prose

prose 25-46

Šahdo Bošnjak

Bosna i Hercegovina

Mokropoljske Magle

1. POGLAVLJE

–Hej, Sejfula! –Stani, Sejfula! Drž’, ne dajte mu tamo!... – Stani, bolan, Sejfula, da nam pričaš kako si ono prevrnuo udovicu Zlatu pa te darivala s deset madžarija!... “Prepriječite mu put!...” “Oborite ga!...” “Gurnite mu flašu u usta!...” “Drž’te ga!...” “Ne dajte mu da pobjegne!...” “Veeežiite gaaa!...” “Drž’tee gaaa!...” “Ne daaaj!...” Bježi Sejfula kao da ga progoni sto vukova, trči, a sve mu se čini da i ne staje na zemlju već da je okrilatio pa leti. Leti, pa ne osjeća ni kao kandže oštre bodlje ostruga, što mu kidaju živo meso s obraza kad naiđe na bogaze. Ne osjeća ni kamenove međaše. Ni busenove suhe zemlje. Ni jarke za odvođenje viška vode s oranica. Ma, ne osjeća ni svoje bose raskrvavljene, bolne noge. Sav se pretvorio u čulo sluha. I nekakvo bestežinsko klupko. Pa leti, leti, brže i od strelovitog jastrebovog leta kad se ustremi na žrtvu. No, nikako da umakne razularenoj rulji mokropoljskih besposličara i sprdadžija, koji kao da i nemaju drugog posla nego da se sprdaju i iživljavaju na ovakvom jednom nesretniku i fukari. –Drž’!... –Nee daaaj!... I Sejfula trči dalje. Kao ona navijena dječija igračka, štono je izmislili Švabe, pa se sad njome igraju begovska, aginska i gazdinska djeca. –Nee daaaj!... –Obooriii!... –Veeežiii!.. Čuje Sejfula na sve strane kako grmi i odjekuje, jače i od same grmljavine topova s mokropoljske tvrđave u vrijeme Ramazanskog ili Kurban-bajrama. U magnovenju se nekako uspio i pokajati što je ikako morao skretati u Hamzinu mehanu prije nego što ode Mujagi i uradi poslove. A svratio je nekako po inerciji jer se u mehani, pored mnoštva besposlenih mladića, uvijek nađe i poneki putnik namjernik ili pak neki ozbiljniji, stariji Mokropoljac, ili čak i neki pružni radnik, pošto je državna vlast u blizini Mokropolja napokon otpočela s gradnjom uskotračne pruge za eksploataciju drveta iz okolnih šuma. Oni bi se sažalili na Sejfulin jadan izgled, na njegove upale, ustakljene oči, na njegovu prljavopepeljastu kosu, na ispijene usne i drhtave ruke, ruke bolesnog alkoholičara, te bi mu poručili koji findžan rakije. Ili bi onako usputno, kao nehajno, odlomili od svoje meze koji okorak spečene, obajatile i kao balega crne pogače. Ugledniji gosti, kako ih je nazivao mehandžija, tad bi se povlačili, a Sejfulu bi pod svoje uzimala grupa već dobrano alkoholom zagrijanih mladića. Oni bi, poput lešinara, čekali da Sejfula prvo dobro ućeifi na račun nekog milostivog gosta, a zatim bi bacili mamac na koji se on dao lahko upecati –ponudili bi ga findžanom ljute šljive.

