Goran Ferčec: Fragmenti

Goran Ferčec: O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća (odabrani ulomci) 1973. Tko iz kuć e izlazi, a da u kuć u ponovno ne uđe? Tko iz dvoriš ta ide, a da se u dvoriš te viš e ne vrati? Tko iz sela odlazi, a da u selo viš e ne dođe?

Starija kć i. U sebi ponavlja tihu zagonetku. Usne joj se mič u kao da moli.

Nikada se nije molila. Korač a prema kapiji. Automobil je č eka pred kuć om.

Tri glave za njom se naginju, a š est oč iju plač e. Prate je u stopu. Govore, idi.

Misle, ostani. Mislima je vuku nazad, riječ ima je guraju naprijed. Dvoriš te je roš avo od suš e, mogla bi se spotaknuti. Pet koraka udaljena, još im je nadohvat. Stoji u mjestu iako broji korake. Do automobila parkiranog na makadamu nikako da stigne. Iz dvoriš ta nikako da izađe. Ako ne dovede u odnos kretanje i prostor, vlastite ž elje i roditeljsko oč ekivanje, sunce ć e rastopiti i makadam i automobil i sve zamiš ljene slike buduć nosti prema kojoj je krenula. * 1975. …Č ini joj se da ga poznaje već tisuć u godina, a da najmanje petsto traje međusobno iscrpljivanje. Pogledom krene traž iti neki znak koji upuć uje da bi sve ovo moglo uskoro završ iti. Prazne boce. Ispraž njene kutije cigareta. Razmazana š minka na masnim licima. Koš ulje izvuč ene iz pojasa. Tijela nagnuta ustranu. Zaspale ptice. Š licevi napeti poluerekcijama.

Vlasnik gramofona glave podboč ene rukom, zagledan u toč ku na kojoj igla dotič e ploč u. Onaj č iji bi je dolazak spriječ io da donese pogreš nu odluku, nije se pojavio i neć e se viš e pojaviti. Jedna je prilika izgubljena i na njezino je mjesto stupila nova, manje uzbudljiva i krajnje predvidiva. Ne pronađe znak koji bi upuć ivao da ova noć i njezine posljedice imaju kraj. Sadrž aj i karakter ove noć i pripadaju buduć nosti. Ako se dobro zagleda, vidjet ć e je, vidjet ć e buduć nost kojoj je nemoguć e umać i. Vidjet ć e kako odlaze sa zabave i sjedaju u automobil, ona pothlađena, on ponosan, i voze se prema gradu ne progovarajuć i ni riječ i. Vidjet ć e kraj proljeć a i poč etak ljeta, i zaruke u ž ivč enjakovoj kuć i. Vidjet ć e svoj pristanak da bude posluš na.

Vidjet ć e svoje odustajanje od toga da se suprotstavi. Vidjet ć e sebe kako č eka da netko drugi odluč i umjesto nje. Vidjet ć e svoju tihu prepuš tenost koja se polako pretvara u melankoliju koju ć e nositi poput boje kož e. * 1978. Do siječ nja, do poč etka godine, do prvog snijega, do prvih minusa, do pravoslavnog Bož ić a, sve rane vidljive prostim okom zarasle su. Radnice s kojima dijeli smjenu umjesto nje diž u gajbe piva i vode, vuku vreć e stoč ne hrane i prebacuju korpe kruha. Mogu sama, govori ona. Pusti nama, govore

one. Š tite je od krive procjene š to tijelo s ož iljkom mož e, a š to ne. Ti imaš rez, kaž e blagajnica, kao da joj je tijelo bilo prepolovljeno pa opet sastavljeno. Ona kaž e, to je samo rez, a svaki rez zaraste. Jedna radnica kaž e, nekad zaraste, a nekad ne zaraste. Druga radnica kaž e, pokaž i nam ož iljak. Ostale radnice pridruž e svoju znatiž elju, natjeraju je u kuhinju, okruž e poput jata gusaka i zatraž e da otkopč a suknju, izvuč e zimsku potkoš ulju, podigne steznik i spusti rub gać ica. Radnice gledaju, pipaju i opetovano pitaju boli li. Je l’ te boli, pita nerodilja koja pipa. Ona kaž e, zaraslo je, ne boli, mogu sve sama. Jedna radnica kaž e, to nije samo vanjski rez, to je i unutraš nji rez, a unutra sve sporije zarasta. * 1981. …Ona kaž e, u martu završ avam s porodiljnim, ako krenem na posao, nemamo kome ostaviti djecu. On sjedne laktova uprtih u stol i kaž e, sutra rano, pitat ć u staru da nam č uva djecu dok smo na poslu, kod njih je toplo, ima kruha i mlijeka, ima braš na i jaja. Ona kaž e, tvoja stara hrani i poji krave, svinje, kokoš i i zeč eve, muze krave i kiseli mlijeko, kaž e da neć e još hraniti i djecu. On kaž e, pusti ti staru, ustane od stola i upali televizor.

