Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
ARHITEKTURA I MOĆ DIKTATURA (1930-1945) Utemeljenje diktatorskih režima u brojnim zemljama između dva rata jedan je od posebnih fenomena 20.stoljeća. U svom preziru za ljudska bića, i spremnošću da unište veliki broj njih, ovi režimi su se razlikovali samo po jednoj stvari, jesi li bili ljevice ili desnice političkog spektra. Zašto je ova politička polarizacija mogla preuzeti vlast u samo nekoliko godina u mnogim zemljama, mnogo je razloga. Iako je istina da potpunu odgovornost ne možemo staviti jedino pred vrata napete ekonomske situacije, prisutne u godinama između ratova i poslije krize 1929.godine, koju su pratili nezaposlenost i nedostatak stambenih objekata, ipak to su bila plodna tla na kojima je ekstremizam mogao procvjetati. Korijeni su već bili tu, u nacionalizmu 19.stoljeća. Većina zemalja bile su monarhije prije Prvog Svjetskog rata, tako da je tamo postojao nedostatak demokratske tradicije što je odgovaralo uspostavljanju diktatorskog sistema. U svijetu u kojem su moralna načela bila uzdrmana, mnogi pojedinci su doživjeli političku slobodu kao preveliki teret. Zbog svog nepromišljenog vjerovanja u vlast, valu radikalizacije i desnice i ljevice, nije se protivilo ni jako dovoljno rano. Prijeteći napredak prema diktaturi je počeo. Snovi o novom čovječanstvu koji su pretili Oktobarsku revoluciju 1917.godine u Rusiji su isparili. Na njihovo mjesto došao je komunistički režim terora pod vodstvom Josefa Staljina, koji je sistematski likvidirao sve protivnike i opstao do svoje smrti 1953. Prvi fašistički režim u Evropi došao je na vlast 1922.godine sa Mussolinijem u Italiji. U Španiji, poslije ekstremno krvavog građanskog rata, general Franco je konačno oteo vlast republikancima. U ratu ga je podupirala njemačka legija Kondor, koja je bila odgovorna za uništenje Guernice.
Pablo Picasso (1937), ulje na platnu, 349 cm × 776 cm, Museo Reina Sofia, Madrid, Spain
Poznatu sliku Guernica, naslikao je Pablo Picasso 1937.godine kao odgovor na patnju civilnog stanovništva ovog uništenog sela. U Njemačkoj diktatorski režim nacionalnih socijalista bio je utemeljen 1933.godine pod vodstvom Adolfa Hitlera. Progon Židova, političkih disidenata i intelektualaca, te ostalih manjina počeo je odmah. Mnogi od vodećih arhitekata Weimar ere prognani su. 1930-te u Njemačkoj ostavili su dug trag tiranije i uskraćivanja ljudskih prava, koji su počeli sa povećanjem moći nacista i što se nastavljalo kroz paljenje knjiga, noć kad su pretučeni Židovi i njihovi izlozi razbijeni, vodili su početku Drugog Svjetskog rata. Na kraju ove duge dekade (1945) bilo je milioni mrtvih i val uništenja je prošao preko Središnje i Istočne Evrope.
79
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Memorijalna arhitektura 1920. i 1930. nisu bile samo vrijeme novog traženja modernog društva, one su takođe činile epohu u kojem se stanovništvo još uvijek oporavljalo od šoka stradanja u Prvom Svjetskom ratu. Svi ljudi sa obje strane, koji su izgubili rodbinu ili prijatelje u sukobu morali su živjeti sa svojom tugom U nacionalnom smislu, sve zaraćene strane osjećale su potrebu za pamćenjem i komemoracijom. Još jednom pojavila se era herojskih spomenika, kao nacionalnih svetišta, koji su odigrali važnu ulogu u arhitekturi 19. vijeka. To je bila bizarna kombinacija: spomen na žrtve prvog modernog rata, izražena kroz sredstva građenja 19.stoljeća, u arhitektonskoj formi sadašnjosti. Kao rezultat toga nastalo je bezbroj ratnih obilježja, u gotovo svakom selu Zapadne Evrope poslije 1918. Posebna važnost se pridavala spomenicima palih boraca izgrađena na ratištima. Jedan od najvećih i najimpresivnijih ovakvih spomenika je onaj koji je sagradio Edwin Lutyens na Thipvalu, blizu Amniensa u Francuskoj, koji je posvećen oko 73 357 britanskih vojnika koji su poginuli u bici na Sommi i čija tijela nikad nisu bila identifikovana. Lutyensov spomenik se sastoji od slavoluka koji se diže u pragovima poput piramide, kojim dominira kontrast boja, između svijetlih dijelova u pješčaniku i crvenih od cigle. Kroz povezivanje historijskog značaja motiva u arhitekturi- slavoluk (pobjeda) i piramide (smrt), Lutyens je stvorio sintezu koja je puna zanimljivih napetosti i univerzalno razumljiva. Preizražajni formalni stil spomenika ne ostavlja sumnju u njegovo značenje: pobjeda opravdava mrtve.
