Metković u dolini Neretve: izložba: KGZ - Knjižnica Medveščak by Knjižnice grada Zagreba

METKOVIĆ U DOLINI NERETVE izložba od 24. XII. 2016. do 24. III. 2017. Izložba Metković u dolini Neretve posterski je prikaz povijesti neretvanske doline od prvih pisanih spomenika do najsuvremenijega doba. Neretva nije samo ime rijeke, ona je naziv za cijeli kraj koji se u prošlosti protezao od rijeke Cetine do Neretve te na otoke Korčulu, Brač i Hvar. Prve poznate povijesne korake na tim prostorima ostavili su Iliri, Grci, Kelti i Rimljani. Rimljani su osnovali svoju koloniju Naronu čiji se ostatci i danas čuvaju u velebnom Muzeju Narona u Vidu kod Metkovića. Muzej su podigli potomci onih Hrvata koji su doselili i u neretvanski kraj urasli još u VII. stoljeću. Kratke crtice o antičkom svijetu, uzgoju ilirske perunike, doseljenju Hrvata, knezu Domagoju i neretvanskim gusarima, Nedi Krešimirovoj, starohrvatskoj kraljevni s kraja XI. stoljeća, srednjovjekovnim događajima, austrijskoj i francuskoj organizaciji vlasti, gradnji cesta, melioraciji neretvanske doline, neretvanskoj lađi, lovu na liske i jegulje, maratonu lađa, uprizorenju gusarskih pohoda, smotri folklora, graditeljstvu te istaknutim javnim, kulturnim, književnim i znanstvenim imenima, govori ova izložba. Svakako valja izdvojiti i prikazane zanimljivosti o tome da je Cezar bio dva puta u pohodu Neretvi, zimi 56. – 57. g. pr. Kr. i početkom 54. g. pr. Kr.; Neretva i Neretvani opisani su u Ljetopisu popa Dukljanina (12. st.), Putu po Dalmaciji Alberta Fortisa (1774.) i Memoarima maršala Marmonta (1806. – 1811.); ušće Neretve bilo je najveće tržište robova na našim prostorima; Neretvani su znali da komarac prenosi malariju 120 godina prije znanstvene medicine; neretvanski kraj posjetili su saksonski kralj Friderik August i Franjo Josip II.; neretvanske pijavice bile su najpopularnije na svjetskom tržištu; ispraćaj prijestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije Hohenberg održan je u luci Metković; lancanje je termin za vuču lađa koja je, uglavnom, padala na ramena Neretvanka; neretvanski kraj u riječima i slikama hrvatskih umjetnika; jezik moliških Hrvata; berba mandarina; lov na liske i jegulje; maraton lađa; zlatni rukometaši i najpoznatiji misionar na svijetu i blizak suradnik svete Majke Tereze o. Ante Gabrić čija je poznata izreka Isuse, sve mi uzmi, samo mi ostavi dušu obišla i zakrilila svijet. Tekst izložbe prati više od 150 fotografija Ivice Puljana snimljenih u različitim godišnjim dobima i gotovo na svim važnim lokacijama ušća Neretve i Metkovića. Izložba je postavljena u izloge Knjižnice Medveščak, prema vanjskome i u unutrašnjem prostoru. Sl. 1. Ušće Neretve – tko je prvi ostavio trag u finu neretvanskom pijesku fotografija: Ivica Puljan Sl. 2. (lijevo) Detalj Katalonskoga atlasa (peljara) Abrahama Cresquesa iz 1375. Na mjestu ušća Neretve zastava je prema kojoj je načinjen grb Metkovića. Izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Abraham_and_Jehuda_Cresques_Catalan_Atlas._Eastern_Europe_view_from_the _south.jpg, pristup ostvaren 12. II. 2017.

DOLINA NERETVE U DOBA ILIRA, GRKA I RIMLJANA U prethistorijsko doba, još u neolitu, postojale su veze naših naroda sa svijetom. U arheološkim zbirkama sačuvani su dokumenti koji potvrđuju da je u mlađem kamenom dobu postojalo naselje i u neretvanskom kraju. Prema članku Grge Novaka, objavljenom u časopisu Naše more, Split 1932. godine, import vaza, koje su utjecale na butmirsku keramičku ornamentiku (Gornji Butmir, Sarajevo), bio je najlakši morskim putem, ušćem Neretve i uz nju. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 199 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Hidrografski položaj neretvanske doline u prethistorijsko i historijsko doba izgledao je drukčije. More je bilo na cijelom području, koje danas zauzimaju močvare, i dopiralo do tadašnjeg grada Narone. To je bio tzv. Naronski morski zaljev. Postupnim nanosima rijeke, more je odstupalo u zapadnom smjeru i formiralo močvarno područje koje u doba Narone nije postojalo. Francesco Lanza, arheolog, kotarski liječnik u Neretvi u 19. st. piše u svojoj knjizi o Neretvi: Više od svega o tome govore primorske močvarne nizine i onaj obalni dio gdje se i danas Neretva izlijeva u more s više svojih delta. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 201 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 3. Ilirik (Illyricum) Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi: biljezi identiteta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 37 i 122 (Knjižnica Medveščak sig. 929.5/.9 BAN g/N)

Stari grčki pisci i trgovci znali su još u 6. st. pr. Kr. za ušće rijeke Neretve. U 4. st. pr. Kr. na tim su prostorima osnovali grčku koloniju. Grčki pisac Teopomp zabilježio je da se grčka keramička roba s Hija i Tasa prodaje na rijeci Naron. Jedan od poznatijih starih grčkih geografa Scylax Cariand, koji je živio 500 godina pr. Kr., u svojem djelu Periplus, prvi taj grad naziva emporijem, mjestom kamo su se stjecali svi narodi Ilirika i susjednih zemalja. 2

Scylax je zapisao: Poslije Nesteja (stanovnika na obalama Cetine i primorja), nalazi se rijeka Napwn. (Naron). Plovidba (tom rijekom) nije tijesna, jer njome plove velike lađe i brodovi (trijere – trireme) sve do emporija. Udaljenost od emporija do mora je 80 stadija… Prema knjizi: Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 24/200 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Rijeka Norin, koja je protjecala tim gradom, omogućavala je laku plovidbu trijerama (lađama na tri kata). S južne strane grada protjecala je rijeka Naro (stara Neretva) po kojoj se plovilo duboko u unutrašnjost sve do Počitelja. Manje morske lađe plovile su do Žitomislića, a riječne lađe do Mostara. Narona je u to doba brojila više od 20 000 stanovnika. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 24 i 200 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO) n)

ILIRI Prvi stanovnici doline Neretve bili su Iliri. Njihovo doseljenje u te krajeve povjesničari stavljaju u razdoblje od 2000. do 1000. godine pr. Kr. Korijen imena Ilir leži u riječi ilur, što znači zmija. Mitski praotac Ilira prikazivan je u obliku zmije. Ilirske su lađe na pramcu imale zmiju ili zmaja što se povezuje s njihovim nacionalnim simbolom. I velika mitska zmija u indoeuropskih Hetita nosila je ime Illurjanka. U svojim zapisima rijeku Napwn (Naron) spominje grčki filozof Skilak Kariand (kraj 6. i početak 5. st. pr. Kr.) koji, između ostaloga, kaže: Tamo stanuju Manijci, pleme ilirsko. Prema knjizi: Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 18 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 4. Teuta baca gusarske kapetane s litice Dostupno na http://mne.ul-info.com/kraljica-teuta-rodjena-u-ulcinju/, pristup ostvaren 12. X. 2015.

ILIRIK (ILLYRICUM) Ilirik (Illyricum), čije je prastaro ime nekadašnje Rimsko Carstvo nadjenulo tolikim kraljevinama i pokrajinama, nosi u grbu spoj mjeseca i Jupiterove zvijezde u bijeloj boji na crvenom polju. Među znamenjima mjesec naznačuje narod, a Jupitera ljubitelji zvijezda zovu velikom srećom. Pod njegovim je osobitim ili (kako kažu) danjim znakom rečena zemlja. Taj spoj, prema Ptolomeju i drugima, sklon je vjeri: podaje izvrsno zdravlje i dug život. Te blagodatne utjecaje uživaju žitelji Ilirika; Bogu su odani, vladaru vjerni, ljube bližnjega, prema svakom su hvalevrijedno iskreni, dovitljivi, zdravi, vitki, hrabri, časni, a mnogi od njih, kao što i u ovo naše doba vidjesmo, proživljuju i pedeset, gdjekoji šezdeset, a drugi i više godina života. Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi: biljezi identiteta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 37 i 122, (Knjižnica Medveščak, sig. 929.5/.9 BAN g/N)

ILIRSKA KRALJICA TEUTA (vladala je od 231. do 228. god. pr. Kr.) Iza Agronove smrti (230. god. pr. Kr.) vladaše Ardijejcima kraljica Teuta za nedorasloga kraljevića Pinesa. Za njezina vladanja uznemiravahu Iliri ne samo grčke naseobine na otocima i u primorju, koje se tada utekoše zaštiti silne rimske države, nego stadoše plijeniti, robiti i samu Grčku. Najednom, eto na dvor kraljice Teute rimskih poslanika Kaja i Lucija Korunkanija. Oni joj spočitavahu, što njezini podanici robe rimske saveznike, što uznemiruju Issejce (Višane), koji su se sklonili pod rimsku zaštitu, pak zahtijevaju napokon, da se Iliri okane gusarenja. Teuta odgovori da ona gusarenja po običajnim zakonima ne može zabraniti, a mladi joj Korunkanije na to osiječe: Rimljani će već prisiliti Ilire, da oni te svoje običaje i zakone poprave. Uvrijeđena zbog toga, Teuta dade mlađega Korunkanija na povratku ubiti, ali joj na to Rimljani navijestiše rat. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb: Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., sv. I – III., str. 15 – 16 (Knjižnica Medveščak sig. 949.75 KLA pI/N)

ILIRSKI KOVANI NOVAC IZ DAORSONA

Sl. 5. Kovani novac iz Daorsona Dostupno na https://arheohercegovina.com/2013/11/28/novac daorsa/, pristup ostvaren 18. XI. 2016.

Najstariji kovani novac na području BiH, kao filatelistički motiv izdanja HP Mostar 2012., novac je ilirskoga plemena Daorsa, čije je upravno središte bilo u Ošanićima kod Stoca. Autor je likovnog rješenja maraka Ivo Dragičević. Tiskane su u Tiskari Zrinski u Čakovcu, u malom arku od 4 marke, a njihova nominalna vrijednost je 5,00 KM. Na reversu novca Daorsa nalaze se stilizirani prikazi trgovačkih i ratnih brodova s legendom Daorson (ΔΑΟΡΣΩΝ). Prema tekstu dostupnom na https://arheohercegovina.com/2013/11/28/novac-daorsa/, pristup ostvaren 18. XI. 2016.

ILIRSKA GRADINA KOD OŠANIĆA Gradina kod Ošanića, pokraj Stoca, bila je utvrda Daorsa koju su, kako kaže Carl Patsch (1865. – 1945.), austrijski arheolog i povjesničar, sagradili graditelji i klesari iz Narone. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 20 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 6. Daorson – detalj kiklopskoga zida fotografija: Ivica Puljan

ILIRSKA KRALJICA TEUTA Godine 229. osvanu rimska vojska u ilirskoj zemlji; kraljica Teuta, pošto se od nje odmetnuše neka pokorna ilirska plemena, i pošto joj se iznevjeri njezin pouzdanik Dimitrije, zapovjednik u grčkoj naseobini na Hvaru, morade iz svoje prijestolnice bježati u Risan i moliti za mir. Uvjeti mira od godine 228. bili su za Teutu osobito tegotni. Morala je Rimljanima ustupiti dio svoje zemlje, obećati im danak i da njezini podanici neće gusariti; napokon je ostatak svoga kraljevstva morala podijeliti s nevjernikom Dimitrijem. Tim mirom uhvatiše Rimljani čvrste stope na Balkanskom poluotoku; a za Teutinih nasljednika nastojahu i preostali dio države Ardijejaca osvojiti, što im napokon i pođe za rukom godine 167., kad su svladali južnoilirskoga kralja Genthija i zagospodovali svom zemljom od Vojuše do Neretve. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb: Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., sv. I – III., str. 15 – 16 (Knjižnica Medveščak sig. 949.75 KLA p I//N)

ILIRSKA KRALJICA TEUTA Kraljica Teuta je, prema jednoj od predaja, bila kći ljekaruše iz Metkovića koja je liječila kralja Agrona. Kralj Agron zaljubio se u prekrasnu vidaričinu kćer Teutu i uzeo ju je za svoju ženu. Prema drugoj predaji, Teuta je bila kći kralja Agrona. On se oženio njome jer su se 5

ilirski kraljevi, kao i sumerski, akadski i staroegipatski, smatrali božjim potomcima te im je sve bilo dopušteno. Radoslav Katičić navodi da je Teuta bila Agronova kći. Prema narodnim predajama ne zna se je li Teuta ime žene ili je to kraljevsko ime kod Ilira. Prema tekstu dostupno na https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljica-teuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths, pristup ostvaren 25. XI. 2016.

ILIRSKA KRALJICA TEUTA Teuta je nakon Agronove smrti neposrednu upravu nad kraljevstvom prepustila svojim savjetnicima, Agronovim pouzdanicima. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade. U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da opet navali na Grke. Iliri su se domogli bogata plijena koji je izazvao kraljičino oduševljenje kad je blago dopremljeno u njezinu prijestolnicu vjerojatno u Skodru (albanski Shkodër). Vlast Ilirskog Kraljevstva sada se širila od donje Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Bila je to jedna od najprostranijih država na Sredozemlju. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarske-kapetane-s-litice-kad-su-jojdojadili-127893, pristup ostvaren 20. XI. 2015.

SPOMENIČKA BAŠTINA U DOLINI NERETVE IZ ILIRSKOGA DOBA Donji tok Neretve obiluje spomeničkom baštinom koja svjedoči o tisućljećima čovjekove nazočnosti. Brojne prapovijesne ilirske utvrde i naselja te grobne gomile (mogile, gromile) razasute po uzvišenjima i nižim predjelima uz Neretvu, u kojima se nalaze i ostatci ljudskih kostiju, stavljaju se u željezno doba (oko 1000. pr. Kr.). Prema mišljenju nekih povjesničara stari su Grci u 4. stoljeću pr. Kr. osnovali emporij (luku), koji se razvio u nadaleko poznato trgovište Naronu, današnji Vid blizu Metkovića. Po cijelom ušću oko Narone bila su razasuta prigradska naselja i gospodarska imanja čije ostatke danas krije močvara i riječni nanosi. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 17 (Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Sl. 7. Istočna Plina - brdski krajevi s obiju strana Neretve obiluju ilirskim gomilama. Jednu je narod 'poravnao' i načinio gumno. Arheolozi su pod njim pronašli grob iz mlađega brončanog doba. fotografija: Ivica Puljan 6

NARONA – VID Najranije vijesti o Naroni sežu u 4. st. pr. Kr. od Pseudo-Skilaka. Sredinom 2. st. pr. Kr., prema arheološkim istraživanjima od 1997. do 1999. godine, postoji emporij (lat. emporium < grč. μπόρıον: tržište, trgovački grad) koji se razvio u poznato trgovište Naronu, današnji Vid blizu Metkovića smješten u vrhu doline rijeke Neretve (rimski Naro, grčki Naron). Na tom je mjestu u posljednjim desetljećima 1. st. pr. Kr. izgrađen rimski forum kolonije Narona. Niz cijelo ušće, oko Narone, bila su razasuta prigradska naselja i gospodarska imanja čije ostatke danas krije močvara i riječni nanosi. O rimskome razdoblju svjedoči bogata spomenička baština: gradski bedemi s kulama, rimske vile, mozaici, nadgrobni natpisi. Prema tekstu iz knjige Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 239 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Sl. 8. Vid – artefakti iz antičke Narone ugrađeni su u zidove mnogih vidonjskih kuća fotografija: Ivica Puljan

Ilirsko pleme koje se u antičkim spisima najviše spominje u vezi s gusarstvom su Ardijejci, ratoborni stanovnici obala rijeke Neretve. Sredinom 3. st. pr. Kr. Ardijejci postaju prva gusarska sila Jadrana. Gusarstvo je bilo povod ilirsko-rimskim ratovima, koji će dovesti do propasti države Ardijejaca. Godine 135. pr. Kr. u Neretvu se iskrcao konzul Servije Fulvije Flak s 100 000 momaka pješadije i 600 konjanika. Da bi se Ardijejce onemogućilo u daljnjem gusarenju i pljačkanju, oduzet im je posjed na moru, na Neretvi. Godine 59. pr. Kr. rimska provincija Dalmacija (tzv. Ilirik) potpada pod upravu Julija Cezara. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 22 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Cezar je dva puta došao u Neretvu, i to u zimu 57. – 56. god. pr. Kr. da ovaj narod i ove zemlje upozna i početkom 54. god. pr. Kr. da izravna neke nesuglasice na jugu provincije. Te godine posjetio je i Naronu (u Neretvi). Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 27 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Narona je imala vrlo važno strateško značenje u doba rimskog osvajanja Dalmacije. Rimski vojskovođa Gaj Marije Figul 156. god. pr. Kr. pokušao je osvojiti Delminij (grad u Duvanjskom polju, središte ilirskog plemena Delmata), no nakon neuspjela napada sklonio se u Naronu. Iduće godine osvojio ga je i razorio konzul Kornelije Scipion Nazika. Prema tekstu iz knjige Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 240 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Sl. 9. Rimski vojnici čuvaju Augusteum, Arheološki muzej Narona, Vid Arheološki muzej Narona svake godine sudjeluje u Noći muzeja fotografija: Ivica Puljan

Sredinom 1. st. pr. Kr. Narona je bila tabor rimske vojske pod upravom Sulpicija Rufa, a 45. god. pr. Kr. krenuo je iz Narone Publije Vatinije u pohod protiv Delmata s trima legijama i jakom konjicom. Zanimljivo je da se tim vojskovođama, za vrijeme njihova boravka u Naroni, 46. god. pr. Kr. obraćao slavni Ciceron (106. god. pr. Kr. – 43. god. pr. Kr.). Iz pisma znamenitoga rimskoga govornika i političara Cicerona prijatelju Marku Sulpiciju, namjesniku Ilirika i njegovu nasljedniku Publiju Vatiniju, čita se: Moj rob Dionizije, koji je upravljao mojom knjižnicom od velike vrijednosti, ukrao mi je mnogo knjiga i pobjegao, znajući da mu to neće proći nekažnjeno. Sada se nalazi u tvojoj provinciji. Moj prijatelj Marko Bolan, a i mnogi drugi, vidjeli su ga u Naroni. Ali budući da je govorio da sam ga ja oslobodio, povjerovali su mu. Ako uznastojiš da mi bude vraćen, ne mogu reći koliko ćeš me time obradovati (Ciceron: Epist. Ad Famil. Knj. 13, 77). (Vatinije je odgovorio Ciceronu da je doznao da se Dionizije krije kod plemena Ardijejaca i da će ga naći. Je li Vatinije uhvatio voditelja Ciceronove biblioteke nije poznato, ali činjenica da obrazovani Grk bježi u Naronu, potvrđuje činjenicu da su Grci bili nazočni u Naroni kao i da je Narona bila ugledan grad.) Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 240 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a) i Stipčević, Aleksandar. Socijalna povijest knjiga u Hrvata. Knjiga I. Zagreb: Školska knjiga, 2004., str. 16 (sig. Knjižnica Medveščak 00 STI s I/N), Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 204 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Rimski general Publije Vatinije piše M. T. Ciceronu: Prokleli i uništili bogovi sve Dalmatince, jer su uvijek spremni ratovati. Pisma koja je Vatinije uputio Ciceronu 7. XII. 45. god. pr. Kr. nalaze se u poglavlju Povijest neretvanske luke. Kao i konzul Gaj Marcije Figul i Vatinije je svoju glavnu operacijsku bazu stvorio u Neretvi. Nedaleko od Narone podigao je vojnički tabor Mogorjelo. U svojim pismima uvijek se potpisivao ex Castrum Narona. Grad Narona imao je 100 000 stanovnika. Bila je važno administrativno središte i sudište svih plemena južne Ilirije kojemu je gravitiralo 89 gradova. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 27/28 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Rimski general Publije Vatinije iz Narone piše rimskom piscu i govorniku Ciceronu: Na juriš oteo sam šest gradova, među kojima jedan ovaj koji je bio najveći, bijah osvojio već četiri puta. Zauzeo sam, naime, četiri tornja (kule) i četiri zida (bedema) i svu njihovu tvrđavu, ali su me iz nje istjerali snijeg, zima i kiše, bijah prisiljen, o moj Cicerone, da nedostojno i sramotno napustim osvojeni grad i već dovršen rat. (Ciceron: Epist. Familiarum, Editio A. Tyrnaviae, 1782, lib. 5. epist. 10, str. 196-7) Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 27/28, (sig. Knjižnica Medveščak, 908 SMO n)

Sl. 10. Snijeg, zaleđeno ušće Neretve, 8. XII. 2017. fotografija: Ivica Puljan

Ciceron je dva puta posjetio Naronu. Zapisao je: Grad (Narona) veoma je bogat i prepun blagodati, te veoma snažan u oružju i moćan vlašću. (Ciceron: Epist. famil. lib. 5 et lib. 13. epist. 77) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 207 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Narona je imala rimsku upravu, rimske zakone, magistrate, običaje i gradske ukrase. Bila je među prvim i najvažnijim gradovima Carstva. O tome svjedoče spomenici pronađeni u Rimu i Mlecima. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 208 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Ostatci grada Narone (Vid) nalaze se četiri kilometra sjeverozapadno od središta grada Metkovića. U Cezarovo doba grad postaje kolonija (Colonia Iulia Narona). U vrijeme cara Augusta Narona je bila upravno središte. Bila je i sudsko sjedište rimske države za područje od Neretve pa južnije sve do rijeke Drim u Albaniji. Najveći prosperitet Narona je doživjela od sredine 2. st. pr. Kr. pa do 2. st. po. Krista. Iz tog razdoblja sačuvan je velik broj natpisa. Sačuvane su i gradske zidine (bedemi) koje se šire poput lepeze. Djelomice istražena villa rustica, u neposrednoj blizini gradskih zidina, pokazuje visok stupanj uređenja njihove unutrašnjosti. Vjerojatno zidine Narone nisu postojale uz obalu rijeke, već je taj prostor bio uređen kao pristanište trgovačkim i ratnim brodovima. Gradski prostor obuhvaća oko 25 ha, što znači da je u Naroni mogao stanovati velik broj ljudi. Narona je, nakon Salone, bila najveći rimski grad u Dalmaciji. Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 240/241 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Prema nekim znanstvenicima, tri rimska cara (ilirski carevi): Kar (Marcus Aurelius Carus 282. – 283.), Karin (Marcus Aurelius Carinus 283. – 285.) i Numerijan (Marcus Aurelius Numerius Numerianus 283. – 284.) bili su podrijetlom iz kolonije Narona. Marko Aurelije Kar (rođen oko 230. godine u Naroni, u provinciji Dalmaciji – umro 283. godine) bio je rimski car (od 282. do 283. godine). Obrazovanje je stekao u Rimu. Postao je rimski senator i obavljao je više vojnih i civilnih dužnosti. Kara su vojnici izabrali za cara, a on je kasnije i svojim sinovima Karinu i Numerijanu dodijelio titulu cezara. Karin je upravljao Zapadnim Rimskim Carstvom, dok je Kar s Numerijanom, krenuo u pohod protiv Perzije. Na putu 9

prema Istoku Kar je pobijedio Sarmate na Dunavu i preko Trakije i Male Azije stigao u Mezopotamiju koju je uspio privremeno osvojiti Gaj Marcije Figul. U pohodu protiv Perzijanaca Kar je iznenada umro. Njegova smrt nije razjašnjena. Marko Aurelije Kar, rimski car od 283. do lipnja 285. g. pr. Kr., najstariji sin rimskoga cara Kara, cezar Zapadnoga Rimskog Carstva, nastavio je rat u Mezopotamiji. Na pohodu je ubijen, navodno ga je ubio budući car Dioklecijan. Prema https://hr.wikipedia.org/wiki/Dodatak:Popis_rimskih_careva#Ilirski_vladari_.28vojnici_carevi.29, pristup ostvaren 15. X. 2016 i knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 208 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Narona je bila od strateškoga značenja za komunikaciju od Jadrana prema unutrašnjosti antičke provincije Dalmacije, sve do Save i Dunava. Imala je značajniju ulogu u odnosu na jugoistočnu Europu, povezujući obalu s unutrašnjošću današnje BiH. Život u Naroni prestaje, kao i u ostatku provincije Dalmacije, negdje u 7. st. i sustavna života nema sve do 18. st. kada se na ostatcima Narone razvija današnje mjesto Vid, blizu Metkovića. Dostupno na: http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2011/05/narona_muzej_hram.jpg, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 11. Ulomak s naronskog spomenika među „nepismenom braćom“, Vid fotografija: Ivica Puljan

Arheološki muzej Narona izgrađen je na lokalitetu antičkog hrama posvećenoga Augustu. Hram je otkriven 1995. i 1996. godine. Istraživanje je vodio Emilio Marin iz Arheološkog muzeja u Splitu. Hram s predvorjem, tribina i kipovi nadnaravne veličine su, nakon restauracije, postavljeni u Arheološki muzej Narona, prvi muzej u Hrvatskoj izgrađen na samom lokalitetu (in situ). Dostupno na: http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2011/05/narona_muzej_hram.jpg, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Na prostranu forumu, u središtu Vida, najimpresivnije je zdanje Augusteum. Otkriven je i istražen 1995. i 1996. godine. Na prostoru lokaliteta Plećaševih štala otkopani su ostatci hrama u kojemu je pronađeno 16 kipova bogova i božica, među kojima se ističe impresivna 3 metra visoka, statua cara Augusta u odori imperatora. Taj mali hram, s celom i predvorjem, na povišenu platou uz forum, točno na mjestu gdje se spaja Donji i Gornji grad, bio je podignut za cara Augusta oko 10. god. pr. Kr. Tada su, na zidanom postamentu, postavljene i prve statue u njegovoj unutrašnjosti, koja je bila s jednostavnim crno-bijelim mozaičkim podom. Može se zaključiti da je Augusteum bio porušen potkraj 4. stoljeća, kada je napušten i cijeli forumski sklop. Prema članku Sandre Cekol iz časopisa Vijenac, br. 287. Zagreb: Matica hrvatska, 2005. Dostupno na http://www.matica.hr/vijenac/287/r/Filatelija/, pristup ostvaren 1. XII. 2016.

Sl. 12. Antičko nalazište Narona, hrvatska poštanska marka dizajn: Maja Danica Pečanić, slikarica i dizajnerica Žig prvog dana je u uporabi od 24. II. 2005. u poštanskom uredu 10 101 Zagreb. Datum izdanja je 24. II. 2005. Marka je tiskana u bloku, a izdana je i prigodna omotnica prvog dana (FDC). Broj marke je 530, vrijednost 10 HRK, veličina 110 x 71 (35,50 x 29,82) mm, papir bijeli – 102 g, gumirani, zupčanje: kutijasto, 14, tisak: višebojni ofset, Tiskara Zrinski d. d. Čakovec, naklada 20 000 primjeraka. Augusteum Narone, najbrojnija je skupina rimskih carskih kipova dosad uopće pronađena. Osim Livije, iz Augustova doba, novim otkrićem spoja glave i tijela kipa (o kojem je skrbio grad Opuzen) u Arheološkom muzeju u Splitu 22. siječnja 2001. došlo se i do drugoga Livijina kipa, iz Tiberijeva doba, koji je nastao između 14. i 21. god. po. Krista. Kip je visok 184 cm, tijelo mu je isklesano od mramora, a glava od mramora iz Para. Livija Druzila u prvom braku bila je žena rimskog vojskovođe Tiberija Klaudija Nerona, majka cara Tiberija i vojskovođe Nerona Klaudija Druza. Godine 38. pr. Kr. ušla je u drugi brak, udala se za Oktavijana, budućeg cara Augusta. Carski namjesnik u provinciji Dalmaciji simultano je u Naroni postavio kip Tiberija i kip Livije, koji je sada dobio naziv Oxford-Opuzen Livija iz Narone. Upravo je ta statua, glavni motiv poštanske marke i bloka. Marka je tiskana u bloku, a izdana je i prigodna omotnica prvog dana (FDC). Prema tekstu Sandra Cekol. Vijenac, br. 287. Zagreb: Matica hrvatska, 2005.

Livijin kult u Naroni potvrđuju natpisi, kao i portret izložen u Ashmolean muzeju u Oxfordu, koji je iz Metkovića 1878. godine pribavio Arthur Evans. Opuzenski torzo, koji je pronađen prije 1847. godine u Naroni, vidio je Gardner Wilkinson i o njemu pisao 1848. godine. Mramorna Livijina glava iz Ashmolean muzeja, University of Oxford, posuđena je Arheološkom muzeju Split 2000. godine. Grad Opuzen posudio je torzo splitskom Arheološkom muzeju, a novi kip Oxford-Opuzen Livije svečano je predstavljen 14. svibnja 2002. široj hrvatskoj i europskoj javnosti zahvaljujući velikom projektu izložbe o Augusteumu Narone, koji je ostvario Emilio Marin, voditelj radova u Naroni od 1988. do 2004. Izložba je postavljena u Barceloni, Vatikanu, Zagrebu pa je na taj način Oxford-Opuzen Livija iz Narone postala odličnom veleposlanicom hrvatske arheologije te ambasadorom dobre volje između Hrvatske i Velike Britanije. Prema tekstu Sandra Cekol. Vijenac, br. 287. Zagreb: Matica hrvatska, 2005.

