KGZ - Knjižnica Vladimira Nazora siječanj - prosinac 2017.
Ispisi / Otisci 12 mjeseci
Ispisi / Otisci 12 mjeseci, pjesničko-grafička izložba, rezultat je projekta Knjižnice Vladimira Nazora iz 2017. godine. Udruživanjem grafika i pjesama nastalo je dvanaest pjesničko-grafičkih simbioza, koje tvore pjesničko-grafičku godinu. Svakog mjeseca tijekom godine na velikom plakatu u izlogu Knjižnice, izložena je po jedna pjesma – pjesma mjeseca – koju nam je darovao neki od suvremenih hrvatskih pjesnika vezan uz kvart - Črnomerec. Za trajanja pjesme mjeseca mladi grafičari iz Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, ili s Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, ili već diplomirani akademski grafičari, svi pod mentorstvom profesora Jure Kokeze, likovno su obrađivali pjesme. Tijekom 2017. organizirana su i četiri KVARTala - kvartovska pjesnička okupljanja, na kojima su gostovala po tri pjesnika mjeseca na čitanju pjesama, razgovorima i raspravama o suvremenoj hrvatskoj poeziji. Pjesnici: Dorta Jagić, Zvjezdana Jembrih, Vojislav Mataga, Miroslav Mićanović, Tomislav Zajec, Tihomir Matko Turčinović, Sanja Baković, Ivan Šamija, Branko Čegec, Lidija Bajuk, Ružica Cindori, Sanja Lovrenčić. Grafičari: Sanda Črnelč, Agata Lučić, Dominik Vuković, Mia Matijević, Lora Elezović, Teo Kiš, Ana Marija Kerošević, Matea Šiprak, Marija Kokeza Roginić, Ena Bajuk, Irma Magdalena Ranok, Nikola Grabovac. Ovom suptilnom interakcijom dva se medija međusobno oplemenjuju, a angažirani se kreativci udružuju na neponovljiv način. Spoj pjesništva i likovnosti ukazuje na sinkretizam, a time i na nova promišljanja u ovim umjetničkim područjima. Spojem mladih likovnjaka i već afirmiranih pjesnika promičemo, pomalo marginalizirane vrijednosti, poeziju i klasične grafičke tehnike, i to za sve generacije.
Početkom 2017. godine Knjižnica Vladimira Nazora predložila mi je zanimljivu suradnju. Ideja se sastojala od udruživanja pjesama 12 suvremenih hrvatskih pjesnika iz kvarta (Dorta Jagić, Zvjezdana Jembrih, Vojislav Mataga, Miroslav Mićanović, Tomislav Zajec, Tihomir Matko Turčinović, Sanja Baković, Ivan Šamija, Branko Čegec, Lidija Bajuk, Ružica Cindori, Sanja Lovrenčić) i 12 grafika mladih grafičara po mojem izboru, kojima sam bio mentor zadnjih desetak godina na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Rezultat tog projekta bio bi objedinjen na kraju godine pjesničko-grafičkom mapom radnog naziva Ispisi / 0tisci 12 mjeseci. Pristao sam od prve, premda sam znao, kakav složen i neizvjestan posao čeka sve nas. No, to je značilo dati priliku mladim grafičarima da sudjeluju u jednom kreativnom i nadasve izazovnom poslu - ujedinjavanju njihovog mladog stvaralašta s pjesmama priznatih pjesnika, a potom predstavljanju i približavanju javnosti danas zapostavljenih medija: pjesništva i klasične grafike. Počeli su cirkulirati pozivi i e-mailovi, krenuli su prvi dogovori, zatim tehničke pripreme i faze izrade (a samo grafičarima je poznato koliko postupnih faza zahtijeva proces ostvarenja jedne grafike). Isprva je sve nalikovalo „hvatanju rakove djece“, ali korak po korak uspjeli smo povezati pjesničke i grafičke poetike i otisnuti prve probne otiske! Krajem 2017. u izlozima Knjižnice Vladimira Nazora osvanula je