Edwin Lutyens. Memorial. Thiepval (u blizini Amiensa). 1928-32 i Max Edrei & F. Hardy. groblje Douaumont 1923. i 1932. (u blizini Verdena)
Lutyensov formalni jezik spomenika, daje zanimljivu uporedbu sa mrtvačnicom sagrađenoj između 1923. i 1932. na Douaumont blizu Verduna, jednog od mjesta na kojem su se desio najveći broj bitaka, koji su napravili arhitekti lkon Azema, Max Edrei i F. Hardy. Spomenik sadrži kosti 10 000 francuskih vojnika poginulih na Verdunu. Zgrada je duga, oblih uglova, ali u sredini ima strukturu sličnu crkvenom tornju, koji kao svjetionik u noći osvjetljava bojno polje. U Njemačkoj nacionalni spomenici nisu bili na zapadnom frontu (gdje je njemačka imala velike gubitke), već na istočnom- gdje je rat protiv Rusije dobiven. Tannenberg nacionalni spomenik, koji su dizajnirali Walter and Johannes Kruger, bio je posvećen 1927. Ortogonalna zgrada nalik na utvrdu, kojom su dominirali osam tornjeva neprijateljskog izgleda, u plavo-crvenoj cigli, povezanih ugodnim i modernim ustakljenim pristupom. Tannenberg je bio mjesto koje je služilo mnogim namjenama, ali sveprisutni kult smrti bio je u središtu. Ispod visokog i monumentalnog krsta od bronze bili su grobovi 20 nepoznatih vojnika ubijenih u bici na Tannenbergu u avgustu 1914.godine ma koliko ova tri spomenika ratnim stradnjima bila različita jedan od drugog u formalnom smislu., bili su jako povezani svojom svrhom. Svi su bili mjesta od nacionalnog značaja,
80
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
posvećeni ratu i mrtvima, ali iznad svega slavili su smrt u bici i tako do stvaranja nacionalnih i državnih mitova. Arhitektura njemačkih nacionalnih spomenika u istočnoj Pruskoj neodoljivo je podsjećala na srednjovjekovne utvrde. Njegovi tornjevi i staze za šetanje stvarale su od mjesta brojne manje pojedinačne spomenike. Osim funkcije spomenika za pale, Tannenberg utjelovljuje novi koncept spomenika. U tornjevima su bili hosteli za mlade za djevojke i mladiće, a pozadi je bilo sportsko dvorište. Po Hitlerovoj naredbi, 1935. zgrada je promijenjena u grobnicu za predsjednika Hindenburga. Visoki krst iz centraje bio premješten da bi se unutrašnje dvorište asfaltiralo i bilo pretvoreno u zemljište za parade i masovna okupljanja. Hosteli za mlade i sportsko područje je bilo uklonjeno. Dadatna kvaliteta spomenika je potvrđena kompleksom u okruženju. Poslije 1945. memorijal je bio rastavljen u fazama. U Munchenu, poznatom kao »Glavni grad (nacističkog) pokreta«,podignut je cijeli kompleks sa građevinama za nacističku stranku poredanim uokolo Konigsplatz-a. Spomenik je podignut onima koji su umrli u Hitlerovom puču. Centralni objekti na trgu bili su dva temla »Ehrentempel« (Hram časti) podignuti 1935.godine.
Walter and Johannes Kruger, Tannenberg national monument 1926, i Paul Ludwig Troost. »Ehrentempel« (Hramu časti) na Konigsplatzu, Munchen, 1935.
