Vladarice hrvatskih povijesnih prostora : katalog izložbe : KGZ - Knjižnica Medveščak by Knjižnice grada Zagreba

KGZ – Knjižnica Medveščak Trg žrtava fašizma 7 Zagreb

VLADARICE HRVATSKIH POVIJESNIH PROSTORA izložba od 23. 11. 2015. do 11. 4. 2016.

VLADARICE HRVATSKIH POVIJESNIH PROSTORA Izložba je posvećena vladaricama hrvatskih povijesnih prostora od kraljice Teute do kraljice i carice Marije Terezije. Na putu kroz povijest, dugom preko dvije tisuće godina, pokazuju se povijesni pisani dokumenti, materijalni ostaci (nakit, zavjetni darovi), znanstvena istraživanja, mitovi, legende, likovna, književna i glazbena djela, toponimi, zidine, dvorci i utvrde, kao svjedoci života i djelovanja tih iznimnih žena. Prikazane su: kraljica Teuta (vladala je od 231. do 228. god. prije Krista); Tuga i Buga, prema predaji prve hrvatske banice s kraja VI. ili početka VII. st.; Marija Dragodid, prva zapisana starohrvatska banica iz IX. st., žena bana Trpimira I. (848. - 863.); Maruša Černi (Mariosa), starohrvatska banica na kraju IX. i s početka X. st., žena hrvatskoga bana Muncimira II. (892. - 910.); Kraljica Domaslava, najstarija hrvatska kraljica iz prve polovine X. st.; Kraljica Margareta, X. st.; Strezina Bribirka, žena bana Stjepana Svetislavića (925. - 950.), majka kralja Dmitra Zvonimira; Kraljica Margareta, hrvatska kraljica iz sredine X. st., žena kralja Stjepana I. Miroslava; Hrvatska kraljica Jelena Slavna (* ? – † 8. listopada 976.), žena kralja Mihajla Krešimira II. i majka kralja Stjepana Držislava; Hicela Orselo, starohrvatska kraljica iz sredine XI. st., žena najmoćnijeg hrvatskog kralja Stjepana II. Dobroslava, majka Petra Krešimira IV.; Neda Krešimirova, starohrvatska kraljevna krajem XI. stoljeća, kći kralja Petra Krešimira IV., majka posljednjeg hrvatskog kralja Petra Svačića Krešimirova; Hrvatska kraljica Jelena Lijepa (Lepa) (mađ. Ilona) (?, .1050. - ?, .1091.), žena kralja Zvonimira; Elizabeta Kotromanić (1340. 1387.), kći bosanskog bana Stjepana, žena hrvatsko-ugarskog i poljskog kralja Ludovika I. Anžuvinca; Marija Anžuvinska (?,1371 - 1395)., hrvatsko-ugarska kraljica, starija kći Ludovika I. Anžuvinskog, žena kralja Žigmunda Luksemburškog; Barbara Celjska (Crna Kraljica) (1392. -1451.), carica Svetog Rimskog Carstva i kraljica Ugarske i Češke, druga žena kralja Žigmunda Luksemburškog; Jelena Gruba, bosanska kraljica (?, oko polovine XIV. st. - ?), bosanska kraljica, žena bosanskog kralja Dabiše; Doroteja Gorjanska (? - 1438.); Jelena Nelipčić (? oko 1379. 1422.), žena Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Stjepana Ostoje; Kraljica Katarina Kosača Kotromanić (1425. - 1478.), kraljica Hrvatske Bosne, žena bosanskog kralja Stjepana Tome Ostojića koji se neprestano zvao kralj Hrvata; Barbara Frankopan (?- - 1504.), hrvatska banica, žena srpskog despota Vuka Brankovića, a kasnije i Franje Berislavića Grabarskog; Katarina Ana Zrinski (1625. - 1673.), hrvatska spisateljica, kći Vuka II. Krste Frankapana Tržačkog i sestra F. K. Frankapana, žena Petra IV. Zrinskoga, upravljala dijelom posjeda Zrinskih; Jelena Zrinska (*1643. - 1703.), hrvatska velikašica, kći Petra i Katarine Zrinski, žena Franje I. Rákóczi kasnije i Mirka Thökölya; Marija Terezija (1717. 1780.), hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica (1717. 1780.), kći i nasljednica cara Karla VI., žena lotarinškog vojvode i toskanskoga nadvojvode Franje I.

Sl. 1. KRUNA KRALJICE ELIZABETE KOTROMANIĆ, ZADAR Dostupno na: https://www.google.hr/search?q=kruna+ kraljice+elizabete+zadar

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 2

ANTIČKE POGLAVARICE - ILIRSKE ČELNICE Antičke političke čelnice na hrvatskom su ozemlju slabije poznate. Najpoznatija je bila ilirska kraljica Teuta (231. - 228.). Ranije, prapovijesne čelnice u liburnijskom matrijarhatu, ostale su bezimene.