40

U početku rakijom i lijepim riječima namamili bi jadnika u svoju jazbinu, neki mračni mehanski budžak, gdje je obično sjedila oveća grupa besposličara, sve mladih, asija ljudi, begovskih, aginskih i gazdinskih sinova. Većina njih su propali srednjoškolci ili studenti koji su se zbog ljubavi prema mehani, kocki i bekrijanju zauvijek odvojili od obrazovnih ustanova i omeđili svoju životnu sudbinu zaparloženom mokropoljskom palankom. Njima bi se prišuljali i ostali mokropoljski dokoličari i skitnice, znajući da će im u tom raspusnom društvu biti zanimljivo i ugodno. I baš ovaj ludi Sejfula došao im je kao poručen. Sprva bi ga svi tapšali po ramenima, nutkali rakijom i mezom, dok se Sejfula ne bi okuražio i raspričao. A naučio je tako sigurno i tečno da priča, da kiti i veze, od kako je postao obavezan gost ili, bolje rečeno, obavezan inventar Hamzine mehane, da su mu riječi neupućenima izgledale kao najbezazlenija istina. Svašta je, jadnik, naučio u ovoj mehani, samo jedno nije: da se smije kao ostali gosti. Istina, kad se društvo smije, smije se i Sejfula, samo što je njegov smijeh do te mjere izvještačen i neuvjerljiv da prije liči na meketanje ožalošćene koze negoli na ljudski smijeh. – Me, he, he, he!... – razvlačio bi usta od uha do uha, i to je sve, i ništa se drugo na njemu nije smijalo kao kod ljudi koji se iskreno, od srca smiju. Naprotiv, baš tad bi mu se čelo nabralo, smračilo da su se obrve sastavljale, dok bi u očima bljesnule neke neuhvatljive iskre, svojstvene samo luđacima, izmiješane mržnje, bijesa i ironije, čineći ga još glupljim i komičnijim. A društvo bi ulazilo u onaj stupanj pijane razularenosti i raspojasanosti kad razum staje i kad se brišu sve granice obzira. Tad Sejfulina koža ne bi vrijedjela ni pet para. –Pij, Sejfula, bolan, majku ti! I Sejfula bi morao da pije iako u njemu prilijeva, zapravo izlijeva, i na usta i u nogavice. –Igraj, Sejfula, mečko ciganska! Momku uistinu ništa drugo i ne bi preostalo nego da po ko zna koji put zaigra svoju igru, igru života i smrti. Igrajući oponašao je nesretnu zvijer, medvjeda igrača, koliko god mu to njegova ograničena pamet dopuštala.Isturio bi ruke naprijed, kao medvjed prednje noge, i mlatio njima takosnažno da ti se čini kako će se evo sad iščašiti iz ramena. Istovremeno bi poskakivao s jedne noge na drugu, usukivao vrat da su mu sve žile nabrekle kao konopci, kreveljio glavu sad u jednu sad u drugu stranu, kao što to čini medvjed od boli izazvane zatezanjem halke u nosu. Pogled mu je bio ustakljen i izgubljen negdje u ćoškovima ispod stropa mehane. Štaviše je i mumlao, samo što su neartikulisani, tužni a otegnuti glasovi, što ih je ispuštao, djelovali stvarnije i bolnije negoli mumlanje ma kojeg cirkuskog medvjeda. Iz gotovo svakodnevnog iskustva s ovim kabadahijama znao je da mu sad život ovisi isključivo od sreće. Ali i od toga koliko će uspjeti da udovolji ćeifovima i niskim, moglo bi se reći, sadističkim strastima pijane