U susret tradiciji Na početku 1930- ih moderna arhitektura je bila radikalno podijeljena. Dok su u gradovima uvođeni mnogi važni projekti- šeme javnog stanovanja, privatnih kuća, škola, gradskih vijećnica i fabrika, pokrivajući tako čitav spektar Neues Bauena od ekspresionizma do nove stvarnosti, oduvijek je postojala grupa klijenata i arhitekata koji- kao i kod ratnih spomenika- držali odlučno tradicionalnih oblika. Dok je u Sjedinjenim Državama na početku 1930. modernizam počeo da ima jak uticaj na gradnju nebodera, u Evropi je bio napadnut od strane politike. U sovjetskom Savezu pod Staljinom konstruktivisti su izgubili uticaj. U Njemačkoj gdje je na kraju 1920. godina projekti kao što su nekretnine Stuttgarter Weissenhof već bile predviđene da zabljesnu, što su i učinile, sve više kritičara je prekidalo salve pohvala. Neues bauen kažnjena kao „boljševička arhitektura uvezena iz SSSR“-a bez razmatranja činjenice da je samo nekoliko arhitekata modernizma zaista podupiralo komunističku ideologiju. Uz takve političke polemike, koje su pripadale socijalističkoj polarizaciji tog vremena, tu su bile i stručne kritike. Ravni krovovi Neues bauena bili su upoređeni sa- da lako padaju i da nisu vodootporni- tradicionalnim kosim ili sedlastim krovovima; krečenje koje preferiraju moderni arhitekti se ljuštilo i njihovi čelični prozori su zahrđali, gdje oni originalni, drveni nisu. Grešaka moderne arhitekture, zaista je bilo, ali ono što je stvarno uništilo bila je svjetska ekonomska kriza. Još jedan fenomen je uobličen, pod uticajem kako političkih elemenata tako i ekonomskih ograničenja, brojni njemački arhitekti i drugdje okrenuli su se, oko 1930-ih, jačem, više monumentalnom jeziku oblika,
81
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
sa drugačijim rasporedom soba i novih dimenzija. Umjesto prijateljske bijele, žbukane unutrašnjosti ili nepokrivenog cementa, odjednomfasade su bile pokrivene pješčanikom, obično granitom i vapnencom. To je mogla biti i zgrada moderne strukture i ipod uobličena, ali kamena fasada povezuje zgradu sa tradicionalnim vrijednostima, i time sa stabilnosti i sigurnosti. Početak gigantizma Jedan od projekata koji stoji na granici između modernizma i povratka konzervativnim ambicijama u Njemačkoj, bio je konkurs za proširenje Reichsbank u Berlinu, 1932., koji je objavljen u noći kada su nacisti dobili moć. Nisu se prijavili samo tradicionalni arhitekti, bilo je tu i bitnih predstavnika modernizma kao što su Ludwig Mies van der Rohe, Heinrich Tessenow i Hans Poelzig. Ali i u njohovim prijavam može se pratiti sklonost ka monumentalizmu. Zgrada koja je napokon podignuta, dizajnirana po Hitlerovoj želji, od kućnog arhitekte banke Heinrich Wolffa, možemo smatrati prvom nacističkom zgradom. U stvari to je samo umjereno monumentalna zgrada, karakteristična i s vana i unutra po smjelosti koncepcije i funkcionalne kvalitete. Dekor je bio relativno oskudan, tako da nije bilo prekomjerene ornamentacije nacističkim amblemima. Jako različit od ovoga bio je slučaj sa novim Reichskanzlei (kancelarijom).
Albert Speer, Nova zgrada kancelara Berlin, 1936-39 (gore lijevo) pogled sa Vossstrasse, (gore desno) Mermerna galerija, (dole lijevo) glavni ulaz, (dole desno) ured kancelara Sa dužinom 422 m Nova Kancelarija je inagurisana u januaru 1939.godine dajući osjećaj arhitektonske magastrukture koju je Albert Speer planirao za gradnju u Berlinu pod Hitlerovom vlašću. Svim elemntima se nastojao pojačati utisak veličine. Samo na vrtnoj strani, koja nije bila otvorena za javnost, i iznad i u unutrašnjosti Nova Kancelarija je pokazivala uznemiravajuće lice nacističke službene arhitekture. Sa ekstravagantnim mramornim mozaicima i tapiserijama ogromne dvorane su dokumentovale Hitlerov put ka još većom moći. Kancelarija, već oštećena ratom, srušena je 1949.godine.
