iz Moravske. Mlađa je 32

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

generacija školovanija, zahvaljujući onoj prethodnoj koja je znala da samo poučavanjem mladih mogu održati svoj identitet, jezik, ali i kazališnu umjetnost.

Godine 1922. obnavljaju rad kazališne skupine pri Besedi u Prekopakri. Glumci su većinom građevinci (zidari), ali predvodnik je jedan m e s a r, Pakračanin Bohuslav Jirutka. Kako je do toga došlo, mogu samo pretpostavljati, ali ako uzmemo u obzir stanje u Besedi zaključujemo sljedeće: K. Pácal odselio se u Argentinu, V. Štantejský tek se vratio iz Argentine, nekoliko mladih učitelja tek se uključuje u rad Besede, a zidarima je svejedno tko ih vodi. Važno je da je taj čovjek radišan i talentiran, a B. Jirutka je to bio.

Zanimljivo je novinsko izvješće s jedne kulturne manifestacije češke manjine u Lipovljanima, pisano 1923. godine. Novinski članak je objavljen u listu “Jugoslávští Čechoslováci”, br.

21 od 24.05.1923. g. Autor članka navodi sudjelovanje nekoliko stotina glumaca, pjevača, recitatora i glazbenika iz Zagreba, Kutine, Ludine, Prijedora, Daruvara, Kaptola, Međurića, Zdenaca, Novske, Cernika, Starog Petrovog Sela, Poljane, Nove Gradiške i Pakraca, te se kratko osvrće na njihov doprinos programu: “Najljepše trenutke prisutnima priredio je zbor od 24 djeteta iz Pakraca. Te malene, kada to ne radi škola, u očuvanju materinjeg jezika, preuzeo je vježbati i voditi svu brigu o njima gospodin Jirutka. Jirutka, kao stari stručnjak, koji ima što raditi oko brojne obitelji je najbolji dokaz za razne “kritičare”, koji svaki dobar posao popljuju, da djela odlučuju, nikako prazne riječi. Jedini čovjek, koji nikad nije bio učiteljem, uvježbao je s djecom program od 20 točaka, za što se ne bi stidio niti jedan učitelj. Djeca ne samo da su napamet recitirala lijepe pjesme (kao “Pozdrav z Otčiny”) već su i dvoglasno pjevali, pri čemu ih je gospodin Jirutka pratio na citri, a njegov sin Ludvik na violini. Redaju se pjesme i recitacije tako upečatljivo i s takovom dječjom iskrenošću, da su svima prisutnima pošle suze na oči.”

U članku su navedene recitacije i zborne pjesme koje su izvodila djeca, ali za nas su bitna imena djece koje navodi autor članka, a to su djeca iz Pakraca i Prekopakre: S. Jirutka, A. Pickova, Krejčikova, Melicharova, M. Vackova, F. Klačmerova, E. Vackova, Duhačova, Erlbekova, V. Pejša, Roztočilova, Šimunkova i Plavšićeva. To su djeca koja su recitirala pojedine pjesme, ali autor teksta ne navodi i djecu koja su pjevala u dječjem zboru (nedostaje još 11 pjevača), tako da ne mogu dati potpuno točne podatke o tom uspješnom nastupu pakračke djece u Lipovljanima. Bohuslav Jirutka sa svojim štićenicima uspješno je nastupao i u Pakracu i Prekopakri, s istim programom.

B. Jirutka sljedeće dvije godine vodi kazališnu skupinu, a zatim (iz meni nepoznatih razloga) prestaje. Doduše, kasnije zakratko obnaša dužnost predsjednika Čehoslovačke Besede Pakrac. Zanimljivo je kako se gore navedena djeca ne uključuju poput odraslih u rad Besede ili neke druge organizacije u Pakracu ili Prekopakri. Valja napomenuti da u to vrijeme u Prekopakri još ne radi Češka škola, a učitelj Karel Řehak tih godina radi u Daruvaru.

Karel Stárek, Karel Řehak, Bedřich Krmela, Josef Klačmer...

J. Klačmer i K. Stárek vraćaju se sa ruske fronte (Prvi svjetski rat) i ubrzo se žene. K. Starek ženi Paulinu Klačmer, sestru Josefovu, a Josef se ženi za Mariju Kalenský iz Ljudevit Sela kod Daruvara. Njih se četvero zajedno s Fanikom, mlađom sestrom Josefovom i Paulininom, uključuju u rad Besede i angažiraju oko priprema za gradnju Češkog doma. Aktivni su u radu kazališne skupine – K. Stárek izrađuje kulise i raspisuje uloge, Paulina čita i upućuje glumce na tekstove uloga (upozorava ih na pravilan češki izgovor) dok Fanika, Josef i Marija uspješno glume više od 15 godina.

33

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Marija Kalenský rodom je iz Lipovca (Ljudevit Sela). U njenoj su rodnoj kući (gospodarskim objektima) roditelji i nekolicina susjeda desetak godina prije njenog vjenčanja već priređivali manje kazališne komade za suseljane i publiku iz Daruvara. Marija je nastavila glumiti i u Prekopakri.

Nešto mlađi od njih četvero je Karel Řehak, učitelj po zvanju, čije je prvo radno mjesto bilo u češkoj školi u Daruvaru. Ubrzo se vraća u Prekopakru, gdje se zajedničkim radom K. Stáreka, B. Krmele i ostalih članova Besede, otvara češka paralelka pri Pučkoj školi u Prekopakri. Navedena trojica postaju vodeći ljudi Besede, a posebno rade na razvoju kazališne djelatnosti.

Svatovi Jozefa i Marije Klačmer u Lipovcu – kumovi Karel i Paulina Stárek

Broj članova Besede koji pokazuju sklonosti prema kazališnoj umjetnosti višestruko se povećava.

Kako se provodi obrazovanje na češkom jeziku, tako se i gotovo sva školska djeca uključuju u pripremanje i izvođenje dječjih kazališnih komada. Poneka starija djeca nastupaju i u kazališnim komadima koje priređuje Kazališna grupa Besede. Školsku djecu priprema i vodi učitelj Karel Řehak, koji s istom djecom pokreće lutkarsko kazalište u Prekopakri. Ubrzo mu se pridružuje učiteljica Zorka Boroš. Ovaj bračni par odgojit će tisuće učenika, uvježbati i prikazati preko stotinu učeničkih kazališnih priredbi i desetke dječjih kazališnih komada.

Kazališnu grupu Besede nakon B. Jirutke vodi mladi službenik Bedřich Krmela. Osebujna osoba, kazališni zanesenjak B. Krmela doseljava se iz Moravske poslije Prvog svjetskog rata. Njegovo znanje češkog jezika i kazališna saznanja pravi su poticaj za sustavniji rad Besede. B. Krmela dolazi iz Beča zajedno sa suprugom Annom Pickovom, koja je rođena Prekopakranka. Kako je već rečeno, preuzima vođenje Kazališnog kružoka Besede krajem 1924. godine. U rad kružoka uključuje suprugu Annu i petogodišnju kćerku Faniku.

Zajedno s K. Řehakom i K. Stárekom organizira poveću skupinu glumaca amatera (odraslih i djece) s kojima uvježbava i prikazuje nekoliko desetina kazališnih komada u razdoblju između dvaju ratova.

Prekopakrom još i danas kruži priča o uzrečici B. Krmela: “A jsem Bedřich Krmela, český otec!”

Na ovu uzrečicu B. Krmele prije par dana podsjetio me Stjepan Šmidt iz Prekopakre. Doduše, on ne zna zašto je to Krmela govorio jer nije to izravno čuo, već su mu to pričali stariji. Kazivali su da 34

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

je to Krmela govorio kada je bio posebno dobrog raspoloženja. Kakve li ironije kad se pogledaju njegovi unuci, koji, iako govore nekoliko jezika, djedovog jezika ne poznaju i teško da bi sklepali koju rečenicu. Nažalost, djeda znaju samo iz pričanja starijih članova obitelji, budući da je B. Krmela umro rano, 1948. godine.

Glumci amateri, kazališne igre Bez obzira na višegodišnji trud, nisam pronašao podatke tko je glumio u pojedinim kazališnim komadima. Imam podatke tek za neke kazališne komade. Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata Njemci i ustaše su spalili dokumentaciju Čehoslovačke Besede u prostorijama Češkog doma.

Nestali su tako zapisnici sa sjednica Besede, evidencija kazališnih priredbi, kazališne kulise, fotografije raznih događanja i osoba, te cjelokupno lutkarsko kazalište sa svim lutkama.

Zbog toga u ovom tekstu navodim imena glumaca koji su nastupali u tom periodu i to prema pisanjima raznih novinara, literata, pronađenim fotografijama kod raznih vlasnika ili prema sjećanju pojedinih aktera predstava te starijih osoba iz Pakraca i Prekopakre.

Tijekom tih međuratnih godina u trideset kazališnih komada, od kojih su neki odigrani više puta, nastupili su: Josef Kláčmer, Fana Kláčmerová, Božena Kláčmerová, Marie Kláčmerová, Marijanka Kláčmerová, Tomaš Vacek, Emilka Vacková, Bedřich Krmela, Anna Krmelová, Fanika Krmelová, František Kubalek, Josef Kubalek, Josef Duchač, František Pihýr, Štefica Pickova, Jaroslav Vacatko, František Vancl, Bohuslav Jirutka, Ruženka Hassová, Ludvik Hassa, Maša Stárkova, Vladimir Stárek, Zdenko Stárek, Ladislav Stárek, Štefan Bergman, Josef Řehak, František Huška, Karel Doležal, Karel Doležal ml., Alois Pejša, Štefan Doležal, František Pitze, Josef Přeučil, Tony Novák, Rezika Novákova, Marija Vácatková...

Kazališne predstave priređuje Beseda, ali i Dobrovoljno vatrogasno društvo Prekopakra, Češka škola Prekopakra te učenici Učiteljske škole iz Pakraca. Od 1922. do 1931. godine kazališne predstave održavaju se u gostionicama kod Antuna Bárte, Karela Bárte, Lacija Josipovića (sve u Prekopakri), a pojedini programi (obljetnica rođendana T.G. Masaryka) u hotelu Pakrac.

Kada je 1931. godine sagrađen Češki dom u Prekopakri, kazališne predstave, razne zabave i lutkarsko kazalište održavaju se u prostorijama doma. Češka Beseda imala je uspostavljenu suradnju sa sličnim društvima u bližoj okolici, tako da su česti nastupi glumaca u raznim mjestima: Pakrac, Daruvar, Lipovljani, Međurić, Ludina, Poljana, Trojeglava i dr.

Prema podacima skupljenim na već spomenute načine, navodim naslove kazališnih komada prema godini izvođenja: 1922. Nastup školske djece u Lipovljanima 1923. Badnja večer, igrano i u Pakracu 1924. Seljaci u gradu 1925. Mistr Bedrnik i njegova družina, Gnjavator, Ostavljena, igrano i u Međuriću 1926. Na selskom gruntu, Lumpacius vagabundus, igrano i u Trojeglavi 1927. Stari budalaši, Mati (igrala su djeca) 1928. Žena legionarova 1929. Šef Ferda, igrano i u Međuriću 1930. Janičkova smrt, glumila su djeca 1931. Šef Ferda, prigodom otvaranja Češkog doma, Ukleta princeza 1932. Nanynka z Týnice 35

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

1933. Čim dalje, tim gore, Povratak češkog legionara, Rusalkina svirala (djeca) 1934. Jawohl, Kašparek traži princezu (lutkarski igrokaz) 1935. Srce, Nesreća kumpanije 1936. Krajánku, vrati se, Lucifer, Ljepotica iz Šumave 1937. Djedica Mech, glumila školska djeca 1939. Kde domov můj 1940. Srce iz ljubavi Osim ovih kazališnih igrokaza, Kazališna je grupa priređivala i prigodne zabave s raznim estradnim programima. Najčešće su to bili solo nastupi, kupleti, recitacije i višeglasno otpjevane pjesme. Redovito su to bile zabave za Silvestrovo, Katarinska zabava, zabava na 15.08. (Gospojina), maškarni balovi, vatrogasni balovi i dr. Članovi Besede (dakako, opet su nosioci programa bili kazalištarci) redovito bi svečano obilježavali rođendane Republike Čehoslovačke i rođendan predsjednika T.G. Masaryka. Zapis s jednog takvog svečanog obilježavanja prenosim u cijelosti: “Dana 8. ovog mjeseca organizirao je ovdašnji Sokol s Besedom lijepu večer u sali hotela Pakrac.

Sala je bila jako lijepo ukrašena češkim motivima, za što zaslugu ima gospodin ing. Zorić. Nakon što je zbor studenata Učiteljske škole otpjevao himnu “Kde domov můj”, bivši đak gospodina predsjednika, ravnatelj Učiteljske škole gospodin Sučević lijepo i zanimljivo je opisao život gospodina predsjednika, za što je dobio buran pljesak. Zatim je riječ uzeo gospodin Bogunović iz Zagreba, koji je govorio o sokolskom radu Masaryka. Na večeri je svirala mjesna Vatrogasna glazba. Ova proslava imala je veliki moralni učinak. Održala se uz učešće velikog broja općinstva i delegata društava. Sjetila nas je na veliki posao gospodina predsjednika pred rat, u ratu te poslije rata u formiranju Vlade”.

Ispod ovog kratkog izvješća u novinama “Jugoslávští Čechoslováci” iz Daruvara, nalazi se potpis “Š. potpredsjednik Besede”. Pojašnjenja radi, tekst je napisao Lujko Šnedorf, u to vrijeme potpredsjednik Čehoslovačke Besede Pakrac. Godina je 1925., a proslavljali su 75. rođendan Predsjednika Čehoslovačke, T.G. Masaryka.

Zanimljivo je da u to vrijeme profesor Petar Lasta, inače kazališni lektor i književnik (Sarajevo, 1897. – Zagreb, 1967.) službuje u Učiteljskoj školi u Pakracu kao profesor hrvatskog. Lasta je od 1936. godine lektor hrvatskog jezika u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Je li i prof.

Petar Lasta zajedno sa svojim ravnateljem prof. Milovanom Sučevićem bio na svečanoj proslavi u Hotelu Pakrac nije mi poznato. Poznato je, međutim, da mu se te godine (1925.) rodio sin Sven, koji će postati jednim od značajnijih glumaca hrvatskog glumišta. Je li prof. Petar Lasta imao ikakvoga utjecaja na kazališne amatere iz Prekopakre i Pakraca, nije nemoguće tvrditi. Naime, ne treba zaboraviti da u istoj školi u to vrijeme radi i Karel Řehak, redatelj velikog broja kazališnih komada koje igraju diletanti iz Prekopakre i Pakraca.

Čtvrtka, třičtvrtka – kvantlík Bilo mi je 9 godina, a mom djedu 60. Otac je gradio obiteljsku kuću u Prekopakri. Uz nekoliko zidara (Josefa i Františeka Klačmera, Pubu Vivata) zidao je i moj djed Karel. Bilo je tu i nekoliko susjeda, koji su posluživali zidare, a djedu sam ja dodavao cigle. Nisam baš mogao raditi, ali tamo sam bio (tako su kazali) da nešto naučim. U to vrijeme svi su me htjeli nešto naučiti, a meni to i nije bilo tako zanimljivo.

36

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Počinjali smo rano izjutra i djed bi kretao sa svojim zahtjevima i mojim učenjem. Dodaj mi “celou” – daj “polovičku”, sada “čtvrtku”, uzmi ovu “třičtvrtku”, nađi mi “kvantlík”.

Onaj prvi zahtjev sam razumio (cijela cigla), razumio sam i onaj drugi (polovica cigle) i donio sam mu ih, ali poteškoće su bile s četvrtinom, tričetvrtinom i komadićem cigle. Ustvari još nisam pravo ni znao na neke četvrtine i tričetvrtine, a kvantliki nikako da pogodim potrebnu veličinu.

A kako sam i mogao donijeti mu “čtvrtke i kvantlíke” kada su uokolo bile posložene samo cijele cigle. Tada mi onaj vrstan glumac i šaljivac Josef Klačmer posudi svoj zidarski čekić i “pouči” da valja što više cijelih cigli razbiti na četvrtine i kvantlike, a nakon toga treba djedu odnijeti što mu odgovara.

Djed jednostavno nije mogao shvatiti kako brzo učim “zidariju”, ali kada je shvatio otac me brzo “isplatio” za odrađeno i odstranio s gradilišta. Šteta, baš sam sve četvrtinke i kvantlike dobro raspoznavao.

Dakako da istinitih, smiješnih, tužnih i zanimljivih događaja s gradilišta ima napretek. Nažalost, nema mjesta da ih i sve ispričam, ali zato valja navesti imena njihovih aktera. Prema istraživanjima koja sam provodio navest ću imena graditelja (arhitekata, inženjera građevine, tehničara građevine, zidara, tesara, klesara i stolara) iz Pakraca, Prekopakre, Filipovca i Lipika, prema kriteriju koji sam naznačio na početku teksta, tj. onih koji su djelovali ili počeli djelovati do Drugog svjetskog rata.

Zajedno su navedeni svi građevinci iz Prekopakre (48), Pakraca (7), Filipovca (9) i Lipika (2).

Pácal Karel – zidar, Stárek František ml. – graditelj, Bárta Antonín – graditelj, Bárta Josef – zidar, Kláčmer Josef – zidar, Kláčmer Vaclav – zidar, Kláčmer Josef ml. – zidar i klesar, Kláčmer Franjo – tesar, Pihyr Franjo – stolar, Vácatko Jaroslav – zidar, Štantejsky Vojta – soboslikar, Hassa Ludvik – zidar, Huška František – stolar, Pitzek František – zidar, Vacek Tomaš – zidar, Vancl Václav – zidar, Aušprung Štěepan – tesar, Aušprung Teodor – tesar, Brož Antonín – zidar, Cabicar Jan – zidar, Cinfe Josef – zidar, Černý Antonin – zidar, Černý Václav – zidar, Doležal Viktor – zidar, Doležal Josef – zidar, Doležal Franjo – zidar, Feitz Jan – stolar, Hamerbauer Josef – zidar, Houc Antonín – zidar, Honc Dragutin – zidar, Huška Karel – zidar, Huška Josef – zidar, Kreis Florian – zidar, Komberec Alois – zidar, Komberec Václav – zidar, Krejči Dragan – zidar, Krejči Viktor – zidar, Kroupa Josef – zidar, Kulhavy Antonin – krovopokrivač, Laučan František – zidar, Lukšan František – zidar, Machaň Václav – stolar, Machaň Emil – stolar, Matek Antonin – zidar, Mikulaš Štěpan – graditelj, Ottopal Eduard – zidar, Pejša František – zidar, Picek Antonin ml. – zidar, Picek Viktor – stolar, Pihyr Josef – zidar, Přeučil Bohumil – zidar, Řícha Jan – tesar, Ružička Josef – zidar, Skálnik Antonín – zidar, Šimunek Josef – zidar, Šimunek František – zidar, Šimunek Štěpan – zidar, Špacir Josef – zidar, Špacir Josef ml. – zidar, Štohr František – zidar, Štohr Václav – zidar, Štor Florian – stolar, Vacek Franjo – graditelj, Vivat Puba, dipl. ing. Jan Nekola, dipl. ing.

Karel Dragutin Stárek.

Prva šesnaestorica navedenih građevinara ujedno su i glumci ili osobe koje su sudjelovale u radu kazališne skupine.

Kako je iz popisa vidljivo, većina građevinara su zidari, nešto manje je klesara, tesara i stolara, a nalazimo i nekoliko graditelja. Ovo posljednje zvanje (graditelj) u današnje vrijeme nije uobičajeno te dajem kratko pojašnjenje o stjecanju ove majstorske kvalifikacije. Na temelju Obrtnog zakona iz 1884. godine, Kraljevska zemaljska vlada objavljuje 1886. Naredbu o vođenju građevnog obrta kojom potanko utvrđuje način stjecanja majstorske kvalifikacije, kao i djelokrug rada pojedinih majstora obrtnika u graditeljstvu. Građevnim obrtom mogli su se baviti majstori graditelji, majstori zidari, majstori klesari i majstori tesari. Naslov majstora graditelja, koji je omogućavao samostalno vođenje građevnog obrta, stjecao se na dva načina. Prvi je način bio predviđen za civilne inžinjere s diplomom Tehničke visoke škole i s dvije godine prakse. Drugi je način bio predviđen za graditelje 37

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

koji su završili srednju graditeljsku školu. Naslov majstora graditelja stjecali su tek kada bi položili majstorski ispit pred povjerenstvom od petnaest članova koje je imenovao Građevni odsjek odjela za unutarnje poslove zemaljske vlade.

Zvanje g r a d i t e l j a u Pakracu, Prekopakri i Lipiku u to su vrijeme, prema podacima koje sam skupio, imali Štefan Golubić, František Stárek, Antun Bárta, František Vácek, Mikulaš Štěpan i dipl. ing. Dragutin Karel Stárek. Dakako da su u Pakracu, Lipiku i okolici gradili i drugi graditelji, projektirali i drugi arhitekti, ali oni nisu bili stanovnici navedenih naselja. Njih ću spomenuti s nekoliko riječi, uz naznake o gradnji nekih važnijih građevina na ovim područjima.

Svi prethodno navedeni graditelji (iz Pakraca, Prekopakre i Lipika) imali su svoja privatna građevinska poduzeća u Pakracu. Radove su izvodili uglavnom u Pakracu, Lipiku i okolici, a dipl. ing. Karel Stárek sa svojim šogorom dipl. ing. Janom Soldanom iz Češke obavljao je radove i na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Češke Republike.

Najpoznatiji (prema dosadašnjim pisanjima u raznim dokumentima i časopisima) bio je Štefan Golubić, koji je najviše gradio upravo u Pakracu i Lipiku. Štefan Golubić graditeljsku izobrazbu stječe u Grazu i Pešti. Njegov graditeljski rad u Pakracu i Lipiku vezan je uz gradnju većeg broja reprezentativnih obiteljskih zgrada bogatijih građana. Najpoznatija je zgrada kuća obitelji Grgurić u samom središtu Pakraca. Kao Golubićev pomoćnik djeluje i daroviti štukater Antun Štaferhofer, đak zagrebačke Obrtne škole. Zanimljivo je da je Golubić jedno vrijeme radio kao zastupnik Općinskog trgovišta Pakrac i član odbora za graditeljstvo.

Jednu od odluka Zastupstva općinskog trgovišta Pakrac moguće je naći u zapisima Općinskog trgovišta Pakrac pod točkom 13. od 1927. godine, a ista glasi: “Predsjednik predlaže na odobrenje račun građ. poduzetnika D. Stáreka na 800 din za sastav skica za dogradnju i adaptaciju školske zgrade, koji sastav mu je povjeren na temelju zaključka općinskog zastupstva od 13. augusta 1926. godine toč. 205.” Iz ove odluke nije potpuno jasno o kakvim je “skicama” riječ, jer se u kasnijim zapisnicima Zastupstva općinskog trgovišta Pakrac gradnja i adaptacija školske zgrade više spominje. No, u zaključku navedene točke nalazi se odobrenje o isplati 400 din Dragutinu Stáreku za izradu skica.

Analizirajući nagradu za urađeno zaključujem kako se u ovom slučaju radilo o idejnim projektima za dogradnju i adaptaciju osnovne škole u Pakracu. Kako je već spomenuto da u zapisnicima nema više riječi o gradnji škole, zaključujem da je graditelj Karel Dragutin Stárek 1927. godine napravio i glavni projekt za školsku zgradu u Pakracu. Je li radio i izvedbeni projekt, odnosno je li njegovo poduzeće sudjelovalo u gradnji škole, nije mi poznato.

K. Stárek završio je građevinsku izobrazbu u Obrtnoj školi u Zagrebu da bi 1914. i 1915. godine radio kao građevinski poslovođa kod poslodavca Stjepana Golubića. Golubić, koji ima svoje poduzeće, u većim građevinskim pothvatima surađuje s Františekom Stárekom (Dragutinovim ocem), a zajedno grade crkve u Siraču, Ploštini i Poljani. Također, zajedno sudjeluju u gradnji Zemaljske bolnice u Pakracu. U ovom slučaju riječ je o gradnji psihijatrijskog odjela iste bolnice (umobolnice). Projekte za izgradnju bolnice izradio je zagrebački arhitekt Dionis Sunko u stilu secesije, 1909. godine.

38

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Nacrt obiteljske zgrade u Bolničkoj ulici, br. 42 – projektirao Karel Dragutin Stárek

Nacrt kuće Grge Kobetića u Prekopakri, projektirao Karel Dragutin Stárek

Nacrt općinske zgrade u Španovici, projektirao Karel Dragutin Stárek

U svim gradnjama od 1912. do 1915 godine koje izvode S. Golubić i F. Stárek, Dragutin Stárek je voditelj gradilišta. Nažalost, nemam pismenih dokaza koje su to bile gradnje. Imam tek sjećanja na djedove priče o njegovim građevinskim pothvatima. Godine 1915. D. Stárek odlazi na rusku frontu, a nakon završetka Prvog svjetskog rata zapošljava se u Zagrebu kao građevinski poslovođa kod poznatih talijanskih graditelja, braće Carnelutti, gdje radi dvije godine. Povratkom u Prekopakru osniva vlastito građevinsko poduzeće, završava studij arhitekture na Institutu Supérieur Techniq ue et Colonial de Liége u Belgiji i stječe diplomu inženjera arhitekture. U vremenu između dvaju ratova, u Beogradu upoznaje arhitekta Jana Soldana iz Češke te zajedno rade u Srbiji i Bosni da bi suradnju nastavili i na području Čehoslovačke. Naime, Soldan se ženi mlađom Karlovom sestrom Boženom. Uskoro grade nekoliko višekatnica u Pragu te obiteljske vile po Češkoj. J. Soldan u Čehoslovačkoj se bavi politikom pa već početkom 1938. završava u gestapovskom zatvoru u Pragu.

39

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata, K. Starek udružuje se s limarskim obrtnikom Viktorom Del Maschiom te kao veće poduzeće izvode radove u Pakracu i okolici (mlinovi Fijala u Lipiku i Špančić u Pakracu, zgrade u Brezinama za potrebe eksploatacije plina u Bujavici, kuća općinskog bilježnika Todorovića – zgrada u kojoj se danas nalazi ured javnog bilježnika). U to vrijeme piše i objavljuje nekoliko znanstvenih radova iz građevinskih konstrukcija u manjem opsegu i betonskih radova jednostavne konstrukcije. Polaže specijalističke ispite u Zagrebu iz područja betonskih radova.

Graditelji Štěpan Mikulaš i František Vácek uglavnom rade na gradnji manjih obiteljskih objekata i to kao izvođači građevinskih radova. Vacek radi na rekonstrukciji Velikog mosta u Pakracu te niskogradnjama (održavanje cesta oko Pakraca i Lipika). Zajedno s D. Stárekom radi na adaptaciji i dogradnji vila u Lipiku (vila Savić).

Nažalost, kako je već rečeno, velik dio radova domaćih graditelja još uvijek je nepoznat. Nešto zbog nestanka dokumentacije, nešto zbog namjernog uništavanja dokumenata, a sigurno je i to da je prolaznost vremena učinila svoje. Onih koji su to gradili više nema, a i ja sam to prekasno odlučio pisati. Već sam mnoge činjenice zaboravio, a i Domovinski rat je učinio svoje.

Pogovor Moj roditeljski dom bio je u Prekopakri, u onom dijelu sela koji je najbliži rijeci Pakri. Zvali smo ga Donji kraj, a sebe Doljnjanima. Od svih ulica u Prekopakri u toj je ulici bilo najviše Čeha.

Otkad sam postao svjestan svog postojanja, sjećam se prelijepih večernjih pjesama mojih susjeda, članova Češke Besede. Bila je to generacija mojeg oca, odnosno treća generacija doseljenih Čeha.

Svaki put kad bi se vraćali kući poslije kazališnih predstava ili raznih zabava, zapjevali bi po nekoliko čeških pjesama, upravo pred mojom roditeljskom kućom jer su i njihove bile upravo do moje, kuću dvije ispred ili iza. Tako se to radilo sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon toga, nije se više mogla čuti pjesma talentiranih glumaca i pjevača Besede: Antuna Novaka, Josefa Kubaleka, Bohumila Šimuneka, Karela Šimuneka, Slavana, Pejše, Josefa Vaceka, Štefana Huške, Ladislava Stáreka i Frante Vancla.

Nije više bilo kazališnih priredbi, a i Beseda nije funkcionirala kao dotad. Sve je nekako došlo u čudno stanje letargije na zapadnom brežuljku iznad rijeke Pakre.

Posljednji čin predstave je završen. Zastor se spušta, svjetla se pale, a pljeska nema. Tek tužna tišina i sjeta klize daskama pozornice. Negdje u daljini naziru se građevinske skele. Ostarjeli zidar pomalo se nesigurno vere klizavim daskama natopljenim ljetnim znojem, ponavljajući unedogled davno naučeni tekst tko zna koje komedije. Negdje iz daljine dopire “pijácka” Šírova pjesma umornih zidara-glumaca “Nic netrvá na světě věčně” (Ništa ne traje na svijetu vječno).

U Pakracu i Prekopakri danas je vrlo malen broj Čeha koji govore češkim jezikom, pravih graditelja i zidara građevinara jedva da se nađe, a glumaca – njih više nema.

RAZBACANE VEĆ NATRULE DASKE, BUDE TEK PONEKO SJEĆANJE NA MNOŠTVO TALENTIRANIH LJUDI, KOJI SU PO DASKAMA, SIGURNIM I LAKIM KORAKOM, KROČILI KROZ NEKA BOLJA VREMENA!!!!!

40

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Češki dom Prekopakra

Licitarsko srce

41

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Ignatzadler

Lipovac Plakat za Društveni ples u gostioni F. Hošeka

Radna knjižica

Potvrda Franje Vaceka

Poziv na kazališnu predstavu

42

Siniša Njegovan Stárek

Graditelji i glumci

Izvori i literatura – VOJTA ŠTANTEJSKÝ, Jak sem rozvíjel dramatickou činost, Jihoslovan, Národní kalendař na rok

1913. Zahřeb – SILVIO D`AMICO, Povijest dramskog teatra, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1972.

– STJEPAN RADIĆ, Češki narod, Zagreb 1907.

– T.G. MASARYK, Karel Havlíček, V Praze. Nákladem Jana Laichtera na Kral. Vinohradech 1896.

– KAREL DRAGUTIN STÁREK, Pamětní kniha o stavbě Československého domku v Prekopakře, Prekopakra 1931. g.

– ZOFIA MAVAR, Pakrac, Konzervatorske osnove programa obnove naselja, Zagreb 1996.

– Národný Kalendár na obyčajný rok 1923., Vydává a tlačí kníhtlačiareň učastinárska spoločnosť v Petrovci – KAREL ČAPEK, Spisy, Hovory s T.G. Masarykem – ALBERT PRAŽÁK, České obrození, E. Beaufort – Národní sprava – Praha 1948.

– “Jugoslávšti Čechoslováci” Daruvar – “Český list”, Zagreb 1911.

– Dokumenti i spisi dipl. ing. Dragutina Karela Stáreka – Dokumenti i spisi dipl. ing. Jana Soldana – Dokumenti i spisi dipl. ing. Milana Soldana – Dokumenti i spisi Vojtěcha Štantejskoga – Dokumenti i spisi Lujka Šnedorfa – Dokumenti i spisi Karela Řeháka – B. VÁCLAVEK A ROB. SMETANA, Český národní zpěvník, Praha, 1940, Melantrich – MARCELA C. EFMERTOVÁ, České země 1848.–1918., Dějiny v obrazech, Albatros, Praha 1995.

– ENCIKLOPEDIJA HRVATSKOG NARODNOG KAZALIŠTA U ZAGREBU 1894.–1969., Zagreb, 1969.

– DĚJINY ČESKÉHO DIVADLA, ACADEMIA – PRAHA 1969.

– Dr. sc. ZLATKO JURIĆ, Časopis “Građevinar” – SECESE V CHORVATSKU, Publikaci vydal Obecní dům u příležitosti stejnojmené výstavy 2006.

– GRAĐEVINAR, časopis Hrvatskog saveza građevinskih inženjera Zagreb – VIESTI DRUŽTVA INŽINIRA I ARHITEKATA u Hrvatskoj i Slavoniji. U Zagrebu dne 1. ožujka 1899.

– HISTORIJSKI INSTITUT SLAVONIJE, Radnički i narodnooslobodilački pokret u Pakracu i okolini, Slavonski Brod, 1970.

– JAROSLAV MERHAUT, Češko-hrvatski rječnik – S. NJ. STÁREK, Čehoslovačka Beseda Prekopakra 1907.–1987.

– S. NJ. STÁREK, Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac 2008. g.

43

“Naše novine” – novinski medij kao zrcalo lokalnog života Uvod

Zdravko Palavra

“Novine koje pripadaju povijesti zrcala su prošlih vremena i jasno ocrtavaju prilike u kojima se živjelo i radilo.”1 Na povjesničarima je da pokušaju rekonstruirati zbilju prošlosti brisanjem prašine sa zrcala. Glavno sredstvo za čišćenje “Naših novina” bit će analiza sadržaja, metoda kojom se uglavnom služim u analizi članaka lista za Pakrac, Lipik i okolinu. Također se istražuje odnos ideologije i lokalnog novinskog medija izdanog tridesetih godina u Pakracu.

Osim toga, sagledat će se raznolika ponuda reklamnih oglasa u novinama, što je ogledalo svakodnevnog života i lokalne ekonomije.

Uredništvo na prvoj stranici daje uvodnu riječ u kojoj navodi razloge za pokretanje lista, a to je “činjenica, da lokalne interese može braniti samo jedan lokalni list” 2. Zanimljivo je da današnji teoretičari vijesti tvrde da suština vijesti treba biti okrenuta osobnim prioritetima, tj. da treba napraviti zaokret od široke publike prema lokalnoj zajednici. Crisholm (prema Vilović, 2007: 40.–41.) zaključuje da se mora izvještavati o vijestima koje su životne, važne i goruće, makar bile samo za nekolicinu ljudi. Time se događa promjena u definiciji vijesti, koja je tvrdila da su vijesti samo one koje će zanimati velik broj ljudi. List se sastoji od šest stranica pisanih ekavicom, osim kratkog uvodnika, od čega se stranica i pol odnosi na komentare vezane uz vanjsku politiku, oko dvije stranice na domaće vijesti i lokalne pojave, te po stranica odlomka iz romana i lokalnih oglasa, pretežno uslužnih djelatnosti. Nadalje, urednik dr. Drago Markulin smatra da list treba davati pravilnu orijentaciju građanstvu (vidjet ćemo kakvu) u svim socijalno-kulturnim pitanjima. Zbog toga se donose prilozi iz ekonomije, literature, svjetske politike, ali i ostalih pitanja javnog i društvenog života.