TEUTA, ILIRSKA KRALJICA (231. - 228.) GODINE PR. KRISTA Iza Agronove smrti (230. god.) vladaše Ardiejcima kraljica Teuta za nedorasloga kraljevića Pinesa. Za njezina vladanja uznemiravahu Iliri ne samo grčke naseobine na otocima i u primorju, koje se tada utekoše zaštiti silne rimske države, nego stadoše plijeniti, robiti i samu Grčku. Najednom eto na dvor kraljice Teute rimskih poslanika Kaja i Lucija Korunkanija. Oni joj spočituju, što njeni podanici robe rimske saveznike, što uznemiruju Issejce (Višane), koji su se sklonili pod rimsku zaštitu, pak zahtijevaju napokon, da se Iliri okane gusarenja. Teuta odgovori, da ona gusarenja po običajnim zakonima ne može zabraniti, a mladi joj Korunkanije na to osiječe: Rimljani će već prisiliti Ilire, da oni te svoje običaje i zakone poprave. Uvrijeđena s tog Teuta dade mlađega Korunkanija na povratku ubiti, ali joj na to Rimljani navijestiše rat. Godine 229. osvanu rimska vojska u ilirskoj zemlji; kraljica Teuta, pošto se od nje odmetnuše neka pokorna ilirska plemena, i pošto joj se iznevjeri njezin pouzdanik Dimitrije, zapovjednik u grčkoj naseobini na Hvaru, morade iz svoje prijestolnice bježati u Risan i moliti za mir. Uvjeti mira od godine 228. bili su za Teutu osobito tegotni. Morala je Rimljanima ustupiti dio svoje zemlje, obećati im danak i da neće njezini podanici gusariti; napokon je ostatak svoga kraljevstva morala podijeliti s nevjernikom Dimitrijom. Tim mirom uhvatiše Rimljani čvrste stope na Balkanskom poluotoku; a za Teutinih nasljednika nastojahu i preostali dio države Ardiejaca osvojiti, što im napokon i pojde za rukom godine 167., kad su svladali južno-ilirskoga kralja Genthija i zagospodovali svom zemljom od Vojuše do Neretve. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav.Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 15- 16

Sl. 2. KRALJICA TEUTA (231. - 228.) Dostupno na http://hr.wikipedia.org/wiki/Teuta

ILIRIK (ILLYRICUM) Ilirik (Illyricum) čije je prastaro ime nekadašnja Rimska Carevina nadjenula tolikim kraljevinama i pokrajinama, nosi u grbu spoj mjeseca i Jupiterove zvijezde u bijeloj boji na crvenom polju. Među znamenjima mjesec naznačuje narod, a Jupitera ljubitelji zvijezda zovu velikom srećom. Pod njegovim je osobitim ili (kako kažu) danjim znakom rečena zemlja. Taj spoj, prema Ptolomeju i drugim, sklon je vjeri: podaje izvrsno zdravlje i dug život. Te blagodatne utjecaje uživaju žitelji Ilirika; Bogu su odani, vladaru vjerni, ljube bližnjega, prema svakom su hvalevrijedno iskreni, dovitljivi, zdravi, vitki, hrabri, časni, a mnogi od njih, kako i u ovo naše doba vidjesmo, proživljuju i pedeset, gdjekoji šezdeset, a drugi i više godina života. Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi : biljezi identiteta. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 37 i 122, 929.5/.9 BAN g/N

Sl. 3. ILIRIK (ILLYRICUM) Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi : biljezi identiteta. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 37 i 122, 929.5/.9 BAN g/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 3

ILIRSKA DRŽAVA KRALJICE TEUTE Prema povijesnim izvorima, u vrijeme kraljice Teute, moćna Ilirska država prostirala se od lijeve obale Neretve do Epira te svim otocima osim Visa. Nakon pokušaja da zavlada Visom, zaratila je s Grcima koji su u pomoć pozvali Rimljane 229. g. pr. Krista. Poražena je u ratu od 229. g. pr. Kr. do 228. g. pr. Kr.. Povukla se u Risan (Rhizon), mjesto u današnjoj Crnoj Gori. Bila je prisiljena plaćati ratnu odštetu i danak te ograničiti kretanje naoružanih brodova. U Risnu je pravila brodove. Rimljani su joj uzeli prostor do ušća Drima, a Hvarom i susjednim otocima je zavladao rimski vazal, Teutin nekadašnji vojskovođa Demetrije Hvaranin. Umrla je na otoku u Jonskom moru. Prema tekstu dostupnom na https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljica-teuta/

Sl. 4. TEUTA BACA GUSARSKE KAPETANE S LITICE Dostupno na http://mne.ulinfo.com/kraljica-teuta-rodjena-uulcinju/

ILIRSKA KRALJICA TEUTA Teuta je bila antička kraljica Kraljevine Ilirije koja je vladala od 231. do 228. pr. Kr., kao udovica najmoćnijeg ilirskog kralja Agrona i kraljicapomajka mladog ilirskog kralja Pinnesa, umjesto kojega je vladala kao regent kroz tri godine. Agron je vladao od 250. do 231. godine pr. Kr. kad je Kraljevina Ilirija bila najveća i na vrhuncu moći. Nakon smrti kralja Agrona, koji je osnovao Ilirsko Kraljevstvo, Teuta je zavladala kraljevstvom umjesto maloljetnog posinka Pinnesa. Njezina se vlast u 3. stoljeću pr. Kr. pružala uz jugoistočni Jadran između rijeke Neretve i Drača. Obuhvaćala je sjevernu Albaniju, Crnu Goru, Hercegovinu i južnu Dalmaciju s Pelješcem i južnim dalmatinskim otocima do Hvara, Visa i Svetca. Prema tekstu dostupnom na http://mne.ul-info.com/kraljica-teutarodjena-u-ulcinju/

