metaFORA 2021. 2022.
KGZ — Knjižnica Vladimira Nazora
Riječ žirija
Postoji jedna noć u godini koja traje cijeli dan. Sad smo u njoj. Sve vas lijepo pozdravljam. Kako zbog jednog od zakona ∫zike, onog da jedno tijelo u isto vrijeme ne može biti na dva mjesta, nisam s vama, želim vam samo ∞ ovako kroz poslane rečenice - reći sljedeće: “Nemojmo brinuti za hrvatsku književnost i za hrvatske čitatelje”.
Tri stotine pristiglih priča, od kojih je 256 bilo onih “za odrasle”, svjedoče da su njihovi autori osobe dobro upućene u književnost i da im tajne zanata nisu nepoznate. Visoka razina pismenosti, bogatstvo tematskih nizova, zadalo je glavobolju jedino članovima povjerenstva. Nagradili smo tri rada, pohvalili još dvostruko toliko, a mogli smo još puno, puno više.
Svima upućujem najiskrenije čestitke; i nagrađenima, i svim sudionicima. Zahvaljujem kolegama u povjerenstvu, organizatorima i strpljivom tajniku Ivanu koji je cijelu natječajnu priču tako blago, ali potpune pažnje, držao pod kontrolom.
I u sve tjeskobnijim i mračnijim trenucima naših svakodnevnih života, trenucima u kojima se potvrđuje ona Fabrijeva de∫nicija povijesti kao “ludosti, jalovosti i smrti”, neka nam još poneki dan u godini bude nalik ovoj noći.
Vaša, Julijana Matanović govor u Noći knjige na proglašenju najboljih, OKRUGLA metaFORA 2022.
Bez čitanja nema ni pisanja!
metaFORA je natječaj za najbolju kratku priču koji
Knjižnica Vladimira Nazora raspisuje već deset godina.
Natječaj je otvoren za sve dobne skupine, a od 2021. godine podijeljen je na konkurenciju za odrasle i konkurenciju za djecu osnovne škole - FORAmala. Natječajem povezujemo dvije značajne manifestacije ∞ raspisujemo ga krajem Mjeseca hrvatske knjige, a najbolje proglašavamo u Noći knjige, uz scensko uprizorenje glumaca Kazališta “Ivan Goran Kovačić”. Nagrade za najbolje pribavljene su, isključivo, zahvaljujući sponzorima. Nagrađeni radovi mogu se pročitati na našim mrežnim stranicama, kao i u prethodnim četirima tiskanim
Knjižicama, također dostupnima i na mrežnim stranicama.
Ova Knjižica obuhvaća nagrađene priče natječaja
metaFORA 2021. je igra! - na temu igre i jubilarnog, desetog natječaja OKRUGLA metaFORA 2022., slobodne tematike.
Djeca:
10 Ante Šarić: Težak život jednog
čovječuljka
12 Nika Buzov: Igra
14 Zora Mara Sikora: Vječna igra
Odrasli:
16 Lea Čorak: Proročanstvo sui effectrix
19 Eliša Papić: Sirene
23 Luna Tatjana Val: Sad me vidiš, sad me ne…
OKRUGLA metaFORA 2022.
Djeca:
50 Gabrijel Pisačić: Naredba
53 Marina Gvozdenović: Zaleđeni pupovi
56 Laura Kekez: Pad Gingergrada Odrasli:
58 Asja Korbar: Znate li da mačke znaju plivati?
62 Luna Tatjana Val: Čudovišta
65 Mladen Vilfan: Srpski ormar
metaFORA je igra! 2021.
Od 2021. godine uvedena je novost ∞ natječaj je podijeljen na konkurenciju za odrasle i djecu osnovne škole - FORAmala. U konkurenciji za odrasle našle su se 142 priče iz svih krajeva Hrvatske, iz susjednih zemalja (Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora), ali i iz Australije i Kine. Autorice su nadmašile autore u odnosu 99:43. U konkurenciji za djecu bila je 41 priča, a autorice i autori podjednako su zastupljeni. Najmlađi autor ima svega 6 godina, a najstariji 15, svi redom osnovnoškolci. Priče su pristigle iz svih krajeva Hrvatske i iz Bosne i Hercegovine. Proglašenje najboljih odvijalo se u virtualnom okruženju, a premijerno je prikazano u Noći knjige na Youtube kanalu Knjižnica grada Zagreba.
konkurencija za djecu - žiri je bio u sastavu:
Jelena Pervan, spisateljica za djecu
Martina Domaćinović, knjižničarka
Nikola Barbić, korisnik KGZ-a
nagrađeni su:
1. Ante Šarić: Težak život jednog čovječuljka
društvena igra
paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2022.
2. Nika Buzov: Igra
društvena igra
paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
3. Zora Mara Sikora: Vječna igra
slušalice
paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
konkurencija za odrasle - žiri je bio u sastavu:
Andrija Škare, pisac i novinar
Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica
Mario Majdić Natrlin, pobjednik metaFORE 2020.
nagrađeni su:
1. Lea Čorak: Proročanstvo sui effectrix
Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici (kotizacija) CeKaPe-a paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2021./2022.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
— mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2022.
2. Eliša Papić: Sirene
— radionica kratke priče CeKaPe-a paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2021./2022.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Luna Tatjana Val: Sad me vidiš, sad me ne… paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2021./2022.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
Težak život jednog
čovječuljka
Moje ime je Gospodin Dobrica i igraća sam figurica. Poznat sam po tome što volim ispravljati govor i izgovor ljudi. Budući da sam takav, gospodar me nazvao Ljudevit Gaj.
Od svih ljudi na ovome svijetu, najviše ispravljam upravo njega. Zašto? Ispravljam ga zato što u svojim porukama ne koristi kvačice. Znam, znam. Pisanje nije govor, ali to ne znači da je manje važno. Stalno mi govori da sam naporan te da su došla moderna vremena, ali meni nije jasno kakva su to moderna vremena bez pismenosti. Zbog toga što sam mu “naporan”, spremio me u ormar. Nekoliko sati kasnije vratio se iz škole te rekao roditeljima da je dobio trojku iz pravopisa. Nalazio sam se u ormaru i bio totalno izgubljen u vremenu. Nisam znao je li dan ili noć, a kamoli da se moj gospodar vratio iz škole tužan. Došao je u sobu. Kada sam ga čuo, kao Rambo sam iskočio iz ormara. Ispričao
mi je što se dogodilo u školi te rekao da mu je žao što me nije slušao i pazio na pravopis. Rekao sam mu da on to sve zna, ali da treba ponoviti. Ponovio je, zahvalio mi i otišao spavati. Sljedećeg dana došao je kući kao balon na helij te mi rekao da je onu trojku ispravio na peticu. Toga dana bio sam najponosnija figurica na svijetu, sve do nove poruke koja je glasila: “Hoces se ici voziti?”
Nika Buzov Igra
Jednom davno živjeli su braco i seka, zvali su se Kamenko i Kamenka. Jednog je dana Kamenko trčao oko brežuljka gazeći zelenu travu i žuto cvijeće, Kamenka je crtala na stijeni svoje špilje, a tata Kamen je pravio malu sjekiru od kamena i drva za svog sina. Mama Kamenčica je na ognjištu u špilji okruženim kamenjem pekla tireksa za ručak. Kamenko i Kamenka su pomogli tati uloviti ručak tako što su s brežuljka promatrali životinje koje su dolazile piti izvorsku vodu. Kamenka je poslije ručka šila bratu kaput od medvjeđeg krzna. Kamenko joj je izradio veliku iglu od kostiju riječne ribe. Onda su svom čupavom psu dali sočnu kost što je mirisala pečenjem i otišli spavati na svoje kamene krevete punjene suhim lišćem. Mama ih je pokrivala krznima. Malo su smrduckala, ali se pod njima dobro spavalo.