“Naše novine” žele biti na strani pravde vršeći kritiku u društvu. Na kraju uvodnika traži se pomoć građanstva da omogući daljnje izlaženje lista jer se najavljuje kako će “Naše novine” izlaziti bez ikakve vanjske pomoći.

Naslov novina s općim podacima

1 Gordana VILOVIĆ, Povijest vijesti, Sveučilišna knjižara, Zagreb 2007.

2 Naše novine, Pakrac, 29.09.1934., br.1,1.

44

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

Analiza sadržaja članaka u “Našim novinama” Prva, kratka vijest prenosi nam posjet kralja Aleksandra Sofiji, deset dana prije atentata u Marseillesu u kojem će biti ubijen. Idući je članak “Povodom štrajka u Americi” kojeg potpisuje P. U tom se tekstu kritizira Rooseveltov New Deal kao neuspješan. Prema piscu tog članka, nakon početnih uspjeha zbog smanjenja radnog vremena, podizanja radničke najamnine i likvidacije nezaposlenosti da bi se u radniku našao potrošač za višak proizvoda (što je i bio jedan od glavnih uzroka krize) ipak većina poslodavaca snižava nadnice, radno vrijeme ostaje isto, a sporazum između poslodavaca i radničkih sindikata se ne postiže. P. proziva Roosevelta i pita ga zašto nije intervenirao te smatra da se američki predsjednik svrstao na stranu veleindustrijalaca okretanjem represivnog aparata protiv štrajkaša, optužujući ga da se koristi gangsterskim sredstvima i plaćenicima. Zaključuje se kako Roosevelt, čak i da želi postati prijatelj radnika, ne može poduzeti ništa konkretno, budući da je cijeli ekonomski mehanizam u rukama jačima od njegovih.

Sljedeći članak iz vanjske politike je “Ulazak Sovjetske Rusije u Društvo naroda” koji je iznimno afirmativan. Naziva se najvećim svjetskim događajem posljednjeg vremena. S. Jovin, autor članka, kritizira Švicarsku koja se protivila ulasku Sovjetske Rusije u Društvo naroda. Nastavlja se hvalospjevom sovjetskoj vanjskoj politici koja teži održanju svjetskog mira. Zaključak je S. Jovina da je ulazak u Društvo naroda Staljinova Rusija zaslužila “svojim konstruktivnim radom u unutarnjoj politici i svojim miroljubivim težnjama prema vani. Rusija je stvorila priznanje mnogih država. Svedoče to mnogi paktovi prijateljstva…”3 Zanimljiva bi bila reakcija na pakt o prijateljstvu Hitlera i Staljina pet godina kasnije.

Upravo je Hitlerova Njemačka tema idućeg članka “Život u Nemačkoj” koji nam prenosi rezultate ankete o ekonomskom i političkom položaju Rajha, što su je provela dva Francuza. Autori ankete smatraju da se najvjernija slika o položaju radnika najbolje vidi iz usporedbe radničkih nadnica i cijene najnužnijih živežnih namirnica, prije i poslije Hitlerovog dolaska na vlast. Izdvojit ću samo neke kategorije usporedive s današnjim stanjem.

Nespecijalizirani (nekvalificirani) radnici:

prije Hitlera 27 maraka tjedno, poslije Hitlera 20 maraka.

Pivarski radnici (kod firme „Kindl“ koja je zapošljavala 600 radnika):

prije Hitlera 45 maraka tjedno, poslije Hitlera 33 marke.

Radnici u javnim službama: Berlinski gradski cestari 120 maraka mjesečno sa ženom i djetetom.

Učitelji 200 – 250 maraka mjesečno (u tu kategoriju ulaze profesori gimnazija).

Nastavnici na početku karijera dobivaju 150 maraka mjesečno.

Zanimljiva je napomena autora ankete kako su prije Hitlerovog režima sve radničke kategorije dobivale “oko 25% više – osim nastavničkog osoblja čija plata nije snižena jer su oni bili oduvek rdjavo plaćeni.”4 Pregled plaća anketari završavaju s policijskim osobljem, kojima je od funkcionera jedinima povećana plaća pa dobivaju od 150 – 240 maraka.

3 Naše novine, Pakrac, 29.09.1934., br.1, 1.

4 Isto, 2.

45

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

U tablici se daje popis namirnica:

1 kg kruha 1 kg krumpir 1 kg mesa 1 litra mlijeka

cijene 1934.

0,44 m 0,70 m 0,80 m 0,32 m

prije Hitlerova režima 0,44 m 0,45 m 0,60 – 1 m 0,24 m

Autori članka zaključuju da iz usporedbe radničkih plaća i cijena životnih namirnica proizlazi da se životni standard radnika smanjio za polovinu, ako ne i više.

Idući članak, također je vezan za Njemačku, “Prostitucija i blud u Nemačkoj”. Ovaj članak je jedini u potpunosti potpisan. Autor je Hendrih de Leeuw, koji piše da je u Berlinu homoseksualnost postala veliki moderni porok. Osim toga, postoji oko 55 000 provjerenih slučajeva, a s porastom prostitucije udeseterostručio se broj pobačaja, što autor povezuje sa strogim kažnjavanjem slobodnih odnosa pod novim režimom. Nadalje, pogoršanje u obavljanju tajnih pobačaja (koji su postali izvor zarade za liječnike arijevce – jer su židovski liječnici pod nadzorom vlasti) dovelo je do 150 000 smrtnih slučajeva (prouzrokovanih zarazama i oboljenjima uslijed pobačaja). “Sama homoseksualna prostitucija stalno napreduje, dok su sadizam i mazohizam u najmnogobrojnijim slučajevima poznati u redovima policije.”5 Uz spominjanje progona Židova, što se iskazivalo i u nekažnjavanju silovatelja Židovki, de Leuw zaključuje da se trgovačke operacije, poput uzimanja žena u najam, trgovina bijelim robljem itd. u posljednje vrijeme razvijaju u neočekivanim razmjerima.

Nakon ovih vijesti iz vanjske politike, što preuzetih iz drugih listova ili komentara, stižu domaće vijesti. Prenosim najzanimljivije u originalu: “Govori se da će jedna grupa nacional-socialista (Hitlerovaca) koji su emigrirali prilikom nedavnog neuspelog puča u Austriji, doći u Lipik gde će ostati do daljnje odluke. Ovih socialista ima u nekim varošima, a naročito u Varaždinu. Društvo Crvenog Krsta pomaže ove emigrante i brine se da žive higijenski. Hitlerovci izjavljuju da se kod nas osečaju kao kod svoje kuće.”6 U ovoj vijesti vidimo činjenicu da se režim kralja Aleksandra počeo približavati Hitleru.

Daljnje vijesti donose namjeru osnivanja Radničke čitaonice, koja bi trebala služiti kao mjesto za predavanja, diskusije i sastanke, a saznajemo i sljedeće vijesti: – Streljana pakračkog streljačkog društva prenosi se sa općinske livade “Bare” na “Mrazovac” kod svetog Josipa.

– Prije nekoliko dana jedan je seljak iz Šeovice “sišao s uma”, a za sobom je ostavio petero male djece. Prevezen je u ovdašnju duševnu bolnicu na posmatranje.

– S. K. “Hajduk” odigrao je prijateljsku utakmicu sa “S. K. Zrinjskim” Daruvar i (što će obradovati današnje poklonike pakračkog nogometa) pobijedio s rezultatom od 6:0. “Hajduk je dao lepu igru na zadovoljstvo malobrojne publike, naročito se istakla uža obrana.”7 – Banovinska uprava dala je 25 000 dinara za put Brezine – Bujavica i 10 000 za Čaglić – Kričke. Uz prethodnu subvenciju od 65 000 za relaciju Brezine – Bujavica. Radovi su počeli u proljeće, a napravljena su dva kilometra zemljoradnje (pretpostavljam trasiranje i temelji za put), a 1.5 km je gotov u potpunosti. Gradi se i putni potez Toranj – Brekinska – Gaj. Pokrenuto je pitanje izgradnje puta Badljevina – Željeznička stanica, a zamoljena je Direkcija šuma da iz svog 5 Naše novine, Pakrac, 29.09.1934., br.1, 2.

6 Isto,2.

7 Isto,2.

46

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

kamenoloma besplatno da potrebni kamen. Tri nova betonirana mosta izgrađena su na državnom putu br. 2 kod Gaja.

– Savez metalurgijskih radnika želi novi kolektivni ugovor sa “Slaveksom” zbog nezadovoljstva plaćama. Autor vijesti piše da se ne zna hoće li doći do ugovora. Iz monografije “Pakrac 1945.– 1975.” saznajemo da je ugovor potpisan nakon 8 mjeseci borbe, kao i da su pregovore inicirali komunisti (Bosanac, 1978: 53.).

– U Pakrac stigao ing. Petar Manojlović, načelnik Ministarstva šuma i ruda, zbog izvršenja revizije prijedloga Komisije za provođenje agrarne reforme na veleposjedu “Slaveksa” na teritoriju pakračkog sreza. Po zakonu će se najvjerojatnije “Slaveksu” uzeti 25% posjeda.

U odjeljku “Knjige i časopisi” imamo osvrt na socijalni roman o zagorskom selu D. Andjelinovića te kratke obavijesti o izlaženju književnih časopisa “Književnik” u Zagrebu, “Srpski književni glasnik” u Beogradu i “Stožer” u Beogradu.

Na četvrtoj je strani novina članak o Učiteljskoj školi pod nazivom “Naše prosvetne ustanove”.

Novinar je posjetio direktora Učiteljske škole Milovana Sučevića, koji se spremno odazvao i dao mu sljedeće podatke o školi.8 “Osnovana je 1871 godine u zgradi koju danas nastanjuje Poreska Uprava (…) Ove godine je upisano 104 djaka, pretežno muškog spola. Većina muškaraca prolazi kroz školski internat gde im je omogućeno lakše izdržavanje i gde se vrši nadzor kako u moralnom tako i vaspitnom pogledu.”9 Članak se nastavlja opisom školske zgrade u koju se uvodi električna pumpa koja će zgradu opskrbljivati vodom. Na kraju je direktor izjavio: “Disciplina je na dostojnoj visini. Pijančevanja, tučnjave i slične nepoželjne pojave od pre nestale su. (…) Gledamo vedrim pogledom u budućnost naše škole i nadamo se da će ona doživeti pedesetgodišnjicu, a posle toga da će i dalje živeti, jer je potrebna sredini u kojoj se nalazi, a i zbog svog centralnog položaja u Savskoj banovini.”10

Slijedi zanimljiva rubrika: “Društveni život”. U prvom članku ove rubrike “Naličje kulture” kritički je intoniran tekst o nehumanom postupku prema poslugi. Rezime je, a ujedno i kritika tadašnjeg režima: “Postoji kod nas socijalno zakonodavstvo, ali ono u većini slučajeva nema praktične primene, pa prema tome ni važnosti...”11 Sljedeći članak iz društvenog života je “Dama sa psićem” u kojem se napada pomodarstvo mladih gospođica koje vode pse u šetnje, a pritom su hladne prema patnji mnogobrojne djece koja nemaju kruha. Tu je i napad na društvo koje dozvoljava rad djece od 12 godina koja moraju ponekad raditi i do 12 sati dnevno što utječe štetno na njihov psihofizički razvoj.

Najzanimljiviji članak društvene rubrike je “Još jedan rekord u 1933 godini”. On nam zrcali vrhunce malograđanštine koja je vladala u dijelovima pakračkog visokog društva. Naime, “jedna gospodja u Pakracu postigla je rekord u broju promenjenih služavki. U god. 1933 promenila je ta gospodja 35 služavki. Koliko njih od tog broja nije dobilo ni dinara, možda bi i to bio jedan rekord (…) Ili možda zbilja služavke nevaljaju? Odveć je veliki broj a da bi u to mogli verovati.”12 Zaključuje autor članka S. Jovin. Čitavu petu stranicu novina zauzima odlomak iz romana Borisa Piljnjaka, Zemlja na rukama.

Stranica završava najavom uredništva kako će u idućim brojevima donositi roman iz društvenog života (što bi mogli prevesti u maniri socrealizma). Šesta stranica (zadnja) u potpunosti je ispunjena oglasima koji su odraz zanimljivog gradskog života tridesetih godina 20. stoljeća. Izdvajam sljedeće: 8 Detaljne podatke o najstarijoj srednjoj školi u Pakracu daje Božidar Stanić u Pakrac 1945.–1975. (246.–250.).

9 Naše novine, Pakrac, 29.09.1934., br.1, 4.

10 Isto,4.

11 Isto,4.

12 Isto,4.

47

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

Poziv na oglašavanje

Primjer dobrog tržišta Daruvarske pivovare

Reklama za gradsko kino

Spoj ekonomije i poezije

Rasprava o utjecaju ideologije na novinski medij Prema Haroldu D. Lasswellu, američkom politologu, temeljna su pitanja kojima se najprimjerenije opisuje čin komunikacije: “Tko kaže što, kojim kanalom (medijem), kome i s kojim učinkom?”

Kao što primjećuje McQuail (1981: 10.–11.), bez obzira na eventualnu komunikološku zastarjelost Lasswellove formule, ona je jako dobro prilagođena analizi političke propagande.

U uvodnom dijelu i analizi sadržaja članaka odgovoreno je na pitanje tko kaže što i kojim medijem.

Na ostala pitanja: kome i s kojim učinkom potražimo odgovor u raspravi. Iz konteksta članaka iz vanjske politike koji je afirmativan samo u slučaju Sovjetskog Saveza te iz društvene kritike više građanske klase i dijela socrealističkog romana više je nego očita socijalistička orijentacija.

Otuda nije jasno zašto ove novine nisu zaživjele jer je poznat jak utjecaj socijalističkih ideja u međuratnom Pakracu.13 Chomsky (1997: 27.) je dobro primijetio kako je propaganda demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu, tj. sredstvo za postizanje ciljeva, tako da ovu orijentaciju smatram posve legitimnom u okolnostima u kojima nastaje. Lasswell (prema Zipfel, Kunczik, 1998: 36.) naglašava kako je funkcija komunikacije u stabiliziranju sustava. Tako i u “Našim novinama” smatram da je namjera uredništva popraviti sustav upravo da se izbjegnu negativnosti koje će uslijediti.

13 Vidjeti: Bosanac (1978.), Starek (2008.) i Vukić (2005.)

48

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

Zaključak

“Masovni mediji imaju moć nagovaranja te su u stanju širiti vlastita tumačenja realnosti”14, a to je i vjerojatni razlog što “Naše novine” nisu zaživjele. U narednom razdoblju zbog atentata na kralja Aleksandra došlo je do pojačanog pritiska na slobodu tiska. Stanovništvo pakračke općine (prema Crkvenčić, Pepeonik, 1993: 342.) je 30-ih godina prošlog stoljeća bilo na svom vrhuncu (po popisu iz 1931. godine bilo je 37 147 stanovnika), što bi moglo opravdati očekivanje glavnog urednika da će izdavati list samo pomoću pretplate. Međutim, treba imati na umu da su stanovnici ovog kraja bili pretežno siromašni, a osobito ciljana primateljska publika koju žele pridobiti socijalistički orijentirani članci. Kako god bilo, šteta je što se izdavanje ovih novina nije nastavilo jer predstavljaju vrijedan izvor za lokalno društvo, zbog čega i prenosim u cijelosti zadnju stranicu novina.

Zadnja stranica “Naših novina” gdje su uz oglase ime odgovornog urednika i naziv tiskare.

14 Michael KUNCZIK, Astrid ZIPFEL, Uvod u publicističku znanost i komunikologiju, Zagreb 1998., Zaklada Friedrich Ebert.

49

Zdravko Palavra

“Naše movine” - novinski medij kao zrcalo lokalnog života

Izvori Naše novine: Pakrac, 29.09.1934., br.1, sign. 85.455 adl. 12, NSK

Literatura Bosanac, G. (1978.), “Između dva rata”. U: Krnić, Z. (ur.): Pakrac 1945.–1975. Pakrac: Skupština općine Pakrac, 50.–58.

Crkvenčić, I. i Pepeonik, Z. (1993.), “Zapadna Slavonija – razvoj narodnosnog sastava”. Društvena istraživanja. Zagreb 4–5/ GOD.2, BR.2.–3., 335.–364.

Kunczik, M. i Zipfel, A. (1998.), Uvod u publicističku znanost i komunikologiju. Zagreb: Zaklada Friedrich Ebert.

McQuail, D. i Windahl, S. (1981.), Communication models for the study of mass communication.

New York: Longman.

Stanić, B. (1978.) “Učiteljska škola”. U: Krnić, Z. (ur.): Pakrac 1945.–1975. Pakrac: Skupština općine Pakrac, 246.–250.

Starek, S.Nj. (2008.), Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku. Pakrac: Povijesno društvo Pakrac–Lipik.

Vilović, G. (2007.) Povijest vijesti. Sveučilišna knjižara: Zagreb.

Vukić, G. (2005.) “Imenik članova Socijalističke demokratske političke organizacije u Pakracu (1. studeni 1918.)“.// Zbornik PDPL 2 / Benković S. (ur.)., Daruvar: Povijesno

društvo Pakrac–Lipik, 97.–109.

50

Car i kralj Franjo Josip I. u pričama starijih ljudi iz potplaninskih sela ispod Papuka i Psunja Milan Lukić “Svjedočenja ljudi iz naroda smatram najdragocjenijim izvorima.”

Vladimir Dedijer Austro-ugarski car i kralj Franjo Josip I. (1830.–1916.) živio je 86 godina, a vladao punih 68 godina. Imao je i vojnu titulu vrhovnog gospodara vojske. Umro je 6. studenog 1916. godine.

Njegovom smrću počeo je ubrzani raspad Austro-Ugarske Monarhije. Stari su ljudi hvalili AustroUgarsku. Govorili su da im se sviđalo što je ona bila država reda, rada, pravde i zakona u kojoj je bilo ugodno živjeti. Hvalili su i Franju Josipa I. kao državnog vladara, govoreći da je bio jednostavan, skroman, pametan i pošten čovjek bez trunke vladarske nadmenosti i uobraženosti. Ukratko – da je bio “ljudina od glave do pete i po glasu i po stasu”. Za svaku nepravdu koju bi doživljavao i zbog koje je trpio ekonomsku štetu, a ne bi je mogao riješiti u svojoj općini ili kotaru čovjek bi otišao u Beč i bez ikakve treme požalio se samom caru na carskom dvoru. Car bi svakog uljudno primio, pažljivo saslušao njegove argumente i zamolio za oprost što je zbog svojih nedaća morao potegnuti do Beča, obećavši kako će njegov problem biti riješen brzo i blagonaklono u skladu sa zakonom i kako će on o rezultatu biti službeno obaviješten od strane nadležne dvorske službe preko svoje općine. Car je uvijek održao zadanu riječ. Zanimljivo je kako su ljudi razgovarali s njim u četiri oka i kako su se međusobno oslovljavali. Njega ljudi nisu oslovljavali ni Vaše carsko visočanstvo, ni Vaše kraljevsko veličanstvo, ni Vaša ekscelencijo, već jednostavno – brate Franjo, a on njih po njihovu imenu. Nisu oni išli k njemu da mu se kao podanici ponizno izjadaju, već da ga ponosno zamole za pomoć pri rješavanju neke od gospodarskih nedaća, budući da su većinu svojih prihoda ostvarivali baveći se stočarstvom. Vraćali bi se kući zadovoljni i osokoljeni nakon što ih je car saslušao i obećao im rješavanje problema. Najviše njihovih žalbi odnosilo se na lakomost domaćih vlastelina koji su bili vlasnici velikih šumskih kompleksa na Papuku i Psunju. Posebice su bahati i tvrdoglavi bili lugari koji su im stalnim pomicanjem branjevine na rubne dijelove šume uz seoske njive i livade sužavali prostor za ispašu goveda. Ljutili su ih i njihovi stalni pokušaji skraćivanja termina za žirenje svinja u hrastovoj i bukovoj šumi dublje u planini za svega 2–3 mjeseca, što je bio prekratak termin. Oko problematike žirenja svinja uvijek je bilo natezanja između stočara i vlastelinskih lugara i raznih drugih šumoposjednika.

Ostalo je u sjećanju starih ljudi i dosta zgodnih anegdota iz susreta zapadnoslavonskih gorštaka i njihovog vladara na carskom dvoru. Na vlastelina Slaveksa i njegovog tvrdoglavog lugara išao se caru žaliti i jedan čovjek po imenu Tešo, iz pakračkog sela Koturić kraj Bučja. On je u Koturiću i susjednim selima uživao ugled promućurnog i snalažljivog čovjeka, zbog čega su ga ljudi nekoliko puta birali za seoskog kneza. O njegovom posjetu pričala se po cijelom bučkom kraju godinama i godinama zanimljiva anegdota koja je vremenom prerasla u istinitu legendu. Legenda ide ovako: kad su se car i Tešo pozdravili i rukovali car je na trenutak ostao zabezeknut Tešinim izgledom pa mu se obratio riječima: “Primjećujem, Tešo, da smo nas dvojica slični jedan na drugoga kao jaje 51

Milan Lukić

Car i kralj Franjo Josip I. u pričama starijih ljudi potplaninskih sela ispod Papuka i Psunja

jajetu, kao da smo sinovi istog oca i iste majke. Reci ti meni, Tešo, je li možda tvoja majka dolazila po kakvom poslu u Beč?” Na to Tešo odgovori: “Nije, brate Franjo, nije moja majka u životu bila nigdje dalje od Bučja i Pakraca, ali je moj ćaća Stevo, poznati koturićki ženskaroš, bio mjesec dana u Beču u rezervi!” Car je prasnuo u smijeh i grohotom se nasmijao Tešinoj snalažljivosti i dosjetljivosti.

Vijest o carevom skorom dolasku u četverodnevni posjet Požeškoj županiji imala je silan odjek u zapadnoj Slavoniji. Car je doputovao vlakom iz Beča preko Celovca, Maribora, Barča i Daruvara do Pakraca, odakle je nastavio put carskom kočijom preko Bučja i Kamenske do Požege, gdje je stigao istog dana. Došao je u četverodnevni posjet Požeškoj županiji kako bi osobno, kao vrhovni gospodar vojske, pratio završne vojne vježbe u požeškoj kotlini, koje su se održavale od 12. do 16. rujna 1885., te kako bi upoznao gospodarske prilike u županiji. Odgovarajući na srdačnu dobrodošlicu koju mu je zaželio vladika pakračke eparhije Nikanor Grujić, rekao je: “Rado sam došao ovamo da Požešku županiju prvi Franjo Josip I. puta pohodim, nadam se da će željeznica koja se gradi u ovome kraju donijeti dobra ploda.” Slavoluci dobrodošlice bili su mu podignuti u Pakracu, Bučju i Požegi. Dolazak popularnog vladara narod je doživljavao kao sretan i rijedak doživljaj koji se događa jednom u životu. Svako selo trudilo se ostaviti što bolji dojam na cara i ostale velikodostojnike iz njegove pratnje. Svi prozori na kućama do ceste Pakrac – Bučje – Kamenska bili su okićeni najljepšim ćilimima, a postelje, ambari, kapije, plotovi i tarabe najljepšim samoniklim mirisavim šumskim cvijećem jarkih boja. Dvorišta su bila besprijekorno očišćena, kao i ceste i jarci uz njih.

Julije Kempf zabilježio je nešto o dočeku vladara u Kamenskoj. On kaže kako je vladar po dolasku sišao s kočije i malo prošetao, “diveći se u razgovoru s hrvatskim banom prirodnim krasotama ovoga kraja”. Kempf piše i kako je car znatiželjno razgledavao goleme višestoljetne topole u centru sela. Stari su ljudi o svemu pričali opširnije, s više podataka. Po njihovom pričanju, sve živo – i staro i mlado, i muško i žensko iz svih sela kamenskog kraja dovezlo se 12. rujna 1885. u Kamensku, svi odjeveni u svetačke narodne nošnje na okićenim konjskim zapregama, ili pješice, u pratnji tamburaša i gajdaša.

Vladaru, kojeg je krasio izniman dar zapažanja, još je iz kočije za oko zapela veća grupa mladih, kršnih momaka sa šeširima na glavama, opasanim svilenim pantljikama u bojama državne zastave.

Sišavši sa kola, zapitao je domaće ljude tko su ti živopisni mladići. Ljudi su mu objasnili kako su to slavonski Srbi, koji tradicionalno njeguju kult vojske, a pantljike na šeširima govore kako su tih 52

Milan Lukić

Car i kralj Franjo Josip I. u pričama starijih ljudi potplaninskih sela ispod Papuka i Psunja

dana bili na regrutaciji i kako su primljeni u vojsku. Rekoše mu da slavonski Srbi gorštaci najviše vole služiti vojni rok u šumskim karaulama kao graničari jer dobro poznaju život šume i njenu ćud u svim godišnjim dobima, tijekom svakojakih vremenskih prilika i neprilika, nadalje – oni poznaju šumske plodine svih vrsta i način njihovog korištenja u prehrani ljudi i domaćih životinja.

Ne boje se ni divljači, dobri su lovci. Najviše vole loviti krznaše jer se njihova krzna mogu uvijek dobro unovčiti u Pakracu, Požegi, Novoj Gradišci i Osijeku, gdje je bio i glavni otkupni centar za cijelu Slavoniju. Car je rekao kako mu je kao vrhovnom gospodaru vojske milo što je vidio svoje buduće graničare i kako je uvjeren da će oni znati dobro čuvati državnu granicu, zajedno sa šumom i divljači u njoj kao vrijednim nacionalnim bogatstvom. Ispričali su mu i da zapadnoslavonski Srbi po tradiciji vole nositi uniforme pa se i u mirnodopskim vremenima rado zapošljavaju kao žandari, financi, perjaničari, lugari i panduri.

I u svim ostalim selima uz cestu od Kamenske do Požege car je dočekan i ispraćen kao dragi gost. U Požegi ga je dočekao pretrpani program boravka, zbog čega je sva četiri dana posjeta car bio “rasprodan” od jutra do mraka. Bez obzira na to, on je sve svoje obveze kao šef države, vrhovni gospodar vojske i vjernik odradio na opće zadovoljstvo svih. Upravo je to bio najbolji dokaz da je car, u to vrijeme 55-godišnjak, bio u vrlo dobroj fizičkoj i psihičkoj kondiciji. Vojne je vježbe na terenu pomno pratio od početka do kraja.

Trećeg dana boravka u pratnji austrougarskog vojnog vrha otišao je do terena kraj sela Grabarja, pogledati završetak vojne vježbe koju su zajednički odradili hrvatski i mađarski domobrani. Kad ga je vrhovni nadvojvoda domobranstva izvijestio da su domobrani na teškom terenu efektno izveli jedan ratni manevar, car ga je upitao jesu li to izveli Mađari ili Hrvati. Kad mu je nadvojvoda potvrdio da su to bili Hrvati, on ih je pred svima pohvalio rekavši kako su Hrvati rođeni vojnici.

Po prirodi je bio vrlo znatiželjan čovjek i iskoristio bi svaki povoljan trenutak da se kroz razgovor s običnim ljudima što bolje upozna s načinom života, običajima i mentalitetom područja koje posjećuje. Tako je učinio i kad je posjetio Slavoniju. Požežani su mu se za takav nastup odužili tako što su svom starom baroknom trgu u centru grada dali upravo carevo ime.

Napomena: Članak je rezultat autorovog višegodišnjeg rada na istraživanju ove teme, pisan s namjerom da bude njegov skroman prilog obilježavanju 85-godišnjice osnivanja i rada Gradskog muzeja u Požegi (1924.–2009.) i 35-godišnjice autorove volonterske suradnje s Muzejom na istraživanju zavičajne povijesti i narodnog života i običaja u brdskim potplaninskim selima požeške kotline i zapadne Slavonije (1975.–2010.)

O pričama svojih očeva i djedova kazivali su: Carević Slavko (Kamenski Šušnjari, 1927., živi u Požegi) Cvjetković Jovo – Karika (Kamenski Vučjak, 1910.–1997.)

Denk Bosiljka rođ. Lukić (Kamenski Šušnjari, 1930., živi u Požegi) Grozdanić Milodrag (Sažje, 1938., živi u Beogradu) Jagodić Čedo (Koprivna, 1944., živi u Požegi) Krajnović Božica, rođ.Tarbuk (Tisovac, 1932., živi u Glavici ) Krajnović Konstantin – Kojo (Glavica, 1931., živi u Glavici) Lukić Pavle (Kamenski Šušnjari, 1929., živi u Zagrebu) Lukić Simo (Kamenski Šušnjari, 1905. – Požega, 2007.)

53

Milan Lukić

Car i kralj Franjo Josip I. u pričama starijih ljudi potplaninskih sela ispod Papuka i Psunja

Pauč Tomo (Amatovci 1931., živi u Požegi) Radivojević Joco (Gornji Vrhovci, 1920. – Požega, 2007.)

Radovanlija Rade (Nježić, 1933., živi u Požegi) Savković Nada, rođ. Rajčević (Mijači, 1931. – Požega, 2008.)

Slavujević Dragan (Kamenski Vučjak, 1935., živi u Hrtkovcima) Slavujević Đuro (Kamenski Vučjak, 1925. – Osijek, 2005.) Šuster Milan (Kamenski Vučjak, 1936., živi u Požegi) Svima njima, živima i umrlima, dugujem iskrenu zahvalnost kao dragocjenim suradnicima i konzultantima u istraživanju teme.

Rječnik manje poznatih starinskih riječi i pojmova iz članka Financi – porezni žandari; uništavali po selima nedozvoljenu sađenu i uzgajanu “krdžu”, štiteći ujedno kvalitetni duhan koji je imao status državnog monopola; na licu mjesta su novčano kažnjavali uzgajivače “krdže”.

Gorštaci – uzgojni stočari u slavonskim planinskim i brdskim selima čiji se rubni dijelovi njiva i livada dodiruju s rubnim dijelovima šume koja ih okružuje; vrsni poznavatelji života šume, njenih ćudi i šumskog biljnog i životinjskog svijeta.

Krasote – prirodne ljepote pejzaža u vidokrugu čovjeka Osokoljeni – ohrabreni Panduri – pomoćni službenici u općinskoj upravi; kuriri, dostavljači Perjaničari – austrougarski terenski žandari, na glavi nosili kape sa perjanicama; držali teren pod svojom kontrolom jureći na brzim, lakim i dobro nazobljenim konjima. Svojom iznenadnom i munjevitom pojavom, kao konjanici u životopisnim žandarskim odorama, unosili su strah i paniku među kradljivce krupne i sitne stoke na stručnim sajmovima i ispaši, među drvokradice i lovokradice, konjokradice, provalnike i prevarante svih ostalih vela.

Promućuran – lukav i snalažljiv čovjek u povoljnim i nepovoljnim životnim situacijama; svaku nepovoljnu životnu situaciju riješi u svoju korist, ispravno procjenjuje događaje i činjenice.

Muškarca tih kvaliteta nazivaju i lukavi lisac ili lukavi lijov, a ženu lukava lisica ili lukava lija.

Vela – vrsta

54

Josip Svoboda Jelena Hihlik Povijest nekog mjesta ili grada u prvom je redu povijest ljudi koji su u njemu nekada živjeli i izgrađivali ga svojim životom i djelovanjem. Naravno, uvijek je bilo onih koji su se u tome više isticali s obzirom na svoje obrazovanje, rad i napredne ideje.

Nažalost, danas se malo zna o tim ljudima koji su živote utkali u ovaj grad, a jedan od takvih je Josip Svoboda, dugi niz godina istaknuti Pakračanin, ljekarnik, strastveni planinar te predsjednik planinarskog društva “Čaklovac” 30-ih godina 20. stoljeća.

Josip Svoboda rođen je 1893. u Bjelovaru kao pripadnik ugledne obitelji Svoboda, iznimno važne za društveni i gospodarski život toga grada u prvoj polovici 20. stoljeća.

Njegov je djed bio vlasnik prve bjelovarske tvornice suhomesnatih Josip Svoboda proizvoda pod nazivom “Kraljevski dvorski dobavljači”. Otac mu je bio Čeh, a majka “Švabica” koja nije znala češki, tako da su se u kući sporazumijevali na Oglas za Kraljevske dvorske njemačkom jeziku.1 Nakon smrti supruga 1925. godine, preuzima dobavljače vođenje tvornice i prodavaonice, zajedno s dvojicom starijih sinova, Miroslavom i Dragutinom.

Najmlađi sin Josip nakon studija farmacije u Beču, obavlja obvezatnu praksu od pet godina (quinqueni) u Ljubljani i Bjelovaru. Prilikom ženidbe Josipa sa Slavicom Jurinac (1921.) otac i tast kupuju mu ljekarnu u Pakracu. Ljekarnu je prodavala udova mag.pharm. Petra Jurišića s prenošenjem prava na patentirane vlastite ljekarničke specijalitete, a nosila je naziv “Ljekarna k zlatnom orlu”.

Gđa Blanka Svoboda i danas sa sjetom priča o iznimnoj kući koja je bila ljekarna, ali i dom obitelji Svoboda, građenoj na prijelazu stoljeća s prepoznatljivom historicističkom fasadom koje nažalost više nema. Danas je i uz najbujniju maštu teško zamisliti o kakvom se ugodnom prostoru za življenje radilo. Kuća se još uvijek nalazi u današnjoj ulici Gojka Šuška, iza trgovine “Borovo”.

Ljekarna (na desnoj strani) na staroj razglednici Pakraca

Prema sjećanju gđe Blanke, radilo se o skladnoj kombinaciji namjenskog prostora ljekarne i prostora za stanovanje. Posebno dojmljivo opisuje dvorište koji se

1 Zahvaljujem se gđi Blanki Svobodi, kćeri Josipa Svobode, koja mi je ljubazno ispričala priču o svojoj obitelji i ustupila obiteljske fotografije na korištenje.