ILIRSKA KRALJICA TEUTA I GUSARI Teuta je vladala iz Skadra, dobro utvrđene ilirske prijestolnice uz pomoć kraljevskih savjetnika (philoi) bivšeg kralja. U doba Agrona se najveće ilirsko kraljevstvo pružalo od dalmatinske obale na sjeveru do rijeke Aous (sad Vjosa u Albaniji) na jugu. Teuta je još pokušala proširiti kraljevstvo zauzimanjem preostalih grčkih kolonija. Prvo je napadnut i osvojen Dyrrachion (Drač), grad Phoenice se predao, a ilirska flota pod vodstvom Agronovog brata, admirala Skerdilaida je poharala Krf i Sarandu. Iliri su imali dobru flotu brzih i okretnih brodova pa su je rabili za presretanje i pljačku duž južnog Jadrana i Jonskim morem. Posebno su bili ugroženi Grci jer se njihovo gospodarstvo temeljilo na pomorskoj trgovini. U antičko doba gusarstvo je bilo unosno. Ilirski gusari nisu pravili razlike između saveznika i neprijatelja pa su nanijeli velike štete političkim odnosima Ilirije. Ni sama Teuta nije imala kontrolu nad svojim gusarskim vazalima. Brojne molbe za pomoć su stizale u Rim od ilirskih žrtava. Issa (Vis) je bio godinu dana pod ilirskom opsadom, a rimski trgovci su gubili brodove.. Prema tekstu dostupnom na http://mne.ul-info.com/kraljica-teutarodjena-u-ulcinju/

Sl. 5. KRALJICA TEUTA NALAŽE UBOJSTVO RIMSKOG VELEPOSLANIKA Augustyn Mirys ( 1700. - 1790.) Dostupno na http://www.allposters.com/-sp/TeutaQueen-of-the-Illyrians-Orders-theRoman-Ambassadors

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 4

ILIRSKA KRALJICA TEUTA I GUSARI Rimski saveznici su se žalili na gusarenje u istočnojadranskim vodama pa su Rimljani, u poslanstvo Teuti, poslali braću Gaja i Lucija Korunkanija. Teuta im je obećala da njezina flota ne će napadati rimske brodove, ali i potvrdila da ne može nadzirati gusarenje podanika jer je to njihova privatna stvar. Poslanici su negodovali, a jedan je ubijen na povratku negdje u isejskim vodama. Prema tekstu dostupnom na http://mne.ul-info.com/kraljica-teutarodjena-u-ulcinju/

ILIRSKO KRALJEVSTVO Sredinom 3. stoljeća pr. Kr. južnoilirski narodi bili su udruženi u jedinstvenu državu koju se u suvremenoj povijesnoj znanosti uobičajilo nazivati Ilirskim Kraljevstvom. Pod kraljem Agronom Ilirsko je Kraljevstvo izraslo u znatnu silu staroga vijeka, šireći svoju vlast od Skadarskog jezera do donje Neretve. Ilirski ratnici postali su strah i trepet starih Grka, a osobito je opasna bila ilirska mornarica, koju su činile male i pokretne lađe, tzv. lembi, od kojih je svaka mogla prevoziti pedeset ratnika. Nakon što je 231. godine prije Krista. nenadano umro kralj Agron - grčki izvori ističu da je odviše veselo i burno proslavio uspješan vojni pohod, opio se vinom, prehladio jer je već bila jesen i nastupila studen, te skončao od upale porebrice - vladavinu je preuzela njegova supruga Teuta uime pastorka Pinesa. Ništa nije poznato o Teuti i njezinu životu prije nego što je postala regentica. Njezin uspon do najviše vlasti pokazuje da su žene u ilirskom društvu bile cijenjene pa su muškarci bili spremni prihvatiti i žensko gospodstvo. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarskekapetane-s-litice-kad-su-joj-dojadili127893

Sl. 6. STARI GRAD RISAN Dostupno na https://www.google.hr/search?q=stari+g rad+risan

ILIRSKA KRALJICA TEUTA Rimljani su 229. godine pr. Kr. okupili vojsku od 20 000 vojnika, 2000 konjanika i 200 ratnih brodova (naves Liburnae) i tada su prvi puta prešli na Balkan, što je bio početak Prvoga rimsko-ilirskoga rata. Napali su Krf kojim je zapovijedao Demetrije Hvarski. Nije jasno je li se on odmah predao ili je prvo bio potkupljen i izdao Teutu. Rimljani su ga bogato nagradili. Dali su mu veliki dio Teutinih posjeda, a nakon Teutinog povlačenja dobio je zapovjedništvo nad Ilirijom. Nakon otoka Krfa, moćna rimska vojska se iskrcala kod Apolonije i napredovala na sjeveru osvajajući grad za gradom. Opkoljena je ilirska prijestolnica Skadar, a Teuta se sklonila u Rhizon (Risan). U proljeće je poslala pregovarače u Rim i prihvatila poraz 227. godine pr. Kr. Rimljani su dopustili opstanak kraljevstva, ali vrlo ograničenog na manje ozemlje oko Skadra, uz zabranu plovidbe naoružanih brodova južnije od Lissosa (sada Lješ) nedaleko Skadra. Iliri su izgubili većinu današnje Albanije i dalmatinske otoke, tako da se vladarsko područje kralja Pinnesa dvostruko smanjilo u odnosu na najveću Kraljevinu Iliriju njegova oca Agrona. Prema tekstu dostupnom na http://mne.ul-info.com/kraljica-teutarodjena-u-ulcinju/