izložba Ispisi / 0tisci 12 mjeseci - 12 sjedinjenih pjesama i grafika, pridruženih uz svaki mjesec. Vrijedilo je - jer je dvadesetičetvero kreativaca iznjedrilo sinergiju obilježenu vrsnom poezijom i njome nadahnutim grafikama. Svaki je mjesec u 2017. godini dobio pjesničkografički obol. Klasične grafičke vještine pritom su došle na svoje. Sijevnule su grafičke igle ostavljajući svoje mekopisno bakropisne tragove, tvrde, sočne i baršunaste suhoiglene linije, a akvatinta je svojim dubinama i sipinim crnilom pokazala raskoš u tonskim gradacijama u djelima Agate Lučić, Mie Matijević, Mateje Šiprak, Nikole Grabovca, Ane Marije Kerošević, Tea Kiša i najmlađe, Irme Magdalene Ranok. Sanda Črnelč i Marija Kokeza Roginić su posegnule za rezervažem (otplavčicom), otkrivajući senzibilne slikarsko-grafičke fenomene. Dominik Vuković je odlučno svladao otpor cinčane ploče bakroreznim dlijetom, dok je Lora Elezović svjesno smirila napetost grafičkog činjenja vrlo reduciranim, svijetlim linijama koje svojim mirom gotovo graniče s ništavilom. Ena Bajuk je, naprotiv, bijelom linijom urezala osebujni nerv svojeg labirinta u tamu linoleuma. Formati matrica također su varirali veličinom i oblikom (pravokutnik, kvadrat, krug) i time otvarali nove prostore i ritmizirali međusobne odnose otisaka, kao i odnose s pridruženim pjesmama. Grafike nisu ilustrirale pjesme, niti su pjesme opjevale grafike; oba su medija ostala svoja, ali obogaćena odsjajima onog drugog. Jure Kokeza
u doba dok su ljudi još jeli zemlju bili sretni i tjelesno čisti bez dodira s vodom mjeseca nije bilo na nebu jer je bio rastopljen u rijekama. jedne proljetne večeri ljudi su počeli piti vodu samo zato što se to ne smije i noću popiše svu mjesečinu. ujutro su se probudili smrtni, vodeni i prljavi a mjesec je otišao na nebo da nam posluži kao otisak
ISPISI
Dorta Jagić MJESEC
OTISCI
u ponoć zima koža nokti prsti kost mast u oknu kašalj na cesti led u šumi zvijeri na stolu jabuka na jastuku svitanje istanjeni stijenj u ponovnom nestajanju slušam odnekud izniču tri kralja sveti vinko sveti blaž sveti valentin sveta klara svete janja i agata fabijan i sebastijan svijećnica
ISPISI
Zvjezdana Jembrih: OTAC (noć)
OTISCI
Siđe u dolinu u osvit dana i pozlati sve zakutke tvoje tamne kuće. Sjedne za stol a iz torbe u kojoj šumi vrijeme zamiriše jorgovan. Zaviri i u ormare ne bi li našlo komadić stare zebnje il kakva sitnog demona. (Nađe li ih – dahne kao zmaj iz bajke i oni pobjegnu u krošnju vitog jablana.) Podmaže i šarke na vratima da više otužno ne cvile. Sjuri se niz trijem orahu nešto šapne na uho zeleno oboji vrt prhne uz brijeg i nestane u šumarku skokom mlade životinje.
ISPISI
Vojislav Mataga: PROLJEĆE
OTISCI
Iza mesarove kuće blista voćnjak u bjelini koja obuzima i stabla i slučajan pogled dječaka u prolazu, na povratku iz škole, na drhtećim šinama od netom prohujalog vlaka. Masivni mladi crni bik stoji usred nestvarne bjeline i čeka. Samo trenutak poslije, ni da se smire pragovi pruge, rasut će se iz svoje nepomičnosti, kao porculanska figura donesena iz Trsta, od blizine mesarova pomoćnika i savršene metalne kugle iz njegova pištolja. Proljeće je došlo u tom trenutku nepomičnosti kako već na selu dolazi i zatekne nekoga nespremnog na povratku iz škole.