Izvana dopre glas stare Racove, koja doziva kokoš i. Kokoš i su oprezne jer znaju da je zov na klanje jednak zovu na hranjenje. Ona pogleda kroz prozor, a zatim stane pred televizor s namjerom da mu omete gledanje i kaž e, stara ti je vani, sad je pitaj. Ujutro, kaž e on i nastavi gledati u ekran kao da njezino tijelo nije tu. Š to prije znamo, to bolje, kaž e ona. Onda je pitaj sama, kaž e on i jednim pokretom ruke da joj znak da se makne. Prije nego š to izađe iz kuć e, ona osluhne djecu u sobi. Na dvoriš tu stara Racova razgovara s kokoš ima onako kako nikada nije razgovarala s djecom.

Najprije im tepa pa zajedno s njima kokodač e, zatim se sagne i miluje im krijeste. Prije nego š to se uspravi, prstima otre nos i odbaci š mrklje među kokoš i kao da ih blagosilja. Ona obriš e dlanove o bedra i priđe. Stara kaž e, prokleta ž ivina, niš ta ne nose. Onda se okrene prema njoj i pita, djeca spavaju. Ona kimne. Ako premalo spavaju, previš e krič e, kaž e stara. Ona slegne ramenima jer nije trenutak za prkos. * 1988. …Treba prež ivjeti ostatak ljeta, jesen i zimu. Prije toga treba prež ivjeti godiš nji odmor koji je netko zaokruž io crvenom bojom, upozoravajuć i na tihu opasnost slobodnih dana koji bi mogli poremetiti naviku ustajanja, naviku prekovremenog rada, naviku dosezanja norme, naviku na miris ljepila i naviku samoupravljanja. Dvadeset slobodnih dana koji bi radnika mogli pretvoriti u usporeno bić e koje je zaboravilo na normu, zagledano u č elič nu boju maš ine kao u puč inu. Jedan radnik pojavi