Sl. 7. FRESKA S PRIKAZOM ILIRSKO-RIMSKOG RATA ( 229. 228. g. pr. Kr.) Muzej u Kruji, Albanija Dostupno na http://croatia.ch/zanimljivosti/121129_2 .php

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 5

KRALJICA TEUTA I VOJSKOVOĐA DEMETRIJE HVARANIN Nakon kraljeve smrti, Teuta na Meliti proživljava novu ljubavnu idilu sa svojim ljubavnikom Grkom Demetrijem Hvaraninom, slavnim ilirskim vojskovođom. Nakon odlaska s Melite, učestala ilirska gusarenja i napadi na rimske galije u Jadranu uzrokuju spor koji dovodi do rata s Rimljanima (229. godine pr. Kr.). Poslije poraza ponosna se Ilirka povlači u utvrdu Rhizon, gdje pristaje na nepogodne uvjete nametnutog mira s Rimljanima »pax romana«, tj. plaćanje danka, ograničeno kretanje ilirskih ratnih lađa te gubitak znatnog dijela svog teritorija. Tako Ilirija postaje podčinjena »gospodarima svijeta«. Od velikoga ilirskoga kraljevstva Teutina se država svela samo na prostor od današnjeg Dubrovnika do ušća rijeke Drim. Preostalim dijelom Ilirika, Hvarom i svim susjednim otocima i kopnom, zavladao je kao rimski vazal Demetrije Hvaranin, nekadašnji Teutin vojskovođa i ljubavnik, kojeg ona otada smatra izdajnikom, jer ju je mudro iskoristio. Nakon svih tih burnih događaja sudbina »gusarske kraljice« postala je tragičnom, jer uskoro zauvijek netragom nestaje. Prema tekstu dostupnom na http://www.mljet.hr/?l=hr&ispis=staticna&id=116&iskljuci=da

KRALJICA TEUTA JE ROĐENA U ULCINJU Najpoznatija i najljepša ilirska kraljica Teuta rođena je u Ulcinju, tvrdi bosansko-hercegovački istraživač i književnik Dragan Marijanović. Nakon smrti muža Agrona, Teuta je upravljala moćnom ilirskom državom, koja se prostirala od ušća Neretve do Epira. Za vrijeme njezine kratke vladavine (od 231. do 228. g. pr. Kr.) ulcinjski gusari držali su pod nadzorom promet Jadranskim i Jonskim morem. To su, kao izgovor, iskoristili Rimljani i napali njezinu državu. Ona je bila prinuđena napustiti prijestolnicu Skadar i skloni se u Risan. “Bila je kraljica, dostojna tog zvanja, nepokorne i mitske Ilirije. Bila je i žena neponovljive ljepote. U toj neponovljivosti bila je njezina veličina i kob”, navodi pisac Miraš Martinović i dodaje da “Teuta treperi već dvadeset i tri vijeka nad zemljom koja je nekada bila kraljevstvo s njezinim imenom”. Dostupno na http://www.geopoetika.com/book.php?id=276

Sl. 8. PRIKAZ LIBURNE ROTATE, PRVOG BRODA NA MEHANIČKI POGON U POVIJESTI SVJETSKOG POMORSTVA Dostupno na http://www.zadarskilist.hr/clanci/25052 010/od-liburne-rotate-do-omiskihgusara

PRVI RIMSKO-ILIRSKI RAT Nakon izdaje zapovjednika ilirske mornarice Dimitrija (Demetriusa), Teuta je bila prisiljena na predaju. Morala je odstupiti s prijestolja u korist maloljetnog Pinnesa i prihvatiti uvjete o miru koji su bili vrlo pogubni za ilirsku kraljevinu, a uključivali su zabranu kretanja ilirskim brodovima južnije od Lissosa (Lješa). Najviše podataka o Teuti bilježi grčki povjesničar Polibije. Njegovim se tekstom poslužio Dimitrije Demeter za dramu Teuta. Na otoku Svetcu nalazi se utvrda za koju legende govore da je pripadala ovoj ilirskoj kraljici, pa se zbog toga i zove Krajicin odnosno Teutin grad i Teutina kula. Iz knjige. Šerić, Neven. Biserna ogrlica : pučinski otoci srednjeg Jadrana. Split : Marjan tisak, 2006., str. 47, 908(497.5) ŠER b