ISPISI
Miroslav Mićanović: DOLAZAK PROLJEĆA
OTISCI
promatra malo svjetlo večeri u krugu hladnog okulara, koji okrutno i tupo uvećava stvari: negdje daleko rusi su upalili svoje radioaktivno srce, u tihoj utrobi zemlje kuca svemirska postaja černobil. na crno bijelim letcima prekrižena je tužna fotografija matovilca. velike plahte pune ljetnog sunca ostavljene su na dvorištima poput zastava zemalja koje više ne postoje, a žene na dolcu igličastost drvenog stola koriste kao odlagalište za boce prokuhane vode i gaze. u kockici na rijeci, funkcionari između sebe škiljavo dijele nekoliko kriški limuna i ono što su vidjeli u oknima teve ekrana: jednom je rataru u ukrajini, jer nije dobro zatvorio prozor, u čekinjama brade izraslo cvijeće, male poljske ljubice u žegi napuklog reaktora. samo ljudi bez doma mirno spavaju na vlazi kasnog travnja. skutreni negdje u prolazu sestara baković, rukama trljaju oči. iznad našeg malog naroda drhte oblaci puni radioaktivne vode, nesretni i tihi kristali purpurnog sumraka.
ISPISI
Tomislav Zajec
OTISCI
ISPISI
Tihomir Matko Turčinović tjelesno crno vješto vješam šal na ramena nataknut tanak vrat zauzvrat me gladi, pa uglavnom po glavi. utrnulim vršcima ostaviš mi otiske na koljenu sad nosim inspektore. polažem u snu usnu na usnu. u bijelim smo odijelima. odjeli su žuti. šalom krv. šalom kriv prekrivam. tjelesno crno.
OTISCI
ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja što sam ga donijela na plećima, u običnom bijelom papiru, svezanog za gležnjeve i zapešća, zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom, u nadi da će ga netko za nas raspakirati i napojiti zlatnom vodom, pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu, pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda. ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra iznenada mogla eksplodirati od plača, kao senzibilna dama pred jutro, kad joj s obraza šibaju kristalne suze, i sve ostale nemoguće stvari. što možeš reći o meni, a ja o tebi, osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari, bez zajedničke mjere koja bi nam izmjerila kodove gibanja. one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes, na prhkim rižinim listovima, zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku, urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama, izvikujem gestama usana: ja sam tvoja, samo da znaš, blizanka iz drugoga jajeta, i samo sam danas bezglasna i nijema, ako me ne čuješ,to nije ništa strašno, to sam još uvijek ja, ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici, dok se vani tresu svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan.
ISPISI
Sanja Baković: spajanje svjetova i ostale nemoguće stvari svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan još uvijek ostaju svaki u svojoj opni. kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama, kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica, do zadnje točke u zvjezdanom prostoru, do zadnjeg obrisa do kojeg dopire snop imaginacije, to i dalje ne znači ništa. svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan još uvijek ostaju svaki u svojoj opni, a samo ponekad, za vrijeme pomrčine, kada ugledamo sjajni prsten, dogodi se ono što smo mislili da treba, mali grumen svjetlosti koji silom želimo rasprostrijeti kroz tijela, kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove, ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.
OTISCI
U Poljskoj nitko nije putovao vlakom. Oštar strah u trenu bi poharao selo kad bi se kao potres iz daljine dokotrljao zvuk željeznice, ta potmula tutnjava koja je urušavala spokoj krvotoka razbijenog u ledene kristale koji bi resko rasparali žile. Jednog dana znatiželja mi je nadvladala strepnju i potražio sam jezgru tog straha. Na kraju obrasle staze kojom odavno noga nije kročila dočekao me zaboravljeni ranžirni kolodvor zarastao u travu i šiprag. Na zapuštenom tlu hladno je blistao čelik teretnih vagona, uglancanih kao da su tek izašli iz tvornice. Dok sam promatrao taj prizor, umjesto otrovnog košmara masakra i ludila o kojem su govorili najstariji seljani, osjećao sam samo olovni teret zlokobne tišine koja mi je gnječila pluća. Kao da su najkrvoločniji demoni, koje je ovamo privukao miris gustog zla slijepljenog s teškim rurskim čelikom, pobjegli izmučeni besmislom vječnog ponavljanja užasa koji se zbio u tim vagonima.
ISPISI
Ivan Šamija
OTISCI
Kada sam prestao pisati kritiku pisao sam je u svakoj izgovorenoj rečenici. Kada sam prestao pisati svaki susret s riječima postajao je literatura. Kažem “postajao je” jer ovog sam časa ponovno s olovkom u ruci i bilježim dnevnik odustajanja od jezika, od riječi, od stvari. Oduvijek sam više volio nesigurnost; mnogobrojni oblici samopouzdanja redovito su me ispunjavali tužnim prostranstvima praznine iza koje su virili tamni prsti hobotnice i samoća raskošnih trikova ništavila, koje sam jutros pročitao u pjesmi jednog prijatelja, a u koje su se zaklinjali “očevi i djeca” sretnih generacija. Visoko na horizontu, iza kojeg vidim još jedino vlastiti lik u ogledalu oceana, leti osamljena ptica. To je moja izgovorena ili samo za trenutak zaustavljena rečenica sukobljenih vibracija. Svejedno se ponosim njome više negoli izgovorenim značenjem.