55

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

nekada pružalo sve do Pakre. Kako je rekla, bila je to velika zelena površina s povrtnjakom i velikim brojem voćaka, ali i prekrasno uređenim travnatim i cvjetnim površinama. Josip Svoboda jako je volio prirodu i cvijeće, tako da je s oduševljenjem prihvaćao i sadio sve što mu je njegov dobar prijatelj, poznati vrtlar iz lipičkog perivoja Franjo Kostlivy, često donosio. U dvorištu se nalazio niz gospodarskih zgrada, veliki zasebno građen podrum u koji su zimi sklanjali velike oleandre i agrume iz vrta, zimski vrt koji se preko ljeta skidanjem stakala pretvarao u ljetnu blagovaonicu, a obitelj je imala i vlastiti fijaker i kočijaša.

U to vrijeme, ljekarne su radile svoje posebne “specijalitete”, Svoboda je preuzeo dva patenta bivšeg ljekarnika Jurišića i to “Pakračke kapljice” – sredstvo za liječenje želučanih tegoba, te “Slavonsku biljevinu” – sredstvo za liječenje kašlja i plućnih tegoba. Kao vlastiti specijalitet kasnije je proizvodio dva patenta (preparati zaštićene recepture): “Blanka kremu” i “Blanka pomadu”, na čijim se kutijicama nalazila slika njegove kćeri Blanke kao djevojčice.

Unutrašnjost ljekarne u Pakracu iz 1. polovice 20. stoljeća

Josip Svoboda bio je čovjek izrazito vesele i društvene naravi i kao takav brzo se uklopio u novu sredinu, zajedno sa svojom obitelji. Bio je član više društava u Pakracu, jedno vrijeme i predsjednik pjevačkog društva “Domoljub”, predsjednik Hrvatskog konjaničkog Sokola2, počasni član DVD-a, kum zastave Hrvatskog križarskog bratstva, a kako je bio zaljubljenik u planinarstvo, bio je jedan od osnivača podružnice Hrvatskog planinarskog društva “Čaklovac”, osnovanog 29. siječnja 1928. godine.3 Prilikom osnivanja podružnice, Svoboda je bio u upravnom odboru izabran za podpredsjednika, a na tom položaju ostaje i iduće godine, nakon što se upravni odbor dijelom promijenio. Novo razdoblje i novi uzlet društva započinje 1932. godine, kada su izabrani novi upravni i nadzorni odbor, a za predsjednika podružnice izabran je upravo Svoboda. Zajedno s novoizabranim članovima upravnog odbora, redom uglednim građanima Pakraca, uspijeva konsolidirati podružnicu i osigurati joj jedno od najaktivnijih i najuspješnijih razdoblja u povijesti društva.4 Suočen s iznenadnom životnom tragedijom (supruga mu umire 1935. godine) ostaje sam s dvoje djece (Blanka i Zlatko) te se prema preporukama svojih liječnika još više predaje radu i planinarenju, koje mu pomaže da prebrodi tu tešku životnu situaciju.

Gđa Blanka Svoboda napominje kako je upravo ovo razdoblje u Pakracu doba velikog procvata u društvenom i gospodarskom životu, a neobičan sklad vlada između svih slojeva društva i pripadnika različitih nacionalnosti, koji su nastanjivali Pakrac. Josip Svoboda se prema riječima svoje kćeri, družio sa širokim krugom ljudi, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili društveni status.

Kućni liječnik obitelji bio je pakrački liječnik Julius Neumann5, a kod vladike Mirona (navedeni je vladika bio poznat po širokoj kulturi i naprednim idejama), često je bio pozivan kao gost prilikom krsne slave.

2 Gđa Blanka napominje kako su članovi ovog društva, u svojim odorama, čuvali Isusov grob u župnoj crkvi u Pakracu na Veliku subotu, što je bilo posebno dojmljivo.

3 Rudolf CIŠPER, 70 godina planinarstva u Pakracu, Planinarsko društvo “Psunj” Pakrac, Pakrac 1999.,11.

4 Isto,14.

5 Otac jednog od najpoznatijih hrvatskih arhitekata Zlatka Neumanna, koji je rođeni Pakračanin.

56

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

Vrijeme kada je Svoboda bio predsjednik podružnice HPD-a “Čaklovac” obilježeno je velikim uzletom u radu društva, povećanjem aktivnosti i povećanjem broja članova (1932. broj članova udvostručuje se na 70, a 1939. broj se povećava na 109), a podružnica napreduje i u materijalnom pogledu. Također, u ovom se razdoblju obilježavaju planinarski putovi i staze planinarskim oznakama.6 Na skupštini 1935. promijenjeno je ime podružnice iz “Čaklovac” u “Psunj”, kao posljedica sazrijevanja spoznaje kako je pakračkim planinarima upravo Psunj – najviše slavonsko gorje – matična planina.7 Važno je napomenuti kako je planinarsko društvo u ovom razdoblju i bitan čimbenik društvenih događanja. Svake godine u veljači organizirali su planinarske zabave u kojima su sudjelovali članovi Podružnice, ali i ostali građani i simpatizeri društva, te su zabave postale tradicionalne i ugledne.

U vrijeme kada je Svoboda bio predsjednik podružnice HPD-a “Psunj”, ona je uz Hrvatsko pjevačko društvo “Domoljub”, Hrvatsku obrtnu zadrugu, Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo i Hrvatsku čitaonicu bila i jednim od osnivača društva “Hrvatski dom” koje je osnovano 1936. godine, s glavnim ciljem izgradnje doma, koji bi bio stjecište svih hrvatskih društava i Hrvata Pakraca i okolice. Osim ovih pet društava, utemeljitelji društva bili su još Općina Pakrac, Zemljišna zajednica Pakrac, Slaveks d.d., Općina Gaj, 18 mjesnih seljačkih organizacija, zatim 43 građanina Hrvata i jedan Srbin – već spomenuti episkop pakrački, Miron.8 Nakon izgradnje Hrvatskog doma 1937. godine, planinarske zabave održavaju se upravo u njemu, a prostrana pozornica s posebnim prostorom za orkestar, raznovrsne rekvizite i kulise omogućava i održavanje složenijih programa. Pred sam rat Podružnica će upravo u Hrvatskom domu organizirati zanimljivi glazbenoscenski kolaž, pod nazivom “Televizija u Pakracu” i to u sklopu tradicionalnog planinarskog plesa. U “Hrvatskom planinaru” iz 1940. (časopisu Hrvatskog planinarskog saveza)9 nalazimo opširan izvještaj o ovom očito vrlo zahtjevnom, ali uspjelom događaju.

Planinarski ples, odnosno pokladna zabava, održan je 06. veljače 1940., a program pod nazivom “Televizija u Pakracu” bio je ustvari glazbenoscenski prikaz koji je za cilj imao prikazati Pozivnica za planinarsku zabavu, Muzej grada Pakraca 6 Isto,22.

7 Isto,17.

8 Muzej grada Pakraca, Arhiv Matije Grabrića – (Matija Grabrić bio je javni bilježnik i načelnik općine Pakrac sredinom 20. stoljeća) 9 “Hrvatski planinar” jedan je od najstarijih europskih planinarskih časopisa koji izlazi od 1898. godine. Nama je također jako zanimljiv jer pomno prati rad svih svojih podružnica pa tako i one pakračke. Svi brojevi ovog časopisa danas su digitalizirani i mogu se naći na internet stranicama hrvatskog planinarskog saveza: www.plsavez.hr.

57

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

događanja u nekolicini država tadašnjeg svijeta već zahvaćenih ratom. Bili su to isječci iz života Francuske, Njemačke, Rusije, Španjolske, Mađarske, Japana, Havaja, a zatim iz Splita i Pakraca.

Vrlo zahtjevnu zamisao u dramsko-glazbeni kolaž pretvorili su pakrački amateri, koji su se dotada već okušali u dramskom i glazbenom stvaralaštvu. Scenarij je napisao mag. pharm. Renzo Martinelli, inače zaposlenik u ljekarni Josipa Svobode, a izradio je i scenografiju, odnosno “vrlo lijepe umjetničke dekoracije koje su dočaravale pejsaže gotovo sa čitave zemaljske kugle”.10 Redatelj je bio Marko Kohn, poznati pakrački trgovac, a scensku glazbu je ostvario Ivo Stahuljak, odvjetnik. Kao dio plesnog para, zajedno s gospođom Wilder, nastupio je i predsjednik društva, Svoboda. Svi su izvođači (Crnolatac, Moguš, Delmaschio, Stvrteczky, Erb, Štetić, Radl, Kordić, Scheinbegraf te gđe Wilder i Rakiževec) bili pohvaljeni pa čak i mali Braco Svoboda (sin Josipa Svobode – Zlatko), koji je imao najmanju ulogu “bacanja papirnatih kuglica u nos pakračkom bubnjaru Gliši”. Međutim, posebno se istaknula gđa Zlata Stahuljak “što je svojim šarmom, umjetničkom glumom i pjevanjem pružila veliki užitak posjetiocima zabave”.11 Ovaj događaj i zapis o njemu svjedočanstvo je o planinarskoj podružnici u Pakracu te njenoj važnosti u promicanju planinarstva i unapređenju kulturnog života tadašnjeg Pakraca.

Ipak, “agilni predsjednik”, kako ga se često naziva u izvješćima o radu podružnice, Josip Svoboda ostat će zapamćen kao najzaslužniji za gradnju prve “planinarske kuće” na Psunju na Velikoj Poljani. Naime, već nakon samog osnivanja podružnice (1928.) pojavila se inicijativa za gradnju planinarskog doma, a nakon što je Svoboda izabran za predsjednika podružnice, izgradnja doma postaje jedan od njenih najvažnijih zadataka. Već 1930. godine, prilikom primopredaje imovine bivšeg planinarskog kluba “Omanovac” (osnovanog 1927. godine kao slobodno planinarsko udruženje)12 izdvojena je svota za izgradnju doma. S vremenom se svota povećava, ponajviše zahvaljujući dobiti od planinarskih zabava i dobrovoljnih priloga.13 Inicijativa je ponovno aktualizirana na jednoj od najvažnijih godišnjih skupština Podružnice u razdoblju do Drugog svjetskog rata, održanoj 10. veljače 1935. godine. Tada predsjednik Svoboda izvještava prisutne o povećanju interesa za planinarstvo, napose za izlete. Također, aktualizira potrebu za gradnjom planinarskog doma na Psunju i predstavlja projekt za gradnju. Obavještava sve prisutne kako je dobivena dozvola za gradnju, kao i pola jutra zemlje u zakup. Za gradnju podružnica tada nije imala dovoljno sredstava, te je skupština zaključila kako bi se društvo trebalo zadužiti za manju svotu, a Svoboda prvi daje prilog od 1.000,00 Din i osobno daje obećanje kako će skupljati priloge za njegovu gradnju među građanstvom.14 Osim toga bio je “idejni začetnik, pokretač i organizator mnogobrojnih poslova oko izgradnje doma, a znalački je znao okupiti na tom zadatku mnoge članove, simpatizere i obične građane, tvrtke i ustanove.”15 Podružnici je kao kredit dao vlastita sredstva kako bi izgradnja mogla započeti, jer podružnica usprkos sakupljanju novca još uvijek nije mogla financirati takav veliki graditeljski pothvat.

Mjesto za gradnju doma pomno je izabrano: naime, posebna komisija obišla je nekoliko puta čitavi Psunj, a Velika Poljana izabrana je kao najbolje mjesto za navedenu namjenu. Nalazi se na nadmorskoj visini od 710 m, a sastoji se od niza međusobno povezanih planinskih livada, bujne vegetacije, s kojih se otvaraju široki vidici na okolne vrhove Psunja te na porječje rijeke Pakre i grad Lipik. Sretna okolnost bila je i postojanje lugarnice stotinjak metara od mjesta predviđenog 10 Hrvatski planinar br.3,1940.,14.

11 Isto,14.

12 R.CIŠPER, n.dj.,9.

13 Isto,22.

14 Hrvatski planinar, br.5,1935.,157.

15 R.CIŠPER, n.dj.,23.

58

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

za gradnju. Lugarnicu su vodili lugar Keveši i njegova supruga koji će biti i čuvari doma.16 Kod Kevešija se uvijek moglo nabaviti svježeg mlijeka, sira i rakije.17 Gđa Blanka Svoboda naglašava kako je domaćica bila izuzetno sposobna i ljubazna te se brinula za planinare i izletnike. Kevešijevi su imali i svoj bunar, što je također bilo vrlo važno.

Još jedna značajna činjenica vezana uz dom jest da ga je projektirao jedan od najznačajnijih hrvatskih arhitekata 20. stoljeća – Stjepan Planić. S obitelji Svoboda je bio u određenoj rodbinskoj vezi, a bio je i zaljubljenik u planinarstvo, pa je zahvaljujući svemu tome dom na Psunju bio djelo jednog od najvećih imena hrvatske arhitekture. Planić je bio član grupe “Zemlja”, zalagao se za funkcionalnost, ekonomičnost, praktičnost i jeftinu gradnju s humanističkom i socijalnom dimenzijom. Ovaj dom bio je odraz svih njegovih težnji i načela u najboljem svjetlu. Bio je izgrađen od prirodnih materijala: temelji i zidovi do prvog kata od granita, a kat od drva – jelovih poluoblica. Krov je bio na jednu kosinu, a preko nekoliko stepenica ulazilo se u prostor otvorenog, ali natkrivenog trijema te iza njega u dvoranu. Uz dvoranu na sjeveru bila je smještena manja kuhinja, sanitarni čvor i stubište. Na katu su se nalazile skupne spavaonice: jedna manja ženska, veća za muškarce i još dvije spavaonice, od kojih je jedna bila za predsjednikovu obitelj. Dom se odlikovao funkcionalnošću i praktičnošću, ali i ljepotom jednostavnosti gradnje koja se savršeno uklopila u okolnu prirodu.

Dom Josipa Svobode

Najzaslužniji za gradnju doma svakako je bio Josip Svoboda, ne samo zaslugama u organizaciji i izvedbi cijelog projekta, već i činjenicom da je dao većinu sredstava za gradnju. Zato su pakrački planinari odlučili kako bi trebao nositi njegovo ime, te je prozvan Dom Josipa Svobode. Stilizirana slova, izrađena od kovanog željeza i obojana srebrnom bojom rad su profesora Lukinovića18, te 16 Isto,24.

17 Muzej grada Pakraca, Arhiva Ive Gebera 18 Ovdje se vjerojatno misli na Zvonimira Lukinovića, slikara koji je, pretpostavljam, izradio idejni nacrt ovog natpisa

59

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

su se uočavala već izdaleka na visokom pročelju.19 Kamen temeljac za gradnju doma položen je 1936. godine.20 Još za vrijeme izgradnje, gradilište su posjećivali brojni planinari i znatiželjnici iz Pakraca i okolice, a predsjednik i njegovi suradnici i češće. Vinko Erb, blagajnik, redovno je svake subote uranio i isplaćivao radnike kako bi još stigao i na posao u Pakrac.21 Dom je otvoren 18. srpnja 1937. godine, a osim otvorenja taj se dan slavio kao desetogodišnji jubilej osnivanja podružnice i Slavonski planinarski dan.

Otvorenje Doma Josipa Svobode

Na dan otvorenja sve je bilo puno planinara, turista i izletnika koji su pohrlili vidjeti novo malo čudo na Velikoj Poljani. Zapisano je i kako su došli i obični građani kojima je to bio prvi izlazak na planinu pa su se pojavili u običnim građanskim odijelima i cipelama neprikladnim za hod po planini i duga pješačenja.22 Prilikom službenog dijela svečanog otvorenja doma prof. Ante Cividini, predsjednik HPD-a, predao je Svobodi Povelju za izuzetne zasluge u razvoju planinarstva. Na povelji piše: “Za osobite zasluge stečene za razvoj društva imenuje se p.n. gospodin mr. Josip Svoboda (predsjednik podružnice hrvatskoga planinarskoga društva “Psunj” u Pakracu) začasnim 19 R.CIŠPER, n.dj.,25.

20 Muzej grada Pakraca, Arhiva Ive Gebera 21 R.CIŠPER, n.dj.,25.

22 R.CIŠPER, n.dj.,26.

60

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

članom te mu se u haran dokaz tomu izdaje ova društvena povelja”.23 Nakon službenog dijela otvorenja, veselje i pjesme trajali su još dugo u noć.

Dom je ubrzo postao omiljenim odredištem planinara iz čitave Slavonije pa i šire.24 Na skupštini 1939. objavljeno je kako je u toj godini dom posjetilo 239 izletnika. Isto tako, napomenuto je kako će se podružnica još više truditi oko nabave sredstava za otplatu duga za izgradnju doma.25 Naime, podružnica je još dugovala novac Svobodi koji im je posudio sredstva za njegovo dovršenje. Godine 1941. on još jednom dokazuje svoju veličinu i velikodušnost. Naime, te godine na Josipovo, u krugu najvjernijih prijatelja, suradnika i članova upravnog i nadzornog odbora koji su mu došli čestitati imendan, objavljuje kako otpisuje ostatak još neotplaćenog kredita za izgradnju doma.26 Nažalost, Dom će nestati u vihoru Drugog svjetskog rata nedugo nakon tog velikodušnog čina.

Zapaljen je 15. studenog 1942. godine, nakon borbe između domobrana i partizana. Dva dana ranije, partizani su ubili i lugara Kevešija. Ponos pakračkih planinara vatra je vrlo brzo uništila, a od Doma je ostala samo hrpa kamenja.

Nažalost, teška stradanja zahvatit će i obitelj Svoboda. Nakon što su partizani 13. rujna 1944. ušli u Pakrac, Svobodina ljekarna dobiva komesara za upravljanje. Svoboda je radio svaki dan, ali bi se ljekarna navečer zapečatila, a ujutro ponovno otpečatila. Nakon nekog vremena završio je, pod nejasnim optužbama, na prijekom vojnom sudu, zajedno s još nekim uglednim pakračkim građanima, između ostalih i Otom Golubićem (vlasnikom poznate graditeljske tvrtke), članom upravnog odbora planinarske podružnice. Suđenje se održalo u Hrvatskom domu, a prema riječima gđe Svobode, svjetina koja njenog oca nije ni poznavala zazivala je smrtnu kaznu za njega. Osuđen je na 15 godina teškog fizičkog rada i odveden je u logor u Zvečevo. Gđa Blanka se sama osvjedočila kako su uvjeti u kojima su logoraši živjeli i radili bili nevjerojatno teški.

U tijeku ofenzive koju su provodili Nijemci u veljači i ožujku 1945. godine, logori su raspušteni, a logorašima je objavljeno kako se moraju prijaviti kada ofenziva prođe. Svoboda je iz logora izašao u jako lošem fizičkom stanju te je zajedno s djecom otišao u Zagreb gdje su imali stan u kući koju je gradio Blankin djed Franjo Jurinac.27 Josip se dva mjeseca nakon dolaska u Zagreb prijavio novoj vlasti, koja je objavila javni poziv za sve pripadnike medicinske struke. Sljedećeg je dana u noćnim satima odveden u zatvor. Nedugo nakon toga, uhapšena je i Blanka koja je provela 20 dana u zatvoru u neljudskim uvjetima. U međuvremenu su i njen brat i “dobra” domaćica (kako je Blanka uvijek naziva) Reza, koja je ostala s njima, izbačeni iz stana te su idućih godina živjeli kod tete u Zagrebu.

Josip Svoboda odveden je u zatvor u Petrinjskoj, a poslije na Kanal gdje je izdvojena jedna grupa, mahom intelektualaca, i odvedena u logor u Maksimir. Svoboda je jedino uspio poslati poruku obitelji iz “prolazne barake”, s datumom 4. srpnja 1945., a nakon toga gubi mu se svaki trag. Vjerojatno je ubijen, ali ni danas se ne zna gdje ni na koji način. Stradavaju i starija Josipova braća u Bjelovaru: Dragutin zvan Karl osuđen je na smrt zbog privredne suradnje s okupatorom 23 Povelja se danas čuva u Muzeju grada Pakraca zahvaljujući gđi Marici Korenić, Rudolfu Cišperu i naravno gđi Blanki Svobodi čija želja je bila da se pohrani u gradskom muzeju 24 R.CIŠPER, n.dj.,26.

25 Hrvatski planinar, br. 07–08, 260..

26 R.CIŠPER, n.dj.,26.

27 Franjo Jurinac bio je poznati industrijalac iz Ivanić Grada, jedno vrijeme i poslanik u Saboru te član upravnih odbora: Zagrebačke pivovare, Privredne komore, Hrvatskog radiše, Hrvatske katoličke banke… Nakon Drugog svjetskog rata optužen je za tzv. privrednu suradnju s okupatorom i osuđen na 35 godina zatvora. Budući da je bio u visokoj dobi, nije zatvoren nego je otišao u Dubravu kod Gradeca i podigao uzorno poljoprivredno gospodarstvo za koje je čak dobivao i nagrade. Jedna ulica u Ivanić Gradu danas nosi njegovo ime.

61

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

i također se ne zna gdje mu je grob. Najstariji brat Miroslav zvan Frido osuđen je također zbog privredne suradnje s okupatorom na konfiskaciju cijelog imetka te je nastavio živjeti u kućici u vinogradu, a ostatak njegova života obilježen je siromaštvom i teškom borbom za preživljavanje.

Svobodina kćer Blanka i sin Zlatko godinama su prolazili svoju kalvariju. Godine 1946. sva imovina u Pakracu im je konfiscirana. Obespravljeni, izbačeni iz stana u Zagrebu, borili su se za preživljavanje kako su znali i umjeli. Usprkos svemu, Blanka je uspjela završiti studij farmacije, dok je brat došao do treće godine medicine. Ipak, više nije mogao podnijeti raznorazna šikaniranja (suđeno mu je zbog djelovanja “protiv naroda i države” 1959. godine) te se odlučio na život u emigraciji. Odlazi u Kanadu 1969. godine i ondje nastavlja svoj život.

Nacrti za dom “Josipa Svobode”, Stjepan Planić, 1935.

Gđa Blanka godinu i pol radi u jednoj apoteci u Sloveniji, a zatim mijenja mnogo radnih mjesta.U to vrijeme aktualna je bila planska raspodjela stručnog kadra pa je 2 godine radila u Crnoj Gori u Cetinju: najveći dio posla u ljekarni ali i u poduzeću za distribuciju lijekova.

Nakon povratka u Hrvatsku jedno vrijeme radi u trgovini laboratorijskog materijala da bi joj zatim direktor “Krke” iz Novog Mesta ponudio mjesto prvog predstavnika ove tvrtke u Hrvatskoj. Posao je prihvatila i zavoljela, a zahvaljujući njemu proputovala je cijelu Hrvatsku te na kraju radnog vijeka otišla u zasluženu mirovinu.

62

Jelena Hihlik

Josip Svoboda

Gđa Blanka Svoboda u svoj se stan u Zagrebu vratila poslije 20-ak godina kada joj je napokon vraćen. Zahtjevom za povrat konfiscirane imovine u Pakracu obitelj Svoboda ostvaruje jedinu moguću opciju: povrat u obliku novčane naknade, odnosno anuiteta kroz više godina.

Ova draga gospođa i danas živeći u Zagrebu misli na Pakrac i Pakračane i odlučno želi napraviti nešto za svoj rodni grad koji joj je uvijek u srcu. Zato je odlučila darovati određena poticajna sredstva za djelomičnu obnovu Doma Josipa Svobode koji bi u budućnosti bio višenamjensko sklonište za planinare, lovce, šumare, bicikliste, prostor za katolički kamp za mlade i sl. Također, želi uložiti novac u čitav niz projekata kojima bi pomogla i poboljšala život ljudima u Pakracu. U njenoj svijesti još živi Pakrac proživljenog djetinjstva: grad arhitekture, koja je zbog svoje iznimne vrijednosti danas zaštićena kao kulturno-povijesna cjelina, grad prekrasne arhitekture, zelenila, prepun trgovaca i obrtnika, a ponajviše grad zajedništva i dobrih ljudi.

Njezin otac, Josip Svoboda, bio je jedan od najuglednijih i najbogatijih građana Pakraca u prvoj polovici 20. stoljeća. Svojim djelovanjem u društvenom životu grada, ali i u unapređivanju planinarstva ostavio je neizbrisiv trag u njegovoj povijesti. Nažalost, vjerojatno su njegov ugled i bogatstvo bili osnovni razlozi zbog kojih je trebao biti uklonjen sa lica zemlje i za sobom ostaviti dvoje djece koji su se teško morali boriti za svoj daljnji opstanak. Ovaj zapis maleni je pokušaj da se zabilježi postojanje i život tog čovjeka čiji je doprinos razvoju grada i njegovom društvenom životu u današnjim okvirima teško mjerljiv.

63

Geografsko – povijesna obilježja grada Pakraca

Stjepan Benković

Geografska obilježja Geografski smještaj: Grad Pakrac smjestio se između 45º25′69″ i 45º27′76″ sjeverne geografske širine te 17º10′97″ i 17º12′71″ istočne geografske dužine. Središte grada nalazi se na 45º26′21″ sjeverne geografske širine te 17º11′46″ istočne geografske širine.

Geografski položaj: Pakrac se smjestio u središnjem dijelu Zapadne Slavonije, u mikroregiji Lonjsko-ilovske zavale, u dolini rijeke Pakre. Istočno od grada prostire se stara gromadna gora Psunj. Sjeverno i istočno od grada pruža se Pakračka gora koja je obronak Psunja, a prema jugu se otvara niska dolina rijeke Pakre.

Prometni položaj: Grad se smjestio na raskrižju transverzalnog prometnog pravca koji vodi od Mađarske prema Bosni, te onog longitudinalnog koji ide sredinom Međurječja. Longitudinalni prometni pravac je najstariji, proteže se dolinom rijeke Pakre koja je najlakši prolaz kroz Papuk i Psunj u Požešku kotlinu i dalje na istok. Spominje se još u vrijeme Rimljana, mada su ga i ovi naslijedili i izgradili rimskim cestama. Glavne rimske ceste u ovom dijelu Hrvatske išle su posavskim i podravskim pravcima. U to vrijeme za jesenskih i proljetnih kiša oni su bili gotovo neupotrebljivi. Tada se koristio ovaj alternativni pravac koji je ipak išao povišenim dijelovima.

Na tom prometnom pravcu postojala je rimska putna postaja Menneiana. Ovaj pravac ide dolinom rijeke Pakre koja je lako savladiva između gora Papuka i Psunja.

Transverzalni prometni pravac naročito se razvio u doba Hrvatsko Ugarske Države i njene nasljednice Habsburške Monarhije. Bila je poveznica dijelova države, Ugarske – Slavonije i Bosne.

Danas se je to državna cesta D5 koja nema toliki značaj kao u bivšim državama, ali ulaskom Hrvatske u Europsku uniju dobit će na značaju.

Reljef: Pakrac se smjestio u dolini rijeke Pakre, slijedi njen tok u pravcu JZ – SI. Rijeka Pakra usijeca dolinu na kontaktu gora Psunj i Papuk i čini ju prohodnom u Požešku dolinu.

Određeni dijelovi se nalaze na obroncima gore Psunj – Pakračkoj gori. Psunj je gora u pravom reljefnom smislu, uzvisina od 500 do 1 000 metara. To je stara gromadna gora s najvišim vrhom Slavonije – Brezovim Poljem od 984 m. Pakračka gora nije gora u reljefnom smislu jer joj je najviši vrh visine 264 m, to su obronci Psunja. Ona je gora po drugom značenju te riječi – šumovit kraj. Pakrac se smjestio u mikroregiji Lonjsko-ilovske zavale koja obuhvaća veći dio porječja Lonje, Česme, Ilove i Pakre. Smještena je između Medvednice, Kalničkog gorja, Bilogore, Papuka i Psunja, a u njezinu se južnom dijelu nalazi osamljena Moslavačka gora.

Klima: Grad se nalazi u području umjereno kontinentalne klime, čija su ljeta topla, ponekad vruća uz povremene padaline. Zime su hladne sa snježnim padalinama. Jeseni su u pravilu toplija od proljeća. Proljeća se odlikuju naglim porastom temperature i prijelazom u ljeto iza relativno oštre zime, pa je period proljeća kratak.

64

Stjepan Benković

Geografsko - povijesna obilježja grada Pakraca

Prema Köppenovoj klasifikaciji klima područje ima klimu tipa Cfb – umjereno topla vlažna klima s toplim ljetom. To je tip klime u kojoj je srednja srpanjska temperatura između 20–22ºC a srednja siječanjska između 0 i -3ºC. U posljednjih 10 godinama prema izmjerenim vrijednostima meteorološke stanice Lipik dobiveni su ovi klimatski podaci: – srednja godišnja temperatura zraka 11,15ºC – najtopliji mjesec u prosjeku je srpanj, a najhladniji siječanj – najniža temperatura zraka izmjerena je 2000. godine i iznosila je -20,6ºC – najviša temperatura zraka izmjerena je u kolovozu 2000. i iznosila je 39,8ºC – mjesec s najviše oborina je rujan – 106,70 mm – mjesec s najmanje oborina je veljača – 31,04 mm – prosječna godišnja količina oborina iznosi 895,19 mm Stanovništvo (popis 2001.): – broj stanovnika: 4772 – broj domaćinstava: 1872 – promjena između dva popisa: -3425 – nacionalni sastav: Hrvati 3472 Srbi 762 Talijani 129 Česi 109 Albanci 28 Mađari 21 Slovenci 14 Bošnjaci 4 ostali 19 neizjašnjeni 205 5 nepoznato

Hrvati 74%

S rbi 1 5%

ostali 2% Talijani Česi neizjašnjeni 3 % 2% 4%

– sastav po spolu: 2590 žena i 2182 muškaraca k m (koeficijent maskuliteta) iznosi 842,47 muškaraca na 1 000 žena kf (koeficijent feminiteta) iznosi 1186,98 žena na 1 000 muškaraca Spolna struktura je nepravilna. U Pakracu je nesrazmjerno više žena od muškaraca (408 žena više od muškaraca), što podosta odskače od normale (neznatno više žena).

– dobni sastav: Dobni sastav grada je također nepravilan. Stanovništvo Pakraca je u dubokoj starosti, što znači da mladog stanovništva (mlađe od 20 godina) ima manje od 30% dok starog (starije od 60 godina) 65

Stjepan Benković

Geografsko - povijesna obilježja grada Pakraca

ima više od 15%. Mladog stanovništva je vrlo malo, svega 22,27% čime je reproduktivna baza vrlo tanka. Starog stanovništva ima više od mladog što će se odraziti na demografsku strukturu stanovništva u slijedećim razdobljima. mlado stanovništvo (do 20 godina)

1063 22,27%

zrelo stanovništvo (20–59 godina)

2513 52,66%

staro stanovništvo (više od 60 godina) 1196 25,06%

Spolno-dobna piramida stanovništva grada Pakraca

Grad Pakrac i povijesni razvoj Prema geografskoj definiciji, grad je kompaktno izgrađeno veće naselje u čijim sekundarnim i tercijarnim djelatnostima radi veći dio aktivnog stanovništva, i to ne samo za vlastite potrebe nego i za potrebe stanovništva šireg prostora. Prema ovoj definiciji Pakrac zadovoljava kriterije da ga vrednujemo kao grad.

Po drugoj definiciji Grad je jedinica lokalne samouprave na istoj razini kao i općina te predstavlja prirodnu, urbanu, gospodarsku i društvenu cjelinu. Status grada dobile su općine u kojima je sjedište županije i koje imaju više od 10 000 stanovnika. Iznimno, status grada dobile su općine koje ne zadovoljavaju te uvjete u slučaju postojanja posebnih povijesnih, gospodarskih, geoprometnih i drugih razloga. Granica grada određena je granicama rubnih naselja. Grad Pakrac kao jedinica lokalne samouprave sadrži 42 naselja.

Kao naselje Pakrac ima kontinuitet naseljenosti od mlađeg kamenog doba te njegovu starost možemo procijeniti na oko 7 000 godina. Kao grad možemo ga datirati u rani srednji vijek. Sigurno je postojao mnogo duže od prvog pisanog spomena grada iz 13. stoljeća.

Prije 10 000 godina završilo je posljednje ledeno doba na zemlji. Klima je zatoplila, ledenjaci su se otoplili, a razina mora se podigla za oko 100 metara. Započelo je mlađe kameno doba. Onog trenutka kada je čovjek pripitomio životinje i uzgojio biljke nije više morao seliti u potrazi za hranom. Tada je usvojio sjedilački način života te su između 9 000 i 5 000 godina prije Krista nastala prva naselja. U tom razdoblju formiralo se neolitičko naselje na prostoru današnjeg Pakraca.

66

Stjepan Benković

Geografsko - povijesna obilježja grada Pakraca

O tome nam svjedoče arheološki nalazi s područja samog naselja. Svi nalazi su stvar slučajnosti, a ne sustavnog i namjernog arheološkog istraživanja, tako o položaju i izgledu tog najstarijeg naselja možemo samo nagađati. Slučajni nalazi svjedoče nam o postojanju života pa tako i naselja na području Pakraca. Kontinuitet naseljenosti dokazuju nalazi iz Pakraca iz mlađeg kamenog doba, bakrenog, brončanog i željeznog te rimskog doba.

Zašto je Pakrac nastao baš na tom prostoru? Većina prapovijesnih naselja pa tako i pakračko nastalo je na povišenim terenima, terasama ili brežuljcima uz vodu. Blizina vode iz Pakre te bogatstvo šuma na Psunju i njegovim obroncima jamčili su egzistenciju tadašnjih stanovnika.

Osim toga Pakrac se razvio na longitudinali koja je vodila sredinom Međurječja sa zapada na istok i obratno. Važniji prometni pravci, onaj posavski i onaj dravski u proljeće i jesen bili su močvarni i gotovo neprohodni. Tada se koristio ovaj, povišeni pravac koji je išao dolinom rijeke Pakre.