Nekoć davno živjeli su seka i braco i zvali su se Brončica i Bronko. Bronko je svakog jutra trčao oko brežuljka. Već je pomagao tati graditi kuću, a i mami dovući suhe grane za ognjište. Njihova kuća je bila najveća u naselju, podignuta iz rijeku. Stajala je na drvenim stupovima, pod i zidovi su bili od kolača i pruća popunjenih blatom pomiješanim s malo suhe trave. Brončica je dobila prvu iglu i narukvicu od žutog metala. Opet su skakali u vodu i rukama lovili ribu za večeru. Tata Brončo je donio još jednog vepra i spremio ga u
vreću od brnistre koju je na dugom užetu spustio ispod kuće do same vode. Brončica se zatrčala na brijeg i počela hvatati brata za dugu, crnu kosu. Put oko brežuljka je bio malo širok, trava tamo nije rasla. Kad se umorila, otišla je u špilju i uvukla se sve do starog ognjišta. Gledala je crteže. Bronko ju je zvao kući, ubit će je mama ako odmah ne iziđe. Vrijeme je večere i spavanja.
Jednom, ne tako davno, živjeli su braco i braco. Zvali su se Željko i Željan. Jednog jutra Željan je probudio Željka da trče oko brežuljka. Mama i tata išli su u rudnik. Uskoro će i oni raditi tamo. Željanu će brzo biti deset godina.
I bilo jednom, još manje davno, seka Marica i braco
Ivan su trčali oko brežuljka. Poslije su čuvali ovce i pekli kukuruze na vatri ispred pećine. Od ponedjeljka do petka su išli u školu, pa su onda studirali u gradu, pa su tamo i ostali.
A sada, mali Svemir zuri u mobitel, leži na trosjedu i usput tipka po daljinskom... već je na Facebooku /Fejsbuku/. Djed ga zove na brežuljak i priča o stazi koje više nema, a koju je tako volio, zarasla je. Trava i korov, a onda i grmlje su pokrili njegovu stazu. Svemir gunđa kao starac dok se penje uz brdo.
- Zašto se penjati da bih opet silazio? Brdo kao i svako drugo...! Ajme, djeeede, zaboravio sam mobitel u dnevnom boravku!!!
metaFORA je igra! 2021.
Zora Mara Sikora Vječna igra
∞ Tata, mogu li van? ∞ upita Igra Život.
∞ Možeš, ali prvo pitaj mamu.
∞ Mama, mogu li van? ∞ upita Igra svoju majku, Maštu.
∞ Možeš, slatkice!
Igra je bila dijete Života i Mašte. Zapravo, Igra će imati više od dvije tisuće dvadeset i jedne godine, a ipak će ostati dijete. Igra je prelijepa, poput svoje majke. Poput svoje majke mijenjala je i boju očiju, kože i kose. Od oca je naslijedila mudrost i dugovječnost. Život je već bio jako star, a Mašta nešto mlađa. Kada su se upoznali, bilo im je odmah jasno da su stvoreni jedno za drugo. I ubrzo su dobili Igru.
Igra se vratila.
∞ Slušaj, malena! ∞ reče Mašta. A Život nastavi:
∞ Dobit ćeš sestricu. Kako je želiš zvati?
∞ Mmmmm… ∞ promisli Igra ∞ neka se zove… Sreća!
∞ Kako želiš ∞ uglas će roditelji. Mašta pruži ruku Igri, a potom i Životu. Nasmiješila se. I ostatak obitelji se nasmiješi. I tad se, polako, poče stvarati oblačić. Iz oblačića iskoči djevojka. Bila je to Sreća! Imala je dugu kosu, ljubičaste oči i lila osmijeh. Oblačić učas nestade. Ali Sreća nije. Zagrlila je Igru, potom i Maštu. A zatim i Život.
∞ Mi ne možemo jedni bez drugih. Moramo se držati zajedno. Jedni bez drugih nismo isti ∞ mudro će Život.
Mašta nastavi:
∞ Ne smijemo nikad odustati! Nekad je teško, ali prepreke nisu problem. Nađimo način.
∞ Lebdite svijetom i širite igru i sreću. Mi ćemo uvijek biti s vama ∞ zaključi Život.
I tako su Igra i Sreća krenule. Igra je zagrlila sreću ∞ te s neba pade Ljubav! Imala je rumene obraze i purpurnu kosu. Tijelo joj je bilo sanjivo i vitko.
∞ Zdravo, sestrice! ∞ reče Sreća, a Igra nestašno mahne.
U dobrom društvu vrijeme juri. Igra, Ljubav i Sreća osjete umor. Zaspaše, pa ugledaše roditelje. Iz glava im prostruji San. Zagonetno se osmjehne.
∞ Ja sam vaš brat ∞ San! * * *
I sad, ako želim nastaviti, morat ću napisati pravi roman, od barem stotinu stranica. Jer nakon Sna, još su se izrodile Zabava, Nada, Mudrost… Ali, najvažnija je ipak ∞ Igra. S njom je sve započelo. Čak i ova priča. Ova priča istinska je IGRA.
je igra! 2021.
metaFORA
Proročanstvo sui effectrix*
Bili smo djeca kada smo si urezali živote u dlanove.
Ti si na mojoj prašnjavoj ruci prvi zapazio da mi je linija novca suviše plitka, jedva vidljiva, da je treba produbiti. Doista, u to me vrijeme odijevalo siromaštvo. Moje su lutke bile od slame i krpe, u krinolinama koje sam im šila od jesenjeg lišća. Na ulici sam ganjala obruč i pse lutalice, u dućanu sam krala lizalice, kod kuće sam mijesila žgance i šećer, pretvarajući se da su kolači. Izvadio si džepni nožić i zario mi ga u pregib dlana, tamo gdje se skrije novčić ili bombon kad se stisne šaku. Nisam plakala. Pravila sam se snažna jer si bio dječak. Rezbario si me vješto, kao da sam dudov štap.
Toga si dana, na klupici u parku, u mene urezao našu bijelu dvokatnicu s vrtom u kojem cvatu magnolije, moj prvi auto koji su mi tvoji roditelji pomogli kupiti i naš džip u kojem smo toliko zima vozili klince na skijanje. Sve moje i naše izniknulo je iz te krvlju natopljene brazde koja je danas debeo ožiljak.
* Samoispunjujuće proročanstvo
Oboje smo maštali da ćemo, kada prerastemo naše kredom išarane ulice, proputovati svijet. Trebalo je roniti s dupinima u moru boje akvamarina, obrati japansku trešnju, osvojiti vrhove onih planina na kojima se snijeg nikada ne otapa, jahati deve, povraćati nakon vrtuljka u Disneylandu, letjeti balonom iznad mozaika žitnih polja i travnjaka, pronaći otok s blagom, slijediti korake Julesa Vernea i oca Pipi Duge Čarape, izgubiti se u onom silnom trnju u kosi Kipa slobode, tamo gdje postoje samo mladost i zrak; zato si mi uzduž prstiju načinio okomite i vodoravne strelice, kopiju onih s kojima si se ti rodio. Možda si bio balavac, ali vjerovao si da će to biti naši putokazi za daljine koje su nam odavno pripadale i nisi pogriješio. Na četvrtom si me prstu išarao skoro do kosti. To si mi mjesto, deset godina kasnije, na jednoj dalmatinskoj plaži, zavio prstenom. Samo si ti smio dirnuti u moju liniju ljubavi. Duž nje si ugravirao svoje ime i sićušno srce, kao da je moja koža kora mladog drveta u koju parovi na izletima utiskuju uspomene, nadajući se da će im se godinama zajedno vraćati. Imao si dugo ime, pa sam jaukala od boli, a ti si mi ljubio blatne nokte, da me utješiš. Bio si jedini zbog kog sam se pristajala igrati “zaljubljene olovke.” Branio si me kada su mi tokom “graničara” podmetnuli nogu. Zbog mene pokupio batine od starijih dječaka, a doma si lagao da si pao s bicikla. Kada sam u pisanku C preko isprekidanih linija nacrtala vjenčanicu za barbiku, potpisala sam se tvojim prezimenom. Nije me bilo briga što su me zadirkivali. Kasnije si svoje ime još jednom unio u moju put, iglom i neizbrisivom tintom, onda kada smo s previše gorkog vina proslavili moje punoljetstvo.