se na vratima i udari š akom o metalni okvir prije no š to kaž e ono š to namjerava reć i. Netko ć e izać i pred radnike, kaž e, još jednom udari š akom u okvir vrata, doda naredbu, š alji dalje, pa ode. Radnici u pogonu između sebe prenose vijest zajedno s č ikarom punom opuš aka. Nervoznim gaš enjem opuš ka u mokrom talogu kave otkriju zrno nade. Jedan radnik okrene se prema praznom pogonu i vikne, netko ć e izać i pred radnike. Njegov glas vrati se, udari u elise ventilatora i pretvori se u niz razbijenih š umova. Ona ustane s namjerom da izađe iz pogona i tvornič kog kruga, da se probije kroz masu i krene prema kuć i. Pogleda na sat i š akom otre znoj s č ela. Kod kuć e glad je zatomljena, stari kruh pojeden, kosti od juč er oglodane, nervoza utiš ana, oč ekivanje napuš teno, kuhinja prazna. Nitko je danas viš e ne oč ekuje. Ona odluč i, a da nikome niš ta ne rekne, ostati s radnicima barem do zalaska sunca. * 1988. …Radnik snaž na glasa kimanjem glave pokaž e da č uje glasove kolebanja i, sluč ajno izostavljajuć i riječ drugovi, glasno kaž e, nama viš e ne preostaje niš ta drugo nego da najavimo opć i š trajk. Kolebanje se podijeli na dvije strane. Neki ga radnici podrž e, neki iskaž u protest. Jedan radnik kaž e, mi smo od jutra u š trajku, nemamo š to najavljivati. Radnik snaž na glasa okrene se radniku slaba glasa i nakon kratkog razgovora s njim potapš a smirenim tonom one koji negoduju i kaž e, mi najavljujemo opć i š trajk, ali osim opć eg š trajka mi najavljujemo i odlazak pred zgradu Savezne skupš tine. Masa se opet podijeli. Netko kaž e, idemo. Netko drugi kaž e, Savezna skupš tina je u glavnome gradu, do glavnog grada ima dvjesto, tristo kilometara. Č ak i radnici koji pokazuju da razumnost č eš će znaju zamijeniti silom, svoje reč enice završ avaju nevidljivim znakom pitanja, otkrivajuć i strah pred kilometrima magistralne ceste. Netko kaž e, treba organizirati prijevoz. Netko drugi kaž e, kombinat neć e dati autobuse. Netko kaž e, do Savezne skupš tine ima najmanje dan-dva hoda, ako ne i viš e. Treba traž iti sindikat da osigura prijevoz, predlož i jedna radnica. Jedan radnik kaž e, nemamo vremena za č ekanje, obrati se radniku snaž na glasa i kaž e, treba krenuti odmah, ti povedi. Fotografija druga Tita i zastave podignute u zrak znak su da se pješ ice ide pred Saveznu skupš tinu. Radnici jedni drugima prenesu odluku. Između redova, kimanjem glave i međusobnim tapš anjem pobijedi se kolebanje i uspostavi konsenzus. Kolona radnika krene pored parka prema š koli i sajmiš tu. Ona koja je ostala s radnicima, stoji i pregovara s onom koja je trebala biti kod kuć e o tome gdje je granica solidarnosti. Kolona se pri svom kraju razvezuje u otvorene redove koji mame da se u njih stupi. Grupa mladih radnika skine koš ulje i zamahne njima kao zastavama. Netko vikne, ovo je borba. Ona napravi nekoliko

koraka, okrene leđa onoj sebi koja je trebala biti kod kuć e i pusti da je kolona povede. Radnici krenu kroz grad kojem je temperatura izbrisala stanovnike. Vrata trž nice su zatvorena. Park je napuš ten. Ž ena u kiosku uvukla je glavu i nestala. Dok prolaze pored š kolske zgrade, uč ini joj se da č uje dječ ju viku. Pogleda prema š kolskoj porti i shvati da je zgrada zatvorena, a dvoriš te oko š kole pusto. Masa radnika nastavi uz gradski muzej prema baš ti i sajmiš tu pa izađe na cestu koja vodi prema izlazu iz grada, istoč noj pruzi, vinogradima i zaraslim obroncima brda. Svakim korakom ona je sve dalje od kuć e. * 1990. …Godina s nulom mož e biti poč etak godina s nulom mož e biti kraj dječ ak pravi nokte od plastelina hoć eš sreć u nesretna si gutaš oč aj kao š mrklje ledenice su pune mesa drugi jedu nisi gladna ipak ž vač eš netko se na igrališ tu objesi o gol drugi idu ideš i ti sve je ravno a bez zraka ostaješ djeca narastu tvornica otpusti radnike komunisti izgube izbore groblje se proš iri silosi se smanje ti govoriš to je znak goste sa svadbe otprati prolom oblaka neki se viš e nikad ne jave kuć a ostane nedovrš ena netko dolazi vrbovati za stranku na kraju dana netko pokupi i proda balvane traž e lič ne karte na uvid na izloge se lijepe plakati dani su krać i noć i su krać e godina je krać a skupljaju se potpisi ljeto je puno barikada ceste su pune balvana kuhinja padne sa zida kristalne č aš e se razbiju drugovi i drugarice skandiraju stari Rac otpili prste cirkularom on doveze kuć i novi auto boje trule viš nje yugo ne traje dugo svi su za nitko nije protiv svi su za ti si protiv pozdravljaju novu zemlju ruke podignute u zrak dječ ak te pita š to smo mi sad tvoja majka moli zeta za oprost lica s bradom ujutro viš e nema lice s bradom naveč er je na zidu dječ ak pita tko je to doč eka te lice s bradom dok se vozite on govori gle č etnike svi slute š to dolazi nitko niš ta ne govori…