O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
Od Mandalice do Keglbajsa
Sličice iz prošlosti Črnomerca
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
Vrata, Ilica 192 (izvor: MGZ, FOT-BR. 3.491)
O
brisi današnjeg tlocrta zapadnog dijela grada, Črnomerca, postavljeni su potkraj 19 stoljeća, kada je ondje smještena prva industrijska zona i nekoliko vojarni koje su zauzele prostrane blokove oko kojih su se tek potom počele formirati ulice. Tijekom većeg dijela 20. stoljeća trajala je potpuna prostora između tih najvažnijih objekata i konačno oblikovanje pojedinih ulica, a prema kraju 20. stoljeća započela je preobrazba negdašnjih tvornica i vojarni. Taj se proces nastavio i na početku 21. stoljeća te traje i dalje. Staro ustupa mjesto novomu, no neki sadržaji ostaju i dalje bitno kvartovsko obilježje po kojemu se Črnomerec razlikuje od ostalih dijelova grada. Od centra do Črnomerca i dalje se, osim naravno pješice, dolazi istom tramvajskom prugom, no sve je manje putnika koji iz drugih dijelova grada u ranim jutarnjim satima idu tim putem do svojih radnih mjesta u tvornicama… Sve je manje i vojnika oko črnomerečkih vojarni, jer nekih vojarni iz austrougarskog doba više nema a neke su dobile stanare, primjerice studente. Črnomerec je danas sve više samo miran gradski kvart za stanovanje, u neposrednoj blizini samog centra grada a ipak podalje od glavnih gradskih zbivanja. Mladen Klemenčić
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
Nacrt grada Zagreba 1878. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
Nacrt grada Zagreba 1898. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
Nacrt grada Zagreba 1926. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
Pozadina: zraÄ?na snimka kvarta (Jutarnji list, 2013.)
Vodovodna - Mandaličina / Prilaz baruna Filipovića – Ulica grada Mainza
Ugao Ilice i Mandaličine ulice, 1910. (izvor: MGZ, FOT-BR. 16.437)
O d M a n dal ice d o M ke it gl nb ice a j sa
Vodovodna ulica, 1954. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.988)
D
anašnji Prilaz baruna Filipovića čini urbanističku i prometnu cjelinu s Ulicom grada Mainza. Ta prometnica, od Trga Francuske Republike do Zagrebačke dugačka oko 1,5 km, građena je etapno. 1887. je predviđena je kao široka magistrala, no izgradnja Rudolfovih vojarni to onemogućuje. Naziv Prilaz baruna Filipovića dobila je 1908. Ranije se zvala Spojna cesta. Prilaz je u punoj duljini izgrađen tek nakon drugog svjetskog rata, kada je završena dionica između Vodovodne i Selske. Ulica grada Mainza koja se nastavlja na Prilaz na križanju s Vodovodnom ulicom tek je početkom 21. stoljeća
izgradnja zgrade na uglu Ilice i Vodovodne ulice (u prizemlju Čitaonica i galerija Vladimira Nazora) 1959. (izvor: MGZ, FOT-BR. 3.496)
Mandaličina ulica, 1953. (izvor: MGZ, FOT-BR. 4.444)
Prilaz baruna Filipovića – Ulica grada Mainza, oko 1920. (ustupila Tvornica Franck)
u cijelosti omeđena kompaktnim višekatnim stambenim blokovima. Šezdesetih se godina na tom križanju gradi neboder u koji je smještena Knjižnica Vladimira Nazora. Zgrada je završena 1969. i nakon brojnih seljenja, Knjižnica je tu do danas. U Vodovodnoj je ulici prije izgradnje Franckove tvornice cikorije, bila gostionica K murvi, a u Mandaličinoj znamenita K mandalici (marelici). Srušena je oko 1960. Na tom je mjestu sagrađena je višestambena zgrada s lokalom u prizemlju. Prekoputa te zgrade, na uglu Vodovodne i Ilice, 1959. gradi se zgrada u kojoj je smještena Čitaonica i galerija Vladimira Nazora, danas poznata kao Galerija VN.
