metaFORA 2023./2024.
KGZ — Knjižnica Vladimira Nazora
Sadržaj
ZELENA metaFORA 2023.
Djeca:
6 Tena Panić: O2 i ja
9 Ema Fegeš: Kak flaster prek rane
13 Patricia Pringl: Živim da vidim
ODrasli:
16 Dora Mihanović: Lju(d)ska i Ljud
20 Petra Cvitanović: MetaNONA
25 Sonja Gašperov: Rečam
metaFORA 2024. – budi karakter!
Djeca:
42 Mirjam Jengić: Soba broj 18, soba broj 26
46 Bianca Levar: Prošlost
49 Ina Vlahov: Šalturica
ODrasli:
52 Robert Jakovljević: Glad
55 Maja Peradin Vuksanović: Neparne čarape
59 Đurđa Vukelić Rožić: Reklamacija
ZELENA metaFORA 2023.
U programu Noći knjige pod motom Sanjaju li roboti ZELENO? proglasili smo pobjednike natječaja, zajedno s brojnom publikom i scenskim uprizorenjima nagrađenih priča.
U konkurenciji za odrasle našle su se 93 priče i to iz raznih dijelova Hrvatske te nekoliko iz inozemstva (Italija, Slovenija, Bosna i Hercegovina). Autorice su iznova nadmašile autore u odnosu 64:29. Najstariji autori/ce imaju 80 (njih četvero), a najmlađi 17 godina.
U konkurenciji za djecu našla se 41 priča, a autorice prednjače sa čak 29 priča. Najmlađi autor ima 8 godina. Priče su pristigle iz svih krajeva Hrvatske te iz Bosne i Hercegovine. Kratkim ∫lmom Knjižnica kao ZELENA metaFORA ovo zeleno izdanje natječaja predstavili smo na 14. savjetovanju za narodne knjižnice u Republici Hrvatskoj, održanom u Dubrovniku u listopadu 2023.
KONKURENCIJA ZA DJECU - ŽIRI JE BIO U SASTAVU:
1. Zoran Vakula, meteorolog i pisac
2. Snježana Babić Višnjić, spisateljica
3. Ines Škuflić Horvat, dramska pedagoginja, voditeljica Teatra
Tirena
4. Davorka Semenić-Premec, knjižničarka i spisateljica
5. Gabrijel Pisačić, pobjednik metaFORE 2022.
NAGRAĐENI SU:
1. Tena Panić: O2 i ja
— radionica kreativnog pisanja CeKaPe-a
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
— mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2024.
2. Ema Fegeš: Kak flaster prek rane
— društvena igra
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
3. Patricia Pringl: Živim da vidim
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
Žiri uz nagrađene, pohvaljuje dvije priče. To su:
— Nika Buzov: A gdje je blagajna
— Ina Vlahov: Šibenska grandeca
Organizatori natječaja, knjižničari Knjižnice Vladimira
Nazora dodatno pohvaljuju priče:
— Putovanje jedne mrkvice
— Prijatelji u akciji
— Krokodil spašava stvar
— Sloboda
Te su priče nastale zajedničkom suradnjom grupe učenika u sklopu zajedničkog projekta “Razvoj socijalnih vještina i kompetencija kroz inkluzivne kreativne radionice”. U projektu sudjeluju učenici OŠ Petra Zrinskog te učenici OŠ Nad lipom, posebne ustanove u kojoj se školuju učenici s intelektualnim i utjecajnim teškoćama u razvoju.
KONKURENCIJA ZA ODRASLE - ŽIRI JE BIO U SASTAVU:
1. Neven Vulić, pisac, urednik i književni kritičar
2. Dino Pešut, dramaturg, dramatičar, romanopisac
3. Božica Dragaš, knjižničarka i spisateljica
4. Zvjezdana Balić, knjižničarka
5. Asja Korbar, pobjednica metaFORE 2022.
NAGRAĐENI SU:
1. Dora Mihanović: Lju(d)ska i Ljud
— Ljetna škola pisanja u Staroj Sušici (kotizacija) CeKaPe-a
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a
i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
— članstvo u KGZ-u na godinu dana
— mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2024.
2. Petra Cvitanović: MetaNONA
— radionica kratke priče CeKaPe-a
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a
i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Sonja Gašperov: Rečam
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
Žiri je odlučio pohvaliti i dvije priče, a to su:
— Slava Rosandić: Krošnje raskošne za pustopašne
— Aida Šečić Nezirević: Poslastica od magle
Tena Panić
O2 i Ja
Dobro jutro ili dobar dan! Zapravo nije ni važno koje je doba dana jer je dobar svaki u kojemu se budim u vlastitom krevetu. Najprije ću vam predstaviti svoju, pomalo neobičnu, obitelj Zelenbrz. Čine ju moja majka Eko, moj mali puΩasti pas Logi i Ja. Ja sam sedmašica. Pomalo netipična djevojčica krhkog stasa i mišjega glasa. Oči su mi boje crljenice i imam blesast, pjegast nos. Imam punoooo prijatelja. Zapravo, imam tri prijatelja. Dobro, okej, ja baš i nemam prijatelja. Ustvari imam, ako se računaju oni koji umjesto tenisica nose potkove. To su konji - moja najveća ljubav i najbolji prijatelji još od vrtićkih dana.
Znate, mamina dobra prijateljica stanuje u obližnjem selu u kojem ja, kao pravo gradsko dijete, provodim svaki onaj trenutak kada mi testovi i lektire ne vise za vratom i kada nisam u onoj zgradi, u onoj sobi čudnog mirisa. Obožavam žubor bistre rijeke koja teče baš kao moje suze kada me ostave samu u toj sobi. Obožavam dodir povjetarca i njegovu nestašnost kada mi mrsi kosu. A tek onaj miris svježe pokošene trave… Jednostavno obožavam prirodu i svaki njen atom. A volim i svoje, drugima smiješno, prezime Zelenbrz. Moja mama Eko često se „zakači“ baš za ta tri posljednja slova pa kaže: „Tako ti odgovaraju jer stalno negdje brzaš!“ Ona uvijek smetne s uma da želim
maksimalno iskoristiti svaki trenutak kada nisam u onoj sobi čudnoga mirisa i zato uvijek samo žurim. Posebno požurim i onda kada blatnim tenisicama prešetam preko maminog bijelog tepiha i brzo joj se maknem iz vidokruga prije nego me sustigne njen prijekoran glas. A opet, rado ga slušam, bez obzira na boju kojom mi bude upućen. Važno da je ona pored mene. Zapravo, cijeloj mojoj obitelji jako nedostaje jedan mali vrt. Priznajem da bi mu se najviše veselio moj luckasti pas Logi. Tako bismo mogli zasaditi svo svoje voće i povrće, a možda i kukuruz. Najavili su ekstremno visoke temperature pa se možda kukuruz sam ispeče u kokice. To bi bila totalna fora! Ali, ne vrućina, već kokice. Sigurna sam da bi se sa mnom složili moji grivasti prijatelji jer su njima uvijek najslasnije mrkvice iz vrta. Jedino mi ponekad zamjere što mi džepovi hlača nisu dublji, da u njih stane više kocaka šećera. Ali biotehnologija je toliko uznapredovala da sam sigurna da ćemo uskoro u vrtu moći posaditi i grm na kojemu će rasti kocke šećera.
Moja je baka rijetko išla u trgovinu jer je sve što joj je trebalo od voća i povrća uzgojila sama u svom vrtu. A mama i ja, kada idemo u trgovinu, ponesemo ogroman list papira na kojemu zapišemo: jabuke, grožđe, mrkva, kupus, zelena salata, med… A kada nam gospođa na blagajni pročita troznamenkasti iznos koji moramo platiti, mama obično zatraži čašu vode da dođe k sebi. Ja volim vodu, ali ju rijetko pijem samu bez nekoga lijeka.
Obožavam cvijeće. Moja je baka uvijek u vrtu imala najraskošnije, najšarenije i najmirisnije ruže tijekom cijele godine. I danas obožavam mirisati ruže jer mi iz nosa istjeraju miris sterilne bijele sobe s pločicama polijepljenim do plafona. A tek leptiri na cvijeću - predivni, raskošnih krila, sasvim suprotni od onoga kojeg mi stave u venu kad god dođem u onu zgradu i sobu čudnog mirisa.
Već ste mogli pretpostaviti kako izgleda moj život.
ZELENA
Stvarnost zapravo ima neko drugo lice. Moje je zdravlje davno izgubljeni faktor mog DNK. Čini mi se da je davno zagubljeno u onoj sobi čudnog mirisa u kojoj ljudi u bijelim kutama obilaze moj krevet i ispisuju latinske nazive koje ne razumijem, ali ih osjetim. Oni su moja jedina nada, moja jedra u olujnoj noći, moj zrak u plućima, moj kisik. Oni su moj život. I svakoga dana, prije nego zaspem, pogledam u Sunce s crnim mrljama, u Mjesec ukrašen satelitima, u zvijezde razlomljene u čestice pijeska. Tad zaželim želju. Svemiru, još uvijek nije kasno da nas Sunce grije kao bakin pokrivač moje ledene noge na metalnom krevetu u sobi čudnog mirisa. Još uvijek nije kasno da vratimo Mjesecu sjaj poput onoga u mom oku kada sam kod kuće s najmilijima. Još uvijek nije kasno da potok ostavimo čist pa neka se moj prijatelj Riđan u njem napoji. Zasadimo mirisne, cvjetne glavice na napuštena prostranstva pa neka proljeće miriše ljepše od bijele plahte kojom me pokriju u sobi čudnog mirisa. U parkove vratimo vjeverice pa neka se grane drveća ponose kisikom koji nam bezuvjetno daruju.