82
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Prestižna nova zgrada okrenuta prema Wilhelmstrasse u sredini stare berlinske četvrti. Grandiozna dvorana duga preko 50 m, vodila je do glavnog ulaza, kojeg je krasio trijem sa 4 ogromna toskanska stuba. Ali nisu bili samo impresivni veličina zgrade i stubova, posjetilac je takođe trebao biti impresioniran sa dvije brončane skulpture: Arna Brekera, sa strane na ulazu. Figure dva naga muškarca koja su u jednoj ruci držali baklju, a u drugoj mač, simbolizirajući stranku i vojsku. Skulpture, povezane sa arhitekturom zgrade, predstavljale su vlastitu sliku nacionalsocijalizma: nacističke stranke i njene razne podorganizacije i vojska, bili su najvažniji stubovi nacističkog režima u Njemačkoj, sve do uključujući i trenutak Hitlerove objave Drugog Svjetskog rata. Slike i mozaici, vrijedni oprema u u drvetu i kamenu, sve zastrašujuće veličine- sve skombinovano da bi predstavile posjetitelju nedvosmislenu sliku bezgranične ambicije za moći nacionalsocijalista i njhovog vođe Adolfa Hitlera. Ali nova Kancelarija, zgrada koja je bila namijenjena da skuži Hitleru u „milenijskom Reichu“ , nije bila dugog vijeka; ono što je ostalo od nje nakon bombardovanjau drugom Svjetskom ratu, silom su sklonili ruski pobjednici. Skupocjeni mramor Kancelarije, gdje je Hitler počinio samoubistvo u podrumu 1945. koristili su pobjednici za svoje spomenike. Monumentalne zgrade Alberta Speera i reakcionarne politike nacionalsocijalista, kako bilo, predstavljale su samo jednu stranu slike. S druge strane, tu je bilo temeljnih modernih aspekata carstva arhitekture, npr. u Luftwaffe zgradama. Njih je dizajnirao uglavnom Ernst Sagebiel, koji je prije bio zaposlen u uredu Ericha Mendelshona. Sagbielova centralna zgrada na berlinskom aerodromu Templehof, koja ujedinjuje modernu konstrukciju sa osjećajem raskoši, ostaje jedna od najvećih evropskih zgrada. Isti princip se može vidjeti na zgradama njemačkog KdF-a ('Kraft durch Freude"- „snaga kroz radost“) auto Volkswagen. Poslije 1945. doživio je veliki uspjeh sa VW Bubom. Južnoj fasadi zgrada fabrike, koja je malo manje duga od 1,3 km, i podsjetnik je na gradski zid, dat je ne samo moderan, već zapanjujuće moderan izgled postignut karakterističnim tornjevima sa stepeništem, koji su stajali izvan linije zgrade.
Ernst Sagebiel, Luftwaffe zgrade i zgrada Templehof aerodroma, Berlin
Za razliku od toga, nalazi se stambena arhitektura grada KdF-a (Stadt des KdF-Wagens), koji se danas zove Wolfsburg. Zgrade tu, koje je planirao Speerov štićenik Peter Koller, bili su u stilu zaštite naslijeđa, koji je bio veoma raširen na prelasku stoljeća, sa kosim krovovima, drvenim verandama i kliznim prozorima. Wolsburg je dobra ilustracija različitih nacionalsocijalističkih ciljeva. Takođe, ilustrira neprekinut uspjeh u arhitekata nacionalsocijalističkog sistema u Zapadnoj Njemačkoj poslije 1945.godine: Peter Koller je ponovo bio zadužen za planiranje gradova.
83
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Najmračniju, genocidnu stranu, njemačke nacističke izgradnje predstavlja serija koncentracionih logora koji su imali za cilj istrebljenje neprijatelja sistema, posebno Židova. Desetine miliona ljudi je mučeno pa ubijeno u ovim logorima različitim metodama. a posebno u gasnim komorama. Auschwitz (tri velika logora plus 45 satelitskih logora), u okupiranoj Poljskoj predstavlja najveći sistem i najočitiji primjer ovih zločina u kojem su značajni ulogu imali i njemački arhitekti - nacisti. Godine 1947, Poljska je osnovala muzej na mjestu Auschwitz I i II, koji godišnje posjećuje preko700, 000 posjetitelja.