Ugao Vodovodne ulice i Ulice grada Mainza – skladište građe na mjestu budućeg nebodera (u prizemlju Knjižnica Vladimira Nazora) 1961. (izvor: MGZ, FOT-BR. 17.009)
izgradnja nebodera na uglu Vodovodne ulice i Ulice grada Mainza ( u prizemlju Knjižnica Vladimira Nazora) 1967. (izvor: MGZ, FOT-BR. 8.383)
Ugao Vodovodne ulice i Ulice grada Mainza, izgrađen neboder i useljena Knjižnica Vladimira Nazora, 1969. (izvor: MGZ, FOT-BR. 9.763)
Prilaz baruna Filipovića 12 (danas Ulica grada Mainza 12), 1930. (ustupila obitelj Dobrila)
Pogled od Međimurska prema Grahorovoj ulici i Ulici grada Mainza, 1995. (ustupio Luka Blažeković)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa Pogled sa zapada prema prema Vodovodnoj ulici , oko 1920. (ustupila Tvornica Franck)
Prilaz baruna Filipovića 12 (danas Ulica grada Mainza 12), 1930. (ustupila obitelj Gržetić)
Zapadni kolodvor
O d M a n da l ice d o k e gl b a jsa
U
sklopu izgradnje pruge Zidani most-Zagreb-Sisak u zapadnom dijelu Zagreba 1862. niknuo je prvi željeznički kompleks s kolodvorskom zgradom kao središnjom građevinom. Budući da su investitori bili Austrijanci, prvi zagrebački kolodvor dobio je naziv Agram Sudbahnhof (Zagreb Južni kolodvor). Od 1924. do 1943. nosio je naziv kolodvor Zagreb Sava, a današnji naziv Zagreb Zapadni kolodvor nosi od 1943. Dok 1892. nije završena izgradnja Zagreb Glavnog kolodvora, Zagreb Južni kolodvor, punih je 30 godina, bio središnji zagrebački željeznički kolodvor. Prijamna zgrada do danas je zadržala graditeljsku posebnost i gotovo izvornu vizuru, zbog čega je zaštićen kao dio kulturno-povijesne cjelina grada Zagreba. Sve prijamne kolodvorske zgrade bile su građene tipski, prema stilskim odrednicama kolodvorskih građevina u vlasništvu Društva južnih željeznica, s karakterističnim rubovima od crvene opeke oko pročelja, vrata i prozora. Zagreb Južni kolodvor imao je status prolazne postaje sa šest kolosijeka, koliko ih ima i danas. Osim prijamne zgrade bile su sagrađene i ložionica s lokomotivskom okretaljkom i priručnom radionicom za tekuće popravke željezničkih vozila te vodonapojni uređaj. Nasuprot prijamnoj zgradi bila je sagrađena i dvokatna stambena zgrada za željezničke zaposlenike, koja postoji i danas.Oko prijamne i stambene zgrade širili su se nasadi zelenila, a u prijamnoj zgradi Društvo južnih željeznica iznajmljivalo je prostor namjenski uređen za kolodvorsku restauraciju. U ljetnim mjesecima s vanjske istočne strane prijamne zgrade otvarala se , na površini 1568 četvornih metara, vrtna restauracija. Uskoro nakon što je novosagrađena pruga bila puštena u promet, u prijamnoj kolodvorskoj zgradi počeo je djelovati i poštanski ured. Za izgradnje kolodvora probijena je i Kolodvorska cesta (današnja Ulica Republike Austrije). Od kolodvora do hotela u Ilici bio je organiziran prijevoz konjiskim omnibusom. Od većih investicijskih zahvata od 1942.do 1944. sagrađen je drugi kolosijek na pruzi između Zapadnog kolodvora i Zidanog Mosta, šezdesetih godina 20. stoljeća počeli su se ugrađivati suvremeni signalno-siguronosni uređaji, a 1972. bila je završena elektrifikacija. Građevine na Zapadnom kolodvoru održavale su
se prilično loše. U skladu s time na prijamnoj kolodvorskoj zgradi višekratno su izvođena prigodničarska “kozmetička” dotjerivanja , na primjer 1986. prije Univerzijade ili 1992. u povodu 130. obljetnice prve zagrebačke pruge. Cjeloviti zahvati trebali su biti pokrenuti 2001. prema projektu što ga je predložio Gradski ured za izgradnju grada Zagreba, a u kojemu je bila predviđena reurbanizacija cijelog prostora . No, projekt nije zaživio, pa su Hrvatske željeznice u listopadu 2003. same počele djelomično sanirati kolodvorsku zgradu. Prva faza je završena 2007.