Najstariji Pakrac, onaj prapovijesni, neolitički, najvjerojatnije se nalazio na prostoru ulice iza današnje katoličke crkve. Pripadao je starčevačkoj kulturi (oko 5 600. – 4 600. g. pr. Kr.). Kao prvo, na toj lokaciji slučajno je pronađeno dosta mikrolita – jednostavnih artefakata koji predstavljaju početak obrtničke djelatnosti. To su uglavnom raznovrsne kamene glačane strugalice, nožići i sječiva. Nađen je i dio kamene sjekire-čekića s polomljenom rupom za nasađivanje.1 Drugo, konfiguracijski ovaj teren u potpunosti odgovara naseljima iz tog razdoblja. Naselja starčevačke, ali i većine ostalih kultura mlađeg kamenog doba nastajala su na povišenim riječnim obalama, prirodnim uzvišenjima u blizini vode, a ova lokacija upućuje na to (oko 190 m nadmorske visine). Osim toga strmina u istočnom zaleđu (brdo Kalvarija) služila je kao klimatska i obrambena zaštita. Možemo pretpostaviti da je naselje imalo jamske stambene objekte koji su bili relativno duboko ukopani. Pokojnici su se ukapali unutar naselja, blizu nastambi, polagali bi se u ovalne rake u zgrčenom položaju.

Nešto kasnije razvilo se još jedno prapovijesno naselje, na prostoru buduće srednjovjekovne utvrde – povišeni plato između zgrada Općine i Policijske postaje. Naime, 1950. godine ovdje je pronađena prapovijesna keramička posuda u fragmentima, tamno sive boje s ornamentom koji se sastoji od ravnih i valovitih crta, te jedan poklopac od nepročišćene gline pomiješane s pijeskom.2 Sustavnim arheološkim istraživanjem vjerojatno bi na dotičnoj lokaciji bilo pronađeno pregršt povijesnih izvora. Možemo pretpostaviti da je pripadalo sopotskoj kulturi (oko 4 300.–max. 3 500. g. pr. Kr). Nalazilo se na nešto nižem i močvarnom prostoru. Inače, naselja sopotske kulture upravo su se razvila u ovakvim prirodnim okruženjima, u nizinskim, često močvarnim predjelima, u blizini rijeke ili ovećeg potoka. Opasavali su ih jarkom, ali i palisadama, bila su to prva utvrđena naselja u ovom dijelu Europe. U daljnjoj urbanističkoj i fortifikacijskoj evoluciji od ovog utvrđenog naselja iz mlađeg kamenog doba, pa preko naselja iz bakrenog, željeznog i rimskog doba, razvio se pakrački srednjovjekovni burg. Pravokutne kuće su bile raspoređene u redovima s jednom ili više prostorija tipične neolitičke građevne konstrukcije – kostur od greda, zidovi od šiblja oblijepljeni blatom.

U bakreno doba zbog čestih gibanja stanovnika ranije navedeno naselje opasava se jačim obrambenim zidom od kamena, suhozidom. Zaštitni zid postat će od tada trajni element neophodan za preživljavanje još dugo nakon bakrenog doba. U Pakracu je pronađeno nalazište iz tog razdoblja koje je pripadalo lasinjskoj kulturi (oko 3 700.–3 200. g. pr. Kr.).3 U Pakracu je pronađena bakrena 1 Dubravka SOKAČ, Najstarija prošlost Pakraca i njegove okolice, Pakrac 1945.-1975., 28.

2 Isto, 32.

3 Vijoleta HERMAN KAURIĆ, Krhotine povijesti Pakraca, 9.

67

Stjepan Benković

Geografsko - povijesna obilježja grada Pakraca

sjekira s jednom oštricom i cjevasto profiliranim otvorom. Nalazi se u Narodnom muzeju u Beogradu.4 Kontinuitet naseljenosti nastavlja se i kroz željezno doba. O tome nam svjedoče dvije željezne sjekire pronađene 1889. godine. One su imale rupu za nasađivanje, a poklonio ih je Narodnom zemaljskom muzeju u Zagrebu Dragutin Franić iz Pakraca.5 Rimljani su Slavoniju osvojili početkom nove ere. Ovdje su zatekli ilirsko-keltski Kamena ploča s likom Herkula iz Pakraca etnički konglomerat kao i njihova naselja.

Jedno od njih je bio i Pakrac. Rimljani ga preuzimaju i pretvaraju u rimsku postaju Menneiana. Menneiana je bila postaja na vrlo korištenom prometnom pravcu koji je vodio iz Siscie (Sisak) u Mursu (Osijek) i Sirmium (Srijemska Mitrovica).

Budući da je posavski i podravski prometni pravac bio neupotrebljiv za proljetnih i jesenskih kiša i poplava, ovaj je bio jedina alternativa. Jedini rimski nalaz iz Pakraca je kamena ploča od žućkastog pješčenjaka, kameni reljef s likom Herkula. Pronađena je 1962. prilikom gradnje četvrte zgrade u Ulici Matice hrvatske, dakle tek neznatno udaljene od lokacije srednjovjekovnog grada, gdje su pronalaženi i prapovijesni nalazi. Kamena ploča se najvjerojatnije nalazila u kompleksu prometne postaje, u manjem svetištu i služila je za štovanje kulta cara od strane ljudi koji su se tamo zatekli.

Rimska postaja je koristila lokaciju kasnije sagrađenog srednjovjekovnog grada.6 Srednjovjekovna utvrda, tvrđava, zamak ili burg, nukleus je današnjeg grada. Srednjovjekovni gradovi nastali su u uvjetima nove društvene organizacije i društvenih odnosa – feudalizma.

Feudalci su bili nosioci političke vlasti. Na svojim posjedima podizali su utvrđene gradove (burgove) koji su često bili jezgre današnjih gradova. Kršćanska crkva imala je također svoju organizaciju. Središta biskupija, nadbiskupija i samostani su također oblici srednjovjekovnih gradova. Feudalni utvrđeni zamkovi (burgovi) i samostani intenzivno se podižu od 10. do 13. stoljeća i prvi su oblici srednjovjekovnog grada.

Pakračku utvrdu sv. Ivana Evanđelista sagradili su ivanovci neposredno poslije provale Tatara 1241. godine, a prije 1256. kada se spominje kovnica novca u Pakracu. Prvi pisani spomen grada Pakraca datira u godinu 1278.7 Srednjovjekovna pakračka tvrđava sv. Ivana Evanđelista nastavila je kontinuitet ranijih naselja na toj lokaciji. Bila je tipična nizinska utvrda nastala na povišenoj terasi (175 m nadmorske visine) uz rijeku Pakru. Ovakav tip utvrde – kameni tvrdi grad snažnih bedema pojačanih okruglim, visokim kulama karakterističan je za utvrde građene pod utjecajem s istoka8, a koje su donijeli ivanovci. Postojanje branič kule – donžona – velikog tornja promjera 30 metara9 unutar zidina kao i prostranstvo utvrde, još je jedan od graditeljskih utjecaja istoka. Pakračka utvrda bila je jedna od najvećih u Slavoniji. Oko utvrde nalazilo se močvarno područje, čija je voda iskorištena za 4 D.SOKAČ, n.dj. 32.

5 Isto, 32.

6 Berislav SCHEJBAL, Daruvar – Aqua Ballissae i Pakrac – Mannieana, Zbornik Povijesnog društva Pakrac–Lipik, br.3, 60.–62.

7 Branko KRIŽAN, Najstarija povijest Pakraca i okolice u kontekstu tri vladarske isprave, Zbornik Povijesnog društva Pakrac–Lipik, br.3,49.

8 Zofia MAVAR, Pakrac konzervatorske osnove programa obnove naselja, Zagreb 1996.,11..

9 Isto,12.

68

Stjepan Benković

Geografsko - povijesna obilježja grada Pakraca

snabdijevanje obrambenog kanala (171 m n/v). Taj opkop bio je širok 8, a dubok 3 metra10. Okolno močvarno područje, blizina Pakre, opkop, monumentalne zidine jamčile su sigurnost utvrdi. Uz to dodatno su utvrdu osiguravale susjedne brdske utvrde Bijela Stijena, Čaklovac i Račeša11(op.a. Rašaška). Teško je bilo osvajaču u ovakvim uvjetima osvojiti burg. Nije bez razloga Carlstadt (Karlovac) sagrađen u močvarnom području četiri rijeke. Bio je neosvojiva tvrđava jer osvajači (Turci) nisu mogli Mogući izgled srednjovjekovnog naselja Pakrac prije dolaska ivanovaca. Iako je srednji vijek doba drveta, ivanovci s istoka napadati kroz močvaru, a još manje dovući topove u njenu blizinu. donose umijeće građenja kamenih utvrda.

Izvan zidina utvrde razvilo se podgrađe koje se prostiralo na području između glavnog mosta na Pakri i tvrđavnog prostora.12 Grad je preživio i tursko doba (1543.–1691.) u kojem je bio vojno funkcionalan na samoj granici Osmanskog Carstva, a jedno vrijeme i središte sandžaka. U slijedećim stoljećima grad se od svojeg nukleusa (tvrđave i podgrađa) širio u prostoru. Proces je bio dugotrajan i stihijski što se vidi iz samog plana grada. Grad se spontano razvijao kroz dugo razdoblje zbog toga njegove ulice imaju nepravilnu shemu. Širio se i rastao dolinom rijeke koja je geografski determinirala njegov nastanak.

Katastarski nacrt pakračke utvrde iz 1868. godine

Ostaci pakračke utvrde na razglednici iz 1925. godine

10 Isto,12.

11 V.HERMAN KAURIĆ,n.dj.,51.

12 Z.MAVAR, n.dj.,14.

69

Obitelj Jankovići Daruvarski povijest istraživanja u slici i riječi

1

Uvod

Balogh Jánosné Horváth Terézia

rijeme vladavine vlastelina Jankovića (1761.–1861.) bilo je zlatno doba u Pakracu.

V Obitelj Jankovići Daruvarski: Djed: Bonaventura Janković (oko 1661. Dalmacija ili Bosna – 1728. Pečuh) Otac: Nikola Janković (1695. Pečuh – 1732. Pečuh) Braća: Antun (1729. Pečuh – 1789. Buda) i Ivan (1731. Pečuh – 1798. Šopron)

sin Ivana:

Izidor (1789. Stražeman – 1857. Čepreg)

sin Izidora:

Julije (1820. Pakrac – 1904. Beč)

1 Konferencija – Pečuški znanstveni skup (III.) – Suradnja zajedničkih kultura 15. listopada 2010. Moje predavanje bilo je: Obitelj Janković Daruvarski – Hrvatsko-mađarski vlastelini, povijest hrvatsko-mađarskog istraživanja.

Zahvaljujem na pozivu na konferenciju gospodinu Đuri Frankoviću.

70

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Obitelj hrvatskog podrijetla, u kojoj se dobro govorilo mađarski, najprije je posjede imala u Slavoniji, točnije u Požeškoj županiji (1760.–1879.). Kasnije su kupovali zemljišta u zapadnoj Mađarskoj, u županiji Šopron (1775.–1884.).

Povijest istraživanja: 19. stoljeće 19. stoljeće: postojale su publikacije samo na mađarskom jeziku. Prva poznata publikacija o Antunovom životu: Jankovics – In: Nemzeti Plutarkus vagy A’ Magyarország ’s vele egyesült Tartományok’ Nevezetes Férjfiainak Életleirásaik 1–3. Kölesy Vincze Károly és Melczer Jakab, Pesten, Trattner János Tamás költségeivel ’s betűjivel. 1816. II. köt.: 253.–259.).

Prva publikacija bila je mađarska, s grofom Antunom (On je rođen:1729. Pečuh! 1728. je pogrešna godina) In: Nemzeti Plutarkus vagy A’ Magyarország ’s vele egyesült Tartományok’ Nevezetes Férjfiainak. Életleirásaik 1–3. Kölesy Vincze Károly és Melczer Jakab, Pesten, Trattner János Tamás költségeivel ’s betűjivel. 1816. II. köt.: 253.–259.

71

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Druga publikacija govorila je o povijesti Čeprega i vlastelinima Antunu, Ivanu, Izidoru i Juliju.

Farkas Sándor: Csepreg birtokos urai. In: Csepreg mezőváros története, Budapest, 1887. 345.–352.

Vlastelini Janković u Čepregu. Prvi tiskani rodopis. (Puno grešaka!)

In: Farkas Sándor: Csepreg mezőváros története, Budapest, 1887. 345.–352.

(I druga publikacija bila je mađarska.)

72

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Povijest istraživanja: 20. stoljeće 20. stoljeće: samo hrvatski povjesničari pišu o Jankovićima. Julije Kempf – povjesničar i osnivač Gradskog muzeja u Požegi (1924.) – stvara u požeškom muzeju zbirku dokumenata i predmeta koji svjedoče o povijesti Jankovića Daruvarskih. Napisao je povijest obitelji, upravo na temelju dokumenata sačuvanih u požeškom muzeju u Arhivu Janković (Bonaventura, Nikola, Antun, Ivan, Izidor, Julije). Članak je poznat i često citiran: Kempf, Julije: O grofovskoj porodici Jankovića Daruvarskih. Vjesnik kr. državnog arkiva u Zagrebu. 1929. 141.–157.

Kempf je 1930. godine u požeškom muzeju organizirao izložbu o Jankovićima na kojoj su bili izloženi dokumenti i predmeti iz zbirke Janković.

Julije Kempf

Prva hrvatska publikacija.

In: Vjesnik… 1929.

141.–157.

73

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Druga publikacija: (Julije Janković i njegove kćeri Marija i Ana Jelisava) Posljednja… Dnevnik Ane Jelisave Janković. „Grafika”, Slavonska Požega, 1933. Prijevod s njemačkoga jezika: Julije Kempf. Ipak, nije riječ o dnevniku Ane Jelisave, nego o njezinim memoarima i citatima iz dnevnika njezine majke Ljudevite, Julijeve supruge.

Druga hrvatska publikacija: obitelj grofa Julija.– Grafika, Slavonska Požega, 1933.

Prijevod s njemačkoga: Julije Kempf

O Jankovićima je kasnije pisala kustosica u požeškom muzeju, također na temelju dokumenata iz Arhiva Janković: Šperanda, Mirjana: Dobrotvorni rad Julija grofa Jankovića. Zlatna dolina, Vol.1 (1995.), br. 1, 201.–206.

Treća hrvatska publikacija. Autorica je kustosica zbirke (arhiva) Janković u Požegi

74

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Povijest istraživanja: 21. stoljeće Početkom 21. stoljeća ponovno počinju istraživanja u Mađarskoj. Terézia Balogh Horváth napisala je knjigu o jednom narodnom običaju u kojem se kao važan sudionik spominje i vlastelin Izidor Janković. (Balogh Jánosné Horváth Terézia: Jankovich Izidor, pártoló földesúr. In: A pünkösdi király Csepregen és Jókainál. Csepreg, 2005. 33.–37.) Knjiga je napisana na temelju mađarskih novina i matičnih knjiga u Budimpešti (prva polovina 19. stoljeća).

Godina 2007.: piše se o vlastelinu iz Čeprega, Izidoru Jankoviću i njegovom susjedu, vlastelinu i političaru iz Bika (Bük), Felsőbüki Nagy Pál. U Čepregu i Biku održavale su se svečanosti povodom 150 obljetnice smrti oba vlastelina.

Utrke konja u Čepregu za vrijeme Duhova U Čepregu se blagdan Duhova ponajprije vezuje uz ime veleposjednika Izidora Jankovića.

Osim darivanja, u krugu njegovih kmetova najpopularniji je čin bilo pokroviteljstvo utrke konja čiji je pobjednik kratkovječni duhovni vladar: „kralj Duhova”. Sličnih je natjecanja u ono vrijeme bilo posvuda, tako da Čepreg sve do početka 19. stoljeća ovim običajem narodnog karaktera nije privukao posebnu pažnju. Prema dokumentima od početka 1820. do kraja 1840. utrku je financirao sam Izidor Janković, a slijedeći njegov primjer i ostali čepreški vlastelini.

Zanimljivo je kako je istovremeno u ostalim krajevima države ovaj običaj lagano izumirao.

Motiv je i u romanu Jókai: Egy magyar nábob (Mađarski nabob).

(Knjiga: Csepreg, 2005.)

75

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Prvo: „Jankovich Izidor emléknap” – „SPOMEN DAN”, Čepreg, 06.03.2007. – Organizatori: Ferenc Sági i Terézia Balogh Horváth. Postoje dva izlaganja, a napisana su na temelju građe iz Mađarskog zemaljskog arhiva i matičnih knjiga u Budimpešti.

Po drugi put: „Felsőbüki Nagy Pál és Daruvári Jankovich Izidor emlékülés” és kiállítás (SPOMEN SJEDNICA I IZLOŽBA) Bik, 30. 03. 2007. – Dva izlaganja o Izidoru, i dvije izložbe: Ferenc Sági i Terézia Balogh Horváth. Izlaganje objavljeno u časopisu u Sombatelu: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Daruvári Jankovich Izidor élete és tevékenysége. Vasi Szemle LXII. 2008./1. 36.–62., i: Sági Ferenc: Felsőbüki Nagy Pál és daruvári Jankovich Izidor kapcsolata. Vasi Szemle LXII. 2008./1. 63.–69.

Predavanje u Čepregu, 06.03.2007. – Spomen dan

Spomen dan u Čepregu, 06.03.2007.

– Publikacija: Vasi Szemle LXII. 2008./1. 63.–69.

76

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Mali članci u „Promenád” – novinama Čeprega i okolice: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Jankovich Izidor sírjának rejtélye. Promenád III. 2007. 4. sz. (április) 13., Jankovich gróf temetésének mondája. Promenád III. 2007. 5. sz. (május) 11. (Antun, Izidor), Jankovich Izidor és a csepregi pünkösdök. Promenád III. 2007. 6. sz. (június) 11., Jankovichok nyomában Szlavónia földjén I. rész. Promenád III. 2007. 7. sz. (július) 13. (Antun, Ivan, Izidor, Julije), Jankovichok nyomában Szlavónia földjén II. rész. Promenád III. 2007. 8. sz. (augusztus) 13. (Antun, Ivan, Izidor, Julije), Gróf daruvári Jankovich Gyula 150 éve nyerte el a grófi rangot. Promenád III. 2007. 11. sz. (november) 13. (Julije) U Čepregu su Ferenc Sági i Terézia Balogh Horváth organizirali veću IZLOŽBU: „Daruvári Jankovich Izidor és Felsőbüki Nagy Pál”. Čepreg, 15.04.2007.

Izložba: Susjedni vlastelini Izidor Janković i Pál Nagy.

Program: hrvatske pjesme. Čepreg, 15.04.2007.

77

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Prigodom otvaranja izložbe izdana je brošura: Balogh Jánosné Horváth Terézia – Haizler Lászlóné Párdi Bea: Jankovich Izidor csepregi földesúr halálának 150. évfordulójára. Kiállításkísérő szemelvények. Budapest, 2007.

Publikacija ponovno u časopisu u Sombatelu: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Jankovichbélyeges téglák a csepregi Falumúzeumból. Vasi Szemle LXII. 2008./2. 235.–240. (Antun, Ivan, Izidor, Julije) Izlazi i publikacija u državnom mađarskom časopisu: Sudár Lászlóné Molnár Zsuzsanna: A csepregi Boldogasszony temploma története és legendája. Honismeret 36. évf. 2008. 4. sz. 18.–21.

(Antun), i članak u lokalnim novinama: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Főúri esküvő 125 évvel ezelőtt Csepregen. Promenád IV. 2008. 10. sz. (október) 10. (Julije, Marija) Tekstilna konferencija u gradu Heveš 2008. godine, nakon koje se u tiskanom obliku objavljuju sljedeća IZLAGANJA: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Fonás, szövés, vászon a Jankovich-birtokok önellátásában (Levéltári barangolás a XIX. század elején) In: Tárgyalkotók a kulturális turizmus szolgálatában. – A Hevesen 2008. augusztus 29–31-én tartott VI. Nemzetközi Szőtteskonferencia előadásai. Heves, 2009.

119.–128. (Ivan, njegova udovica: Alojzija/ Vjekoslava, njegov sin: Izidor)

Jankovići u Pečuhu: Bonaventura i Nikola

78

Nova istraživanja matičnih knjiga daju sljedeće radove kao rezultate: Balogh Jánosné Horváth Terézia: Családtörténeti adalékok a daruvári Jankovichok elődeinek pécsi időszakából (XVII. század vége – XVIII. század közepe), Pečuški Horizont / Pécsi Horizont 2009./1. Broj / szám 3. 137.–158.

– (Bonaventura, Nikola – Antun i Ivan) Organizator priopćenja i autor hrvatskog sažetka je Đuro Franković.

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Početkom 21. stoljeća objavljuju se hrvatske publikacije, ne samo na temelju požeške zbirke i publikacija iz 1929. i 1933., nego na temelju novih istraživanja.

Prva: Samostalni istraži­ vački rad učenika (Gimnazija Daruvar): Okvir slobode – slavonska plemkinja krajem XIX. i početkom XX. stoljeća.

Vrela Glasilo Ogranka Matice hrvatske Daruvar… br. 27– 28, 2006. 33.–41. (Dvije kćeri Julijeve: Marija i Ana Jelisava). Rad se ponajviše temelji na izdanjima dvaju radova Julija Kempfa, iz 1929. i 1933. godine.

Vrela Glasilo Ogranka Matice hrvatske Daruvar… br. 27–28, 2006. 33.–41.

Druga: Blaha, Karlo: Grob Julija Jankovića daleko od rodnoga kraja. Vrela Glasilo Ogranka Matice hrvatske Daruvar…br. 30, 2008. 17.–21. Neoznačeni izvor publikacije: izdanje Kempfovo iz 1933.

Autor članka:Karlo Blaha.

Vrela Glasilo Ogranka Matice hrvatske Daruvar… br. 30, 2008. 17.–21.

79

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Mađarsko-hrvatska suradnja počinje krajem 2006., a inicira se s mađarske strane.

2006.:DOPISIVANJE. Šestero istraživača (povjesničara) iz Čeprega tijekom svibnja 2007. godine boravi u Hrvatskoj.

Riječ je o dvodnevnom PUTOVANJU Slavonijom, pod nazivom „Tragom Jankovića”.

Organizatorica putovanja bila je Marija Kiss Krály, predsjednica čepreške Hrvatske manjinske samouprave. Terézia Balogh Horváth vodila je ISTRAŽIVANJA u Gradskom muzeju u Požegi, pregledavajući građu Arhiva Janković koju joj je na uvid dala Mirjana Šperanda. Pronašla je mnoge podatke za Hrvatsku.

U listopadu 2007. godine Hrvati i Mađari iz Čeprega ponovno odlaze na jednodnevno PUTOVANJE po Slavoniji pod nazivom „Tragom Jankovića”. Organizatorica je ponovno Marija Kiss Krály.

U Čepregu se nastavlja mađarsko-hrvatska suradnja: „A daruvári Jankovichok–horvát– magyar földesurak.” IZLOŽBA s mađarskim i hrvatskim tekstom. „Hrvatski dan” Čepreg, 20.09.2008.

(Obitelj Janković daruvarski.) Organizatori: Marija Kiss Krály i Terézia Balogh Horváth.

Marija Kiss Krály organizirala je folklorni program: „Hrvatski Dan”, Terézia Balogh Horváth organizala je izložbu: „Obitelj Janković daruvarski.” Čepreg, 20.09.2008.

80

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Prva hrvatska publikacija nastala na temelju mađarskih i hrvatskih izvora je: Balogh Jánosné Horváth Terézia (Prevoditeljica s mađarskoga: Kissné Krály Mária): Tko je bio Izidor Janković Daruvarski? Zbornik povijesnog društva Pakrac–Lipik, br. 5, 2008., 55.–85. Inicijator priopćenja: Vjenceslav Herout, Daruvar.

Vjenceslav Herout zauzeo se za izdavanje hrvatske publikacije članka iz Vasi Szemle

81

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

JUBILEJ ZBORA I KRSTITKE: „Jačkarni Zbor Janković“ (Čepreg i okolica). Čepreg, 19.09.2009. Organizator: Marija Kiss Krály.

Marija Kiss Krály je u listopadu 2009. godine organizirala petodnevno putovanje po Slavoniji, a pridružila joj se i Terézia Balogh Horváth. Tema njihova ISTRAŽIVANJA bila je obitelj Janković. U Stražemanu im je župnik Josip Devčić na raspolaganje dao crkvene spise, a u Gradskom muzeju u Požegi Mirjana Šperenda stavila im je na raspolaganje bogatu građu.

Ravnateljica Muzeja grada Pakraca planira izložbu/stalni postav o obitelji Janković, a želi i surađivati s Teréziom Balogh Horváth.

Suradnici u Gradskom Muzeju Požega, lijevo sprijeda: povjesničarka Mirjana Šperanda. Dala je na uvid zbirku Janković Tereziji Balogh Horváth. Predmet velike vrijednosti u zbirci je molitvenik Ivana Jankovića

82

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Župa Stražeman. Casulu je darovao Ivan Janković.

U istraživanju obitelji Janković pomogao je župnik Josip Devčić.

Krajem 2009. godine Terézia Balogh Horváth ponudila je kao poklon malu provizornu izložbu gradu Daruvaru, ali grad je tražio STALNI POSTAV, jer je njihov dvorac Janković bio neiskorišten. Balogh Horváth postavlja izložbu s hrvatskim i mađarskim tekstom “Čiji je bio dvorac kroz sto godina? Doba daruvarskih Jankovića – Kié volt a kastély száz évig? A daruvári Jankovichok kora.” Otvorenje: 08.05.2010. Organizator: Terézia Balogh Horváth.

Važniji sudionici: Marija Kiss Krály (Čepreg), Đuro Franković (Pečuh), Vjenceslav Herout i Juliška Plehati (Daruvar).

83

Balogh Jánosné Horváth Terézia

Obitelj Jankovići Daruvarski - povijest istraživanja u slici i riječi

Dvorac Daruvar. Dio izložbe: „Čiji je bio dvorac kroz sto godina?

Doba Jankovića Drauvarskih” Dvorac Daruvar, 08.05.2010. Uvodni program otvorenja izložbe Jankovići daruvarski: hrvatski „Jačkarni zbor Janković“ od Čeprega i pjevački zbor „Zajednice Mađara Daruvar”

Planirano je: U Muzeju grada Pakraca PRIREDITI ZAJEDNIČKU IZLOŽBU: Jankovići Daruvarski od početka 2010. godine: kustosice Jelena Hihlik (Pakrac) i Terézia Balogh Horváth (Budimpešta).

Muzej Pakrac i ravnateljica Jelena Hihlik Plan: zajednička izložba sa Terézijom Balogh Horváth

84

Zavičajna povijest

Stjepan Benković

U poučavanju zavičajne povijesti u osnovnoj školi, učiteljima je ostavljeno dosta slobode. Nigdje zakonom ili pravilnikom nisu propisane obaveze i pravila tumačenja zavičajne povijesti. Pojedini savjetnici u svojim su prosvjetnim pregledima nastave povijesti inzistirali na njenom tumačenju.

Stariji kolege dobro se sjećaju gospodina Hrvoja Matkovića koji je kao savjetnik obilazio škole pakračkog kraja, pri čemu je veliku pažnju posvećivao upravo tumačenju zavičajne povijesti.

Osim toga, rijetko gdje postoji udžbenik ili neki sličan metodičko-didaktički materijal izrađen za navedenu svrhu. Zbog toga učitelji ovise sami o sebi, o svojoj stručnosti, obrazovanosti i motivaciji. Često sami izrađuju materijale za nastavu. Devedesetih godina prošlog stoljeća izašla je iz tiska edicija Moj zavičaj – priručnik za zavičajnu nastavu, za svaku županiju. Na županijskim natjecanjima iz povijesti bila su postavljana pitanja upravo iz navedene literature. Nažalost, ova se literatura koristila pretežno samo u radu s nadarenim učenicima prilikom priprema za natjecanja iz povijesti, a rjeđe u redovnoj nastavi. Izdavačke kuće manje su zainteresirane za izradu udžbenika ili nekih materijala zavičajne povijesti određenog kraja, ponajviše zbog ograničene i male naklade.

Zavičajna povijest u nastavi mora pratiti nastavni plan i program povijesti koji je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa te mora biti planirana u Godišnjem planu i programu koji izrađuje sam učitelj. Unatoč svim ovim poteškoćama, ankete su pokazale kako većina učitelja predaje zavičajnu povijest na svojim satovima.

Zavičajnu povijest u osnovnoj školi možemo tumačiti učenicima na nekoliko načina: – kroz cijele nastavne jedinice, kada cijeli ili više sati posvećujemo zavičajno povijesti – kroz opću ili nacionalnu povijest; kada ćemo manji dio vremena posvetiti zavičajnoj povijesti.

Npr. kada obrađujemo Osmanlijsko osvajanje Hrvatske, onda ćemo 5–10 minuta posvetiti turskom osvajanju Pakraca i okolice. Kada obrađujemo reformaciju, onda ćemo desetak minuta posvetiti evangelicima, kalvinima i drugim protestantima u pakračkom kraju.

– kroz terensku nastavu Često se ova tri načina međusobno isprepliću, što i je najbolje. Postoji mogućnost da se zavičajna povijest uopće ne predaje. Zavičajnu povijest učitelji znaju poučavati na dodatnoj nastavi ili u projektnim danima, no ovim načinom poučavanja ipak je obuhvaćen manji broj učenika.

Zbog svih ovakvih problema s kojima se suočavaju učitelji povijesti, odlučio sam izraditi svojevrstan udžbenik iz zavičajne povijesti pakračkog kraja. U ovom broju Zbornika objavljujem Zavičajnu povijest 5., 6. i 7. razreda. Zavičajna povijest 8. razreda nije izrađena zbog nedostatka vremena, ali i neistraženosti pojedinih razdoblja 20. stoljeća.

U Godišnjem planu i programu isplanirao sam dva sata obrade Zavičajne povijesti u sva tri razreda. Ponavljanje zavičajne povijesti u 5. i 6. razredu uključeno je zajedno s ponavljanjima prethodnih lekcija. Za ponavljanje zavičajne povijesti 7. razreda planiran je cijeli nastavni sat nakon dva sata obrade. Da bi mogli izraditi ovakav Godišnji plan, trebamo reducirati propisano nastavno gradivo, što nije baš jednostavno.

Ovaj materijal ima svojih vrlina i mana, koje će se evaluirati kroz nastavni proces. Ovo je svojevrstan pilot-projekt, podložan kritikama i promjenama. Nadam se da će poslužiti učiteljima 85

Stjepan Benković

Zavičajna povijest

povijesti škola pakračkog kraja, a i mnogim drugima koji na jedan pojednostavljen i zabavan način žele saznati nešto više o prošlosti svog kraja.

5. razred U petom razredu zavičajnu povijest razdijelio sam u dvije nastavne jedinice: • Pakrački kraj u prapovijesti • Rimljani u pakračkom kraju U Godišnjem planu i programu izrađenom na temelju udžbenika Stjepana Bekavca i Marije Bradvice, Povijest 5, to bi moglo izgledati ovako: II. Prapovijest • Starije kameno doba – obrada novog gradiva • Mlađe kameno doba – obrada novog gradiva • Kameno doba – ponavljanje • Metalno doba – obrada novog gradiva • Prapovijesna nalazišta na današnjem hrvatskom prostoru – obrada novog gradiva • Pakrački kraj u prapovijesti – obrada novog gradiva • Metalno doba; Prapovijesna nalazišta na današnjem hrvatskom prostoru; Pakrački kraj u prapovijesti – ponavljanje • Prapovijest – ponavljanje i provjeravanje IX. Hrvatski prostor u antičko doba • Hrvatski prostor u antičko doba – obrada novog gradiva • Hrvatski prostor u antičko doba – obrada novog gradiva • Rimljani u pakračkom kraju – obrada novog gradiva • Hrvatski prostor u antičko doba – ponavljanje Terenska nastava u 5. razredu Terenska nastava može se organizirati u korelaciji s drugim predmetima. Ako se izvodi u Zagrebu, može se posjetiti Arheološki muzej. U njemu se, osim trenutnog postava, može dogovoriti razgledavanje prapovijesnih eksponata iz pakračkog kraja. U atriju muzeja može se razgledati rimski spomenik iz Brusnika.

Prilikom posjeta Muzeju grada Pakraca u Gradskoj se vijećnici može pogledati rimski spomenik iz Kusonja.

6. razred U 6. razredu zavičajnu sam povijest također podijelio u dvije nastavne jedinice: • Pakrački kraj u srednjem vijeku • Pakrački kraj za vrijeme Osmanlijske vladavine U Godišnjem planu i programu prema udžbeniku Ante Birina i Tomislava Šarlije, Povijest 6, obje lekcije bile bi obrađene u drugom polugodištu, u VI. i IX. nastavnoj cjelini, i to bi izgledalo ovako: VI. Hrvatska u doba Arpadovića i Anžuvinaca • Arpadovići na hrvatskom prijestolju – obrada novog gradiva • Anžuvinci na hrvatskom prijestolju – obrada novog gradiva 86

Stjepan Benković

Zavičajna povijest

Arpadovići i Anžuvinci na hrvatskom prijestolju – ponavljanje Dalmacija i Istra – obrada novog gradiva Hrvatska kultura od 12. do 15. stoljeća – obrada novog gradiva Pakrački kraj u srednjem vijeku – obrada novog gradiva Dalmacija i Istra; Hrvatska kultura od 12. do 15. stoljeća; Pakrački kraj u srednjem vijeku – ponavljanje • Hrvatska u doba Arpadovića i Anžuvinaca – ponavljanje i sistematiziranje • • • • •

IX. Osmanlijsko Carstvo i Europa • Osmanlijsko Carstvo i njegovo širenje – obrada novog gradiva • Hrvatsko-turski sukobi do Bitke na Mohačkom polju – obrada novog gradiva • Osmanlijsko Carstvo i njegovo širenje; Hrvatsko-turski sukobi do Bitke na Mohačkom polju – ponavljanje • Izbor Habsburgovaca i tursko osvajanje Hrvatske – obrada novog gradiva • Hrvatski krajevi pod Turcima Osmanlijama – obrada novog gradiva • Izbor Habsburgovaca i tursko osvajanje Hrvatske; Hrvatski krajevi pod Turcima Osmanlijama – ponavljanje • Oslobađanje hrvatskih krajeva od Turaka – obrada novog gradiva • Pakrački kraj za vrijeme Osmanlijske vladavine – obrada novog gradiva • Oslobađanje hrvatskih krajeva od Turaka; Pakrački kraj za vrijeme Osmanlijske vladavine – ponavljanje • Osmanlijsko Carstvo i Europa – ponavljanje i sistematiziranje Terenska nastava u 6. razredu.