Auschwitz I, plan logora 1940., i glavni ulaz u logor Auschwitz-Birkenau
Kult i zavođenje Nigdje mehanizmi režima nisu jasniji do u spomenicima i mjestima posvećenim nacističkom kultu. Kakav efekat impresivna arhitektonska pozadina jednog polureligioznog kulta može imati u zavođenju masa, jasno je evidentno na ovim mjestima. Postavka Alberta Speera za Nuremberg reli ili uređenje Paula Ludwiga Troosta za Konigsplaz u Minhenu bila su takva mjesta, u njihova osnovna svrha je bila da omoguće prikladno mjesto za masovna okupljanja.
Albert Speer. Glovni podij lokocije skupa Nacističke stranke u Nurnberg-u, 1935.-1936. (desno) Paul Ludwig Troost Haus der Deutschen Kunst (Kuća njemačke umjetnosti), Munchen, 1937.
84
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Popločavanje kamenom, bočne zgrade u granitu, osni smjer instalacija pod Fuhrerom: ovo je bilo stalno ponavljanje postavljanja nacističkih rituala, koji su provođeni vojničkom preciznošću. Ovo je bilo upotpunjeno impresivnim tetralnim efektima: kao što je Speerova „katedrala svjetlosti“ čije građanje je izazvano da bi spriječio da se protuavionski reflektori ne mogu pojaviti iznad naselja. Kuliminacija nacionalsocijalističke arhitekture bez sumnje bi bila transformacija Berlina u novi glavni grad pod imenom „Germania“. Ali gigantski planovi koje su Hitler i Speer napravili i koji su bili spremni za realizaciju, bili su zatečeni padom Njemačke i nisu odmakli dalje od prve faze.
Albert Speer, Katedrala svijetlosti
Albert Speer, Transformacija Berlina u novi glavni grad pod imenom „Germania“ (lijevo-glavna maketa); (desno) Dvorana naroda za 180.000 posjetitelja visine kupole 210 metara – gledano kroz masivni trijumfalni luk visine 120 metara
Speer je planirao monumentalnu, nalik na spomenik aksisu sjever- jug, dužinom linija koje je on dizajnirao za nacističke rituale, čija bi ishodišna točka bila „velika sala“. Njegova tehnološki inovativna kupola, mnogo veća od one Svetog Petra u Rimu, trebala je imati klasičan izgled. Strop je trebao biti 250 m u dijametru, i bilo bi mjesta za 100 000 ljudi unutar ogromne dvorane. Osim „velike dvorane“ starog njemačkog Reichstaga, koji je bio uništen u požaru 1933.godine ličio bi na malu relikviju prošloga vremena. Dio plana za Germaniu uključivalo je konfiskaciju jevrejske imovine u Berlinu, koji su bili deportovani u koncentracione logore smrti. Ali samo mali dio historijske građe od onoga što Speer detaljno planirao sa svojim osobljem je uništen. Za ostalo se pobrinuo rat koji je gotovo potpuno uništio Berlin.
85
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Pariška međunarodna izložba 1937.godine bila je zadnji put između dva svijetska rata da su se politički sistemi i njihove arhitekture sastale. Zgrade planirane za izložbu bile su u osnovi bazirane na modernističkoj tradiciji 1920-ih kao što je bio Španski paviljon, Josepa Serta, sa svojom jasnom mrežnom konstrukcijom.međutim, klasicizam pojednostavljenih međunarodnih karakteristika 1930-ih je bio vodeći stil. Sa svojim monumentalnim jezikom oblika i kolosalnim stubovima, Palais de Chaillot i Palais de Tokyo, koja se nalazila u blizini, sagrađene 1937.godine na desnoj obali rijeke Sene, napravili su značajnu pozadinu za izložbu.
Ali arhitektura njemačkog i sovjetskog paviljona pokazivala su sudar dvaju svjetskih moćnih sistema. U vješto smišljenom mise-en- scene, dvije zgrade su bile smještene jedna preko puta druge kao dramatična oznaka pariške izložbe. Međunarodna izložba u Parizu 1937.godine Njemači paviljon (lijevo) nasuprot paviljona Sovjetskog saveza
Albert Speer, Njemači paviljon (dole lijevo) Paviljon je oblikavao most iznad podzemne željeznice te je predstavljao razrađenu čeličnu konstrukciju pajačanu pločoma od neobrađenog kamena. Posjetitelje je na ulazu dočekivala grupa skulptura koju je napravio Josef Thorok. Kroz toranj, kaji je imao crkveni korakter, ulazilo se u središnju izložbenu prostoriju bez prozora, 20m široku, 15m visoku i 140 m dugu. Pretjeranim dimenzijamo dodato je 12 visečih kandelabra od kojih je svaki bio visok 7m. Boris lofan, Sovietski paviljon (dole) Dvije monumentalne brončane skulpture Vere Moukhine (industrijalac i radnica na zajedničkoj farmi), čini se da skoro bestežinski lebde prema blistavoj socijalističkoj budućnosti. Srp i čekić pobjednički se uzdižu iznad njih, moćna dinamička grupa je podignuta da služi Staljinovom režimu.