Kisik. Moj rođeni nedostatak, moj suputnik, moj nestašni i brzo napuštajući frend koji često sa mnom igra igru skrivača. Čini mi se da sam i njemu pomalo dosadna pa bezobrazno, naglo i bez najave ponekad pobjegne od mene. I tada… Čujem samo zaglušujuće pištanje aparata, ubrzane korake ljudi u bijelim kutama. Hladno mi je. U ušima šum, u prsima bol. Na liječničkom receptu - ventolin. U medicinskom kartonu - astma. A na mojim leđima u ruksaku, umjesto školskih knjiga, kisik. Da, to je moj život. Moja je mama Eko, a moj je pas Logi. I to sam Ja.
Ema Fegeš Kak flaster prek rane
Zatvorila sam oči. Slušala sam svoje prijatelje kako raspravljaju o našoj pustolovini. Lukas i Roko su pjevali nešto, ali ih nisam baš mogla
čuti, a Ana je, kao i uvijek, bila glavna i davala poslove svima nama. Ona je uvijek savršeno organizirana i jako joj se divim. Čulo se i tiho pucketanje vatre. Razmišljala sam o tome što nas sve čeka. Osjećala sam miris borovih iglica. Lagani povjetarac vijorio je moju plavu kosu. Ugođaj je bio čudesan. Nakon nekog vremena sam ponovo otvorila oči. Svi su već radili svoje zadatke, a ja, pošto sam bila zauzeta razmišljanjem o sto drugih stvari, nisam čula što je moja zadaća. Pogledom sam uokolo tražila Anu. Našla sam je kako sjedi na panju i bulji u daleko more. Miris mora ispunio mi je nosnice. Nešto je mrmljala sebi u bradu. Izgledala je vrlo usredotočeno. Polako sam joj prišla i sjela kraj nje.
„Hej“, rekla sam smireno, iskreno se nadajući da je ne prekidam u nečemu njoj važnom.
„Ema, bok“, rekla je ona, mirnije od očekivanog, „kaj se dešava? Zar ne bi ti trebala biti s Olivijom i istražiti područje?“
ZELENA
Znači moj zadatak je razgledati područje, skratila mi je muke i sama mi to rekla. Bez razmišljanja sam odgovorila: „Da, ovaj, Olivia me već sigurno traži. Došla sam vidjeti kaj je s tobom. Dišla si bez riječi. To neje nalik na tebe.“
„Samo sam umorna, ne znam kaj bude pa se nemrem pripremiti. Muči me to kaj ne znam kak bumo sve preživjeli. Ili sve ono kaj nebumo doživjeli nakon ove avanture.“
Nekoliko trenutaka smo stajale u tišini, svaka u svojim mislima. U glavi sam ponovila njene riječi. „Ili sve ono kaj nebumo doživjeli nakon ove avanture.“ Ima nečeg čudnog u tome, način na koji je to rekla je čudan. Nov, nikad je nisam čula da govori tim tonom. Mogla sam čuti strah u njenom glasu. Gledala sam u nju dok je zurila u udaljeno more. O čemu ona sada razmišlja? Što ona zna?
„Uh, ja, ovaj“, počela je, „morala bi krenuti, Olivia te već dugo čeka.“ Što to ona skriva?
„Ema?“
Znatiželjno sam je pogledala, s trunčicom uznemirenosti.
„Molim te, nikome nemoj reći ovo kaj sam rekla. Obećaješ?“, podigla je mali prst. Svoj sam mali prst omotala oko njenog. „Obećajem“, napokon sam rekla, improvizirani osmijeh stajao je na mojem licu. Odmahnula je glavom, dajući mi do znanja da želi biti sama. Pozdravila sam je i krenula tražiti Oliviju dok su mi se po glavi motale neugodne misli. Oko mozga mi leti tisuće pitanja, a ni na jedno ne znam odgovor. Ovo je obično kampiranje, ništa se strašno neće dogoditi. Ili?
Prvi put kampiram i nisam mislila da će biti tako uzbudljivo. Presvukla sam se i ušuškala u vreću za spavanje. Dok sada ležim u vreći, osjećam se kao malena gusjenica u kukuljici koja će se ujutro probuditi kao bajni leptirić s velikim i šarenim krilima. Pokušavala sam misliti na sve lijepe stvari koje su mi se ovih dana dogodile. Završila sam sedmi razred, stekla nove prijatelje i s njima otišla na
kampiranje u šumu. Ne znam koliko sam puta ponovila
Anine riječi da zaspim. Ne znam ni koliko sam dugo spavala kad sam se odjedanput neočekivano probudila.
Ema… Netko me zvao. Otvorila sam oči. Ema... Izjurila sam van. Skočila sam na panj, na onaj panj na kojem je sjedila
Ana. Nije se čulo ništa osim udaranja valova o stijene. I jedne muhe koja mi je neprestano zujala oko glave. Što se događa? Nema nikoga. ‘Ko me dozivao? Vjerojatno sam sve samo zamislila. Osjetila sam miris mora i čula sam kako sova huče. Nisam sigurna zašto, ali huknula sam i ja njoj.
Pogledala sam u nebo. Na nebu je bio blistav Mjesec. Bio je pun, nadam se da neću naići ni na jednog vukodlaka. Gledala sam oblake. Bili su prekrasni, meki, kao i uvijek. Dok su se oni tako kretali po nebu, ja sam se kretala po našem kampu. Hodajući uokolo, naišla sam i na malecku vjevericu, ali je istog trena pobjegla od mene. I tako sam, u dva u noći, pješačila po našem, ne baš tako malom kampu, i gledala u oblake.
Volim maštati. Tako se lako mogu odmaknuti od stvarnosti. To je najbolji bijeg. Ovaj svijet nije savršen, nije potpun. Nije stvoren do kraja. Zašto ljudi ne obraćaju pažnju na to? Zašto ne radimo ništa da bi dovršili naš jedini dom? Što ako ostanemo i bez toga maloga što imamo? Ljudski zid broji premalo ljudi kojima je zapravo stalo do našeg jedinog doma, pa onda svojom maštom stvaramo nove i savršene svjetove u kojima bismo živjeli ne mareći za već postojeći.
Svijet je polako nestajao. Naglo sam okretala glavom, na sve strane. Kao da sam zaklapala oči, ali nisam. Čula sam si srce kako mi je kucalo.
„Svijet neje gotov. To je ljudska misija, upotpuniti svijet“, rekla je Ana, nestrpljivo iščekujući moj odgovor. Kud se ona sad stvorila? „Slažem se s tobom. Mi smo kak jedan zid. Ljudski zid koji popunjava nedostatke, rupe na Zemlji“, rekla sam, još uvijek malo zbunjena cijelom situacijom.
ZELENA metaFORA 2023.
„Kak Ωaster prek rane“, dala je primjer koji je savršeno opisivao zadanu situaciju.
„Kak Ωaster prek rane“, sa zadovoljstvom sam ponovila. Obje smo se nasmijale.
Osjećala sam se smirenije. Ana me uvijek uspije opustiti. Drago mi je da je ona sa mnom na ovom nepredvidljivom putovanju na kojem ćemo ljude iz svakog kutka svijeta poticati na bolji i zdraviji život – u naš takozvani ljudski zid. Pomagat ćemo klimi, održavati čistima zrak i vodu te tako pomoći i ljudima, da ih čeka zelena budućnost. I bit ćemo hrabre. Jedna za drugu, no i kao poticaj i potpora svima onima kojima je teško. Za bolji svijet u kojemu će nam svima biti ugodno.
Patricia Pringl Živim da vidim
Odmah ovdje, baš pored Jadranskoga mora, u rano sunčano jutro, Kamenko je uživao u milovanju sunčanih zraka. Uživanje je, naravno, netko morao prekinuti. Maleni i razigrani dječačić zgrabio je Kamenka i svom silinom zavitlao rukom, a naš Kamenko je sletio u toplu vodu Jadranskoga mora.
„Pa ovo je bilo iznenađujuće. Tako malen, ali me pošteno lansirao.”
„Jesi li dobro?”, pored njega je došla riba.
„Dobro? Naravno da ne, pa tonem!”
„Evo, ja ću ti pomoći”, pažljivo ga je stavila na svoja leđa.
„Usput, zovem se Nada. Moj otac me tako nazvao. Kao, da nikada ne izgubim nadu, mislim je li to uopće moguće... Možda? Ili...”
„Stani, stani! Nemoj tako brzo. Prvo mi reci kamo si pošla.”
Nada se malo zamislila. „Pa po hranu, ti kao da si s Marsa pao. Hahahaha...” Dugo je vremena prošlo dok se nije prestala smijati. Kamenko je zapazio da je ovdje nekako drukčije, nekako tužno. Bilo je dosta pusto i nekako neuredno. Zar oni ne bacaju smeće!? Gle ti ovo, čak ga i nose kao odjeću!
ZELENA metaFORA 2023.
„Nado, zašto je ovdje tako pusto i zašto ona kornjača nosi vrećicu kao haljinu? Nas na kopnu uče da se takve vrećice moraju reciklirati.”
Tada je Nada briznula u plač. Tako je jako plakala da ju je Kamenko tješio narednih dvadesetak minuta. A onda mu je ispričala sve, kako je cijela njezina obitelj, većina rođaka i prijatelja izumrla i mali broj riba iz njezine vrste je preživio.
Da je još puno organizama nestalo zbog ljudi, podvodne buke, smeća u koje se zaplelo ili koje su pojeli. Kako ona kornjača nema izbora, kao ni većina ostalih organizama, i da će tu vrećicu nositi sa sobom sve dok je, ako ima sreće, nekako ne makne. Ili ako nema, do smrti. A najviše ju je brinulo što će biti sa Zemljom.
„Hej, znaš li da će naša Zemlja ponovno biti zelena, plava, raznobojna, zdrava? Vidjet ćeš, na kopnu čujem svašta i baš sam čuo da je toliko ljudi shvatilo da negativno utječu na okoliš i Zemlju. Znaš li da su neki osnovali udruge i pomažu životinjama u moru i na kopnu? Diljem svijeta! Čak i razmišljaju tim mozgom i umjesto nafte, plina ili ugljena pokušavaju koristiti energiju vode, Sunca, vjetra... Zamisli, sve ide nabolje!”