Posjet Pakracu. U Muzeju grada Pakraca može se razgledati templarska odora, te maketa i slike starog pakračkog grada. Također se mogu posjetiti ostaci starog pakračkog grada uz tumačenje ravnateljice muzeja i učitelja povijesti.

Posjet ostacima utvrda Čaklovac i Bijela Stijena.

Reformacija i katolička obnova. Posjet evangeličkoj crkvi u Antunovcu, kalvinskoj crkvi u Brekinskoj, baroknoj crkvi sv. Katarine u Gaju i pravoslavnoj crkvi sv. Pantelejmona u Tornju.

Ista terenska nastava može se obaviti i u 7. razredu, kada se govori o doseljenju raznih naroda u pakrački kraj.

7. razred U 7. razredu obrađuju se tri nastavna sata zavičajne povijesti, dva sata obrade u nizu i jedan sat ponavljanja. Nastavna jedinica nosi naslov: • Pakrački kraj od oslobođenja od Osmanlija do Prvog svjetskog rata U Godišnjem planu i programu prema udžbeniku Damira Agičića, Povijest 7, zavičajna povijest učila bi se na kraju školske godine, u IX. nastavnoj cjelini, te bi plan izgledao ovako: IX. Hrvatska u sklopu Habsburške Monarhije u drugoj polovici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća • Hrvatska u doba neoapsolutizma – obrada novog gradiva • Hrvatska nakon sloma neoapsolutizma – obrada novog gradiva • Hrvatsko-ugarska nagodba. Rakovička buna – obrada novog gradiva • Hrvatska u doba neoapsolutizma; Hrvatska nakon sloma neoapsolutizma; Hrvatskougarska nagodba. Rakovička buna – ponavljanje 87

Stjepan Benković

• • • • • • • • • • •

Zavičajna povijest

Modernizacija Hrvatske – obrada novog gradiva Hrvatska na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – obrada novog gradiva Dalmacija i Istra – obrada novog gradiva Modernizacija Hrvatske; Hrvatska na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće; Dalmacija i Istra – ponavljanje Društveni odnosi i kultura u Banskoj Hrvatskoj – obrada novog gradiva Hrvatska u prvom desetljeću 20. stoljeća – obrada novog gradiva Društveni odnosi i kultura u Banskoj Hrvatskoj; Hrvatska u prvom desetljeću 20. stoljeća – ponavljanje Pakrački kraj od oslobođenja od Turaka do Prvog svjetskog rata I – obrada Pakrački kraj od oslobođenja od Turaka do Prvog svjetskog rata II – obrada Pakrački kraj od oslobođenja od Turaka do Prvog svjetskog rata – ponavljanje Hrvatska u sklopu Habsburške Monarhije u drugoj polovici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća – ponavljanje

Terenska nastava u 7. razredu Lipik. Obilazak Lipika, razgledavanje ostataka Kursalona, Bolnice Lipik, vila u Ulici Marije Terezije i perivoja uz izlaganje učitelja povijesti. Posjet drvenoj kapeli sv. Andrije u Brezinama i crkvi sv. Pantelejmona u Tornju.

88

Pakrački kraj u prapovijesti Kada započinje, a kada završava prapovijest? Na koja se manja vremenska razdoblja dijeli? Koje je najpoznatije arheološko nalazište starijeg kamenog doba u Hrvatskoj? Koje prapovijesne kulture s područja Hrvatske poznaješ? Koji su prvi poznati narodi na prostoru Hrvatske?

Zbog plodnih ravnica, prostranih šuma, potoka i rijeka pakrački kraj bio je naseljen već u mlađe kameno doba. Najstarija kultura u ovom kraju bila je starčevačka. Arheološki ostaci iz kamenog doba pronađeni su u Pakracu, Bučju, Šumetlici, Grahovljanima, Badljevini, Brezinama, Koritima, Matkovcu i Poljani. Prije svega, pronađene su kamene sjekire, noževi, strugalice i ostaci keramičkog posuđa. Tako su u Pakracu tijekom gradnje ulice iza katoličke crkve pronađeni kamena sjekira, dosta kamenih glačanih strugalica, nožića i sječiva, dok su na lokalitetu Čimen na Gavrinici pronađeni nalazi korenovske kulture. Riječ je o najistočnijim nalazima ove kulture.

Kamena glačana sjekira pronađena Korenovska kultura je kultura mlađeg kamenog doba koja se prostirala na prostoru zapadne Slavonije i sjeverozapadne Hrvatske.

Nazvana je prema nalazištu Malo Korenovo kod Bjelovara. Glavna nalazišta ove kulture nalaze se u Kaniškoj Ivi i Tomašici.

je prilikom oranja na oranici Vilka Zemana u Poljani. Izorana je još jedna, ali je, nažalost, naknadno izgubljena.

Kada je pakrački kraj bio naseljen? Koja je bila najstarija kultura u pakračkom kraju? Nabroji lokalitete u pakračkom kraju na kojima su pronađeni ostaci kamenog doba? Koji je najistočniji lokalitet na kojem su pronađeni ostaci korenovske kulture?

Jedno od najznačajnijih prapovijesnih nalazišta pakračkog kraja i među važnijima u Hrvatskoj nalazi se u Brekinskoj. Jedan je od tamošnjih seljaka prilikom oranja pronašao zemljanu posudu i u njoj 50-ak bakrenih sjekira. Upravo to nalazište upućuje na postojanje naselja i ljevaonice.

Većina sjekira iz Brekinske pohranjena Sjekire iz Brekinske je u Zemaljskom muzeju u Za­grebu, a pojedinačni primjerci dospjeli su u muzeje u Ljubljani, Grazu i Budimpešti, a jedna sjekira čak u Pariz, u zbirku Antropološkog društva. Bakrene sjekire pronađene su još u Derezi i Pakracu. Što znaš o nalazu iz Brekinske? Gdje su pohranjene sjekire iz Brekinske? Gdje su još pronađene bakrene sjekire u pakračkom kraju?

89

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

U Poljani su pronađeni ostaci keramičkih posuda koji pripadaju lasinjskoj kulturi. Lasinjska kultura prostirala se na području sjeverne Hrvatske. Riječ je kulturi bakrenog doba koja je ime dobila po arheološkom nalazištu Lasinje na rijeci Kupi. Osim u Hrvatskoj, prostirala se na području sjeverne Bosne, u Vojvodini, Sloveniji, Austriji i Mađarskoj.

Brekinska je značajno nalazište ostataka iz željeznog doba. Ondje je 1889. godine pronađena zakopana zemljana posuda u kojoj je bilo četrdeset željeznih sjekira. Sjekire je grof Janković poklonio Narodnom zemaljskom muzeju u Zagrebu. Taj nalaz samo potvrđuje kako je Brekinska tijekom prapovijesti bila važno naselje. Željezne sjekire pronađene su i u Pakracu, a ulomci keramičkih posuda iz željeznog doba u Brezinama, Pakracu, Koritima i Šeovici, dok su u Antunovcu pronađene željezne strelice.

U Pakracu su na mjestu srednjovjekovne utvrde pronađeni ostaci prapovijesne keramičke posude, tamnosive boje, s ukrasima od ravnih i valovitih crta. Navedeni nalaz govori kako je ta lokacija od prapovijesti preko srednjeg vijeka sve do današnjih dana bila vrlo pogodna za život. U Donjoj Subockoj pronađeno je nekoliko tumula – grobnih humaka koji najvjerojatnije potječu iz prapovijesti.

U kojem su naselju pakračkog kraja pronađeni ostaci lasinjske kulture? Što znaš o nalazu pronađenom 1899. godine u Brekinskoj? Nabroji naselja u kojima su pronađeni povijesni izvori iz željeznog doba? O čemu nam svjedoči nalaz na prostoru kasnije pakračke srednjovjekovne utvrde?

90

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

Izvor U knjizi Vijolete Herman Kaurić; Krhotine povijesti Pakraca, opisan je nesvakidašnji događaj pronalaska bakrenih sjekira u Brekinskoj: Dana 7. listopada 1872. god. u Brekinskoj je iskopana keramička posuda s velikim brojem jednakih bakrenih sjekira…

Do nalaza u Brekinskoj došlo je kada je seljak Antun Vegh orući njivu na području zvanom Grahovište zapeo plugom za veliku zemljanu posudu. U pomoć su mu priskočili seljaci koji su u blizini radili isti posao te su zajedničkim snagama razlupali posudu budući da je nisu mogli otvoriti. Daljnje pretraživanje okolnog zemljišta nije dalo rezultata. Kako se po okolici prenio glas o ovoj zgodi, uputio se nekoliko dana kasnije na isto mjesto Petar Pazman, kapelan u obližnjem Gaju, ali ni on nije ništa našao. Pokupio je nekoliko komadića posude u kojoj su se nalazile sjekire, pa ih je zajedno s dvije sjekire pribavljene od seljaka predao grofu Juliju Jankoviću, da se otpreme u Narodni muzej u Zagreb.

Stručna je javnost doznala za nalazište kod Brekinske zahvaljujući sretnom slučaju. U Pakracu se tada našao Stjepan Vočinić, savjetnik hrvatske vlade pri Ministarstvu trgovine u Budimpešti koji je izvjestio ravnatelja Narodnog muzeja u Zagrebu o otkriću… Muzejsko je ravnateljstvo žurno odgovorilo Vočiniću, zamolivši ga da pokupi sve sjekire i pošalje muzeju. Uz to su upozorili i grofa Jankovića o važnosti nalaza. Međutim, sjekire su već bile opremljene u samoborski rudnik, gdje su trebale biti pretopljene kao stari bakar. Vlasnik rudnika brzojavno je zamoljen da spasi što se spasiti dalo, što je i učinio, te je sve poklonio Narodnome muzeju.

Spašeno je 29 cijelih sjekira te nešto rastaljenog materijala. Pretpostavlja se da je pronađeno između 45 i 50 bakrenih sjekira, ali s obzirom na to da je riječ o procjenama prema izjavama seljaka, točan se broj nikad neće saznati.

Kada i kako je seljak iz Brekinske pronašao bakrene sjekire? Gdje su se one nalazile? Koji je hrvatski plemić sudjelovao u spašavanju ovog arheološkog nalaza? Gdje su sjekire otpremljene? Koliko je sjekira spašeno? Što misliš, kako su sjekire dospjele tamo gdje su pronađene? Kako bi ti postupio da pronađeš neki važan povijesni izvor?

Riješi rebus!

91

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

1. Pakrački kraj bio je naseljen već u ______________ _______________ doba.

2. Prekriži uljeza – pojam koji ne pripada u ovaj niz!

Pakrac, Bučje, Kapetanovo Polje, Šumetlica, Grahovljani, Badljevina, Brezine, Korita, Matkovac, Dobrovac, Poljana.

3. U pakračkom kraju pronađeni su ostaci ________________, ________________ i ___________________ kulture.

4. Željezne strjelice pronađene su u _________________.

5. Ako je tvrdnja točna zaokruži T, a ako je netočna zaokruži N! Od ukupnog broja bakrenih sjekira pronađenih u Brekinskoj sačuvano je samo njih 49.

T

N

Kada bih pronašao neki arheološki nalaz o tome bih obavijestio svog učitelja povijesti.

T

N

Prema pronađenim arheološkim nalazima, možemo zaključiti kako se najstariji dio Pakraca nalazi iza katoličke crkve.

T

N 6. Riješi križaljku i u uokvirenom stupcu dobit ćeš ime najistočnijeg nalazišta Korenovske kulture!

1

1. Najstarija kultura u pakračkom kraju 2 3 2. Ime kulture kojoj pripadaju keramički 4 ulomci iz Poljane 5 3. Materijal od kojeg je izrađena sjekira iz Poljane.

4. Predmeti koji su pronađeni u Brekinskoj 5. Najznačajnije prapovijesno nalazište u pakračkom kraju

7. Riješi igru asocijacije! metal

metal

kamena

biljka

crvenkasta boja

željezno doba

željezna

ogrjev

vodič za struju

željezna rudača

bakrena

panj

bakreno doba

Fe

oružje

lišće

8. Koji je prapovijesni nalaz pronađen na mjestu nekadašnje pakračke srednjovjekovne utvrde i što nam on dokazuje?

92

Rimljani u pakračkom kraju Kada Rimljani osvajaju hrvatski povijesni prostor? Koga zatječu ovdje? Koji je ilirski narod živio na prostoru današnje Slavonije? Što je romanizacija? Koje se rimske provincije osnivaju na hrvatskom povijesnom prostoru? Koji su najvažniji rimski gradovi provincije Panonije?

Jazi i Aquae Balissae Na području od rijeke Sutle i Varaždinskih Toplica pa sve do Velike i Požeške doline živio je ilirski narod Jaza. Jazi su naseljavali i pakrački kraj. Rimljani su zavladali ovim područjem krajem stare i početkom nove ere te pokorili starosjedioce. Rimska vojska je sagradila vojne logore na strateškim mjestima, kao i dobre rimske ceste. Rimske vojne postrojbe bile su malobrojne u odnosu na mnogobrojno starosjedilačko stanovništvo. Grade se rimski gradovi i vrši romanizacija.

Središte plemena Jaza nalazilo se u gradu Aquae Balissae (Akve Balise). Bio je to rimski grad, važno gradsko i upravno središte i putna postaja. Nastao je pored ljekovitih vrela, zbog čega neki stariji povjesničari smatraju kako je Aquae Balissae današnji Lipik, dok bogatstvo rimskih nalaza i spomenika upućuje na Daruvar. Zbog nedostataka pisanih povijesnih izvora povjesničari ne mogu sa sigurnošću utvrditi gdje se nalazio rimski grad Aquae Balissae.

Koje je ilirsko pleme naseljavalo pakrački kraj? Koji je rimski grad bio njihovo središte? Zašto se povjesničari ne mogu usuglasiti gdje se nalazio taj grad?

Rimske ceste i lokaliteti na kojima su pronađeni povijesni izvori iz rimskog doba

93

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

Rimske ceste Najvažnija rimska cesta vodila je preko našeg zavičaja od Siscie (današnji Sisak) preko Menneiana (Pakrac), do Murse (Osijek). Ova je cesta bila važna i koristila se u vrijeme kada su velike poplave zatvorile važnije ceste koje su prolazile dolinom Save i Drave. Cesta o kojoj govorimo prolazila je uglavnom rubom doline rijeke Pakre, a uz nju su postojala mnoga rimska naselja o čemu svjedoče rimski nalazi pronađeni u Poljani, Brezinama, Pakracu, Kusonjama i Brusniku. U Pakracu, tj. Mannieani ovaj uzdužni pravac sjekao se s poprečnim koji je vodio prema sjeveru, te preko Save prema jugu. Jedan sporedni krak rimske ceste išao je od Dragovića preko Grahovljana do Bijele, a to dokazuju ostaci rimske ceste nedaleko Grahovljana. Najvažniji rimski spomenici pakračkog kraja su oni iz Brusnika te iz Kusonja.

Koja je rimska cesta prolazila pakračkim krajem? Koja je važnost te ceste? U kojim su naseljima pronađeni ostaci iz rimskog doba? Gdje su pronađeni ostaci rimske ceste u našem kraju?

Rimski spomenik iz Brusnika Godine 1913. na oranici u Brusniku pronađen je nadgrobni spomenik izrađen od žućkastog pješčenjaka. U središnjem dijelu spomenika prikazan je vojnik s pojasom, mačem i štitom. Uz njega je žena s kapom na glavi i ogrlicom oko vrata, te pticom u rukama.

Spomenik su podigla četvorica sinova svojoj majci Prisci, Tatonovoj kćeri, i njezinom mužu Aureliju Nasonu, vojniku IV. legije. Spomenik se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. U blizini mjesta pronalaska ovog spomenika pronađeni su ostaci rimskog stupa, kameno popločje te veći broj klesanog kamena. Ti nam nalazi dokazuju kako je na ovom mjestu postojala veća i raskošnija rimska vila – villa rustica.

Kome je podignut nadgrobni spomenik iz Brusnika? Tko ga je podignuo? Gdje se spomenik čuva? Što je pronađeno u blizini mjesta pronalaska nadgrobnog spomenika u Brusniku? Na što to upućuje?

Rimski nadgrobni spomenik iz Kusonja Učenik osnovne škole u Pakracu 1990. godine upoznao je svoju nastavnicu povijesti s postojanjem kamenog bloka koji viri iz zemlje na oranici u Kusonjama. Iste je godine Nadgrobni spomenik iz Brusnika kamen iskopan i pohranjen u osnovnu školu u Pakracu. Riječ je o rimskom nadgrobnom spomeniku koji se sastoji od dva kamena bloka: donjeg kamenog bloka – podnožja, i gornjeg dijela – nadgrobnog spomenika s natpisom na latinskom. Na spomeniku piše kako spomenik rimskom vojniku Kasiji Sekstu podižu tri brata i nasljednici.

Spomenik potječe najvjerojatnije s kraja drugog ili početka trećeg stoljeća, a danas se nalazi u Gradskoj vijećnici u Pakracu.

Tko je pronašao nadgrobni spomenik u Kusonjama? Kome je spomenik podignut? Gdje se spomenik danas nalazi?

Nadgrobni spomenik iz Kusonja

94

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

Menneiana U današnjem Pakracu u rimsko je doba postojala putna postaja Menneiana (Menejana). Nalazila se na već spomenutom prometnom pravcu Siscia – Mursa. Ovdje je pronađen za sada jedini rimski nalaz iz Pakraca – kamena ploča s kamenim reljefom na kojem je prikazan Herkul s toljagom. Ploča je otkrivena 1962. godine tijekom građevinskih radova.

Vjerojatno se ploča nalazila u manjem svetištu prometne postaje Menneiana.

Rimska kamena ploča iz Pakraca Svetište je služilo za štovanje cara od strane ljudi koji su se tamo zatekli. Nažalost, ovom se spomeniku izgubio svaki trag i o njemu svjedoči samo ova fotografija.

Ostaci rimske cigle, crijepa i keramike pronađeni su na čak pet arheoloških lokacija u Badljevini. Iste pronalazimo i danas na oranicama uz željezničku prugu u Brezinama. Dvije rimske cigle nedavno su izorane na oranici u Poljani. Svi ovi nalazi upućuju na naseljenost navedenih lokacija u rimsko doba.

Kako se zvala rimska putna postaja na mjestu današnjeg Pakraca? Koji je rimski spomenik pronađen u Pakracu? Što je na njemu prikazano? U kojim su još mjestima pakračkog kraja pronađeni ostaci rimskih građevina?

Rimska cigla iz Brezina, ukrašena znakom ribe, starim simbolom kršćanstva

Riješi rebus!

rješenje: ___ ___ ___ ___ ____ ____

95

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 5. razred

1. Popuni križaljku i u uokvirenom ćeš stupcu dobiti ime sela u kojem je pronađen rimski nadgrobni spomenik koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.

1 2 3 4 5 6 7 1. Naziv rimskog grada koji je bio središte područja Jaza 2. Ime grčkog junaka čiji se lik nalazio na kamenoj ploči iz Pakraca 3. Građevina čiji su ostaci pronađeni u Kusonjama 4. Ime naselja u kojem je učenik pakračke škole pronašao rimski nadgrobni spomenik 5. Naselje s čak pet arheoloških lokacija iz rimskog doba 6. Ilirsko pleme koje je živjelo u pakračkom kraju 7. Ime rimskog vojnika kojemu se tri brata i nasljednici podigli kameni spomenik u Kusonjama 2. Ispod slike upiši što ona predstavlja, a na drugu crtu iz kojeg mjesta spomenik potječe.

_____________________________

____________________

__________________

_____________________________

____________________

__________________

3. Pakračkim je krajem prolazila rimska cesta koja je spajala dva velika rimska grada _____________________ i _________________.

4. Opiši kako je postupio učenik osnovne škole u Pakracu kada je pronašao kameni spomenik u svom selu! Kako bi ti postupio?

5. ___________________ je rimsko ime za današnji grad Pakrac.

6. Rimski grad Aquae Balissae prema postojećim materijalnim povijesnim izvorima najvjerojatnije je bio grad __________, iako mnogo povjesničara tvrdi da je to____________.

96

Pakrački kraj u srednjem vijeku

Kad započinje, a kad završava srednji vijek? Na koja manja razdoblja se dijeli? Opiši i i objasni odnose u feudalnoj društvenoj piramidi? Tko su bili templari i ivanovci? Kako je izgledao srednjovjekovni grad? Kada je nastala Hrvatsko Ugarska Država? Kojoj su dinastiji pripadali prvi njezini kraljevi? Što je personalna unija? Što znaš o provali Tatara u Hrvatsku? Kako je taj povijesni događaj utjecao na razvoj utvrda u Hrvatskoj?

Svetačje Pakrački kraj u ranom srednjem vijeku nalazio se u sastavu starohrvatske županije Svetačje. Županija Svetačje ukinuta je ulaskom Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom 1102. godine.

Naziv je zadržao dio Zagrebačke biskupije koji se prostirao od Save na jugu, potoka Đurđičke na sjeveru, od rijeke Sloboštine na istoku i Ilove na zapadu. Ime Svetačje potječe od svetišta koje su posjećivali hodočasnici, a nalazilo se na ovom našem prostoru. Središnji dio Svetačja – koji danas otprilike obuhvaća prostor gradova Pakraca i Lipika – zvao se Pakar, a ime je dobio ime po istoimenoj rijeci – današnjoj Bijeloj.

Kako se zvala starohrvatska županija u kojoj se nalazio pakrački kraj u srednjem vijeku? Otkud potječe njezino ime? Kako se nazivao središnji dio te županije?

Pakrački kraj u 13. stoljeću

97

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

Pakar, Pakrac i Nadiha Pakrački kraj bio je podijeljen u nekoliko feudalnih posjeda koje je kralj dodijelio zaslužnim plemićima i crkvenim redovima. Najveći posjed, Pakar, uživali su mađarski plemići Tetenji.

Oni su imali svoje sjedište u Petrovini – području pored današnjih Sređana. U Petrovini se nalazila crkva sv. Petra, po kojem je mjesto i dobilo ime. Pored crkve Tetenji su sagradili snažnu utvrdu, gospodarske i stambene zgrade, a tamo se nalazio i franjevački samostan. Na javnom trgu obznanjivale su se odredbe i naredbe, a svake srijede održavao se i sajam, pa se Petrovina po tome kasnije i preimenovala u Sređane.

Tetenji, članovi mađarskog visokog plemstva, sukobljavali su se s hrvatskim starosjedilačkim nižim plemstvom koje je imalo posjede oko današnje Poljane, Antunovca, Gaja, Duhova i Uljanika.

Pokušavali su se domoći njihovih posjeda, ali im to uglavnom nije uspijevalo.

Godine 1238. iz posjeda Pakar izdvaja se posjed istočno od srednjeg toka rijeke Pakrac – današnja rijeka Pakra. Posjed dobiva ime Pakrac, a njegovim gospodarima postaju Ivanovci – svećenićko-viteški red. Ivanovci su na svom posjedu nakon provale Tatara izgradili moćnu utvrdu sv. Ivana Evanđelista, čije ostatke možemo i danas vidjeti u središtu grada Pakraca. U utvrdi je od 1256. do 1260. godine radila kovnica novca, nakon čega je preseljena u Zagreb. Prvi spomen grada Pakraca datira iz 1278. godine.

Sjeverno i južno od ovih posjeda nalazio se posjed Nadiha, čiji su gospodari bili plemići njemačkog podrijetla Tiboltovići. Njihove moćne utvrde bile su Sirač i Bijela Stijena.

Slika pakračke utvrde (rekonstrukcija) – rad Radovana Devlića

Crkveni red Templari u svom su vlasništvu držali posjed Rašašku s istoimenom tvrđavom još od 1210. godine. Posjed Rašaška prostirao se južno od Donjeg Čaglića, oko sela Rogolji, Bobare i potoka Rašaške. Benediktinci su bili gospodari samostana sv.

Margarete u Bijeloj i posjeda Vojuša oko Bujavice.

Nabroji srednjovjekovne posjede pakračkog kraja? Tko su bili njihovi vlasnici? Koji je posjed bio najveći?

Gdje je bilo njegovo središte? Koji su crkveni redovi imali posjede u pakračkom kraju? Tko su bili Tetenji i Tiboltovići? Kako se zvao posjed Tiboltovića i gdje se prostirao? Koje su bile njihove najmoćnije utvrde?

U čijem je vlasništvu bio posjed Rašaška?

98

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

Utvrda sv. Ivana Evanđelista Utvrda sv. Ivana Evanđelista bila je najveća i najmoćnija utvrda u pakračkom kraju. Takvu utvrdu mogli su sagraditi samo članovi bogatog crkvenog reda kao što su to bili ivanovci. Utvrda je jezgra današnjeg grada Pakraca. Teško je odgovoriti kako je izgledala zbog nedostataka povijesnih izvora. Prema katastarskom planu iz 1864. godine možemo rekonstruirati njezin izgled. Utvrda je imala oblik nepravilnog peterokuta, a na uglovima peterokuta bile su okrugle kule koje su bile povezane debelim Maketa pakračke utvrde sv. Ivana Evanđelista izrađena zidinama. U sredini utvrde bila je visoka branič kula. Široki opkop napajao se vodom iz obližnjeg na temelju katastarskog plana iz 1864. godine potoka i močvare. Kao nizinsku utvrdu, dodatno su ju branile susjedne brdske utvrde Bijela Stijena, Čaklovac i Rašaška.

Tko je sagradio utvrdu sv. Ivana Evanđelista? Opiši utvrdu! Pokušaj ju nacrtati!

Slavonski banovac U pakračkoj kovnici novca kovao se slavonski banovac, srednjovjekovni novac namijenjen Slavoniji koji je zbog svoje kvalitete bio u upotrebi i u susjednoj Mađarskoj, Sloveniji, Bosni i Rumunjskoj. Kovao se od 1235. do 1384. kada je izbačen iz upotrebe.

Slavonski banovac izrađivao se od srebra visoke kvalitete, promjer mu je bio 15 mm, a težina 0,93 Slavonski bnovac – lice i naličje g. Na novcu se nalazio lik kune u trku jer je krzno kune bilo sredstvo plaćanja u Slavoniji prije uvođenja novca i otud potječe ime za novčanu jedinicu Republike Hrvatske.

Koji novac je kovan u pakračkoj kovnici novca? Od kojeg je metala bio izrađen? Koja je životinja prikazana na njemu? Što je bilo sredstvo plaćanja u Slavoniji prije uvođenja novca?

Čaklovac Utvrda Čaklovac jedina je očuvana srednjovjekovna utvrda na području današnjih gradova Pakraca i Lipika.

Srednjovjekovnu utvrdu Čaklovac sagradio je krajem 13. stoljeća mađarski plemić Čak po kome je i dobila ime. Utvrda je sagrađena na Čaklovačkom brdu. U podnožju brda razvilo se malo podgrađe. Posjed utvrde Čaklovac bio je vrlo malen.

Možemo reći kako je to manji tvrdi grad koji se sastojao samo od branič kule u kojoj se nalazio stan. Kula je jedinstvena jer ima oblik peterokuta. Čaklovac su Osmanlije zauzele 1543. godine, a za njihove vladavine postao je pogranična turska utvrda i sjedište nahije.

99

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

Nakon oslobođenja od Osmanlija, utvrda Čaklovac izgubila je svoju obrambenu ulogu i ostala napuštena, a očuvala se zahvaljujući teškoj pristupačnosti i izoliranosti od ostalih naselja.

Tko je i kada sagradio utvrdu Čaklovac? Što znaš o izgledu utvrde? Kakva je uloga utvrde u doba Osmanlija?

Zbog čega je ostala najočuvanijom utvrdom u pakračkom kraju?

Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja Crkva sv. Trojstva sagrađena je u 15. stoljeću u blizini današnjeg naselja Toranj. Sagradili su je plemići Tetenji kao zavjetnu crkvu, u gotičkom stilu.

Osnova crkve ima oblik trolista – djeteline. Jedinstvena je građevina na cijelom srednjoeuropskom prostoru zbog svoda i trolisnog oblika, a kao takva ona je i zaštićeno kulturno dobro – jedina očuvana crkva iz srednjeg vijeka u pakračkom kraju i među rijetkima u sjeveroistočnoj Hrvatskoj. Dolaskom Turaka propada, a u 18. stoljeću dolazi u vlasništvo Pravoslavne crkve i mijenja naziv u crkvu sv. Pantelejmona.

Kada je sagrađena crkva kod Tornja? Tko ju je sagradio? Zašto je toliko jedinstvena na cijelom srednjoeuropskom prostoru? Kada dolazi u posjed Pravoslavne crkve?

Crkva sv. Stjepana u Dragoviću U selu Dragović nalaze se ostaci srednjovjekovne crkve sv. Stjepana.

Vidljivo je da je crkva bila dosta velika (12x6m), kao i to da je građena od kamena. Sve to ukazuje kako ju je financirao neki bogati patron. Pretpostavlja se da su to mogli biti Tiboltovići jer se crkva nalazila u sastavu njihova imanja.

Od objekta je sačuvan jugozapadni i dio sjeverozapadnog zida, te veći dio temelja koji je uglavnom u zemlji.

Gdje se nalaze ostaci srednjovjekovne crkve sv. Stjepana? Tko ju je sagradio?

100

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

1. U Srednjem vijeku pakrački kraj bio je dio starohrvatske županije _______________.

2. Najveći feudalni posjed u pakračkom kraju nazivao se ___________, a bio je vlasništvo mađarske plemićke obitelji______________.

3. Ivanovci su vladali posjedom_________________ na kojem su sagradili najveću utvrdu ________________________.

4. Spoji parove!

Tetenji Tiboltovići benediktinci templari ivanovci

Nadiha Pakar Pakrac Rašaška Bijela

5. Na prvu crtu napiši što predstavlja fotografija, a na drugu gdje se građevina nalazi!

__________________ ­­­­­________________________ ____________________ __________________ ________________________ ____________________

6. Ispuni križaljku i u označenom stupcu dobit ćeš ime crkvenog reda koji su vladali Rašaškom i Lijesnicom.

1. Feudalci koji su posjedovali posjed Pakar 2. Ime starohrvatske županije u čijem se sastavu nalazio pakrački kraj 3. Narodnosna pripadnost plemića Tetenja 4. Naziv posjeda koji je 1238. došao u posjed ivanovaca 5. Ime najočuvanije utvrde u Pakračkom kraju 6. Životinja koja je prikazana na slavonskom banovcu 7. Središte posjeda Pakar 8. Ime pakračke utvrde koju su sagradili ivanovci

101

Stjepan Benković

7. Na slijepu kartu upiši nazive feudalnih posjeda i njihovih feudalaca!

8. Riješi rebus

102

Zavičajna povijest 6. razred

Pakrački kraj za vrijeme osmanlijske vladavine 1543.–1691.

Tko je i kada osnovao Osmanlijsku državu? Kad su Turci Osmanlije prvi put provalili u Europu? Kada osvajaju Bosnu? Tko je bio posljednji bosanski kralj? Kada Turci prvi put prodiru u Hrvatsku? Tko su bili Vlasi? Što je Vojna krajina? Koja je posljedica Mohačke bitke? Koji dijelovi Hrvatske su došli pod Osmanlijsku vlast? Što znaš o Bečkom ratu? Koje su odredbe Mira u Srijemskim Karlovcima?

Dolazak Osmanlija Nakon osmanlijskog osvajanja Bosne, posebice nakon Mohačke bitke, učestale su provale Osmanlija u Slavoniju. Tada su se i stanovnici pakračkog kraja upoznali s ovim pljačkašima, nasilnicima i vrsnim ratnicima. Osvajanjem Cernika (1536.) i Požege (1537.) Osmanlije su se opasno približili pakračkom kraju. Trebalo im je tek nekoliko godina priprema i izviđanja da krenu dalje. Put preko Bučja bio im je otvoren. U međuvremenu je narod, uplašen zlodjelima Osmanlija, počeo napuštati svoje domove.

Nakon pada Požege sastao se Hrvatski sabor i raspravljao o obrani kraljevstva.

Zaključeno je da važne utvrde treba opskrbiti opremom i ljudstvom. U zapadnoj Slavoniji to su bile Kraljeva Velika, Subocki Grad, Novska, Britvičina, Rašaška, Pakrac, Bijela Stijena, Čaklovac, Kamengrad, Zelinjak i Sirač.

Pakrac je u to vrijeme bio u vlasništvu Nikole Zrinskog.

Godine 1540. Osmanlije su ga opsjedali, ali bez uspjeha.

Kolika je bila važnost pakračke Čaklovačke zidine utvrde svjedoči pismo bivšeg izaslanika kralja Ferdinanda u Carigradu upućenog zapovjedniku kraljeve vojske. U njemu ukazuje na veliku opasnost koja prijeti Pakracu jer u njemu nema ni hrane ni puščanog praha. Upozorava da će, ako ta moćna utvrda padne u osmanlijske ruke, propasti cijela Slavonija sve do njemačke međe. Nikola Zrinski čak razmišlja da zapali i napusti Pakrac, ali kaže kako su pakračke zidine takve da ih ne može zapaliti ni razvaliti, zbog čega postoji opasnost da jednog dana Osmanlije utvrdu lako obnove.

1543. godine uslijedio je žestoki prodor Osmanlija iz Bosne u Slavoniju. Tom prigodom osvojili su Čaklovac, Bijelu Stijenu i Podborje (Daruvar). Tako su se Pakrac i Petrovina našli u nezavidnom položaju pa su i oni ubrzo napušteni. Sljedeće, 1544. godine, Osmanlije su osvojili preostale, tada već napuštene utvrde, a među njima i Pakrac.

Kad su se Osmanlije približile pakračkom kraju? Što se događa sa starosjediocima? Tko je bio posljednji gospodar Pakraca? Kada pakrački kraj dolazi pod osmanlijsku vlast?