ISPISI
Branko Čegec: PRILOZI ZA POVIJEST ODUSTAJANJA
OTISCI
Tak je bilo i predi: jena straha za prazen želodec, jena za štacunsko popevko, jena za lažlivce, jena za svadlivce i jena za pozablivce, jena straha za autocenzuro, jena za smrtno vuro... Gori-doli, levo-desno, seposod, strahe siveše i od pozojov vekše. Nesi ti ni prva ni zodnja štera cendra, cmizdri, ftika se kam joj je nej tre. Saki si kamen premetnula, Bogekov origami svojega živlenja Krompačo si za krelut zadela. Kre-kre, kra-kra! Najbolša si dok te ga nej, dok spiš. Ionak po cele dneve fantazeraš z temi velkimi očmi. Idi spat kaj neš preveč premišlovala kaj si štela a nesi, kaj si mogla a nesi, kaj si trebala a nesi... Tvoji su dnevi zaprti v cugo na šteri si zamudila i tak kmico vritnula vu vražje bereke. Jena menje, veli minister i diže kupico. Jena vejč, misli pokopič i išče lopato. Totu je počpuličko tre vun, doli z kipeca zbrisati, Črenso joj z droptinami zmešati, morti se zaguti. Ju je tre zagipsati, zacementerati, zabetonerati, kaj se več nigdar svojom volom ne gene. V regištraturi, na neto i v čipo se piše... Ti je nej tre gruntati, ti je nej tre mrgotati i kritizerati. Dotepenci so spametneši, šuplorečlivci močneši. Kaj ti znaš kak i de tečejo med i mleko, cafuta jena vandrava, hurmača jena šmrkliva! Koga briga za samomor znucanih horvaških vunderkindov, za jive diplome, pinklece i očale. Samsonajtere si i trdoguzce pogledni, jih je tre podržati, glasa jim dati, a tebe zlobotomerati, doli vudriti! Kaj ti imaš za reči, kaj se s temi Gustekovim strahami nahitovleš?! Bogu zafali da je kak je, da bu kak bu. Gopca zapri, čkomi, kuš, ti golobratka autsajderska, ti vuš jena flanerska! Z jimi i jivimi bu nekak, z tobom i tvojimi ne bu pa nikak!
ISPISI
Lidija Bajuk :GUSTEKOVE STRAHE
OTISCI
Sutra ćemo opet padati, kliziti niz kosi lijevak, u usku udolinu obraslu zgusnutom jelovinom, juriti zaleđenom strminom da bismo se iznova penjali, iznova padali, kroz izmaglicu, kroz suton, u brzom brišućem letu, kroz kratke dane, duge noći, iščašenih gležnjeva i svinutih koljena, pognuti, zauzeti osvajanjem uvijek istog neizbježnog dna.
ISPISI
Ružica Cindori: SKIJANJE
OTISCI
ptičja bezbrojna krila rastu iz leđa i gase se – letiš? zašto ne letiš? svaki trenutak prekratak za uzlet sklapanje krila naporno obično otpadnu sama sada ne žele – pa onda kreni, takva, prema plaži
riblja – izvuci samu sebe iz tog mora! kako bih mogla to htjeti sa svim blistavim krljuštima što niknu čim osjete vodu pričekaj oseku ocrtaj crnim – svjetlost treperi oko svake stvari i ne gasi se ... pod kopita podmećući strminu da put k citadeli bude duži izmišljajući košare i koloture noseći potporu još jednom gradu pod opsadom: riječi u vrčevima žita i već se prelijeva prelijeva lijeva preko zidina ta sreća
ISPISI
Sanja Lovrenčić: životinjski svijet
OTISCI
_______________________________ KGZ - KNJIŽNICA VLADIMIRA NAZORA ZAGREB, VODOVODNA 13 SIJEČANJ – PROSINAC 2017. AUTORI IZLOŽBE: SVJETLANA CIGLAR, TANJA RADOVIĆ, JURE KOKEZA