„Stvarno?” Nada se malo pribrala i pažljivo slušala.
„Kad ti kažem. Baš sam čuo da se plastična vrećica može razgrađivati 450-1000 godina pa su odlučili koristiti vlastite torbe. I još puno drugih stvari, na primjer, sade biljke, štede vodu, štede električnu energiju, manje se voze automobilima, a više pješače ili voze bicikle... Možda je sada već kasno, ali bolje ikada nego nikada. To uče i djecu, možda oni postanu još bolji od svojih predaka i budu pažljiviji. Ipak, njima ostaje svijet.”
„Naravno, oni će isto paziti na planetu. Možda ipak nema razloga za paniku i brigu.” Nada je živnula. „Nema razloga za gubiti nadu, Nado, ali uvijek treba brinuti i paziti na svoje postupke.”
Tada je Nada pitala: „Prijatelju, a što ako ja nikad ne dočekam tu zelenu, plavu, raznobojnu, zdraviju Zemlju? Ne, ja ne mogu biti mirna.”
„Nado, ja sam kamen i živjet ću još dugo, možda dovoljno dugo da ugledam tu Zemlju. Obećavam ti da ću živjeti da vidim, a kada ni ja neću biti na njoj, možda te sretnem na nekom drugom svijetu i opisat ću ti svaki detalj nove, odnosno stare nje.”
„Obećavaš?”
„Obećavam. A sada idemo pronaći nešto za jesti”, i uputili su se s nadom u srcu u more, toplo Jadransko more.
ZELENA metaFORA 2023.
Dora Mihanović
ivjeli jednom u velikom gradu...započne sjetno gledajući u modru tekućinu pred sobom.
- Pričaš mi priču? - upita ga dječjim, a opet metalnim glasom.
Lju(d)ska i Ljud -Ž
- Da... - odgovori joj tiho, zagledan u horizont okovan skelama. - Želio sam ti ispričati kako je ovo nekada izgledalo. Kad nam je prosinac donosio snijeg, kada se znalo zašto slavimo Božić i kad je jedino umjetno u našem životu bila jelka. - uzdahnu tiho.
- Nedostaje ti stari svijet? - upita ga skenirajući mu suzne šarenice.
Bez odgovora prišao joj je bliže i uhvatio malenu ruku. Nije se mogao priviknuti na hladne prstiće koji su se neprirodno čvrsto ispreplitali s njegovima. Odavno su joj pregorjeli regulatori temperature i stiska pa se trudio grimasama prikriti bolan izraz lica dok su mu se korijeni kažiprsta i malog prsta gotovo dodirivali.
Sjeli su na stijenu uz obalu. Čim je tenisicama kliznuo po površini, dio kamena lagano je odlepršao u more. Stiropor. Nervozno je coknuo jezikom pa odlomio veći komad.
Gledala ga je bezizražajna lica kako usitnjava stijenu na bijele kuglice.
- Što radiš?
- Snijeg! - odvrati joj kroz smijeh pa pospe sitne djeliće po počešljanoj vlasulji.
- To nije snijeg. Snijeg je…
- Dobro, dobro, znam da znaš de∫niciju snijega. Ne vidim zašto se još uvijek trudim! Toliko smo vremena proveli zajedno, a sve što mogu reći je da si obični robot!
- A ti si obični čovjek - odgovori mu pa nastavi - bolje je biti robot koji nalikuje čovjeku, nego čovjek koji nalikuje robotu.
Šutke ju je gledao. Zaista je izgledala kao djevojčica.
Uronio je dlanove u modru tekućinu prisjećajući se mirisa i okusa mora iz djetinjstva. Nesvjesno prinese kažiprst usnama i poliže ga.
- Zaboravili su posoliti! - uzvikne.
- I? Izgleda kao more. Lijepo je ovdje. - odgovori mehanički.
- Ma što ti znaš, ti si samo mali robot!
- A ti si samo čovjek. Zašto to ponavljaš? Ne shvaćaš li koliko je bolje biti robot? Ljudi su prekomplicirani.
Gledao ju je u tišini.
- Nemam čudnu potrebu mirisati travu, a ni morski zrak. Imam njihove kemijske formule, imam sve podatke svih bezvrijednih pojedinosti koje ti toliko preuveličavaš. Lijepo je ovdje. - zaključi i zaškripi lijevom nogom.
- Nemaš sve podatke… - odgovori joj tiho.
- Imam. - odsiječe mirno.
- Imaš? Reci mi onda kako miriše proljeće?
Zatvorila je oči na 1.4 sekunde usporene pretrage pa ih otvorila i pogledala ga. - Nemam taj podatak iz jednostavnog razloga - proljeće ne miriše.
- O, itekako miriše! - pobjedonosno joj pljesne pred nosićem.
- Ne, ne miriše. To je samo ljudski doživljaj zbog spojeva koji evociraju...
ZELENA metaFORA 2023.
- Dosta! - ustane uzrujano. - Uništavaš moja sjećanja na ljudskost. Iako smo tu potpuno sami, još uvijek se dobro sjećam mirisa proljeća! Nekada je sve ovo bilo stvarno, puno prije nego što su tebe složili.
- Ne. To je bio samo tvoj san. Ovo je stvarnost. Baš je lijepo ovdje.
- Još ćeš mi reći da znaš što su snovi... - frkne nosom i sjedne natrag uz nju.
- Znam.
- Ma znam da znaš... teoriju. - procijedi obeshrabreno.
- Ali, zapravo nemaš pojma. Nemaš pojma kakav je osjećaj sanjati i probuditi se. Kako bi nakupina metala i plastike to znala? Ti si... ma ti si igračka!
- Da imam osjećaje, uvrijedila bih se. - reče tiho, gotovo ljudski.
- Da imaš smisla za humor, nasmijao bih se. - sikne on i odvrati pogled. Čudno se osjećao u trenucima kada bi ga zavarala da je čovjek.
- Misliš li da je bolje imati i znati da imaš ili nemati i ne znati da nemaš? - upita ga prekinuvši tišinu.
Gledao je otočić koji je smiješno plutao u tekućini. Bio je posvuda jednolično obojen, kao da je netko uzeo najjeftinije tempere i potrošio cijelu oker boju.
- Ne znam. Obje mogućnosti su dosadne. Ti imaš podatak koji daje stopostotno točan odgovor? - upita je znatiželjno.
- Naravno.
- A ako ti ponudim alternativu? - vragolasto je pogleda škiljeći na jedno oko.
- Alternativu?
- Da, alternativa je...
- Znam što je alternativa. Ja.
Zaustavio je dah. Toliko je želio da je stvarna, na trenutak mu se pričinilo kako je njegova djevojčica opet tu.
- Reci. - nastavi ona pomirbeno.
- … nemati i znati da nemaš. - šapne joj nakon kraće šutnje.
Zatvorila je oči. 1.4 sekunde pretrage... pa ih opet otvorila.
Još jednom.
1.4 sekunde ponovne pretrage pa pogleda u njega.
- Nema smisla.
- Naravno. Ja sam čovjek, sjećaš se? - reče kroz smijeh. - Mene takve nelogičnosti guraju naprijed. Kad znaš da nemaš nešto što želiš, onda se trudiš. Imaš potrebu mijenjati, željeti, osjećati. Makar boljelo, makar izgubio sve. Tvoje opcije su za robote. A roboti ne izlažu sebe kako bi dobili što žele. Razumiješ?
- Ne. Ranjivost je ljudska glupost. Zbog nje su ljudi umirali.
- Ne, ne... Nisi shvatila... - zamišljeno je odmahnuo glavom. - Zapravo je obrnuto. Upravo zbog nje su i živjeli. Zatvorila je oči. Za 1.4 sekunde otvorila ih je i odvratila pogled od njega.
Šutke su gledali sunce kako se na horizontu polako spušta prema moru. Odlutao je u prošlost. Ovo je toliko puta gledao ne shvaćajući veličanstvenost prizora.
A onda se odjednom dogodilo nešto neočekivano. Sunce je zapelo! Trzaj gore, dva trzaja dolje. Velika žuta kugla pljusne bez upozorenja u modru neslanu tekućinu.
- Znači tako sunce potone u more! Vidiš da i robot može shvatiti precijenjenu ljudsku poeziju. Lijepo je ovdje. - reče mu i ušuti gledajući kako se, kao stubišno svjetlo, pali puni mjesec.
Nije odgovorio. Samo je promatrao iznenadne krugove na tamnoj vodi kako se mreškaju i neočekivano šire, baš kao i osmijeh na njegovu licu.
ZELENA metaFORA 2023.
Petra Cvitanović
MetaNONA
1993.
„Trebaš povedat zes njimi.“
Nježno pipka listove hortenzije. Cvjetovi su ružičasto bijele boje.
Poželim otkinuti jednu i staviti u vazu, no odustajem. Cvijeću je mjesto u vrtu.
Pratim nonu s malom kopijom njezine kante za zalijevanje.
„Saka rožica je drugačija mila moja, znaš?“
Hladna zora tiho prelazi u sparno jutro dok obilazimo vrt.
„Ove ovdeka treba polet samo malo okol korijena. Ne smeš ih previše, aš onda potrule“.
Mlaz vode natapa zemlju.
„Si im rekla dobro jutro? Reci im kako su lipe, kako su naresle i da ćeš im opet zjutra prit.“ Šapćem cvijeću nonine upute.
Prstima ovlaš prelazim po laticama. Meka smežurana ruka me zaustavi.
„Maćuhice su ti jako nežne, njimi pači da jih tikamo. Samo im rečeš da jih vojiš.“
Čučnem tik do nježnih cvjetića. „Volim vas“. Zagrabim šakicu tople zemlje. Gnječim ju među prstima. Najbolji osjećaj.
Pitam se da li nona zaista razgovara sa svakim cvijetom i koliko zapravo vremena provodi u ovom cvjetnom lunaparku.