103

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

Vladavina Osmanlija Osmanlije su pakračkim krajem vladali sljedećih gotovo 150 godina. Do njihova dolaska ovdje je živjelo starosjedilačko hrvatsko stanovništvo. Kada su Osmanlije 1543. i 1544. godine osvojili pakrački kraj ovaj je već bio gotovo napušten. Nešto malo starosjedioca ostalo je oko Bijele Stijene, Badljevine, Dereze, Sređana i Lipika. U napuštene utvrde Pakrac, Bijelu Stijenu, Čaklovac, Sirač, i dr., Osmanlije su postavili vojsku, uglavnom muslimansku posadu. U napušteni kraj, oko spomenutih utvrda naseljavaju Vlahe. Vlasi, većinom pravoslavne vjere, naselili su obronke Psunja i Papuka.

Zbog njihova velikog broja ovaj kraj se kasnije nazivao Mala Vlaška.

Gdje su se jedino zadržali starosjedioci nakon dolaska Turaka? Koga Osmanlije naseljavaju u zatečenim utvrdama, a koga po selima na obroncima Papuka i Psunja? Kojim imenom i zašto se nazivao pakrački kraj?

Pakrački sandžak U svom prodoru prema zapadu, Osmanlije prodiru do rijeke Česme 1552. godine i tada osnivaju sandžak Začasna sa sjedištem u Čazmi. U ovaj je sandžak bio uključen i pakrački kraj. Utvrdu Čazmu nije bilo lako braniti zbog isturenog položaja i blizine austrijske granice, zbog čega Osmanlije ubrzo razaraju čazmansku utvrdu kako ne bi poslužila neprijatelju, a sjedište sandžaka premještaju u Pakrac. S granice na Česmi povlače se prema rijeci Ilovi. Sandžak Začasna mijenja ime u Pakrački. Pakrački sandžak bio je dio serhata – turskog pograničnog područja uz granicu s Austrijskim Carstvom. Osmanlije su na tom prostoru organizirali obranu. Osmanlijske krajiške utvrde bile su Pakrac, Kraljeva Velika, Kreštelovac, Podborje, Moslavina, Zdenci, Međurić, Granica, Sirač, Dobra Kuća, Bijela Stijena, Stupčanica, Čaklovac, Badljevina i Lipovljani.

Najbrojnija posada nalazila se u Pakracu, čak 260 graničara. Osim navedenih tvrđava, bila su povojničena i brojna sela u pakračkom sandžaku, a jedno od takvih sela bila je Šeovica. Stanovnici tih sela bili su uglavnom doseljeni Vlasi. U Badljevini i još nekoliko sela stražarili su graničari katolici pod zapovjedništvom Osmanlija.

Graničari pakračkog serhata imali su obaveze stražarenja na Ilovi, postavljali su zasjede neprijateljskoj vojsci koja je upadala na ovo područje, a i s Osmanlijama su kretali u pohode u Hrvatsku. Život uz granicu je bio vrlo težak, česte su bile provale kršćanske vojske na ovaj kraj uz granicu. U nekoliko navrata stradali su Pakrac i druge utvrde.

Zapadno od rijeke Ilove pa sve do Česme postojao je širok pojas “ničije zemlje”.

Bio je to pojas opustošene i nenaseljene zemlje preko koje su prolazili pripadnici osmanlijske i austrijske vojske u svojim pohodima na neprijatelja.

Osim što je bio sjedište sandžaka, Pakrac je imao 104

Pakrački kraj u vrijeme vladavine Turaka Osmanlija

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

status kasabe – što znači gradića koji je bio naseljen muslimanima, te imao barem jednu džamiju i sajmeni dan. Najstariji opis pakračke tvrđave dolazi iz sredine 17. stoljeća, a djelo je osmanlijskog putopisca Evlije Čelebije, koji je putovao tim krajem. Njega su se dojmile jake zidine Pakraca.

Oko grada se nalazio opkop, a pred gradskom kapijom bio je viseći most na lančani kolotur. Na kraju mosta nalazi se jedan čardak – stražarska kula, a u unutrašnjosti tvrđave sirotinjske kuće koje su pokrivene daskom. Osim toga, piše da je u Pakracu postojalo nekoliko džamija, dvije tekije (samostani), šest osnovnih škola, dva konačišta, javno kupatilo i tri srednje škole.

U gradu je tada bilo oko 600 kuća.

Pakrac je imao i čaršiju, tj. trgovački dio grada, te je bio centar lokalne trgovine kao i trgovine sa susjednom Crtež ostataka pakračke utvrde iz 1879. godine neprijateljskom Austrijom.

Središte sandžaka je krajem 16. stoljeća premješteno iz Pakraca u Cernik zbog sigurnosnih razloga, uglavnom zbog sve češćih upada hrvatskih krajišnika. Tako je npr. 1594. godine general Herbestein krenuo iz Križevaca s 1 500 vojnika i u temeljito pripremanoj vojni zapalio Sirač te poharao okolicu. Sljedeće godine, čete hrvatskih krajišnika, ponovno predvođene generalom Herbesteinom, prodiru u pakrački sandžak i napadaju Cernik i okolicu. Odlučujuća bitka dogodila se kod Čaklovca, a Osmanlije su poraženi što je izazvalo pobunu kršćana pakračkog sandžaka.

Iznimno velik ustanak buknuo je u okolici Bijele Stijene i nije se smirio niti nakon povlačenja austrijske vojske.

U koji je sandžak bio uključen pakrački kraj? Kako je mijenjao središte, a samim time i ime? Kako se zvao turski pogranični pojas? Koje su bile zadaće turskih graničara? Što je “ničija zemlja” i gdje se prostirala?

Kako se zvao turski putopisac koji je u 17. stoljeću proputovao kroz Pakrac? Što znaš o bitci kod Čaklovca 1594. godine?

General Herbestein

Oslobođenje Slavonije Poraz Osmanlija pod Bečom 1683. godine donio je kršćanskom stanovništvu u Slavoniji novu nadu u skoro oslobođenje. Sljedeće godine oslobođenjem Virovitice započinje oslobođenje Slavonije. 1685. godine hrvatski ban Nikola Erdödy krenuo je s vojskom na Cernički (Pakrački) sandžak. Na vijest o dolasku vojske izbio je ustanak kršćanskog stanovništva predvođen Franjom Ilićem i Ivanom Sekulom. Ustanici su pomogli banu u osvajanju Kraljeve Velike i Bijele Stijene.

Bijela Stijena je osvojena zahvaljujući junaštvu hajduka Franje Ilića. Naime, prije samog napada na Bijelu Stijenu on se uvukao u utvrdu i turskom begu odsjekao glavu te ju objesio na zidine. Ban je uz pomoć ustanika opustošio okolicu Čaklovca, Pakraca, Cernika i Kamengrada, no te utvrde 105

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

nije uspio osvojiti. U listopadu 1687. oslobođena je cijela zapadna Slavonija.

Nakon oslobođenja Pakraca, u gradu se zadržala ojačana posada austrijske vojske. Život u netom oslobođenim područjima nije bio siguran jer su Osmanlije neprestano provaljivali. Austrijske vojne vlasti htjele su to spriječiti na jedan vrlo neobičan način – odlučili su porušiti veći broj utvrda u Slavoniji. Odmah na početku, razvalili su Bijelu Stijenu i Cernik, dok su u Pakracu i ostalim utvrdama smjestili vojsku.

U jesen 1688. carska je vojska napustila Slavoniju jer su morali braniti Habsburšku Monarhiju od Francuza. Osmanlije su iskoristili situaciju i ponovno zaposjeli i pakrački kraj. U Pakracu su ponovno postavili osmanlijsku posadu od 300 vojnika. Tek nakon poraza Osmanlija kod Slankamena 1691. potpuno je i konačno cijela Slavonija oslobođena osmanlijske vlasti.

Pakrački kraj je tako, drugi i posljednji put oslobođen od Osmanlija.

Ostaci utvrde Bijela Stijena

Posljedica je ovih ratovanja bila pustošenje cijele Slavonije. Zbog straha od okrutnosti austrijske vojske, muslimani i velik broj Vlaha napustili su ovaj kraj. Svako peto selo Male Vlaške zjapilo je prazno i napušteno. Kršćansko stanovništvo povuklo se u brdske predjele Papuka i Psunja, gdje su pronašli sigurno sklonište. Zastrašeno stanovništvo držalo se šuma i svojih skrovišta jer se austrijska carska vojska nije mnogo razlikovala od bivših tlačitelja Turaka. Zbog neredovite opskrbe otimala je zatečenom stanovništvu sve do čega je mogla doći, zbog čega ih i nisu smatrali osloboditeljima. Pojavile su se razbojničke družine koje su pljačkale sve do čega bi došli. Život stanovništva bio je nesiguran, jadan i bijedan.

Nova granica između Austrijskog i Osmanlijskog Carstva postala je rijeka Sava. Uz nju je uspostavljena Vojna Krajina.

Kojim događajem i kada je počelo i završilo oslobođenje Slavonije? Što znaš o vojni hrvatskog bana Nikole Erdödyja? Tko su bili vođe kršćanskog ustanka u pakračkom kraju? Kako je osvojena Bijela Stijena? Kakav je bio odnos austrijske vojske prema lokalnom stanovništvu nakon oslobođenja pakračkog kraja?

106

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 6. razred

1. Kronološkim redom poredaj sjedišta sandžaka (1,2,3):

Cernik ____ Čazma ____ Pakrac ____

2. Bitka kod ________________ godine ______ označila je konačno oslobođenje Slavonije.

3. Izbaci uljeza: Bijela Stijena, Čazma, Kreštelovac, Stupčanica, Sirač, Kraljeva Velika, Požega, Dobra Kuća 4. Riješi križaljku i u označenom stupcu dobit ćeš ime sandžaka čije je središte bilo u Čazmi.

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

1. Ime i prezime posljednjeg gospodara Pakraca 2. Turska vojna krajina 3. Ime utvrde podno koje je 1595. austrijska vojska porazila Turke 4. Utvrda koju su razrušili prilikom oslobađanja 5. Stočarsko, većim dijelom pravoslavno, stanovništvo koje se doselilo s Turcima 6. Središte sandžaka poslije Pakraca 7. Mjesto odvijanja posljednje i odlučujuće bitke za oslobođenje Slavonije

5. Između serhata – turske vojne krajine i hrvatske vojne krajine postojao je širok pojas ____________ ___________.

6. Spoji parove:

Franjo Ilić Nikola Erdödy Herbestein Evlija Čelebija

hrvatski ban general austrijske vojske vođa ustanka turski putopisac

7. Opiši položaj stanovništva pakračkog kraja nakon oslobođenja od Turaka!

8. Nova granica između Habsburške Monarhije i Osmanlijskog Carstva nakon Bečkog rata postala je rijeka _______________.

107

Pakrački kraj od oslobođenja od Osmanlija do Prvog svjetskog rata Kada je Slavonija oslobođena od Turaka Osmanlija? Koliko su dugo Turci vladali Slavonijom? Kako je počeo, a kako završio Bečki rat? Što znaš o miru u Srijemskim Karlovcima?

Tko su bili Vlasi? U kakvom su odnosu Vlasi i današnji Srbi u Hrvatskoj? Kako se promijenio nacionalni sastav pakračkog kraja za vladavine Turaka?

Pakračko vlastelinstvo Nakon oslobođenja od Osmanlija Slavonija je vraćena u sastav Habsburške Monarhije. Nije došla pod upravu Hrvatskog sabora i bana, nego pod upravu Dvorske komore u Beču. Podijeljena je u dva dijela. Veći njen dio bio je civilni, tzv. Provincijal. Zemlja Provincijala je od kraja 17. stoljeća pa sve do 1730. godine postepeno prelazila u posjed plemićkih obitelji i vjerskih institucija.

Najduže su pod vlašću Dvorske komore ostala vlastelinstva Kutina, Pakrac, Podborje (Daruvar) i Sirač. Južni uski pojas uz rijeku Savu postaje sastavnim dijelom Vojne krajine. Njezin je zadatak bio obrana od Osmanlija koji su se tada nalazili u Bosni i Hercegovini.

Godine 1728. kralj Karlo III. poklonio je vlastelinstvo Pakrac za osobne zasluge dvorskom savjetniku i kancelaru Joannu Theodoru barunu ab Imsenu. U sastavu vlastelinstva Pakrac bilo je ukupno 36 sela. Prema popisu stanovništva 1736. godine na vlastelinstvu je bilo 816 kuća i domaćinstava, od kojih je više od četvrtine bilo u Pakracu.

Pakrački kraj također je bio podijeljen. Njegov veći dio nalazio se u sastavu Provincijala. To je bilo Pakračko vlastelinstvo. Južni dio bio je u sastavu Vojne krajine, točnije Gradiške pukovnije.

U Čagliću je bilo središte satnije.

Carica Marija Terezija 1745. godine obnovila je županije u civilnom dijelu Hrvatske i Slavonije.

Pakrački kraj bio je uklopljen u Požešku županiju, a Pakrac postaje upravno središte istoimenog kotara s vlastelinstvima: Pakrac, Daruvar, Sirač i Kutina.

Slavonija sredinom 18. stoljeća Kako je Slavonija bila podijeljena nakon oslobođenja od Turaka? Tko je bio prvi vlasnik pakračkog vlastelinstva? Koliko je pakračko vlastelinstvo imalo sela? Nakon uspostave županija u Slavoniji, kojoj je od njih pripao pakrački kraj?

108

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Malovlaška buna Stanovnici Vojne krajine uživali su određene privilegije, za razliku od stanovnika u Provincijalu.

Zbog toga su stanovnici okolice Pakraca, Podborja (Daruvara) i Sirača počeli zahtijevati priključenje Vojnoj krajini. To je bio glavni uzrok Malovlaškoj buni koja je otpočela 1741. godine.

Najborbenije u toj pobuni bilo je pravoslavno stanovništvo koje su predvodili njihovi svećenici.

Najveći skup ustanika održan je u Subockoj. Na ustanike je poslana jaka vojna ekspedicija koja je 1743. godine nasilno ugušila bunu. Vođe bune su ubijene, a njihove glave izložene na pakračkim zidinama. Što je glavni zahtjev ustanika Malovlaške bune? Koje područje je buna zahvatila? Kako je buna završila?

Pakrački kraj u 17. stoljeću

Franjo Trenk i njegovi panduri Krajem 30-ih godina 18. stoljeća pakračko vlastelinstvo dolazi u posjed plemićke obitelji Trenk. Naime, 1732. godine austrijski časnik, podrijetlom Prus, Ivan Trenk kupio je vlastelinstvo Brestovac kod Broda. Ubrzo nakon toga kupuje vlastelinstvo Pleternicu te Pakrac od baruna Imsena, čime je stvorio najveći posjed u Slavoniji. Od oca je imanje naslijedio sin, Franjo Trenk.

Franjo nije dugo boravio u Slavoniji jer je često dolazio u sukob s vlastima te je četrdesetih godina 18. stoljeća boravio na brojnim europskim ratištima. Surovim mjerama suzbio je razbojništvo, ne samo na svom imanju već i šire. U to je vrijeme po šumama oko Pakraca i Požege bilo mnogo hajduka. Od dobrovoljaca i pomilovanih slavonskih hajduka Trenk je uz pomoć carice Marije Terezije osnovao Trenkove pandure – vojnu postrojbu s kojom je ratovao po cijeloj Europi.

Odijevali su se i izgledali poput Turaka, a svojim izgledom i postupcima ulijevali su strah i trepet.

Prva su vojna postrojba u Europi koja je imala vojnu glazbu. Pod njegovim zapovjedništvom slavonski ratnici proslavili su se kao vrsni i cijenjeni ratnici. Pomagao je austrijskoj carici Mariji 109

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Tereziji u ratu za prijestolje. Iako porijeklom Prus, kao najveći slavonski veleposjednik znao je reći “Ich bin Schlavoner” – “Ja sam Slavonac”. U Pakracu je 1740. godine sagradio barokni dvorac.

Tko je bio Ivan Trenk? S kojim problemom se na svom imanju susreo Franjo Trenk? Koju poznatu građevinu je u Pakracu sagradio? S kojom caricom je bio u dobrim odnosima? Što znaš o Trenkovim pandurima?

Franjo Trenk (1711.–1749.) je sa 16 godina otišao u vojsku. Upravljao je slavonskim posjedima, ali zbog svoje naravi brzo je došao u sukob s vlastima. Bio je sklon tučama, dvobojima, ljubakanjima i kartanju, ali bio je i vrlo obrazovan čovjek. Preživio je 102 dvoboja, a 14 je puta bio ranjen, što u dvobojima, što u ratu. Rano mu je od kuge umrla žena i četvero djece, što je odredilo njegov daljnji životni put ratnika. Sa svojim pandurima, među kojima je bilo mnogo momaka iz pakračkog kraja, ratovao je na ratištima od Rusije preko Austrije, Bavarske, Pruske, Šleske do Češke. Stalno je zapadao u neprilike, nije dugo mogao biti pod tuđim zapovjedništvom zbog čega je na kraju osuđen na robiju gdje je i umro.

Franjo Trenk

Trenkov dvorac u Pakracu – kroz svoju prošlost služio je kao vojarna, bolnica i škola.

Kapela sv. Andrije u Brezinama Drvena kapela sv. Andrije u Brezinama nalazi se na mjesnom groblju. Prvi puta se spominje u kanonskim vizitacijama 1769. godine kao nova građevina.

Jedinstvena je građevina jer je uz onu sličnu u Janjoj Lipi jedina do danas sačuvana drvena crkva u cijeloj Slavoniji. Ovakve crkve u Slavoniji ponajviše su građene nakon oslobođenja od Turaka, kada se pokušao obnoviti vjerski život. Kao takva, kapela sv. Andrije je zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske.

Gdje se nalazi kapela sv. Andrije? Koja je njezina važnost? Kada se prvi put spominje?

Kapela sv. Andrije u Brezinama

110

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Sto godina vladavine Jankovića (1760.–1861.)

Godine 1760. Antun Janković kupio je vlastelinstvo Pakrac. Zajedno s vlastelinstvima Daruvar i Sirač, bilo je to jedno od najvećih imanja u Slavoniji. Najveće je bilo vlastelinstvo Pakrac s 36 sela; Sirač ih je imao 13, a Daruvar 16. Nakon Antuna Jankovića, imanjem su upravljali njegovi nasljednici: Ivan, Izidor i Julije Janković. Julije Janković jedini je pripadnik ove obitelji koji je i rođen u Pakracu. Jankovići su znatno unaprijedili ovaj kraj: poticali su razvoj stočarstva, veliku pažnju posvećivali su uzgoju dudova i dudova svilca. Na svoja su imanja naseljavali njemačke, češke, talijanske i druge obrtnike – majstore, druge stručne radnike, čime su unaprijedili manufakturu i obrt.

Financirali su izgradnju škola i crkava na svom veleposjedu.

Antun Janković (1729.–1789.) rođen je u Pečuhu, u Ugarskoj je završio studij filozofije i prava. Godine 1760. kupio je vlastelinstvo Pakrac. Bio je počasni bilježnik Požeške županije, a kasnije i njen veliki župan. Dodijeljen mu je naslov grofa.

Za Jankovićeva vladanja u Pakracu se gradi nekoliko reprezentativnih zgrada, kao što su Varoška kuća, katolička župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i pravoslavna episkopalna crkva sv. Trojice. Uređuje se i dograđuje kompleks vlastelinstva Janković. Financirali su izgradnju škole i crkve u Gaju, te crkve u Lipiku. Izidor Janković 1843. godine nedaleko od Lipika gradi veliku ergelu koja ime dobiva po njemu – Izidorovac.

Tko je i zašto bio najpoznatiji Janković? Koji Janković je jedini rođen u Pakracu? Što je sve obuhvaćalo imanje Janković? Kako su Jankovići utjecali na razvoj pakračkog kraja? Izgradnju kojih poznatih građevina su financirali?

Julije Janković (1857.–1904.) pripadnik je obitelji Janković koji je jedini rođen u Pakracu. Godine 1861. prodao je najveći dio pakračkog vlastelinstva, osim nekih čestica koje je ostavio sebi. Bio je vrhovni upravitelj i predstojnik Požeške županije, a imenovan je i velikim županom te mu je dodijeljena i grofovska titula.

Ergela Lipik koju je 1843. godine dao sagraditi Izidor Janković, po kojemu je dobio ime cijeli veleposjed s preko 600 jutara zemlje, ali i samo naselje u sklopu ergele. Godine 1890. na Izidorovcu je živjelo 86 stanovnika u 6 kuća.

111

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Kompleks vlastelinstva Janković je kompleks upravnih i gospodarskih zgrada koje su se počele graditi još za baruna Imsena. Mali dvor ili Kineski paviljon, u kojem se danas nalazi Muzej grada Pakraca, služio je za smještaj upravitelja vlastelinstva i drugih službenika...

Mali dvor ili Kineski paviljon ...Kurija Janković zgrada je u kojoj se danas nalazi Glazbena škola, a u njoj je stanovala obitelj Janković za vrijeme boravka u Pakracu. Dom hrvatskih branitelja bio je gospodarska zgrada, a nova Gradska vijećnica konjušnica.

Trgovište Pakrac Pod upravom Antuna Jankovića, Pakrac je postao značajno gradsko središte bogatog vlastelinstva. Na molbu Ivana Jankovića kralj i car Franjo I. proglasio je Pakrac 1796. godine trgovištem. Kao takav, Pakrac je imao pravo održavanja godišnjih sajmova na Svijećnicu, Duhove te Veliku i Malu Gospu, s pripadajućim stočnim sajmovima. Tjedni su se sajmovi održavali na glavnom pakračkom trgu, ali se s vremenom stočni dio sajma počeo održavati na takozvanom malom sajmištu koje se nalazilo uz pravoslavnu crkvu. Godine 1837. i Gaj je dobio pravo održavanja sajma, a na molbu Izidora Jankovića i dva puta godišnje.

Kada je i zahvaljujući kome Pakrac postao trgovište? Kada je Pakrac kao trgovište smio održavati sajmove? Koje naselje pakračkog kraja je također imalo pravo održavanja sajmova?

112

Varoška kuća – izgrađena je 1771. godine za činovnike vlastelinstva, a kasnije je postala sjedište trgovišne općine Pakrac. Jedna je od najljepših zidanih općinskih baroknih zgrada u Hrvatskoj.

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Narodnosna raznolikost – bogatstvo pakračkog kraja Kada danas pogledate u svom razredu ili školi prezimena prijatelja i poznanika, uočit ćete svu njihovu raznolikost. Tako ćete pronaći Ljevakoviće, Šnajdere, Di Zeppe, Nemethe, Vibohe, Pšeničke itd. Većina njihovih predaka doselila se u ovaj kraj u drugoj polovici 19. stoljeća iz raznih dijelova Habsburške Monarhije i drugih europskih država.

Još u vrijeme Bečkog rata, Turci Osmanlije napustili su pakrački kraj kao i cijelu Slavoniju.

Većina Vlaškog stanovništva ostala je na svojim ognjištima, a zbog njihove brojčane prevlasti kraj oko Pakraca, Daruvara, Sirača i Cernika se u službenim popisima početkom 18. stoljeća nazivao Mala Vlaška. Bio je to rijetko naseljen kraj, posebice zapadni dio koji je u doba Turaka bio pojas “ničije zemlje”. U 19. stoljeću, pod utjecajem pravoslavne crkve, Vlasi su se počeli izjašnjavati Srbima. Ubrzo nakon oslobođenja, pakrački kraj naseljavaju brojne hrvatske obitelji s područja Vojne krajine, Gorskog kotara i Like.

Krajem 19. stoljeća, najčešće na poziv lokalnih vlastelina, dolazi do naseljavanja pakračkog kraja mnogim porodicama iz raznih dijelova Habsburške Monarhije i drugih zemalja. Tako se doseljavaju Mađari, Nijemci, Česi, Talijani, Slovaci, Židovi i dr. Naseljavaju se na područja već postojećih naselja ili stvaraju nova. Tako npr. 1865. godine nastaju Antunovac i Dobrovac, koje naseljavaju većinom Nijemci, te Španovica koju naseljavaju Hrvati iz Gorskog kotara. Doseljenici su dolazili uglavnom na temelju službenih oglasa u novinama, a privukle su ih razne olakšice koje su dobivali. Sa sobom su donijeli nove običaje, poljoprivredne kulture, nove vjere i jezik, često napredak. Gospodarski i kulturno obogatili su ovaj kraj. Rijetki su krajevi u Hrvatskoj koji se mogu pohvaliti ovakvom narodnosnom raznolikošću.

Narodnosni sastav stanovništva pakračkog kraja prema popisu stnovništva 1900. godine.

Hrvati 24,49%

S rbi 45,82%

Talijani Ostali 3,29% Česi 2,1 2% 6,42%

Nijemci 7,85%

Mađari 1 0,01 %

Analiziraj grafikon! Poredaj po veličini narode pakračkog kraja u svoju bilježnicu!

Masovnije doseljavanje Mađara vezano je za izgradnju željezničke pruge Barcs – Virovitica – Banova Jaruga, koja je započeta 1875., a završena 1895. godine. Prugu je gradila Mađarska državna željeznica i kao takva zapošljavala stručnu radnu snagu iz Mađarske. Većinu stanovništva Mađari su činili u Brekinskoj, Tornju i Klisi.

113

Stjepan Benković

Nijemci su činili većinu stanovništva u Antunovcu, Dobrovcu, Filipovcu i Kapetanovu Polju, ali su bili nastanjeni i u brojnim drugim naseljima. Većina Nijemaca napustila je svoje domove nakon Drugog svjetskog rata. Česi masovno naseljavaju nakon 1865. godine Poljanu, Prekopakru, Pakrac, Badljevinu, Antunovac, Dobrovac i Toranj. Poljana je bila jedino naselje s većinskim češkim stanovništvom.

Talijani su se masovno doselili u pakrački kraj iz pokrajine Belluno. Godine 1880. doselile su se 84 obitelji s 402 člana. Sljedećih godina doselilo ih se još, ali pojedinačno ili u malim skupinama. Naselili su Kapetanovo Polje, Ploštine, Donju Obrijež, Veliki Banovac, Izidorovac (Ergelu), Lipik itd. Slovaka je najviše bilo u Antunovcu i Kukunjevcu.

Koji narod je bio većinski u pakračkom kraju krajem 18. i početkom 19. stoljeća? Zbog čega se naseljavaju pripadnici raznih naroda? S kojih područja se doseljavaju Hrvati? Što je potaklo masovno doseljenje Mađara? U kojim su naseljima Mađari i Nijemci činili većinu? Iz koje su se pokrajine doselili Talijani? Koji narod je danas najbrojniji u pakračkom kraju?

Kalvinska crkva u Brekinskoj. Novodoseljeno stanovništvo u pakrački kraj donijelo je nove vjeroispovijesti, primjerice, Mađari su donijeli kalvinizam, a Nijemci evangelizam. U Brekinskoj postoji kalvinska crkva i groblje, u Gaju kalvinsko groblje, a u Antunovcu evengelička crkva.

114

Zavičajna povijest 7. razred

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

Seljačka buna 1815. i 1816. godine Buna seljaka na vlastelinstvu Janković tijekom 1815. i 1816. godine bila je najjača buna na području Hrvatske i Slavonije do izbijanje čuvene revolucije 1848. Buna je započela u Poljani, a proširila se na Gaj, Uljanik, Toranj, Batinjane i Brekinsku, a potom i na sva Jankovićeva imanja u Požeškoj županiji.

1814. godina bila je sušna, nerodna, te je krajem godine zavladala glad. Osim toga, službenici vlastelina Izidora Jankovića surovo su se odnosili prema seljacima, batinali ih i fizički kažnjavali.

Seljacima se zabranjivalo žirovanje, a rabota se uzimala višestruko nego je to dopuštao zakon.

Seljaci su odbili biti Jankovićevi podanici i obavljati uobičajene poslove na vlastelinstvu pa su čak pomišljali i na preseljenje u Vojnu krajinu. Zbog svega toga proljetni poslovi 1815. godine na vlastelinstvu nisu obavljeni, zbog čega je vlastelinstvo počelo propadati.

Početkom lipnja na vlastelinstvima Izidora Jankovića dolazi do intervencije vojske, koja nasilnim putem guši pobunu. Vođe pobune kažnjeni su zatvorskim kaznama u trajanju od jedne do tri godine, te fizičkim kažnjavanjem. Istraga je pokazala na brojne zloupotrebe samog vlastelina Jankovića i okrutnost njegovih službenika. Vlastelinski službenici kažnjeni su novčanim i zatvorskim kaznama, dok je Izidor Janković kažnjen velikom novčanom kaznom. Što je uzrok Seljačke bune 1815. i 1816. godine? Koji je značaj te bune? Gdje je započela i na koje se područje proširila buna? Koji su bili zahtjevi ustanika? Kako je buna završila?

Zlatno doba Lipika Prema nekim povjesničarima, lipičko kupalište koristili su još Rimljani, ali i Turci Osmanlije.

Prvi pisani spomen Lipika datira u popisu stanovništva iz 1698. godine. U njemu se spominje Vojvodstvo Stara Subocka u čijem sastavu su bili posjedi: Lipik – Verniaczy, Kovačevac, Kukunjevac, Rogolji, Čaglić, Vujić, Skenderovci i Jagma. Godine 1724. Lipik je imao 18 kuća.

Prema popisu stanovništva 1736. godine u njemu je živjelo 44 domaćinstava.

Nagli razvoj Lipika započeo je nakon što je 1867. godine lipičko lječilište preuzeo vukovarski trgovac Antun Knoll. Kupalište je počeo iskorištavati i u njega ulagati. Sljedeći uzlet kupališta započinje kada ga preuzimaju peštanski liječnici Joseph Deutsch i Ernest Schwimer 1885. godine, a s njima pristiže i mađarski kapital.

Grade se raskošne kupališne zgrade kao što su Mramorne, Rimske i Salonske kupke (1884.), Kurhotel, Kursalon (1894.), natkriveno šetalište Wandelbahn (1893.), Depandece, počinje se izgrađivati lipički perivoj koji postaje jedan od simbola Lipika. Oko kupališnog kompleksa nicale su brojne privatne vile i manji pansioni.

Kursalon – najsjajniji je objekt kupališta. Otvoren je 1894. godine, a izgrađen je u stilu visoke renesanse, prema nacrtu mađarskog arhitekta Gustava Rátha. Gotovo da je kopija bečkog Kursalona podignutog 1867. u Gradskom parku. S vremenom je Kursalon postao simbol Lipika i kao takav nalazi se na njegovom grbu.

Neprijatelj ga je zapalio u Domovinskom ratu i danas je ruševina.

Kupalište je međunarodni ugled zaslužilo krajem 19. stoljeća kada postaje jedno od najpoznatijih kupališta Europe, a kao lječilištu s jodnom vodom nije mu bilo premca 115

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

u cijeloj Europi. Sve do Prvog svjetskog rata traje tzv. “zlatno doba” Lipika. U Lipik dolaze gosti sa svih strana Habsburške Monarhije, Europe, pa čak i iz SAD-a. Dolaze se liječiti i odmarati, slušati koncertne majstore, kartati se, sklapati poznanstva i prolazne ljubavi.

Balkanski ratovi, a nakon njih i Prvi svjetski rat označili su kraj “zlatnog doba”. Kupalište postaje vojna bolnica, a ubrzo raspadom Habsburške Monarhije nestaje najveći dio tržišta za ovo, dotad mondeno, lječilište.

Kada traje “zlatno doba” Lipika? Za koga počinje nagli uspon kupališta Lipik? Koje su najveće prepoznatljivosti Lipika? Odakle pristižu gosti u Lipik? Što prekida daljnji razvoj kupališnog turizma u Lipiku?

Lipički perivoj formirao se nakon 1890. godine.

Do Domovinskog rata smatrao se jednim od najljepših perivoja u sjevernoj Hrvatskoj.

Kao spomenik vrtne arhitekture registriran je 1965. godine.

Razglednica Lipika iz 1896. godine

116

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

1. Zbog čega se pakrački kraj nakon oslobođenja od Turaka nazivao Mala Vlaška? ___________________________________________________________________________ 2. Nakon oslobođenja od Turaka veći dio pakračkog kraja pripao je ________________ vlastelinstvu i bio je uklopljen u ________________, dok je njegov južni dio bio u sastavu ________________ ______________.

3. Prvi vlasnik Pakračkog vlastelinstva zvao se:

a) Ivan Trenk

b) Antun Janković

c) barun Imsen

d) Antun Knoll 4. Odgovori na sljedeća pitanja:

a) Kako se nazivala plemićka obitelj koja je vladala pakračkim krajem gotovo cijelo stoljeće? __________________ ­­­­­ b) Kako se zvao najpoznatiji član njihove obitelji? ________________ c) Kako se zvao njihov član poznat kao loš vlastelin na čijem vlastelinstvu je izbila seljačka buna? _______________ d) Koji član te obitelji je jedini rođen u Pakracu?______________________ 5. Objasni po čemu je iznimna kapela sv. Andrije u Brezinama? ________________________________________________________________ 6. Ako je tvrdnja točna, zaokruži T, ako je netočna zaokruži N. Doseljenje brojnih obitelji druge narodnosti u naš pakrački kraj unaprijedilo je gospodarski i kulturni život.

T N N Nagli uzlet Lipičkog kupališta započinje za vladavine Jankovića.

T T N Jankovići su u Pakracu izgradili Varošku kuću U Čagliću je bilo sjedište satnije Vojne krajine T N

7. Zlatno doba Lipika započinje ______________ i traje do _______________.

8. Ispod slike napiši što ona predstavlja

__________________

_______________ __________________

___________________ 117

Stjepan Benković

Zavičajna povijest 7. razred

9. Spoji parove!

Mađari Česi Nijemci Talijani Slovaci

Antunovac Poljana Brekinska Kukunjevac Ploštine

10. Riješi rebus!

11. Nacionalni sastav stanovništva naselja Pakrac, Lipik, Poljana i Antunovac 1900. godine.

Na računalu načini tortasti grafikon za nekoliko ponuđenih naselja. Isprintaj ga, izreži i zalijepi ovdje!

Ukupno Hrvati Česi

Pakrac Lipik Poljana Antunovac

2762 971 857 1249

GRAFIKON

1043 550 225 42

Mađari Nijemci Slovaci Srbi Talijani 593 65 292 386 33

254 19 232 502 90 90 147

92 1 563

GRAFIKON

2 35 395

58 4 0

4 0 0

96

14

0 12

GRAFIKON

12. Razmisli!

Da si ti vlastelin, kako bi se odnosio prema kmetovima?