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 6

RISAN KRALJICE TEUTE Risan je jedno od najstarijih naselja u zaljevu (Boka kotorska). Ilirsko pleme Risoniti kovalo je u naselju vlastiti novac, koji je otkrio slavni engleski arheolog Arthur Evans. Kraljica Teuta je nastojala osigurati taj dio zaljeva pa je prema legendi samo nekoliko kilometara istočno od Risna naselila dio plemena Pirusta iz sjeverne Albanije, prema kojima sadašnje naselje Perast nosi ime. Zadatak tih Pirusta bio je držati kulu na današnjem otoku Sv. Juraj, nasuprot tjesnacu Verige, najužem dijelu zaljeva, te tako braniti ulaz u zaljev. Risan je bio polazna točka mnogih gusarskih pohoda Ilira kojima su oni ugrožavali grčko-rimske trgovačke putove na Jadranu. Godine 229/228. pr. Kr. izbio je prvi ilirski rat, u kojem su Rimljani odlučili zaustaviti širenje moći Teutine ilirske države. Nakon pretrpljenog poraza od Rimljana, prema legendi, kraljica Teuta sklonila se u Risan i našla smrt u moru pred naseljem. Na mjestu uza samu obalu, gdje se kraljica navodno bacila u more, nalazi se danas hotel koji nosi njezino ime i najljepše uređena plaža u unutrašnjem dijelu bokokotorskog zaljeva. Goran Denis Tomašković, Mijo Igor Ostojić. Na vječnoj straži zaljeva. Iz časopisa Hrvatska revija: Časopis Matice hrvatske; godište V/ 2005. Br. 1. Zagreb : Matica hrvatska, 2005.

Sl. 9. RIMSKI RATNI BRODOVI BIREME NASTALI MODIFIKACIJOM LIBURNI (LIBURNAE) NA DUNAVU TIJEKOM TRAJANOVOG POHODA NA DACIJU Conrad Cichorius (1863. - 1932.), njemački povjesničar, objavio kompletan pregled reljefa Trajanova stupa koji još uvijek čini temelj moderne znanosti. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Liburni

TEUTIN FATALNI NAPAD NA ISU Teuta je nakon Agronove smrti neposrednu upravu nad kraljevstvom prepustila svojim savjetnicima, Agronovim pouzdanicima. Njezin prvi potez bilo je dopuštanje ilirskim gusarima da krenu u nove prepade. U ljeto 230. g. pr. Kr. Teuta je izdala nalog mornarici da opet navali na Grke. Iliri su se domogli bogata plijena koji je izazvao kraljičino oduševljenje kad je blago dopremljeno u njezinu prijestolnicu vjerojatno u Skodru (albanski Shkodër). Vlast Ilirskog Kraljevstva sada se širila od donje Neretve na sjeveru sve do Ambrakijskog zaljeva daleko na jugu. Bila je to jedna od najprostranijih država na Sredozemlju. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarskekapetane-s-litice-kad-su-joj-dojadili-127893

VLADAVINA KRALJICE TEUTE Potkraj 230. g. pr. Kr. Teuta je dala napasti otok Isu (Vis). No, njezini su uspjesi privukli pozornost Rimljana, koji su Teuti uputili poslanike. Ona ih je samosvjesno primila, opravdano doživjevši nastup rimskih poslanika kao bahato upletanje u poslove svoga kraljevstva. Na povratku su poslanici napadnuti, onaj koji se ponio nadasve drsko prema kraljici ubijen je, a ostali su zatočeni. Tim postupkom Teuta je sebi zapečatila sudbinu. Da bi dobila na vremenu, poslala je u Rim svoje predstavnike, pravdajući se kako su napad počinili neki pljačkaši. Rimska vojna mašinerija pokrenula se u proljeće 229. g. pr. Kr., istodobno kad je i Teuta naredila napad protiv Korkire (Krfa) i grčkog grada EpidamnaDirahija (Drač). Rimljani su razbili opsadu Epidamna-Dirahija, preoteli Korkiru koju je predao ilirski vojskovođa, Grk Demetrije Hvaranin, uz znatne gubitke svladali brojna ilirska uporišta, te prisilili Ilire da dignu opsadu Ise. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarskekapetane-s-litice-kad-su-joj-dojadili-127893

Sl. 10. BISTA KRALJICE TEUTE Irvi Hyka (1992. -) Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Teuta#/me dia/

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 7

Teuta se prevarila da će zima zaustaviti rimsko napredovanje. U rano proljeće 228. g. pr. Kr. uputila je Rimljanima poslanstvo iz utvrđenog Rizona (Risan u Bokokotorskom zaljevu), kamo se bila sklonila. Priznala je poraz i potpuno se pokorila. Potpisavši mirovni ugovor čije su točke diktirali pobjednici, Teuta je nestala s povijesne pozornice. No, uspomena na nju i njezinu slavu opstala je u pučkoj predaji sve do današnjice, u brojnim legendama i pričama. Jedna od legendi kaže da se Teutina grobnica nalazi u spilji kod Perasta u blizini Risana i Kotora, a ta spilja skriva i kraljičino blago. Prema Hvaranima, na mjestu Oglavka i Koščaka pokraj Sućurja na istočnom rtu otoka stajali su Teutini dvori, a kraljica je u okolici počela zidati i grad koji nije dovršila, budući da su je Rimljani porazili. Stanovnici Šolte znaju za još jedne Teutine dvore, na brdu iznad uvale Senjska, gdje su ribari običavali bacati dio ulova na sve četiri strane svijeta da steknu kraljičinu naklonost i milost u daljnjem ribolovu. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarskekapetane-s-litice-kad-su-joj-dojadili-127893

Sl. 11. KRALJICA TEUTA Velimir Trnski (1947. - ) Dostupno na http://www.sucuraj.com/hr/sucurajhvar/povijest/iliri-rimljani