„Ala, parnesi mi onu koru od jaj.“
Nona zdrobi nekoliko kora pa obloži korijenje velikog grma sa žutim cvjetovima.
„Ovo će njin pomoć da jih puži ne pojeju.“
Miris mokre zemlje miješa se sa ljetom u zraku. Golica mi nosnice dok gledam u nonine zelene ruke. Tako ih mama zove. Zelene ruke odmaraju na bokovima savršeno ispeglane pregače. Sijeda kosa svijetli pod prvim zrakama sunca.
„Eko, ∫nile smo za denes. Po suncu se niš u đardinu ne dela.“
Bit ću kao ona. Zauvijek ću čuvati ovaj vrt. Pričat ću sa cvijećem. *** 2003.
„Mogla bi mi malo pomoć! Kad si bila mala, vojila si zes menu oko rožica hodit. Oramaj bi moglo krepat tuto kompleto da mene ni! Kapiš da je nona već stara za stat venka u đardinu celo jutro! Zemi si polevaču i hodi tu kol mene.“ Vrtni kalibar rekao je svoje.
Nevoljko ostavljam šalicu s kavom i uzimam rukavice iz male konobe.
Najradije bih joj rekla da ne treba svaki dan pimplat oko tog cvijeća, ali šutim. Neće ništa krepat. Ionako imamo džunglu oko kuće. Manje cvijeća, manje posla. Punim kantu vodom. Nona nosi kantu tako elegantno, a ja s dvije ruke teglim i jedva hodam. Ostavljam šljapkasti trag za sobom. Korak, pljus, korak, pljus.
„Ća rukavice si zela?“
Stavlja ruku na prsa, uz grleni smijeh, popraćen kašljem, odmahuje glavom. Na kućnoj haljini ostane zamuljani zemljani pečat.
ZELENA metaFORA 2023.
„Nona, ne zezaj. Pomoći ću, ali neću prljati ruke. Trebat će mi sat vremena da iščetkam nokte.“
„Amore, va đardinu se ne dela z rukavicami. Ne moreš znat kako je rožica, ako ne kontrolaš kakovi su listovi i kakova je zemja.“
“Dobro! Evo na jednoj neću imati, ali drugu ne skidam.“ Krećemo obje prema mladoj trešnji. To je startna pozicija. Nevidljivu putanju kretanja vrtom, nona je davno osmislila.
„Kompostjera je pelna. Zemi malo da njin damo force.“
Fuj, srećom imam jednu rukavicu.
2013.
Rosa se šljašti na lišću. Noći su vlažne i teške. Vučem za sobom šmrk i čujem krc. Opet sam polomila hortenziju. Naglas brojim sve po spisku, vraćam se otpetljati crijevo i ustvrditi koliku sam štetu počinila.
Zadnja od svoje vrste. Što li je nona radila s njima, a da ja ne znam. Pazim na listove, zalijevam samo oko korijena, a dala sam joj i soc od kave. Na sljedećem sajmu cvijeća kupit ću još. Obećavam i nadam se da nona ovo ne vidi od tamo gore.
Vrt zna da zelenih ruku nema. Već šest mjeseci. On se polako oprašta od nje. I od nas. Uzalud vam trud svirači, šuškaju ruže svojim požutjelim listovima. Borove iglice su posvuda. One kisele zemlju. Prisjećam se. Treba ih sakupiti čim prije. Rekla sam to već deset puta i isto toliko puta zaboravila. Odmah ću to riješiti, pa to je čas posla. Rukom pipkam gdje je šmrk. Opeče me kopriva. Dobro, shvatila sam, trebaju mi grablje. Vrt zna bolje od mene. Bole me leđa, znoj cijedi niz vrat, komarci se goste.
2023.
Autom prilazimo kući. Parkiramo samo metar od ulaza.
Na tom dijelu nema više gorostasnih borova. Grad je tako odlučio. Nekadašnje polje perunika svih boja, sada je popločana staza. Otvaram portun uz škljocaj koji je jedini ostao isti. Željezo traje. Boris nosi dvije torbe prema ulaznim vratima. Vikend bijeg na otok.
Sjedam pored ogromnog bazena. Žmirim. Mirisni trio lavande, ružmarina i kadulje teleportiraju me u dvorište puno boja, aroma i ljubavi. Čujem nonin glas.
Volim te. Kažem sasvim tiho. Pogladim trešnju. Zadržim dlan na kori. Moj stetoskop za biljke. Ti si nam jedina ostala, šapnem joj. Sunčeve zrake šutke se pomaljaju kroz tisuće bijelih cvjetića.
„Mama, zašto si tužna?“
„Nisam. Zašto bih bila tužna?“
„Pa vidim da jesi. Daj, reci mi!“
„Sjetila sam se tvoje prabake. Vrta. Dvorišta. Znaš, ovdje je sve bilo zeleno i prepuno predivnih rožica.“
„Što je rožica?“
„Cvijet ljubavi. To je cvijet.“
„Pa imamo cvijeće, vidi.“
Ponosno mi pred nos tutne ogromnu hortenziju plavih latica.
Osvrnem se i ugledam ju. Uz veliku grotu, koju su nona i nono u karjoli dovukli s plaže, stoji ona. Žilava i jaka. Nebo je na nju preslikalo svoje boje.
„Gle, imamo i ove male narančaste!“
„Ta vrsta je kao korov, može preživjeti bez ičije pomoći.“
„Kako se zove?“
„Neven.“
„Isto kao ja? Dala si mu ime po meni?“
ZELENA metaFORA 2023.
„Ne ljubavi, ti si dobio ime po njemu.“
„Super! Sad svima mogu reći da se cvijet zove kao ja, i da sam korov, i da mogu preživjeti bez ičije pomoći.“
Nasmijem se tom fantastičnom zaključku.
Nona je obožavala nevene. Obožavala bi i njega.
Sigurno je nesretna jer je njezina oaza sada betonska rupetina puna vode.
Ali barem se u njoj kupa jedan mali Neven.
Sonja Gašperov Rečam
„Ako hoćeš uloviti, moraš odmah ustati“, jedva čujno progovori muški glas pa nastavi glasnije, „Pav je već zvao i moramo krenuti prije svjetla.“
Silueta dječjeg tijela na tren se otisne blijedom sjenom na zid. Umjetno svjetlo iz obližnje prostorije prodrlo je u spavaću sobu u koju se kroz okna polako probijalo i plavičasto svjetlo svitanja.
„Tata, zima je. Ja bih ostala u krevetu“, progovori glasić isprekidan cvokotom.
„Ne, izdrži!“, muškarac veselo zgrabi ključeve. „Požuri, čeka nas Pav, idemo do Nijemog kratera.“
„Hoće li tamo biti toplije?“ upita djevojčica dok na sebe navlači termokombinezon i ljubičasti plet od divlje marane.
Krenuli su niz krivudavu stazu od sitnog, ali jako oštrog šljunka.
„Eno Pava, nosi opremu za lov“, otac djevojčice mahne debeljuškastom čovječuljku.
„Zašto nosi kaveze?“
„Za ulov. U jednoj ćibi je ptica. To je rečam. On je mamac“, odgovori joj otac pa stisne kočnicu da debeljko ubaci krletke u spremište vozila.
„Dobro jutro, lovačko društvo!“ vikne novi putnik. Glavom zaroni u kabinu vozila, zagazi jednom nogom i baci ruksak na pod pa se namjesti u sjedalo.
ZELENA metaFORA 2023.
„Dobro jutro, majstore! Znaš li da Pav sakuplja ptice pjevače? Najdraže su mu crvenoglave zebe jer zelene i smeđe nikad nisu toliko grlene“, ponosno otac objašnjava djevojčici.
„A ako sve crvenoglave pjevaju odjednom, kako čuje koja pjeva najbolje?“
„Uz najboljeg drugi zašute. Posrami ih“, Pav se nasmije pa iz ruksaka izvuče maleni smotuljak bijele tkanine.
„Suma, gledaj što ću odmotati. To je ∫nta.“
„Što je to? Je li to prava crknuta ptica?“ Suma u čudu rastvori oči. Nitko ne bi mogao povjerovati da joj se do maloprije krvnički spavalo.
„Da, sam sam je uradio kad je uginuo od starosti. On mi je bio najbolji pjevač kojeg sam imao“, uzdahne Pav, pa nastavi, „u tijelo injekcijom prvo ubrizgam kemikaliju da se meso ne usmrdi i da perje ostane čvrsto zabodeno u kožu, a onda u oči ubodem dvije pribadače s crnim glavama, jer prave oči brzo usahnu.„
„Fuj, što će ti to?“, zgrozi se djevojčica.
„Rek’o sam ti, to je ∫nta“, odgovori debeljko. „Stavim je navrh grma, a živog pjevača sak... Ma, vidjet ćeš.“
Vozili su se još neko vrijeme i tražili prikladnu čistinu.
Svjetlo je postalo srebrno, a zrak topliji.
„Evo baze“, razveseli se Pav. „Smjestimo se ovdje, grmlje je kao stvoreno za baketine.“
Pav iz torbe izvadi žutu tubu i snop tankih, ∫no izbrušenih štapića.
„Mala, gledaj! Ovo su ti baketine. Ljepilom premažem drvce, ovako, i naslonim na lišće“, Pav pokazuje dok nježno naslanja štapić na grm. „Ponovim to još dvadeset puta da prekrijem što veću površinu lišća. Fintu postavim navrh grma, a živog pjevača s kavezom sakrijem u podnožje.“
„Suma, kad Pav postavi baketine i mi se moramo sakriti“, objasni joj otac. „Divlje ptice će onda doći na grm
da vide pticu pjevača koji ih doziva i popadati utopljene u ljepilo sa štapića.“
„To je užasno!“, vrisne djevojčica. „Ne želim da im se zalijepe krila. Crknut će.“
„Ovim otapalom lako se opere perje i skine ljepilo. Ne boli ih to.“ Pav podigne bočicu i nagužvanu krpicu.