kafanske rulje. Napose mladim gospodičićima: begovskim, aginskim i gazdinskim sinovima. – Slabo je to, hak, Sejfula! ‘Aman zabušavaš noć... hak, noćaske! – javi se, štucajući i podrigujući, Ivica, mladić bledunjava, ispijena lica, upalih obraza i upalih, vodnjikavih očiju. Jedinjak gazde Stjepka Franića, razmaženjak i sada već bivši učenik trećeg razreda gimnazije. Jednom je kao slučajno navratio u Hamzinu mehanu, zasjeo s veselom bratijom i tu ostao, zauvijek; kao da je prikovan za stolicu. Uzalud je gazda Stjepko sve pokušavao kakobi momka ponovo privolio knjizi i kući. A kad je uvidio da mu to najposlije neće uspjeti, počeo je naglo da kopni i pobolijeva. Naposljetku je skrhan i ojađen legao na postelju, prepuštajući sve poslove slugama. Otad kao da zajedno s njim kopni i nestaje i njegovo veliko imanje. – Dašta da zabušava! Nema ništa, asli, bez julara i degeneka!... – s nekom slatkom zluradošću prihvati Velija Budžaklić, sin Atifage Budžaklića, kulaka i vojnog liferanta. Sijevao je od pijanstva zamagljenim i zakrvavljenim očima, škrgutao kao lopate velikim a kao grablje rijetkim zubima dok se, ustajući, obadvjema šakama oslanjao o klupu što je škripala, jedva izdržavajući njegovu prema godinama nesrazmjerno krupnu tjelesinu. Usput, onako pijan, zakači za nogu Ibre Soše, zaglavinja i svom silinom naleti na zid sklepan od grubih hrastovih dasaka. U prvi mah pomisli kako se nalazi negdje na livadi u pustoj i hladnoj noći, jer je svud oko sebe vidio samo bezbrojna jata zvijezda, dok se vrući znoj, od jela, pića, veselja i toplote, po čelu i leđima, odjednom preobrati u hladnu jezu. Dugo mu je trebalo da se snađe, pribere, pa čak i otrijezni. A kad poseže rukom preko čela da obriše znoj, te napipa ogromnu čvorugu i malu posjekotinu, iz koje je jedva primijetno izbijala krv, i pošto najzad ugleda družinu kako se šeretski smije njegovoj nezgodi, on se, razbješnjen kao pas kome su oteli kost, sjuri prema Sejfuli, psujući mu majku kopilansku; te ga svom žestinom raspali cipelom u stražnjicu da jadni momak zaglavinja i koliki je dug poletje ravno u krilo Mehmedalije Čvorka. –Hoja, Sejfula! Ne sij bostan! –Klizav teren, ha, momčino! – Ustani pa opet, delijo! – čuli su se glasovi iz svih grla. Vrludajući od pijanstva, boli i osvetničke mržnje, Velija je ipak nekako natrefio sporedni izlaz i nestao u mrkloj noći. Pratio ga je urnebesan smijeh njegovih drugova, koji su pretpostavljali po šta je Velija otišao. I da prava zabava tek predstoji. Samo, što je taj smijeh prije sličio smijehu pećinskih ljudi ili glasanju zvijeri negoli na ljudski smijeh. Društvo je uguralo Sejfulu u sredinu, tjeralo ga da pije rakiju naiskap i zagovaralo raznim pitanjima kako im se ne bi izmigoljio i umakao. Čim bi pokušao da bježi, potpetljali bi mu nogu, gurali ga jedni na druge i tako ponovo vraćali u sredinu. Jadnik je slutio kakvo mu se zlo sprema, kolutao unezvijereno očima i sa strahom u srcu očekivao otkuda će se pojaviti Velija. A on se zaista i pojavio. Zastao je koji časak na vratima, mrkliji od mrkle noći iz koje je dolazio. U lijevoj ruci bio mu je jular, a u desnoj kandžija. Na čelu, između dva oka, kao kod Indijki, isticala se