Zapadni (Južni) kolodvor, 1864. (izvor: MGZ, FOT-BR. 1.426)
Zapadni (Južni)kolodvor, 1864. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.222)
“Otkad nas željeznica sa čitavom Europom i najbliži savez postavila, otvorio se je u nas njeki ulični život, što no po nješto udara na velegradsko, čega prije ovdje nebijaše na toliko opaziti... Pod večer kad se približava vrieme došastja vlaka iz Zidanog mosta, natrkivaju se naši fijakeri i omnibusi do kolodvora, gdje obično i redovito množina ljudih čeka, da vidi zanimivih prizorah. Naši gostioničari uživaju dosada najveću korist sa ove novosti, pa bi trebalo da i oni učine reformah, kojih možebiti domaći ljudi nezahtijevahu, nu duh vremena za njih pita.” “Naše gore list” br.30, 25. 10. 1862. Helena Bunijevac : 150 godina željeznice u Zagrebu, HŽ Infrastruktura d.o.o., Hrvatski željeznički muzej, Zagreb, 2012.
Zagreb viđen sa Zapadnog (Južnog) kolodvora, 1864. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia) Schwoiser Ludwig: Uspomena na Zagreb (fotografije), (1864?)
Ispred Kolodvora, 1895. (ustupio Kruno Leko)
Zapadni kolodvor, 1954. (snimio Pavao Cajzek)
Ispred Kolodvora, 1895. (izvor: MGZ, FOT-BR. 26.599)
Ispred Kolodvora, 1895. (izvor: MGZ, FOT-BR. 1.895)
Ispred Kolodvora, oko 1910. (ustupio Kruno Leko)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
Vlak u Zagrebu (razglednica poslana 1902.) (ustupio Goran Mazija)
Trg K – Keglevićev trg: Keglbajs – Keglić
R
egulatorni plan iz 1887. postavlja cjelovitu prostornu organizaciju zapadnog dijela grada. Osigurava se dovoljno prostora za izgradnju velikih pravilnih blokova zgrada za stambenu i javnu namjenu. U toj organizaciji perivojnom Trgu K pridavao se značaj središta, no izgradnjom Rudolfovih vojarni ostaje u sjeni, a kompleks vojarni dominira prostorom. Za Trg K sve do 1919. nije bilo planova, bio je tek predprostor Kolodvora. 1891. tu je i okretište linije konjskog tramvaja koji je 1910. zamijenjen je električnim. Dvadesetih godina počinje izgradnja okolnih ulica – Reljkovićeve, Čanićeve… 1928. trg je imenovan u Keglevićev trg ili kako su ga stanovnici nazvali Keglbajs, Keglić. Tako ga zovu i danas iako je taj trg promijenio ime u Trg Francuske Republike. Tridesetih je godina izgradnja tog područja napredovala. Na Keglevićevom trgu je bila tržnica, a njegov je južni dio postao malim parkom. Uz tramvajsko je okretište uređeno tenisko igralište, no tu su i privatni vrtovi vezani uz željezničarske zgrade. Pedesetih godina počinje na cijelom području Trga Francuske Republike stambena izgradnja. Posrijedi su uglavnom industrijske, tipske stambene kuće. Danas je taj trg svojevrsno središte četvrti s igralištima i parkom. Periferijski karakter područja određuje, između ostalog, i nepromijenjena situacija sa Zapadnim kolodvorom i njegovom okolinom.
O d M a n da l ice d o k e gl b a jsa
Zagreb 1892. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia) Hudovski, A.: Zagreb i okolica, kažiput za urodjenike i strance, Tisak dioničke tiskare, Zagreb, 1892.
Nacrt grada Zagreba, 1930. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
Nacrt grada Zagreba, 1943. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
Mladen, Davor, Tedi I Mario na Keglbajsu, 1942. (ustupila Klementina Gržetić)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
Nacrt grada Zagreba 1938. (izvor: KGZ, Zbirka Zagrabiensia)
Pješačke vojarne kraljevića Rudolfa
N
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
a prostoru današnje Ulice Republike Austrije, uz južnu stranu Ilice, 1889. godine, izgrađen je kompleks Pješačke tzv. Rudolfove vojarne. Glavni je projekt kompleksa izradilo glasoviti bečki projektni atelijer Gruber & Völckner, Rupert Melkus 1887. revidira taj projekt, a za izvedbu ga je razradio arhitekt Janko Holjac.