„To je otrovno. Ja ne želim loviti!“, snuždeno reče Suma.
Pav dokraja pripremi zamku pa se udalji od grma. Nisu dugo čekali da rečam zapjeva i dozove jato slobodnih ptica koje su istog trenutka sve postale lovina. Mala slijepljena tijela sruče se na zemlju kao prezrele voćke. Lepet krila kratko se začuo dok ih ljepilo nije posve paraliziralo. Pav potrči.
„Treba ih brzo očistiti“, Pav rukom zamahne i potrči prema grmu, „jer neke uginu od straha, pukne im srce.“
„Tužna sam“, procijedi Suma, „one umiru od straha.“
„Što ćeš s njima, Pav?“, pita Sumin otac. „Ovdje ih je preko dvadeset.“
„Očistit ćemo ih i pustiti natrag, ali jednu ćemo odabrati za Sumu.“ Pav trlja ptici krilo i skida rastezljivo lijepilo.
Sunce se počelo dizati, a očišćene ptice su se kao strijele zabijale u nisko raslinje. Svako puštanje ptice na slobodu curici je donosilo olakšanje. Teret grižnje savjesti koji odjednom postaje perje.
Dok su se vraćali kući, ptica je krilima udarala o žičanu konstrukciju.
„Pustimo je, polomit će krila!“ zavapi Suma.
„Smirit će se kad shvati da nema kamo“, hladno reče Sumin otac.
„Brzo će ona propjevati“, Pav je pokuša umiriti.
Suma se bojala da će ptica uginuti od stresa, nadimala su joj se pernata prsa.
Kavez je postavila na ormarić uz prozor. Gledala je crvenoglavu pticu kako se muči u kavezu jedva većem od
ZELENA metaFORA 2023.
nje same. Vidjela je u tim okruglim crnim očima sapetu
divljinu. Najcrnji mrak.
Predvečer kad je sunce oslabilo, ptica ispusti krik. Taj krik se pretvori u nekoliko usklađenih tonova i na kraju u divan pjev.
„Lijepo pjevaš, ali to nije tvoja pjesma. To nisi ti. Ti zapravo ne pjevaš, ti ...“, Sumi počnu vrcati suze nalik pticama koje mahnito šibaju u slobodu. Otvori prozor. Svježi zrak nadraži joj uplakane oči. Stisne mekim jagodicama prstiju hladne žice krletke i povuče vratašca.
„Bježi! Ne budi glupa!“
metaFORA 2024. – budi karakter!
U konkurenciji za odrasle našlo se 176 priča i to iz raznih dijelova Hrvatske te čak 17 iz inozemstva (BiH, Irska, Srbija, Švedska, Slovenija, Austrija, Italija, Norveška, Njemačka). Autorice su iznova nadmašile autore i to u odnosu 117:59. Grad Zagreb bio je najzastupljeniji sa 71 pričom, dok su ostali gradovi prisutni s 88 priča. Najstariji autori/ce imaju 79, a najmlađi 16 godina.
U konkurenciji za djecu našla se 31 priča, a autorice prednjače sa čak 27 priča.
KONKURENCIJA ZA DJECU - ŽIRI JE BIO U SASTAVU:
1. Irena Plejić Premec, spisateljica
2. Rahela Frelih, knjižničarka
3. Tena Panić, pobjednica metaFORE 2023.
NAGRAĐENI SU:
1. Mirjam Jengić: Soba broj 18, soba broj 26
— Ups! Upao sam u priču - radionica pisanja (online) - Kuća od priča
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
— mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2025.
2. Bianca Levar: Prošlost
— paket knjiga
— društvene igre
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
3. Ina Vlahov: Šalturica
— paket knjiga
— društvene igre
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
Žiri, uz nagrađene, pohvaljuje tri priče. To su:
— Svemirska tehnologija - Maris Sudar
— Knjigožderonja - Tea Greguranić
— Stazama prijateljstva i životnih odluka - Letizia Šimunec
KONKURENCIJA ZA ODRASLE - ŽIRI JE BIO U SASTAVU:
1. Boris Beck, pisac
2. Dalibor Šimpraga, pisac i urednik
3. Draženka Robotić, knjižničarka
4. Petra Dolanjski Harni, knjižničarka
5. Dora Mihanović, pobjednica metaFORE 2023.
NAGRAĐENI SU:
1. Robert Jakovljević: Glad
— Radionica kratke priče CeKaPe-a
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
— članstvo u KGZ-u na godinu dana
— mjesto u žiriju natječaja metaFORA 2025.
2. Maja Peradin Vuksanović: Neparne čarape
— tablet za čitanje e-knjiga u aplikaciji KGZ-a eZAKI
— paket knjiga
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
3. Đurđa Vukelić Rožić: Reklamacija
— paket knjiga
— društvene igre
— priča je u cijelosti objavljena na mrežnim stranicama KGZ-a i u Knjižici metaFORE 2023./2024.
članstvo u KGZ-u na godinu dana
Mirjam Jengić
Soba broj 18, soba broj 26 -P
sam ja?
robudio se! Napokon se probudio! - bio je to glas medicinske sestre u sobi broj 18 u kojoj je Rik ležao u komi puna tri mjeseca.
- Tko? Što? Gdje sam ja? Tko si ti? I tko
- Sve je u redu, gospodine, izgleda da ste izgubili pamćenje. Čega se sve sjećate?
Rik se nije sjećao apsolutno ničega. Nije se sjećao kako se zove, koliko ima godina, tko su mu roditelji ili gdje živi.
- Ja, ja, ne sjećam se ničega!
- U redu, ovako, u vašoj kući pronašli smo ovaj dnevnik, možda vam on može pomoći da se prisjetite svoje prošlosti.
- Hvala vam.
Rik je ostao u bolnici još tri dana, a kada je došao nazad kući, počeo je čitati svoj dnevnik.
Prvi zapis 14.5.2020.
Dragi dnevniče, kada god upoznam neku osobu, prvo se predstavim, pa ću se predstaviti i tebi. Moje ime je Rik Galkin, imam 36 godina. Živim u Njemačkoj sa svojom starom i bolesnom
majkom. Radim kao doktor, a najviše volim sjediti kraj kišnog prozora i čitati. Ne volim se družiti s ljudima, više volim biti sam. Danas sam uspio izliječiti djevojčicu oboljelu od raka. To je bio moj najveći pothvat dosad.
Do idućeg pisanja!
Nakon što je Rik otkrio da je doktor koji voli biti sam, jako se začudio. U ova tri dana bilo mu je jako lijepo družiti se s medicinskim sestrama, a o zanimanju doktora nije niti pomišljao. Razmišljao je treba li nastaviti svoj život kakav je bio ili slijediti svoje srce. Tog dana odlučio je pročitati još jedan zapis.
Drugi zapis 29.5.2020. Dragi dnevniče, znam da ti dugo nisam pisao, ali osjećam se jako usamljeno. Moja majka je preminula od raka, a ja znam da je to moja krivica. Nisam ju izliječio. Trebao sam. Ja sam obična hrpa ničega, ništa ne vrijedim. Osjećaj usamljenosti nimalo mi se ne sviđa, ali ne smijem dovoditi ljude u situaciju moje majke. Moram ostati zauvijek u svojem domu. Neću ići na posao, jer ne želim da se mojim pacijentima dogodi isto što i mojoj majci. Nadaj se idućem pisanju
Rik je znao što treba poduzeti, nazvao je najbližu školu i zatražio posao. Odmah je dobio posao učitelja u prvom razredu. Bio je jako sretan. Odmah je kupio sve od materijala za novi posao, od odijela do predivnih bilježnica. Krenuo je učiti za svoj novi posao. Bila je tu matematika, hrvatski i priroda. Kad se ujutro probudio, odmah je otišao doručkovati i pojurio na posao. Na poslu mu je bilo jako zabavno. Družio se s veselom djecom. Shvatio je da mu je predivno družiti se sa ljudima. Prolazili su dani i mjeseci, kada se Rik sjetio svoga dnevnika. Odlučio je pročitati treći zapis.
Treći zapis 2.6.2020.
Dragi dnevniče, više ne znam kako se osjećam. Ostavljen sa strane kao nešto nebitno. Kao kečap u mahunama. Ja tu jednostavno ne pripadam. Ja ne pripadam u ovaj grad, u ovu državu. Možda bi mi bilo najbolje da sve započnem ispočetka. Preselit ću se u malu državu za koju sam jučer čuo. Preselit ću se u Hrvatsku!
Jedva čekam ponovno pisati!
Nakon što je pročitao treći zapis, razumio je zašto više nije u Njemačkoj. Bio je toliko sretan što se odlučio za promjenu, da nije mogao dočekati pročitati četvrti zapis.
Četvrti zapis 15.6.2020.
Dragi dnevniče, kupio sam stan u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu. Jedva čekam iseljenje u sedmom mjesecu! Nemam vremena puno pisati, pa me vjerojatno nećeš čuti do osmog mjeseca.
Do idućeg pisanja!
Bio je to zadnji zapis u dnevniku, što se desilo i zašto je Rik prestao pisati, nije znao nitko. Tada je Rik odjednom začuo čudan zvuk, kao nekakvo pištanje. Tada se desilo, vatra je zahvatila cijelu kuću.
- Juha! Zaboravio sam ugasiti vatru!
Vatrogasci su došli u roku od četiri minute, ali bilo je prekasno. Dva mjeseca kasnije, u sobi broj 26, medicinska sestra vikala je:
- Pacijent broj 157 se probudio, prijem, Rik Galkin se probudio iz kome!
- Ja, ja tko sam ja?
Bianca Levar Prošlost
Svi znaju za sretne bajke, nevine princeze, ljubomorne vještice i zvijeri. Ali, znamo li za prošlost tih zločinaca, vila, čudovišta i princeza?