PREDAJE O ILIRSKOJ KRALJICI TEUTI Prve korake na istočnoj obali Jadrana rimska je sila učinila prizvana uspjesima Ilira koji su se sve snažnije miješali u prilike na sjeveru grčkoga svijeta. Rimljane je napose bilo zabrinulo djelovanje jedne žene, ilirske kraljice Teute. Iako se nije htjela pokoriti, Teuta je doživjela poraz. Ipak, ostala je upamćena kao odlučna i ratoborna vladarica o kojoj su sve do danas sačuvane brojne legende. Hrvoje Gračanin Dostupno na http://www.meridijani.com/?meridijan=magazines&id=176&brief=1588

HRVATSKE PREDAJE O TEUTI Na otocima Visu i Hvaru još uvijek postoje prastare pučke legende o kraljici Teuti. U Oglavku i Koščaku blizu mjesta Sućuraj, na istoku Hvara, prema pučkoj predaji nalazili su se dvori ilirske kraljice Teute. Prema predaji ona je započela zidati grad na mjestu gdje je sada Sućuraj, ali ga nije uspjela dovršiti jer je izgubila rat protiv Rimljana. Slična predaja postoji i na otoku Visu, prema kojoj su ruševine 'Kraljicin', na oštrom grebenu oko 300 m nad morem susjednoga pučinskog Sveca (otok Sv. Andrija), ostatci Teutina dvorca. Dostupno na http://mne.ul-info.com/kraljica-teuta-rodjena-u-ulcinju/

Sl. 12.- 13. TEUTINI DVUORI (DVORI) U STONČIĆA DVUORU (DVORU) NA HVARU Dostupno na http://www.tartajun.hr

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 8

ILIRSKI GUSARI - LEGENDA O KRALJICI TEUTI Dvjesto trideset godina prije Krista Ilirijom je, na vrhuncu njezine moći, vladala kraljica Teuta. Na otok Melitu, u središnjem Iliriku, navraćala je mlada i zanosna kraljica kao na svoje omiljeno ladanjsko pribježište, dok su Teutina flota i gusarsko brodovlje često sidrili u sigurnom zaklonu duboko usječenoga skrovitoga zatona (Polače). Sa svojim mužem vladarom Agronom, iz kraljevskoga grada Rhizona (Risan) u Bokokotorskom zaljevu, »zlatooka kraljica« često obilazi »čarobni otok«, u koji je bila zaljubljena. I ilirski je kralj Agron u mladosti posjećivao Melitu (Mljet), radi bogata lova u njezinim čudesnim šumama i ribolova u lagunama, a na otočiću sred Jezera podigao je malenu nastambu, gdje je provodio dane odmora, opuštanja i dokolice. Dostupno na http://www.mljet.hr/?l=hr&ispis=staticna&id=116&iskljuci=da

KOVČKA (KVOČKA) SA ZLOTNIM PILIĆIMA Govori se da je krajica Teuta zakopala na Purkinemu kuku zlotnu kvočku sa sedan zlotnih pilićih. Od tad je puno svita kopalo na Purkinemu kuku da bi nošlo tu kvočku. Tuo se vidi po rapima na srid Vele gomile. Olma blizu se nahodi Vilino stina. Veliko stina okle puče pogled na cili Duol , a govoridu da je tu stinu Vila tuote donila na glovi. Rakelina Moškatelo, 1938. Dostupno na https://www.google.hr/#q=Rakelina+Mo%C5%A1katelo%2C+1938.

Sl. 14. KRALJICA TEUTA Lea Dragić Dostupno na http://www.tartajun.hr

Kraljica Teuta je prema jednoj predaji bila kćerka ljekaruše iz Metkovića koja je liječila kralja Agrona. Kralj Agron se zaljubio u prekrasnu vidaričinu kćerku Teutu, isprosio je i oženio. Prema drugoj predaji Teuta je bila kćerka kralja Agrona. On se oženio njome jer su se ilirski kraljevi, kao i sumerski, akadski i staroegipatski, smatrani božjim potomcima te im je bilo sve dopušteno. Radoslav Katičić navodi da je Teuta bila Agronova kći. Prema narodnim predajama ne zna se je li Teuta ime ili je kraljevsko ime kod Ilira. Ilirski grad Agronium nazvan je po kralju Agronu. Dostupno na https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

KRALJICA TEUTA KĆI I ŽENA KRALJA AGRONA Prema kotorskim predajama ilirski su bogovi preklinjali Agrona da ne oženi Teutu: -Lijepa jeste, no je i zlokobnica koja će sigurno donijeti nesreću cijelom kraljevstvu. Već u godinama, ali vrele krvi, Agron je postupio suprotno volji svemogućih. Oženio je Teutu, vodio je sa sobom, darivao poklonima i počastima. S Agronom, u mnogim ratovima, stvorili su moćnu državu. Agron je sagradio prelijepi grad Agronium i opasao bedemima, s cvjetnim trgovima, arenama i pristaništem. Kad je Agronu stigla vijest da mu supruga Teuta živi raskalašenim životom, odlučio je utvrditi istinu. Kraljica ga je dočekala na pristaništu u svoj svojoj ljepoti, u raskošnim kočijama s peharom dobrodošlice. Agron je ispio pehar i pao mrtav. Usmrtio ga je jedan od uglednih vojskovođa i preuzeo zapovjedništvo nad ilirskom flotom i vojskom. Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 9