Sl. 13. Obezglavljeno Carstvo. U sredini Božanski August u svečanu oklopu, lijevo njegova žena Livija, a desno njegov posinak i nasljednik Tiberije, Arheološki muzej Narona, Vid fotografija: Ivica Puljan

Svim kipovima iz Narone nedostaje glava. Tijekom vremena ušlo se u trag samo dvjema glavama. Nenad Cambi pronašao je glavu Vespazijana, a glavu carice Livije, inače druge Augustove žene, posjeduje Ashmolean muzej iz Oxforda. Za Livijinu glavu tijelo je pronađeno u Opuzenu. Portret koji prikazuje ženu imperatora Augusta – Liviju i iznimno lijepa glava Herma, glasnika bogova, nalazi se u Ashmolean Museumu u Engleskoj kao dio zbirke čuvenog arheologa Arthura Evansa. Evans je, prije no što je otišao iskopavati na Kretu, boravio u Dalmaciji i obavljao arheološka istraživanja. Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 241 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Sl. 14. Reljef plesačica iz Narone, 2. st. pr. Kr. (izložen u Arheološkom muzeju u Splitu) Iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 245 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Na natpisu nađenom u Naroni (čuva se u Arheološkom muzeju u Zadru) piše da je Gaj Julije Marcijal priredio teatarske igre koje su trajale tri dana. Može se pretpostaviti da je u Naroni postojao uređen prostor gdje su se igre mogle prikazivati. Natpis se datira na prelazak iz stare 12

u novu eru. Na drugom natpisu spominju se zimske terme (kupatila) u Naroni dok treći bilježi da je u tom antičkom gradu postojao Liberov hram (italsko božanstvo plodnosti i vina, slično grčkom bogu Dionizu). Iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 244 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

U Arheološkoj zbirci Vid (Narona) nalaze se stele s prikazom rimskog oficira i rimskog konjanika, reljef s prikazom paunova uz strane centralnog kantara1 i fragmenti kamenih natpisa iz Narone. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 27/32 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

U Naroni je nađeno poprsje od alabastra s prikazom lika božice Izide (bez lica, izloženo u Arheološkoj zbirci u Vidu) što je jasno svjedočanstvo o štovanju tog egipatskog božanstva prirode u Naroni i potvrđuje prisutnost orijentalnog stanovništva. U zbirci u Vidu izložen je i bogat nalaz iz kamene urne u kojoj su bili spaljeni ostatci pokojnika. Osobito su zanimljivi jantarni predmeti. U Naroni je pronađena i mala koštana kutijica na kojoj je prikazana borba između pigmeja i ždralova. Iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 244 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

U Naroni je vidljiva jedna okrugla kula uz gradske zidine, a druga je pod crkvom. Između njih su najvjerojatnije bila gradska vrata. Okrugle kule preporučuje grčki arhitekt Filon, smatrajući da su čvršće od četvrtastih, osobito na mjestima gdje se zidine lome pod oštrim kutom kao u Naroni. Te okrugle kule u Naroni građene su od velikih kamenih blokova u dva prstena; unutarnji je građen usuho, a vanjski je vezan žbukom. Na natpisu nađenom u Naroni piše da su kule izradila dvojica magistara, jedan slobodnjak, a drugi oslobođenik (bivši rob). Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 243 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Sl. 15. Rimska koštana kutijica s prikazom borbe pigmeja i ždrala, 1. – 3. st., Narona – Vid fotografija: Ivo Pervan Kalendar, Zagreb: Školska knjiga, 2002. (prosinac)

Prema Tacitu, Narona je imala važno mjesto u Iliriku. Narona je postala kolonija, prema svjedočenju Plinija, Ptolomeja, a možda ju je i sam August učinio kolonijom. U Naroni je punih 600 godina bila rimska provincija. Prema natpisima nađenima u Naroni, u nju su bili dovedeni veterani 7. legije. Nađeno je više od 150 natpisa koji ukazuju na vrlo razgranatu, 1

kȁntār 1. starogrčka posuda za tekućine u obliku kaleža 2. zdenac u atriju ranokršćanske bazilike za obluciju; kantaros – vidi Hrvatski jezični portal

raznoliku i bogatu kulturnu i privrednu djelatnost. Brojne natpise iz Narone odnio je Ivan Josip Lucić Pavlović u Makarsku, a neke u Zadar guverner Tomašević, dok su mnogi propali. U Naroni je postojao teatar, amfiteatar, hramovi raznih bogova, gradsko kupatilo i moderno uređen vodovod. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 207. – 210. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Za datiranje gradnje zidina vrlo su važna dva natpisa iz sredine 1. st. pr. Kr. Na jednom, ugrađenom u seoskoj kući u Vidu, spominju se magistri Kvint Safinije i Sekst Marije te kvestor Narone Kvint Marcije koji podižu zidine i kule. Grad je bio utvrđen za vrijeme konzula Figula 156. god. pr. Kr. kada je on napadao Dalmate. Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 244 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Premda je Salona bila centar rimske provincije Dalmacije, od kasnoga republikanskog razdoblja Narona je imala znatniju ulogu u odnosu na jugoistočnu Europu, povezujući obalu s unutrašnjošću. Dostupno na http://www.epostshop.hr/anticko-nalaziste-narona-blok/pid/1198, pristup ostvaren 19. X. 2016.

I Narona je, poput drugih dalmatinskih gradova, upoznala kult Mithre, kult orijentalnoiranskog podrijetla (šire ga rimske legije), kao i kult Dolichena, kult orijentalno-rimski. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek : Galerija „Stećak“, 1988., str. 208 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 16. Vid – Vidonjci oboružani lukovima i strelicama slušaju Šimu Strikomana koji im s visine daje upute prilikom snimanja njegove milenijske fotografije „Domagojevi strijelci“ fotografija: Ivica Puljan

Tiberijev legat Dolabella dao je sagraditi pet cesta. Jedna od njih povezivala je Naronu i Salonu, odakle se nastavljala do Epidaura (Cavtat kod Dubrovnika). Od Narone su vodile 14

ceste u unutrašnjost za Bigeste (Ljubuški i dalje za Hercegovinu i Bosnu). U to doba broj stanovnika prelazi 100 000, a provođena je romanizacija. Postoji i priča o potonuću i propasti Narone koju je objavio kanonik Ivan Pavlović-Lucić (Makaranin) u svom djelu Romanorum antiquitatum analecta quaedam. Prema njegovu mišljenju katastrofa Narone dogodila se u vrijeme cara Hadrijana: Narona je propala zbog jednog vrlo velikog svetogrđa, počinjena od jedne vjerske osobe S. Eucaristia da Caio Frisio Marino, iz onog grada. Natpis pod istim imenom pronađen je kasnije u Desnama (na crkvenoj zgradi) pa se time još više zameo trag oko Naronine propasti. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 34 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Veliki potres 19. VII. 366. godine zahvatio je Naronu i ubrzao propast grada. Naš najpoznatiji arheolog Frane Bulić stavlja propast grada u drugu polovinu 6. stoljeća. Godine 1901. u Vidu (staroj Naroni) se našlo veliko spremište zlatnoga novca i nakita Urbike i njezina muža, koji pripadaju bizantinskoj epohi za vladanja Tiberija I. Konstantina (578. – 582. godine po. Kr.). Narona je srušena za vrijeme gotskih ratova koji svršavaju u Dalmaciji 552. godine. Propast Narone uslijedila je od 4. do 7. stoljeća po. Kr. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 35 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

EREŠOVE BARE – VILLA SUBURBANA I STAROKRŠĆANSKA CRKVA Na močvarnom predjelu zvanom Bare nalazi se arheološki lokalitet Erešove bare, smješten zapadno od Donjega grada. Na tom je mjestu u 2. st. izgrađena rimska villa rustica o čijem postojanju svjedoče ostatci arhitekture, ulomci fresaka, arhitektonske dekoracije i kamene plastike, te sitni keramički i stakleni materijal. Arheološkim istraživanjem utvrđene su tri faze gradnje. Prva je obuhvaćala izgradnju vile u 2. st., u drugoj fazi na istom je mjestu podignuta nova vila u 3. st., dok je treća faza datirana u kraj 4. i početak 5. st. Vila je vjerojatno porušena u 5. st. i na njezinu je mjestu podignuta starokršćanska crkva. Prema tekstu dostupnom na http://odmoriti.wix.com/se#!dolina-neretve, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 17. Ranokršćanska bazilika u Erešovim barama Dostupno na http://www.a-m-narona.hr/eresove-bare/, pristup ostvaren 1. XII. 2016.

EREŠOVA KULA Uz četvrtu helenističku kulu, na jugozapadnom dijelu gradskih zidina, uzdiže se tzv. Erešova kula, koju je sagradio župnik mjesta Vid don Bariša Ereš potkraj 19. stoljeća. Kula se sastoji od glavne kuće na dva kata i dviju manjih dogradnja, a građena je od 1825. do 1851. godine. Erešova kula predstavlja svojevrstan muzej na otvorenom jer su u njoj uzidani brojni latinski natpisi i drugi spomenici antičke Narone. U kući je pronađeno četrdeset latinskih i dva natpisa na hrvatskom jeziku. Neki od navedenih latinskih natpisa Erešovi su prijepisi rimskih originala. Ovu iznimnu prezentaciju antičkih spomenika, prvi epigrafski „muzej“ antičke Narone, moguće je obići u sklopu obilaska gradskih bedema. Prema tekstu iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 243 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a) i dostupno na http://www.a-mnarona.hr/eresova-kula/, pristup ostvaren 15. XII. 2016.

Sl. 18. Erešova kula – prvi „muzej“ antičke Narone po uzoru na solinski Tusculum don Frane Bulića fotografija: Ivica Puljan

Kršćanstvo se može pratiti na području donjega toka Neretve već od sredine 5. stoljeća. Od ranokršćanske sakralne baštine ističe se bazilika sv. Vida, s izvanredno očuvanom krstionicom na mjestu današnje crkve u Vidu. Gradnja crkve stavlja se u kraj 6. ili početak 7. st., a izgrađena je kao jednobrodna crkva. Uza zid apside s unutrašnje strane pronađena je klupa za kler. Također, pronađeni su i ulomci oltarne pregrade koja je dijelila prostor crkve na dva dijela, onaj namijenjen vjernicima i onaj namijenjen kleru. Dostupno na http://odmoriti.wix.com/se#!dolina-neretve, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Poznato je da su u Naroni iz starokršćanskog razdoblja postojale najmanje tri crkve: na položajima Luka, Erešove bare te ispod crkve sv. Vida i oko nje. Naronitanski tip longitudinalne bazilike utjecao je na crkvenu arhitekturu u unutrašnjosti provincije… Da je Narona bila biskupsko središte zna se po tome što se u aktima koncila u Solinu 530. i 533. godine spominje naronitanski biskup Marcel. Iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 246 (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Tabula Peutingeriana je prvi, i vjerojatno najstariji, kartografski izvornik koji u većem omjeru prikazuje naše krajeve. Moguće je da joj je autor Kastorije iz 4. stoljeća. Neki je kartografi stavljaju u 5. stoljeće. Redakcija bečkog originala potječe iz 7. i 8. st., a kopirana je tek 1264. godine. Bečki humanist Konrad Celtes darovao ju je 1498. učenjaku Konradu Peutingeru prema kojemu je i dobila ime. Tabula Peutingeriana prikazuje Rimsko Carstvo u 12 pergamentnih segmenata. Duga je 682 cm, a široka 34 cm. Zbog takva formata na njoj su prikazane zemlje jako izduženo u smjeru istok-zapad, a stiješnjene u smjeru jug-sjever. Format je takav, iz praktičnih razloga, da bi ga putnici mogli smotati. O vjernosti karte teško je govoriti, primijetio je Mommsen, najpoznatiji njemački arheolog koji je dešifrirao golem broj natpisa iz Narone i objavio u djelu Corpus inscriptionum latinarum. Jedna rukopisna kopija Tabule P. čuva se u HAZU-u, a jedna u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Original se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 203. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 19. Tabula Peutingeriana Narona, (nacrtana u 4. st., precrtana u 13. st.) Detalj Tabule Peutingeriane: južna Dalmacija, istočni dio Gornje Panonije, južna Italija, Sicilija i sjeverna Afrika Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Tabula_Peutingeriana, pristup ostvaren 15. X. 2016.

O DOLINI NERETVE IZ HRVATSKE POVIJESTI Hrvati su u današnju domovinu doselili u 7. stoljeću iz Bijele Hrvatske, koja se nalazi u dijelu današnje Poljske i Rusije. Prema predaji, Hrvate je u novu domovinu dovelo petero braće: Kluk, Lobel, Muhlo, Kosjenac, Hrvat i dvije sestre: Tuga i Buga. U početku nije nastala jedinstvena hrvatska država već mnoštvo posebnih hrvatskih zemalja. Jedna od njih bila je Neretvanska Kneževina. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 50 – 51 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Neretvanska Kneževina pružala se između rijeka Cetine i Neretve te obuhvaćala otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet. Nalazila se u sastavu Crvene Hrvatske kao samostalna oblast, zajedno sa Zahumljem, Travunjom i Dukljom. Budući da se donjoneretvanski kraj proteže na objema obalama donjeg toka rijeke Neretve, lijeva je obala nakon doseljenja Hrvata potpala pod 17

Zahumlje, a desna pod Neretvansku Kneževinu. U 9. stoljeću Hrvati neretvanskog kraja, pod utjecajem misionara iz Bizanta, primaju kršćanstvo. Time su oni, kao i ostali Hrvati, uključeni u veliku europsku zajednicu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 51 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 20. Dolazak Hrvata u Hrvatsku Josip Franjo Mücke (1819. – 1883.) Dostupno na: http://www.hismus.hr/hr/odjeli/pedagos ki-odjel/tematske-radionice/dolazakhrvata/, pristup ostvaren 20. XII. 2016.

O dolasku Hrvata na Jadran govori bizantski car Konstantin Porfirogenet u 29., 30. i 31. poglavlju svoga djela O upravljanju Carstvom. On tvrdi da su Hrvati došli iza Karpata kao izgrađen narod pod vodstvom svojih knezova. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 36 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Neretva je pripadala nekadašnjoj Paganiji, koju spominje car Konstantin VII. Porfirogenet (913. - 939.) u svom djelu O upravljanju Carstvom (De administrando imperio). Car u Paganiji spominje tri glavne župe: Rastotza (Rastočka ili Rastok, između Vrgorca i Ljubuškoga), Mocrum (današnja Makarska) i Dalen (Duvno). Prve dvije župe leže uz more, koje imaju i sagene (ratne lađe), a Dalen je dalje u unutrašnjosti. Neretva je u prošlosti bila proširena jednim velikim jezerom (koje bi prema Pseudo Skilaku imalo biti Rastočko), onda je vjerojatno da je ta župa bila središte kasnije Neretvanske krajine ili Neretve. Rastoka sa sjedištem u gradu Rastoku, nedaleko ušća Neretve, kaže Ferdo Šišić. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 15. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

O upravljanju Carstvom (lat. De administrando imperio, skraćeno DAI) djelo je bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta nastalo oko 950. godine. To je djelo ključni izvor za proučavanje najstarije hrvatske povijesti i stare toponimije. Pisano je na grčkom jeziku. Latinski naziv dao mu je 1611. godine nizozemski učenjak Johannes Meursius. Konstantin nije dao naziv djelu, već na početku stoji posveta sinu Romanu. To je najznačajniji spis za Hrvate. U poglavljima 29 – 36 nalaze se podatci o doseljenju Hrvata i njihovoj povijesti do polovine X. st., o povijesti gradova u Dalmaciji i povijesnoj geografiji južnoslavenskih zemalja, o narodnoj predaji o pradomovini Hrvata, o propasti bizantske vlasti u Dalmaciji, o borbama Hrvata sa susjednim narodima i o hrvatskim županijama i gradovima. Za ranosrednjovjekovnu hrvatsku povijest osobito je značajno poglavlje 30. Rasprava o tematu Dalmaciji, o doseljenju Hrvata na prostore gdje danas žive. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 38. (sig. Knjižnica Medveščak, 908 SMO n)

Sl. 21. Neretvanski kanal – red Hrvatske pa red Bosne i Hercegovine te red Hrvatske fotografija: Ivica Puljan

O upravljanju Carstvom (De administrando imperio, skraćeno DAI) U poglavlju 29. Konstantin Porfirogenet piše kratke bilješke O Dalmaciji i narodima koji u njoj stanuju. U poglavlju 30. stoji da su Hrvati naselili zapadnu i istočnu Dalmaciju, napose krajeve između Cetine i Neretve, koji će se kasnije prozvati Neretva. Zabilježeno je, da se među Hrvatima očuvao upravni priručnik pod naslovom Methodos, a nastao je odmah poslije Duvanjskog sabora 735. godine. U njemu je bilo napisano da su Hrvati svoju državu razdijelili na upravna područja: zapadnu ili Bijelu Hrvatsku od Duvna i Cetine na zapadu do Vinodola, i na južnu ili Crvenu Hrvatsku od Duvna i Cetine do Valone u današnjoj Albaniji te kontinentalni dio, panonski dio prema sjeveru. Neretva je, prema tom izvoru, godine 753. bila dio Hrvatske i pripadala Crvenoj Hrvatskoj. Neretvani su bili Hrvati i u sastavu Hrvatske od samog doseljenja. U zapisnicima splitskih sabora od 925. i 928. stoji da je hrvatski kralj Tomislav vladao objema Dalmacijama; Gornjom i Donjom i da je obuhvaćao: Neretvu, Zahumlje, Travunju i Duklju. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 38. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

O upravljanju Carstvom (De administrando imperio, skraćeno DAI) Jednako je značajno i poglavlje 31. O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju, u kojemu se razmatra podrijetlo Hrvata i donose se podatci o njihovim običajima i društvenom uređenju, o odnosu Hrvata i Avara te o sukobima sa starosjedilačkim romanskim stanovništvom. Poglavlja 29. – 31. značajna su i zbog podataka o pokrštavanju Hrvata. Ujedno je važno za proučavanje pojedinih tema iz hrvatske ranosrednjovjekovne političke i vojne povijesti jer autor donosi podatke o odnosu dalmatinskih gradova i hrvatskih vladara u unutrašnjosti u drugoj polovini IX. st. te o sukobu Bugara i Hrvata u doba Tomislava. Prema članku iz Hrvatske enciklopedije: Konstantin VII. Porfirogenet. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=32883

Hrvate su dalmatinski Latini zvali Gotima. Naime, najstariji hrvatski pisani spomenik Ljetopis popa Dukljanina, nastao sredinom 11. stoljeća (prema nekim znanstvenicima u 10. i 12. st.), sadrži i tekst koji se zove Kraljevstvo Hrvata. Pop Dukljanin je u kronici o dolasku Hrvata, kao prvi dio Ljetopisa pod naslovom Knjižica o Gotima opisao dolazak Hrvata na Jadran: ... pojavi se sa sjevernih strana narod, koji se zvahu Goti... Totila, pak, i brat mu Ostroilo, da bi se proslavili ... skupiše vrlo veliku i snažnu vojsku i iziđoše iz svoje zemlje pa došavši u provinciju Panoniju, svladaju je i ratom je zadobiju. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 36. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 22. Gotske kacige iz Narone (izložene u Arheološkom muzeju u Splitu), V. st. po. Krista, fino izrađene od pozlaćene bronce. Takve su kacige nosili poglavice Istočnih Gota koji su boravili u Dalmaciji od 490. do 535. godine. Iz knjiga: Kirigin, Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989., str. 245., (Knjižnica Medveščak, sig. 902/904 KIR a)

Totilini vojnici stigoše s brodovima i iskrcaše se u Neretvanskoj dolini pod vodstvom kralja Idaulfa.Tom prilikom poklaše sve stanovnike u Lovorju (u dolini Neretve) i u Makru (kod današnje Makarske). Osvajač Totila, poslije Italije, osvaja kraljevstvo od Ilirije, a to je sva zemlja... i pride u Bosnu, i stiže u Dalmaciju i rasu primorske grade: Dalmu, Narun (Naronu) i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 37 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 23. Ljetopis popa Dukljanina, u prijepisu Presbyter Diocleatis Regnum Slavorum hrvatskoga povjesnika Ivana Lučića iz 1666. godine

O tome da su Neretvani pripojeni hrvatskoj državi, i hrvatskom narodu, Ferdo Šišić u Povijesti Hrvata na str. 483. piše: Jamačno je najkasnije oko toga vremena (o.1020.), ako ne već ranije (o. 1000.) došlo u državnu vlast hrvatskoga kralja neretvanska oblast i otad ostala nadalje kao sastavni dio Hrvatske kroz sva stoljeća ...Ondašnje glavno pleme Kačić bje uvršteno među hrvatske plemiće. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 37. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Najstariji historiografski izvori srednjega vijeka koji govore o Neretvanima ističu da nisu bili kršteni, da su bili – pogani. Najpoznatiji pisac hrvatske religiozne prošlosti, Daniel Farlati, u 20

trećem svesku svoje knjige Sveti Ilirik (Illyricum sacrum, Venezia, 1765.) posebno piše o pokrštenju Neretvana. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 42. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 24. Metković – mali neretvanski gusari tijekom Dana Neretvanske Kneževine fotografija: Ivica Puljan

Obraćenje Neretvana ne smije se staviti u doba prije 875. ni u doba poslije 880., tj. mora se staviti između 875. i 880., čak između godine 875. i 877. jer je 877. godine održan u Dalmaciji nacionalni Duvanjski sabor da bi se građanski i vjerski organizirali krajevi nastanjeni Hrvatima. Na Saboru se više nije govorilo o poganima, čak iz razgraničenja proizlazi da je predio Neretve sad kršćanski, i da, prema tome, Kronika popa Dukljanina, koja sv. Ćirilu i Metodu pripisuje obraćenje Neretvana prije Duvanjskog sabora, pripovijeda povijesno neoborivu činjenicu i dopunjuje ono što je tvrdio Porfirogenet. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 48. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

U bazilici sv. Klementa u Rimu, u kapeli sv. Ćirila, slikar Nobili je 1866. godine rekonstruirao prizore iz svečeva života. Slika prikazuje kako sv. Ćiril dobiva odobrenje slavenske liturgije. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 43. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Tijekom 8. stoljeća Neretvani su osvojili Brač, Hvar, Korčulu, Mljet i Lastovo. Još prije 830.

svoje središte, svoj glavni grad, prenijeli su na otoke. Ivan Đakon zabilježio je: ... ovih vremena poslanik Slavena (Neretvana) s otoka Neretve došao je duždu Ivanu (829. – 836.). Mlečani 839. navedene otoke nazivaju neretvanskim. Ivan Đakon opisuje mir i savez koji je mletački dužd Tradonik (836. – 864.) sklopio s hrvatskim vojvodom Mislavom 839. pa nadodaje: Zatim, prešavši na neretvanske otoke, s Družakom, sucem Pomoraca (Neretvana), sklopi sličan savez. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 53. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Mlečani su trgovali s Arapima, prodavali im drvo i robove, što su lako pribavljali na dalmatinskoj obali. Tako su izbili sukobi između Mlečana i Neretvana. Neretvani su 830. sami otišli mletačkom duždu da bi dogovorili mir. O tom Ivan Đakon,7 poznati mletački kroničar, piše: u ovo doba izaslanik Slavena s otokā Neretve (Sclavorum de insula Narentis) 21

došavši duždu Ivanu Patricijaku da s njim učini mir, iako je malo trajao, od njega je bio kršten. Mir nije potrajao dugo. Ivan Đakon je zabilježio: dužd Petar Tradonik je treće godine svoga službovanja otišao ratnim brodom zauzeti Sclaveniju, tj. Hrvatsku. I tada je 840. godine doživio neuspjeh. Neretvani su potukli mletačkog dužda, a Diudit, neretvanski knez (Družakov nasljednik) dade poubijati stotinu mletačkih vojnika. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 54. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

GRANICE NERETVANSKE KRAJINE Granice Neretvanske krajine s jugozapada od Žrnovice (između Gradca i Baćine) morem. Na jugoistoku te župe teče rijeka Neretva i dijeli je od Travunjske županije do utoka rijeke Bune u Neretvu. Od Duvanjske i Imotske županije na sjevernoj strani, rastavlja je Mostarsko blato i brdo oko Ljubuškoga, a na zapadu leže Gorska i Makarska župa, od kojih je rastavljaju ogranci planine Biokova. Od 12. stoljeća čitav je kraj zauzimala Paganija, od Cetine do Neretve i naziva se jednim imenom Krajina. Pop Dukljanin u svom Ljetopisu spominje župu Neret, označujući time kraj i zemlju oko Neretve. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 15. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

U devetom stoljeću Neretvanska Kneževina sastojala se od triju županija: Rastoka, Makra i Dolena te otoka Brača, Hvara, Korčule i Mljeta. Važnija naselja u Kneževini bila su Macron (Makarska), Ostrog (Zaostrog) i Labineca (Gradac). Vladari Kneževine zvali su se iudex (sudac), princeps ili dux (knez ili vojvoda). Neretvanska Kneževina imala je više naziva: Narenta – Neretva, stanovnici Neretvani; Moronia (Marionia) – Morska (zemlja), stanovnici Morjani ili Primorci i Contines – Krajina. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 51. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

NERETVANI Neretvani su, staro hrvatsko pleme, u 7. st. naselili područje od Neretve do Cetine te susjedne otoke. Vladali su Mljetom, Korčulom, Bračem i Hvarom. Bili su ribari, poljodjelci i gusari. Tijekom prvih stoljeća opstojnosti bili su samosvojni, a od 9. st. spominju ih mletački izvori kao gusare. Na brzim sagenama presretali su i pljačkali strane, osobito mletačke trgovačke brodove. Prema mletačkim zapisima, pomorski prostor između ušća rijeka Neretve i Cetine, spominje se kao strah i trepet njihovu brodovlju. Mlečani su poduzimali cijeli niz vojnopomorskih akcija protiv Neretvana (Morjana) i morjanskog brodovlja, a uglavnom su završavale neuspješno. Za odmazdu su se Neretvani zalijetali sve do Istre i prekojadranske pokrajine Apulije, do obala Monte Gargana. Mletački dužd Ivan Particijak bio je prisiljen sklopiti mirovni ugovor s Neretvanima 830. godine. Godine 835. Neretvani su zaplijenili nekoliko mletačkih brodova, a 840. neretvanski knez Diudit nanio je težak poraz mletačkoj mornarici. U vrijeme hrvatskog kneza Domagoja, u bitci kraj Makarske 887., teško je poražena mornarica mletačkog dužda Pietra Candiana. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina

Sl. 25. Ušće Neretve – beskrajni plićaci svima nude ponešto fotografija: Ivica Puljan

HRVATSKI KNEZ DOMAGOJ (vladao je oko 864. do 876. godine ) Hrvatski knez Domagoj jedan je od značajnih knezova primorske Hrvatske. Uspješno je ratovao na Jadranskome moru protiv Mlečana, Arapa, Bizanta i Franaka te je tako pomagao i Neretvanskoj Kneževini očuvati samostalnost. Budući da je Mlečanima zadavao velike glavobolje, nazvali su ga najgorim knezom, a Hrvate najgorim narodom. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 66. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

HRVATSKI KNEZ DOMAGOJ (DOMAGOUS, DOMOGOUS), ne pripada vladarskoj obitelji Trpimirovića pa se pretpostavlja da je na prijestolje došao uz pomoć protubizantske stranke. Čvrstom je rukom vodio unutrašnju politiku. Papinska mu je kancelarija dala naslov dux, a mletačka ga kronika uz dux oslovljava i princeps. Hrvatski knez Domagoj uspješno je ratovao protiv Mlečana na moru. S Mlečanima je sklopio mir 865. i potvrdio ga davanjem talaca. Godine 871. sudjelovao je s hrvatskim brodovljem i zajedno s rimsko-njemačkim carem i italskim kraljem Ludvigom II. u zauzimanju Barija, koji su tada držali Arapi. Učestali pohodi hrvatskih brodova protiv mletačkih prekinuli su primirje 872. godine. Mlečani su se obratili papi Ivanu VIII. za pomoć i posredovanje. Papa je u pismu 874. godine pozvao Domagoja da spriječi gusarenje. Iste godine Domagoj je i ugušio urotu koja je, vjerojatno prema uputama iz Bizanta, skovana protiv njega. Godine 875., u doba arapskog napada na mletački Grado, Hrvati su napali gradove na zapadnoj obali Istre i poharali Umag, Novigrad, Sipar i Rovinj. Sukobi su nastavljeni i 876., a te je godine Domagoj i umro. U tom kontekstu mletački ljetopisac Ivan Đakon naziva ga najgori knez Hrvata. Suprotno njemu, papa Ivan VIII. obraća se slavnom knezu Domagoju. Njegova je vladavina u mnogočemu bitna za Hrvatsku. Odbacivao je bizantski utjecaj, uspješno se suprotstavljao Veneciji i usmjerio Hrvatsku prema kasnijoj samostalnosti. Prema http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15823 (Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža), pristup ostvaren 15. XI. 2016.