Nitko ne postane zločest samo odjednom, svi imaju barem jedan razlog. Možda je maćeha iz Pepeljuge izgubila nekog voljenog ili je vještica iz
Snjeguljice imala strašno ružno i tužno djetinjstvo. To nikad nismo čuli ni znali.
Možda su princeze, nakon što je bajka završila, postale isto vještice. I, ako ste sada mislili da to nikada nećemo saznati, varate se, jer moja je mašta meni sve ispričala. Pa, sad ću ja to podijeliti s vama.
Krećemo! Davno, prije 1000 godina, iza 20 gora, 10 mora, bio je bal za princeze i prinčeve, za kraljice i kraljeve. Tu je bila i maćeha, tada princeza Dorota. To je bila maćeha iz Pepeljuge. Ona, kad je bila mlada, bila je vesela i dobra princeza. Njezini roditelji bili su kralj i kraljica. Sada mislite: „ Blago njoj, ona je princeza. Što je tu loše?“ Ništa tu nije loše! Samo ne znate kakvi su bili njezini roditelji. Bili su bogati i sebični. Voljeli su putovati, ali bez princeze Dorote. Ona je stalno bila zaključana u dvorcu da ne pobjegne.
Imala je ona bazen, park, ogromnu sobu, puno novaca, skupu robu… San svake djevojčice. No, ona nije htjela to. Radije bi bila beskućnik, nego da nikada ne vidi
svoje roditelje. Vidjela bi ih ona jedan dan kad se vrate s putovanja, ali ni tada nisu obraćali pozornost na nju.
Jednoga dana kad su roditelji, kao i obično, otišli na put u Pariz, Dorota je, kao i obično, maštala kako i ona putuje i kako će jednoga dana imati djecu, ali neće putovati bez njih i cijelo će se vrijeme družiti s njima.
Prošlo je mjesec dana, a roditelji nisu došli kući. To ju je malo zabrinulo, ali mislila je da su ostali duže. Nije ih bilo prvo 2, pa 3, pa 4 mjeseca. To ju je jako zabrinulo. Prošle su 3 godine i ona je znala da ih nitko više neće vidjeti. Nikada nije saznala što im se dogodilo, ali vjeruje da nije bilo lijepo.
Od toga dana Dorota više nije vjerovala u sreću, samo u tamu. I vjerovala je da ako ona nije sretna, nitko drugi ne zaslužuje biti sretan.
Prošlo je par godina i dobila je 3 predivne djevojčice. Jedna se zvala Ela, druga Lena i treća Dorothea. Ela je bila najstarija, Lena druga najstarija i najmlađa Dorothea.
Njima je davala sve što ih usrećuje i sve što žele. Mislila je da nitko ne treba dobiti sve što želi, osim njih. Prošle su godine pa su se djevojčice jako razmazile, a kad se Dorota udala za drugog supruga koji je već imao kćer, Dorota je bila presretna.
Voljela je Pepeljugu kao svoju kćer, ali Leni, Eli i Dorothei se to nije svidjelo. One su naredile svojoj majci da Pepeljugu pretvori u sluškinju. Dorota, teška srca, poslušala je naredbu svojih kćeri. Ubrzo Pepeljuga ostane bez oca koji pogine u nesreći. Nakon toga, život Pepeljuge postane horor. Imala je toliko prepreka i izazova, ali je radila. Imala je toliko težak i užasan život, ali nije odustajala. Tako jednom dođe pismo da sve djevojke, sirote i bogate dođu na bal. Pepeljuga se iznenadi i bude presretna. Mislila je da ima mogućnost da ide, ali kakve sestre ima, nije ni čudo da ne može ići. Nakon početnih problema ipak je otišla na bal i znate sve iz bajke kako je bilo. Ali, kada je princ tražio savršen par za
metaFORA 2024. –budi karakter!
cipelu i nogu, nije ispričano ispravno jer zapravo najmlađa
kćer Dorothea je imala istu veličinu noge kao i Pepeljuga.
Ali, maćeha je znala da cipela pripada Pepeljugi te je svojim čarobnim moćima, za koje nikad nitko nije znao, začarala
Dorotheu i imala je preveliku nogu.
Sada možete vidjeti da je maćeha u dubini duše voljela Pepeljugu.
A što se dogodilo vještici iz Snjeguljice? Ili vuku iz
Crvenkapice? To mi mašta još nije ispričala. A tebi? Ako je, javi mi!
Do idućeg puta, srdačan pozdrav.
Ina Vlahov Šalturica Ž
ivim u malom primorskom gradu koji je nekoć bio industrijski grad. Danas , zahvaljujući novcu europskih fondova, pretvorio se u pravi turistički biser. Kad prođe ljetna sezona, moj se grad umiri i tek onda zablista svom svojom ljepotom. Jednog kišnog jutra baka i ja otišle smo pronaći
malu šaltursku radnju u starom dijelu grada. Trebala sam skratiti duge hlače. Bile smo sretne što smo našle radnju za popravke. Inače, u mom gradu je vrlo teško naći majstore bilo koje struke. Otvorivši vrata baka se iznenadila tko je vlasnica. Poznavala je tu mladu ženu još iz doba kad je bila u osmom razredu osnovne škole. Baka je u to vrijeme radila u službi medicine rada. Djevojčica je došla s ocem po bodove za upis u srednju školu (zbog invaliditeta). Rođena je s nekoliko ∫zičkih nedostataka. Imala je samo nadlakticu lijeve ruke i dva zakržljala prstića na njoj, a žarko je željela biti krojačica. Liječnica je došla u sukob s ocem i djevojčicom jer po pravilniku za upis u školu nije mogla dobiti bodove.
Gledajući tu ponosnu djevojčicu koja nije htjela odustati od svojih snova, liječnica joj je, unatoč pravilniku, dala dva boda. Osoblje ambulante je bilo potreseno tim događajem.
Svi su mislili da nikad neće moći ostvariti svoje snove.
Nitko nije ni slutio koliko će ta djevojčica biti uporna i hrabra, iako je priroda prema njoj bila nemilosrdna. Ja sam bila iznenađena njenim izgledom. Osim te ruke i lijeva strana njenog lica nije bila simetrična. Hrabro sam je gledala u oči i ostala sabrana da ne pokažem osjećaje koje je u meni probudila. Bila sam tako tužna što je priroda prema njoj bila nepravedna. Vrlo brzo i spretno se sagnula i uzela mi mjeru. Dok je to radila, i njena invalidna ruka pratila je istom snagom zdravu ruku. Rekla je da će sve biti gotovo za dva dana. ,,Znaš, djevojčice, sviđa mi se što sam u tvom pogledu vidjela samo iznenađenje. Drago mi je što me gledaš bez prezira i straha. Gledaš me onako kako bih željela da me svi vide. Odmalena sam željela da me prihvate kao različitu, a ne bolesnu. Moj invaliditet nije bolest. Oduvijek sam voljela krojiti i šivati. Volim ljude, prirodu, boje…Volim što sam sada neovisna i što nisam teret mojim roditeljima. Ne sramim se svoga tijela i ne želim da me ljudi sažalijevaju.“
Divila sam se njenom stavu prema životu i pitala sam je: ,,Jesi li ikad pomislila da nećeš ostvariti svoj san?“ ,,Jednom. Samo jednom. Upravo sam bila krenula u srednju školu.
Strah od novih ljudi donio mi je čudan san. Te noći sam sanjala da imam obje ruke, da je moje lice lijepo, da je moje stopalo normalno… Sanjala sam čudesan san i u snu sam istraživala svoje lice, svoju ruku i sve je bilo na svom mjestu. Lijeva ruka bila je potpuno normalna, a lice nježno i meko. Sretna sam se digla i potrčala do ogledala. Sunčeve zrake, još hladne od ranog jutra, pale su na moje lice, utopile se u mojim očima i pokazale mi moje prijašnje lice i lijevu ruku s kojom sam rođena. Bila sam razočarana, ali ne i iznenađena. Odlučila sam da više neću vjerovati snovima. A onda nešto snažno u meni potrese moje tijelo i neka ga čudna snaga preplavi. Živa si. Nisi bez razloga na ovome svijetu. Snažna si. Ti možeš sve. Jedinstvena si. Ne daj se, ostvari svoje snove…“
Bila sam tako emotivno jaka nakon susreta s njom. Htjela sam je zagrliti, poljubiti, udahnuti njenu snagu, pokupiti njenu skromnost. Izašla sam iz male radnje obasjana nekom svjetlošću, mirom u duši. Mala radnja postala je dvorana, a ona moj idol. Od toga dana uvijek kad mi je teško pomislim na nju i u sebi pronađem hrabrost. Hvala ti.
Mnoge osobe za koje svijet nikad nije čuo, mogu inspirirati i ispričati svoje priče. Postati nečiji uzori za budućnost.
Šalturica-krojačica
Robert Jakovljević Glad
Ili o tajni vatre i hrane koja te pretvori u izviđača u šumi u koju nije stupila ljudska noga
Moja prva godina u gradu bila je ka san. Nisan iša u školu niti ima stalnih prijatelja, ali kapacitet za igru bija mi je neiscrpan. Pape i mama su radili, a ja dane provodija u igri i istraživanjima. Jednon kad san probija granicu spustivši se do Poljane, u iston obuhvatu počeli su se otvarati putovi na sve strane, poput lepeze šireći se sve dalje.
Svakodnevno san obilazija kvartove par kilometara od kuće u potrazi za igron, avanturon i prijateljima. Upoznava san vršnjake, sklapa prijateljstva i već sutradan ih zaboravlja, neprekidno zagledan u dalje i dalje.
Ali bilo je i praznih dana. Tada bi kroz goli prostor plazija ka muva po staklu. Vuka noge ka da je u svakoj sto kila, bez smjera, zadatka i cilja. Jednog takvog jutra, ne znajući šta bi sa sobon, zaluta san u kužinu. To je zadnje misto na kojen bi me našli. Hrana mi je nužno zlo i da nije mame koja me svakodnevno sačekuje sa sendvičon od pečene šnicle kad se najmanje nadan - usrid utakmice, dok skačemo po gromili ili se penjemo po Didinoj smokvi - teško bi se sitija išta staviti u usta.