Zbog toga umorstva, bog Posejdon je naredio da se iz grada sklone robovi i sirotinja. Počelo je strašno kažnjavanje. Zemlja se otvorila, a u njenu utrobu propao je tek izgrađeni Agronium. Zatim je morski val za sva vremena sakrio nekadašnju ilirsku prijestolnicu. Prema predajama Teuta nije bila kažnjena jer nije znala da se pripremalo ubojstvo njezinoga supruga. Pripovijeda se i da je Posejdon nije htio kazniti zbog njezine iznimne ljepote. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

KRALJICA TEUTA, VILA RIZINA I RIMSKI KAPETAN HORACIJE U kotorskom kraju u Crnoj Gori sačuvana je predaja o rimskom kapetanu Horaciju kojeg su voljele kraljica Teuta i vila Rizina iz Krivošija koja je imala dvorac od slonove kosti sakriven u stoljetnoj šumi. U tom nadmetanju, uz pomoć boga Nedaurusa, vodila je vila Rizina. Predaja čuva i vilin poj: Kraljice, kako se ne stidiš, imaš sina koji ti je mlađi od ljubavnika. Ostavi se Horacija! Ako to ne učiniš, izmolit ću bogove da ti grad prekrije more! Teuta nije ozbiljno shvatila upozorenje, no vila Rizina ispunila je obećanje i preselila grad Rizinium pod more. Te noći nestao je i lijepi kapetan Horacije. Od tada se vila Rizina, koja je izbliza pratila nestajanje grada, više nikada nije vratila u svoje dvore na Krivošije. Spustila se u morske dubine da traži mladog pomorca. I danas ona obilazi ruševine potonulog grada i ne da nikome da tamo zađe. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Sl. 15. ANTIČKI NOVAC Dostupno na http://otkupzlatavarazdin.com/otkupnumizmatike/

LEGENDA O TEUTI Dol Svete Gospe Blažene, Dol Svete Marije, zvo se Virduol, kako u njega izvire jedon vir. Posli se zvo Gospe Dol. Dol Svete Ane zvo se Cikindol jer je u njega bila fabrika cekina krajice Teute. U Dolac, kad smo mi još išli u skulu, nahodili su se cekini. Govoridu kako je Teuta činila šolde dok je živila ovuod. Ljudi su bili govorili da je utopila zlotni sić i da je zakopala zlotnu kokoš sa pilićima. Na temu mistu su i fundamenti od njenega dvuora. Ništa osim fundamijentih. Kad se grodila crikva sve su stinje odnili za crikvu i sve to razgrodili. I sad ni ništa za vidit nego somo fundamijente store di se nahodidu na mistu di je ona živila. Onda kad su naši činili pute, stavili su ploču doli kod Tometa, na Govnjur. Tuote su stavili i napisali: Teutino šetalište. Tuo se šetalište diže put Roića dvora, na livu ruku. Margarita Roić, rođ. Milatić, 1921. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 10

STIJENA KRALJICE TEUTE Iznad Risna, na strmim padinama Orjena, na nadmorskoj visini od oko 5 000 m postoji stijena i vjerovanje da je ilirska kraljica Teuta otud skočila u more kako ne bi pala u ruke Rimljanima koji su opkolili Rizinium. Kad je vidjela da joj nema spasa, sazvala je svoje zapovjednike i rekla: Radije ću u smrt nego u ložnice komandanata rimskih legionara. Ja ću kako moram! Bio je to dan kada je prestala postojati moćna ilirska država. Crnogorci su u svojim pričama kraljici Teuti pripisali osobine svetice. Prema njim je kraljica Teuta sa stijene, koja se danas zove Stijena kraljice Teute, uzletjela na nebo. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

TEUTA I GRUMEN ZLATA Stara susjeda do mene bila je meštrovica, šjora meštra. Ona mi je pričala dosta tih priča vezanih uz Dol i općenito otok. Ostala mi je u pameti priča o kraljici Teuti za koju je povijesno dokazano da je obitavala na području Hvara, a u prvom Dolu je napravila ljetnikovac. S obzirom da je Dol izoliran od tramuntane, a služio je i nastao kao skrovište od navale raznih barbara na grad Faros, odnosno Fariju. Tada su u Dolu uglavnom prebivali stariji ljudi, bolesnici i djeca da ne bi bili poharani od tih barbarskih naroda. U drugom Dolu, odakle sam ja, pedeset metara od moje kuće, teče ogroman potok koji je nestao dolaskom bora na Hvar. Nije točno jasno kako je taj bor došao na otok. S dolaskom bora nestao je potok Krušvica, zato jer se bor vrlo brzo proširio po otoku i više voda nije bila protočna. Austro-Ugarska je, nazad sto godina, napravila takozvane pumpurele koje su suzbijale snagu potoka, iako su one danas bezvrijedne. Kroz to vrijeme postoji priča o kraljici Teuti koja kaže da je izgubila najmlađega sina u potoku Krušvica. Kad je došla na otok, bacila je grumen zlata i kletvu na taj potok što se na kraju i obistinilo. Potok više ne teče, već samo figura. Ta me priča najveće kopkala jer sam kao dijete i sam dolazio tražiti Teutino zlato. Prema zapisu Ivica Pavičić, 1979. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Sl. 16. ALBANSKI LEK S LIKOM ILIRSKE KRALJICE TEUTE (231. 228. pr. Kr.) Dostupno na http://www.os-sesvetskasopnica.skole.hr/fotogalerija?show=albu m&id=136