86
Amir Pašić: Historija arhitekture Arhitektura poslije 1850.godine (5)
Sovjetski paviljon bio je gotovo aerodinamičnog izgleda, rad arhitekte Boris Iofan-a. Ali skulptura Vere Moukhine koja je okrunila bila je dramatični vrhunac. Težeći naprijed izazivačkim korakom dvije simbolične figure - industrijski radnik i žena sa farme- zamahuju obilježjima sovjetske svijesti- srpom i čekićem. Ove figure- u stilu postera, sa uopštenom ideološkom porukom, bili su u potpunosti u liniji sa pedagoškim konceptima dominantnog stila u umjetnosti: socijalističkog realizma. Ovo je u potpunosti potisnulo intelektualne zahtjeve u umjetnosti ruski konstruktivizam, iako ovaj zadnji, mora se priznati, dozvolio da se njihov rad zloupotrijebi u propagndne svrhe odmah poslije Oktobarske revolucije. Stojeći nasuprot Iofanove relativno dinamičke konstrukcije, bio je nesumnjivo statičan toranj, koji je dizajnirao Albert Speer, koji je arhitektonski kritičar Paul Westheim ironično opisao kao kartonsku kutiju na stubovima. Kao i u sovjetskom paviljonu, uljepšavanje skulpturama odigralo je važnu ideološku ulogu, u ovom slučaju sa nacionalnim simbolom, orlom Trećeg Reicha koji je držao svastiku u kandžama. Iako službeni paviljon za parišku izložbu ne bi trebao dovesti do generalizacije gradnje pod Trećim Rajhom, unatoč strogim granicama unutar kojih se moralo raditi, mora se shvati izuzetno veliki uticaj Speera i njegovih zgrada, koje se mogu smatrati sinonimom nacionalsocijalističke arhitekture. Ali treba imati na umu da je postojala je hijerarhija građevinskih zadataka između 1933-1945.godine od lukuznih zgrada do fabrika, ili koncentracionih logora. Situacija u Italiji bila je nešto drugačija. Avantgardna moderna umjetnost mogla se tamo razviti i ranije, uprkos fašističkom režimu. Ali i ovdje bila je gurnuta u stranu 1930.godine sa opštim proširenjem Klasicizma. Dobar promjer klasicizma, baziranog na rimskim modelima, su zgrade Rimskog Univerziteta, koje je 1932.godine počeo graditi Marcello Piacentini, koji je bio na Mussolinijevoj strani kao građevinski savjetnik od 1922.godine. Piacentinijeve rektoralne zgrade mogu se uzeti kao italijanski pristup arhitektonske vizije koju su razvili Mussolinijevi saveznici sjeverno od Alpa. Njegove mramorom pokrivene zgrade, iz 1935.godine upečatiljive su po monumentalnim stubovima trijema, koji se nalaze cijelom dužinom zgrade. Uzmemo li je kao cjelinu, zgrada prikazuje odlike tog tipa klasicizma, svedenog na osnovne steremetričke oblike koje je Heinrich Tessenow upotrijebio za Festspielhaus u Hellerau na prelasku stoljeća, u blizini Drezdena, i koji je uskoro upotrijebljen u Francuskoj u Pallais de Chaillot.
Jacques Carlu, Louis Boileau, and Leon Azema, Palais de Chaillot exhibition, Pavilion za Međunarodnu izložbu, Paris. 1937 Dva 195 m duga, lagano zakrivljena krila, Palais de Chaillot, sada smješta nekoliko muzeja, kulminira u dvije simetrične zgrade sa tornjevima na vrhu, između kojih je kao i ispred kojih je popločani trg. Napravljen 1936.godine kao glavni zadatak za izložbu, Palača sa svojim položajem na maloj uzvisini, pruža pogled na Champs de Mars. Sa svojim monumentalnim redovima stubova, i izdašnom dekoracijom mozaika, kompleks je primjer međunarodnog Neoklasicizma, 1930-ih koji je bio pod uticajem Art Decoa.
87