Palac si mi ovio oko oštrice nožića tri puta. Krv si otirao maramicom nježno, kao da si vilenjak koji skuplja rosu u čarobnu koprenu. Baka ti je rekla da broj zareza na ženinom palcu odgovara broju djece koju će, kao majka,
metaFORA je igra! 2021.
zibati u koljevci. Moj je palac bio marcipanski gladak, pa si to popravio. Vjerujem da smo tog dana sasvim nevini
začeli Luku, Mariju i Davora. Oni su se od tada, možda, igrali skrivača među oblacima, čekajući da odrastemo. Kada bi me mogao čuti, rekla bih ti da je Luka upisao ekonomiju i da ima riđokosu djevojku, da Marija traži cipele za maturalni ples, da Davor zna latinska imena dinosaura, da je prestao piškiti u krevet, ali da te još ponekad pozove kad se uplaši mraka.
Jezikom Cigana i sajamskih vračara ispisao si moju budućnost, ali ja sam se bojala promijeniti tvoju. Bio si predodređen za brze vlakove i udobne sobe, za kašmir u postelji, za ružičasta jutra, kartu svijeta u šarenicama, proljeća koja traju mjesec dana dulje no drugima, pečat uspjeha na čelu. Ali ti si bio hrabar; zavrnuo si rukav i pružio mi džepni nožić. Krv nam se miješala dok sam ti po dlanu nevješto urezivala apstraktne šare. Trebale su to biti kružnice koje kamenčić stvori kada padne u mirnu vodu, a sada mislim da su sličile na uzorak kojim se ogrnula djevojka s Klimtovog Poljupca. Kroz ruke, u vene sam ti prelila svoje oči, grlo, dušu. I ne znajući što činim, naslikala sam svoj autoportret u tebi.
Ispalo je bolje no što sam se mogla nadati. Modre laste i Sunce na prozorčiću. Zajednički skok preko razapete gume. Zagrljaji pod čipkastim brezama. Naš dom s mirisom tople kave i restanog krumpira i naša djeca koja trče stepenicama. Sve je bilo tako blizu savršenstva; čeznutljivo, trijumfalno i kobno blizu, samo sam na jedno zaboravila.
Nisam ti se sjetila produžiti liniju života. Da jesam, sada ne bih nosila crninu.
Eliša Papić Sirene
“Jedan, dva, tri, četiri, pet...”, brojao je Luka čela naslonjenog na hladni kamen, u zamračenom, vlažnom tunelu izdubljenom u njegovoj zgradi. Oko njega su se hihotala stopala. Bar je tako zvučalo dok je imao sklopljene oči. Kao da na svijetu postoje samo stopala koja trčkaraju okolo i veselo se hihoću.
“Šest, sedam, osa- ”
“Ššš, vidjet će nas tu! Bjež’! Tamo!” Mirin glasni šapat odao je njegovu poziciju.
“Deveeeeeeet”, Luka rastegne devetku. Kupovao im je vrijeme da se sakriju kako spada.
“Deset!” Luka makne ruke s očiju i pruži ih, pripremivši dječje kandže za borbu, “Tko se nije skrio, magarac bio!”
Ima ih pet za pronaći. Mia. Miro. Petar. Tomo. Iva. Strategija.
Mia je najviše od svega voljela ljuljačke i grč u donjem dijelu jednjaka nakon dvadeset minuta provedenih na jednoj. Bit će u parkiću.
Miro je volio tatin crni BMW. Tata je radio u gradskom vijeću pa si ga je mogao priuštiti. Miro je objasnio da je to zato što dobro radi s “hljebom”.
Petar je volio štakore. Njega bi mogao eliminirati s liste zajedno s Mijom.
je igra! 2021.
metaFORA
Tomo je s druge strane uvijek bio problematičan. Volio se pentrati po balkonima, po drveću, a između ostalog i bratu na glavu, zbog čega ga je redovito zvao “Majmunom”. Znači, trebat će gledati gore. Možda i sam padne.
Iva je mogla biti bilo gdje. Nije joj se ništa gadilo pa se tako mogla sakriti i u kontejner. Zato je odlučio nju ostaviti za kraj. Razmišljat će putem gdje bi mogla biti.
Razradio je tako gdje će tko biti. Sada ih je bilo važno uloviti prije Sirena.
Sirene su bile tu već neko vrijeme. Kada je prva pala, majka mu je objasnila da se nema što bojati dok god osluškuje njihov pjev i na vrijeme se sakrije. “One ti se isto igraju, znaš? Pjevaju na nebu kako bi vidjele koja ima najljepši glas. One najlošije ispadnu iz igre. No, budući da su jako velike, moraš paziti da te ne poklope.”
“Zar se ne povrijede kada padnu?” Luka ju je upitao.
“Ne. Podignu se, obrišu na tonu prašine sa sebe i odlete natrag u nebo”, mama mu je pokazivala napuknuti strop.
“Ha!” Luka pronađe Miru iza crnog BMW-a. Ovaj se pobuni, iako je i sam znao da nije odabrao najbolje sklonište. Svi u kvartu su znali da je to auto njegovog tate. On im je to rekao.
“Tu si!” Luka pronađe Miju. Sakrila se u kućicu na vrhu tobogana. Nesreća njena pa je baš u toj kućici jednom poljubila Luku u obraz. Iskoristio je to protiv nje. Neće ga više nikada poljubiti u obraz. Petra će. Petar voli životinj-
“Eto te!” Luka primijeti da Mija pogledava prema Petrovom skrovištu. Ovaj put uspio se uvući skoro cijelim tijelom u kanalizacijski odvod. Poslije će morati svom ocu objašnjavati zašto smrdi više nego inače. U školi će morati objašnjavati otkud mu masnica. “Potukao sam se s ogromnim štakorom. Mislim da im je ovo čak bio kralj”.
Tomo je pao s obližnjeg drveta, poderao dlan i izgrebao koljeno. Ništa strašno.
Luka je zaključio kako ima glupe prijatelje. Čak troje ih se sakrilo na istom mjestu! Bolje za njega. Još samo Iva.
Sirene zapjevaju.
“Jesi li ti ikad vidio jednu od tih sirena, Luka?” upita ga Tomo.
“Ne. Ali, mama kaže da su stvarno prelijepe. Toliko lijepe da oslijepiš, ako se zagledaš u njih. Zato i stavljamo rolete kada se krenu igrati. Da sačuvamo oči.”
“Ja ne želim biti slijepa!” Mia prestrašeno krikne i pobjegne doma. Kućica među zgradama, derutna i toliko istrošena da se mrvila. Zezali su je da živi u jednom velikom keksu.
“Sljedeći put nastavljamo!” Petar kaže i odleti u svoju zgradu nasuprot parkiću. Za sobom pusti ogroman oblak kanalizacijskih miomirisa.
“Uzet ću od tate one posebne naočale sa utarljupčibastim filterom! Idem ga odmah pitati ako mi ih posudi!” Miro pojuri doma.
“Ajde, Luki!” Tomo ga pljesne po ramenu i pobjegne u drugom smjeru. Popne se na balkon prvog kata, kao pravo majmunče.
Luka bez previše razmišljanja pohita prema ulazu i začas se uspne uz cik-cak stepenište, probijajući se kroz oblak miomirisa različitih ručkova pomiješanih s jednim odurnim bapskim parfemom bake sa sedmog kata, koja je valjda točala svoje smežurano tijelo u kadi napunjenoj tim smradom.
Mama ga dočeka na otvorenim vratima i brže-bolje ih za njim zaključa. Uzdahne. Pribere se kako ne bi primijetio njen strah.
“Što je bilo? Niste se lijepo igrali?” upita ga, sakrivši majstorski svoju brigu.
“Ma jesmo, jesmo! Ali, te glupe sirene! Nikako da završimo igru do kraja!” Luka joj objasni,”Ovaj put je samo Iva ostala!”
je igra! 2021.
metaFORA
“Drugi put, Lukica”, mama ga podraga po glavi,”Ali, sigurno je to neki rekord? Vrijedno palačinki. Što kažeš?”
“Da!” Luka veselo usklikne.
Tog puta jedna sirena pala je dosta blizu Lukine zgrade. Provirio je oprezno ispod rolete uvjeren da je nesretnica sletjela u kontejner. Htio je bar jednom vidjeti koliko je lijepa. No, na njegovu nesreću već je odletjela, odignuvši za sobom ooooogroman oblak prašine. Istopljeni metal koji je pustila za sobom otkrivao je samo natruhe nečega što je jednom davno veselo proždiralo svakakvo smeće.
