Taifas Literary Magazine, No. 9,March, 2021
Šahdo Bošnjak Bosna i Hercegovina
Mokropoljske Magle 1. POGLAVLJE
– Hej, Sejfula! – Stani, Sejfula! Drž’, ne dajte mu tamo!... – Stani, bolan, Sejfula, da nam pričaš kako si ono prevrnuo udovicu Zlatu pa te darivala s deset madžarija!... “Prepriječite mu put!...” “Oborite ga!...” “Gurnite mu flašu u usta!...” “Drž’te ga!...” “Ne dajte mu da pobjegne!...” “Veeežiite gaaa!...” “Drž’tee gaaa!...” “Ne daaaj!...” Bježi Sejfula kao da ga progoni sto vukova, trči, a sve mu se čini da i ne staje na zemlju već da je okrilatio pa leti. Leti, pa ne osjeća ni kao kandže oštre bodlje ostruga, što mu kidaju živo meso s obraza kad naiđe na bogaze. Ne osjeća ni kamenove međaše. Ni busenove suhe zemlje. Ni jarke za odvođenje viška vode s oranica. Ma, ne osjeća ni svoje bose raskrvavljene, bolne noge. Sav se pretvorio u čulo sluha. I nekakvo bestežinsko klupko. Pa leti, leti, brže i od strelovitog jastrebovog leta kad se ustremi na žrtvu. No, nikako da umakne razularenoj rulji mokropoljskih besposličara i sprdadžija, koji kao da i nemaju drugog posla nego da se sprdaju i iživljavaju na ovakvom jednom nesretniku i fukari. – Drž’!... – Nee daaaj!... year I, no. 9, 2021, March
I Sejfula trči dalje. Kao ona navijena dječija igračka, štono je izmislili Švabe, pa se sad njome igraju begovska, aginska i gazdinska djeca. – Nee daaaj!... – Obooriii!... – Veeežiii!.. Čuje Sejfula na sve strane kako grmi i odjekuje, jače i od same grmljavine topova s mokropoljske tvrđave u vrijeme Ramazanskog ili Kurban-bajrama. U magnovenju se nekako uspio i pokajati što je ikako morao skretati u Hamzinu mehanu prije nego što ode Mujagi i uradi poslove. A svratio je nekako po inerciji jer se u mehani, pored mnoštva besposlenih mladića, uvijek nađe i poneki putnik namjernik ili pak neki ozbiljniji, stariji Mokropoljac, ili čak i neki pružni radnik, pošto je državna vlast u blizini Mokropolja napokon otpočela s gradnjom uskotračne pruge za eksploataciju drveta iz okolnih šuma. Oni bi se sažalili na Sejfulin jadan izgled, na njegove upale, ustakljene oči, na njegovu prljavopepeljastu kosu, na ispijene usne i drhtave ruke, ruke bolesnog alkoholičara, te bi mu poručili koji findžan rakije. Ili bi onako usputno, kao nehajno, odlomili od svoje meze koji okorak spečene, obajatile i kao balega crne pogače. Ugledniji gosti, kako ih je nazivao mehandžija, tad bi se povlačili, a Sejfulu bi pod svoje uzimala grupa već dobrano alkoholom zagrijanih mladića. Oni bi, poput lešinara, čekali da Sejfula prvo dobro ućeifi na račun nekog milostivog gosta, a zatim bi bacili mamac na koji se on dao lahko upecati – ponudili bi ga findžanom ljute šljive.
39
prose 25-46
ISSN 2458-0198 – ISSN-L 2458-0198