42

crvena tačka; zapravo je to bila kapljica zgrušane krvi. Ugledavši ga takvog, mehandžija Hamza odbrza u prostoriju za pripremanje kahva te zakračuna za sobom vrata. Kako ništa ne bi čuo a ni vidio. Priviknuvši oči na svjetlost, raširenih ruku i raskrečenih nogu Velija se polahko uputi prema Sejfuli. Glave malo iskošene udesno, zuba iskeženih, sličio je na gladnu zvijer puštanu iz kafeza dok se ustremljuje na svoju žrtvu. Ugledavši svog mučitelja, Sejfula instinktivno osjeti opasnost, diže obje ruke da se zaštiti i poče panično da uzmiče natraške, očajnički ispuštajući neartikulisane glasove: be, be, beee!..., a što bi se moglo protumačiti kao: ne, ne, neee!... I kao što niko ne vidje da se gladni vuk sažalio na tužno blejanje bespomoćnog janjeta, tako ni u očima Velijinog, mržnjom i bijesom, izobličenog lica nije bilo ni iskre milosti dok se primicao bespomoćnoj, uzdrhtaloj žrtvi. Bezizgledno bježeći natraške, žrtva natrapa na bešćutnu rulju od koje ga nekolicina ščepa za ruke i silno zavitla pravo u naručje čovjeku zvijeri. A on, vješt kroćenju pastuha, munjevito nabaci Sejfuli jular na glavu, potom mu jedan kraj ugura u usta, spretno napravi nekoliko čvorova i čvrsto pritegnu tako da se uže nesretniku, slično oštrici noža, duboko ureza u kožu. Oko šake lijeve ruke više puta omota slobodan kraj julara, a desnom rukom izmahnu: i šesteropleta kandžija poče zviždati, spuštajući se po Sejfulinom nesretnom tijelu. Mučenik je samo stenjao i ječao, a gomila oko njega igrala je, navijala, urlala kao u transu te tako samo podsticala Velijinu mržnju i bijes. Psujući žrtvi kopilansku majku, mučitelj je zamahivao sve jače, sve bješnje. A kad se šesterostruka zmija stade ovijati oko nesretnikove glave i lica i kad olovne kuglice na njenim krajevima počeše orati krvave brazde po njegovim dugo nebrijanim, upalim obrazima i čelu, rulja zanijemje. Iz Sejfulinih usta zajedno s bijelom pjenom pocurila je krv i kao crveno-bijele niti padala posvud po prljavom drvenom podu. Njegove oči, izbuljene i velike, kolutale su unezvijereno i tužno po drvenim licima, kao da bi da iskoče iz svojih duplji. Čuo se još samo neujednačen ritam njegovih bosih nogu, što su teturavo igrale svoju mučeničku igru. Uskoro ga i one izdadoše, kleknuše, i jadnik se prući nauznak po hrastovom podu. Kao da je nekom višom silom pokošen. Ležao je tako raširenih ruku i nogu, krkljajući zbog naviranja krvave pjene, koja je prijetila da ga uguši. Družina se šutke uputi prema izlazu. Jednog po jednog gutala je tamna zavjesa noći. Velija se sagnu, hladnokrvno razveza jular, vrhom cipele snažno ćušnu Sejfulu u rebra i pomisli: “Ovo ti je za Zuhru!” Zatim se okrenu i odbrza za družinom u noć. Lice mu je bila prekrila tanka patina osvetničkog samozadovoljstva.

MANJE POZNATE RIJEČI:

AGA –turski plemić; bogat i moćan čovjek. ASIJA –silan, ohol, naprasit čovjek. ASLI –sigurno, vjerovatno, zaista. BOGAZA – uzak prolaz; razgrađena ograda ili živica. BEG – turski plemić; ugledan, bogat čovjek. BUDŽAK – ćošak, kut, ćoše. BEKRIJANJE – pijančenje, opijanje.

DEGENEK –fizička kazna, udaranje. FUKARA –siromah, sirotinja. JARAK – kanal za odvođenje vode. JULAR –povodac, oglavak za konja od pletenog užeta ili kože. KURBAN-BAJRAM – jedan od dva najveća muslimanska praznika. KABADAHIJA –zamjenik dahije; nasilnik, siledžija. KULAK –vlasnik zemlje koja prelazi zakonom dozvoljen maksimum. MADŽARIJA – starinski novac. ME(J)HANA –ugostiteljski object; kafana. ME(J)HANDŽIJA – vlasnik me(j)hane. NEARTIKULISANE –neodređene, neuobličene. OSTRUGA –loza ili list kupine. PASTUH –neuškopljen konj za prijeplod. PATINA –zelenkasta hrđa na nekim metalima. RAMAZANSKI BAJRAM – jedan od dva najveća muslimansk praznika. SADIST –onaj koji uživa da muči druge. ŠVABE – narod iz Švapske. TRANS –ekstaza; zanos, ushićenje. UĆEIFITI – početi se osjećati ugodno, zadovoljno. ZAKRAČUNATI –zatvoriti kračunom. Mirosław Grudzień

Poland

Translated by Mirosław Grudzień & Anna Maria Stępień

Marina

At that time, Marek was a guardian of foreign student exchange groups on behalf of the university and the Association of Polish Students. He spoke with them alternately in Polish and Russian, and learned Ukrainian on the go. Marina was from Kiev. A pure-blooded Ukrainian woman after her great-greatgrandfathers, since generations. She had, as she claimed, Cossack ancestors from Zaporozhye. However, she was Russian, she thought in Russian, and she pronounced her name in Russian – Marina, not Maryna. She spoke Ukrainian sparingly and only when absolutely necessary to her friends. Like all of them, she tried to talk to Marek, not very much in Polish, adding Russian phrases from time to time.