Sljedeći dan igrali su se dalje.
“Gdje je Iva?” upita Mia.
“Vjerojatno se još uvijek skriva”, odgovori Tomo.
“Naći ću je, ne brinite vi ništa!” Luka borbeno odgovori.
“Opet želiš biti onaj koji žmiri?” upita ga Petar.
“Da! Ne stajem dok ne pobijedim!” Luka podigne šaku u zrak, prije nego se ostala djeca razbježe u svoja skrovišta i započne novo odbrojavanje.
Nije uspio pobijediti ni ovaj put.
Iva se jednostavno toliko dobro sakrila da je bilo sve više izgledno da je nikada neće pronaći.
Luna Tatjana Val
Sad me vidiš, sad me ne…
“Da se danas kladimo da mi ne možeš skuhati kavu zatvorenih očiju?”
šapćeš mi na uho.
Prihvaćam izazov i vežem tvoj šal oko glave. Dugačak je i mogu ga omotati triput. Samo da me ne bi optužila da varam.
Čim stavim povez, odmah vidim kako kimaš glavom. Kad gledaš srcem sve vidiš, uvijek mi govoriš. I sasvim si u pravu. Način na koji ti se podigne obrva i kako skupiš usnice prije nego što prasneš u smijeh, mogu vidjeti i preko tisuću poveza.
“Do sad je šest : četiri za tebe”, zaključujem.
Čaj si mi jedva priznala: ne’š ti muke natočiti vodu u kuhalo i preliti u šalicu.
Presvlačenje posteljine nisi. Pošlo mi je za rukom napipati tvoju omiljenu presvlaku za pokrivač, ali ona za jastuk bila je iz drugog kompleta.
Prelazila si prstima preko posteljine, gužvala željno pokrivač par trenutaka u svom dlanu. Na kraju si tapnula nezadovoljno po jastuku i namrštila se. Dašak parfema s
je igra! 2021.
metaFORA
tvog zapešća ostao je na njemu. Mogao se osjetiti danima poslije.
Pažljivo smišljam kako da pobijedim u sljedećoj rundi. Možda da probam s nečim što malotko može. To cijeniš. Započinjem crtež zatvorenih očiju. Ako te to ne obori, ne znam što će. Zaneseno crtam mandalu za ispunjenje želja. Zezaš me kako mi to neće pomoći da pobijedim. Bojice samo frcaju iz futrole. Odjednom zašutiš usredotočena na svaki moj potez. Kad si mi položila ruku na rame, bilo je jasno da si se predala. Bod za mene i sad ja biram što ćemo raditi.
Odlučujem da započnemo sa zajedničkim ručkom. Iz dostave, naravno. Ne znam dobro kuhati ni otvorenih očiju, a kamoli da riskiram izgubiti bodove na vlastitom kuhanju. Taj izazov mi nećeš podvaliti, iako stalno pokušavaš.
Crtež mi je kupio čitav dan s tobom. Prohtjelo mi se glupiranja i smijanja pa pjevamo i plešemo uz visual kei bendove. Odrađujući kućanske poslove raspravljamo je li njihova muzika bolja od k-pop bendova. Na kraju završavamo u dubokoj raspravi o tibetanskom budizmu i transcendenciji. San me zaskočio negdje usred priče. Nikad ne čujem kad se odšuljaš.
Pojavila si se opet taman kad me uhvatilo čišćenje prašine s knjiga. Samoća čini kuću jako urednom.
Mogu li ih složiti prema redoslijedu kojim su kupljene?
Postavljaš sve teže zadatke. No prihvaćam izazove. Ako dobijem, ostaješ i radimo što poželim. Takva su pravila. Ti si ih postavila, zar ne? Nemaš se pravo buniti.
Zamalo uspijevam s knjigama, fulam kod zadnje dvije. Nove su, pa mi isto mirišu. Prsti mi ne mogu napipati razliku ni u debljini ni u širini.
Hej, tako složiti knjige žmirećki može jedino onaj tko ih više puta iznova čita, znaš?
Ako ni zbog čega drugog, onda si mi bar zbog toga trebala priznati bod.
Bila si neumoljiva i samo si nestala. Nakon toga nisi se dugo pojavljivala. Ne podnosiš kad ljudi cendraju, dosadi ti i onda ne dolaziš neko vrijeme. I meni bi, da sam na tvom mjestu. Jedino što želiš je da ti bude zabavno. Sad imaš potpuno pravo na to.
Kad si ponovno došla, raspoloženje za velike izazove me nekako pustilo, ali na kuhanje kave pristajem. Zvučalo je lagano. Ako dobijem ovu rundu, provest ćeš opet dan sa mnom. Smisao će se vratiti, a usamljenost pobjeći kroz prozor.
Zavrijem vodu, napipam šalice, žličice su u ladici na mjestu, zagrabim dvaput kave, prelijem, dodam malo mlijeka, točim čašu vode. Poslužim ispred tebe na stol, a ispred sebe zalijem instant cappuccino.
Sve bez ijedne greške.
Kuhinja miriši, iz šalica se puši. Čujem tvoj glasni uzdah zadovoljstva, uživaš u mirisu kao da nisi popila kavu sto godina. Saginješ glavu da otpiješ iz šalice, a da je ne podigneš. Kosa ti pada preko očiju, a jedan pramen završi u šalici. Kikoćeš se. Ne možeš dočekati da je probaš, iako je prevruća. Upaljač škljocne, pališ cigaretu, dim plavičasto obilazi svaki kutak prostora. Udobnije se smještaš u fotelji. Po tome znam - bod za mene. Ushićeno krećem planirati što ćemo danas.
“Zvrrrrrr!” netko je zalegao na zvono.
Ignoriram sekundu-dvije, a onda se sjetim da je to poštar. Sigurno nosi paket u kojem je Ouija ploča za prizivanje duhova. Malo iznenađenje za tebe. Nevoljko ustajem od stola.
Pada mi na pamet da otvorim vrata s povezom na očima. Ispalo bi krajnje nepristojno, možda čudno, pa to ipak ne činim.
“Ostani tu! Ne miči se. Za sekundu sam nazad”, dobacujem ti odlazeći prema vratima.
metaFORA je igra! 2021.
Vidim da ti je u očima zaiskrilo iščekivanje kako ću se izvući iz ove nezgodne situacije, a da ne prekršim pravila igre. Začujem tvoje korake kako me prate.
Dok brzam prema vratima odmatam povez, je’n-dva-tri, puštam ga na pod. Otvaram vrata: dobar-dan-da-ja-samtu-trebam-potpisati-hvala-doviđenja. Uzimam paket, zatvaram vrata i odlažem ga na pod.
Bit će sve u redu, ako se ne okrenem prema tebi i ne pogledam te.
Mogu ja to, mogu…
Koraknem unazad jednom, pa dvaput, ugledam tvoj šal na podu. Dok se saginjem da ga podignem, zatvaram oči. Samo da ga ponovno svežem i tek se onda okrenem. No više te ne čujem! Jesi li još uvijek tu, iza mene? Srce panično bubnja, želudac se steže. Oči se same otvaraju, gubim kontrolu nad sobom i situacijom. Želja da te vidim bez poveza opsjela me. Otimam se, borim s napasti koja pokušava zagospodariti mojim pokretima. Drž’-ne daj! Ali čežnja pobjeđuje.
Obazrem se i pogledam.
Sunce bliješti po kuhinjici, svjetlost dana odbija se od bijelih zidnih ormarića. Na staklenom stolu leži cigareta. Nezapaljena. Fotelja je prazna.
Posljednji pramenovi pare koja se diže iz dviju šalica nezaustavljivo bježe kroz prozor, rastačući obrise tvoje sjene.
https://www.youtube.com/watch?v=X18r4P0VsBA
OKRUGLA metaFORA 2022.
Na natječaj OKRUGLA metaFORA 2022. pristiglo je sveukupno 300 priča! Bilježimo porast kako u brojnosti, tako i u kvaliteti pristiglih priča. Također, podjela natječaja na odraslu i dječju konkurenciju doprinijela je ravnopravnosti i pro∫liranosti samog natječaja.