Otvarajući vrata, ugleda san papu.
Skriiipp…
U plavon radnon mantelu, pognut nad špaheron, pape je nešto miša u tavi. Sav se udubija. Nije pogled diga kad san uša. Bilo je to neobično jer se on i mama nikad ne vraćaju kući prije dva sata. Neočekivana i nezaslužena sreća zateći ga u praznini jutra, samo nas dvojica, ja i pape u ispražnjenon svemiru, bilo je ka praznik.
Vatra je veselo pucketala, a miris češnjaka se širija kužinon. Priša san mu, istega se na prste i zavirija priko ruba. Par sočnih malih šnicli spokojno se dinstalo u saftu.
Bilo je nečega u vatri, hrani, našoj odvojenosti od svita što je jutro činilo svečanin. Činilo mi se ka da smo izviđači na logorovanju u dubokoj, dubokoj šumi na mistu do kojeg još nije došla ljudska noga. Sunce je sipilo kroz ponistru u naš polupodrumski stan. Bistri sjaj jutra miša se sa svitlon prašnjave bumbete iznad papine glave prekrivajući unutrašnjost toplon bojom pozlate boje šnicli i češnjaka. Prvi put u životu i ja san osjetija glad.
Pape mi je bija pojam. Bija je veći od svega šta san moga zamisliti. Često san se pita šta radi kad nije s nama. Mislija kako to moraju biti neke velike i važne stvari. Pita se šta najviše voli. O čemu mašta? Šta misli? Kakav je bija kad je bija mali? Nekako ga nisan moga zamisliti da je bija ka ja. Iz nekog razloga nikad ga nisan pita te stvari. Bilo je dovoljno misliti o tome, o čaroliji, a ja san želija da čarolija traje zauvik.
Sve u vezi njega me opčaravalo. Kako novu kutiju Filtera 57 meće na špaher deset minuta prije nego šta će je načeti i zakuriti prvu. Kako dva puta ušmrkne kad položi glavu na kušin kad ide spavati, ka da se sprema na zaron u veliku dubinu! Pa ženski nokat na malon prstu! Zašto? Zašto?!
∞ Zato da može kopat nos i čačkat uši ∞ reka je Božo.
∞ Šta to pečeš? ∞ upita san zadivljeno.
Šutke je gura češnje vamo-tamo, privrćući ih kad bi uvatili pozlatu. Cila kužina mirisala je nečin toliko slasnin da su mi usta bila puna pljuvačke.
Volija san kako sprema spizu. Sav bi bija u tome. Ka da je zna tajnu hrane i vatre koja je mami izmicala. U njegovin rukama spiza bi postajala priča. Toliko drukčija od svega da bi i sam poželija peći, kuvati, šu∫gavati, šta bi pape već radija. Usmjeren na tavu, sprema je bez riči, a mene su mirisi i šutnja toliko raspalili da se nisan moga obuzdati. Mota san mu se oko noga i neprekidno zapitkiva:
∞ Ma šta to pečeš? Šta je to? Ma reci mi!
∞ Magaretina! ∞ konačno je otpovrnija i okrenija šniclu na tavi.
Neočekivano podrijetlo šnicli potpuno me smelo. U tren misli su mi pohrlile na Građu i zaplele se u boriće di mlikarice vezuju te dobroćudne životinje dok obavljaju poslove u gradu. Uz sav napor nikako ih nisan moga povezat sa šniclama. Magarci su mi bili toliko dragi da san se, kad su me pape i mama doveli u grad, posvadija do kraja života s Bracon, jedinin prijateljon, zato što je jednog mlatnija matrakon po glavi bez razloga.
Mirisi su me vratili u kužinu. Meso je mirisalo sve zamamnije, ali i slika u glavi je tražila svoje. Kako se prženje primicalo kraju, postaja san uporniji, a pape sve jednako odgovara “magaretina” i “magaretina”. I dok san napeto iščekiva, prvo nad tavom, pa nad pijaton, slijedeći putanju pinjura kojin su male šnicle nestajale u papinoj glavi, bilo kakav odgovor, ako triba i laž, bilo šta samo da mi dâ razlog da priđen priko svega šta nas razdvaja, da podilimo što god to bilo, magaretina, teletina ili tilo Isusovo, broj bifteka se naočigled smanjiva dok nisu nestali.
Ne sićan se jesan li kuša ijednog, al ono što san čeka - rič, poziv, slamku - bilo šta za šta bi se uvatija, pape nije reka. Želja da budemo ekipa, bila je toliko jaka da san na koncu osta gladan.
Maja Peradin Vuksanović
Neparne čarape
Volim ustati prvi. Vodu za kavu kuham na štednjaku, u lončiću za mlijeko, na džezvi je rasklimana drška. Diskretno krčkanje vode godi mom usporenom umu, a sa svakim gutljajem kave osjećam kako mi se pokreti koordiniraju.
Tek tada vadim rublje iz perilice koja je radila preko noći, ranije ne bih mogao podnijeti taj stres. Oboma najmrskiji kućanski posao pao je na mene. Popustio sam kad je jednom stala nabrajati koje sve sitnice ona obavi kroz dan i prešutio sve što sam ja stigao obaviti. Za početak preklopim plahte napola, pa onda još na tri da bi stale na naše malo sušilo. Zatim rasporedim hlače na krajeve i moje majice po sredini. Njene majice uže su od sušila pa pokraj svake u isti red može stati još jedna sitnija stvar, jednom su to gaćice, drugi put kuhinjska krpa, treći put par tankih čarapa. Najviše strepim od čarapa, njih ostavljam za kraj. Uparujem one iste boje i vrste, što otežava činjenica da ona ima cijelu hrpu gotovo identičnih sivih čarapa. Na kraju se osvrnem da provjerim jesu li vrata spavaće sobe zatvorena prije nego što pokupim zadnju čarapu koja je nekako ostala bez para i krišom je spremim u džep.
Ona u zadnje vrijeme ustaje kasnije, samo se nakratko sretnemo prije nego što krenem. Najprije tužno zaškripi vratima, a zatim me pogleda svojim velikim očima. Sjećam se da sam se zaljubio u nju baš zbog očiju, svijetlih i velikih, ne preko granice dobrog ukusa. Ja joj obično ne gledam u lice, nego u posuđe koje je od sinoć ostalo u sudoperu, na sat da vidim koliko mi je još vremena preostalo do polaska, u njezin već veliki trudnički trbuh, sa strahom da će se tako pospana sudariti s nečime na putu do kupaonice. Ljuti se već od prvog pogleda na vratima. Zbog toga što je nisam ranije probudio ili je nisam poljubio čim smo se ugledali. Jer zna da joj neću ponuditi kavu – ona voli zagrijavati vodu u mikrovalnoj pećnici, što ne mogu smisliti. Ljuti se i kad pitam kako je.
„Kao da te briga!”
Pozdravljam je odsutnim poljupcem u čelo koji prima s razočaranjem i jurim na posao. Draži mi je bicikl, ali sada moram svuda ići autom, za slučaj da krenu trudovi, što je gnjavaža. Ujutro treba odmagliti stakla i očistiti upravljač od prašine. Slijedi probijanje kroz promet, na dva kotača isti bi put trajao deset minuta. I, za kraj, traženje parkinga u nemogućim prazninama između kanti za smeće i nekog nakoso parkiranog automobila gdje se nitko drugi nije usudio gurati. Uz sreću što sam uspio parkirati, čitavoga će me dana pratiti misao da auti u tom redu nisu poravnati. Čarapu viška iz džepa tek ću tamo baciti u smeće, pred kućom bi me ona mogla vidjeti kroz prozor.
Na poslu sam nekoć uživao u miru i koncentraciji sve do ručka. Sada strepim od njenih poruka. Na ekranu me može dočekati bilo što, od izjave ljubavi, preko nemogućeg popisa za trgovinu, pa do tužaljke da više ne može tako.
Ne može više sa mnom razgovarati, objašnjava mi prije spavanja. Ja je naivno pokušavam oraspoložiti maženjem.
Hvalim ljepotu njenih nogu, ljubim joj vrat, razodijevam je
pažljivo, u nadi da se ovaj put neću gol i razočaran smrzavati ispod plahte dok se ona žali o nekom dijelu njezina tijela koji mi se, navodno, više ne sviđa.
„Više me ne gledaš u oči“, najdraža je optužba, za pomirbu slijedi promatranje njena dva napadna oka.
Dugo nisam u njima primjećivao ništa osim lijepog plavog pigmenta, no prisilno buljenje skrenulo mi je pažnju na detalj koji sam ranije previdio. Lijeva zjenica blago je uvučena prema unutarnjem kutu i oko, gotovo neznatno, gleda ukriž. Kad sam to jednom uočio, više nije bilo povratka, crna točka na pogrešnom mjestu iritantno izbija u prvi plan čak i kad zamutim fokus nakon dugog gledanja u isto mjesto.
„Više me ne primjećuješ”, kaže patetično „Gledaš kroz mene, ne bi niti primijetio da jednog dana samo nestanem.”
„Glupost “, odgovaram, buljeći u njene nejednake oči.
Da ne bih razmišljao o njima, u sebi se smijem njenoj ideji nestajanja. Zamišljam da tijekom jedne od naših svađa u autu posegnem za njenom rukom, ali sjedalo je odjednom prazno, a glas joj zamijeni zvuk radija; da me na povratku kući ljutita dočekala na ulaznim vratima, ali dok stignem do dnevne sobe u stanu, više nema nikoga pa u tišini sjednem na kauč. Maštam o tom miru bez osjećaja krivnje, kao što se čovjek prepušta bilo kakvom maštanju o nemogućemu. A onda se sjetim čarapa. One doista nestaju, nama pred očima, bez objašnjenja. Svaka neparna čarapa na dnu košare s rubljem zlokobno mi opsjeda misli.