Kompleks je sagrađen u samo godinu dana zahvaljujući dobroj organiziranosti i umiješnosti zagrebačkih obrtnika, a sastojao se od 13 zgrada i 2 svrstališta. Uz izgradnju Kolodvora 1862., izgradnja vojarni definitivno određuje karakter ovog gradskog predjela. Vojarne onemogućuju izgradnju većih stambenih blokova i preprečuju produljenje Prilaza baruna Filipovića te se on iz predviđenog magistral-
nog puta preoblikuje u gradsku ulicu koja završava parkom. Život u vojarnama opisuje Miroslav Krleža u Zastavama: “Bataljun carske i kraljevske 53. regimente, tri kompanije, na tri koraka razmaka, jedna uz drugu, svaka sa tri cuga, na odstojanju od šest koraka, u koloni, sa tri kapetana na kobilama i devet koman-
danata, stoji u masi, usred rajona, a drugi vod druge kompanije, to je vod jednogodišnje dobrovoljačke rezervnooficirske škole, zviždi vjetar iznad hrpe ljudskoga mesa, u novim paradnim mundirima i kabanicama, obavijenim oblakom magazinskog naftalina, svi pod tvrdim, paradnim čakima, sa remenom na podbratku, svi okićeni borovim grančicama, i kako odjekuju signali trompete, prvi, drugi i
treći crkveni signal, kako je zapjevao, uznemiren vjetriom, piskavi tenor popa pod baldahinom: Gloria in excelsis Deo, odjeknu stroga komanda: schissen, fertig, hoch, Feuer, tres, osula se prva salva, pa kad se čitalo Evanđelje, odjeknu ponovo komanda: schissen, fertig, hoch, Feuer, tres, bum, čindarata, a glas popa u zlatnoj kazuli lebdi nad dvorištem kasarne Prijestolonasljednika Rudolfa kao bijela golubica Duha Svetoga: - Deus qui ad praedicandum aeterni Regis Evangelium Romanum Imperium praeparasti: praetende Imperatori Nostro Francisco Josepho Primo arma caelestia…”
Vojarne su tijekom vremena mijenjale ime. Bile su i vojarne i kasarne - prijestolonasljednika Rudolfa, Zrinskog, kralja Aleksandra, maršala Tita. 1973. godine ove su zgrade upisane u registar spomenika kulture. Srušene su 1978. Od kompleksa Pješačke vojarne očuvane su glavna, reprezentativna zgrada i tri skromnije zgrade na uličnoj fronti Ulice Republike Austrije. U njima su danas Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, gradske službe te Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.
Pješačka vojarna Kraljevića Rudolfa, 1895. (izvor: MGZ, FOT-BR. 9.459)
Pješačka vojarna Kraljevića Rudolfa, 1900. (izvor: MGZ, FOT-BR. 9.460.)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1906. (izvor: MGZ, Zbirka razglednica)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, oko 1900. (ustupio Kruno Leko)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa (ustupio Kruno Leko)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1917. (izvor: MGZ, FOT-BR. 13.736)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1926. (izvor: MGZ, FOT-BR. 13.862)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1927. (izvor: MGZ, Zbirka razglednica) austrougarski vojnik Emil Heger (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1930. (izvor: MGZ, Zbirka razglednica)
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, 1926. (izvor: MGZ, FOT-BR. Zbirka razglednica)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
Pješačka vojarna kraljevića Rudolfa, oko 1910. (izvor: MGZ, FOT-BR. 13.737)
Trg francuske republike – Trg dr. Franje Tuđmana
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
1