U deset godina pristiglo je ukupno 1345 priča u odrasloj te 85 priča u dječjoj konkurenciji koju smo započeli 2021.godine. Natječaj je još jednom potvrdio velik interes svih generacija, kako već a∫rmiranih, tako i nea∫rmiranih autora i početnika, ujedinio korisnike, knjižničare, pisce i sponzore.
U konkurenciji za odrasle ove godine našlo se rekordnih 256 priča i autorice su ponovno nadmašile autore u odnosu 161:95. Najstarija autorica ima 91 godinu! 226 priča stiglo je iz svih krajeva Hrvatske, a 30 iz inozemstva, sa čak 4 kontinenta. U konkurenciji za djecu našle su se 44 priče, a autorice prednjače sa čak 29 priča.
konkurencija za djecu - žiri je bio u sastavu:
Maja Šimleša, spisateljica
Barbara Balenović, knjižničarka
Ante Šarić, pobjednik metaFORE 2021.
nagrađeni su:
1. Gabrijel Pisačić: Naredba
društvena igra
darovni bon - Hoću knjigu!
paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2023.
2. Marina Gvozdenović: Zaleđeni pupovi
paket knjiga
—
darovni bon - Hoću knjigu!
suvenir Noći knjige 2022.
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
3. Laura Kekez: Pad Gingergrada
paket knjiga
darovni bon - Hoću knjigu!
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
konkurencija za odrasle - žiri je bio u sastavu:
Julijana Matanović, spisateljica
Dinko Kreho, pisac i prevoditelj
Tanja Radović, knjižničarka i spisateljica
Sanja Repanić Blažičko, knjižničarka
Lea Čorak, pobjednica metaFORE 2021.
nagrađeni su:
1. Asja Korbar: Znate li da mačke znaju plivati?
Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici (kotizacija) CeKaPe-a
darovni bon - Hoću knjigu!
paket knjiga
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
članstvo u KGZ-u na godinu dana
mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2023.
2. Luna Tatjana Val: Čudovišta
paket knjiga
darovni bon - Hoću knjigu!
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Mladen Vilfan: Srpski ormar
paket knjiga
darovni bon - Hoću knjigu!
priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama
KGZ-a
članstvo u KGZ-u na godinu dana
Gabrijel Pisačić Naredba
Ja sam…
Zapravo ni sam ne znam tko sam. Ime mi je C539. Čovjek sam, ali moj nastanak i funkcija nisu
jednaki kao kod običnih ljudi. Nastao sam tako što su znanstvenici uzimali najbolje molekule DNA kako bi napravili čovjeka koji bi bio savršen za izvršavanje naredbi.
No nisam ja jedini. Ima nas na tisuće, kako biste to vi, obični smrtnici nazvali ∞ “klonova”. Stvorio nas je NKZIS (Nacionalna kompanija za istraživanje svemira).
Možda jesam savršen, ali nisam i slobodan. Ne mogu imati posao, ne mogu imati obitelj, prijatelje ili išta slično.
Zapravo, nikad nisam bio vani. Zatvoren sam kao i ostali klonovi, no ima jedan mali prozorčić kroz koji mogu vidjeti taj prekrasan vanjski svijet. Divim se prirodi, stablima.
Uživam gledajući čudnovata bića koja naokolo lete i cvrkuću. I tako, jednoga sam dana ugledao jedno prekrasno biće koje vi ljudi nazivate “djevojkom”. Šetala je s nekakvim čupavim stvorom koji je mahao izraslinom na stražnjici. Odjednom mi se počelo događati nešto čudno. Osjetio sam toplinu u svojoj unutrašnjosti i trnce koji mi prolaze niz čitavo tijelo. Počeo sam lupati po prozoru… no nije me čula. Sljedećeg dana sam od ranoga jutra stražario pred prozorom ne bih li je ugledao. Vrijeme je prolazilo, namjeravao sam odustati, no odjednom se pojavila s onim
istim stvorom. Ovaj put sam odlučio na papirić napisati poruku. Napisao sam: “Okreni se prema prozoru.” Poruku sam zavezao za komad metala i bacio je pred nju. Prvo se prestravila, no ubrzo se smirila i odlučila uzeti papirić. Kada je pročitala, okrenula se prema meni. Njezine prekrasne plave oči zasjale su prema mom prozoru. No nije bila oduševljena. Počela je vikati kako to uopće nije bilo smiješno ni pristojno. Okrenula se i otišla. Odjednom me oblio hladan znoj. Iz očiju mi je počela izlaziti prozirna tekućina. Sve mi to nije bilo važno. Nakon kraćeg razmišljanja odlučio sam da moram pokušati iznova.
Sljedećeg dana kada je prolazila, doviknuo sam joj blagim tonom: “Hej, ti predivno ljudsko biće!” Pogledala me, no odmah je okrenula glavu i počela hodati brže. Odlučio sam da ću joj napisati pismo u kojem ću opisati što sam, kako se zovem i da nisam običan čovjek. Do sljedećeg dana, kad je opet prošla pokraj mojega prozora, smislio sam kako vješto ubaciti pismo u njezin džep. Nadao sam se da će ga pročitati i odlučiti porazgovarati sa mnom.
Sutradan rano ujutro probudila me sirena. Dobili smo naredbu. Danas ćemo sudjelovati u najtežoj svemirskoj operaciji do sada. Bit ćemo prvi koji su ikada kročili na Neptun. Morali smo prikupiti uzorke s planeta. Klon koji je bio sa mnom, moj cimer, pokušao je skupiti uzorke tla. Odjednom sam ugledao kako zalutali meteor pada prema njemu. Brzo sam dolebdio i odgurnuo ga kako ga meteor ne bi pogodio. Spasio sam ga, no nisam bio dovoljno spretan… i meteor je pogodio mene. Počeo sam jako krvariti. Znao sam da je to moj kraj. Nitko me ne može spasiti, a ionako ima na tisuće klonova istih kao ja. Klon kojeg sam spasio mi je prišao i dao mi neko pismo. Rekao je da je to našao u sobi prije nego što smo otišli. Počeo sam čitati pismo:
OKRUGLA metaFORA
“Hej C539, ako ti je to ime. Željela bih ti se ispričati za onu dernjavu. Pročitala sam tvoje pismo i vidjela sam u vijestima da se spremate za veliku misiju. Stvarno si jako hrabar. Ako želiš, mogli bismo popričati kad se vratiš. S ljubavlju, Sara.
Nakon što sam pročitao pismo, opet mi je iz očiju potekla prozirna tekućina, ali ovaj put sam bio sretan.
Osjetio sam ljubav i… posljednji put izdahnuo…
Zaleđeni pupovi
Uovom trenutku, dok gledam svoj odraz u zrcalu, samo mi jedna misao prolazi glavom. Kad sam samoj sebi postala stranac? Gledam čudakinju koja koljenom lijeve noge pritišće poklopac kartonske kutije, da se ne bi otvorila, jer je očito pretrpana. U lijevoj ruci široka izolir-traka, u desnoj škare. Gdje su nestali okrugli, medni obrazi kojima tete u prolazu nisu mogle odoljeti? Odavno me već ne štipaju za njih. Kad je malen, prćast nos prestao to biti i odlučio megalomanski zauzeti cijelo moje lice? Mogu se zakleti da mi se, onako lud, upravo ruga zajedno s rascvjetalom bubuljicom koja mu se, bahata, smjestila zdesna. Možda ne vidim jasno, možda haluciniram od predmenstrualnog bola koji sijeva iz donjeg dijela trbuha direktno u cijelu lijevu nogu, onu hrabru što se bori s duhovima iz pretrpane kutije.
OKRUGLA metaFORA 2022.
Proljeće ne kuca, nenajavljeno preuzme moj grad. Sinoć su gole, beživotne grane platana u mojoj ulici bile stara, grbava vještica koja je dugim prstima zarobila mjesec, a već jutros suhe vještice nema i sve se žuti i zeleni. Prvi put u životu ne radujem se ovom rađanju. Ne radujem se ni sutrašnjem ponedjeljku, već čujem da me trideset puta dozivaš, onako bez veze, ako ništa, da nam se barem pogledi sretnu negdje na sredini razreda. Iako samoj sebi tad izgledam poput idiota koji se smije bez ikakvog razloga, ipak mi je nekako lakše kad prepoznam sličnog idiota u tebi.