Je li Franjo Trenk pozitivna ili negativna povijesna ličnost?

Da si živio u 18. stoljeću bi li radije živio u Vojnoj krajini ili Provincijalu? Zašto?

118

ostali

Spravljanje piva Siniša Njegovan Stárek

Običaji kod doseljenih Čeha Život ljudi isprepleten je raznim običajima. Običaji su pratili život čovjeka tijekom cijele godine, od kolijevke do groba. Običaji su različitog podrijetla, no u ovom tekstu neće biti rasprave o podrijetlu običaja već o običajima koje su donijeli doseljeni Česi u Hrvatsku i Slavoniju ili, da budemo precizniji, doseljeni Česi u Prekopakru i Pakrac. Govorit će se i o običajima domicilnog stanovništva u Prekopakri i Pakracu, odnosno hrvatskog stanovništva koje je osnovalo selo Prekopakru 1733. godine.

O ovoj temi napisano je tek nešto malo tekstova na koje se neću pozivati (nešto sam već napisao u knjizi Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku), nego ću pisati o svojim sjećanjima na razdoblje prije 55–60 godina, a uključit ću i kazivanja bake Pauline Stárek, r. Klačmer, djeda Dragutina (Karel), bakine sestre Fanike Klačmer, Josefa Klačmera, Karela Řehaka i Ladislava Stáreka. Uobičajeno bi bilo da se počinje nekim kronološkim redom iznošenja teme, ali u ovom će tekstu taj uobičajeni red doći u drugom dijelu. Prvi dio započinjem “tekućim običajima”, odnosno kazivanjima o spravljanju (kuhanju) piva, koje je kao “piće bogova” itekako utjecalo na obične ljude, njihovo ponašanje, a samim time i na stvaranje i održavanje svih drugih običaja.

Djelotvoran okus koji se pamti Na pakračko se područje tijekom 19. i 20. stoljeća doselilo oko 2 500 Čeha, Nijemaca i Židova.

Svi su se oni služili češkim jezikom i zajednički održavali većinu običaja, odnosno poštivali približno iste običaje. Dakako, to se odnosi na običaje koji nisu vjerski obilježeni već su to običaji poganskog nasljeđa ili preuzeti od drugih naroda.

Jedan od takvih običaja je bio i običaj KUHANJA PIVA u domaćoj (kućnoj) izvedbi. Kuhanje piva, običaj koji su donijeli iz svoje stare domovine, Česi su nastavili održavati i u novom okruženju. To i nije bilo tako teško budući da je naviku (recepte) prenijela većina doseljenika, uglavnom starije žene.

Spravljanje ili kuhanje piva na području Češke poznato je još iz vremena Kelta (Boji). Česi počinju spravljati pivo već u 11. stoljeću u samostanskim objektima. Ubrzo se proizvodnja širi iz samostanskih zidina u gradska naselja i u gotovo svako selo na području tadašnjeg češkog kraljevstva. Od polovice 14. stoljeća car Karlo IV. podržava spravljanje piva, a njegovi potomci daju ime trima pivnicama u Pragu. Za vladavine cara Karla IV. češko pivo smatralo se najboljim u Europi.

No, kako mi nije namjera pisati o povijesti proizvodnje piva u Češkoj, samo ću ilustracije radi spomenuti jednu anegdotu, vezanu za poznatog češkog književnika J.Š. Baara, Chodskog barda.

Anegdota je s područja Srednje Češke, oblast Klobuky.

U oblasti Klobuky bio je 10 godina župnikom Jindřich Šimon Baar, a izdavao je Župni vjesnik za naselja Klobuky, Vransko i Hořešovice. U njemu je napisao: “Je - li pravda, že kde se pivo vaří, tam se dobře daří - pak je naš kraj učinĕnym rájem, neboť nebylo v celém okolí vesničky, aby tam nebyl pivovárek a v nĕm sládek.”

119

Siniša Njegovan Stárek

Spravljanje piva

Slobodan prijevod ovog citata (radi rimovanja glavne poruke ) bio bi: “Ako je istina, gdje se kuha pivo, tamo je veselo i živo – onda je naš kraj učinjen rajem, jer nije bilo u cijeloj okolini sela, a da tamo nije bila pivovara i u njoj pivar.”

Vjerojatno su se te uzrečice držale i mudre Čehinje, budući da su baš one prenijele saznanja svojih starih o pivu u novu sredinu, te su u mjesta i sela u koja su doselile počele kuhati pivo.

U novoj sredini sirovine za kuhanje piva nije bilo u izobilju. Naime, u to se vrijeme (19. stoljeće) u Slavoniji nije sijao pivski ječam, a ni hmelj. No, problem su riješili muškarci koji su iz Češke donijeli sjeme pivskog ječma, dok hmelj nije bilo tako teško naručiti iz Češke. Dodatke kao što su anis i korijandar, ubrzo su počeli uzgajati u svojim vrtovima. U to je vrijeme u Pakracu i Prekopakri bilo čiste izvorske (bunarske) vode u izobilju, tako da je proizvodnja piva mogla početi. Pivo se na tim prostorima proizvodilo sve do konca pedesetih godina prošlog stoljeća.

Prema mojim saznanjima, pivo se na pakračkom području kuhalo u Prekopakri, Filipovcu, Badljevini, Poljani, Antunovcu, Dobrovcu, Klisi, Donjem Čagliću, Batinjanima i Pakracu. Dakako da se u selima oko Daruvara kuhalo pivo u većem broju čeških obitelji, unatoč činjenici što je već 1840. s radom započela daruvarska pivovara.

U Prekopakri se pivo nije kuhalo kod svih čeških obitelji, nego samo kod bogatijih, budući da nisu svi mogli sijati pivski ječam, niti su svi imali svoj izvor vode (bunar). Čak i nabava hmelja nije bila jednostavna (uglavnom su ga dobivali od članova svojih obitelji iz Češke). Bio je tu prisutan i problem hladnih podruma za vrenje i dozrijevanje slada i mladog piva. Sam proces pravljenja piva bio je poprilično dugotrajan i zasigurno ga nisu mogli raditi oni koji su morali ići u nadnicu da bi prehranili obitelj.

Koliko sam kao dječarac zapamtio, (a kasnije slušao od starijih) pivo su u Prekopakri kuhale starije žene (bake) iz sljedećih obitelji: Kláčmer, Salač, Stárek, Bárta, Matek, Řehak, Skálnik, Pitzek, Doležal, Rostočil, Vancl, Kubalek, Bergman, Pejša, Vacek, Živec, Bahník, Mareš, Křenek, Šimune, Irout, Huška, Haaza i Pihir.

Pivo se uglavnom kuhalo za vlastite potrebe, ali i za čašćenje rodbine i prijatelja koji bi došli u posjet za posvíceni ili druge blagdane. Ponekad bi se pivom počastili i nadničari kod bogatijih seljaka, no to su bili izuzeci i ovisili su o dobroj volji bogatih posjednika. Izuzetaka nije bilo na raznim zabavama koje su se redovito održavale svake nedjelje u gostionicama kod Karela Bárte u Donjem kraju i Antuna Bárte u Gornjem kraju Prekopakre, gdje se pivo obavezno točilo.

Sjećanje na bakino kuhanje piva Moja baka Paulina, kao uostalom i sve starije žene u Prekopakri, pivo je naučila kuhati od svoje majke i bake. Muški su uglavnom pravili vino i zanimljivo je kako nije bilo niti jedne češke familije u Prekopakri koja nije imala mali vinograd. Dakako, pekli su i rakiju ako su imali dosta šljiva, krušaka ili jabuka. Valja kazati da su većinu voća uzimale žene te sušile ili pravile od toga izvrsne pekmeze. Barem je tako bilo kod moje bake i njezine šire familije.

Ne znam koliko je već puta dotad baka kuhala pivo, ali mene je angažirala kad sam imao 10 godina. Rekla je kako sam već dovoljno pametan i tvrdoglav, kako želim poslušati što stariji govore, imam volje za rad i kako bi od mene mogao nastati dobar s l á d e k (pivar).

Budući da naša obitelj nije imala zemlje, nismo imali niti jednu od potrebnih sirovina potrebnih za spravljanje piva. No, baka i nije pravila pivo za našu obitelj, već za obitelji svoje braće i sestara.

Oni su joj nabavljali sve potrebne sastojke, baka je uložila svoje umijeće, a ja potreban rad i razumijevanje prema onima koji tu tekućinu piju.

120

Siniša Njegovan Stárek

Spravljanje piva

Već kod prebiranja i sortiranja pivskog ječma došlo je do nesporazuma između bake i mene.

Lijepo je objašnjavala što trebam raditi sa hrpom ječma koju mi je prosula na stol, ali ja sam čuo jedino “lijevo daj na lijevu stranu, a desno na desnu stranu...”. Kako sam čuo, tako sam i napravio.

Rukom sam prepolovio hrpu zrnja i dobio dvije podjednake hrpe, svaku na svojoj strani. Baka je svoj daleko veći dio dugo prebirala, ali nisam gledao što ona radi jer sam bio vrlo zadovoljan time kako sam ravnopravno podijelio svoju hrpu ječma. Kako je baka imala veliko povjerenje u mene, nije ni kontrolirala moj rad. Dao sam joj sav ječam (lijevu i desnu hrpu), a ona je sve pomiješala i u ovećoj kaci natapala vodom.

Nakon 7 dana natopljeni ječam je proklijao, ali je isto tako proklijao i sav korov koji ja nisam odstranio, a bilo ga je dosta. Tad mi je baka lijepo i smireno objasnila da sam trebao sav zdrav ječam staviti na lijevu stranu, a lomljivi ječam, korov i smeće staviti na desnu stranu, kamo pripadaju, te ga poslije i baciti. “Zapamti, kada nešto prebireš i sortiraš, radiš to desnom rukom i uvijek manju nevaljanu količinu stavljaš na desnu stranu”.

Sav ječam baka je, poslije faze namakanja, stavila u krušnu peć na sušenje. Sada je trebalo odstraniti sve klice sa suhog ječma. Za tu smo operaciju uzeli djedovo sito za krupniji pijesak i uspješno odstranili klice. Doduše, tu je bilo nešto manje uspjeha kada je djed saznao da smo upotrijebili njegovo najfinije sito za takve bedastoće. Naime, djed nije pio ni pivo ni bilo kakav drugi alkohol.

U sljedećoj fazi (riječ je o mljevenju ječma) bio sam baki vrlo koristan, te je bila poprilično zadovoljna mojim radom. Nakon mljevenja, ječmeni šrot išao je u istu onu istu kacu s početka procesa i tu se kiselio, ali toplom vodom (tako sam ja mislio, budući da je to bila kaca za kiseljenje kupusa). Baka je moje mišljenje korigirala i kazivala mi po nekoliko puta da je to komljenje ječmenog šrota. Nakon te faze smjesu smo procijedili, ohladili i odstranili trop. Pure i patke su se tome tropu jako veselile i par dana nakon konzumacije neprekidno pjevale. Sladovinu je baka pomiješala s hmeljom, dodala nešto anisa, sve to kuhala oko sat vremena, ponovno cijedila, hladila i stavljala u zatvorene zemljane lonce na vrenje. Nije zaboravila dodati kvasac kojeg je imala za pečenje buhtli. Takva tekuća smjesa bila je izložena alkoholnom vrenju nekoliko dana u hladnom podrumu. Poslije ove faze stavljali smo mlado pivo u nove posude, skidali s njega pjenu i držali ga tako oko dva tjedna.

Konačno je došlo i vrijeme da pivo lijevamo u bigl-flaše, začepimo gumenim čepom i damo mu mira da se odmara u lijepoj hladovini. Nakon par dana baka me zamolila da pregledam boce, kako bi vidio je li na kojoj oslabio gumeno-porculanski čep.

Učinio sam to tako stručno da je nakon samo nekoliko minuta izbila prava pobuna piva u hladnom podrumu. Uglavnom, baka je nabrojila čak dvanaest eksplodiranih boca. Ipak, ostalo joj je još podosta piva koje je mogla darovati u dobrotvorne svrhe.

Ubrzo se, saznavši da je pivo napravljeno, sastala dobra ekipa bakine braće i susjeda pa dobrovoljno nategla iz pivskih boca. Zajedno s njenim sinom (mojim ocem), uz harmonikašku pratnju Pepika Kubaleka st., zahvalili su baki na izvrsno obavljenom spravljanju piva. Zahvala je počela pjesmom: Kde je sládek, tam je mládek, tam je taky pivo, pivovarek…

Nakon što sam odslušao nekoliko pjesama, sjetili su se mene i mog udjela u spravljanju piva.

Mene je zapao tek koji gutljaj, ali to mi je bilo više nego dovoljno. Pivo mi je bilo tako gorko da ga nisam pio do svoje 24. godine. Međutim, mogu reći kako sam do svoje 65. godine sve te godine nepijenja nadoknadio pijući razne vrste piva diljem Europe. Tek sad vidim koliko je bakino pivo bilo dobro, stoga – u zdravlje s pivom i hvala ti, baka Pulo!

121

Siniša Njegovan Stárek

Spravljanje piva

Pivo u Prekopakri u kućnoj radinosti, više nitko ne kuha, ali običaj pijenja piva je prešao u naviku. Običaj je običaj, navika je navika a ako su i običaj i navika dobri, ne treba ih mijenjati.

Bolje neka propadne selo, nego običaji. No ja se ne bojim da će Prekopakra propasti, samo ne treba pretjerivati niti u običajima niti u navikama.

Spravljanje piva Pivo – pjenušavo alkoholno piće Osnovni sastojci: JEČAM – Hordeum sativum var. nutans – dvoredi jari HMELJ – Humulus lupulus, neoplođeni ženski cvat – šišarke VODA – izvorska, čista (bolja je mekana) KVASAC – donjeg vrenja ( Saccharomyces uvarum ) 6–8°C PIVSKI JEČAM – sortno čist, ista godina proizvodnje, zdrav, hekt. tež. 67–70 kg, klijavost 95–96, škrob 63–66%, vlaga 13–14%.

Pivski ječam očistiti od primjesa i lomljivih zrna, zatim namočenog vodom držati oko 7–8 dana.

Sva zrna trebaju biti vlažna da bi proklijala. Ječam namakati u posudama u kojima je moguća debljina smjese od 15–40 cm. Proklijala zrna osušiti, a sve klice odstraniti. Ostaviti samo škrobasti dio zrna.

Tako dobiveni ječmeni slad drobiti u smjesu: 20% šrota, 60% krupice i 20% brašna. Slad valja drobiti (gnječiti) raznim valjcima u više navrata. Pivski slad daje pivu: ukus, punoću, boju i jačinu (etil alkohol 3–5%).

Zdrobljenu smjesu ukomiti (pomiješati vodom ugrijanom na 40–45°C, pa kuhanjem do 75°C).

Smjesa ne smije biti ni gusta niti rijetka. U ovoj fazi spravljanja dolazi do enzimske hidrolize, kako bi se škrob i proteini iz prekrupe razgradili do šećera, dekstrina te aminokiselina, odnosno ekstrahirali s vodom. Iz dobivene komine cijeđenjem ili filtriranjem odvojiti sladovinu kao tekući produkt.

Sladovina se kuhanjem obogaćuje mljevenim hmeljem (može i anis, koromač ili korijandar), odnosno gorkim ili aromatičnim sastojcima. Ovu smjesu kuhati oko 90–120 minuta. Nakon kuhanja smjesu ocijediti te ohladiti i izbistriti. Smjesu spremiti u zatvorene tankove (posude), a prethodno nacijepiti kulturu kvasca (dodati kvasac) kako bi došlo do alkoholnog vrenja smjese (fermentiranja).

Potrebno glavno vrenje traje od 3–8 dana i zavisi od temperature i koncentracije ekstrakta.

Potrebna temperatura je od 3 do najviše 16°C. Donje vrenje, prema kvascu donjeg vrenja.

Dodatno vrenje mladog piva traje oko 2–4 tjedna. Mlado pivo dozrijeva u zatvorenim posudama u podrumima na temperaturi od 1–3°C. Tek u ovoj fazi (dodatno vrenje) pivo dobiva karakterističan okus i miris. Dodatno vrenje kontrolirati otvaranjem (ponekad) posude, te skinuti nepotrebnu pjenu. Završetkom ove faze, pivo se stavlja u staklene boce ili sličnu ambalažu.

122

Siniša Njegovan Stárek

Spravljanje piva

Koliko se sjećam, baka Paulina i ostale žene u Prekopakri, pivo su spravljale prema sljedećim parametrima:

– 10 kg slada (ječmeni šrot)

– 60 litara vode

– 10 dkg hmelja mljevenog

– 1 dkg anisa

– 1 kvasac

Popis izvora i literature – Český kalendář 1996. – Český dialog – Český kalendář 1998. – Český dialog – Průvodce pražskými hospodami, Polgár – Simko, Praha 1991.

– Pivovarnictví na Kladensku a Slánsku, V. Chaloupka, Okresní muzeum Kladno, 2002.

– Malá encyklopedie Vánoc, V. Vavřinová, Libri, Praha 2002.

– Naučný slovník zemĕdĕlský, Praha 1976.

– Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, S.NJ. Stárek – Krásna pasačka, Nakladatelství Music Cheb 1993.

– Pisana svjedočanstva Karela i Ladislava Stáreka

123

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić Garešnica je gradić smješten na rijeci Ilovi. Pripada Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, no etnografski gledano pripada Moslavini i to bijeloj (zbog bijele nošnje). Obzirom da se nalazi uz Ilovu, usko je vezan i uz zapadnu Slavoniju. Samo 15 km od Garešnice prema Pakracu, nalazi se selo Gaj. Pripada Požeško-slavonskoj županiji, tj. zapadnoj Slavoniji. Cijeli kraj predmet je istraživanja GKC-a, pa s pravom možemo reći da su pjesme, plesovi i dječje igre vrlo slični, ako ne i isti. Što se dječjih igara tiče, postoje igre koje su zabilježene u oba područja: – Širom – Ježonja – Ćoro, ćoravi – Daj mi care vojske – Ide majka s kolodvora – Truli kobila – Te razne brojalice: Enci benci,

En ten tini,

Išo pesek u šumicu itd.

Plesovi u oba područja su: – Seljančica, – Hopa, cupa, skoči, – Hop, đip Đuro, – Milica je večerala, – Ćiro, – Repa, – te još podosta plesova za koje se vjeruje da su ih s mjesta na mjesto prenosili učitelji.

Od šetanih kola u oba se područja spominju: Na ilovi tihoj/ ladnoj vodi i Izvir vodo izvirala

I. Šetana kola Kolo pjevano u Brezinama za vrijeme pauze sviraca. Pjevalo se skroz do 60-ih godina.

Kazivač: Mijo Tomljenović, rođen 28.09.1935. u Brezinama 14. Šetano kolo Skoči kolo da skočimo Skoči kolo, da skočimo, skoč kolo, Da vidimo koli može, da vidimo Ko li može, ko ne može, ko li može, A ja znadem, ko ne može, a ja znadem, Ko se skoro oženio, ko se skoro.

124

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Svake sreće poželio, svake sreće, Krevet mu se prelomio, krevet mu se, A najviše djevojaka, a najviše, Djevojačkih poljubaca, djevojačkih, Djevojačkog bijelog lica, djevojačkog, Lijepa moja golubica, lijepa moja.

Muško momačko kolo Opet sadim grah po doli Opet sadim gra po doli, Za godinu ne obiđo, Već obiđo ja za dvije, A u grau posteljica, Na postelji baba leži, Okrenem je, prevrnem je, Šakom deknem, ništ ne reknem, Idem kući pljuckajući, Opet sadim gra po doli.

Na postelji žena leži, Okrenem je, prevrnem je, Zagrlim je, ostavim je, Idem kući štucajući, Opet sadim gra po doli.

Na postelji cura leži, Okrenem je, prevrnem je, Zagrlim je, poljubim je, Idem kući pjevajući. Žensko pjevano kolo Izvir vodo izvirala (Gaj – Brezine – Garešnica) Izvir vodo izvirala, svako trunje izmetala, A najkašnje šaren sanduk, U sanduku l’jepa Mara, l’jepa Mara progovara: Ko bi mene otvorio, ja b’ njegova ljuba bila, Ja li ljuba, ja li sluga.

Otud idu tri vlaščića, nose ključe preko ruke, Probadoše, ne mogaše, ostaviše i odoše.

Opet Mara sprogovara: Ko bi mene otvorio, ja b’ njegova ljuba bila, Ja li ljuba, ja li sluga.

Otud idu tri cigana, nose ključe preko ruke, 125

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Probadoše, ne mogaše, ostaviše i odoše.

Opet Mara sprogovara: Ko bi mene otvorio, ja b’ njegova ljuba bila, Ja li ljuba, ja li sluga.

Otud idu tri šokčića, nose ključe preko ruke, Probadoše i otvoriše, l’jepu Maru izvadiše.

Na Ilovoj ti’oj vodi (Gaj – Garešnica) Na Ilovoj ti’oj vodi – 2x Ref: Oj djevojko, dušo moja, oj malena bit ćeš moja (momci) Daj, diko, da se ne zna, da sam tvoja ja ljubezna (djevojke) Raslo drvo topolovo – 2x Ref: Na njem gnjezdo sokolovo – 2x Za to gnjezdo ni’ko nezna – 2x Sam’ iz sela djevojčica – 2x Djevojčica čobanica – 2x Soko’ joj govorio – 2x Nemoj nikom kazivati – 2x Svate ću ti darivati – 2x Svakom svatu jedno pero – 2x Đuvegiji desno krilo – 2x Antuniću, diko moja (Gaj) Spori dio: Oj, djevojko, draga, dušo moja – 2x Kolo malo igra, polagano – 2x Malo veće, samo se okreće – 2x Vatajte se milo do miloga – 2x I ja bi se da imam do koga – 2x Stid me roda, ja bi do dragoga – 2x Dođi diko i sinoć si bio – 2x Al me nisi poljubiti smio – 2x Ja u kolu, dika pokraj mene – 2x Zavide mi i cure i žene – 2x Brzi dio: Antuniću diko moja – 2x Kup’ mi ćovu, zima mi je – 2x I cipele dika mi je – 2x I đerdane pozvekane – 2x I minđuše namiguše – 2x 126

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Nek se ćova potreskuje – 2x Nek cipele poškripuju – 2x Nek đerdani pozvekuju – 2x Nek minđuše namiguju – 2x Ko me vidi, pita’ će se – 2x Čije j’ ono milo zlato – 2x Ili: Titrala se Maričica, samo Jano polagano – 2x Dvima, trima jabukama, samo Jano polagano – 2x I čet’rima naranđama, samo Jano polagano – 2x Titrajuć se umorila, samo Jano polagano – 2x Legla malo počivati, samo Jano polagano – 2x Legla malo, pa zaspala, samo Jano polagano – 2x Kraj nje pala tanka staza, samo Jano polagano – 2x Tu prolazi mlado momče, samo Jano polagano – 2x Griota je probuditi, samo Jano polagano – 2x A još više ostaviti, samo Jano polagano – 2x

II. Drmeži Drmeži koji su pjevani u svatovima: Al je l’jepo, al je l’jepo u svatovima biti – 2x Kumovati, i kumom se zvati. – 2x Svi svatovi veselo pjevaju Samo mlada ne more od jada. Đuvegija, đuvegija, ne more od smija.

Ponekad su svatovi u drmežu izvrgli ruglu, kuharice ili svirce, a zadirkivali su i mladence, svekra, svekrvu ili kumove.

Za kumove: Stari svate i debeli kume – 2x Peče vam se za večeru june – 2x Volim kuma, aj volim i kumu – 2x Kuma nosi gaćice na gumu – 2x Za Kuharice: Kuharice kakva vam je juha – 2x Na dva jaja, a tolika raja. – 2x Kuharice kakvo vam je meso – 2x Nekuhano, nekuhano, samo nadrnadano. – 2x 127

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Za mladence: Oj, mladenci ubijo vas svetac – 2x Pod vama će, pod vama će popucat krevetac. – 2x Moslavački drmež Tri jabuke, tri dunje, na ormaru strunule – 2x Strunule su stajajući, dragog čekajući – 2x Djevojčica Moslavka, rumena ko jabuka – 2x Košuljice bijele ima, dopada se svima. – 2x Oj, ti momče, moslavče, široke su ti gaće A opanci na kaiše, djevojke te zavoliše.

Svatovske pjesme Kreći kume, kreći kume, Kićene svatove, Teraj đilku, oj djevojko, Da vozimo Milku.

Svatovi smo, svatovi smo, Za stajanje nismo, Svatovi smo, oj, djevojko, Za stajanje nismo.

Zima nam je, zima nam je, I daleko nam je, Zima nam je, oj, djevojko I daleko nam je.

Svi svatovi, svi svatovi, Veselo pjevaju, Svi svatovi, oj, djevojko, Veselo pjevaju.

Samo mlada, samo mlada, Ne može od jada, Samo mlada, oj djevojko, Ne može od jada. Đuvegija, đuvegija, Ne može od smija, Đuvegijo, oj djevojko, Ne može od smija.

128

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Oj, crkvice, oj crkvice, Na visokom bregu, Oj, crkvice, oj djevojko, Na visokom bregu.

Tu će mlada, tu će mlada, Dobiti kolegu, Tu će mlada, oj, djevojko, Dobiti kolegu.

Vjenčaj pope, vjenčaj pope, Mene i dragoga, Vjenčaj pope, oj, djevojko, Mene i dragoga.

Makar više, makar više, Ne vjenčo nikoga Makar više, oj djevojko Ne vjenčo nikoga.

III. Kola uz tambure s pjevanjem Išla Dunja žito žeti (kazivač: Jana Strganac, rođena Vrbovac 1916. godine, Gaj, pok.)

Išla Dunja žito žeti, zaboravi srp uzeti – 2x Ej, Dunjo, Dunjo ja Dunjo jagodo moja – 2x Išla Dunja u dućan, izgubila kišobran – 2x Ej, Dunjo, Dunjo ja Dunjo jagodo moja – 2x Uski slogi, uski slogi, a široka brazda, ‘Oće dika, ‘oće dika, da mi bude gazda Ej, Dunjo, Dunjo ja Dunjo jagodo moja – 2x Diko moja, diko moja, kad ja budem tvoja, Gospodari, gospodari, kako j’ volja tvoja Ej, Dunjo, Dunjo ja Dunjo jagodo moja – 2x Seljančica Seljančice malena, ‘ko ti kuću čuva – 2x Nekad tata, nekad mama, nekad i ja sama – 2x Seljančice malena, ko ti kuću redi – 2x Nekad tata, nekad mama, nekad i ja sama – 2x 129

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Kad se cigo zaželi popečeni kolača, On pošalje ciganku, da po selu vrača – 2x Grmi, sijeva vrijeme se sprema, – 2x A ciganke varošanke još iz sela nema – 2x Hopa, cupa, skoči Hopa cupa skoči, da ti vidim oči, da ti vidim očice, garava djevojčice.

Hopa, hopa, hopa, cura ljubi popa, a ja kapelana za ručicu lana.

Kruška, jab’ka, šljiva, mene voli Iva, a ja Ivu neću, za drugim umreću.

Ej, lolo moja Ej lolo moja šećeru i medu, nemoj da te pijana dovedu Der, der lane moje, der javore daj deder lolo igraj do mene – 2x Ej lolo moja ja bi bila tvoja, bila tvoja neda nana moja Der, der, lane moje, der javore, daj deder lolo igraj do mene – 2x Ej lolo moja odreci se mame, ja ću zate i mame i tate Der, der lane moje, der javore, daj deder lolo igraj do mene – 2x Milica je večerala Milica je večerala i na sokak istrčala Da vidi svoga dragoga – 2x Sa prozora majka zove, dođi kući pile moje, Večeraj, lolu ne čekaj – 2x Fala mati na šalati, ja ne mogu večerati, Već moram dragog čekati. – 2x Kolovođo, daj kolo povedi Kolovođo, kolovođo, daj kolo povedi Kolovođo, ej, lane moje, daj kolo poved’.

A ‘ko ne zna, a ‘ko ne zna, nek u mene gledi A ‘ko ne zna, ej, lane moje, nek u mene gled’.

Ja u kolu, ja u kolu, dika pokraj mene Ja u kolu, ej, lane moje, dika pokraj men’.

130

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Zavide mi, zavide mi i cure i žene Zavide mi, ej, lane moje, i cure i žen’.

IV. Plesovi u parovima Šetao se bijeli golub Šetao se bijeli golub, sa golubicom, Gledalo ih mlado momče, sa djevojčicom. – 2x Sirota sam ja, nemam nikoga, Nemam oca, nemam majke, pa ni dragoga. – 2x Sirotice ti, nemoj plakati, Ja ću tvoje, bijelo lice, uvijek ljubiti. – 2x Repa Ja posija’ repu, repu, žena veli mak. – 2x Hej, haj, ženo moja, neka bude volja tvoja Hej, haj, tiki, tak, nek’ od repe bude mak. – 2x Ja uvati ribu, ribu, ribu, žena veli rak. – 2x Hej, haj, tiki, tak, nek’ od repe bude mak. – 2x Sijalo je sunce, sunce, žena veli mrak. – 2x Hej, haj, tiki, tak, nek’ od repe bude mak. – 2x

V. Dječja kola i plesovi Ćoro, ćoravi Ćoro, ćoravi, slušaj sada kako pjevaju djeca mlada, Aj pogodi ‘ko je to, pa ćeš ići na mjesto.

Sjedi ježo na oranju Sjedi Ježo na oranju, ježonja, dragonja, dragi brate moj Digni, ježo, jednu ruku, ježonja dragonja…

Digni, ježo, drugu ruku, ježonja…

Ispruži se ježonja, ježonja, dragonja…

Digni, ježo, jednu nogu, ježonja…

Digni, ježo, drugu nogu, Ustaj, ježo, iz oranja. Ježonja… Štipni, ježo, za nožicu, ježonja, dragonja, dragi brate moj.

131

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Širi, širi Širi, širi, vezani peškiri, bosiljak, bosiljak, l’jepa Mara iz kola.

Hopi, đipi, Đuro Dobro jutro, ujna, evo vama Đurđa, Đuro se zeleni, ko zelena trava.

Hopi, đipi, Đuro, u zelenom đurađu – 2x Zelen k’o gorica, mokar k’o vodica, U dvoru vam zlatan stol, pod njim sjedi gospon Bog Hopi, đipi, Đuro, u zelenom Đurađu – 2x Kol’ko ima listića, Bog vam dao pilića, Kol’ko ima hrastića, Bog vam dao račića, Kol’ko ima bukvića, Bog vam dao guščića.

Hopi, đipi, Đuro, u zelenom đurađu – 2x ‘Ko je naše guske krao ‘Ko je naše guske krao, taj je pravi tat, A ‘ko nam ih natrag dao, ja ga imam rad.

Ajd sad ljubi, ne dangubi, nije nama do dangubi, Mi moramo odlaziti i vas dvoje ostaviti Ako neć’te nikoga, ljub’te jedan drugoga.

Savila se bijela loza Savila se bijela loza vinova, bijela loza vinova, bijela loza vinova, Oko jednog na kućici prozora, na kućici prozora, na kućici prozora.

Kroz taj prozor svako jutro i veče, Brat i seja svoju lozu gledaju, Gledali su kad je loza listala, Gledali su kad je loza pupala, Gledali su kad je loza cvjetala, Vidjeli su kad su cvjeci opali, Vidjeli su kad je grožđe zorilo.

132

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

Ljubikolo (biračko kolo) Igra kolo, igra kolo, u dvadeset i dva, U tom kolu, u tom kolu, l’jepi Iva igra, Biraj Ivo, biraj Ivo, koga ti je drago, Samo nemoj, samo nemoj, koga nemaš rado.

Sad se vidi, sad se zna, ’ko se kome dopada – 2x

VI. Dječje igre, brojalice i rugalice Brojalice Služe za početak igre i određivanje onoga tko će žmiriti, tražiti, pogađati, voditi igru i slično.

Enci benci 1. Enci benci na kamenci, kalo pupe ajd u dupe 2. Išo pesek u šumicu, izgubio papučicu, kakve li je boje, to mi kaži ti, ako znadeš brojiti!

3. Jedan, dva, tri, četr, pet, šest, sedam, osam, devet, deset. Izašao bijeli mjesec. Ajd’ idemo na polje, da vidimo kako je, kako mlada snaša ljubi kočijaša. Kočijaš se ponosi, neće kapu da nosi, ona kupi šubaru, on je baci u baru, ona kupi fes, a on s njime kres!

4. Jedan, dva tri, potukli se fratri. Jedan drugom viče, pomogni mi Striče. Kako bi ti pomog’o, kad si mene tuk’o i za kosu vuk’o!

5. Iš’o medo u dućan nije rek’o dobar dan, ajde medo van nisi rek’o dobar dan!

6. Eleme belem, bumba tuška, sisin gutn tararuška, ekva dekva, kvin kvan, deset ide van.

- - - - - - - - - - - - - - - - -

Puckanje Cvenkanje Krpitura Truli koliba Neka puca Štuke Svinkanje Maslanje Širom ’Ko je na tebi Ciparanje (samo o Božić) Šicanje i kvrcanje (samo o Uskrs) Zuke Daj mi, care, vojske Kurtela Lilice, ajte kući (s varijacijama) Sakrivača

Dječje igre

133

Dragutin Fezi Romana Fezi Martinić

Pjesme za kola i plesove, dječje igre, rugalice i brojalice gajskog i garešničkog kraja

- Mućaka - Mrtvi kipovi - Ćoro Rugalice Brezinčani repati, kada ćete krepati?

Teško onoj lopati, koja će vas kopati.

Teško onoj ruci, koja će vas vući.

Na ovakve uvrede, oni bi Gajanima odgovarali: Gajani jajani, Gajani jajani!

Ovo ruganje događalo se između dvaju sela, Gaja i Brezina za vrijeme čuvanja blaga (konja, krava). Između dvaju sela tekla je rijeka Bijela, koju jedni ni drugi nisu mogli prijeći, pa je “hrabrost” bila tim veća Ana lagara, u dva guza udara, a u treći svira, nikom ne da mira.

Franjo, Franjo, guske naganj’o! Guske viču ga, ga, ga, idi, Franjo, do vraga.