DOMAGOJ (DOMAGOUS, DOMOGOUS), HRVATSKI KNEZ, hrvatski vladar na vlast u Bijeloj Hrvatskoj, kao vrlo poduzetan knez, stupio je 864., a vladao je do 876. godine. Njegovu sinu prijestolje otima Zdeslav, Trpimirov sin, koji Hrvatsku odmah stavlja pod vrhovništvo Bizanta. Domagoj je bio toliko svojeglav, uznosit i borben da je svim svojim 23

susjedima zadavao silne muke i probleme, dovodio ih u stalnu nesigurnost i neizvjesnost pa su oni vrlo često tražili pomoć protiv Domagoja i na drugim stranama, a najčešće su molili zaštitu od samoga pape. Posebice se to odnosilo na Mletke kojima nikad nije davao mira. Silne je neprilike s knezom Domagojem, odmah u početku njegove vlasti, imao dužd Urso Particijak. Iako je velika mletačka sila prisilila Domagoja na trenutni uzmak, pa čak i na sklapanje mira i davanje talaca kao zaloga sigurnosti, Mlečani su ga prozvali najgorim knezom slavinskim (Sclavorum pessimus dux). Prema Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str.41 – 48. Dostupno na: http://www.akademija-art.hr/hr/mozaik/hrvatski-knezovii-kraljevi/25600-zasto-je-hrabri-domagoj-prozvannajgorim-knezom-slavinskim-8, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Sl. 26. Domagojevi strijelci Ivan Meštrović (1883. – 1962.) Prikaz strijelaca kneza Domagoja, najboljeg kneza Hrvata, litografija Iz knjige Meštrović. Zagreb: Nova Evropa, 1933., str. 29. (Knjižnica Medveščak, sig. 73 MEŠ/N)

DOMAGOJ (DOMAGOUS, DOMOGOUS), HRVATSKI KNEZ Za Domagojeve vladavine Jadranskim morem želi, u savezu, zagospodariti Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti i osnaženo Bizantsko Carstvo pa tako čiste more od Saracena. Franačko-longobardskoj vojsci, pod carem Ludovikom II., u tim se pomorskim bitkama pridružila i Domagojeva vojska. Pod Bari, glavnu saracensku utvrdu, i na italsko kopno, dovezli su ih bizantski i dubrovački brodovi. Ostavši bez pomoći bizantskoga brodovlja, Ludovik II. pozvao je Domagoja da mu pomogne svojom mornaricom. Istodobno, neretvanski su gusari napali i porobili poslanike pape Hadrijana II., pa im čak oteli i koncilske spise, što bizantski car Vasilij koristi za pustošenje hrvatske obale i ponovnu uspostavu vrhovne vlasti nad dalmatinskim gradovima, među kojima je Zadar uvijek imao glavnu ulogu. Prema Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 41 – 48. Dostupno na: http://www.akademija-art.hr/hr/mozaik/hrvatski-knezovi-i-kraljevi/25600-zasto-je-hrabri-domagoj-prozvannajgorim-knezom-slavinskim-8, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Kad je car Ludovik II. dopao ropstva, Hrvati i Domagojeva mornarica opet su stali uznemiravati dalmatinske gradove, odnosno romansko stanovništvo u njima i bizantsku upravu, kao i same Mlečane. Uopće, u to doba uslijedilo je mnogo mletačko-hrvatskih sukoba na moru, tako da su žitelji primorskih gradova vapili pomoć pape Ivana VIII. Zbog hrvatskoga haranja Jadranom, papa je poslao Domagoju pismo: Slavnom knezu Domagoju! Opominjemo tebe i tvoju gorljivost da što češće uzradiš i planeš protiv morskih gusara, koji iznoseći tvoje ime bijesne protiv kršćana, to više što znadeš da je po nevaljanštini ovih ljudi došlo i tvoje ime na zao glas. Može se doduše vjerovati da gusari protiv tvoje volje čine zasjede brodovima, ali budući da se znade da bi ih ti mogao prisiliti na mir, nećemo te 24

smatrati nedužnim, ako ih zaista ne utjeraš u rog. Pisano je naime: 'Tko grijehe i zločine, ako ih može, sam ne ispravi i ne zapriječi, kriv je kao da ih je sam počinio.' Prema Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 41 – 48. Dostupno na: http://www.akademijaart.hr/hr/mozaik/hrvatski-knezovi-i-kraljevi/25600-zasto-je-hrabri-domagoj-prozvannajgorim-knezom-slavinskim-8, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Sl. 27. Domagojevi strijelci Stjepan Skoko, kipar Domagojevi strijelci, rad akademskog kipara Stjepana Skoke, na vječnoj straži navrh Glavice uz vidonjsku crkvu Gospe Snježne fotografija: Ivica Puljan

Pismo pape Ivana VIII. knezu Domagoju nije puno promijenilo odnos gusara prema Mlečanima. I dalje su gusari pljačkali mletačke lađe i sukobljavali se s njima. Hrvati oduvijek nisu podnosili Latine na našem prostoru. Često je hrvatske mornare na takve ratne pohode vodio Domagojev sin, knez Inoslav. Tako se dogodio upad hrvatskih mornara u istarske gradove. Zbog razaranja Umaga, Novigrada, Sipara i Rovinja planuo je rat između Mletaka i Hrvata koji je trajao sve do Domagojeve smrti 876. godine. Mletački ljetopisac izvještava da je nakon Domagojeve smrti sklopljen mir s Hrvatima, koji su potpisali dužd Urso i njegov sin Ivan. Hrvati su tada tražili da se teško kazne oni trgovci koji su zarobljene Hrvate, iz ranijih bitaka, kasnije prodavali kao roblje. Prema tekstu Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 41 – 48. Dostupno na: http://www.akademija-art.hr/hr/mozaik/hrvatski-knezovi-i-kraljevi/25600-zasto-je-hrabri-domagoj-prozvannajgorim-knezom-slavinskim-8, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Sl. 28. Uprizorenje zarobljavanja mletačkoga dužda s bogatim plijenom, Metković fotografija: Ivica Puljan

Neretvani su bili u tijesnoj 25

vezi s primorskim Hrvatima. Primorski knez Mislav i neretvanski Družak (Družac) pobijedili su mletačkog dužda Petra Tradonika, o čemu govore i spisi Ivana Đakona koji Mislava naziva dux, a Družaka iudex. Godine 839. godine sklopljen je mir između hrvatskoga kneza Mislava i neretvanskoga kneza Družaka s jedne, te mletačkoga dužda Petra Tradonika s druge strane. Međutim, već 840. godine Neretvani su porazili dužda Petra. Mletački dužd Urso Patricijak u siječnju 880. bio je prinuđen obnoviti savezništvo s Francima, sklopivši ugovor s kraljem Karlom III. Debelim, zbog borbe protiv Nerevana. Gusarenje je prestalo tek u vrijeme kralja Petra Krešimira IV. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina

Neretvani su u ratu koristili male lađe sagene. One su, najvjerojatnije, bile varijacija vikinških lađa, a nosile su najviše 40 ljudi. Imali su i još manja plovila, kondure, koje su nosile oko 15 mornara. Za svakidašnje poslove koristili su, i još uvijek koriste, svoje autohtono plovilo neretvansku lađu. Postoji legenda o neretvanskom podrijetlu kneza Domagoja. Samo dva neretvanska imena iz toga razdoblja imaju završetak – goj, Domagoj i Berigoj, a obojica su bili knezovi. Prema tekstu dostupnom ostvaren 20. XII. 2016.

na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina, pristup

Dana 18. rujna 887. godine pokraj tadašnje luke Macron (Makarska) odigrala se legendarna bitka između dužda Petra Kandijana i Neretvana. Dužd je krenuo sa 12 borbenih brodova na Paganiju. Mlečani su u početku pritisnuli Neretvane, ali se onda ratna sreća okrenula i Neretvani su nanijeli dotad nezapamćen poraz Mlečanima. U žestoku protuudaru razbili su mletačke postrojbe na moru i na kopnu. Kandijan je poginuo, a tijelo mu je ostalo u rukama Neretvana. Venecijanski tribun Andrija morao ga je ukrasti da bi ga pokopao u stolnoj gradskoj crkvi. Ta je bitka značajna jer se Mlečani više nikada nisu usudili tako jako napasti Neretvane. Prema tekstu dostupnom ostvaren 20. XII. 2016.

na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina, pristup

Sl. 29. Spomen-ploča na pomorsku bitku 18. rujna 887. pred Makarskom u kojoj je poginuo mletački dužd Pietro I. Candiano Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatskomleta%C4%8Dki_ratovi#/media/File:Spo menplo%C4%8Da_bitke_kod_Makarske_887. .jpg, pristup ostvaren 20. 12. 2016.

Dan 18. rujan obilježava se kao Dan Hrvatske ratne mornarice, kao uspomena na mornare – Neretvane koji su 887. godine, kod Makarske, porazili mletačku flotu dužda Kandijana, a čime se želi posebno istaknuti hrvatska pomorska tradicija. Danas se u čast neretvanskih gusara vozi Maraton lađa od Metkovića do Ploča u autohtonim plovilima. Prema tekstu dostupnom ostvaren 20. XII. 2016.

na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina, pristup

Gotovo cijelo stoljeće Mlečani su pokušavali pokoriti Neretvane, ali bez uspjeha. Godine 948. pod vodstvom dužda Petra III. Kandijana, unuka dužda Petra Kandijana, Mlečani su pokušali ponovno napasti Neretvane, ali su doživjeli težak poraz. Nakon toga Mlečani plaćaju danak Neretvanima za slobodnu plovidbu njihovim vodama, što će potrajati sve do 996. godine, do mletačkog otimanja otoka Hvara i Korčule pod vodstvom mletačkog dužda Petra II. Orseola i početka slabljenja Paganije i njezine moći. Prema tekstu dostupnom ostvaren 20. XII. 2016.

na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina, pristup

U IX. st. piše Andrea Dandolo, Chronicon … insula Narrentis i insula Narrentis: – Njezin pojam je bio toliko utjecajan da se prenosio i na otoke. Neretvanska župa spominje se i u Darovnici humskog gospodara. Godine 1325. javlja se prvi put ime HEPETBA (NERETVA), za postojanja Humske države. To je bila posebna župa, poseban kraj, koji je imao i svoj poseban naziv. U potpisu jednog španjolskog fratra oko 1330. u poglavlju 36. nalazi se: Otputovah iz Bosne i vratih se k primorju u grad Jarra (Zadar), a odatle u Sinbiche (Šibenik) i u Nerent i kralj ove zemlje ima za znamenje zastavu na četvrti: dvije četvrti modre (ljubičaste), a dvije plave. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 16., (Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Sl. 30. Potomci neretvanskih gusara danas veslaju u istoimenome klubu Metkovića fotografija: Ivica Puljan

U vrijeme slabljenja Hrvatskog Kraljevstva obnovljeni su mletačko-neretvanski sukobi pa su Mlečani sredinom X. stoljeća sklopili mir uz plaćanje godišnjeg danka za slobodan prolaz Jadranom. U XI. stoljeću Neretvani se vezuju uz Hrvatsku s kojom dolaze pod Arpadoviće. Od XII. st., u drugačijim državno-političkim okolnostima, Neretvani se javljaju ponovno kao gusari pod imenom Kačića i Omišana. Njihovo područje bilo je u sastavu zemalja hercega

Stjepana do 1456., pod Venecijom do 1498., pod Turskom do 1646. te opet pod Venecijom do njezina pada 1797. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_kne%C5%BEevina, dostupno 21. XII. 2016.

Sl. 31. Desne – čini se da su posljednji gusari u dolini Neretve svoje utočište koncem srednjega vijeka imali u Desnama. Tada je tamo vjerojatno bio močvarni zaljev zaštićen okolnim brdima i ispresijecan kanalima kojima su mogla samo manja plovila. fotografija: Ivica Puljan

NEDA KREŠIMIROVA, starohrvatska kraljevna, živjela je krajem XI. stoljeća. Bila je kći jedinica kralja Petra Krešimira IV., koji je vladao od 1056. do 1073. godine, i žena neretvanskoga bana i hrvatskoga admirala Marjana II. Slavca. S njim je rodila Krešimirova unuka i bana Petra II. Slavca, zadnjega hrvatskoga kralja Petra Svačića – Krešimirova koji je vladao od 1093. do 1097. godine. Pogibijom kralja Petra Svačića (Sančića) – Krešimirova 1097. godine na Petrovoj gori, ugasile su se dvije starohrvatske dinastije: Krešimirovići i neretvanski Marjani. Prema tekstu dostupnom na http://hr.metapedia.org/wiki/Vladarice_u_Hrvatskoj, pristup ostvaren 1. XII. 2015.

Sl. 32. Kraljica Neda Krešimirova, kraj XI. stoljeća A. Jiroušek osmislio je starohrvatske kostime za dramatizaciju Kumičićeva romana Kraljica Lepa pod naslovom Propast kraljeva hrvatske krvi (1905.) Iz knjige Petranović, Martina. Od kostima do kostimografije: hrvatska kazališta: kostimografija. Zagreb: ULUPUH, 2015., str. 300. (Knjižnica Medveščak sig. 792 PETR o)

LEGENDA O KRALJICI NEDI Hrvatskoga bana Marijana II. Slavića, koji je vladao u XI. stoljeću, zarobili su Normani. Njegova žena, kraljevna Neda, krenula je u potragu za njim. Na putu prema Italiji oteo ju je Streza, ujak budućega kralja Zvonimira, da bi nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. omogućili dolazak na kraljevsko prijestolje Zvonimiru. Iz tamnice ju je oslobodila Jelena Lijepa, Zvonimirova žena, i tajno odvela na pusti otok Maslinovik. Kraljica Neda nije podnosila zatočeništvo pa je uz pomoć Vekenege preplivala s otoka na kopno. Nažalost, Nedine muke nisu prestale; ubrzo bijaše ponovno zatočena, a Dmitar Zvonimir postao je kralj 1075. i vladao do 1089. godine. Prema tekstu dostupnom na http://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/primosten/, pristup ostvaren 1. XII. 2015.

Alberto Fortis divio se Neretvanima koji u svojim malim, ali vještim i okretnim lađicama nesmetano prometuju posvuda. Neretvani se nose, kaže Fortis, kao i ostali Morlaci i imaju vrlo lijepu nošnju, osobito Neretvanke. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 464. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 33. Djevojka iz Neretvanske krajine Neretvanka – J. Lovrić. Bilješke o putu po Dalmaciji opata A. Fortisa – bakrotisak. Iz knjige Bagur, Radojka. Neretvanska narodna nošnja – Metković i okolina. Zagreb: Kulturno-prosvjetni sabor Hrvatske 40. obljetnica djelovanja 1948. – 88., str. 111. (Knjižnica Medveščak, sig. 39 BAD n)

LEGENDA O BABI BENI I ZLATNICIMA KRALJICE NEDE Krajem 19. stoljeća u Primoštenu je krčena zemlja, podizani vinogradi i maslinici pa se moralo odlaziti na otok Maslinovik skupljati travu za stoku. Jedna je stara žena, imenom baba Bene, čupajući travu, iskopala punu vreću zlatnika za koje se vjerovalo da su zlatnici kraljice Nede. Legenda kazuje da je baba Bene u tajnosti posjetila gataru koja joj je prorekla smrt bude li ponovno odlazila na Maslinovik. Baba Bene je izabrala život i nikad više nije kročila na Maslinovik. Kada su mještani saznali za taj događaj, bacili su se u potragu za zlatnicima, ali nažalost uzalud. Maslinovik još čuva tajnu babe Bene i zlatnika kraljice Nede. Prema tekstu dostupnom na http://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/primosten/ pristup ostvaren 1. XII. 2015.

Neretvanski vladar Slavac, oko 1090. godine sudio je u crkvi sv. Petra u Priku (Omiš). Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 63 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Nakon propasti hrvatskog kraljevstva, poslije bitke na Gvozdu 1097. godine, Hrvatska je izgubila svoju samostalnost i ušla u sastav Hrvatsko-Ugarske Monarhije od 1102. do 1526. godine. U tom razdoblju Neretvani su imali određenu samostalnost pa su i dalje gusarili nastavljajući tradiciju slavnih neretvanskih gusara. Svojim su gusarenjem ugrožavali trgovinu Dubrovčana na dijelu Jadrana, posebice oko ušća rijeke Neretve. Stoga su Dubrovčani bili prisiljeni sklopiti s Neretvanima ugovor (1277.) kojim su osiguravali nesmetanu trgovinu dolinom Neretve. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 52 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 34. Opuzen – dolina Neretve sva je okružena vidikovcima, a jedan od najpoznatijih je Fortica s koje se pruža predivan pogled na Opuzen i Komin u daljini fotografija: Ivica Puljan

Vijeće umoljenih 1313. zaključilo je da nijedna osoba ne smije ići s trgovcima u Neretvu pod prijetnjom globe od 100 perpera. Razlozi su bili u tome što je knez Zane (Ivan) tražio neubičajene namete od dubrovačkih trgovaca u Neretvi. Još jedan dokaz da su se oni u Neretvi osobito obogatili, što je izravno utjecalo na potpomaganje i podizanje Dubrovačke Republike. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 215. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Bana Stjepana Kotromanića naslijedio je njegov sin Tvrtko I. (1353. – 1361.) pod čijom je vladavinom bosanska država dostigla svoj najveći uspon. Tvrtko je svoju državu proširio od Boke Kotorske do Cetine, pridobio je Split i Trogir te čitavu obalu od Zrmanje do Kotora, s otocima Hvarom, Bračem i Korčulom. U Brštaniku je podigao manje brodogradilište. Tvrtko je svoje brodove gradio i u Kotoru. Neki povjesničari navode da je to bila prva južnoslavenska flota na našem Jadranu iza koje su stajali gradovi i brodogradilišta. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 216. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Tvrđava Brštanik nalazi se iznad Podgradine u blizini Opuzena. Narod je naziva Forticom ili Gradinom. Dao ju je sazidati bosanski kralj Tvrtko I. oko 1382. godine. Glavnu ulogu u Brštaniku imali su Dubrovčani. U toj se tvrđavi trgovalo solju, živom, olovom, vinom, drvljem i robljem. Potkraj 14. stoljeća tvrđava gubi značaj. Čini se da su je Dubrovčani razorili godine 1472. da se njome ne bi koristili Turci. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 62. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Mlečani obnavljaju Brštanik 1686. godine. Tijekom regulacijskih radova na Neretvi AustroUgarska se koristi tvrđavom za smještaj radnika i za bolnicu. Tijekom Prvoga svjetskog rata u tvrđavi je boravila manja posada austrougarskih vojnika i ruski zarobljenici. Godine 1939. požar je uništio tvrđavu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 62. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 35. Opuzen – trate na velikome kanalu fotografija: Ivica Puljan

Dolina Neretve bila je prometna arterija između Dubrovnika i Bosne. Iz Dubrovnika se išlo morem ili kopnom preko Stona do ušća Neretve. Tu su iz Drijeva i Nekranja kretale karavane na put koji je vodio lijevom obalom Neretve do Bišća, pod gradom Blagajem, pa preko Porima, Vrapča, Konjica i Ivan-planine u Bosnu. U dokumentima se taj put zove via Narente. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 220. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Od 1452. godine, a osobito koncem 17. i skoro čitavo 18. st. promet solju navraćao je u Neretvu sa svih strana: s Paga, Šibenika, Kotora, Drača, Valone i iz donje Italije, iz Arte na Epiru, s otoka Maure, pa iz Klarencije na Moreji (na južnom Peloponezu) i Katalonki. S ušća Neretve odvozilo se dobro hrastovo i brijestovo drvo za gradnju galija. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 215. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Turci su 1494. zauzeli neretvanski kraj i zadržali se na tom prostoru oko dvjesto godina. Odlaskom Turaka, potkraj 17. stoljeća, neretvanski je kraj potpao pod vlast novoga gospodara, Mlečana (1694. – 1797.). Pučanstvo je i dalje živjelo vrlo oskudno baveći se poljodjelstvom, stočarstvom, lovom i ribolovom. Mlečani nisu poduzimali ništa čime bi poboljšali životne uvjete. Nakon propasti Mletačke Republike 1797. neretvanski je kraj kratko vrijeme bio pod vlašću Austrije (Habsburške Monarhije), i to od 1797. do 1806. godine. 31

Austro-Ugarska je trgovačkom putu dolinom Neretve pridavala veliku pozornost. Izvode se regulacije oko rijeke Neretve (1881. – 1889.), gradi željeznička pruga Metković – Mostar (1885.) te željezni most u Metkoviću (1895.) Tijekom Prvoga svjetskog rata brojni su se Neretvani borili u austrougarskoj vojsci na raznim bojištima. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 52 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 36. Smrdan(grad) – moćna utvrda nad Klekom pod kojom su Osmanlije polomili zube fotografija: Ivica Puljan

Poznati stručnjak iz pomorske i nautičke povijesti J. Luetić iznio je podatke prema kojima su nositelji trgovačke i lučke aktivnosti u Neretvi tijekom 16. st. bili Židovi. Osobito se isticao veletrgovac i privrednik Daniel Rodriguez, židovski konzul. Trgovalo se, između ostaloga, solju, uljem, kožom, voskom i drvom. Postojalo je nautičko pomorsko osiguranje te se u slučaju havarije brodova plaćala odšteta. Najčešće korišteni brodovi su: gajeta, obalni jedrenjak za prijevoz tereta na manjim udaljenostima, nosivosti od 5 do 12 tona; pelig, veći obalni brod, koji je izlazio i izvan Jadranskog mora, sličan je trabakulu, imao je od 60 do 70 tona i 5 do 6 osoba te trabakul, veći obalni jedrenjak, sličan je braceri, s posadom od 4 do 5 osoba, a nosivosti od 40 do 140 tona. Luka i pristanište Neretva u drugoj polovini 16. stoljeća imalo je značajan međunarodni ugled. Prema tekstu iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 226 – 227. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

GREBLJE PROVIĆ Srednjovjekovno groblje sa stećcima najveće je, a možda i najvažnije srednjovjekovno groblje sa stećcima na području lijeve obale Neretve. Groblje je nekada sadržavalo više od 100 stećaka, no zbog kasnijih intervencija čovjeka, erozije zemljišta i drugih razloga dio groblja i stećaka devastiran je i odnesen s lokaliteta. Danas je vidljivo 117 stećaka, od čega 84 cjelovita i 33 ulomka. Prema uvriježenoj tipologiji stećaka na ovom groblju nalazimo sljemenjake, sanduke i ploče od kojih je 29 ukrašeno. Najčešći prikazi na stećcima su: križ, mač i štit, mač i vijenac, konj i zmija, ruke, zvijezde (rozete), polumjesec, a od bordura tordirano uže i rombovi. Pokraj stećaka vidljivi su i tragovi ili ostatci brojnih grobnih mjesta bez stećaka. Prema tekstu dostupnom na: http://www.rural-dubrovnik-neretva.hr/hr/turisticke-ceste/stazastecaka/18/greblje, pristup ostvaren 11. XI. 2016.

Sl. 37. Slivno – kameni spavač iz predturskoga vremena fotografija: Ivica Puljan

Vrijednost stećaka kao kulturne baštine i njihova turističkog potencijala prepoznala je i Regionalna razvojna agencija DUNEA koja je od 2011. do 2014. godine provodila projekt HERCUL – valorizacija kulturne baštine srednjovjekovnih stećaka na zapadnom Balkanu. U sklopu projekta oformljena je i Staza stećaka, turistička ruta u koju je uključeno 19 lokacija u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, od Neretve preko Dubrovačkog primorja do Konavala, među kojima je i nova UNESCO-ova lokacija u županiji – crkva sv. Barbare. Lokaliteti po regijama: Neretva, Grebine, Crnoča, crkva sv. Mihovila, Pozla Gora, crkva Male Gospe, Dobranje, Zanoga, Borovci, Greblje – Prović, Prema tekstu dostupnom na: http://www.rural-dubrovnik-neretva.hr/hr/turisticke-ceste/stazastecaka/18/greblje, pristup ostvaren 11. XI. 2016.

Malo je sačuvanih spomenika iz srednjega vijeka. Za turskih napada, potkraj 15. stoljeća, srušeno je nekoliko crkava, a spomen na ta vremena čuva još dojmljiva utvrda Norinska kula, na ušću rječice Norin u Neretvu. Zbog čestih ratnih sukoba iz doba Mletačke Republike nije preostalo važnijih spomenika. Tradicijsko graditeljstvo u donjem toku Neretve ima svoje posebnosti te se također uvrštava u spomeničku baštinu toga kraja. No, stare se kuće sve više napuštaju te postaju ruševine ili se neprikladno dograđuju. Prema tekstu dostupnu na: http://odmoriti.wix.com/se#!dolina-neretve, pristup ostvaren 11. XI. 2016.

Zauzećem Norinske kule Mlečani su osvojili najveću zapreku na Neretvi i time olakšali prodor u turski teritorij. Najistaknutiji borci protiv Turaka bili su Nikola Nonković, potomak junačkoga hercegovačkog plemena i sin mu Vule. Mlečani su upravu i obranu u cijeloj Neretvanskoj krajini povjerili Vuli Nonkoviću, koji je bio junak kao i njegov otac Nikola. Nonković je imao titulu kavalira sv. Marka, Neretva je bila potpuno pod Mletačkom Republikom, ali je unutarnja uprava i uređenje pripalo domaćim ljudima. Prema tekstu iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 89. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Norinsku kulu izgradili su Turci u 15. stoljeću. O njoj je putopisac Evlija Čelebija zapisao: Kao i gabelska kula, imala je sedam katova. Kula je nenatkriljena kao Saddadova zgrada. Imadu jedna malena vrata, koja se otvaraju jugu. Silazi se stepenicama niz litice, a vrata su svaku noć zatvorena. Izgradio je Hodža Musta paša. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 75 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 38. Norinska kula – kula na Norinu nauzgor stoji i vremenu prkosi pola milenija fotografija: Ivica Puljan

Kandijski rat (1645. – 1669.) prouzročio je velike gubitke u ljudstvu s mletačke i s turske strane. Nije bio pošteđen ni narod Neretve ni ostale krajine. Samo 3000 Dalmatinaca izgubilo je živote, a 4000 ih se iselilo u Poreč. Prema tekstu iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 84 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 39. Krvavac – ime je navodno dobio prema mjestu na kojemu su se krvavo sukobili Mlečani i Turci fotografija: Ivica Puljan

U srednjem je vijeku odobravana trgovina ljudima koja se nazivala trgovina robljem. Takva se trgovina odvijala preko srednjovjekovnih luka poput Drijeva (Gabela) i Brštanika (današnja fortica iznad Podgradine kod Opuzena). Smatra se da je ušće Neretve bilo najveće trgovište robova u ovom dijelu Europe. Pojedini su trgovci kupovali robove uglavnom u Bosni i dopremali ih pješice do Drijeva ili Brštanika, a odatle brodovima na tržišta robljem u Veneciji, Genovi, na Siciliji i Tripoliju u Libiji. Posrednici u trgovini robljem bili su domaći ljudi, Dubrovčani i Korčulani, a od stranih – Mlečani i drugi. Budući da je trgovina robljem donosila trgovcima veliko bogatstvo, događalo se da su oni hvatali i slobodne ljude i prodavali ih. Robinje su bile mnogo jeftinije od robova pa je stoga u ropstvo prodavano više žena. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 56. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Pri kupnji roba pravio se kupoprodajni ugovor u kojem su se navodili najvažniji podatci o robu: ime i prezime, kako je i gdje pao u ropstvo, ime trgovca koji ga je prodao, ime novoga gospodara i prava novoga gospodara. Događalo se i to da pojedinci daruju roba prijatelju. Tako je jedan dubrovački trgovac iz Drijeva poslao svom prijatelju trgovcu u Dubrovnik jednoga roba kao dar. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 56. (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Iako je bila ozakonjena, trgovina robljem izazivala je osudu mnogih ljudi koji su tražili suzbijanje trgovine ljudskim mesom na Neretvi. Takvu su trgovinu osuđivali i bosanski kraljevi. Zato je dubrovački Senat početkom 15. stoljeća zabranio svojim trgovcima trgovinu robljem i prijevoz robova dubrovačkim brodovima. To su ubrzo učinili i ostali pa je sredinom 15. stoljeća nestalo trgovine ljudima na ušću Neretve. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 56 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Bosanski kralj Stjepan Dabiša Kotromanić, koji je vladao od 1391. do 1395., prisilio je Dubrovčane da prekinu trgovanje robovima, koje je u Drijevima bilo osobito na glasu. Prema tekstu iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 222 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 40. Dobranje – grana preko puta obilježava nekadašnju granicu između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike, danas između Hrvatske i BiH fotografija: Ivica Puljan

OPUZEN Iako je područje Opuzena bilo naseljeno još u rimsko doba, Opuzen se prvi put spominje u 14. stoljeću kao trgovište Dubrovačke Republike smješteno na malenome riječnom otoku Posrednica, koje su Dubrovčani sami porušili u povlačenju pred Turcima 1472. godine. U 15. stoljeću hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin na Posrednici gradi strateški važnu tvrđavu Koš. Utvrdu krajem istog stoljeća uništavaju Turci, a na njezinim ruševinama Mlečani u drugoj polovini 17. stoljeća podižu tvrđavu Fort Opus, koja je dobila ime po Opuzenu. U sukobu Mlečana s Turcima početkom 18. stoljeća Mlečani su porušili Čitluk te preselili njegove stanovnike u Opuzen i okolicu da ne padne u ruke Turaka. Nakon pada Venecije, od kraja 18. pa sve do početka 20. stoljeća, tim krajem vlada Austrija te se u to vrijeme otvaraju prve škole i kulturna društva. Dostupno na http://www.skole.hr/veliki-odmor/sirom-svijeta?news_hk=5468&news_id=2958, pristup ostvaren 29. XI. 2016.

Nemarnost i nebrigu mletačke uprave za barem osnovnoškolsko obrazovanje naših ljudi nastojala je ispraviti prva austrijska uprava (1797. – 1806.). Tadašnji austrijski civilni upravitelj u Dalmaciji knez Thurn izdaje naredbu 27. prosinca 1797. da se u gradovima i varošima otvore javne škole. Nastava je povjerena franjevcima. Godine 1798. jedna takva škola otvorena je u Opuzenu. Prema tekstu iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 352 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n), pristup ostvaren 29. XI. 2016.