Kartonsku, praznu kutiju od Plazma keksa koju mi je dala narančasta gospođa iz Konzuma, ona koja najtanje reže mortadelu, stavila sam jutros nasred sobe.
∞ Sve što ti treba! - pisalo je na kutiji. ∞ Tako je. - pomislila sam i počela ubacivati unutra sve što me podsjećalo na zadnjih devet godina moga života. Rekli su da krećemo dalje, pa evo krećem, pokušavam. U rukama mi je papirni brod koji si mi napravio. Zašto ga nisam odmah bacila, zašto sam ga zadržala predugo, preblizu? Tko zna koliko dugo bih razmišljala o bijelom papiru, da me u tome nisu prekinule dvije slane kapi koje su se razlile po njemu. Ljutito sam ga ubacila u kutiju. Mogu li unutra ubaciti i tugu, i ljutnju, i sreću prošlih godina? Da se, kad je jednom zatvorim, više ničega ne sjećam. Mogu li u nju ubaciti svoj prvi, svoj jedini poljubac? - Moram ti nešto šapnuti... - rekao si i poljubio me u obraz. Kako si hrabar bio kad smo imali devet.
Ove moje godine me mrze, podsmjehuju se osjećajima koje ne smijem naglas ni izgovoriti, jer još smo mladi i nije vrijeme. A kad najesen krenemo u srednju, možda će te ovako gledati netko drugi, netko tko godine ne shvaća toliko ozbiljno. Hoćeš li me zaboraviti odmah? Zato sam jučer zatvorila onu kutiju, trajno. Morala sam, jer ću jedino tako preskočiti visoki zid u ovoj slijepoj ulici. Da je nisam oblijepila onom izolir-trakom, nekako bi me već tvoj brod ponovno dohvatio i povukao dolje. Dobro sam uradila, pospremila sam osjećaje, doslovno. Mirna odlazim u školu, moje poker-lice ništa ti više neće odati. Mene je već uvjerilo da mi je svejedno. Pogledam usput u Katin vrt, pao snijeg po pupovima voćaka. Neka, možda bolje da ih takve zaledi, kad bi bar mogao pasti po nama.
OKRUGLA
Laura Kekez Pad Gingergrada
Gingergradovci. Stanovnici Gingergrada. Maleni kolači. Točno onakvi kakve mama radi za Božić. Upravo oni smjestili su se u gradu Gingergradu. Tamo je svatko imao svoju ulogu. Bio kuhar, krojačica ili možda samo dijete, svi su se dobro slagali. Šetnja je svima bila omiljena aktivnost, jer kod njih nikada nije bilo loše vrijeme. Parovi bi hodali sa suncobranima, a djeca bi trčkarala uokolo.
Jedan posve normalan Gingergradovac odlučio je poći u šetnju. Nebo je bilo vedro, a on je imao svoju najbolju leptirmašnu i bio obasjan posebnim sjajem. Sunce bi ga pratilo kud god da je išao. S velikim osmijehom na licu hodao je po stazici ukrašenoj cvjetićima posutim cimetom. Popravio je crvene gumbe na svojem kaputu i nastavio hodati. Kako je hodao, osjetio je nešto mokro na svojem čelu. Pogledao je u zrak i vidio nekoć bijele oblake koji su izgledali poput šećerne vate, da sada izgledaju sivo i tmurno. Neki građani shvatili su što se događa i sklonili se u svoje kućice dok je kiša počela padati sve jače i jače. Bijela kiša padala je po našem sretnom Gingergradovcu koji se ubrzo pretvorio u
lokvicu razmočenog tijesta, jer nijedan Gingergradovac ne može podnijeti mlijeko na svojoj koži, a kamoli da pada mlijeko u obliku kiše. Ostali građani, koji su se štitili svojim suncobranima, okupili su se oko lokvice razmočenog tijesta i gledali se zbunjeno, jer su za ovu pojavu čuli samo iz bajki. Nažalost, ni suncobrani ih nisu spasili, jer je tamo sve napravljeno od tijesta za medenjake. Ubrzo su se i oni uklopili s našim Gingergradovcem. Kiša mlijeka padala je sve više i jače te nije puštala sunce da probije. Krovovi kuća polako su se otapali. Zidovi su polako tonuli, a toranj katedrale polako je padao. Poslije nekog vremena grad se izravnao sa zemljom. Gingergrad više nije postojao. Gingergradovaca više nije bilo. Sad je ta zemlja čekala nove stanovnike.
“Vidiš, Marina, što se dogodi kad me ne slušaš”, mama je ljutito govorila svojoj kćeri koja je samo pognula glavu. Nastavila je mama: “Lijepo sam ti rekla da ne trčiš sa čašom u ruci. Evo, sad su medenjaci puni mlijeka. Nemamo ni grad, ni išta. Tijesto je uništeno.” Djevojčica se osjećala krivom, jer nije htjela uništiti mamine kolače oko kojih se silno trudila. Znala je da se sada mora iskupiti. “Možemo zajedno napraviti kraljevstvo?”
OKRUGLA metaFORA
Asja Korbar Znate li da mačke mogu plivati?
Služba za prometno i komunalno redarstvo Grada Zagreba
N/R pročelnika g. Jaroslava Maline
Predmet: Hitna molba za dostavu snimke nadzorne kamere
Poštovani gospodine Malina, Kao organizacija koja pomaže izbjeglicama i tražiteljima azila u Hrvatskoj, ovim putem obraćamo Vam se sa žurnim zahtjevom za snimkom nadzorne kamere na izlazu iz pothodnika kod Importanne centra od datuma 24. prosinca 2017. u ranim jutarnjim satima, točnije između jedan i jedan i trideset ujutro. Naime, u tom se periodu dogodio napad na trojicu izbjeglica iz Iraka od strane četiri maskirane muške osobe te nam je snimka potrebna u svrhu podrške oštećenim osobama i informiranja javnosti.
S poštovanjem, Katarina Lisac, Udruga “Zemlja za sve”
Zemlja za kurac, Katarina moja. Inače bi ti poslao snimku i ti bi s njome mogla raditi kaj oćeš, informirat javnost i takve pizdarije, ali ne mogu. Možda bi ti napisao, i to na službenom memorandumu, kak su se Jaroslav i dečki zatvorili u njegov ured onaj dan kada nas je mupovka prvi put kontaktirala u vezi snimke i kako sat vremena nisu izlazili. I kak su me onda pozvali, Novak, dođi malo. I ja sam došao, a kad sam ušao, vidio sam ih poslagane oko šefovog laptopa, Bujana, Jelušića i Malinu. Jelušić se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh, tsss tssss, pištao je kroz debele obraze, a Bujan se kesio, plavokos i plavook. Samo je Malina bio nervozan, baš je zgledo zabrinut i buljio u ekran. Novak, daj sjedi, vidi ovo, rekao mi je. Stisnuo je play i snimka je krenula. Sa stropa pothodnika vidjela su se četiri maskirana frajera kako trče prema trojici dečkiju i prilaze im s leđa. Nose bejzbol palice u rukama. Prvi koji dotrčava pruža ruku prema ramenu dečka koji hoda u sredini. Okreće ga i odalami po trbuhu. Dečko se skvrči i onda ga maskirani raspali po leđima. Mali padne. Ostala trojica odvaljuju direkt u glavu, ne zaustavljaju se dok svi nisu na podu. Jedan se mali okreće na leđa i pruža ruke sa strane na podu kao da se predaje. Ne mogu dobro vidjet, al zamišljam da mu je faca bila prestravljena. Da je možda maskiranom rekao “bat aj em from ingland” il neš tak. Jer maskirani ga je tada zažvajzo još jače. I tako dok snimka nije došla do jedan i dvanaest, i onda bježe. Klinci ostanu ležat na podu. Ljudi prolaze, jedva da ih je ko pogledo.
“Hehe, ja sam mislio prvo da su tabali Cigiće, a ono selamalejkum.”, Jelušiću su na oči dolazile suze smjehuljice pa ih je otirao.