Jednom sam joj se požalio na problem neparnih čarapa i dala mi je suludi odgovor da jednostavno pričekam hoće li se u sljedećem pranju pojaviti drugi dio para. Nema u tome ničeg jednostavnog. Ja radije kasnim na posao, nego da promijenim putanju, radije s ljubavlju gledam u druge dijelove njenog tijela, nego u oči, radije ustajem ranije, nego da dopustim da me ta posljednja čarapa prijeteće promatra iz ladice.
Jedino je rješenje sakriti trag. Bacanjem u kontejner s prsa mi se podiže teret i mogu izdržati do kraja dana. Mada, priznajem, pomalo me plaši koliko je lako pretvarati se da bačena čarapa nije nikada niti postojala kao par.
Vukelić Rožić
Reklamacija
Mila ni nigda bila moja ni Jožekova pajdašica, makar mu je sestrična. Navek je bilo sklisko žnu, kaj po alaškim putima leda. Nadaš se da se neš smacal. Otkak je dovica, Mila obilazi familiju, a tetica
Ruža mi se prek mobitela požalila: „ Dojde nepozvana i ima lice faliti se kak zašpara strom, grejanje i na rane gda je pri meni!“ A sad sme mi došli na red.
Zadnji dan je Mila pri nami v Gornjem Moslavačkom Selu. Celi teden je fektala naj skuvam kiselu repu z gravom i friškim svinjskim kožicami. Jožek to voli taki, ja se zbegavam zotem štentati. Bilo mi je žal hedoniste ne vusrečiti, i sad cela hiža smrdi kaj nevola. V želucu mi se mota kača, kaj da sem z malu lađu na velike bure na moru.
Najrajše bi celi lonec tega čuda zlijala v kantu za napoj, naj se pujceki časte. Čak sem se morala Gajgerice poniziti i sprositi dve šake kisele repe.
Stojim vuz šparhet, na male tavice mešam anjprem. Otprla bi jobluk i zluftala kuvinju, a je mam do ceste. Ne mora celo selo znati kaj se pri nami kuva, makar, radijoGajgerica bu naredila svoje. Gda su se natoΩali cušpajza, a saki je tri put grabil, i to one Ikejine velike, gliboke tanjere na vrh, veli ona mene: „Ifkica, to nije ni zdaleč ∫no ko babičino kuvanje!“ Ja čkomim, drbam po tanjeru kaj kokoš po dvoru, rezanec repe jede mene, ja nega.
Pobrala sem tanjere, donesla na stol kavicu, štrudel ze sirom i z jabukami, podvorila sem je kak grofa i gro∫cu.
Štrudlin je bil pre∫ni, ni me mamica zabadav muštrala od mega trejtoga leta. A, Mila ko Mila: „Kore na apfelstrudlu od jabuk su pretenke i preveč hrskave!“ Smazala je dva komada i onda, z belim brkima od štauba: „Zakaj si pol štrudlina poštaubala, a pol nesi“? Obliznula se i dodala, toga nema v restoranima ni hotelima gde se ona gostila. Kaj ja to zmišlam? Po istine, naredila sem to zato da more zebrati kaj oče. Študirala sem si, kaj se te žene grdoga v živlenju stalo da grize celi svet?
Potle kave je z Jožekom obilazila imanje, kaj da je došla z Amerike i na večer leti nazaj pred velike bare. Motala sem se po okučnice, toboš ranim kokoši i pobirem veš, i borme čula kojekaj. Zakaj ovo ni podmazano, zakaj štagel ni zaštičen z nečim za drevo, zakaj bracek ni premenil krovišče na štale, zakaj ni pokosil dvorišče. Čak sem joj dala za pravo, a da bi reč rekla. Ona ode proč, a ja bum z gazdum dokanjala. Za večeru sem imela gotovu zdelu ladetine vu frižideru.
Obrnula sem aspik na tanjer kaj tortu i razrezala na šnite. Lepo je bilo za videti zrnje crlenoga i beloga perpera i kockice rozastoga mesa od svinjske glave. Vuz rezance svinjskih kožic, tu i tam se videl koturek merkvice, peršuna i komadički korabice. Zuri baba v žele kaj da duha vidi, da kaj je to? Možgane vunzemalca? Hladnetina, velim. Mam se namerila na me, ona ne bu kaj god jela.
Jožek je od prve otel dva komada drščeče mrzletine, zakiselil ju je z limunovim sokom i samo kaj ni skočil v svoj tanjer. Cmugal je od sreče i falil kuvaricu. A zločestoča je same pikala po falačecu mega umetničkoga dela. Da nepe lačna na cug, dela sem na stol desku ze suhim špekom i kobasicom, friški sirek i vrhno. Bilo mi je drago da se lepo najela. Mam je narisala osmeh na licu, a mene je srčeko zaderhtalo, reku, sad me bu pofalila. A kad tam, šlus! Sikče
pozojka na nas kaj stekla: „Po dece, gda su bili pri vami, niste mi poslali belu kobasu. A vse ono kaj jeste spakerali, to su v stanu sami požrali. Ifka, odi na tavan i spakiraj mi v ovu torbu repete, i dodaj dve tablice špeka. Pre∫ni je, za prste polizat!“
Mahala mi je z torbu pred nosom. Am bi armonika Hohnerica od 120 basi stala nuter! I sad, moj stari problem; kak reči ne, a preživeti? Snajdem se, toboš sem gleženj zdručila gda sem rivala tačke z kuvanjicami k sečkarne i ne usudim se po lotre puzati na tavan. Onda se milostiva obrnula k Jožeku: „Nu, geni se i odi na tavan! Moraš me na vlak odvesti!“
Jožek se potulil ko đak na matematike gda putuje od klupe do ploče. Mi sme sedele za stolom, čkomeči. Gda se gazda vrnul z najže, torba je bila dupkom puna. Vužgal je traktora i v prikolice odvezel babu i nejnu bređu torbetinu na železničku stanicu. Avuto je bil v garaže, a se ni ufala prigovarati.
Gda se šofer vrnul domom, ja nis znala kam bi i kaj bi, kak pretrpeti poniženje. Mila ni sirota, ima lepu penziju i hižu, dobru decu. Doklem nas bu skoriščavala? Jožek se hitil na kavuča i počel se smijati, smijati, i smijati... Kaj norčak.
Donesla sem mu kupicu vode, malo je otpil i hihočući priopčil: „Nasipal sem punu torbu kuruze, a na deno gurnul tri stara rečnika kaj pobiru pavučinu za rogom več dvajst let! Spratil sem ju vlaka i torbu gurnul vu vagon, tak da ni uspela videti kaj je nuter spakirano.“
Vele da je smeh lek, skup sme se lečili. Vuostalom, bez računa nema reklamacije.
Rječnik manje poznatih riječi:
Pajdašica – prijateljica
Smacati se – smočiti se
Štentati – zadržavati
Mrzletina – hladetina
Kača – zmija
Napoj – ostaci hrane za prehranu svinja
Šparhet – peć na drva, za kuhanje
Jobluk – prozor
Čkometi – šutjeti
Drbati – čeprkati
Perper – biber
Grdo – ružno
Šnita – kriška
Cmugati – cviliti
Falačec – komadić
Lačna – gladna
Pozojka – zločestoća
Repete – po drugi put
Vun – napolje
Goropadnica – naprasita žena
Zdručiti – istegnuti
Tačke – ručna kolica
Kuvanjica – buča
Genuti se – pokrenuti se
Potulen – sumoran
Najža – tavan
Bređa – skotna
Norčak - luđak
Kupica – čaša
Dolnjemoslavačka kajkavština, govor grada
Ivanić-Grada i bliže okolice
Riječ žirija
Veoma je ugodno bilo u žiriju metaFORE. Naravno, brinuo sam se, kao i uvijek kad budem u nekom povjerenstvu, i kao što se brinu svi ljudi u svim komisijama otkad je svijeta i vijeka ∞ hoću li prepoznati najbolje? Hoću li nešto previdjeti? Hoću li propustiti ono što vrijedi? Ali, sve te brige nestanu kad počnu stizati priče na e-mail… a stizale su, i stizale, i stizale… Prvo, veoma je lijepo da ljudi pišu, i još je ljepše da skupe hrabrost i napisano pošalju. Jer jedno je živjeti u svojem svijetu, i sa svojim tekstovima, a drugo prelomiti, i očitovati se. Treba hrabrosti! Ne mogu svi pobijediti, dapače, nagrada ima samo nekoliko na desetke ili stotine radova, ali tko je pobijedio strah, već je mnogo napravio. Pa zatim, svaki je napisani univerzum drugačiji, i nisam se mogao načuditi koliko ima raznih pogleda na svijet i na pisanje. Ima, naravno, mnogo početničkih grešaka: sve bude maglovito i nejasno, kao fol pjesnički; ili bude previše surovo i okrutno, kao fol stvarnosno; ili bude zbrzano, jer se ne priča, nego prepričava; ili se nešto želi poručiti; ili se ništa ne želi poručiti. Meni je sve to bilo simpatično jer sam sve to i sam prošao, a valjda još uvijek i prolazim. Zadatak je bio oblikovati karakter pa je to mnoge zavelo da opisuju neki lik, a zaborave na radnju ∞ a to je nemoguće, jer se naš karakter otkriva baš u događajima, djelovanju i odlukama. Ali, nema veze: više se nauči od pogrešnog, nego od ispravnog postupka, barem je tako sa mnom. Ne mogu, nažalost, odgovoriti svakom od autora, zato ću navesti riječi nobelovca Isaaca Bashevisa Singera koje meni trenutno najviše znače: priča je uvijek u prošlosti, i priča je uvijek o ljubavi, a ta ljubav mora imati nešto veliko, sudbinsko i nadnaravno, jer je svaki zaljubljenik vidovit. I pisac mora biti nadahnut i vidovit, i zato može vidjeti svoju priču.
Boris Beck
Zahvaljujemo na podršci!