Neretvu i njezine rukavce doživljavam kao lađu, a okolo su mjesta koja veslaju, sve do ušća. Majku Neretvu doživljavamo tako toplo, zajedno s tradicijom i kulturom. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski

Sl. 41. Opuzen – dva simbola grada; crkva sv. Stjepana i stari željezni most fotografija: Ivica Puljan

Prva austrijska vladavina na Neretvi bila je 1797. – 1806. godine. Francuzi su upravljali Neretvom od 1806. do 1813. godine. Drugi je put pod Austriju Neretva došla od 1813. do 1918. godine. U Općinskom vijeću u Opuzenu 1875. sjedio je načelnik Oman, kojega je narod podrugljivo prozvao Mrko. Koristeći svoj položaj Mrko je postao najveći posjednik u Neretvi. Pokupovao je u Neretvi sve najbolje zemlje. Podmićivanjem i potplaćivanjem držao se na vlasti i protiv volje neretvanskog naroda. Narod je tražio da ga smijene o čemu svjedoči tekst objavljen u Narodnom listu god. 14/1875., br. 11: Narod hoće izraziti svoju volju, a ne da mu tu volju natura jedan čovjek kakav je Mrko...... nije li istina da načelnik Mrko (Oman) usprkos odluke zemaljskog odbora neće da priznaje Martina Medaka glavarom Komina? Zašto? Jer mu se ne klanja i neće da s istim ruje protiv rodnoj braći i da tabore snuje protiv miloj trobojnici. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 89/108 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Na 25. listopada 1870. izvadiše na svjetlost i izborne liste. Ali kakve listine! Tu vam izostavljeno, tu vam stvoreno birača, tu vam imena promijenjena, tu vam izmišljena prezimena. Listine na Opuzenu nisu izložene nego 14 dana. Na 7 tekućeg uručeni za izbore na 17., 18. i 19. tekućeg (tj. sječnja 1870.) Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 111. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Početkom 19. stoljeća Francuska je pod Napoleonom zaratila s mnogim europskim zemljama. Ratovala je i s Austrijom. Austrija je bila prisiljena predati Dalmaciju Francuzima. Tako je neretvanski kraj bio pod vlašću Francuza od 1806. do 1813. Francuska je vladavina značajna za neretvanski kraj jer je Napoleonova cesta prolazila njime i povezala ga s ostalim mjestima Dalmacije. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 52 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 42. Stanovnici iz Metkovića polovinom 19. stoljeća Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 116 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Cesta od Knina, preko Sinja, Vrgorca, Kule Norinske, Metkovića, Bijelog Vira i Vukova Klanca do Dubrovnika zove se Napoleonova cesta. U donjoneretvanskom kraju poznata je pod imenom Francuska cesta. Građena je od 1806. do 1809. Cesta i danas služi za promet. Nedostatak joj je što Francuzi nisu gradili mostove pa se prijevoz preko rijeke Cetine i Neretve (kod Kule Norinske) obavljao pomoću splavi. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 48 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

O gradnji te ceste u svojim Memoarima maršal Marmont, vojni zapovjednik Dalmacije u doba francuske uprave, pod čijim je nadzorom cesta građena piše: Provedoh po pokrajini opći popis muškaraca sposobnih za rad. Bili su obuhvaćeni svi bez obzira na klasu kojoj su pripadali. Svi su imali mogućnost da nađu zamjenu. Tako se od bogatijih zahtijevao samo novac. Ukupno sposobnih za rad bilo je oko dvadeset tisuća. Smjenjivali su jedan drugoga na radu svakih petnaest dana. Cesta se počela graditi odjednom na svim mjestima. Svaki čovjek primio je dnevno jedan vojnički kruh ili dva obroka, dakle više kruha nego je ijedan Dalmatinac ikad pojeo kod kuće. Ako zadatak ne bi izvršili za petnaest dana, ostajali su dok ne dovrše, a ako su završili prije išli su kući s sveukupnim petnaestodnevnim obrokom kruha kao nagradu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 48 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Neretvanska krajina tijekom povijesti dostojno je čuvala svoju geografsku cjelinu. Njezini centri su se smjenjivali: stari vijek – Narona, srednji vijek – Gabela, zatim Čitluk pa opet Gabela, Opuzen, onda Metković i Ploče. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 16. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Narodna čitaonica u Metkoviću otvorena je 30. IX. 1873. Na otvorenju Čitaonice Mihovil Pavlinović potaknuo je i iznio prijedlog na sjednici Zemaljskog odbora da Neretvu treba meliorirati ne bi li se narod mogao podići ekonomski. To isto učinio je i na kulturnom polju otvaranjem Narodne čitaonice. Čitaonica je bila središte kulturnoga i političkog života, odakle su vrcale prve iskre narodnog preporoda. Godine 1875. u sklopu Čitaonice pokreće se Kazališna sekcija, a 1884. Pjevački zbor. Na otvorenju Narodne čitaonice u Metkoviću bio je nazočan čitav narod Neretve, a Mihovil Pavlinović održao je spomena vrijedan govor s dirljivim opaskama o sudbini Neretve. Pismo je u potpunosti objavljeno u knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 357. Puna dva dana trajala je proslava u Metkoviću i Neretvi. O tom događaju ispjevana je narodna pjesma: Dete braćo, da slavu slavimo, U narodno ime naše dično. Glej krajine digoše se listom Od Kotora do Ravnih Kotara; Svaka vije svoju trobojnicu Svaka glasi svoju Čitovnicu. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 103., 356. i 361. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Od 1897. godine u Opuzenu je postojala čitaonica, kasnije je pretvorena u Hrvatsku neretvansku slogu. Godine 1903. iz nje su krenule demonstracije protiv mađarizacije hrvatskih krajeva uz pjesmu: Kao što nikad, davor rode, Za Hrvate evo zgode. Bubanj budi, trublja zove, u boj ljuti, sokolove … Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 89/108. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

RIJEKA NERETVA Norin je rječica u Neretvi. Izvire kod sela Prud, a ulijeva se u Neretvu, glavnu rijeku Neretvanske krajine. Norin je protjecao kroz nekadašnji grad Naronu, prema kojemu je grad dobio ime. Prema nazivu rijeke isto ime dobivali su stanovnici naseljeni uz rijeku. Narona = Naronjani; Neretva = Neretvani. Za Norin postoji i ime Neril, Norilj, Nurilj. Ne zna se pravo značenje tih riječi, ali se može pretpostaviti da su ilirskog podrijetla. Neretva je najveća rijeka u Hrvatskoj koja se ulijeva u Jadransko more. Izvire ispod planine Lebršnika na nadmorskoj visini 1095 metara. Duga je 213 kilometara, na teritoriju Hrvatske 20 kilometara. Najvećim tokom Neretva je planinska rijeka pa su na njoj izgrađene hidroelektrane: Jablanica, Grabovica, Salakovac, Mostar, Rama i Ulog. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 44 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 43. Tok rijeke Neretve od Grada Ciclut (Čitluk – Gabela) do mora 1696. Ušće Neretve s tvrđavom Fort Opus (Opuzen) u drugoj polovini 17. st. (iz djela P. Cornellija Isolario, 1696, parte I., str. 157 Vincenzo Maria Coronelli (1650. – 1718.) Bakrena ploča u vrlo dobru stanju Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 87 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n) i dostupno na https://en.maremagnum.com/prints/corso-del-fiume-narenta-dalla-citta-di-ciclut, pristup ostvaren 20. X. 2016.

… A od Nestosa putovanje slijedi zaljev. I cijeli taj zaljev zove se Manios. I obalno putovanje traje jedan dan. A u tom su zaljevu otoci, Proteras (Drvenik Veli), Krateiai (Brač), Olynta (Šolta). I oni su jedan od drugoga udaljeni dva stadija ili malo više. Zatim su Pharos (Hvar) i Issa (Vis). Jer ovdje je Novi Pharos (Stari Grad na Hvaru), grčki otok, i otok Issa, i to su grčki gradovi. Prije plovidbe duž obale do rijeke Narone (rijeka Neretva), mnogo se zemlje izbočuje vrlo mnogo prema moru. I tu je otok blizu obalnog područja, čije je ime Melita (Mljet), i drugi otok blizu njega, čije je ime crna Korkyra (Korčula). I taj otok se pruža duž jednog poluotoka s obalnog područja, a s drugim poluotokom dolazi prema rijeci Naroni. A od Melite udaljen je 20 stadija, a od obalnog područja 8 stadija. Nakon Nestijaca je rijeka Narona (Neretva), i put u Naronu nije uzak, jer čak i trirema ulazi u nju, i drugi brodovi do gornjeg trgovačkog grada koji je od mora udaljen 80 stadija. Tamo su Manijci, po narodnosti Ilirci. Tamo je jezero, veliko, prema unutrašnjosti od trgovačkoga grada, i jezero se pruža do Ilirskog naroda Autariatai. I tamo je otok u jezeru od 120 stadija i zemlja je na otoku vrlo dobro obrađena. I iz tog jezera teče rijeka Narona. Od Narone do rijeke Arion dan je putovanja, a od rijeke Arion do rijeke Rhizous putovanje od pola dana. Kadmosovo i Harmonijino kamenje je ovdje i svetište nedaleko od rijeke Rhizous. Od rijeke Rhizous do Bouthoe putovanje (...) i trgovački grad. 39

(Prijevod iz djela Peripla u kojemu je opisana istočna jadranska obala, autor PseudoSkilak (sredina 4. stoljeća pr. Kr.), starogrčki anonimni zemljopisac. Djelo mu pripada književnom rodu peripla (grč. περίπλοι: oplovbe). Pseudo-Skilak je pseudonim zemljopisca. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 18 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n) i dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Pseudo_Skilaks

Sl. 44. Ušće Neretve – plava idila fotografija: Ivica Puljan

Prema hrvatskom znanstveniku Grgi Novaku trgovački put koji je utjecao na butmirsku keramičku proizvodnju prethistorijskog doba išao je preko ušća Neretve i uz nju kao najpogodnijom vezom mora sa zaleđem. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 16 (Knjižnica Medveščak, sig 908 SMO n)

Rijeka Neretva najduža je i najveća rijeka jadranskoga slijeva. U Republici Hrvatskoj teče u duljini od samo 22,3 km od ukupnih 225 km svojega toka i u svom završnom dijelu proširuje se u prostranu dolinu površine 24 585 ha od čega je 12 000 ha u Republici Hrvatskoj, a ostatak u Bosni i Hercegovini. Cijelo područje delte Neretve predstavlja jednu cjelinu u ortografskom, klimatološkom, hidrološkom, biološkom, kulturološkom i povijesnom kontekstu. Zbog krških izvora njenih riječnih pritoka, koji je u obliku mnogobrojnih podzemnih slatkih izvora opskrbljuju vodom, u hidrološkom i morfološkom smislu jedna je od najsloženijih riječnih dolina i među posljednjim močvarnim staništima na jugoistoku Europe. Prema knjizi Štambuk-Giljanović, Nives. Vode Neretve i njezina poriječja. Split: Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske, 1998., str. 9 (Knjižnica Medveščak, sig 55 ŠTA v)

Rijeka Neretva ima deltasto ušće. Mala Neretva kod Opuzena odvaja se od rijeke Neretve i nedaleko od Blaca ulijeva u more. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 12 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 45. Blace – ribarsko i turističko mjesto u blizini ušća Neretve fotografija: Ivica Puljan

Od negdašnjih dvanaest rukavaca, nakon melioracije su preostala samo četiri. Nestali su i pripadajući močvarni prostori te brojna jezera i lagune. Danas su na tom kultiviranome području očuvani tek rascjepkani ostatci negdašnje jedinstvene mediteranske močvare. Prirodne vrijednosti i raznolikost staništa ovise o vodi koju uvjetuje Neretva. Zahvaljujući brojnim podzemnim tokovima slijevnoga područja, s okolnim vapnenačkim terenom, velik je broj izvora koji donose znatne količine vode, osobito zimi. Mnoge špilje i druga podzemna staništa u okolnome kršu sadrže bogatu faunu s nizom endemičnih svojta. Prema tekstu dostupno na: http://gf.sve-mo.ba/zs_neretva_2.htm, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Neretva je najveća primorska krška rijeka. U svom donjem toku, od Počitelja do ušća, Neretva je tipična nizinska vijugava rijeka s mnogim zaostalim rukavcima i jezerima. U tom dijelu ona prima pritoke Trebižat i Trebišnjicu. Trebižat odvodi vodu posuške Ričine, imotske Suvaje i Vrljike te ljubuške Tihaljine i Mlade. Od Mlade se jedan dio odvaja prema krškom Rastočkom polju, odatle podzemno izbija u Vrgorsko jezero pa zajedno s njegovim vodama završava u Baćinskim jezerima. Trebišnjica, koja nastaje od Mušnice, Fatničke i Ključke rijeke, sabire vodu preko ponora u Popovu polju i potom se djelomice cijedi u Neretvu. Brojne ponornice koje teku prema desnoj i lijevoj obali Neretve, čas se pojavljujući, čas nestajući s površine tla, pletu bogatu podzemnu mrežu vodā koje čvrsto povezuju Neretvine obale i tako tvore matični vodotok na spomenutom prostoru. Prema knjizi Štambuk-Giljanović, Nives. Vode Neretve i njezina poriječja. Split: Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske, 1998., str. 9 (Knjižnica Medveščak, sig 55 ŠTA v)

Delta se tijekom duge povijesti formirala, mijenjala i oblikovala, a danas su na njezinu području kartirana 22 kopnena stanišna. Na prostoru donje Neretve u RH pod zaštitom se nalazi 1624 ha, obuhvaćenih putem sedam zaštićenih područja: ornitološki rezervati Pod Gredom, Prud i Orepak, ornitološki i ihtiološki rezervat doline Neretve te zaštićena područja Modro oko i jezero Desne. Jezera Kuti i Parila predložena su kao ornitološki i ihtiološki rezervati. U bosansko-hercegovačkom dijelu delte pod zaštitom se nalazi 8065 ha u sklopu zaštićenih područja: Parka prirode Hutovo blato i spomenika prirode Kravice, Koćuša i Peć Mlini. Sva područja proglašena su zaštićenim 1965., 1974. i 1995. godine. Prema knjizi Štambuk-Giljanović, Nives. Vode Neretve i njezina poriječja. Split: Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske, 1998., str. 9 (Knjižnica Medveščak, sig 55 ŠTA v)

Sl. 46. Jendek Element vodno-regulacijskog sustava sela. Postoji više naziva: sokl, staza, jendek, cesta Dostupno na: http://leksikon.thinkinggarment.com/jendek/, pristup ostvaren 20. XII. 2016.

U ušću Neretve značajan je i utjecaj mora, a prostori s bočatom vodom posebna su staništa koja dodatno obogaćuju biološku raznolikost cijeloga područja. Vodena staništa, zajedno s prostranim tršćacima, vlažnim livadama, pješčanim obalama, sprudovima i slanušama te rubnim krškim nadzemljem i podzemljem, veliko su bogatstvo staništa koje je osnova za odgovarajuću raznolikost biljnoga i životinjskog svijeta. Zbog velike biološke produkcije hranilište je brojnih ribljih vrsta. Delta, lagune i brakične vode mladičnjaci su za ribe i rakove koji ostatak života provode u slatkoj ili slanoj vodi. One su i ulazi, odnosno izlazi ribljih migracija. Prije isušivanja brojnih laguna, ušće je bilo znatno povoljnije za hranidbu i mrijest riba – osobito jezero Modrič. No, i danas je ribarstvo važna djelatnost kojom se ovdašnje stanovništvo bavi kao dopunskom djelatnošću. Većinu ulova čine cipli i jegulje. Prema tekstu dostupno na http://gf.sve-mo.ba/zs_neretva_2.htm, pristup ostvaren 18. 12. 2016.

Sl. 47. Jezero Kuti – košnja vodenoga raslinja radi plovnosti kanala fotografija: Ivica Puljan

U ušću Neretve zabilježeno je 310 vrsta ptica, i to 115 gnjezdarica. Područje je važno odmorište za ptičjih selidaba i zimovanja. Ušće je, s plićacima i sprudovima, najvrednije za selidbu ćurlina, čigra i galebova. Tršćaci i vodene površine važne su za selidbu i zimovanje guščarica, a tršćaci, okolne livade i šikare za različite ptice pjevice. Ovdje se gnijezde neke 42

europske ugrožene vrste, kao što su bukavac, patka njorka i morski kulik koji se gnijezdi na pjeskovitim plažama na ušću Neretve te brkata sjenica, za koju je ovo jedini lokalitet gniježđenja u primorskome dijelu Hrvatske. Tršćaci su važni za gniježđenje kokošice te raznih vrsta štijoka i trstenjaka. Prema tekstu dostupno na http://opggrossi.com/dolina-neretve/, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

NERETVANSKA LAĐA, TRUPICA ILI TRUPA, NERETVANSKA TRUPICA Trupica, trupa ili neretvanska trupica poznato je tradicionalno plovilo u dolini Neretve. Stotinama godina, sve do početka 1970-ih godina XX. stoljeća bile su osnovno osobno prijevozno sredstvo u dolini Neretve, za razliku od lađa koje su bile svojevrsno teretno prijevozno sredstvo. Ime vuče iz izvornog oblika kada su bile jednostavni izdubljeni trupci (debla), kao i mnoga slična plovila širom svijeta, a duž hrvatske obale nekada poznati kao copula. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_trupica, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Trupice su duge oko četiri metra i široke oko šezdeset centimetara. Imaju ravno dno, napravljene su od drvenih dasaka premazanih katranom, a služe seljacima doline Neretve za odlazak u polja okružena mnogobrojnim močvarnim kanalima i rukavcima Neretve i prijenos manjih tereta. Da bi se zaštitile od sunca, u ljetnim mjesecima se na njihovo dno stavlja sijeno. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_trupica, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 48. Jezero Kuti – tradicionalni ribolov iz trupice fotografija: Ivica Puljan

Kako zaboraviti trupu kad sam u njoj spavao, jegulju kad me ugrizla za nogu, žabe... i mandarine, iako to nije simbol našeg kraja, nego plemenitost i dobrota! Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski 43

Trupica je lagana barka pa je dvoje ljudi može prenijeti držeći je za njezine krajeve. Obično se njome upravlja stojeći, veslajući jednim veslom naizmjenično s obiju strana trupice. Vrlo rijetko imala je sasvim malo jedro na jarbolu u prednjem dijelu. Jedro je obično bilo kvadratno ili trapezoidno. Lokalni poljoprivrednici i danas koriste lađe i trupe za prijevoz proizvoda cijelom dolinom, kanalima do tržnica uz rijeku Neretvu. Do posebna izražaja korisnosti trupica došlo je za vrijeme velikih poplava u Metkoviću u siječnju i u prosincu 2010., kada su zbog plitkoga gaza uz lađu bile najčešće prijevozno sredstvo kroz ulice Metkovića s desne strane Neretve. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_trupica, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Neretvanska lađa predstavlja fosilni primjerak tradicionalne brodogradnje Hrvata u kojem se jasno otkriva kontinuitet brodograđevne tradicije, napose malog broda. Sve do današnjih dana ona je korisno i popularno plovilo u dolini Neretve. O njezinoj važnosti u teškom životu otimanja zemlje močvari, svjedoči i neretvanska poslovica: Nema ništa kao lađa za Neretvu! Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak, sig. 65 JUR d)

Okosnica prometa u donjoneretvanskom kraju do izgradnje suvremenih prometnica bila je rijeka Neretva. Lokalni promet Neretvom odvijao se trupama i lađama. Trupe su služile za lov, prijevoz do posjeda, do prijatelja, za prijevoz manjih količina ratarskih proizvoda. Za prijevoz većeg broja ljudi i većih količina ratarskih proizvoda služile su lađe. Oba su se plovila kretala veslanjem. Osobito je bilo teško voziti lađu pomoću vesala uzvodno rijekom Neretvom. Stoga su ljudi potezali lađu dugim tankim konopcima. Jedan kraj konopca dugoga do 50 metara vezali su za jarbol na pramcu (ili provi) lađe, a drugi su na rukama, odnosno na ramenima, držali oni koji su vukli lađu. Takvo vučenje lađe zvalo se lancanje, a konopac kojim se lađa vukla lancana. Vukli su udvoje, utroje, učetvero u desetero. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak, sig. 65 JUR d)

Broj: 299 Sl. 49. Hrvatsko brodovlje – neretvanska lađa – hrvatska poštanska marka dizajn: Nikola Šiško / Art design, Zagreb, 1998. vrijednost: 2,45 HRK, veličina 35,5 x 25,56 mm, papir: bijeli, 102 g, gumirani, zupčanje: 14, češljasto, tisak: višebojni ofset, tiskara: AKD – Hrvatski tiskarski zavod, Zagreb, datum: 27. VIII. 1998., naklada: 3,255.000. Marke su izdane u arcima od 50 maraka i malom arku sa 9 maraka. Tekst prema https://www.posta.hr/default.aspx?id=744&m=299, dostupno 1. XII. 2016.

Lađa je osnovno sredstvo u današnjoj turističkoj ponudi doline Neretve. S lađom se rade kružni obilasci doline mnogobrojnim močvarnim kanalima i Neretvinim rukavcima, tzv. safari Neretvom, a često se na njoj poslužuju i obroci tijekom takvih izleta. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_la%C4%91a, pristup ostvaren 20. XII. 2016.

Sl. 50. Konstrukcija neretvanske lađe Izvor: XVI. Maraton lađa na Neretvi, brošura, Udruga lađara Neretve, Metković 2011.

Sl. 51. Crtež starohrvatskog broda iz XI. stoljeća

Crteži jadranskih plovila nalaze se u mozaiku iz 10. st. u bazilici sv. Marka u Veneciji, Akacija (mozaik u bazilici sv. Marka), trgovačka lađa na Jadranu (crtež iz 1366.), trgovačka lađa (freska u crkvi sv. Petra u Padovi). Crtež starohrvatskog broda iz 11. stoljeća (prema nalazu iz ninske luke, koji se smatra najstarijim nalazom našeg broda na Jadranu. Ti su brodovi navlas slični neretvanskom. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 56/57 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Zahvaljujući široko razvaljenim bokovima lađa je bila stabilna brodica koja je mogla ponijeti veliki tovar i proći uskim kanalima ili kroz gustu trsku. Njome se jedrilo ili veslalo rijekom, a i potezalo uzvodno karakterističnim neretvanskim lancanjem, konopom koji su vukle žene dok je muškarac sjedio na krmi lađe i kormilario. Lađa je prevozila svatove, pogrebne povorke, stoku, ljetinu, travu, pijesak, drvnu građu i sl. Tekst prema https://www.posta.hr/default.aspx?id=744&m=299, dostupno 1. XII. 2016.

Težak posao lancanja, zbog ropskog položaja žena pred muškarcima, ponajviše su radile žene, lancarice. Uz ostale teške poslove koje su obavljale, to im je bio najteži posao. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67. (Knjižica Medveščak, sig. 65 JUR d)

Sl. 52. Lancarice na Nagradi grada Metkovića Živan Bjelovučić (1927. – 2007.) reljef, lancarice – žene vuku lađu, 2006. godine Dostupno na http://www.wikiwand.com/hr/Nere tvanska_la%C4%91a, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 53. Lancanje – uz obalu nije bilo stabala da lancana (dugački konop) ne bi za njih zapinjala. Fotografija je u suprotnosti je s tvrdnjom da su lađu lancale samo žene. Autor nepoznat. 46

MARATON LAĐA Maraton lađa amatersko je športsko natjecanje u utrci lađa, tradicijskih autohtonih plovila u dolini Neretve. Održava se jednom godišnje, druge subote u kolovozu, pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, a u organizaciji Udruge lađara Neretve. Prvi maraton održan je 13. rujna 1998., u sklopu obilježavanja sedme godišnjice akcije Hrvatske vojske, Operacija Zelena tabla – Mala bara. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Lađa mora biti tradicionalna oblika i prema dimenzijama propisanim pravilnikom s točno utvrđenim brojem i dimenzijama lukoća (rebara). Trup lađe mora biti od drveta, s točno određenom debljinom daske. Vesla su tradicionalna oblika, od drveta kao i parić (kormilo) koji je oblika dužeg vesla i ne može biti kraći od 3,8 m. Na lađi se mora nalaziti jarbol visine 3,5 m, na kojemu se nalazi zastava posade, zastava sponzora te zastava s rednim brojem na startu. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Udruga lađara uz pomoć sponzora izgradila je standardizirane lađe prema Pravilniku maratona. Te 33 lađe u vlasništvu su Udruge lađara Neretve, a namijenjene su natjecanju na maratonu. Na njima nisu dopuštene nikakve preinake. Momčadi koje se na utrkama za startne položaje plasiraju iza 33. mjesta, dužne su same osigurati lađu istih osobina. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Sl. 54. Maraton lađa – start maratonaca u Metkoviću, do cilja u Pločama još je 22 300 metara fotografija: Ivica Puljan

Posadu lađe čini: 10 veslača, bubnjar i parićar (kormilar). Tijekom natjecanja dopuštena je zamjena (do) 6 novih veslača u Opuzenu, tako da momčad broji najmanje 12, a najviše 18 47

natjecatelja. Ako posada ne napravi zamjene, mora proći kroz koridor predviđen za to. Mogu sudjelovati svi koji žele (muškarci, žene, djeca iznad 15 godina). Veslači sjede raspoređeni na rubu obiju strana lađe, s tim da im noga ne smije prelaziti preko lađe (može biti ispružena po rubu). Zamjene se obavljaju na za to predviđenome mjestu, kod rive u Opuzenu. Bubnjar se nalazi na provi (pramcu) ili sredini lađe i može zamijeniti bilo kojeg veslača tijekom utrke. Tijekom utrke dopuštena je međusobna zamjena u lađi. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

U početku su sudjelovali samo oni koji su rođeni u dolini Neretve te potomci iseljenika iz tih krajeva. Zbog popularizacije tog velikog natjecanja, od 2005. godine dopušten je nastup svima koji to žele. Do sada su nastupile tri posade Hrvata iz dijaspore, posada Sinovi Neretve, potomci naših iseljenika iz Australije (2000. i 2001. g.), posada Molise del communa Croata hrvatske manjine u Italiji iz pokrajine Molize (čiji su predci iz Neretve) i Salašari somborski, članovi HKUD-a Vladimir Nazor iz Sombora u Vojvodini. Nastupile su i tri momčadi s Neretve iz susjedne BiH: Čapljina, Čeljevo i Gabela. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Sl. 55. Maraton lađa – navijački vlak fotografija: Ivica Puljan

Startne se pozicije određuju na brzinskim utrkama tjedan dana uoči natjecanja. Brzinske utrke (utrke za startne pozicije) održavaju se u Opuzenu, na Maloj Neretvi, na stazi dugoj 300 metara (s jednim okretajem). Sve posade veslaju u istoj lađi, istim parićem i veslima. Najprije voze debitanti, a onda posade prošlog maratona, i to obrnutim redoslijedom od lanjskog poretka u maratonu. Najbrža posada prva bira poziciju za start, i tako redom do posljednje. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Prema broju izravnih sudionika natjecanja to je jedno je od najmasovnijih natjecanja u Republici Hrvatskoj. Prosječno sudjeluje 35 posada, svaka s 18 članova, što je više od 600 natjecatelja svake godine. Prema gledanosti, jedan je od najvećih događaja u Hrvatskoj, a ujedno i turistički spektakl i atrakcija. Računa se da ga uživo gleda nekoliko desetaka tisuća gledatelja duž cijele rute, što uz obalu Neretve, što u turističkim i privatnim brodovima, kao i iz (za tu prigodu) posebno organiziranoga vlaka. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Najdojmljiviji i najatraktivniji trenutak je start u Metkoviću. Tada veslači u gusto zbijenim lađama, uz tutnjavu bubnjeva kreću prema cilju u Pločama. Iako je cilj daleko i ruta naporna, na startu sve posade zaveslaju kao da je cilj 100 metara dalje, te u istom ritmu voze cijelom rutom. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Pobjednička posada dobiva zlatne medalje, prijelazni pobjednički Štit kneza Domagoja težak 27 kilograma i Mali štit u trajno vlasništvo, te novčanu nagradu. Drugoplasirana i trećeplasirana posada dobiva medalje te Male štitove u trajno vlasništvo i novčane nagrade. Iznimno, ako posada ostvari pobjede na trima uzastopnim maratonima, dobiva veliki pobjednički Štit kneza Domagoja u trajno vlasništvo. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Sl. 56. Štit kneza Domagoja za pobjednika Maratona fotografija: Ivica Puljan

Domagojevi gusari iz Vida u vlasništvu imaju najstariju ploveću lađu sagrađenu 1895. godine, a u njoj su sudjelovali na maratonu 2000. i 2003. godine. Iste te godine prvi put je nastupila i mješovita muško/ženska posada lađe Žabe i komari iz Metkovića, koja je postigla velik uspjeh samim dolaskom na cilj u Pločama, a zanimljiv je i podatak da oni drže "rekord" najduže odveslana maratona – 4 sata i 2 minute. Na maratonu je sudjelovalo i nekoliko ženskih posada, a od 2006. grad Metković redovito predstavlja i ženska posada – Metkovke. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Maraton_la%C4%91a, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Veterani 4. gardijske brigade, obilježavajući 20. godišnjicu 4. gardijske brigade i prisjećajući se borbe za neovisnu Hrvatsku, 24. lipnja 2011. godine izvornom neretvanskom lađom uputili su se na veslački maraton od Prevlake do Maslenice. Prema tekstu Dostupno na http://arhiv.braniteljski-portal.hr/sadrzaj/izdvojeno/11005, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Sl. 57. Maraton lađa – na cilju u Pločama fotografija: Ivica Puljan 49

BAĆINSKA JEZERA Baćinska jezera skup su jezera u mjestu Baćina uz grad Ploče na desnoj (sjeverozapadnoj) strani ušća rijeke Neretve u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Jezera su relativno mala (138 hektara), ali pripadaju redu najzanimljivijih pojava u hidrografiji krša. Nepravilna su oblika, što se osobito vidi na reljefu dna. Sastoje se od šest spojenih i jednoga odvojena jezera: Oćuša, Crniševo, Podgora, Sladinac, Vrbnik, Šipak i Plitko jezero. Dubina im je od 3 do 45 metara. Voda je u njima slatka, a ima i izvora koji su povezani izravno s morem. Od mnogih izvora značajno je napomenuti da se na području Klokun kod Plitkog jezera nalazi izvor koji osigurava pitku vodu za grad Ploče i širu okolicu. Dno jezera je ispod razine mora. Od 1912. jezera su spojena tunelom i kanalom kod lučice Ploča s morskim zaljevom. Na jezerima su tri mala otočića te dva tunela. Prvi spaja jezera s morem da bi višak zimske vode, koja dolazi iz Vrgoračkog polja (prokopan je tunel do Baćinskih jezera dug 2 km radi odvodnje viška vode iz Vrgoračkog i Staševačkog polja), odveo u more te spriječio poplave. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Ba%C4%87inska_jezera, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

U članku Radnik, sindikalnog glasila za Dalmaciju br. 2. od 28. IX. 1935. objavljena je vijest o štrajku radnika na turističkom putu Podaca – Zaostrog i štrajku radnika na kopanju tunela između Vrgorskog jezera i Baćinskih jezera. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 133 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 58. Baćinska jezera – Teutini biseri ujesen fotografija: Ivica Puljan

Na položaju Sladinac ostatci su antičkih zidova i mozaika rimskog naselja Praetoria. Tu su nađeni ostatci starokršćanske bazilike iz VI. st. Kraj ruševina crkve sv. Andrije nalazila se nekropola stećaka, uglavnom sanduka i ploča. Prema tekstu dostupnu na https://hr.wikipedia.org/wiki/Ba%C4%87inska_jezera, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