“Jesu ih baš...”, pomislio sam da i ja trebam neš reć, a to je bilo najbolje kaj sam mogo smislit. Ne znam puno o tome kaj se događa po tim muslimanskim zemljama, Irak,
OKRUGLA metaFORA 2022.
Sirija i to, al mislim da ima dosta sranja. I onda ljudi dođu tu u Zagreb pa ih nabije svako ko se sjeti. Zato nisam više niš reko. Da sam nastavio, čuli bi da mucam.
“Evo, da i Cigići dobiju nešto za Božić. A ovi kozojebi nek idu nazad i nek poprave svoju usranu zemlju. Žene s djecom da, ostalo đada.”, zaključio je Bujan, naš stručnjak za geopolitiku, inače v.d. šefa Službe.
“Ma ja ne bi nikog! Onda ti se to koti i za par godina ti se mali slatki dečkić raznese nasred trga. Il ti proba silovat kćer. To ti je njima normalno, jebote. To sve stoka. Njima su žene ko krave za rasplod. Hoćeš ti puštat svoju kćer onda van s deset Arapa?”, Jelušić se više nije smijao, nego je izgledo ko da je ljut, fakat ljut.
“Dečki, ne serite više. Situacija je ozbiljna. Jutros je zvala baba za odnose s javnošću iz MUP-a, neka Grgasica. Traži nas original snimke i da svakako ne dijelimo nikakve informacije o ovome. Rekla nam je i da ak bi nas neko to tražio, da se pozovemo na onu uredbu o zaštiti podataka. A dobili smo i dopis od nekih idiota koji kakti rade s izbjeglicama di nas pitaju baš za tu snimku. Ti ćeš im, Novak, odgovoriti da je nemamo, ili da nam kamere nisu radile, ali i da jesu, da im ne možemo dijeliti takve informacije zbog zaštite podataka. Neću te glupe klince da mi skaču po jajima.”, zaključio je Malina.
“Ajde Novak, da ne bi mi tebi pokazali palicu.”, sad se Bujan meni smiješio.
Vidiš, Katarina, kad sam bio mali, na vikendici kod strica sam hranio jednu mačku. Ili mačka, nisam siguran. Bio je skroz bijel i znam da sam ga zvao Miki. Kad smo jednom išli sa stricem na jezero, Miki je išao za nama. Stric se odjednom okrenuo prema meni i mojim bratićima i sjećam se da nas je pitao, znate li da mačke mogu plivati. Znao sam da pesi plivaju, al za mačke nisam imo pojma. Ajd je baci u jezero, Dado. Ja sam samo stajao. Ajde, papčino mala. Papčino,
papčino, ponavljali su moji bratići. Uzeo sam Mikija koji se bacakao u mojim rukama i bacio ga u vodu. Bilo mi ga je žao onakvog slijepljenog i mokrog, ali sam i odahnuo, jer je to da mačke znaju plivati bila čista istina. Da ti ovo zapravo mogu ispričati, razumjela bi zašto ti to pričam. Ovako ću ti samo odgovoriti:
Udruga “Zemlja za sve”
N/R gđe Katarine Lisac
Poštovana gospođo Lisac, U svezi Vašeg zahtjeva u dopisu od 27. prosinca 2017. obavještavamo Vas kako nismo u posjedu snimke koju tražite, zbog kvara u sistemu u periodu od 23. do 26. prosinca 2017.
Također Vas obavještavamo kako ovakve informacije nismo u mogućnosti dijeliti sa širom javnošću temeljem Zakona o zaštiti osobnih podataka te Vas molimo da se ubuduće s ovakvim tipom zahtjeva obratite izravno Ministarstvu unutarnjih poslova.
S poštovanjem,
Jaroslav Malina
Pročelnik Službe za prometno i komunalno redarstvo Grada Zagreba
OKRUGLA metaFORA
Luna Tatjana Val Čudovišta
Kad sam bila jako mala, čudovišta nisu imala lica. Stvarno nisu. “Laku noć, zlato”, rekla bi mama, pa ugasila svjetlo. Za koji trenutak bi se mrak čvrsto uhvatio za sva četiri kutka moje sobice, a iz njega bi pokuljala čudovišta. Smjestila bi se ispod kreveta gdje su pitomo odrađivala svoje postojanje.
Zadržavala sam dah da mi ne čuju disanje, ali sam nekako naslućivala da ih privlači ubrzani tam-ta-dam mog srca.
Navlačila bih pokrivač preko glave. Gušila bih se ispod njega.
Jako se dobro nije znalo što se zapravo dogodi, ako ti samo nožni prstić izviri izvan zone pokrivača.
Pridržavala sam se tog pravila pa sam preživjela.
Kad sam bila mala, čudovišta su se drugačije odijevala. Stvarno jesu.
Vrstu koja se oblačila u slikovnice, riješila sam tako da sam ih prije mraka potrpala u ladicu koja se mogla zaključati. “Klik!”, zavrnula bih ključem.
Ladica se tresla i napuhavala od bijesa, ali problem je bio riješen.
S vrstom koja je obitavala u knjigama, bilo je već malo teže.
Pred spavanje bih hrpice knjiga razmjestila pod noge ogromne fotelje. To je izvrsno funkcioniralo. Čula sam ih kako šapćući vrište. Fotelja je škripala, drvo pucketalo, ali van nisu mogli.
I to sam uspješno preživjela.
Kad sam bila nešto manje mala, čudovišta su pokuljala iz televizora. Ozbiljno.
Tu isprva nisam znala što ću. Trebalo je dobro razmisliti.
Jednom prilikom, nakon izlaska iz kina, mama mi je kupila lutkicu s likom najstrašnijeg filmskog čudovišta. To je bilo pravo rješenje!
Zgrabila sam svaku priliku da mamu i sve ostale odrasle odvučem za ruku u pohod na trgovine s igračkama. Skupiti ih što više, postala je moja glavna obrambena zadaća.
Tako zaključani u lutkama i plišancima nisu mi mogli ništa. Po istom principu djelovalo je i ako objesim postere s njihovim likovima na zid.
Bila sam tako ponosna.
Postala sam majstor preživljavanja.
Kad sam bila puno manje mala, otkrila sam protučudovišna oružja.
Svjetlosni mač iz Zvjezdanih ratova stigao mi je kao poklon za rođendan. Osjećala sam se kao ratni veteran postavljajući ga na zid iznad kreveta gdje je već bio pričvršćen čarobni štapić. Sad mi se više ništa strašno i nepredviđeno nije moglo dogoditi. Koje olakšanje!
Uspješno sam preživjela većinu strahota djetinjstva i reklo bi se da su najgore godine iza mene.
Budućnost je bliještala poput mača.
Kad sam bila sasvim malo velika, bojno polje se preselilo van zidova moje sobice.
Škola, jedinice iz matematike, razredne dogodovštine i razne druge obaveze donijele su nove borbe, pobjede i poraze.
OKRUGLA
Soba prepuna poraženih čudovišta tad mi se činila kao oaza mira. Najviše sam uživala u svom utočištu u dane kad nisam bila raspoložena za bitke s onu stranu zidova. Sobica kao neprobojna tvrđava čvrsto je čuvala i mene, i moje mirne snove.
U to vrijeme prvi put sam smjela ostati sama kod kuće. Osjećala sam se tako odraslom pripremajući si večeru i spremajući se za spavanje.
Još nisam ni potpuno usnula, kad su tišinu prazne kuće prekinuli koraci koji su se uspinjali stepeništem.
Navukla sam pokrivač preko glave, za svaki slučaj.
Je li to neka nova vrsta čudovišta? Nešto sa čime nisam dosad imala posla?
Ušlo je u moju sobu i uključilo televizor na najglasnije.
Prožela me jeza, žmarci su strujali tijelom. Nisam se usudila pomaknuti, zaustavila sam dah. Tam-ta-dam, tamta-dam, tam…! Možda me ne primijeti.