Ante, Ante, lizo masne kante. Ivo i Mara, zaljubljeni par, grlili se, ljubili, sve do pola dva, u pola dva oprali su zube, da se bolje ljube.

Mata, Mata, žabe vata, po potoku, po široku. Jedna žaba, Mata s njom u usta.

134

Zapis o potrazi za starim Rimljanima u okolici Pakraca

Jelena Hihlik

Uvijek kada pišem tekst o povijesti Pakraca ne zaboravim napomenuti kako je prepuna nepoznanica. Ovaj je prostor, nažalost, dugi niz godina bio nepravedno zanemaren po pitanju sustavnih znanstvenih istraživanja pa se proučavanje, pogotovo ono najstarije povijesti, često svodi na sakupljanje djelića prošlosti koji su ponekad izašli na svjetlo dana zahvaljujući sretnim slučajnostima.

Dubravka Sokač je u monografiji Pakraca 1945.–75.1 objavila tekst o najstarijoj prošlosti Pakraca i okolice. U tekstu su zabilježeni podaci o potencijalnim arheološkim nalazištima u Pakracu i njegovoj okolici, do kojih je autorica došla uz pomoć nekih starijih nalaza te zahvaljujući određenim nalazima prilikom tadašnjeg rekognisciranja terena. Do danas je ovaj tekst, nažalost, još uvijek jedini relevantni tekst arheologa o prostoru Pakraca i okolice.

Sama autorica započinje tekst rečenicom: “Pisati o povijesti pakračke općine od prethistorije do ranog srednjeg vijeka pionirski je posao, jer cijelo ovo područje nije do sada arheološki sistematsko istraživano”. Napominjem kako su ove riječi ispisane 1978., a situacija se do danas nije promijenila.

Zahvaljujući već spomenutim sretnim slučajnostima i slučajnim nalazima, poznato je kako su na ovom prostoru nekad prebivali i stari Rimljani. Prema Berislavu Schejbalu2, Pakrac je bio rimska postaja Mannieana na prometnici koja je vodila prema Incerumu (Velika). Arheološki nalazi kamenog reljefa sa prikazom Herkula u samom gradu te nekoliko drugih nalaza iz rimskog doba dokaz su za ovu konstataciju.

Sve nam je to bio poticaj za malom potragom za rimskim lokalitetima na ovom prostoru.

Zahvaljujući gospodinu Siniši Njegovanu Stareku saznali smo kako je kroz Donje Grahovljane najvjerojatnije nekad vodila rimska cesta do Badljevine. Mala skupina (Stjepan Benković, Siniša Njegovan Starek i Jelena Hihlik) uputila se u Donje Grahovljane lagano sumnjajući kako bi još nešto mogli pronaći. Prošavši kroz selo polako smo se vozili te s asfalta stigli na makadamski put. Zaustavili smo se na jednom mjestu i, iskreno, nismo mogli vjerovati kada su pred nama počeli izvirati dijelovi onoga što je nekada najvjerojatnije bila rimska cesta. Još Ostaci rimske ceste u Donjim Grahovljanima i dan danas vidljivi su njezini kameni 1 Dubravka SOKAČ, Najstarija prošlost Pakraca i njegove okolice, Pakrac 1945.–75., Skupština općine Pakrac, Pakrac 1978.

2 Berislav SHEJBAL, Daruvar – Aqua Ballissae i Pakrac – Manneiana, Zbornik povijesnog društva Pakrac–Lipik, Pakrac, 2006. br.3, 60.

135

Jelena Hihlik

Zapis o potrazi za starim Rimljanima u okolici Pakraca

ostaci. Rimljani su u povijesti bili poznati kao graditelji izuzetno kvalitetnih i izdržljivih cesta, što se potvrdilo i na ovom primjeru.

Nakon ovog malog otkrića odlučili smo otići i u Brusnik. Dubravka Sokač u svom već spomenutom radu navodi selo Brusnik kao potencijalni arheološki lokalitet u kojem je 1913. godine pronađen najpoznatiji rimski nalaz s ovog terena – nadgrobni rimski spomenik ili stela iz Brusnika koja se danas čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Spomenik je pronađen na njivi Stojana Drekovića, a izrađen je od žućkastog pješčenjaka.

Prema interpretaciji Barkoczia i dr. Danice Pinterović, spomenik su podigla četiri sina: Aurelius Proclus, Proclianus, Provincialis i Maximianus svojoj majci Prisci, kćeri Tatona i njenom mužu Aureliju Nasonu, vojniku IV. legije Flaviae Antoniniana. Priscin otac imao je ilirsko ili keltsko ime Tato, pa je i ona bila ilirsko-keltskog roda. Prema mišljenju Barkoczia, Aurelius Naso je stupio iz ovog kraja u IV. legiju Fl. Ant., a primio je građanska prava pod Markom Aurelijem.

Nadgrobni rimski spomenik iz Brusnika – Arheološki Prema dr. Pinterović, najvjerojatnije je muzej u Zagrebu Aurelius Naso bio regrutiran u tu legiju u doba njenog boravka u Panoniji za cara Septimija Severa. Zbog toga što se u tekstu spominje legija Antoniniana, ovaj spomenik se datira u kraj 2. ili početak 3. stoljeća.

Stela iz Brusnika dokaz je kako je proces romanizacije već tada bio u tijeku, te kako su u legiju ulazili i domaći ljudi. Spomenik je zanimljiv i kao rad domaćeg provincijskog majstora. Dubravka Sokač dalje piše kako su na ovom lokalitetu na obližnjim brežuljcima pronašli mnoštvo kamenja, što je upućivalo na činjenicu kako se ovdje mogla nalaziti neka veća građevina. Naišli su i na bazu rimskog stupa od žućkastog pješčenjaka, dimenzija 65x53x50x46 cm, visine 15cm. Uz taj stup bilo je vidljivo kameno popločenje. Sve to navelo je autoricu na pretpostavku da je ovdje nekada postojala raskošnija veća ladanjska kuća (villa rustica). Nesumnjivo da je i onda zaključeno kako se radi o izuzetno zanimljivom i potencijalno bogatom rimskom nalazištu na ovim prostorima.

Potaknuti željom da točno lociramo ovako bitan arheološki lokalitet, nekoliko entuzijasta iz Povijesnog društva Pakrac–Lipik (Stjepan Benković, Branko Križan, Siniša Njegovan Starek, Gojko Bosanac) odlučilo se otići u Brusnik. Zadužili smo profesora Gojka Bosanca da ispita gdje se navedeni lokalitet točno nalazi. Dana 12.07. došli smo u Brusnik te zahvaljujući ljubaznosti našeg vodiča gospodina Miše Kojadinovića krenuli u potragu za lokalitetom “Selište”.

Došli smo na mjesto za koje smo uskoro utvrdili da ne može biti ono koje smo tražili.

U drugom pokušaju, popevši se malo više uz glavni put, na samom vrhu ceste uz lijevu stranu, otvorio se pogled na prekrasan prostor, zeleni amfiteatar koji je odisao povijesnošću i ljepotom.

136

Jelena Hihlik

Zapis o potrazi za starim Rimljanima u okolici Pakraca

Već na prvi pogled bilo je jasno kako se radi o lokalitetu sa izuzetnim arheološkim potencijalom.

Na više mjesta naišli smo na hrpe kamenja, uglavnom žućkastog pješčenjaka, od kojeg je bila izrađena i stela iz 1913. Među jednom hrpom kamenja i blizu površine zemlje pronašli smo i željezne škare koje bi mogle lako pripadati još davnoj rimskoj povijesti. Malo dalje naišli smo i na popločenje, vjerojatno dio ville rustice. Također, naišli smo na još nešto zanimljivo, na biljku timijan ili majčinu dušicu koja je baš procvala. Timijan je još u doba Egipćana bio izuzetno cijenjen po svojoj ljekovitosti, a Rimljani su ga širili u svojim osvajačkim pohodima. Koristili su ga za čišćenje prostorija, za ljekovite kupke, čajeve, ali i za čuvanje žitarica. Velika je vjerojatnost da su ga i ovdje posadili upravo Rimljani.

Nakon svega, bilo nam je jasno kako se radi o mjestu koje će napokon trebati arheološki istražiti kako bi došli do detaljnijih spoznaja o životu Rimljana na ovim prostorima. Još jedanput se pokazalo kako su povijesni tragovi čak i danas svuda oko nas, samo ih treba pronaći te pravilno iščitati.

Nadamo se kako će se u budućnosti na našem prostoru napokon početi provoditi i arheološka istraživanja koja bi nam mogla riješiti niz nepoznanica oko najstarijeg vremena naseljavanja Pakraca i njegove okolice.

Lokalitet “Selište” u Brusniku

Kameni ostaci na navedenom lokalitetu

137

Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja spremna za posjetitelje

Stjepan Benković

U studenom 2010. godine Povijesno društvo Pakrac–Lipik završilo je projekt Uređenje okoliša gotičke crkve kod Tornja. Projekt je realiziran sredstvima Zaklade za razvoj lokalne zajednice Slagalica. Ovaj dragulj srednjovjekovne gotičke arhitekture konačno je uređen za posjetitelje, a spriječeno je i daljnje propadanje crkve. Nažalost, u ovoj fazi nije bilo dovoljno sredstava i za uređenje pristupnog puta koji je sada djelomično neupotrebljiv nakon obilnih padalina.

Još 2009. godine Povijesno društvo Pakrac–Lipik i Muzej Grada Pakraca počeli su s uređenjem okoliša crkve koja se tada jedva nazirala u gustišu paprati i bagrema. Sljedeće, 2010. godine, Povijesno društvo prijavilo je projekt na natječaj Zaklade Slagalica. Odobrenim sredstvima od kraja kolovoza do početka studenog uređen je okoliš crkve, a u realizaciju projekta Povijesnom društvu Pakrac–Lipik priključili su se Muzej Grada Pakraca, Udruga Lijepa naša te skupina građana iz KK Sapeti. Šumarija Lipik djelomično je pripomogla uređenju prilaznog puta. Kako bi se projekt uspješno ostvario petnaestak volontera okupljenih u gore navedenim udrugama i institucijama izvelo je 23 radne akcije u koje je utrošeno 364 radnih sati. Projekt je realiziran u suradnji s tvrtkom Habitat d.o.o. čiji su zaposlenici najveći dio radova besplatno obavili, odnosno donirali.

Prije

Poslije

138

Stjepan Benković

Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja spremna za posjetitelje

Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja gotička je građevina sagrađena u 15. stoljeću. Kao zavjetnu crkvu sagradili su je Tetenji – mađarsko visoko plemstvo čiji su članovi vladali ovim krajem sve do dolaska Turaka. Pred Turcima cjelokupno stanovništvo iz ovih krajeva bježi na zapad, a crkva ostaje napuštena i propada. Vjerojatno je zbog svoje tvrde gradnje, oblika i isturenog položaja služila kao stražarnica s koje su osmanlijski graničari stražarili i izviđali. Godine 1757. crkva dolazi u posjed Pravoslavne Crkve i kao takva dobiva patrona sv. Pantelejmona. Pravoslavna Crkva adaptira građevinu, sprječava daljnje propadanje, ali radi i određene korekcije. Uz samu crkvu formira se i pravoslavno groblje. Bogoslužje se vrši u crkvi sve do 1931. godine. U Drugom svjetskom ratu crkva je zapaljena, a 1962. godine građevina dobiva status Pravilna izometrija spomenika kulture. 1990. počinje njena obnova koju godinu dana kasnije zaustavlja rat. Nakon rata završeno je krovište crkve, a konzervatori su ostavili mogućnost obnove svoda kao i poda, što će pričekati neka bolja vremena.

Crkva je zbog svojeg pravilne trolisne osnove i svoda – čiji se ostaci nažalost tek naziru, jedinstvena ne samo na prostoru Hrvatske, nego i unutar cijelog srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Osim toga, to je jedina cjelovitije sačuvana srednjovjekovna crkva i građevina u pakračkom kraju. Ona je kulturni spomenik najviše kategorije i kao takva jedan od naših najvrjednijih povijesnih spomenika. Ovim putem pozivamo sve zainteresirane da posjete ovu crkvu i uvjere se u rezultate našeg rada iako ovim projektom ne završava naša briga o crkvi. Nešto više možemo napraviti tek uz razumijevanje i pomoć drugih institucija (Grad Pakrac, Pravoslavna Crkva, Ministarstvo kulture) jer će se tek tada moći u potpunosti vrednovati ova vrijedna građevina.

04.11.2010. Povijesno društvo i zaslužni u razgledavanju crkve prigodom završetka radova

139

Stjepan Benković

Crkva sv. Pantelejmona kod Tornja spremna za posjetitelje

U uređenju okoliša crkve sv. Pantelejmona sudjelovali su slijedeći volonteri: Benković Stjepan, Horvat Dalibor, Plažanin Mario, Duvnjak Ante, Benković Mario, Časar Dario, Lucić Anđelko, Križan Branko, Benković Tatjana, Ivezić Mirela, Ivezić Ivan, Lucić - Fider Monika, Hihlik Jelena, Hihlik Krešimir, Časar Danijela, Papić Manuela, Sedlaček Mirko, Palavra Zdravko, Kihas Vjekoslav, Matijević Milorad i Kligl Damir.

140

Mađari u pakračkom kraju Dragutin Fezi

Mađarska nacionalna manjina u Hrvatskoj Mađari u Hrvatskoj bili su, ne tako davno, značajna nacionalna manjina. Posebice su bili koncentrirani u daruvarskom i pakračkom području u selima: Ivanovo Polje tzv. Staklana, Gornji Daruvar, Kreštelovac, Imsovac, Sokolovac, Trojeglava, Goveđe Polje, Brekinska, Gaj, Jamarice i, naravno, u Lipiku, gdje su, uz Čehe, bili najbrojnija nacionalna manjina.

Zabilježeno je da su u okolici Staklane (Ivanovo Polje, Gornji Daruvar) već bili naseljeni Mađari s prezimenima: Vég, Göz, Varga, Nömös, Török, Horvåth, Németh, Potza, Szabó, Viråg, Måkos, Fözö, Kis, Köcs, Szånto, Kovåcs, Bognår, Molnår, Mésåros, Szokåcs i tako redom. Poznato je da su kod Mađara prezimena većinom izvedena od zanimanja, npr.: Molnår (mlinar), Mésåros (mesar), Bognår (kolar), Szokåcs (kuhar), Szånto (orač), Kovåcs (kovač), Asztalos (stolar), Hegedus (violinist), Takåcs (tkalac), Halåsz (ribar). Neka prezimena nastala su izvođenjem od imenica, npr.: Vég (kraj), Németh (Nijemac), Horvåth (Hrvat), Fa (drvo), Borso (grah), Måkos (od maka), Farkas (vuk).

Dolazak Mađara u naše krajeve Razdvajanjem Pecsuske biskupije osnovane 1009. godine i Zagrebačke biskupije, osnovane 1094. godine, koje je razdvojio Ladislav I. Arpadović, rubno područje Pecsuške biskupije bila je Bijela Stijena (feher ko – bijeli kamen) iz koje se upravljalo feudalnim posjedom Svetačje, s tim da je zemljom uz rijeku Pakru upravljao mađarski plemić Tetheny, a na upravljanje ju je dobio od kralja Bele III. Ovo je bilo potrebno napomenuti zbog tvrdnje da su Mađari već tada ovdje živjeli. Međutim, organiziraniji dolazak Mađara počinje 1713., a nastavlja se 1714. godine.

Godine 1875. mađarska državna željeznica (MAV) počinje izgradnju pruge Barcs – Virovitica – Banova Jaruga. Poznato je da su na pruzi radili uglavnom mađarski radnici. Rade najprije sami, ali se sve više doseljavaju s obiteljima. Otvorenjem pruge 29. studenog 1897. godine iz Mađarske je stigla stručna radna snaga, koje je u to vrijeme kod nas bilo malo. Jedan od većih problema bio je mađarski jezik, kojim se komuniciralo u službenom ophođenju na željeznici. Lipik i Pakrac postaju stalna mjesta boravka mnogim doseljenim obiteljima iz Mađarske, a neke se obitelji naseljavaju u selima Brekinska, Gaj, Goveđe Polje, Trojeglava, Klisa, gdje ih je najviše, a bilo ih je u gotovo svim ravničarskim dijelovima ovoga kraja. U to vrijeme dolaze i druge nacionalne manjine, donoseći sa sobom nova saznanja o poljoprivredi (voćarstvo, vinogradarstvo, ratarstvo).

Uvode se nove sorte žitarica, goveda, sjemena i novi način obrade zemlje.

U lipičke kupke dolaze stručnjaci iz Mađarske, pa je tako poznato kako je upravitelj strojarnice bio Szålåy Stjepan, rođen 24. listopada 1882. godine u Estergolu, Mađarska. Majstorsku školu završio je u Budimpešti, a oko 1800. godine dolazi u Lipik, gdje brine o grijanju i proizvodnji pare za grijanje kupališta, u čemu mu pomažu petorica pomoćnika. Priča se da je bio vrlo strog rukovoditelj i kako su pomoćnici drhtali od straha prije njegova pregleda strojarnice. Mnogi Mađari otvaraju obrte: mlinove (Vég, Csöndes), ugostiteljstvo (Horvåth), pilanu (Horvåth).

141

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

Obitelj Ivana Horvåtha iz Gaja. Horvåth je u Gaju imao pilanu i gostionicu, bio je osnivač DVD Gaj i prvi njegov zapovjednik, najveći donator prilikom gradnje Vatrogasnog doma. Vodio je kulturni život u Gaju. Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti su ga zatvorile kao “kulturbundaša”, iako je bio pokretač i inicijator svih kulturnih zbivanja u Gaju.

Osim ovih djelatnosti, bilo je među Mađarima bankara, svećenika, učitelja, kolara, kovača i drugih zanimanja. U Lipiku je postojala mađarska osnovna škola (današnja zgrada Multikulturalnog centra), u Brekinskoj reformatorska crkva izgrađena 1904. godine, a nešto kasnije izgrađena je i osnovna škola. Zahvaljujući ovim školama, koju su pohađala djeca Mađara iz Gaja, Brekinske i Lipika, nekolicina nas govori mađarski jezik, koji smo naučili od roditelja. Ovdje treba istaknuti, da su školu pohađala i djeca katolika, a ne samo djeca reformatora (kalvina).

13. rujna 2009., proslavljena je izgradnja crkve u Brekinskoj.

U 18. stoljeću grof Janković postaje vlasnik pakračkog vlastelinstva pa potiče naseljavanje radnika u ove krajeve.

Radna snaga mu je potrebna za rad na imanjima, potrebni su mu i stručnjaci, upravitelji imanja, šumari, radnici u šumama, vinogradima, parkovima i podrumima. Počinje se orati metalnim ralom, a onda su potrebni orači i kovači. 1900. godine, u Končanici se gradi ribnjak, te ponovno dolazi do većeg naseljavanja, jer su radnici na ribnjaku uglavnom iz Mađarske.

Kalvinska crkva u Brekinskoj 142

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

Grof Janković bio je i poznati mecena, gradio je škole, crkve i druga javna dobra. Jedna od najljepših crkava koju je sponzorirao je crkva svete Katarine u Gaju. Po shematizmu katoličkih crkava Jugoslavije iz 1974. godine, Gaj je bio župno sjedište prije dolaska Turaka u ove krajeve, nakon čega se sjedište privremeno seli u Međurić, a 1774. godine ponovno se vraća u Gaj. Crkva ima barokne oltare s vrlo vrijednim orguljama i velikim župnim dvorom.

Gradnja je započela 1800., a završena je 1804. godine. Misno ruho je dar grofice Janković, načinjeno je od njezinih baroknih haljina.

Obitelji Németh, Horvåth, Kišnemeš i Murat, snimljeni za vjenčanja Imre u Gaju 1951. godine

Lipik, Gaj i Brekinska su u ovom dijelu pakračkog kraja (Gradovi Pakrac i Lipik) imali najviše Mađara, koji su u ove krajeve doselili iz Soprony medye (Županija Šopronj), a velika ih je većina katoličke vjere. Poznato je da su u nabrojenim mjestima bili najbrojnija nacionalna manjina. Tako su u Gaju prije Drugog svjetskog rata, od 120 kuća, 43 bile mađarske, uglavnom kuće dobrostojećih obitelji.

Mađarska prezimena u Gaju najbolje je analizirati na temelju podataka u “Status Animarum” Župe Gaj1.

Neka prezimena u knjizi su namjerno kroatizirana, a razlog neka procijeni svatko po svom nahođenju.

Mladenci Murat Ištvan, trgovac iz Gaja i Németh Mariška 1 Zahvaljujem se na pomoći župniku vlč. Željku Strnaku.

143

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

Magyar Vezetek nevek Gajbo (Mađarska prezimena i imena u Gaju) mladoženja datum rođenja mjesto rođenja mladenka Szalay Sztjepan 24.10.1882. Esztergol, Mađarska Rozalija Muskovics Kisnemes 22.08.1897. Lončarica Roza Černalović Nemeth Koloman 04.07.1887. Brekinska Jozefina Lacner Kocsis Gjuro 07.03.1857. Behenjeh, Mađarska Elizabeta Varga Kis Josip 27.10.1897. Gaj Kata Valčićak Balta Josip 21.10.1901. Trojeglava Marija Feiderić 12.03.1898. Daruvar Jula Vučkić Balog Sztjepan Karl Sztjepan 19.01.1876. Gaj Kata Boros Pakšy Ivan 1854. Egyhazos, Mađarska Ana Nagy Szabo Lajoš 1874. Endredy, Mađarska Ana Kocs Bohar Janos 15.05.1886. Budyak, Mađarska Reza Horvath 20.06.1863. Favod, Mađarska Ana Pocza Fozy Janos Fozy Josip 02.02.1900. Gaj Kata Vučković Fozy Franjo 01.10.1901. Gaj Ana Farkaš 23.07.1874. Uljanik Ana Bognar Horvath Ivan Kocsis Sztjepan 28.08.1892. Gaj Marija Farkaš Gyuro Vukčić 19.06.1890. Gaj Lujza Keszey Horvat Ivan 1862. Himod, Mađarska Bara Szokal Nemeth Ivan 12.06.1895. Gaj Ana Baracy Sagi Gjuro Etelka Horvath Szabo Josip 25.03.1876. Gaj Szofija Konji Vučkić Janos 17.12.1862. Sopronj, Mađarska Kata Aracsy Szucs Stjepan 22.12.1866. Sopronj, Mađarska Gizela Konto 11.07.1892. Brekinska Julijana Nemeth Murat Stjepan Murat Nikola 13.01.1862. Lipovljani Gizela Eros Takač Stjepan

Somody Ana Sotony Marija Kovacs Balog Ivan 31.05.1900. Gaj Potza Ivan 30.03.1886. Hovey, Mađarska Marija Borbaš Szabo Ivan 21.09.1842.

Kata Nemeth Sztjepan 16.08.1883. Szany, Mađarska Jelka Veres Horvath Gyla 07.10.1876. Veskany, Mađarska Marija Jakli Nemeth Ivan 12.03.1879. Szany, Mađarska Kata Horvath Horvat Ivan 30.07.1848. Edde, Mađarska Ana Nemeth Horvat Antun 12.09.1877. Sojlor, Mađarska Marija Kočiš Egyed Josip 11.08.1874. Cselny, Mađarska Kata Lakić Kis Gyuro 22.03.1887. Gaj Julia Miklay Nemeth Josip 28.02.1848. Szany, Mađarska Veronika Hegy Borsodi Mijo 15.09.1871. Szarfold, Mađarska Marija Nagy Szalay Josip 23.02.1856. Mađarska Agneza Fozy Potza Tomas 22.12.1847. Hovey Rozalija Horvath Vučkić Gyro 13.02.1860. Tarany Ana Vid 20.06.1900. Gaj Marija Horvat Molnar Petar Feher Pavao 28.07.1868. Nagy Baja, Mađarska Marija Horvat 144

datum vjenčanja

24.10.1910.

08.11.1937.

22.01.1912.

26.01.1878.

12.04.1921.

13.04.1926.

11.02.1919.

16.02.1896.

05.02.1896.

06.05.1900.

06.07.1887.

14.11.1922.

30.10.1923.

19.02.1900.

02.02.1919.

23.02.1913.

1886.

27.02.1916.

22.02.1894.

20.01.1903.

1885.

13.06.1916.

20.05.1924.

04.02.1890.

16.02.1896.

01.01.1924.

05.1910.

14.02.1904.

29.06.1910.

11.02.1921.

11.01.1903.

1884.

21.02.1897.

1900.

05.05.1912.

1870.

21.12.1897.

08.02.1882.

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

Možda nije nevažno napomenuti da su se Mađari ženili Mađaricama. Jedan od razloga je što nisu dobro ili nisu uopće govorili hrvatski jezik. Hrvati i Mađari nisu baš rado uzimali zeta ili snahu druge nacije i običaja. Ako se takvo što slučajno dogodilo, čekala je to mlado biće tortura svih vrsta. Ako je snaha bila Mađarica u hrvatskoj kući, brzo je morala učiti jezik. Inače bi bila predmet izrugivanja. Jasno je da su istu sudbinu doživljavale Hrvatice u mađarskoj kući. U Gaju je bilo još stanovnika mađarske nacionalnosti, ali su pripadali drugim vjeroispovijestima npr. reformirani kršćani (kalvini), pa nisu zapisani u “Statusu Animarumu” katoličke crkve.

U Brekinskoj su uglavnom živjeli Hrvati i Mađari. Koliko je bilo Mađara, najbolje ću objasniti ako kažem da malo koji Hrvat nije govorio i mađarski. Između dva svjetska rata u Brekinskoj su zabilježena mađarska prezimena: Kertis, Bali, Påp, Neblin, Bognår, Varga, Åtol, Pacåja, Csinyåt, Egyed, Jårfås, Toth, Måtes, Kolocsay, Malnår, Måjåj, Huszår, Nömes, Gelencser, Miklåy, Vårju, Zoldos, Angyal, Royc, Kys, Kåtånå, Pongråc, Németh i Kaszana.2 U Lipiku je također bilo puno Mađara, naročito preko ljeta, govorilo se mađarski i na ulici.

Koncem Prvog svjetskog rata stanje se mijenja, ponajviše na štetu Mađara. Izgubivši rat, gube svoje pozicije i imovinu, postaju nepoželjni. Od nekad moćne države Mađarska postaje državica.

Osim gubitka teritorija, ostaje i bez 2 500 000 stanovnika, kojih najviše ostaje u Rumunjskoj.

U to vrijeme teško je bilo biti Mađar jer su pitanja poput: “Kada ćete preko Drave?” bila vrlo učestala. Najuporniji ipak ostaju, stvari dolaze pomalo na svoje mjesto, no rat je opet na pomolu i 1941. – kaos. Na čiju stranu stati kao bivši “okupatori” (jer su Austro-Ugarsku Monarhiju mnogi tako doživljavali). Tako se Mađara našlo svugdje i u svim vojskama, dobar dio njih u 16. udarnoj vojvođanskoj mađarskoj brigadi, dobar dio u domobranima i nešto u ustašama.

1945. godine, za “nagradu”, uz Nijemce se i Mađari šalju preko Drave, bez obzira na vojsku u kojoj su bili. Tako je Josip Főzy čiji je sin partizan, bio “dignut” (čitaj opljačkan) te poslan preko Drave, koju srećom nije prešao. Iz Gaja, Brekinske, Klise, Goveđeg Polja, Lipika Németh Ištvan iz Gaja koji je živio u Kanadi i Pakraca istjerani su mnogi Mađari, a velika većina nikad se nije vratila. Ostali su u Mađarskoj, Austriji ili se iselili u Australiju i Ameriku. U njihove kuće stigle su nove gazde, uglavnom bivši nadničari. Tako su iz Gaja zauvijek otišle mađarske obitelji Balog, Egyed, Balta… Ovdje treba reći da je “krivica” istjeranih Mađara bila uglavnom njihova dobra zemlja, kuća, a nešto malo i Khuen Hedervary, koji se zamjerio Hrvatima svojom pogrešnom politikom mađarizacije, posebice u državnim službama. Pojačava se strah od izjašnjavanja Mađarem. To je jedan od razloga što se danas tek oko 16 500 ljudi izjašnjava kao Mađar u Hrvatskoj.

2 Prezimena su popisana po sjećanju mještana Brekinske. Popisao ih je tajnik Društva Mađara Lipik, Stjepan Sigeti.

145

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

Popis stanovništva od 1948.–1991. godine Popis stanovništva: 1948.g. izjasnilo se 51 399 Mađara

1953.g. izjasnilo se 47 711 Mađara

1961.g. izjasnilo se 42 347 Mađara

1971.g. izjasnilo se 35 448 Mađara

1981.g. izjasnilo se 25 439 Mađara

1991.g. izjasnilo se 22 000 Mađara

Danas ih je oko 16 500, što sigurno ne možemo pripisati samo asimilaciji, ali to je već neka druga priča o kojoj više drugom prilikom.

Na području stare Općine Pakrac (Gradovi Pakrac i Lipik) prema popisu stanovništva iz 1900. godine, najviše je Mađara bilo u naseljima Brekinska, Gaj, Pakrac, Toranj, Lipik, Badljevina i Klisa. U to doba na području cijele općine bilo je 2 825 Mađara, što je činilo oko 10% stanovništva.

Jedino naselje s apsolutnom mađarskom većinom bilo je Brekinska, u kojoj je živjelo 329 Mađara, ili u postocima 60,81% ukupnog stanovništva, zbog čega je u Brekinskoj bila i mađarska kalvinska crkva i škola.

popisna godina

bivša općina Pakrac apsol. broj

%

Brekinska

Gaj

aps. br.

Aps. br.

%

%

Pakrac

Toranj

Aps. br.

Aps. br.

%

Lipik %

Aps. br.

%

1900.

2825 9,88 329 60,81 328 37,49 292 10,57 257 36,82 232 23,89

1910.

2784 8,61 308 54,90 275 31,76 366 11,25 207 30,22 273 22,98

1953.

982 3,35 177 33,02 163 23,76

51

1,28

56

9,98

43

2,75

1961.

857 2,87 155 32,29 151 22,54

57

1,16

59

11,19

29

1,71

1971.

599 2,09

93 30,19 78

14,42

63

1,03

39

8,98

50

1,96

1981.

374 1,34

63 25,82 43

10,24

33

0,45

9

2,58

40

1,23

1991.

273 0,99

52 26,63 26

7,18

41

0,5

13

4,45

39

1,05

O Društvu Mađara Lipik Društvo Mađara Lipik zajedno s Mađarima Požeško-slavonske županije čini zajednicu Mađara koja ima i svog predstavnika u Županiji, a on je legalni i legitimni predstavnik izabran od birača mađarske nacionalne manjine. Na području naše županije postoje dva društva Mađara: ono u Lipiku i ono u Pakracu. Budući da u ovom Zborniku govorimo o lipičkim Mađarima, u nastavku će teksta biti riječ uglavnom o njima.

Društvo Mađara Lipik osnovano je 26. listopada 2005. u Lipiku. Društvo pripada krovnoj organizaciji – Savezu mađarskih udruga iz Belog Manastira (SMU). Jedan od članova predsjedništva SMU-a dolazi iz našeg Društva, a na razini Hrvatske jedan je član našeg Društva u Savjetu mađarske nacionalne manjine. Ipak, ni u Lipiku, a ni u Županiji nemamo Vijeće mađarske nacionalne manjine iako imamo preko 200 članova društva (samo na području Grada Lipika).

Problem je u tome što se članovi društva iz nelagode, straha ili nekog trećeg, meni nepoznatog 146

Dragutin Fezi

Mađari u pakračkom kraju

razloga, ne izjašnjavaju Mađarima i ne izlaze na izbore kao takvi. Izmjenom izbornog Zakona o dodatnom pravu glasa stvari se neznatno mijenjaju nabolje.

Od 2005. godine do danas puno je toga napravljeno, posebice kad je riječ o kulturi i narodnim običajima Mađara. U proteklih pet godina svake smo godine organizirali besplatni izlet u Mađarsku, a isto tako svake godine u listopadu organiziramo Kulturne dane Mađara s raznim sadržajima, poput nastupa mađarskih folklornih skupina, izložbe starih mađarskih jela, slastica, tradicijskih glazbala, starih napjeva i običaja. Na Kulturnim danima uvijek ugošćujemo poneku mađarsku skupinu pa je to izložba nošnji, instrumenata, glazbe i plesa. Kad nam financijski uvjeti to dopuštaju, organiziramo i tečaj mađarskog jezika. Naša folklorna skupina nastupa u drugim zajednicama Mađara, a nastupa i u matičnoj zemlji. Posjedujemo solidnu koreografiju mađarskih plesova. Ove godine nabavili smo i ženske nošnje s poznatim crvenim čizmama (piroš čizme).

Udruga ima prijateljski grad u Mađarskoj (Igal), koji ima toplice, po čemu je vrlo sličan Lipiku.

Za pomoć u realizaciji te suradnje zahvalni smo Gradu Lipiku. Osim ovih aktivnosti, naši članovi često su prisutni na većini manifestacija koje organiziraju druge udruge (ne samo mađarske) širom Lijepe naše. Aktivni smo na izborima za našeg predstavnika u županiji, a posebice smo aktivni na izborima na državnoj razini, gdje biramo našeg zastupnika u Hrvatski sabor.

I na kraju, da ne bi sve izgledalo ružičasto, pobrinulo se vrijeme. Naime, najveći problem je to što vrlo malo članova zna mađarski jezik. Svjesni smo toga da je asimilacija neminovna, ali organizirani u udruge pomažemo si i pokušavamo ju što više odgoditi.

Izvori:

Sabo Edita, dopredsjednica “Zajednice Mađara Daruvar” “Status Animarum” Župe Gaj Iskazi mještana, podatci koje sam osobno prikupio Podatci sa spomen-ploča u Gaju, Poljani, Goveđem Polju

Literatura:

.

Popis stanovništva, Državni zavod za statistiku Matične knjige Župe Gaj 1772.–1857., br.270–277 Činćak, Zoran, Rimokatoliča i Srpska pravoslavna crkva u Kraljevini Jugoslaviji str.75.–77.

Izvješća Požeške županije 1898.

Marković, Mirko, Slavonija, Zagreb 2002., str.533.–534. (zemljovidna karta) Popović, Štefanija, Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848. g., Zagreb, 1993.

147