978. nakon rušenja kompleksa Rudolfovih vojarni slobodne su površine s alejama drvoreda, duž nekadašnjih internih komunikacija sklopa vojarni, imenovane u Trg Francuske Republike, a od 2006. dijelom i u Trg dr. Franje Tuđmana. Na zapadnoj strani tog Trga u Reljkovićevoj ulici, bila je Bataljunska vojarna pa Vojno-odjevni zavod, a nakon1945., danas zatvorena, Tvornica Kamensko. Desetljećima se raspravlja o uređenju te površine. Neposredno prije rušenja vojarni, 1977., raspisan je natječaj za izradu urbanističko-arhitektonskog rješenja sekundarnog centra Trg Francuske Republike. Prvom je nagradom ocijenjen rad autorskog tima Čižmek, Matijević, Milas, Pološki. Njihov je rad 1980. godine, poslužio kao podloga za izradu urbanističkog projekta za sekundarni centar Trg Francuske Republike. U međuvremenu, nakon rušenja vojarni, urbanistica Vera Petrinjak-Šimek, predložila je da se prostor vojarne “uredi kao gradski park tipa Zrinjevac, u kojem je moguća izvjesna izgradnja skromnijih kapaciteta”. Taj je prijedlog dobio izvedbenu nagradu na 17. Zagrebačkom salonu 1982., što je značilo odustajanje od ranijeg natječajnog projekta. Slijedila je polemika, no 1986. godine GUP-om je također predviđeno, da se na prostoru Rudolfove vojarne uredi perivoj. No taj je prostor ostao i nadalje nedefiniran. Stoga je 1998. Gradsko poglavarstvo raspisalo natječaj za rješenje paviljona na sjevernom dijelu područja Rudolfove vojarne, dok je prostor s drvoredima, temeljem GUP-a i dalje definiran kao park. Prvu nagradu je dobio arhitekt Nenad Fabijanić. U razradi projekta 1999., Fabijanić je uz sjeverni paviljon predložio i kompleksno uređenje parkovne zone s vodenom površinom, no niti taj projekt nije nikada realiziran. Ova je ideja revitalizirana tijekom 2010. godine Fabijanićevom urbanističkom studijom Integralni grad kojom se predviđa regulacija i uređenje poteza od Ilice do Trga Sportova, no ovaj put s mnogo širim obuhvatom, koji bi zahvaćao uređenje cjelokupnog prostora željezničke pruge, sve do istočne gradske granice. Park zasada služi kao šetalište pasa...
(članak iz novina) (časopis Črnomercec, 1976.-1978.)
Rušenje Rudolfovih vojarni, 1978. (izvor: MGZ, FOT-BR. 12.184)
studija : Čižmek, Matijević, Milas, Pološki: Natječajni rad, 1. nagrada, 1977. (preuzeto iz knjige S. Knežević: Zagreb u Središtu, Barbat, 2003.)
Vera Šimek Petrinjak: prijedlog za uređenje parka, 1. nagrada Zagrebački salon 1982. (preuzeto iz knjige S. Knežević: Zagreb u Središtu, Barbat, 2003.)
Rušenje Rudolfovih vojarni, 1978. (izvor: MGZ, FOT-BR. 12.189)
Fabijanić: studija Integralni grad (Večernji list, 2013.)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
Rušenje Rudolfovih vojarni, 1978. (izvor: MGZ, FOT-BR. 12.184)
Ilica
Z
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
adnjih desetljeća 19. sto ljeća Ilica se širi prema zapadu. Na potezu između Trga bana Jelačića i Britanskog trga ruše se mnogi raniji objekti, a na njihovim mjestima niču nove reprezentativne kuće. Dosežu i do tri kata, mahom su stambeno-trgovačke namjene. Osim prizemlja, u poslovne se svrhe koriste i prostori mezanina, a za stambene se koriste gornji katovi. Druga je posebnost, otvaranje prizemlja velikim ostakljenim izlozima. No, na zapadu, Ilica je završavala velikim kompleksom vojarni, koji se protezao sve do Črnomerca, odnosno do kraja grada. Izgradnja Rudolfovih vojarni 1889., naime, nije poticala stambenu izgradnju. Kvart je tako definiran kao periferija, radnička četvrt. Određuju ga pruga,vojarne i tvornički pogoni... Ipak u Ilici se 1909./ 10. gradi, zapravo dograđuje i preuređuje Kuća Šantl (Ilica 118-120) arhitekta Stjepana Podhorskog. Nakon što je Bastl napustio atelijer Homigsberg & Deutch, 1907. po njegovu se projektu gradi stambenotrgovačka zgrada Goršak, a na secesijskom pročelju te zgrade nalazi se i njegov potpis. U blizini te kuće na broju 146148a, nalazi se niz od tri kuće sagrađene 1910. za Hipotekarnu banku, a potpisuje ih Rudolf Lubynski. Izmjenjuju se tako stambeno-trgovačke kuće tipične za Ilicu i periferijski kućerci. Od 1891. Ilicom je do Vodovodne ulice vozio konjski tramvaj, a 1910. pruga je elektrificirana i produžena do Črnomerca. Do 1. svjetskog rata Ilica je definirana. Uvedena je kanalizacija. 1928. ulica je asfaltirana u punoj dužini do Črnomerca. Između dvaju svjetskih ratova postojeći se objekti nadograđuju ili se ruše i interpoliraju novi… Taj proces još uvijek traje.