METKOVIĆ Dokument u kojem se prvi put spominje Metković nalazi se u Državnom arhivu u Dubrovniku, a datiran je 17. siječnja 1422. godine. To je tužba vlasnika barke kojemu su gabeoski carinici zaplijenili robu. U tužbi se navodi mjesto događaja: in flumaria Narrenti subtus Metchovich (na rijeci Neretvi pod Metkovićem). Prijevod s latinskoga glasi: Ser Mato Getaldić pred plemenitim i mudrim gospodinom dubrovačkim knezom ser Vlahom Sorgo potužio se protiv Pera Primića i Stanka Sladinovića carinika iz Neretve, zato jer su ovih proteklih dana Sl. 59. Preslika dokumenta u kojemu se prvi put spominje Metković, koliko je do sada poznato, u jednom sudskom rečeni carinici oduzeli njemu ser spisu datiranome 17. siječnja 1422. (Lamenta de foris. IV. Matu, zbog krijumčarenja, kako fol 389’) koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku. navode sami carinici, jednu barku Prema tekstu dostupnu na opremljenu svom svojom potrehttps://hr.wikipedia.org/wiki/Metkovi%C4%87, pristup ostvaren bnom opremom i povrh toga sve 20. XI. 2017. niže navedene, stvari, to jest: tri bačve pune vina: ukupno 101 vjedro vina, u novcu dakle trideset velikih perpera, tri vreće žita pune zobi, deset praznih vreća, jednu sklavinu (grubi pokrivač) vrijednosti tri i pol perpera. Sve pak gore spomenuto, njemu ser Matu, naprijed navedeni bijahu uzeli na rijeci Neretvi pod Metkovićem. Vukoš patron barke Dragiša njegov mornar Pribil Kutelarić Antoje Radovčić Šiša Kopitović Dubrovački knez sa svojim vijećem poštovanom našem Stanku Sladinoviću. Tužba Stanka zabilježena je u Knjizi tužbi, dana 30. siječnja 1422. godine. Kad je Neretvanska krajina došla pod Veneciju, ti su krajevi potpali pod Makarsku biskupiju. Uzalud je Propaganda 1704. zabranila dirati u granice biskupija. Venecija nije dopuštala da bi njezin teritorij bio pod biskupom koji se nalazi u tuđoj državi. Stoga se trebinjski svećenik Jure Sentić 1688. i drugi nisu mogli ustaliti u Čitluku. Venecija je to omela. Ona je službu pastorizacije tih pograničnih krajeva radije dala franjevcima sa svog teritorija. Tim više što se dijecezanski svećenici, zbog nezdrava podneblja, nisu htjeli prihvatiti župske službe, kako piše R. Jerković. Još 1694. opći providur Danijel Dolfin predao je kapelaniju u Čitluku franjevcima i iste godine dopustio da se mošeja pretvori u crkvu sv. Ante. Godine 1699. opći providur Alvise Mocenigo predao je crkvu sv. Stjepana u Čitluku zaostroškim franjevcima i s njom 30 kanapa zemlje oranice i tri kampa vinograda za izdržavanje. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Nestalnu, ali trajnu sliku obnavljanja života, pokazuje ušće naše najzanimljivije rijeke Neretve. Na njezinim obalama nicala su, propadala i obnavljala se naselja: emporij starih grčkih kolonista Crne Korčule, rimski municipij Narona, srednjovjekovno trgovište Drijeva, tvrđavica Desne, tvrde kule Brštenik i Koš ili pak u vrijeme turske uprave Čitluk (Gabela), velika mletačka utvrda Opuzen i konačno u XIX. stoljeću trgovište Metković što se ponosno 51

diže iznad zavoja ispod kojeg Neretva kreće prema moru i obiljem vode stvara močvarnu deltu. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 60. Franz Schlegel: Na Neretvi u Metkoviću (ustupio Mario Talajić)

Ime mjesta Metković moglo je nastati od plemena Metkovića jer se u XV. stoljeću spominje u ispravama patronimik Metković (1433. i 1449.). Trgovci dubrovački, ili iz drugih strana, nisu se u njemu zadržavali na svom putu prema Drijevima. Pod turskom upravom (oko 1471. – 1694.) Metković je samo suburbio – predgrađe Čitluka gdje je stolovao gabeoski kadija. Tek kad su Mlečani 1716. uništili tvrđavu Čitluk i preselili svoju vojsku u Opuzen, živnulo je seoce Metković. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

U Drijevima je postojala opatija sv. Stjepana. U osmanlijskim naletima propala je i franjevci su preuzeli dušobrižničku službu. Dragocjenosti iz stare opatije spremili su na sigurnija mjesta. Godine 1539. Gospinu sliku ostavili su u Jelsi na otoku Hvaru, kako svjedoči podatak iz hvarskoga bilježnika. U izvještaju Propagandi u Rimu 1623. piše da franjevci iz Zaostroga drže Čitluk (Gabelu) gdje se nalazila kapela. Budući da su kršćani u tom mjestu bili malobrojni, zaostroški je franjevac morao „gotovo kradom“ ulaziti i izlaziti iz Čitluka. Isto stanje opisuje i izvještaj 1624. g. u kojem se naglašava da se u Čitluku nalazila stara crkva sv. Stjepana, ali je uništena te je na njezinu mjestu sagrađena mala kapela. Oko 2500 katolika u cijeloj Neretvi, koja je tada pripadala Trebinjsko-mrčanskoj biskupiji, posluživali su franjevci. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Nekako 1699. godine franjevci su počeli misliti i na podizanje crkava u obližnjim selima. Još prije 1700., kako je potvrdio čitlučki providur Teodor Trevizan, fra Bartul Arbić podigao je u 52

Metkoviću crkvicu u čast Uzašašća, u Doljanima na čast Porođenja Gospina, a u Dračevu kapelicu sv. Roka. Među ugodnijim mjestima svoje biskupije, spominje trebinjski biskup Antun Righi 1703. Metković, ali on je s ostalim selima Krajine pripao Makarskoj biskupiji koja je dobila velika imanja upravo u Neretvi. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 61. Metković – crkva sv. Ilije Proroka fotografija: Ivica Puljan

Crkva sv. Ilije u Metkoviću sagrađena je 1870. godine. To je lijepa trobrodna crkva tipa bazilike, čiju osnovicu čini latinski križ (25 x 15). Građena je u neoromaničkom stilu, s određenim elementima neogotike, a veliki prozori podsjećaju na barok. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 61 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Kad su Mlečani 1716. uništili tvrđavu Čitluk i granica se povukla na liniju ispod Gabele, franjevci su počeli osamostaljivati pastoralni rad oko Metkovića. Godine 1719. opći providur Alvise Mocenigo odredio je da franjevci budu župnici u selima Metkoviću, Doljanima i Dračevu. To bi bilo konačno državno priznanje metkovske župe na uzvisinama mutne Neretve. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Metković se ubraja u najstarija naselja neretvanskog kraja. Prvi se put spominje u povijesnom dokumentu 1442. godine. Osnovali su ga stočari i ratari. Kao stočarsko ratarsko naselje u prošlosti nije imao posebno značenje. Veći značaj dobio je Metković nakon 1715. godine kada je utanačena nova mletačko-turska granica u njegovoj blizini. Na njoj je poslije propasti luke Gabela nastala nova neretvanska luka u Metkoviću, na predjelu Unka. o. Ante-Josip Soldo Prema tekstu dostupnom na http://www.metkovic.hr/iskra/default.asp?izb=7001.asp, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Nakon propasti Mletačke Republike 1879. Metković je najprije nakratko pod austrijskom upravom. Zahvaljujući Napoleonovoj cesti, koja se naziva i Francuska cesta (Knin – Vrlika – Sinj – Trilj – Aržano – Zagvozd – Vrgorac – Kula Norinska – Klada – Bijeli Vir – Vukov klanac – Duži – Dubrovnik), Metković je postao važno raskrižje u Dalmaciji. Dana 1. siječnja 1812. Metković je prvi put postao općinsko središte. 53

Veći značaj Metković je dobio u doba austrijske uprave (1814. – 1918.). Austrija je 1823. osnovala Lučki ured, prvu državnu ustanovu u Metkoviću i time počinje pridavati veće značenje Metkoviću. Godine 1845. otvorena je u Metkoviću pučka škola, a 1849. i pošta. Za daljnji politički i gospodarski razvoj Metkovića važna je izborna pobjeda narodnjaka koji traže ujedinjenje Dalmacije s ostalim dijelovima Hrvatske, nasuprot autonomašima koji su bili protiv tog ujedinjenja (1870.). Zahvaljujući toj pobjedi, hrvatski jezik postaje službeni u javnom životu, a talijanski postupno iščezava. Metkovski narodnjaci utemeljili su Narodnu čitaonicu neretvansku (1873.) koja je imala bitnu ulogu u kulturnom preobražaju. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 21 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

U moćnije metkovske trgovce krajem XIX. stoljeća ubrajamo Matu Šarića iz Metkovića. On je imao svoj obiteljski metalni novac koji se zvao liter. Postojao je 1 liter, pola litera i četvrt litera. Tim je novcem Šarić isplaćivao svoje radnike, a oni su njime Šariću plaćali različit materijal iz njegovih skladišta i sve ostalo što su od njega kupovali, te hranu i piće. Na taj su način radnici ostavljali najveći dio novca ondje gdje su ga i zaradili. To je Šariću donosilo veliku dobit. Nepotrošeni novac Šarić je radnicima mijenjao za državni. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 25 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 62. Liter, novac Mate Šarića iz Metkovića zbirka Siniše Baletića

Sl. 63. Metković – Gubave kuće, posljednji leprozorij u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Leprozorij je osnovan 1905. u Metkoviću. fotografija: Ivica Puljan 54

Sl. 64. Metković – stara gradska jezgra na Predolcu postala je pretijesna pa se grad širi u ravnicu fotografija: Ivica Puljan

VID – NARONA Selo Vid izniklo je na brežuljku, na ostatcima drevne Narone. Pitomi krajolik upotpunjuje zelena dolina i kristalno čista rječica Norin, čija voda napaja dobar dio neretvanske doline te Pelješac, Mljet i Korčulu. S vrha brežuljka pruža se jedan od najljepših pogleda na dolinu Neretve. Na jugoistoku, na sličnom brežuljku, ugnijezdila se Gabela u kojoj je svojedobno meksički hotelijer Salinas Price vidio Troju. Prema zapadu pogled pada na nedirnutu močvaru obraslu trskom i šašem nad koju se natkrilila Rujnica, a pod njom Kula Norinska, Matijevići, Momići i Podrujnica. Na sjeverozapadu je utvrda Vratar, a prema jugu Metković, grad koji je s brežuljka Predolac sišao u dolinu i raširio svoje krake na sve četiri strane svijeta. Geometrijski pravilna cesta spaja ga s Vidom. Lijevo i desno od te ceste izmjenjuju se šaš i parcele koje je čovjek otrgnuo močvari. Prema tekstu dostupnom na: http://terracon-news.com/vid-ostaci-drevne-narone/, pristup ostvaren 27. XI. 2016.

Napreduje i gradnja pa je pitanje vremena kada će Vid prestati biti prigradsko naselje Metkovića. No, unatoč administrativnom ustroju Vid bi trebao ostati svoj, mjesto u kojemu se isprepliću 21. stoljeće i prizori gdje je vrijeme stalo. Vid nije samo selo na ruševinama Narone. Vid je nešto što treba sačuvati. Hrvati su odavno tu začeli život. Stare kuće, konobe, volte, sve to polako iščezava, povlači se pred čovjekovom potrebom da sebi osigura kvalitetniji životni prostor. Treba naći snage, odoljeti modernizaciji i sačuvati biser pučke 55

arhitekture. Ožbukani i obojeni beton ne mora nužno biti bolji i ljepši od staroga ponešto nakrivljena zida. Kuća pokrivena slamom danas ne mora biti sramota, nego dokaz visoko razvijene svijesti o svom povijesnom naslijeđu. Prema tekstu dostupnom na: http://terracon-news.com/vid-ostaci-drevne-narone/, pristup ostvaren 27. XI. 2016.

Sl. 65. Vid – crkva Gospe Snježne, po uzoru na ranokršćanske bazilike, izgrađena prema projektu arheologa i arhitekta Ejnara Dyggvea – zvonik dograđen kasnije fotografija: Ivica Puljan

Sl. 66. Vid – Rimska noć u Naroni: borba gladijatora fotografija: Ivica Puljan

BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET DOLINE NERETVE ILIRSKA PERUNIKA (Iris illyrica) U Hrvatskoj i BiH raste dvanaest samoniklih te tri kultivirane vrste perunika. Najpoznatije vrste su: hrvatska perunika (Iris croatica), ilirska perunika (Iris illyrica), jadranska perunika (Iris adriatica), patuljasta jadranska perunika (Iris pseudopallida). Ilirska perunika (Iris illyrica) endem je Dinarida. Rasprostranjena je uz obalu mora, od Trsta pa preko Slovenije i Hrvatske do južne Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj raste na stjenovitu području od Istre 56

preko Velebita i Zagore do Splita. O ilirskoj perunici pisao je grčki filozof i prirodoznanac Teofrast (4. st. pr. Kr.). Prema njegovim navodima: Perunika voli toplinu pa zato u Europi nema druge osim Irisa u Iliriji i okolini Adrije – ova je najbolja i najviše se razlikuje od ostalih.

Sl. 67. Ilirska perunika u Podledincu (Iris illyrica) fotografija: Milka Tica

Korijen perunike zbog ljekovitosti se koristi u medicini i poljoprivredi, a najviše u parfumeriji. Podanak se iskapa u listopadu, listovi se koriste i svježi. Prema antičkom piscu Pliniju, Korinćani su prednjačili u proizvodnji mirisa pa su ga izvozili po cijelom Mediteranu. O tome svjedoče keramičke posude za mirise – alabastron i aryballos. U prvoj fazi miris je bio tekući. Korinćani su prvi počeli proizvoditi i skrućeni miris koji je nalik današnjoj pomadi, a spreman je u posebne posude – pikside. Dosta posuda za mirise pronađeno je na području Narone gdje su u IV. stoljeću prije Krista Grci utemeljili emporij (luku) i osnovali važno trgovačko središte na Neretvi. Osim antičkog pisca Plinija, peruniku spominje i Nikandar. Plinije Stariji, u enciklopedijskom djelu Naturalis historia piše: Iris laudatissima in Illyrico, et ibi quoque non in maritimis, sed in silvestribus Drilonis et Naronae (Vrlo je hvaljena perunika iz Ilirika, ne ona uz obale, već u šumama uz Drim i Neretvu). Perunika je u antici bila priznata kao važna ljekovita biljka. Cijenio ju je i Hipokrat. Vrlo skupa biljna droga pod nazivom Rhizoma iridis izvozila se iz Ilirika u Rim. Služila je za liječenje raznih bolesti, ali i u borbi protiv uroka. Sveta Hildegarda spominje da ilirska perunika u muškaraca ublažava spolni nagon. Tek je u posljednje vrijeme utvrđeno da, kao i kineske vrste perunika koje se koriste u ginekologiji, i ilirska perunika sadrži aktivne tvari koje djeluju slično kao estrogeni. Stilizirana perunika je nacionalni cvijet Francuske, crna pustinjska perunika Iris nigricans nacionalni je cvijet Jordana, a sve vrste koje prirodno rastu u Hrvatskoj predstavljaju njezin nacionalni cvijet.

HRVATSKA PERUNIKA (Iris croatica) Promocija perunike, kao nacionalnog cvijeta, održana je 19. lipnja 2000. godine na velikoj svjetskoj izložbi Japan Flora 2000. na otoku Awajiju s motom Cvijet u svakom kutu svijeta, cvijet kao simbol mira među narodima. Sudjelovalo je 67 zemalja, a priznanje su dobile samo 57

Kina i Hrvatska. Nakon zatvaranja izložbe Japan Flora 2000., hrvatski je vrt trajno ostavljen u Međunarodnom parku prirode. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_perunika, pristup ostvaren 29. XI. 2016.

Odbor za prostorno uređenje i zaštitu okoliša Hrvatskog sabora 23. svibnja 2002. godine donio je preporuku da perunika, kao nacionalni cvijet, bude zastupljena u promotivne i protokolarne svrhe, posebice na državnoj razini. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatska_perunika, pristup ostvaren 29. XI. 2016.

LOPOČ ILI BIJELI LOKVANJ (Nymphaea alba) Lopoč ili bijeli lokvanj (Nymphaea alba) vodena je biljka s plivajućim listovima. Pripada obitelji lokvanja (Nymphaeaceae). Karakteriziraju ih krupni cvjetovi. Uz lopoč je vezan mit iz grčke mitologije o nimfi koja se pretvorila u nj. Danas je ta biljka pred uništenjem zbog isušivanja močvara, njihova prirodnog staništa. Slična mu je biljka lokvanj. Razlikuju se po tome što lopoč ima bijeli cvijet s tamnim listovima, a lokvanj žute cvjetove i svjetlozelene listove. Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/Lopo%C4%8D, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 68. Lopoč ili bijeli lokvanj (Nymphaea alba) Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/Lopo%C4%8D, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

ŽUTI LOKVANJ ILI ŽUTI LOPOČ (Nuphar lutea sibth. Et sm.) Žuti lokvanj ili žuti lopoč trajna je zeljasta biljka lokvanjača (Nymphaeaceae). Podanak joj je horizontalan, cilindričan, iznutra bijel, a s vanjske strane žućkastozelen. Raste u muljevitom tlu voda stajaćica. Listovi su veliki, kožasti i okruglasti, srcoliko urezani. Cvjetovi su žuti, promjera od 4 do 5 cm i, kao i listovi, plivaju na površini vode. Cvatu od lipnja do kolovoza. Plodovi su zeleni, jajoliki te sadrže nekoliko ovalnih sjemenki. Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/%C5%BDuti_lokvanj, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 69. Žuti lokvanj ili žuti lopoč (Nuphar lutea sibth. Et sm.) Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/%C5%BDuti_lokvanj, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

NERETVANSKE MOČVARE nisu bile samo legla komaraca i izvori raznih zaraza. U njihovim je vodama, osim riba, ptica i zmija, bilo i pijavica koje su se upotrebljavale za liječenje. Vrijednost neretvanske pijavice u medicini otkrivena je za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Na svjetskom tržištu slovila je kao najkvalitetnija vrsta pijavice. Cijena neretvanske pijavice u Parizu izjednačavala se s cijenom zlata. Pijavica je lovljena u proljeće i u jesen. Lovci bi bosi, a i u gumenim čizmama, gazili po močvari ili bi se vozili na trupama udarajući raljem (dugim štapom) po vodi. Oko lovca su se skupljale pijavice, a on bi ih hvatao rukama i stavljao u platnenu vreću. Najpoznatiji metkovski trgovac pijavicama bio je Blaž Mijić. Lov na pijavice bio je vrlo unosan posao i donosio je lovcima i trgovcima veliku zaradu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 26 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

ŠANGAJSKI DUD (MURVA) se u Neretvi počeo uzgajati 1885. Donio ga je iz Šangaja Neretvanin iz Komina koji je služio kao mornar na ratnom brodu Kraljica Elizabeta. Od dudova drveta izrađivala su se vesla za trupice (riječne čamce).

MANDARINA ILI MANDARINKA (Citrus reticulata) biljka je iz obitelji Rutaceae, a pripada rodu Citrusa. Mandarine su zimzelene biljke, narastu do oko tri metra visine, sa širim listovima od ostalih citrusa. Najbolje uspijeva u suptropskim krajevima jer je osjetljiva na hladnoću, posebno na temperature ispod ništice. Kod nas mandarina najbolje uspijeva u dolini Neretve gdje su odlični uvjeti za plantažno uzgajanje vrlo kvalitetnih sorti unšiu. U dolini Neretve uzgaja se od 1933. godine. Unšiu (Unshiu, Satsuma) sortna je skupina japanskih mandarina, kojih ima više od 200. Zbog otpornosti na hladnoću (može izdržati kraće periode hladnoće i do -10 °C) postala je glavna sorta uzgoja u našim krajevima. Prema tekstu. Mate Kaleb. Razvoj uzgoja mandarina i ostalih agruma u dolini Neretve. Agronomski glasnik 4 – 5 2014., str. 219 – 238, dostupno na hrcak.srce.hr/140667, pristup ostvaren 15. XII. 2016.

Sl. 70. Neretvansko zlato uoči zalaska sunca fotografija: Ivica Puljan

U našoj stručnoj literaturi mandarine prvi put spominje agronom Mato Bobanović u svojoj knjizi Neke južne kulture 1923. godine: Limuni i naranče su voće južnog i toplog podneblja. 59

Rašireni su u svim tropskim i suptropskim predjelima na cijeloj kugli zemaljskoj. Svojim krasnim ornamentalnim stablima i slatkim zlatnim plodom natkriljuju svako drugo voće. Namjena te knjižice bila je da se u Dalmaciji nakon Prvoga svjetskog rata popularizira sadnja novih kultura da dalmatinski seljak ne bi ovisio samo o vinu i maslinama. Prema tekstu. Mate Kaleb. Razvoj uzgoja mandarina i ostalih agruma u dolini Neretve. Agronomski glasnik 4 – 5, 2014., str. 219 – 238, dostupno na hrcak.srce.hr/140667, pristup ostvaren 15. XII. 2016

Sl. 71. Citrusi i druge egzotične vrste iz voćnjaka šjor Mate Kaleba, sudionika stvaranja 'Hrvatske Kalifornije' fotografija: Ivica Puljan

Dolaskom jeseni, kada opuste plaže, turistički putovi vode u dolinu Neretve na zlatno zelene plantaže u berbu mandarina. Berba mandarina postaje turistički hit od rujna do prosinca. Nepreglednim mandarinskim poljima prođe desetak tisuća inozemnih turista. Gosti, osim u berbi mandarina i vožnji u tradicionalnim neretvanskim plovilima, uživaju u domaćoj gastronomiji, brudetu od jegulja i žaba. Dostupno na http://www.via-mea.com/c/3103/rg/1448/gcgid/3097/Berba-mandarina-na-deltiNeretve.wshtml, pristup ostvaren 15. XII. 2016.

Sl. 72. Berba mandarina – uz tradicionalnu lađu za transport služe i posebno konstruirana plovila fotografija: Ivica Puljan 60

LISKA ILI CRNA LISKA (Fulica atra), poznata i kao ptica sarka, ptica je močvarica iz reda ždralovki (Gruiformes). Velika je poput patke, crne boje s bijelim kljunom i bijelom čeonom pločicom. Živi uz bare i jezera, dobro pliva i roni, hrani se vodenim životinjama i biljem. Liske su nekad hranile Neretvu, danas su delicija za kojom uzdišu gastronomi. Prema tekstu Stanislava Solde Liske su nekad hranile Neretvu, danas su delicija za kojom uzdišu gastronauti. Dostupno na http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/254840/liske-su-nekadhranile-neretvu-danas-su-delicija-za-kojom-uzdisu-gastronauti, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 73. Liska ili crna liska (Fulica atra) snimio: Denis Jerković / Cropix Dostupno na http://www.slobodnadalmacij a.hr/scena/mozaik/clanak/id/ 254840/liske-su-nekadhranile-neretvu-danas-sudelicija-za-kojom-uzdisugastronauti, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Najčešće ptice koje žive na ušću Neretve su: ćurlin, čigra, galebovi, guščarice, bukavac, patka njorka, morski kulik, brkata sjenica, kokošica, štijoka, trstenjak. Uz ptice, u ušću Neretve žive i jegulje.

JEGULJA Jegulja (angula, bižot, uklica, pujoglavica) je riba iz porodice riječnih jegulja (lat. Anguillidae), jedina vrsta koja nastanjuje našu obalu. Može živjeti do 88 godina, a naraste do 133 cm i dostigne težinu od 6,5 kg. Zmijolika je, leđna peraja su joj daleko iza glave, a rep se završava trakasto, spojem leđne i trbušne peraje. Donja čeljust malo je izduženija od gornje, oči su na samom vrhu glave, iznad usta. Boja joj je zelenkasta ili sivkastosmeđa, a donji dio je žućkast. Obavijena je sluzi koja joj omogućuje provlačenje kroz gusto raslinje i puzanje po obali te mulju pri nisku vodostaju. Hrani se jajašcima riba, ribljom mlađi, crvićima, puževima, ali i jajašcima žaba, malim punoglavcima i insektima. Jegulja se iz skrovišta, u potrazi za hranom, izvlači noću, ali grize i danju ako joj se hrana približi skloništu. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jegulja, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Jegulje koje žive u Europi nisu spolno zrele. Sazrijevanje počinje između šeste i tridesete godine, ovisno o području. U toj fazi boja im se mijenja u srebrnkastu, s tamnijim bokovima, povećavaju im se nosnice i oči, produljuje se čeljust, te odlaze u more. Prestaju se hraniti, crijeva im se skraćuju i ostaje više mjesta u utrobi za spolno zrele gonade. Počinju putovanje prema Sargaškom moru. Putem se skupljaju u jata. Putovanje traje i godinu dana, a dolaskom u Sargaško more, mrijeste se i ugibaju. Mriještenje traje krajem zime i početkom proljeća na većim dubinama od 400 do 2500 m. Larve putuju natrag prema Europi koristeći golfsku struju, a put traje od sedam do jedanaest mjeseci, ponekad i do tri godine. Putem se razvijaju u 61

male bočno spljoštene i posve prozirne zmijice. Dolaskom na odredište, mijenjaju izgled u male jegulje i ulaze u slatku vodu, na ušća i u rijeke. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jegulja, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 74. Jegulja – svaka je od ovih neobičnih riba do Neretve iz Sargaškoga mora plivala tisućama kilometara fotografija: Ivica Puljan

U našoj zemlji, jegulja je najpoznatija na ušću Neretve. Pri pripremi za jelo treba je dobro termički obraditi jer njezina krv sadrži ihtiokemotoksine. Istraživanja DNK strukture jegulja pokazala su da postoje razlike među jeguljama iz pojedinih područja Europe, odnosno postoji selektivno razmnožavanje među jeguljama iste vrste, ali različitog područja prebivanja. Jegulja u zatočeništvu, kao i jegulje zarobljene u odvojenim vodenim tokovima, nikada neće prijeći u spolno zrelu fazu, cijeli život će ostati kao jedinke koje se hrane. Prema tekstu dostupnom na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jegulja, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 75. Vid – vrše na Norinu fotografija: Ivica Puljan 62

Sl. 76. Brudetijada: od prvoga udarca gongom do gotova brudeta (brujeta) natjecatelji imaju samo jedan školski sat, Opuzen fotografija: Ivica Puljan

DANI JEGULJE U NERETVI Dani jegulje u Neretvi trodnevna su manifestacija u Opuzenu na inicijativu Udruge Maškadur. Posvećena je razvoju svijesti o održivom izlovu jegulje, preporuci lokalnim ribarima za lov tradicionalnim alatima i promociji jegulje kao posebne delicije neretvanskog kraja koja je uz mandarine, etnografsko-kulturno-gastronomska prepoznatljivost neretvanske doline. Prema tekstu Mihovila Kisića, dostupno na: udruga.maskadur@gmail.com, www.danijegulje.com, 20. XI. 2016.

Na samome ušću Neretve, koja poput rastaljene srebrne kovine, nalik na golemu jegulju, pliva prema moru, tu neobičnu, možda najzagonetniju od svih riba, stara imena koje ima jasne antičke korijene i koju su rimski gastronomi i prirodoslovci nazivali anguilla, jegulja, a cijelu obitelj zmijolikih riba upravo po jegulji anguilliformes. Njezin je život, rođenje i smrt prepun tajni, a kada jegulja dosegne najveću težinu i veličinu prije negoli će se odrasli primjerci u jesen uputiti na onaj posljednji put prema Sargaškom moru, znaju je kod nas nazivati i bačina. Od bak, veliki bivol, govedo, po kojima su ime dobila i Baćinska jezera tik uz ušće Neretve. Veljko Barbieri Tradicijska kuhinja: neretvanske jegulje. Časopis Iće i& piće, broj 32 listopad, 2012. fotografije: Damir Fabijanić. Dostupno na: http://www.iceipice.hr/hr/clanak/jegulje-iz-neretve, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Nema stare dalmatinske kuharice od Dike Marjanović Radice do Gioie Calussi, a posebno neretvanske kuharice, poput izvrsne knjige Odjek Neretve gospođe Emerike Bijač, a da ne sadržava barem nekoliko jela od jegulja s pridjevom narentin, neretvanski. No, valja istaknuti da su svi ti stari neretvanski uvriježeni načini pripreme jegulja, uvjetovani i uzrastom te čudne ribe. Naime, oni najveći i najdeblji, srebrni i tamnozeleno-žuti primjerci peku se ponajprije na gradelama ili na ražnjevima, od davnina se sole i suše za zimu i onda pripremaju po recepturi 63

sličnoj bakalaru na bijelo s krumpirom ili svježi u izvornim neretvanskim loncima s blitvom i raštikom. Oni manji osnova su proslavljenoga neretvanskog brujeta... Veljko Barbieri Tradicijska kuhinja: neretvanske jegulje. Časopis Iće & piće, broj 32 listopad, 2012. fotografije Damir Fabijanić. Dostupno na: http://www.iceipice.hr/hr/clanak/jegulje-iz-neretve, pristup ostvaren 20. 11. 2016.