She bore the name of the “Polish tsarina”, famous in Ruthenian legends, the wife of False Dmitry (Lzhe-Dmitry) who, after murdering him, was forced to leave Moscow, and joined a certain Cossack chieftain.

But THIS Marina was in no way associated with the adventurous “Polish tsarina”. She was reserved, modest, full of hidden, slightly oldfashioned charm. Beautiful, slender and delicate, black-haired. In the whole group, she was the only one from Kiev. She seemed to be isolated in the group of Lviv residents, she only hung out with a little Jewish girl with deer-like eyes - Roza Feltzman. When the time of departure was approaching, he and the students from Lviv were chatting over a Crimean wine with the perky name of “Chorny Polkovnik” (Black Colonel). He began giving them nicknames. The fawn, Slavic, wide-in-hip Oksana he called “Kamysh” – that is reed, rushes. Something swayed by the wind, that was how he thought about it. “That I can't stand on my own feet, look for support like ivy? Am I so shaky?” she asked, suddenly sad.

44

Marina was named byMarek in Russian: “Farforovaya Chashka”, a cup from porcelain. The Lviv girls brought with them such eastern drinking cups with a delicate and exotic blue pattern; such eastern green tea cups were fashionable in the Soviet Union at that time, they were made in Central Asian Uzbekistan, in the city of Samarkand, whose even the name itself carried an aftertaste of a legend. Before they returned to Lviv, they gave him a wooden, folk Hutzul spoon as a souvenir, and signed it. “With this spoon always drink kvass and remember us.” To this they added a recording of an old folk song that Marek liked to listen to:

Black eyes like blackthorn Black eyes like blackthorn When will we get married?

II

He thought he would never see Marina again. And yet he met her again, at the end of his studies, three years later, in Warsaw... at the National Library. He browsed there through the books for his master's thesis, through manuscripts from the 17th century. He lived in a dormitory of the University of Technology. She began her studies at the University of Warsaw and lived in a university dormitory. She spoke Polish well, but out of old habits, they switched to Russian at certain points. They made an appointment at the exit of Świętokrzyska street to Marszałkowska street. He was standing next to the appointed newsstand and, out of boredom, he read the shop signboards one by one. “Welcome,” he heard behind his back, “how are you doing, young man?” she asked a bit wryly and narrowed her eyes with a delicate smile. “Why do you have such a dark look? Worried aboutsomething?” “A little. I didn't find some important papers that I needed.” “Then lighten up. Let's think of something more interesting than your books and papers on this evening.” Marek invited her to the Ateneum Theater, to the performance of Giraudoux's “Electra”, with wonderful performances by famous Polish actors and actresses. She, in turn, invited him to the dormitory the next day and introduced him to her colleagues, Ukrainians from Dnieper Ukraine and Transdnieper. They sat them at the table, offering backfat and Ukrainian vodka. The topics of the conversation varied, about Lviv at one moment and about Kiev at another one. They spoke mainly Russian, but some of them spoke also quite good Polish. They did not hide their reluctance towards their compatriots from the vicinity of Lviv… from Halychyna, as they called this area. To Marek’s surprise, he realized that the Ukrainian nation is not even half as uniform as the Polish. “Drink, Marko, brother,” said Mykola. “And eat it, backfat is good. We have never vodka without backfat. You are an honest guy. We will never betray you. Live long and prosper!”