Strgnulo mi je pokrivač, ogromnom šakom mi začepilo usta, a drugom krenulo trgati pidžamu. Otimala sam se tako snažno da su čudovišta zaključana u lutkama poletjela s kreveta po čitavoj sobi. Izmakla sam se na trenutak i pritom srušila televizor. Bacala sam knjige prema čudovištu, kao i sve drugo što sam mogla dohvatiti. Opirala sam se žestoko, ali to ga nije zaustavilo. Uskoro sam se našla licem pritisnuta uza zid, s jednom rukom zavrnutom iza leđa. Drugom, još slobodnom, grebala sam po zidu derući postere i tad sam napipala mač.
Snaga svih netom oslobođenih čudovišta moje sobe slila se u oružje u mojoj ruci. Čvrsto sam ga stegnula, strgnula sa zida i svom snagom njime opalila čudovište po glavi.
Zateturalo je, pustilo me iz ruku i srušilo se na pod.
Brzo sam upalila svjetlo da konačno vidim što me to napalo.
Kad sam bila mala, čudovišta nisu imala poznata lica. Stvarno nisu.
Mladen Vilfan Srpski ormar
Lutao sam po trgovačkim centrima tražeći ormar koji bi se uklapao u moju ideju povoljne kupovine. Ne trebam ništa luksuzno, samo smjestiti odijela koja ne nosim već dvadeset godina. Bio je tu i smoking kojeg sam prvi i zadnji put odjenuo u Londonu 2000. na svečanosti podjele nagrada na svjetskoj filatelističkoj izložbi. Očekivao sam, naravno, zlatnu medalju, a dobio brončanu, pa je to bila sasvim promašena investicija u kapitalizmu za početnike. U školi smo učili da je u kapitalizmu čovjek čovjeku vuk, a u komunizmu sasvim obratno. Ne sjećam se više o kojem bradonji se radilo. Marxu ili Engelsu. Jedan bez drugog nisu nikud išli, pravi jednojajčani blizanci. Drug Staljin nije imao bradu, nego samo upečatljive kavkaske brkove. S njim smo se i tako ubrzo posvađali pa je brko umro od teškog stresa. Brko je bio čisti negativac. Istina, odmah nakon revolucije i on je bio blizanac s našim drugom Titom. Na svim transparentima je pisalo: “Živio drug Tito, živio drug Staljin.”
Ormar se zvao Radulaška po tvornici, ne znam je li iz Valjeva ili iz Čačka. Reakcije su doma bile frapirajuće različite.
Kći Maja je bila oduševljena: - Kako poetično! Radulaška! Bravo, stari!
OKRUGLA metaFORA 2022.
Deda Kamilo je jedva dočekao da razveze bez konca i kraja: Radulaška, pa to je Žikin proizvod! On je bio
direktor Radulaške i provodio je deset dana godišnje na Zagrebačkom velesajmu. Dolazio je sa zamjenicom Darom koja je imala dekolte k’o Sofija Loren. Dvaput me je tijekom velesajma vodio na janjetinu. Upitao bi me biram li Daru ili janjeću glavu. Drage volje sam mu prepustio janjeću glavu. Tutnuo bi mi na odlasku tri flaše čačanke. Ta šljiva bi i mrtve uskrsnula. Štampl po štampl, imao sam je sve do sljedećeg velesajma. Da se javim Žiki? Možda je još živ?
Sin Trpimir je mračno procijedio: - Sram te bilo, stari! Kupuješ srpsku robu. Pa oni su na nas 1991. slali tenkove i još su ih zasipali cvijećem!
Žena je promrmljala: - Nemaš ni dio za kravate i čarape, a ormar je boje gusjeg dreka? Možeš li to čudo vratiti nazad? - Ne mogu. Platio sam karticom na četiri rate. – rekao sam snuždeno.
Monteri su došli nakon tri tjedna, iako su u trgovini obećali da će doći za tri dana. Stariji ćelavac je pogledao malog čupavka i rekao: - Mali, najebali smo. Stranice su teške kao tuč, sve puno drvo, a imaju stotine šarafa. Sad su ovi šarafi skuplji od metaka za kalašnjikov. Kao da su proizveli tenk. S autoritetom je rekao: - Gazda, nećeš se izvući samo s jednim pivom po glavi stanovnika. Ako nemaš u frižideru četiri piva, trkni u Konzum. Samo pazi! Ja pijem samo žuju, a klinac karlovačko.
Posao su završili nakon pauze za ručak. Ćelavko se javio šefu. Saslušao je grmljavinu iz slušalice i prokomentirao klincu: - Ovaj seronja nikad nije držao šrafciger u rukama. Završio je tobožnji menadžerski fakultet u nekoj selendri gdje mu je čistačica Janja držala praktičnu nastavu objašnjavajući kako se školski toalet-papir može prodavati u pola cijene, ako mu je nabavna cijena nula. Imamo menadžera za svinje hranit, a stolara ni za lijek! Mali, idemo na ćevape. Naradili smo se k’o konji!
Meni su u glavi zujale riječi “tenk”, “stotine šarafa, kao meci za kalašnjikov!”. Trpimir je, nasreću, u to vrijeme njegovao šefovu ženu, što se zvalo “ispomoć u kući”.
A onda je došao zagrebački potres. Prvi, pa drugi. Srpski ormar se tresao kao korejski malaričar. Dedina slika u domobranskoj uniformi pala je na pod i stakla je bilo po cijeloj sobi.
Deda Kamilo je i dalje mirno hrkao i tek kod drugog je digao glavu i upitao:
- Sine, pogledaj u kredenc ima li još malo Žikine čačanke? Štiti me od korone. Kažeš da je sliku odnio vrag?
A da vratiš onu u partizanskoj uniformi, koju smo skinuli 1991.? Ipak sam zbog nje dobio boračku penziju.
Kad se sin vratio s ispomoći šefovoj ženi, zajedno smo ormar vratili na mjesto. Sin me pogledao i rekao: - Što sam ti govorio? Sad sam sjebao leđa i platit ćeš mi deset masaža. Kupiš srpsko govno, a ono te skoro dođe glave. Dokrajčit će te srpski ormar!
Deda mi se nasmiješio i rekao: - Sine moj, imaš sada ponovo u Konzumu čačansku šljivu. Ima je i u dvolitrenim flašama. E, pa kupi jednu i guraj srpski ormar u moju sobu. Deda nas je napustio baš na pravoslavni Božić, nakon banovinskog potresa. U smrtovnici je pisalo da je umro od korone. Doktori nisu mogli zaobići činjenicu da su ga dopremili s polomljenim rebrima i desnom nogom. Deda je, istina, dosta mirisao po čačanskoj šljivovici, ali ta činjenica nije ušla u smrtovnicu. Svi starci ovih mjeseci i tako umiru od korone.
Nakon karmina sastalo se obiteljsko vijeće da odluči što raditi s ormarom - ubojicom. Maja je rekla da bi njezin dečko Damir mogao nešto progurati u Muzej suvremene umjetnosti, jer mu se tamo već vrti instalacija od šibica koje vise na crnom koncu. Nazvana je “Svemirci su svuda oko nas”.
OKRUGLA metaFORA 2022.
Trpimir je rekao da će izvidjeti mogućnost da se traži odšteta od Srbije. Moramo samo pažljivo sročiti, jer mu se učinilo da je deda krenuo spašavati flašu čačanke, a ne živu glavu. To bi moglo ugroziti odštetni zahtjev.
Žena je rekla da se ona ne bu štela mešati, ali da u njenu kuću neće ući više ništa boje gusjeg dreka.
I tako je na meni, glavi kuće, kao uvijek, ostala sva težina odluke. Još je nisam donio. Jedino sam moj londonski smoking zajedno s lakiranim cipelama poklonio dramskom kazalištu Gavella.
Knjižnice grada Zagreba
Knjižnica Vladimira Nazora
za nakladnika: Višnja Cej
uredništvo: Svjetlana Ciglar, Tanja Radović, Martina Domaćinović, Iva Bunčić
Stanković
lektura: Tanja Radović
dizajn: Ruta
fotografije: KGZ
Program je sufinanciran sredstvima
Grada Zagreba.
Knjižnica Vladimira Nazora
Vodovodna 13, Zagreb
+ 385 1 37 03 414 knjiznica.vladimira.nazora@kgz.hr www.kgz.hr
Zahvaljujemo na podršci!