Neretvanski ribari lovili su ih i love vršama, mrežama, potegačama, parangalima, odmetima i snopićima granja, u koje jegulje zavuku svoje zmijasto tijelo i zapletu se u pruće. Pa ipak, uz snopiće, najstariji način lova na jegulje, bižate ili bižote, anguje i jeguje, kako ih već sve ne zovu u nas, onaj je sa šprujom ili gruntuljom, štapom na čijem vrhu ribari privežu gliste, ponekad i iznutrice peradi, pa kako jegulja ne pušta plijen kad ga uhvati, to lovci iskoriste i izbace je na kraj. Veljko Barbieri Tradicijska kuhinja: neretvanske jegulje. Časopis Iće i& piće, broj 32 listopad, 2012. fotografije Damir Fabijanić. Dostupno na: http://www.iceipice.hr/hr/clanak/jegulje-iz-neretve, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Veće se u Neretvi love upravo u jesen, kad se okupljaju pri delti i ušću i spremaju se za svoju zapanjujuću posljednju pustolovinu. Oni srednji primjerci jegulja, zvani još i bižotima, od mletačkog bisato, izvrsni su na žaru, ali i prženi, u Neretvi posebno prikladni za brujete, i love se tijekom cijele godine, budući da svoj zreli vijek provode u matičnim koritima. Na kraju oni najmanji, žuti i prozirni primjerci, jeguljice, nekoć posebna poslastica, pomno očišćeni od sluzi, samo se prže, a ako su nešto veći, već kao male jegulje peku se, kuhaju, ali i suše prethodno pritisnute i posoljene na suncu. Veljko Barbieri Tradicijska kuhinja: neretvanske jegulje. Časopis Iće & piće, broj 32 listopad, 2012. fotografije Damir Fabijanić. Dostupno na: http://www.iceipice.hr/hr/clanak/jegulje-iz-neretve, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

JEGULJE NA ŽARU ILI RAŽNJU 1 kg očišćene jegulje sol, papar Oko 1 kg dobro očišćenih jegulja dobro posoliti i popapriti pa peći na žaru (gradelama) okrećući ih oko 20 min, dok se ispeku i dobiju tamnu koricu. Jegulju možete nanizati i na ražnjeve poput savijenih zmija. Veće izrezati na poprečne komade pa nizati na ražanj i peći na jednak način. Jegulje poslužiti dok su još vruće. Prema tekstu dostupnom na: http://likemetkovic.hr/portal/neretvanski-brudet-od-jegulja-i-zaba-u-dudei-mate/, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 77. Jegulja – kraljica neretvanske gastronomije fotografija: Ivica Puljan 64

BRUDET OD ŽABA I JEGULJA Svako mjesto u dolini Neretve ima svoj recept za žabe i jegulje i svi se kunu da je njihov recept jedini i pravi. Jedan od tih recepata je: 0,5 kg jegulje 9 žaba 100 g luka, lovor, sol, rajčica (koncentrat), kvasina (ocat), ljute papričice (količine su odokativne) Na ulju se dinsta posoljen luk, ljuta papričica i lovorov list. Kad luk omekša, doda se koncentrat rajčice i podlije s malo vode. Na smjesu se stavi jegulja i zalije s još vode. Nakon 15 minuta, ulijeva se ocat (kvasina). Jegulja se kuha 35 minuta, a pred sam kraj dodaju se žabe. Pri kuhanju se jelo ne miješa, već se teća okreće. Dobar brudet je onaj koji kad se okrene na sturu (trsku) ostane na njoj. Tradicionalno se poslužuje s palentom. Prema tekstu dostupnom na: http://likemetkovic.hr/portal/neretvanski-brudet-od-jegulja-i-zaba-u-dudei-mate/, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 78. Žabe se love na dva načina – danju pomoću 'troudice', a noću na svijeću fotografija: Ivica Puljan

NERETVA NA SLIKAMA HRVATSKIH UMJETNIKA Neretva je fenomen među rijekama. To je jedna od mnogostrukosti, bogatstva, bizarnosti, paradoksa, pa i džunglasosti – izuzetna rijeka. Svim ovim riječima ne dajem bilo koje, do čisto optičko značenje. Kad govorim o mnogostrukosti, ne govorim o zemlji koja se proteže od najtvrđeg kamena do najmekšeg mulja, kad pišem o bogatstvu, ne mislim ni na Neretvine životinje i biljke, kad spominjem bizarnost, ne mislim na pitomost u surovosti i surovost u pitomosti ovog kraja, kad govorim o paradoksu, nije mi oko na Neretvaninu u kojemu, kao da su spareni orao i galebova ženka, kad spominjem džunglu, onda to nije samo ona obijest prirode koja ovdje nagoni dinje, breskve i grožđe neka prevrše mjeru u svojim oblicima. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Slikar gleda očima. I samo ono što u prvom redu frapira njegove oči to može biti predmet njegova interesa. Ono čime Neretva frapira oči slikara, to su u osnovi njezin crtež i njezine boje. Crtež Neretve. Čovjek se treba samo nalaktiti na vagonski prozor vlaka koji je pošao iz Ploča prema Mostaru pa da osjeti svu ljepotu i originalnost crteža Neretve. Rijetka je u svijetu rijeka koja će putniku, a pogotovo slikaru, pružiti grandiozniji i što je bitno – čišći volumen, nego obala Neretve. Oblici planina sadrže geometrijski jasne, od određenosti upravo 65

surove oblike. A boja? Boja Neretve – ne mislim samo boju vode, nego mislim i boju zemlje i neba, jednom riječju boju fatalnog podneblja Neretve. To je boja u kojoj silna množina, nevjerojatno frekventna svjetla kroti pigment: ne pušta crvenilu da vrisne ili zelenilu da sikne, nego ih sili da disciplinirano svijetle sjajem plemenita metala ili dragoga kamena. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str., 400. (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Sl. 79. Motiv s Neretve Vladimir Becić (1886. – 1954.) Dostupno na https://izi.travel/ru/3012-klik-na-kulturni-krajolik-u-galeriji-umjetnina-nmz/hr

Neretva kao slikarski motiv našla se na slikama Vladimira Becića, Ljudevita Šestića, Antuna Motike, Mladena Veže, Otona Postružnika, Joke Kneževića kao i mnogih drugih umjetnika. Vladimir Becić (1886. – 1954.) tražio je kraj u kojem stoje grandiozni oblici i to u sređenoj svjetlosti. I našao ga je u kanjonu Neretve. Zahvaljujući Neretvi, Becić je slikao na relaciji od Metkovića do Čapljine i Mostara sve što je došlo pod njegov kist: planine, rijeku, čamce natovarene sijenom i bundevama, hercegovačko voće i vino, neretvanske ribe i ptice močvarice. Ne bi se pretjeralo kad bi se reklo da bi se mogla prirediti čitava jedna izložba s motivom Becić i Neretva. Tu je masa crteža i akvarela i uljenih slika. Jednu od tih slika zvanu Neretvanska siesta Becić je smatrao svojom reprezentativnom slikom kad je izabrao svoje djelo kojim će biti zastupljen na velikoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu uoči Drugoga svjetskog rata. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 400. (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Sl. 80. Ribarsko naselje, motiv s Neretve Vladimir Becić (1886. – 1954.) ulje na platnu, 1937. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399. (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Za Ljudevita Šestića (1900. – 1962.) Neretva je bila ne samo slikarska inspiracija nego i umjetnički savjetnik. Šestić nije dolazio, kao njegov učitelj Becić, preko ljetnih praznika na Neretvu,već je doselio iz Zagreba u Mostar i bio profesor u gimnaziji. Neretvanski pejzaž, određen u volumenu i sređen u boji, preporodio je Šestića. Dao mu je dozu sabranosti, konstruktivnosti. Zahvaljujući pomoći Neretve, Šestić je slikao sve sređenije, sve kristalnije. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 402. (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Antun Motika (1902. – 1992.) u mostarskoj je gimnaziji bio profesor crtanja. O njemu, suptilnom i čudnom profesoru, postoje mnoge anegdote. Na direktorovo pitanje zašto dobrano kasni na sat, odgovorio je: Jutros je Neretva bila tako lijepe boje! Ta sposobnost da jedna rijeka toliko fascinira umjetnika, da u njemu paralizira profesora, a vitalizira slikara – jedan je od najljepših komplimenata Neretvi. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 402 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Joko Knežević (1907. – 1988.) naslikao je Baćinska jezera koja su se u iznenađujućim oblicima smirila između biokovskih obronaka. Baćinska jezera smještena su nadomak luke Ploče. Ima ih šest: Crniševo, Vrbnik, Klek, Sladinac, Perast i Šipak. Slikar Knežević vidio ih je očima umjetnika u onom škrtom, ali impresivnu koloritu kraja, punom zelenila i nasada uz obalu jezera. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 403. (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Oton Postružnik (1900. – 1978.) slikar je koji se posvetio neretvanskim motivima provodeći mnoge dane na Neretvi. On je jedan od najsnažnijih konstruktivista u hrvatskom modernom slikarstvu. Jednako osjetljiv na maleni volumen zrna grožđa, kao i veliki volumen planine, Postružnik je svoj motiv našao u Neretvi nabrekloj od grandiozne ljepote. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 403 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Među slikare Neretve pripada i Mladen Veža (1916. – 2010.), rodom iz Brista. Mladen Veža naslikao je nekoliko zanimljivih motiva iz Neretve, posebice iz Rogotina. Sveukupnim djelom utemeljio je i zaokružio jedan osobit dio hrvatskog slikarstva koji prikazuje dio hrvatskog tla i običaja. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 403 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Sl. 81. Breme materinstva Mladen Veža (1916. – 2010.) ulje na platnu, 100 x 135 cm, 1974. Iz knjige Mladen Veža: Monografija. Zagreb: Školska knjiga, 2006. (Knjižnica Medveščak, sig. 75 VEŽ m/N, str. 199)

ZNAMENITI LJUDI U DONJONERETVANSKOM KRAJU U Neretvu su, od najstarijih vremena, navraćali i velikodostojanstvenici. U starom vijeku dva puta ju je posjetio, i to u zimu 57. – 56. god. pr. Kr. i početkom 54. god. pr. Kr., rimski car Julije Cezar da i ovaj narod i ove zemlje upozna. Neretvu je 1838. godine posjetio saksonski kralj Friderik August, a 1875. austrijski car i kralj Franjo Josip II. O dočeku cara i kralja Franje Josipa II. zapisano je: Kita najodličnijih mladića otpjeva mu carevku. Otišao je u crkvu. Zatim u učionu mušku jedan četvrt sata čineći nekoliko djece čitati i osta zadovoljan. ... Oko trista trupa je išlo prema Norinskoj kuli kad se tamo približavao kralj. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 474 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Povod I. svjetskom ratu bilo je ubojstvo austrijskog prijestolonasljednika, nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije Hohenberg. Nakon što su njihova mrtva tijela balzamirana, u skupocjenim ljesovima dovezena su u Metković gdje je organiziran dostojanstven ispraćaj uz zvonjavu svih crkvenih zvona. Na ratnom brodu Viribus unittis prevezeni su morskim putom u Beč. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak, sig. 65 JUR d)

Carević, Josip (1883. – 1944.) Josip Carević rođen je u Metkoviću. Teološko-filozofske nauke završio u Rimu. Kanonik i župnik splitske katedrale, a dubrovačkim biskupom imenovan 1929. Poginuo 1944. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 387. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Filip Dominković (? – 1880.) prvi je špediter u Metkoviću. Triput je bio načelnik Metkovića. Primio ga je u goste car Franjo Josip i podario mu plemstvo. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 388 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Josip Dropulić (1722. –1760. ) rođen je u Staševici. Bio je profesor u Veneciji, istaknuti gramatičar, govornik i filozof. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 386 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Najveći među svima o. Ante Gabrić (28. II. 1915. – 20. X. 1988.), isusovac, misionar, sluga Božji rodio se u Metkoviću kao osmo dijete. Umro u Bengaliji, gdje je i pokopan. Ubraja se među najpoznatije hrvatske misionare. Surađivao je s Majkom Terezijom. Godine 1938. otišao je u Bengaliju, jednu od indijskih država, gdje je kao misionar proveo pedeset godina. Pisao je u mnogim katoličkim glasnicima o misijama i misijskom duhu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 66 (Knjižica Medveščak sig. 90 JUR d)

Sl. 82. o. Ante Gabrić Detalj kipa najpoznatijega hrvatskog misionara o. Ante Gabrića, Metković kip izradila akademska kiparica Nina Sedlar fotografija: Ivica Puljan

Ante Gabrić je u Metkoviću završio osnovnu školu, isusovačko sjemenište u Travniku, isusovački novicijat u Zagrebu, a studij filozofije u Italiji. Godine 1938. ukrcao se na parobrod u metkovskoj luci i otplovio kao misionar u Indiju. Posvećen misionarskom radu pomagao je ljudima u bijedi, organizirao rižinu banku, podizao kapelice i osnovao zanatske 69

škole i bolnice. Posebno se brinuo za obespravljene i iz društva prognane udovice hindusa. Pomagao je u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu je djecu slao na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju Maria Polli u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliju nosi ime Otac Ante Gabrić.

Sl. 83. Ante Gabrić (28. II. 1915. – 20. X. 1988.) Dostupno na http://terraconnews.com/en/memory-offather-ante-gabric/, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Blisko i često surađivao je sa svetom Majkom Terezijom. Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti, a pokopan je prema želji u misijskoj postaji "Maria Polli". Na pogrebu je bilo oko 20 000 katolika, muslimana i hinduista. Pokopan je sa šakom neretvanske zemlje iz Metkovića i bočicom Jadranskog mora. Zagrebački je nadbiskup kardinal Josip Bozanić 28. II. 2015. u Zagrebu pokrenuo postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega oca Ante Gabrića, na dan 100. obljetnice njegova rođenja. Sveta Majka Terezija 1978. godine bila je u Metkoviću, rodnome gradu oca Gabrića, i rekla: Ljudi u Bengaliji su u ocu Gabriću dobili Isusa.

(odlomak iz pisma o. Ante Gabrića) Prošlo je više od 40 godina, no kako su sve te uspomene svježe, kao da je bilo jučer. Ono jesensko jutro uz rijeku Neretvu. Kleknuo sam. Blagoslovili su me i on i majka. I rekoše mi: Bio uvijek s tobom Isusov blagoslov! I daj ga svima! Isuse, samo duše mi daj, sve ostalo uzmi. Sluga Božji otac Ante Gabrić Sl. 84. o. Ante Gabrić

Sl. 85. Mlinište – neretvansko selo poznato po brojnosti svećenika i časnih sestara koje je dalo fotografija: Ivica Puljan

Obrad Gluščević (1913. – 1980.) filmski režiser, rodio se u Metkoviću. Režirao je dvadesetak dokumentarnih i kratkih igranih filmova. Poznati su njegovi kratkometražni filmovi Ljudi s Neretve i Brđani i donjani te cjelovečernji Vuk samotnjak, Kapetan Mikula Mali, Jelenko i drugi. Umro je u Zagrebu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak sig. 90 JUR d)

Sl. 86. Vidonje – žedni, gledajući vodu, napustili su svoju djedovinu i spustili se u zelenu dolinu (tema koju je Obrad Gluščević obradio u filmu Brđani i donjani) fotografija: Ivica Puljan 71

Nadbiskup splitsko-makarski Marin Barišić, rodom iz Vidonja, kaže da je glavni simbol neretvanskog kraja plemenitost i dobrota te da je to zasluga svih koji su ulagali u odgoj i obrazovanje svoje djece, a sve uz vjeru prema svojoj domovini i svojoj Crkvi. Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/images/multimedija/pdf/tragom_usmenoknjizevne.pdf, pristup ostvaren 15. XII. 2016.

Fra Ante Gnječ rođen je 1876. u Staševici. Poslije završene teologije radio je kao profesor. Tijekom službovanja u Metkoviću osnovao je Seosku blagajnu (1904. – 1909.). Pripadao je Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci. Zalagao se za otvaranje škola. Bio je zastupnik u Oblasnoj skupštini u Dubrovniku 1927. – 1928. Njegovom zaslugom podignute su škole u Dubravi i Badžuli, most preko Matice u Staševici te probijen tunel između polja Jezero i Baćinskih jezera godine 1938. Tiskao je brošuru Vrgorsko jezero i problemi njegova presušenja. Umro je u Zagrebu 1942., a pokopan je na Mirogoju. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 44 (Knjižica Medveščak sig. 67 JUR d)

Don Radovan Jerković ( 1900. – 1950.) rođen je u Krvavcu. Umro je mučeničkom smrću u komunističkom zatvoru u Splitu. Najveći dio svoga radnoga vijeka proveo je u školama. Bavio se istraživanjem prošlosti neretvanskog kraja. Objavio je mnogo radova, nekoliko brošura i u rukopisu ostavio neobjavljenu knjigu Prošlost neretvanskih župa. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 87. Dragovija – preslica na crkvi sv. Ivana fotografija: Ivica Puljan

Krilić iz Baćine (1749. – 1778.) umro je u 29 godini. U Zaostrogu se čuvaju njegovi radovi iz filozofije. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 386 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO

Vojislav Mataga, književnik i teoretičar, rođen je u Podgradini 1946., a studij je završio u Zagrebu, gdje i danas živi. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 393 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Dr. Lovro Matić (1839. – 1904.) bio je jedan od najobrazovanijih ljudi donjoneretvanskog kraja u prošlom stoljeću. Rođen je u Vidonjama. U doba hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji zalagao se za sjedinjenje Dalmacije s ostalom Hrvatskom. Zbog njegovih nacionalnih osjećaja progonila ga je austrougarska vlast. Bio je pravnik i urednik Narodnog lista u Zadru. U Dalmatinskom je saboru u razdoblju 1876. – 1881. zastupao kotar Makarsku, Metković i Vrgorac. Radio je kao odvjetnik, javni bilježnik i nadsavjetnik Vrhovnog suda u Sarajevu. Umro je u Trstu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak sig. 67 JUR d)

Fra Stanko Petrov (1887. – 1963.) rođen je u Metkoviću. Osnovnu je školu završio u Korčuli, filozofiju i teologiju studirao u Šibeniku, Makarskoj i Zaostrogu, a studij klasične filologije i slavistiku u švicarskom gradu Fribourgu, gdje je i doktorirao. Bavio se književnošću i prevoditeljstvom. Objavio je više djela i rasprava. Umro je u Sinju. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak sig. 68 JUR d)

Ivan Slamnig (1930. – 2001.), hrvatski književnik, pjesnik, prozaik, dramatičar, esejist i kritičar. Rođen je u Metkoviću 1930. Prevodio je s više svjetskih jezika, osobito s engleskoga i ruskoga. Neki se njegovi književni radovi odnose na Metković i Neretvu. Njegova je poezija značajna po duhovitoj igri riječima, uporabi žargona i intoniranosti ironijom, a proza po temama o ratnom iskustvu dječaštva. Značajne su mu knjige pjesama Aleja poslije svečanosti, Odron, Naronska siesta, Pjesme, Dronta te proze Neprijatelj i Povratnik s Mjeseca. S Antunom Šoljanom, s kojim je još kao mladić surađivao u časopisu Međutim 1953., objavio je niz književnoteorijskih priloga, prevodio te napisao jedan kriminalistički roman. U romanu Bolja polovica hrabrosti prikazuje suvremenu društvenu problematiku. Sastavio je više antologija hrvatske poezije. Autor je kritičkoesejističke proze Disciplina mašte, Hrvatska versifikacija, Svjetska književnost zapadnoga kruga. Neke su mu pjesme i uglazbljene (Barbara). Neka njegova djela je, u svojoj antologiji Zywe zradla iz 1996., s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Sl. 88. Ivan Slamnig (1930. – 2001.), suvremeni hrvatski pjesnik, prozaik, književni teoretičar i prevoditelj

Stjepan Šešelj, književnik. Rođen je u Podgradini 1947. Studij je završio u Zagrebu gdje živi i radi. Napisao je više drama od kojih su neke izvedene na Hrvatskom radiju. Dramski tekst Krnjeval izvode Histrioni, a na Hrvatskoj televiziji prikazana je drama Liberanovi. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 393 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Fra Jeronim Šetka (1909. – 1990.) rođen je u Desnama gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju i filozofiju završava u Sinju. Bogosloviju je studirao u Makarskoj. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Krakovu studirao je slavistiku, na čemu je i doktorirao. Bavio se znanstvenim radom i pisanjem popularnih knjiga i članaka. Umro je u Omišu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak, sig. 67 JUR d)

Klement Klemo Visković rođen je u Opuzenu 1901. godine. Diplomirao je na Visokoj muzičkoj akademiji u Beču, gdje je radio kao profesor. Osnovao je prvi tamburaški orkestar u Gradišću u Austriji, gdje je podučavao gradišćanske Hrvate. Bavio se skladanjem. Za glazbu Neretvanski gusari dobio je nagradu 1924. godine. Umro je 1988. godine. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1989., str. 389 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

Pero (Petar) Tutavac Bilić, hrvatski publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac (1913. – 1985.) bio je neumorni promicatelj hrvatske kulture i hrvatskoga jezika u Argentini. Autor je jedinoga hrvatskoga ikavskog pravopisa, vrstan prevoditelj i neumorni borac za hrvatsku samostalnost, čiju je vrijednost još za njegova života prepoznala njegova prinudna domovina Argentina nagradivši ga visokim državnim odličjem, a kojemu se njegov zavičaj (Neretvanska krajina) i Hrvatska donekle odužuju objavom Zbornika o njegovu životu i radu. Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/images/multimedija/pdf/tragom_usmenoknjizevne.pdf, pristup ostvaren 10. XII. 2016.

Fra Luka Vladimirović ( 1718. – 1789.) rođen je u Plini. Bio je prosvjetitelj, pun ljubavi prema siromašnom neretvanskom kraju. Osnovnu je školu završio u Zaostrogu, a bogosloviju u Italiji. Pisao je na hrvatskome, latinskome i talijanskom jeziku. Bavio se problemima arheologije, melioracije, proučavanjem podneblja i unapređenjem vinogradarstva. Došao je do spoznaje da komarac prenosi malariju, što je za ono doba bila nepoznanica. Zalagao se za razvoj luke Ploče. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak sig. 65 JUR d)

Sl. 89. Pasičina – guvno (gumno), stotinama metara visoko u brdu svjedoči o tome da se obrađivalo i najmanje kraško polje ili vrtača fotografija: Ivica Puljan

Neretvani su znali da komarac prenosi malariju više od 120 godina prije nego što je to utvrdila znanstvena medicina. Malarija oko ušća Neretve poznata je u svijetu pod nazivom neretvanske bolesti više od dvjesto godina, otkad je mletački liječnik Josip Antun Pujati 1747. 74

godine, na latinskom jeziku, objavio posebnu raspravu o toj bolesti. Pujatijeva knjiga o neretvanskoj bolesti prvo je poznato djelo o neretvanskoj malariji. Ona je stotinu i trideset godina kasnije navela Pietra Grisogona da eksperimentalno ispituje je li komarac uzročnik neretvanske bolesti. Knjiga Pietra Nutrizija Grisogona čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Zagreb: Klek, 1988., str. 466 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Paško Vladimirović rođen je u Struzima (Otić-Struge). Zaređen je za svećenika 1762. godine. Bogosloviju je završio u Šibeniku, Anconi i Ferrari. Bio je lektor bogoslovije i gvardijan Zaostroga. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Zagreb: Klek, 1988., str. 386. (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Sl. 90. Pasičina – nekada bogata kuća zarasla u bršljan fotografija: Ivica Puljan

Stojan Vučićević (1941. – 1989.) bio je pjesnik, putopisac i prevoditelj s francuskoga na hrvatski jezik. Rođen je u Turkovićima u Popovu polju. Dio svog djetinjstva i mladosti proveo je u Metkoviću. Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Knjiga Pomrčina u četrnaest križnih postaja sažimlje pjesnikovu muku i patnju, umor i klonuće te jobovski vapaj za Bogom. U toj je zbirci opjevao svoje patnje u komunističkom mučilištu na otoku Grguru blizu Golog otoka, gdje je zbog hrvatstva robovao dvije godine. Umro je u Zagrebu. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 67 (Knjižica Medveščak sig. 65 JUR d)

Filip Žderić (1680. – 1740.) bio je gramatičar, teolog i filozof. Dugo je bio gvardijan u Zaostrogu, a iza sebe je ostavio osam knjiga iz logike i filozofije. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Zagreb: Klek, 1988., str. 386 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

POPIS IZLOŽENIH FOTOGRAFIJA, KARATA I SLIKA Baćina – Sladinac, ranokršćanska crkva sa srednjovjekovnim pregradnjama Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 50 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Bijela čaplja, zlatovrana i mali djetlić, Prirodoslovni muzej, Metković fotografija: Ivica Puljan Blace – ribarsko i turističko mjesto u blizini ušća Neretve fotografija: Ivica Puljan Blace – stara barka fotografija: Ivica Puljan Baćinska jezera – Teutini biseri ujesen fotografija: Ivica Puljan

Sl. 91. Baćinska jezera – pačji forum na zubatome suncu fotografija: Ivica Puljan Brudet (brujet) – sve je tu osim poznate neretvanske konšerve, Opuzen fotografija: Ivica Puljan Brudetijada, od prvoga znaka gonga do gotova brudeta (brujeta) natjecatelji imaju samo jedan školski sat, Opuzen fotografija: Ivica Puljan Brudetijada, posljednja provjera, Opuzen fotografija: Ivica Puljan 76

Brudetijada, važan je i umjetnički dojam, Opuzen fotografija: Ivica Puljan Brudetijada, Veljko Barbieri predsjedava Ocjenjivačkim sudom, Opuzen fotografija: Ivica Puljan Crkva Gospe Snježne u Vidu izgrađena je prema projektu arheologa i arhitekta Ejnara Dyggvea, a prema uzoru na ranokršćanske bazilike. Zvonik je dograđen kasnije. fotografija: Ivica Puljan Crkva Kraljice Neba i Zemlje na rivi, Ploče fotografija: Ivica Puljan Crkva sv. Ilije Proroka, Metković fotografija: Ivica Puljan Crkva sv. Stjepana i stari austrougarski most, dva simbola Opuzena fotografija: Ivica Puljan Crtež starohrvatskoga broda iz 11. stoljeća (prema nalazu iz ninske luke), koji se smatra najstarijim nalazom našeg broda na Jadranu. Ti su brodovi navlas slični neretvanskim. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 57 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 92. Bivša močvara pretvorena je u sustav kanala i obradivih površina do kojih se jedino može vodom fotografija: Ivica Puljan

Desne – međugeneracijski transfer ljubavi prema maslinama, jednome od simbola te uvučene neretvanske vale. fotografija: Ivica Puljan Divlja mačka, poskok, vrana i lisica – Prirodoslovni muzej Metković fotografija: Ivica Puljan Divlji šipak – brdsko okruženje doline Neretve obiluje ovakvim prizorima fotografija: Ivica Puljan Djevojka iz Neretvanske krajine Neretvanka – J. Lovrić. Bilješke o putu po Dalmaciji opata A. Fortisa – bakrotisak Iz knjige Bagur, Radojka. Neretvanska narodna nošnja – Metković i okolina. Zagreb: Kulturnoprosvjetni sabor Hrvatske 40. Obljetnica djelovanja 1948. – 88., str. 111 (Knjižnica Medveščak sig. 39 BAD n)

Dolina Neretve s antičkim naseljima Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 51 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Domagojevi strijelci Ivan Meštrović (1883. – 1962.) Prikaz strijelaca kneza Domagoja, najboljeg kneza Hrvata, litografija Iz knjige Meštrović. Zagreb: Nova Evropa, 1933., str. 29 (Knjižnica Medveščak sig. 73 MEŠ/N)

Domagojevi strijelci Stjepan Skoko Domagojevi strijelci na vječnoj straži navrh Glavice uz vidonjsku crkvu Ledene Gospe fotografija: Ivica Puljan

Sl. 93. Dobranje: kuća – kula na samoj granici Turske Carevine i Mletačke Republike. Osunčanost unutrašnjosti uzmaknula je pred sigurnošću. fotografija: Ivica Puljan 78

Dragovija – preslica na crkvi sv. Ivana fotografija: Ivica Puljan Dva Krvavca, Kula Norinska i Metković u pozadini fotografija: Ivica Puljan Dvije kacige na provjesla iz Narone (Vid) fino izrađena od pozlaćene bronce, vjerojatno iz 6. i 7. stoljeća. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 33 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Gradina Brštanik (kraj Opuzena) U podnožju brda bosanski kralj Stjepan Tvrtko osnovao je brodogradilište, a Dubrovčani su pokraj Brštanika imali manje trgovište (Lovorika). Za izvođenja regulacije i melioracije Neretve u Brštaniku je bila bolnica. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 71 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Ilirik (Illyricum) Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi: biljezi identiteta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 37. i 122. (sig. Knjižnica Medveščak 929.5/.9 BAN g/N)

Ilirik današnji, koji pisci običavaju zvati Sclavonia, a Talijani Schlavonia, a dijeli se na Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu i Slavoniju (Amsterdam, 1669.) Joannes Blaeu (karta) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata: ilustrirana kronologija. Zagreb: Multigraf, 2003., poleđina naslovne stranice (sig. Knjižnica Medveščak 949.75 NAZ p/N)

Ilirska perunika (Iris illyrica), prigodna poštanska marka autor: Ivica Kraljević veličina: 24,14 x 48,28 i 29,82 x 48,28 mm; papir: bijeli, 102 g, gumirani; vrijednost: 3,00 i 2,00 KM; arak: blok 1 marka, arak 9 maraka tisak: Zrinski d.d. Čakovec; dan izdanja: 22. V. 2007. Dostupno na: https://www.google.hr/search?q=iris+illyrica+hrvatska+po%C5%A1tanska+marka+mostar&rlz=1C2GGGE_en BA386&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjF1fyGvujQAhUEfiwKHRGKDQQQ_AUICCgB&bi w=1280&bih=629#imgrc=Le9Dl4rfriVLgM%3A, pristup ostvaren 30. X. 2015.

Sl. 94. Ilirska perunika (Iris illyrica) Primjerak (faksimil) iz austrijske Nacionalne knjižnice u Beču, VI. stoljeće 79

Ilirska perunika (Iris illyrica) autor: Mitja Kaligarič slovenska poštanska marka; flora kraških biljaka; 6250 Ilirska Bistrica, prvi dan 28. III. 2008. (Izvor: Glasnik 70/2008., marke, Post Slovenije, Mitja Kaligarič, Flora kraških biljaka, ilirskih irisa (Iris illyrica 'Tommasini'), str. 6.); Dostupno na: http://www.svz-si.eu/sl/Na_postnih_znamkah_Slovenije_5/Rastline_na_postnih_znamkah_Slovenije_9._del/, pristup ostvaren 15. XI. 2016.