Druga delikatesna trgovina Kladarin u Ilici 135, oko 1930. (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
Ilica 156, 1961. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.119)
Ilica 192, 1963. (izvor: MGZ, Fototeka, 68010)
Ilica 172, 1980. (izvor: MGZ, FOT-BR. 15.104)
Na balkonu u Ilici 135, 1960. (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
Trgovina kože i pribora za postolare “Sloga”, Ilica 162, 1956. (ustupila obitelj Gržetić)
Trgovina kože i pribora za postolare “Sloga”, Ilica 162, 1956., na fotografiji Zvonko Gržetić, poslovođa (ustupila obitelj Gržetić)
Ilica 168 (izvor: MGZ, FOT-BR. 2.559)
Ilica (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
(članak oproštaj od stare) (izvor: časopis Črnomerec 1980.)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa Prva trgovina mješovitom robom obitelji Kladarin, 1913. (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
Sjeverno od Ilice
1
894. na nekadašnjem „bogečkom groblju“ u Vinogradskoj ulici sagrađena je nova bolnica prema nacrtima arhitekta Kune Waidmana. Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice” osnovan je 1846. godine u samostanu sestara milosrdnica u današnjoj Frankopanskoj ulici na poticaj kardinala Juraja Haulika. Bolnica je bila namijenjena ženama, imala je 12 postelja, a liječenje je bilo besplatno. 1871. Bolnica milosrdnih sestara seli u Ilicu 83, ima 200 postelja. Od 1873. dobiva status opće i javne bolnice (liječenje više nije besplatno!). Zagreb raste i krajem 19. stoljeća Zagreb ima 40.000 stanovnika. Vlada preuzima zgradu u Ilici 83, a Družba sestara milosrdnica dobiva vilu generalice Socias sa zemljištem od 12 jutara u Vinogradskoj ulici. 1894. sagrađena je Bolnica, a 1896. i bolnička kapelica, danas Kapelica Srca Isusova, koja je ujedno i župna crkva za to područje. Bolnica se neprestance nadograđivala. 1910. ima već 700 postelja. 1948. nacionalizirana je i preimenovana u Opću javnu bolnicu narodnog heroja dr. Mladena Stojanovića. 1991. vraćeno joj je ime, ali ne uprava i vlasništvo.
Vinogradska ulica (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.978)
Vinogradska ulica, 1956. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.977)
Vinogradska ulica, 1931. (izvor: MGZ, FOT-BR. 17.202)
Vrhovec, oko 1930. (izvor: MGZ, FOT-BR. 12.437)
Bolnica milosrdnih sestara, 1905. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.978)
O d M a n da l ice d o k e gl b a j sa
U vrtu Vile Hatz, 1912. (ustupila Klementina Gržetić rođ. Heger)
Vrhovec 41 (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.996)
(članak iz novina) (časopis Črnomerec 1980.)
Vrhovec, Vila Hatz (izvor: MGZ, FOT-BR. 17.347)
Nad lipom, 1956. (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.494)
Vrhovec 69 (izvor: MGZ, FOT-BR. 5.997)
Knjižnica Vladimira Nazora Autorice: S.Ciglar, V.Čabrić Dizajn: Ruta Tisak: Kolding
(članak iz novina) (časopis Črnomerec 1976.-1978.)
O d M a n dal ice d o k e gl b a j sa
Ĺ estine, 1902. (ustupio Goran Mazija)