... “Give a Cossack your hand,” Marek interrupted him, citing a famous poem by Shevchenko, a Ukrainian national poet. “... and give a pure heart”... and again, with the name of Christ, we will rebuilt our paradise.” finished Dmytro, who had been seriously silent so far. Together with them he sang a cheerful song, “You Have Deceived Me”. Marina joined in eagerly. “I told you that on Tuesday I would kiss you forty times...”she accompanied with her clear and resonant voice, smiling. He wondered what throats they had there –three boys and one girl, quite randomly chosen ... and a beautiful choir came out. He asked them about it. “We have been Orthodox for centuries in central and eastern Ukraine. Instruments are not used in the church, only the human voice. And we sing a lot... then we are said to follow the angelic choirs in heaven. That is why the faithful participate more in the church service than in your country...Yes, and even simple people have been trained in singing ... for a thousand years, from Olga and Vladimir the Great.” They repaid him with the song Green Ukraine in Polish. In order to honour the hosts in a particular way, he initiated a song to the words of Shevchenko:

“The wide Dnieper roars and groans ...” They got up and sang while standing as if it were an anthem. The next day, when he walked Marina to the hostel, they were already waiting for them... they liked him, it seemed. They took advantage of refreshments, drank something and snacked, promising to return the favour. But it lasted much shorter this time, they excused themselves politely, said goodbye... already on the stairs Marek and Marina looked at each other with a relieved and knowing smile. With wheat vodka still buzzing in their heads, they went for a walk around the campus. They both staggered on their feet, at one point he hugged her waist lightly ... without any special thought, as if instinctively. She released herself stiffly. “I'm not used to it,” she uttered the sentence in Polish, like a lesson learned ... but softly and gently enough so that he did not feel offended. She seemed to be convinced that such confidential gestures towards girl friends are nothing out of the ordinary in the case of Polish young men.

Obediently, he withdrew his hyperactive hand. She asked him about Wlodek, who, during their previous stay, was the guardian of student groups, who had travelled with them to Krakow and Warsaw three years earlier during a trip included in the cultural and tourist program. At that time, Wlodek and Marina were constantly together. They appeared a good pair when you looked at them. He resembled a character from a famous Polish painting: a

46

lancer and a girl. Unfortunately, when you got to know Wlodek better, he was far from Polish lancers. Marek tried not to answer, but she insisted. Finally, impatient, perhaps under the influence of the alcohol he had drunk, he said: “Oh, Marina. You still talk about this Wlodek. And I ... I'm on a walk with a beautiful girl. I came such a long way to you ...” “Do not lie, you shutnick (joker),” she interrupted him. “You came to the library, to rummage in manuscripts from the seventeenth century...” “That's too, for sure. But I'd rather spend my time with you than with the manuscripts. Do you believe me?” he asked and looked into her eyes. “Well, quite...” she smiled. After a while, however, she became sad, sighed and began with melancholy: “Oh, Marek. You are a good boy. But what is Wlodek doing now?” He took a deep breath and said: “He's already graduated. He works for the secret police of our Polish People’s Republic. The Biezopasnost (Security Service), do you understand?” it was easier for him, in a way, totalk about it in her language, not his. It was all absolutely true, but anyway, somehow he felt shabby having said that. “Of course,” she said softly. After a moment she added glumly: “Biezopasnost ... but this is a dangerous job. Very dangerous.” “I think you like the boys from the Security Service?” he asked coldly, genuinely irritated. “No, why! The devils stand behinds this...and human harm, pain. But I feel sorry for Wlodek”. He fell silent, helpless. He walked her to the room. She looked into hiseyes and said softly: “Do not be angry. ...“No, no. I am not,” he replied gently. She opened the door and said in Russian: “Zakhodi (come in)”. He entered the corridor, convinced that they would say goodbye in a moment. She did approach, he took her intohis arms in a friendly manner just to kiss her cheeks... planning to leave soon.

She clung to him with her whole body. “Obnimi. Embrace me,” she whispered. “Embrace me.” He did what she asked for. She kept repeating softly, as if a refrain, allnight: “Embrace me ... embrace me with all your strength... close me in your embraces ...”

Polish version published in the bimonthly magazine LUBLIN 2014)