Ivan Đakon o pomorskoj ekspediciji dužda Petra Tradonika na Neretvane i Hrvate 839. (Rim, Vatikan) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 55 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Izlet lađom – goste dočekuje uvod u neretvansku gastronomiju fotografija: Ivica Puljan Izlet lađom – jedno od mnogobrojnih mjesta za odmor u prirodi fotografija: Ivica Puljan Izlet lađom na Norinu fotografija: Ivica Puljan

Sl. 95. Jedan od štandova s neretvanskim proizvodima uz jadransku turističku cestu fotografija: Ivica Puljan Jegulja – kraljica neretvanske gastronomije fotografija: Ivica Puljan 80

Jegulja – svaka je od ovih neobičnih riba do Neretve iz Sargaškoga mora plivala tisućama kilometara. fotografija: Ivica Puljan Jezero Kuti – granica između poskoka i jegulje fotografija: Ivica Puljan Jezero Kuti – košnja vodenoga bilja da bi kanali bili plovni fotografija: Ivica Puljan Jezero Kuti – posljednji ostatci doline Neretve kakva je nekada bila. fotografija: Ivica Puljan Jezero Kuti – tradicionalni ribolov iz trupice fotografija: Ivica Puljan Kapela sv. Liberana, Vidonje fotografija: Ivica Puljan Klek – nekada ribarska lučica fotografija: Ivica Puljan Komin je smješten nedaleko od ušća Neretve. Njegovi stanovnici stalno žive na vodi. fotografija: Ivica Puljan Komin – na vodi, a sav okrenut suncu fotografija: Ivica Puljan

Sl. 96. Komin – najdulji grafit posvećen Hajduku u mjestu iz kojega je i Mijo Medak, autor Hajdukove himne Bili su bili vrhovi planina fotografija: Ivica Puljan Kominjanin Kairo, najpoznatiji neretvanski navijač u svim sportovima fotografija: Ivica Puljan 81

Koze u Prudu – nije vuk, tek radoznali fotograf fotografija: Ivica Puljan Kraljica Teuta Velimir Trnski (1947.) Dostupno na http://www.sucuraj.com/hr/sucuraj-hvar/povijest/iliri-rimljani

Krvavac – ime je navodno dobio prema mjestu na kojemu su se krvavo sukobili Mlečani i Turci fotografija: Ivica Puljan KUD 'Metković' okuplja dvjestotinjak članova od vrtićkoga do seniorskoga doba, Metković fotografija: Ivica Puljan Kula na Norinu nauzgor stoji i vremenu prkosi pola milenija fotografija: Ivica Puljan Norinska kula – pogled na moćnu Neretvu i njezin 'ostarjeli' dio s Bagalovića fotografija: Ivica Puljan Lancarice – Nagrada grada Metkovića Živan Bjelovučić (1927. – 2007.) reljef, lancarice – žene vuku lađu, 2006. godine Dostupno na http://www.wikiwand.com/hr/Neretvanska_la%C4%91a, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Sl. 97. Hotel Austria, drugi hotel na istočnoj obali Jadrana, i restoran Europa, Metković. Hotel Austria sagrađen je 1890. godine i bio je stjecište zabavnoga i društvenoga života. Lopoč (Nymphaea) Dostupno na http://www.plantea.com.hr/bijeli-lopoc/, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Mali neretvanski gusari tijekom 'Dana neretvanske kneževine', Metković fotografija: Ivica Puljan Alberto Fortis, talijanski putopisac putovao je u drugoj polovini 18. stoljeća po Dalmaciji i zapisao: O strahovitim neretvanskim gusarima koji su kroz jedno i pol stoljeće dominirali ovim krajem, nema nijednog spomenika. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 46 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Maraton lađa – čelnu poziciju nije lako održati fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – ekipe Gusara Komin i Stabline, susjedsko rivalstvo je najžešće fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – modrozelena Neretva fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – na cilju u Pločama fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – nakon kilometar-dva već su se izdvojili najbolji fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – pozdrav himni fotografija: Ivica Puljan

Sl. 98. Maraton lađa – u Kominu je uvijek najvatreniji doček fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – prateći brodovi podno Komina fotografija: Ivica Puljan 83

Maraton lađa – start u Metkoviću, do cilja u Pločama još je 22 300 metara fotografija: Ivica Puljan Maraton lađa – sve što plovi u pratnji je lađara fotografija: Ivica Puljan Metković, čuveno trgovačko i lučko središte Neretve između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, pitoreskni gradić smješten na lijevoj i desnoj obali rijeke. fotografija: Ivica Puljan Metković – gubave kuće fotografija: Ivica Puljan Metković – prizor iz parka Srednje škole Metković fotografija: Ivica Puljan Metković – Smotra folklora Na Neretvu misečina pala, nošnje fotografija: Ivica Puljan U donjoneretvanskom kraju njeguje se tradicija narodnih pjesama i plesova, a poglavito to čini folklorna skupina Kulturno-umjetničkog društva Metković iz Metkovića.

Sl. 99. Metković uoči I. svjetskog rata Barke Pelješčana podno Male rive, dovozi se maslinovo ulje i riba, a odvozi stoka i žito (ustupio Mario Talajić) Metković – stara gradska jezgra na Predolcu postala je pretijesna pa se grad širi u ravnicu fotografija: Ivica Puljan 84

Metković – u procesiji fotografija: Ivica Puljan Milenijska fotografija – Vid, Šime Strikoman s visine daje upute Vidonjcima prilikom snimanja jedne od njegovih milenijskih fotografija fotografija: Ivica Puljan Minikruzer odlazi Neretvom, Metković fotografija: Ivica Puljan Mletačka karta iz 1696. godine, prva na kojoj je ubilježen Metković 'Morski' prizor na Neretvi fotografija: Ivica Puljan Most na Neretvi kraj Rogotina snimio: I. Veraja Iz knjige: Štambuk-Giljanović, Nives. Vode Neretve i njezina poriječja. Split: Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske, 1998., str. 52. (Knjižnica Medveščak sig. 55 ŠTA v)

Sl. 100. Metkovska luka puna brodova početkom XIX. stoljeća Između dvaju svjetskih ratova imala je, nakon Sušaka, najveći promet na istočnoj obali Jadrana. fotoarhiv: Ivica Puljan Motiv s Neretve Vladimir Becić (1886. – 1954.) Dostupno na https://izi.travel/ru/3012-klik-na-kulturni-krajolik-u-galeriji-umjetnina-nmz/hr, pristup ostvaren 20. XI. 2016.

Najstarija aktivna lađa iz 1895. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_la%C4%91a

Neretva, tovarenje uglja Vladimir Becić (1886. – 1954.) ulje na platnu, 1938. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 401 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Neretvanska siesta, 1937. Vladimir Becić (1886. – 1954.) ulje na platnu, 985 x 1285 mm, MMSU-1400, foto G. Vranić, 1934. – 1935. Iz knjige Tonković, Zdenko. Vladimir Becić. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1988., (Knjižnica Medveščak, sig. 75 BEC, str. 97)

Nova crkva sv. Nikole Biskupa u Metkoviću i u pozadini crkva Gospe Snježne u Vidu fotografija: Ivica Puljan O. Ante Gabrić Detalj kipa najpoznatijega hrvatskog misionara o. Ante Gabrića, Metković kip izradila akademska kiparica Nina Sedlar fotografija: Ivica Puljan Orao štekavac, Prirodoslovni muzej, Metković fotografija: Ivica Puljan Ples nimfa – reljef, najstariji grčki spomenik u Naroni (4. st. pr. Krista), Arheološki muzej, Split Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 31. (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 101. Na sajmu Velikoga petka u Metkoviću Menci Klement Crnčić (1865. – 1930.)

Ploče – pramac moćnoga remorkera fotografija: Ivica Puljan

Ploče – remorkeri fotografija: Ivica Puljan Podgradina i Trnovo – kuće uz Malu Neretvu, najveći Neretvin rukavac nekadašnje delte. Gotovo sve ostalo nasadi su mandarina. fotografija: Ivica Puljan Pogled na pločanski zaljev s lukom, Ploče fotografija: Ivica Puljan Posljednji leprozorij u Austro-Ugarskoj Monarhiji fotografija: Ivica Puljan Potomci neretvanskih gusara danas veslaju u istoimenome klubu, Metković fotografija: Ivica Puljan Preparat bjeloglavoga supa, Prirodoslovni muzej, Metković fotografija: Ivica Puljan

Sl. 102. Metković – prstenovanje ptica. Za razliku od drugih ptica, vodomara je dovoljno položiti na leđa da bi ga se izvagalo. Zbirka ptica u Metkoviću osnovana je 1952., danas je dio stalnoga postava Prirodoslovnoga muzeja Metković. fotografija: Ivica Puljan Privatni novac Mate Šarića s početka 20. stoljeća fotografija: Ivica Puljan

Procesija na Veliki petak, Šimun pod križem u pratnji žudija, Metković fotografija: Ivica Puljan

Sl. 103. Procesija na Veliki petak, žudije, Metković fotografija: Ivica Puljan Rekonstrukcija sagene Sagena, brzi ratni brod s posadom od 40 veslača – boraca na kome su plovili Neretvani (10. stoljeće ). Ribarsko naselje, motiv s Neretve Vladimir Becić (1886. – 1954.) ulje na platnu, 1937. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Rimska koštana kutijica s prikazom borbe pigmeja i ždrala, 1. – 3. st., Narona – Vid fotografija: Ivo Pervan Kalendar, Zagreb: Školska knjiga, 2002. (prosinac) Rimska noć – Roman night, Arheološki muzej Narona – Archaeological museum Pozivnica, petak, 29. 7. 2016., od 19:00 sati/from 7 PM, Naronski trg 6, Vid Rimska noć u Naroni, borba gladijatora – Vid fotografija: Ivica Puljan Emilio Marin rekao mi je da je u Naroni sigurno nekoć bilo i kazalište, samo što još nije pronađeno, na igrištima su nekoć vile izvodile baletne točke zavodeći mladiće, iz prikrajka je 88

u mraku vrebao orbo, ispred naših su se starih crkava nekoć izvodila prikazanja, a i pasionska nam je baština sva dramatična – Neretvani se šeću u odorama rimskih vojnika, a jedan se od njih zakukulji u Šimuna. Domagoj Vidović Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/images/multimedija/pdf/tragom_usmenoknjizevne.pdf, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Rimska noć u Naroni, kruha i igara – Vid fotografija: Ivica Puljan Rimski vojnici čuvaju Augusteum – Vid, Arheološki muzej Narona svake godine sudjeluje u 'Noći muzeja' fotografija: Ivica Puljan Rogotin na boćatome jezeru Vlaška viđen s vrha Trovro (Trovrh) fotografija: Ivica Puljan Rogotin s jezerom Vlaška Mladen Veža (1916. – 2010.) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Seniorska folklorna skupina KUD-a 'Metković' poznata je diljem zemlje i inozemstva, Metković fotografija: Ivica Puljan

Sl. 104. Slivno – kraj nekada napučen, o čemu svjedoči veliko gumno fotografija: Ivica Puljan Slivno – kameni spavač iz predturskoga vremena fotografija: Ivica Puljan

Slivno – nekada napučeno i bogato fotografija: Ivica Puljan Smotra folklora Na Neretvu misečina pala, nošnje, Metković fotografija: Ivica Puljan Smrdan (grad) – moćna utvrda nad Klekom pod kojom su Turci polomili zube fotografija: Ivica Puljan Snijeg je u Metkoviću rijetka pojava, ali kada napada, napada pošteno. fotografija: Ivica Puljan Sove ušare – Prirodoslovni muzej, Metković fotografija: Ivica Puljan Super Mjesec nad super Norinom – Vid fotografija: Ivica Puljan Super Mjesec u Metkoviću zalazi za prvim suncem; obasjano Biokovo. fotografija: Ivica Puljan Sušenje smokava na sturenjacima Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 33 (sig. Knjižnica Medveščak 908 SMO n)

Teuta baca gusarske kapetane s litice Dostupno na http://mne.ul-info.com/kraljica-teuta-rodjena-u-ulcinju/, pristup ostvaren 20. XII. 2015.

Teutin zvončić (Campanula teutana) foto: S. Bogdanović

Sl. 105. Tragom pradjedova – nasred Jadrana u mrkloj noći fotografija: Ivica Puljan 90

Torzo imperatora od mramora nalazi se u Opuzenu. Na sredini oklopa sačuvao se dio prikaza dvaju grifona sa strana centralnog kandelabra. Takav heraldički tip ukrasa oklopa pojavljuje se prvi put na kipovima Narone, a omiljen postaje tek u Trajanovo doba. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 209 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Tragom pradjedova – desant neretvanskih lađara na pijesak Termolija fotografija: Ivica Puljan Tragom pradjedova – na pola puta do Italije fotografija: Ivica Puljan Tragom pradjedova – susreti treće vrste nasred Jadrana fotografija: Ivica Puljan Tvrđava Brštanik ispod sela Podgradine u blizini Opuzena fotografija: Ivica Puljan Uprizorenje zarobljavanja mletačkoga dužda s bogatim plijenom, Metković fotografija: Ivica Puljan

Sl. 106. Ušće Neretve – mjesto na kojemu se moćna zelena rijeka gubi u plavetnilu. fotografija: Ivica Puljan U procesiji – Metković fotografija: Ivica Puljan Ulov riječne ribe u jezeru Kuti fotografija: Ivica Puljan 91

Ušće Neretve – nije Nessie nego veliki trupac što ga je nanijela Neretva fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – plava idila fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – po beskrajnim plićacima svatko pronađe ponešto za sebe fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – počinje li ovdje ili prestaje Neretva fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – popularno mjesto obiteljskih izleta u svako godišnje doba fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – prepoznali su ga kajteri uz susjednih država, ponajprije Mađarske i Slovenije fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – scena sa snimanja serijala Hrvatski kraljevi fotografija: Ivica Puljan

Sl. 107. Ušće Neretve – žličarke su zastale na odmor i okrepu fotografija: Ivica Puljan Ušće Neretve – tko je prvi ostavio trag u finome neretvanskom pijesku fotografija: Ivica Puljan

Ušće Neretve – većinom godine mjesto mira i tišine na kojemu uživaju i ljudi i njihovi životinjski prijatelji. fotografija: Ivica Puljan Vid – artefakti iz antičke Narone ugrađeni su u zidove mnogih vidonjskih kuća fotografija: Ivica Puljan U Vidu (Naroni) su nađene i ogromne zemljane bačve (i lonci) sa zapreminom od 400 litara. To posuđe služilo je za vino i ulje, što znači da se vinogradarstvo i maslinarstvo vrlo rano gajilo u tom kraju. Prema knjizi Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 212 (Knjižnica Medveščak, sig. 908 SMO n)

Vid – HDR fotografija male, ali moćne rijeke koja napaja suha grla i polja sve do Pelješca, Korčule, Mljeta i Lastova fotografija: Ivica Puljan Vid – Times roman fotografija: Ivica Puljan Viseće gnijezdo sjenice mošnjarke (Remiz pendulinus) Dostupno na: http://www.wildcroatia.net/galerije/ptice/1337-sjenica-mosnjarka-remiz-pendulinus, pristup ostvaren 20. XII. 2016.

Sl. 108. Vid – bačva je bila nešto šira, ali problem je lako riješen fotografija: Ivica Puljan Vrše na Norinu – Vid fotografija: Ivica Puljan 93

Žabe se love na dva načina – danju pomoću 'troudice', a noću na svijeću fotografija: Ivica Puljan Žabica sv. Ante fotografija: Ivica Puljan Ženski nogomet – Metković je poznat po rukometu, no čini se da će to biti i po ženskom nogometu fotografija: Ivica Puljan

MOLIŠKI HRVATI Moliški Hrvati napustili su svoj zavičaj oko 1442. godine bježeći pred Turcima. Očuvali su hrvatski jezik iz staroga kraja. Proučavajući njihov jezik i običaje, znanstvenici su zaključili da su moliški Hrvati došli iz doline rijeke Neretve jer je njihov govor sličan onomu kojim su se služili stari Neretvani. U njihovu jeziku nema turcizama, što je dokaz da su se odselili prije dolaska Turaka. U njihovu jeziku nema riječi za krumpir, kukuruz i druge biljke donesene iz Amerike nakon otkrića tog kontinenta. Za te biljke upotrebljavaju talijanske nazive. Prema knjizi Jurić, Ivan. Donjoneretvanski kraj: Priručnik za zavičajnu nastavu. Zagreb: Školska knjiga, 1995., str. 57 (Knjižica Medveščak, sig. 90 JUR d)

Sl. 109. Koncert Gradske glazbe Metković u Mundimitru prilikom posjeta moliškim Hrvatima 2010. godine fotografija: Ivica Puljan

SE JOPTE NAHODAM Se jopte nahodam usri' zelene baturke krajem rike tamo, na zemlji di se čuje naša slatka hrvatska rič. Milena Lalli (pjesma na jeziku predaka moliške Hrvatice) ZDOLA ZEMBLJE Zdola zemblje sime sadimo ma nam ne bide semaj drago za ono ke do paiza vadimo koju votu nije na velki blago Znademo ke jena zrnje nosi unutra saku stvaru oš ti more dat pur trnje što češ do nje si imaš travu Vider ničarku kak je bovata koko života more donit a mi iščemo no malo žita Na vi svit su nam dal živit nije semaj tvoja duša sita ma zemblja te umi pur veselit Antonio Sammartino Antonio Sammartino, hrvatski pisac, društveni djelatnik i aktivist iz Italije, predsjednik je moliškohrvatske Zaklade i počasni konzul Republike Hrvatske (od 2004. do 2010.) u talijanskoj pokrajini Molize. Voditelj je folklorne skupine KroaTarantata iz Mundimitra. Živi i radi u Mundimitru, a pisanjem poezije bavi se sporadično. Predsjednik je Zaklade Agostina Piccoli te autor prvog rječnika i gramatike moliškohrvatskoga jezika. Urednik je dviju zbirki pjesama i časopisa Riča živa. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Antonio_Sammartino, pristup ostvaren 18. XII. 2016.

Sl. 110. Antonio Sammartino u Metkoviću na Neretvanskim književnim, znanstvenim i kulturnim susretima Fotografija: Ivica Puljan 95

Sl. 111. Neretvanski lađari na pješčanoj obali u Termoliju na talijanskoj istočnoj obali Jadrana gdje su se moliški Hrvati prvo naselili, a potom su preseljeni u moliška brda. Fotografija: Ivica Puljan

MOLIŠKOHRVATSKI TRAGOVI Pola tisućljeća usmene jezične tradicije prisililo je moliške Hrvate da sačuvaju svoje sjećanje više nego obično, pa su tako uspjeli donijeti do XXI. stoljeća i stihove jedne molitve i jedne narodne pjesme: Homo leč homo spat i Lipa Mara. Njih sam prvi put osobno snimio i zapisao u kolovozu 2001., prilikom priprema za multimedijalnu izložbu Riče oš sviče. Prve je zapise moliškohrvatske literature dakako napravio Giovanni de Rubertis krajem XIX. stoljeća, potican prvim kontaktima sa slavenskim književnim svijetom, posebno s dubrovačkim piscem Medom Pucićem. Čekat ćemo nakon toga do kraja 30-ih godina prošlog stoljeća da bismo naišli na tragove zapisa Emilija Ambrogija Paterna, koji nije živio u hrvatskim mjestima, ali je zbog obiteljskih veza ostao blizak Mundimitru i tom je mjestu posvetio pjesmu Mundimitar. Osim ovih dviju iznimaka, nije se pisalo na-našo sve do kraja 60-ih godina prošlog stoljeća, kad su iz tadašnje Jugoslavije došli prvi Hrvati koji su ponovo otkrili dalmatinske iseljenike. U Molizeu se konačno probudilo zanimanje za vlastite korijene te napose za jezik očeva. Jedna grupa intelektualaca iz triju mjesta osnovala je udrugu i započela pisati na moliškohrvatskome, manje ili više redovito. Entuzijazam tog doba često bi zamaglio važnost očuvanja originalnog jezika, unoseći ponekad jezično i stilistički potpuno nemotivirano nove, moliškohrvatskome jeziku strane riječi ili mijenjajući one već postojeće. Ali, bez obzira na te skromne, vremenski omeđene jezične gubitke, nastali su veliki rezultati kao što je npr. tiskanje časopisa Naš jezik / La nostra lingua. Sl. 112. Dvojezični natpisi u Mundimitru Fotografija: Ivica Puljan 96

Nakon toga, dvadesetak je godina vladalo novo književno „zatišje“, koje je bilo prekinuto natječajima poezije, na kojima su pretežno sudjelovali obični ljudi iskušavajući se u pisanju poezije i ostalim književnim ostvarenjima, izloživši ponekad očima javnosti prave talente. Prvu zbirku poezije pod naslovom Il sentiero lungo dell’esistenza (Duga staza postojanja) tiskala je udruga Pro-loco Naš selo iz Mundimitra. Posljednji književni natječaj, raspisan već sedmi put, objavila je Zaklada Agostina Piccoli, koja je također tiskala dvije zbirke poezije pod naslovom S našimi riči (2004. i 2007.). Antonio Sammartino

Sl. 113. Panorama Mundimitra – Mundimitar se nahoda u Molize, do 'ne bane drite do rike Trinjo, ke čini za kumbinu s Abrucem. Grad je zagradžen zgora jenoga brda, visok m. 508 iz mora, oš ima jena dobar ajer sve gošte. (Tekst na moliškohrvatskom s info-ploče u Mundimitru). Fotografija: Ivica Puljan

Sl. 114. Panorama donjega dijela neretvanske doline Fotografija: Ivica Puljan

POPIS IZLOŽENIH FOTOGRAFIJA I SLIKA Naselja moliških Hrvata: Montemitro/Mundimitar, San Felice / Filič, Acquaviva Collecroce / Kruč, Tavenna, Palata… Narodna pjesma moliških Hrvata Pjesma suvremenog moliškog pjesnika Stara venecijanska karta napuljskog kraljevstva, 1714. Stare venecijanske zemljopisne karte 1688. godine (Jadransko more, ušće Neretve i jadranski otoci Hvar, Korčula… predio koji se smatra pradomovinom moliških Hrvata) Procesija u čast sv. Lucije i Bogorodice (Mundimitar/Montemitro – Italija, 31. svibnja 1952.)

Sl. 115. Opreglji Iz knjige Bagur, Radojka. Neretvanska narodna nošnja – Metković i okolina. Zagreb: Kulturnoprosvjetni sabor Hrvatske 40. Obljetnica djelovanja 1948. – 88., str. 118 (Knjižnica Medveščak, sig. 39 BAD n)

IZ USMENE NARODNE KNJIŽEVNOSTI Norun kralj (Ulomak iz narodne priče Norun Kralj, priča o kralju iz Norina, današnjeg Vida) …….. „Vid je prija bija grad Narona od sedamdeset i pet iljada stanovnika. U njemu se je okrunilo sedam kraljeva, od kojih se može naći svakoga munita (novac) samo od jednog ne može. I da je najposlidnji kralj bija koji se zva Norin. I taj je kralj bija nakaza, i svaki mladić koji bi ga doša obrijat, pogubija bi ga. Najposlin je imala majka jedinka sina i doša je red da ga on ima obrijati i mati mu je iz prsiju umuzla mlika i jedan kolačić i rekla mu: - Sine, prije pojedi ovaj kolačić kad ga obriješ i onda nek te pogubi. - Kad je mladić obrija kralja, reka mu je: - Molim, pusti me da izidem ovaj kolačić. Kad je mladić počeo jesti, kralj je osjetio da je to nešto lijepo, pa mu se izmakla rečenica: Kako je ovo lipo. Mladić je reka: To mi je majka umuzla iz prsiju mlika i ispekla kolačić. Onda mu je kralj reka: - Sad te ne mogu pogubit, jer smo braća, jer smo jedno mliko jeli zajedno. Ali nikome nemoj kazati kakovi san ja nakazan, već ako ne bi moga ustrpiti se da nikome ne kažeš, ti prišaplji zemlji. Tako je mladić i učinio kad nije mogao izdržati. Njegove su riječi bile: U Noruna kralja Magareće uši, Krmećiji zubi…“ Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 379 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 116. Preskakanje preko vatre uoči Sv. Ivana – tradicija se čuva, Metković fotografija: Ivica Puljan

Oj, ljubavi, nepresušno more, s tobom teško, bez tebe još gore. (narodna pjesma) Sunce žarko na visoku grije, moje zlato crna zemja krije. Moj dragane, jedna grudo leda, od srca se otisnuti ne da. Crne oči pogledat mi milo, crne oči, ma u koga bilo! Crne oči, ne gledajte mene, u moga su dragoga zelene. Ja pjevala ko u gori tica, misli dragi da san jedinica. Moj dragane, u nane san treća, bit ću tvoja ako bude sreća. (kazivačica Lidija Puljan) „Oj, Neretvo, sirotinjska kletvo, Daj oteci, nikad ne potekla ... Ti mi nosiš selo omiljeno I sa selom moju djedovinu“. (narodna pjesma) „Žetvu želi ja i moja žena; Do po dneva želi i pivali, Od po dneva u kolu igrali“. (Narodna pjesma Žetvu želi iz Krvavca, objavljena u antologiji narodnih pjesama Olinka Delorka, Ljuba Ivanova, (br. 131) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 373 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 117. Prizor iz parka Srednje škole Metković fotografija: Ivica Puljan

100

Žudnja za majkom (dio pjesme) Tri su rike susritnile Stipu; jedna rika od majkini suza, druga rika od majkine krvi, treća rika od majkina mlika Sve tri jeste Stipe preplivao, Pa je biloj kuli dolazio. Pusti, Bože munje i gromove, Pa ti razbi kuli bedemove, Da mi je vidit moju milu majku! (narodna pjesma iz Krvavca) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 375 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

(dio pjesme o dubrovačkom osvajanju Brštanika) Uhvatiše morskog kapetana, Od Neretve viteza i bana! U tamnicu tamnu zatvoriše i nemilom smrću usmrtiše. Porobiše, jer ga pridobiše i Brštanik bili osvojiše U Neretvi blizu Opuzena al podavno u stara vremena. fra Andrija Kačić-Miošić Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 118. Ilirski 'background' s kršćanskim naslijeđem, Vidonje fotografija: Ivica Puljan 101

(starac Milovan pjeva o osvajanju Norinske kule) Evo ima dvi godine dana da vojujem i da bojak bijem: gradove sam mnoge osvojio i carevu zemlju porobio, Al mi osta kula od Norina, kojoj nema slike ni prilike u svoj zemlji cara silenoga ni našega dužda mletačkoga. Koji bi je junak osvojio, mrtvu bih mu plaću izvadio i dukate od svetoga Marka, svitlu perlu, medalje od zlata. fra Andrija Kačić-Miošić Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

Sl. 119. Olimpijsko rukometno zlato drugi put stiže u Metković Davor Dominiković, Nikša Kaleb i Slavko Goluža fotografija: Ivica Puljan

Andrija Kačić-Miošić u knjizi Razgovor ugodni naroda slovinskoga , Mleci, 1756. opjevao je cijelu našu zemlju, posebno primorske naše krajeve, osobito Neretvansku krajinu. Znatna je pjesma Slidi pisma od vitezova države Nonkovića u kojoj je prikazan dio junaštva Neretve i Hercegovine. Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 380 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO)

102

SLOVO O NERETVI I NERETVANIMA IZ PERA UMJETNIKA Talijanski putopisac Alberto Fortis, nakon putovanja po Dalmaciji od 1771. do 1773. godine, u poglavlju: O rijekama Norinu i Neretvi te o nizini što je one poplavljuju zapisao je: Neretvansko je tlo na mjestima, koja nisu pokrivena trajnim vodama, pjeskovito kao što mora biti zemljište koje često plavi rijeka koja nema nikakvih nasipa i koja buja od bujica iz gorovitih predjela. Tim nanosima otok Opuzen, koji im još podliježe, duguje povišenje od deset stopa od rimskoga do našega doba. Iskop načinjen ovdje u vrtu gospode Nonkovića pokazao mi je različite slojeve koji su uzastopno pokrivali drveno poljsko zemljište u kojemu se na rečenoj dubini nalaze ulomci rimskog stakla i posuđa. Unatoč tome povišenju, otok nije obradiv na svakom dijelu, pa na njemu ostaju vrlo veliki močvarni komadi, koji bi se ipak lako mogli oteti i iskoristiti. ……….. Povrće svake vrste, kukuruz, pšenica te osobito masline čudesno uspijevaju: murve ovdje za nekoliko godina narastu do iznenađujuće visine, a prelci što se njime hrane stvaraju divnu svilu. Loze ovdje ne daju dovoljno dobar prinos, a čudo je kako se održe ostajući svake godine dugo vremena pod vodom, napose u nizini koja se pruža između dviju rijeka sučelice Metkoviću, dobro naseljenom selu gdje žive zdravi, marljivi i hrabri ljudi. Iz knjige Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji. Zagreb, 1984., str. 241. ……………. Unatoč plodnu zemljištu i najsretnijem položaju za trgovinu s Turcima, područje Neretve rijetko je naseljeno, a još ga rjeđe pohode pomorci koji se plaše djelovanja gustog zraka zbog kojega se možda čuje Neretva od Boga prokleta, Narenta maledetta da Dio, što je u Dalmatinaca prešlo u poslovicu… Albert Fortis Iz knjige Fortis, Alberto. Put po Dalmaciji. Zagreb, 1984., str. 241 (Knjižnica Medveščak, sig. 930.83(497.5) FOR p)

Sl. 120. Ušće Neretve – popularno mjesto obiteljskih izleta u svako godišnje doba. fotografija: Ivica Puljan

103

PERUNIKO, PERUNOV CVIJETE

AMFORA

Peruniko, Perunov cvijete Pred licem gromova.

O čudna i blaga zvijezdo koja si nedostižna i koja si sjajem raskošna krotiteljica zloćudnika mramorna i hladna naznako mudrosti koja si oblikom zavodljiva u tvojem modrom miru u tvojem zaobljenju zastao je u čudu val zauvijek stišavši svoje strasti U tvojoj nutrini u zajedništvu pate more i sjaj Sad si oslobođena opojnih zemnih poguba i krotko se predaješ moru svojem ishodištu dok sur kostur oplakuje okrutan val ti se ziblješ neuništiva i tijelo ti je čisti zvuk podobno mladoj dojilji što tuži nad čedom razrivajući grudi u kojima sad pustoš odzvanja Dotičem ti strasne oblike i u zebnji te oplakujem

Izvan svijeta, izvan teksta, Cvijete izvan cvjetova. Posadili te gromovi U jadranski krš. Tuđi bog, munjonosac, Strijeljao moga boga. Tuđi bog, modrih očiju. Pijan od munja. Mog bog, rogata zmija, Poskok, Kadmov sin. Gdje je udario grom, Tu nikla perunika. Po Mosoru, po Biokocu, Po mojim zglobovima. Nad jadranskim ambisom, Po igralištu gromova.

Vladimir Pavlović (1935. – 1996.) ZVIJEZDAMA JE SVEJEDNO DA LI TKO MRE ILI SE RAĐA.

Perunikom obrasli Moj krš i moje lice. Pod perunikom Moji ilirski bogovi.

Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Petar Gudelj (Iz knjige Gudelj, Petar. Golubice nad jamama. Split: Matica hrvatska, 1993., sv. I, str. 401 886.2-1 GUDELJ g I)

Sl. 121. Poštanske marke s motivom ilirske perunike (Iris illyrica) Hrvatske pošte Mostar i Pošte Slovenija

104

MENE KUPI VJETAR Ruku podignu i Kamen Ali Gore rekoše Amen

Bilo nas je Sedam Robova

Treći pokleknu u okovima Anđelko Nasta galama stiska vika dreka Pobiše se Zmije i Mravi Dobiše ih Mravi Al' i Zmijama osta nada Četvrti istupi Nikola Svjetlost je strpljivo čekala Sve obasja Nitko i ne pokuša Da se suprotstavlja

Na trgu Drijeva Svi odreda zorli Dojezdiše kupci galijama Opip mišica Zagled zuba Zveka dukata Ne žale Zadovoljno trljaju ruke Odavna ne bi ovakve ponude

Mile pokorno stade peti Molitva driješi kesu Prije Zanoveti

Prvog izvedoše Stojana Kupiše ga Nebesa Ne bi cjenkanja Najveća ponuda

Mak je šesti stao k'o znamen Najviše ponudi Stajaćak Kamen Gurnuše i mene Pred noge bogate Ruke digoše Polja Potegoše i Mora Rukama mahnu Kameni Petar A mene neka kupi vjetar Ljubo Krmek

Drugog izvedoše Peru Nasta cjenkanje Ruke dižu Vode Ruke dižu Gore

Sl. 122. Neretva podno Gabele – mjesto na kojemu je bila srednjovjekovna luka Drijeva fotografija: Ivica Puljan 105

Sl. 123. Dva Krvavca, Kula Norinska i Metković u pozadini. fotografija: Ivica Puljan

Sl. 124. Desne – međugeneracijski transfer ljubavi prema maslinama, jednome od simbola te uvučene neretvanske vale. fotografija: Ivica Puljan 106

Mataga, Vojislav. Cukar i pelin: (pučke) pisme za pivanje i (pri)kazivanje. Zagreb: Altagama, 2006.

NAŠI PRECI Oni su pognuta, krhka bića, zagledana u dno vlastita hlada.

Zbirka pjesama Vojislava Matage Cukar i pelin: (pučke) pisme za pivanje i (pri)kazivanje pisane su govorom neretvanskoga, odnosno opuzenskoga puka. Sastoji se od dvaju dijelova. Prvi dio čine pjesme u formi soneta, a drugi dio donosi varijacije poznatih ili manje poznatih naslova iz hrvatske usmene lirike. Narodni običaji i zavičajna narodna pjesma u središtu su pjesnikove pozornosti. Svu tu ljepotu pjesnik želi oteti zaboravu. Iako je zbirka pjesama Cukar i pelin: (pučke) pisme za pivanje i (pri)kazivanje prožeta lokalnim koloritom, ona ima univerzalnu vrijednost. Likovni prilozi (umjetničke fotografije Višnje Matage) pridnose živopisnosti i čitateljskom interesu.

Njihove su duše nagnute zemlji kao lice ljubavnika žuđenoj. Oni su kamen hitnut niz brijeg koji tek sanja svrhu već prisutne tajne. Oni su svuda premda ih još nigdje nema. Oni bi slavili (al čemu) ali su njihova usta tek blaga crta horizonta u sumrak PRVOGA DANA. Oni su JEDAN što stoji tako u svijetu da njegova sjena grije i hladi svijet prema mjeri koje joj je podarilo i koju može podnijeti naše ljudsko srce. Vojislav Mataga Iz knjige Mataga, Vojislav. Prispjeti u dan: Izabrani (pjesnički) tekstovi. Zagreb Stajergraf, 2006., str.38 (sig. Knjižnica Medveščak 886.2-1 MATAGA p)

Sl. 125. Slivno – nekada napućeno i bogato fotografija: Ivica Puljan

107

BARBARA večernja ćakula barba Nike Kakvo sve more vidjeh daleko! Bilo je jedno bijelo ko mlijeko, morske smo krave muzli jutrom, uvečer – bijeli kruh sa putrom. A žuto more žuto ko limun! Odonda sam za skorbut imun.

Barbara bješe bijela boka Barbara bješe čvrsta, široka Barbara bješe naša dika Barbara, Barbara, lijepa ko slika. Kad si je vidio, gospe draga, kako je stasita sprijeda i straga, srce se strese ko val na žalu ko štandarac lagan na maestralu.

Bijela jedra i bijela bedra, svojeglava Barbara, Barbara dobra, spora ko kornjača, spora ko kobra, nijedan brod nije joj rod!

To je lađa što rijetko se rađa, to je prova staroga kova, to je krma što sitno se drma kad vješto promiče između molova ko mlada krčmarica između stolova. (Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara. modro, bijelo i crno farbana!)

More je tamnocrvene boje, stari mornari na palubi stoje. “Parone, dobar odabraste pravac, more je gusti stari plavac.” “Još jedan kablić nek prođe kroz stroj provjere radi” – nalog je moj.

Je l danas u brodova takav stas, ima l još ljudi poput nas, ima l još mora, ima l zemalja, ima l još vina, koje valja? U kakvim olujama imadoh sreću! Na kakvim sam munjama palio svijeću! Koliko puta rekoh na siki: “Kupit ću sviću svetom Niki ako se spasimo Barbara i ja, e tutti quanti in compagnia.”

Barbaro, brodi, more nam godi, nijedna stvar nije ti par.” I tako Barbara sve dalja i dalja, crvenim morem se pospano valja e il naufragar xe dolce in questo mar. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Iz knjige Slamnig, Ivan. Relativno naopako. Zagreb : Mozaik knjiga, 1998., str. 46/47. (Knjižnica Medveščak, sig. 886.2-8 (SLAMNIG r)

Sl. 126. Blace – stara barka fotografija: Ivica Puljan 108

BOGOČOVJEK

BRODETO I KRAVATA

Bog uze ljudsko tijelo i u noći s oštrim i čupavim vjetrom stvori si kožuh, zatim šubaru i meke čizme. Zatim zaželi krčmu uz cestu (koja se stvori) uđe u toplo i popije dobru kuhanu rakiju. “Bože, vama pristaje najbolja soba”, reče krčmar i odvede ga u meke gunjeve “Još kad si stvorim” reče Bog “dobru ženu, bit će bog bogova.”

Neki dan dok sam smireno griskao Albert kekse, ustanovih da mi to što sam Hrvat nabija komplekse. Što su Hrvati dali svijetu da mi je samo znati? Topi se, Hrvo, u brodetu, visi o kravati. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Sl. 127. Brudetijada – Opuzen Obvezna je velika crna teća čiji se sadržaj povremeno protrese brzim zakretanjem ručaka. fotografija: Ivica Puljan

KAD MI SVEGA BUDE DOSTA Kad mi svega bude dosta evo oči, da ću poći k onome što dolje osta.

sjest ću pod stari orah (sličan onom pokojnome!) stol će prostrt bit bjelinom, za nj ću sjesti, pa ću jesti kruh sa sirom, ribu s vinom.

Neću činit više, bome ono, što do sada morah,

Ivan Slamnig (1930. – 2001.) 109

Sl. 128. Izlet lađom – na Norinu fotografija: Ivica Puljan

NAVEK JE NEKAK BILO Živio sam u Primorskoj banovini u Zetskoj i u NDH, u DFJ, u SFRJ a uvijek sam bio ja. Kako god nas je rezalo navék je nekak bilo šljive su bile plave jaje je bilo bilo. Ljubili smo Bebu i Aniku, pjevali pjesme stare, slušali termodinamiku i starom žicali pare. I tako te proglašavam kraljicom ilirskih lijevih zemalja i desnih i komada Pulje i Grčke, a sebe za kralja. Ljevicom nosim tebe, desnom mač, ko pravi dasa; kročimo na ustoličenje uz klicanje širokih masa. Ivan Slamnig (1930. – 2001.) 110

NARONSKA SIESTA

došao je da kupi oštricu koplja il strijele malo otrova i djeci štogod smiješno. Po što li je došao, Druse? Došao je, Silla, po igle za tetoviranje po kacigu i kopče, došao je, baby, da odabere kamen iz naše fasade, da uzme stup iz kolonade ljeskav ko bijela siga, da digne boga naše kuće tek toliko da nešto odvuče, došao je da nas okrade došao je da nas zatuče i da ga ne bude briga. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Bijela mala kolonada. Gle od stupa do stupa promiče oči mu divlje, u kožuhu je od žutoga risa. Kako ga gledam, tako se odljepljuje od jednog stupa, ide vidikom zatim ga opet zastre stup. Gle kako je divlji ah ako je divlji. Gledaj mu crnu kosu gledaj ga kako gleda. Bit će kakav Vardaeus već neko divlje pleme Daorseus, Naresius Delmata, Croata (Gledam ga i zobljem grozd na svojoj kamenoj terasi obrubljenoj bijelom kolonadom)

Iz knjige Slamnig, Ivan. Relativno naopako. Zagreb : Mozaik knjiga, 1998., str. 48/49. (Knjižnica Medveščak, sig. 886.2-8 (SLAMNIG r)

Po što li je došao, Druse, sa tobolcem i lukom u krznenom kaputu? Došao je, Drusilla,

Sl. 129. Neretvanska siesta, 1934. Vladimir Becić (1886. – 1954.) 111

POSJET GALERIJI Duh Božji lebdi nad vodama, Krist krvlju krsti Adama, U pozadini plovi brod. Junona čupa centaura, Juraj probada dinosaura, U pozadini plovi brod.

U pozadini plovi brod da proda robu a la mode da kupi koji južni plod da zaradi na čemu god ni pomoz bog ni kome rod nad njime sparan zelen svod. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Sl. 130. Izložba Stipe Skirice u Gradskome kulturnom središtu Metković fotografija: Ivica Puljan

STARI PRIJATELJ Imam starog prijatelja. Za nekoliko stvari služe stari prijatelji. Prvo, po njima vidimo da starimo. A onda, razabiremo, da smo drugačiji. Dobar stari prijatelj je uvijek pomalo sporedan.

Tolerirat će te Ne trebaš biti oprezan s njime. Stari prijatelju, o stari prijatelju, jezik ti je odlakavio: mjesto da kažeš da govorim gluposti, ti se samo pristojno smješkaš. Ivan Slamnig (1930. – 2001.) 112

Sl. 131. Metković – seniorska folklorna skupina KUD-a Metković poznata je diljem zemlje i inozemstva fotografija: Ivica Puljan

UBILI SU GA CIGLAMA Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom. Žute mu, kosti: hlape u, iglama, a bio je, pitom i, pitom. Jedan žuti, i brkati: jedan crveni, crknuti, jedan zelen, i rogat ko jelen, u sjeni, pljesnivog, zida, ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, iz svega se, izvuko, samo, repić: otpuzo, pa se: uvuko, u zid, u zid, uzi, duzi. Ivan Slamnig (1930. – 2001.) Sl. 132. Prirodoslovni muzej, divlja mačka, poskok, vrana i lisica, Metković dio fotografije: Ivica Puljan

113

VOLIM KRAJEVE GDJE IMA MNOGO VLAGE Volim krajeve gdje ima mnogo vlage gdje rastu travnjaci, lukovice i gomolji I sve kiselkasto vonja po stajskom gnoju ali podivljam u kraju gdje se slana voda i stijenje biju jedno o drugo (zalijevaj cvijeće morem a posadi ga u kamen) Tu žive oni koji umiju ne umrijeti, već se pretvoriti u živu mumiju. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Sl. 133. Jezero Kuti Posljednji ostatci doline Neretve kakva je nekada bila. fotografija: Ivica Puljan

ZEMLJA I Seattle Prodat ne mogu to što mojim posjedom nije prodat ne mogu tlo, kojemu pripadam sam. Reče bijelcu Seattle, Suqamisha mudri poglavar. Prodat ne mogu tlo, kojim luta bizón. Zemlja je moja mati, to već predobro znadem. Kako je mogao znat da mu je zemlja mat. To mu je ona rekla, jer znade govoriti zemlja, govori zemlja to znam, jer i sam je dobro čuh. Ivan Slamnig (1930. – 2001.) 114

ZEMLJA II Kikiriki Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu, znala je savjet mi dat, gdje da posadim što, breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja, ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs, travicu posij ovuda, da živica društvo imade, a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi. Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar. Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka: svaka je bila grob – kao za maleno ja, ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo, nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak: a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak, i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju, tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes, tako se opet ponovih, komada osam do devet, kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod, lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom. Žene su s Venere bića, što žive kod nas. Pretražujemo ih prstima, želeći ih proučiti. Čini se, da one znaju nešto bolje od nas, nešto, što mi ne želimo dokučiti. Kad ih prstima izbodemo, mi tvrdimo, da ih znamo i odemo. One ostaju i nikad im ne možemo sve otet. To nas ljuti i mi kušamo opet. Ali kroza sve dane one nam ostaju strane, I – možda će se jednom natrag na Veneru popet. Ivan Slamnig (1930. – 2001.)

Sl. 134. Divlji šipak Brdsko okruženje doline Neretve obiluje ovakvim prizorima. fotografija: Ivica Puljan 115

POSLIJE KADA VEĆ SJENE Poslije, kada već sjene stječu moć Pred noć, u razdielje dana, u suton Volimo, izaći poda trijem Sjedimo, onako, opušteni Pred raskošnim vrtom I, bogatimo se S juga, brdima Neretve, visovima Pelješca, Korčule, Lastova Plovimo, morem, zrakom U okol, u uzduh U nas Smiraj krili Stjepan Šešelj

Sl. 135. Metković Super Mjesec zalazi za prvim suncem; obasjano Biokovo fotografija: Ivica Puljan

116

PONORNICA Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći Ponornica huči u meni od nekoć Kažem li joj ime namah ću poteći

Vičem sebi stani, gledam gore stoji Svemir hladni; vlati, šume vlati Nebo uvijek iste srebrnjake broji Ko da nečim može zemlju da mi plati

Gledam iznad sebe: ponad mene nebo Vidi li ga onaj odozgo kroz mene Treba li mi nešto ja bih sebe trebo I u sebi mene, samo mene mene

Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani Različit sam odmah čim rukama mahnem Naginjem se u se: ponornica vani Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem

Zaplele se riječi u meni ko trave I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže Jurim uzduž zviježđa, smalakšem od strave Ja najbrži trkač što sebe ne stiže

I trunem pod sobom, iznad mene nebo Vidi li ga onaj odozgo kroz mene Treba li mi nešto ja bih sebe trebo I u sebi mene, samo mene mene Stojan Vučićević

Sl. 136. Vid – HDR fotografija male, ali moćne rijeke koja napaja suha grla i polja sve do Pelješca, Korčule, Mljeta i Lastova fotografija: Ivica Puljan

Naime, početke pisanoga književnoga stvaralaštva nalazimo na stećcima, a iako među Neretvanima nema ni jednoga petrarkista, nijednoga humanista ili renesansnog pisca, jedna je našijenka skladala pjesni na latinskome, talijanskome i hrvatskome jeziku (doduše, njezini stihovi nisu očuvani). Za njom su ginuli, sahnuli, gasnuli i blidili ranjeni tugam bezbrojnijem 117

(danas se reče samo plazili) dubrovački književnici Nikola Gučetić, Dominko Zlatarić, Miho Bunić Babulinov, ali i talijanski pisci Simonetti i Bocabianca te Torquato Tasso, pisac glasovitoga Oslobođenog Jeruzalema. Cvijeta je u svojemu domu u Čibači okupljala umjetničku i znanstvenu elitu. Ono što se gotov ne zna jest da je ona rodom Neretvanka. U bratovštinu su antunina (koja je uz lazarine okupljalo najotmjenije i najbogatije Dubrovčane), naime, Zuzorići (nobili di Narenta) primljeni 1542., deset godina prije rođenja Cvijete koja je poživjela punih 96 godina. Očito su Neretvanke bile fatalne i prije Branke Bebić! Domagoj Vidović Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/novosti-arhiva/108-posebna-vecer-u-kleku, pristup ostvaren 10. XII. 2016.

Sl. 137. Hrvatska poštanska marka, motiv Cvijeta Zuzorić dizajn: Hrvoje Šercar, slikar i grafičar iz Zagreba datum izdanja: 11. IV. 1996.

Crvenokosa ljepotica čijim su izgledom bili očarani ondašnji pjesnici i sama je pisala pjesme, a njoj su posvete pisali Nikola Gučetić, Dinko Zlatarić, Torquato Tasso i drugi. Uloga slobodoumne Cvijete Zuzorić posebno je važna u kontekstu žene. Ondašnje žene živjele su u znatno gorim uvjetima od muškaraca, bile su slabije obrazovane, a upravo je Zuzorić sa svojom prijateljicom Marom Gundulić Gučetić bila prva feministkinja Dubrovnika. Domagoj Vidović Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/novosti-arhiva/108-posebna-vecer-u-kleku, pristup ostvaren 10. 12. 2016.

Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti, koje svake godine u doba jematve priređuje Stjepan Šešelj, osvijetlili su stvaralaštvo i drugih neretvanskih pisaca poput fra Luke Vladimirovića, fra Stanka Petrova i drugih. Nekolicina najreprezentativnijih pjesnika, čiji život na neki način odražava različite tipove Neretvana, je Ivan Slamnig. U Neretvi je rođen gotovo slučajno i iz nje je zarana otišao iako se tijekom čitava života u nju vraćao. Stojan Vučićević je dijete Popova, kraja koji je godinama napučivao lijevu obalu Neretve, ali je i dijete željeznice, negdašnje žile kucavice čitavoga kraja kojim je tutnjao ćiro. Vlado Pavlović je pak iz Trebižata, iz zapadne Hercegovine koja je u velikoj mjeri napučila desnu obalu doline Neretve. Stjepan Šešelj dijete je Podgradine, stanovnik srca doline Neretve, a Ljubo Krmek potomak stanovnika Školja, poluotoka Kleka, točke prijepora međudržavnim granicama nasilno rastavljenih Hrvata. Pa potecimo Neretvom od iskona, kako smo se okupili večeras na neretvanskoj siesti, krenimo od Naronske sieste Ivana Slamniga. Domagoj Vidović Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/novosti-arhiva/108-posebna-vecer-u-kleku, pristup ostvaren 10. XII. 2016.

118

MOJA MATER Neki sam dan načinio fatalnu pogrješku. Dopustio sam roditeljima da čuju kad mi je obrana doktorata. Moja mati Bračka, naime, misli da su ljudi u Zagrebu u odijelu i kad bacaju smeće ili izvode psa u šetnju. Cijelo mi jutro iz raznoraznih trgovina donosi košulje i hlače u kojima bi se možda dobro ćutio kakav filharmoničar, ali ne znanstvenik terenac kakav sam ja. Govorim materi na štokavsko-čakavskoj mišanci: Ako si me tila u veštitu, tribala si me dat za popa ili u vojsku, a ne me mučit s košujama koje ne bi nosi ni pokojan mi nono. Valda bi tila da gren i u nu povorku za doktorande i da nosin one nakovnje na tintari dok oduševljeno mnoštvo baca cviće po meni ko na Havajima dok hodan od Senata do HNK ko, kako bi reko moj prijatelj Ljubo Krmek, zabasala ovca! E pa ne ću! Jemat ćeš doktora bez veštita i bez kravate! Međutim, mati isključi opciju zvuka u svojoj glavi te i dalje meće na gomilu košulje svih boja koje nose metroseksualci, pa sam se spasio strateškim uzmakom, tj. bijegom u nedaleku kavanu. Popodne sam poslom otišao u Otriće, meni dosad nepoznati kutak Neretvanske krajine, i nakon obavljena se posla spustio u Gradac. Ne bih li se uljudio i mater svoju udobrovoljio, skratio sam malo metar dugu frizuru (na 0,98 m). Vraćam se kući, a mater me, kurjoža, pita tko me to ošišao kao kakvu kozu prije smicanja. Rekoh joj Vladimir Pavlović. Ne povjerova. Ne htjedoh joj reći tko je krivac, a ne ću ni čitateljstvu da joj ne prišapne. Navečer sam se opet bavio športom i negdje iza ponoći prešao kućni prag. Mati me čeka u zasjedi s novom košuljom i novim hlačama. Samo procijedih: „A di ti je srce? A si ti mater?” Pametniji ipak popušta kad je luđi jači. Hlače su po mjeri. Domagoj Vidović Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/12-vecer-poezije, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

Sl. 138. Mater, koza i dica Mladen Veža (1916. – 2010.) ulje na platnu, 100 x 135 cm, 1974. Iz knjige Mladen Veža: monografija. Zagreb: Školska knjiga, 2006. (Knjižnica Medveščak sig. 75 VEŽ m/N, str. 199)

119

POVIJESNA MISIJA JEGULJE Tko je u gladne dane mario za lešo hranu od koje se umire, od koje se postaje pothranjen ili se u vlazi i smrzotini dobiva i tuberkuloza. Znaju svi za vlak bez voznoga reda, za slavonsku maglu i za dalmatinsku hranu na lešo, prehranu bez obvezatnoga špeka sapunjara debeloga 10 cm. I eto raznih boleščura! Negdje šezdesetih godina kad je došao prvi televizor u gostionu, Moro je gledao kako Slavonke poskakuju u kolu, pjevaju, ciče, vrište, a na njima skupa svilena izvezena narodna nošnja i zlatnici, pa je rekao: „Lako je njima pjevati i skakati, najele se špeka, kulena, sira... A ovi naši polugladni ribari uz more pojedu tek pokoju srdelu, počivaju u hladu pjevajući tužne pjesme o moru, o galebu…“

Sl. 139. A. D. MCMLXVII. – donjoneretvanski seljaci i ribari podignuli su 1967. bunu protiv gradnje brane na Maloj Neretvi u strahu da će im onemogućiti pristup moru. fotografija: Ivo Mađor

Ljudi su tada fizički radili, pa nisu bježali od jakih masnoća. Kažu da je jegulja, skoro kao i janjetina, napravila najveći pomor u redovima socijalističkih direktora (nazivanim gušanjerima), osobito onih težačkoga podrijetla. Svako malo moglo se čuti za nečiji infarkt (ili infrakt, kako bi narod lakše izgovarao). Jedni su dolaskom na funkciju odbacili motiku, drugi pušku izlazeći pregladnjeli iz šume. Navukli bi odijelo, ali nastavili bi jesti kao da još uvijek kopaju, pa bi se doslovno gušili u masnoćama. Koliko bi ih samo preživjelo da je tada bilo klinike Magdalena i ugradnje potpornica (ili, kako Englezi kažu, stentova), tih spasonosnih cjevčica! Iako je od zatvaranja gostione prošlo trideset godina, i danas zastane pokoji putnik i upita za Moru i za gostionu. Sjeti se gostioničara koji nije imao radno vrijeme, kojemu je bilo sasvim ljudski probuditi se u dva sata u noći, izvaditi živu jegulju iz čatrnje i napraviti obrok gladnomu putniku namjerniku, a to mu ne bi napravila ni vlastita žena, pogotovu ova moderna i emancipirana. Još i danas iz zidova Morine gostione izlazi desetljećima upijan miris jegulje. Kazimir Vrankić Dostupno na http://www.drustvo-neretvana.hr/index.php/12-vecer-poezije, pristup ostvaren 12. XII. 2016.

120

Sl. 140. Vinogorje Komarna s Pelješcom u pozadini fotografija: Ivica Puljan

Vinogorje Komarna obuhvaća ukupno 82 ha vinograda u kojem je više od 90 % autohtonih dalmatinskih sorti (Plavac mali, Pošip, Tribidrag, Maraština i Babić).

Sl. 141. Nakon što je bolest poharala vinograde u Dalmaciji, mnogi su Neretvani emigrirali preko oceana. Prizor ispred Agencije Austro Amerikanske pruge (detalj razglednice). 121

LITERATURA: Bagur, Radojka. Neretvanska narodna nošnja – Metković i okolina. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske 40. obljetnica djelovanja 1948. Banac, Ivo. Grbovi: biljezi identiteta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1991. Depolo, Josip. Ivan Joko Knežević. Zagreb: AGM, 1995. Gudelj, Petar. Golubice nad jamama. Split: Matica hrvatska, 1993. Kirigin Branko i Emilio Marin. Arheološki vodič po srednjoj Dalmaciji. Split: Logos, 1989. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb: Tisak i naklada Knjižare Lav Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899. Meštrović, Ivan. Meštrović. Zagreb: Nova Evropa, 1933. Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata: Ilustrirana kronologija = History of Croatians: illustrated chronology. Zagreb: Multigraf, 2003. Pavličević, Dragutin. Povijest Hrvatske. Zagreb: Naklada Pavičić, 2007. Petranović, Martina. Od kostima do kostimografije: hrvatska kazališna kostimografija. Zagreb: ULUPUH, 2015. Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988. Štambuk-Giljanović, Nives. Vode Neretve i njezina poriječja. Split: Zavod za javno zdravstvo Županije splitsko-dalmatinske, 1998. Tonković, Zdenko. Vladimir Becić. Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1988. Veža, Mladen. Mladen Veža: monografija / priredili Mijo Ivurek i Mirko Kovačević, 2006. Vrkić, Jozo. Ljuti puti: Od Neretve do Gradišća (Neretva se ulijeva u Sargaško more – putopis). Zagreb: Znanje, 1982.

Sl. 142. Rogotin s jezerom Vlaška Mladen Veža (1916. – 2010.) Iz knjige Smoljan, Ivo. Neretva. Klek: Galerija „Stećak“, 1988., str. 399 (Knjižnica Medveščak sig. 908 SMO n)

122

WEB: http://www.a-m-narona.hr/wp-content/themes/amnarona/o-muzeju-foto/muzej-narona-01.jpg http://ad009cdnb.archdaily.net/wp-content/uploads/2010/08/1283182714-narona-archaeologicalmuseum-6.jpg http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2011/05/narona_muzej_hram.jpg http://www.croatia.eu/article.php?lang=1&id=7# http://www.drustvoneretvana.hr/images/novosti/2014/drustvo_neretvana_split/press_cliping_dalmacija_news.pdf http://www.dubrovniksungardens.com/dolina-neretve https://www.en.maremagnum.com/prints/corso-del-fiume-narenta-dalla-citta-di-ciclut http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=15823 http://www.epostshop.hr/anticko-nalaziste-narona-blok/pid/1198 http:// www. gf.sve-mo.ba/zs_neretva_2.htm https://www.google.hr/search?q=iris+illyrica+hrvatska+po%C5%A1tanska+marka+mostar&rlz=1C2 GGGE_enBA386&source=lnms&tbm=isch&sa=X&ved=0ahUKEwjF1fyGvujQAhUEfiwKHRGK DQQQ_AUICCgB&biw=1280&bih=629#imgrc=Le9Dl4rfriVLgM%3A http:// www.hr.metapedia.org/wiki/Vladarice_u_Hrvatskoj https:// www.hr.wikipedia.org/wiki/Neretvanska_la%C4%91a http://www.index.hr/indexforum/postovi/30175/od-zadra-do-dubrovnika-oslikana-opisana-opjevanadalmacija/107 http://infoploce.hr/city/plo%C4%8De/listing/bacina-lakes-bacinska-jezera/#

Sl. 143. Metković spada među rijetke gradove koji svojim građanima pružaju pristup internetu po iznimno povoljnim uvjetima. fotografija: Metkom internet 123

https://izi.travel/ru/3012-klik-na-kulturni-krajolik-u-galeriji-umjetnina-nmz/hr http://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/primosten/ http://m.tportal.hr/kultura/388898/Jedna-od-najvecih-ornitoloskih-zbirki-u-Europi-uskoro-uMetkovicu.html http://www.mmsu.hr/Default.aspx?art=384, pristup ostvaren http://www.via-mea.com/c/3103/rg/1448/gcgid/3097/Berba-mandarina-na-delti-Neretve.wshtml http:// www.mne.ulinfo.com/kraljica-teuta-rodjena-uulcinju/ https://www.nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljica-teuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths http:// www.odmoriti.wix.com/se#!dolina-neretve http:// www.opggrossi.com/dolina-neretve/ http://www.rural-dubrovnik-neretva.hr/images/content/uploads/news/greblja_provic_1_.jpg http://www.skole.hr/veliki-odmor/sirom-svijeta?news_hk=5468&news_id=2958 http://www.sucuraj.com/hr/sucuraj-hvar/povijest/iliri-rimljani http://www.svzsi.eu/sl/Na_postnih_znamkah_Slovenije_5/Rastline_na_postnih_znamkah_Slovenije_9._del/, http:// www.terracon-news.com/en/memory-of-father-ante-gabric/ https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/69/NeretvaEbene%2C_Kroatien.JPG/1280px-Neretva-Ebene%2C_Kroatien.JPG http://www.zaslike.com/files/xsaue4jss6n7il1wedp.jpg http://www.zaslike.com/files/f1708ritsn9yiwjbtl6j.jpg

Sl. 144. Preslika članka iz lista Župe sv. Ilije „Iskra“ br. 1 iz 1971. godine. Riječ je o ilegalnoj metkovskoj srednjovalnoj radiopostaji. Program joj je počinjao i završavao hrvatskom himnom, a policija ju je zaplijenila nakon sloma hrvatskoga proljeća krajem 1971. 124

Sl. 145. Ušće Neretve – mjesto za kontemplaciju fotografija: Ivica Puljan

Izložbu i katalog priredila Milka Tica fotografije i poster izložbe napravio Ivica Puljan fotografija na stražnjem ovitku – Minikruzer odlazi Neretvom, autor Ivica Puljan lektorirala Lidija Puljan prijelom internet Ivica Puljan

Knjižnice grada Zagreba Knjižnica Medveščak 2016./2017. 125

126