Sl. 17. OGRLICA OD STAKLENE PASTE, MLAĐE ŽELJEZNO DOBA Arheološki muzej u Zagrebu Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka: Ogrlica_od_staklene_paste,_mla%C4% 91e_%C5%BEeljezno_doba.jpg

TEUTA I JELŠONSKA VODA Kako je poznoto, u Dolu je stolovola krajica Ilirih Teuta. Uvik se govorilo da su njezini dvuori bili u onu bondu, povar kuće Filipovih. U vrime kad je krajica Teuta vlodala ovima krajima, kroz Duol je stalno teka potok od Krušvice. Baš u tin potok, kako se govorilo, utopi se Teutin sin. Ona sva žalosna, naređije svojim podanicima da zatvoridu tin izvor vodije. Kako je izvor zatvoren, voda je nošla nove pute i govorilo se da je baš ova voda izbila u jelšonsko poje na ono misto di se i danas puje voda. Ne znon je radi ovega ili čega drugega , ali ovoj vodi su često dodovali onin pridjev „ludo“ jelšonsko voda. Lucija Šurjak, 1935. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 11

TEUTIN ZLOTNI SIĆ Predaje o Teuti govore da je utopila zlotni sić u gustirnu ča je na putu do Filipovih. Govorilo se i da je imala kvočku s pilićima koje je nikud zakopala i da se tuo nahodi pod njihovu kuću. Tamo ni pri, za vrime Teute, bila ta kuća tako da more bit da je tuo istina. Govorili su da se fundamenti nahode pod tuom kućom. Teuta je u Dolu Sv. One sagrodila i dvuor. Kad su grodili crikvu, odnili su tuo stinje za grodnju, tako da su ostali somo fundamijenti. Na putu je osto somo mir, ali još se vidi starinsko grodnja. Mi pri Teutu nismo zvoli Teuta, nego Buta. Kad se Filipova ćijer udovala, stavili su u testamenat: Dobra von je balerinka Ispod Bute Roić Vinka Margarita Roić, rođ. Milatić, 1921. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Sl. 18. ŠPILJA KRALJICE TEUTE Dostupno na http://www.tartajun.hr

TEUTINO BLAGO Postoje i mnoge predaje vezane za Teutino blago koje govore kako je sakriveno iznad Morinja, u pećini Lipcima, na čijim stijenama i danas stoje crteži stari nekoliko milenija: jeleni, lovci u trku i lađe s razapetim jedrima. Prema predajama Rimljani su u Risnu našli mrtvo tijelo kraljice Teute, ali nisu našli njezinoga sina Pinesa niti pet galija s blagom. Pines je sakrio blago i ostavio poruku ispisanu “čudnim znacima”. Narod vjeruje da će blago nekada moćne kraljevine pripasti onomu koji razriješi “svojevrsni Pinesov rebus”. Mnogi su uzaludno pokušavali razriješiti taj rebus, ali protekla dva milenija i dvije stotine godina još ga nitko nije riješio, a niti našao blago. Teutino blago nalazi se na sigurnome mjestu, a nad njim bdiju velike zmije otrovnice na ulazu u veliku riznicu na kojoj su petora vrata. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

ZAKOPONA (ZAKOPANA) BLOGA (BLAGA) Puno se govorilo i o Ilirskoj krajici Teuti, koja je baš u Dolu imala nikije sakrijete kuće pok je u Dolu i cekine kovola. Ta njezina kovnica cekinih je bila nindir na kroj Počivalih, povar Polovića jame, pok su se provjalo da su niki judi u tuoj prozduovnici nahodili te cekine. I don danas tuote je jedon mir koji govori da je bi ostatak nikije kuće. Provjalo se da je i ispod Podšpiljo, povar Stončića gustirne, na Marinkovo isto nika građevina iz doba Teute. Onda na Purkin kuk, u Kupinovik, Likorovu kuću sve su tuo mista puna tajnih i štorijih iz storih vrimenih. Uz ta mista se viježu priče oba Teuti, zlotu, vilima i višćicima. Provjalo se o judima koji su tamo kopali i blogo iskali. Zorislav Posinković Dostupno na http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=article&id =339&Itemid=178

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 12

ILIRSKI ZID KRALJICE TEUTE U SUĆURJU Na lokalitetu Koščak sjeverozapadno od mjesta Sućuraj postoje ostaci kasnoantičkog zida u narodu zvanog Teutin zid, mogući ostaci dvora kraljice Teute. Otkriveni su i ilirski grobovi s kostima, keramikom i morskim puževima. Brojne su i ilirske gomile, a najpoznatija od njih je Velika gomila (staro Ilirsko groblje). Dostupno na http://www.sucuraj.com/hsucuraj-hvar/povijest/iliri-rimljani

KRALJICA TEUTA I OTOK SVETAC Sljedeća postaja u putopisu o pučinskoj ogrlici je otok Svetac, otok drevne obitelji Zanki i otok morskih Eleonorinih sokolova, koji nadlijeću naše pučinske otoke, izgleda još tamo od postanka svijeta. Na tom otoku u noćima vjetrova i groma još se ponekad čuje glas Teute, ilirske koja doziva mrtve ljubavnike. Nemojte se iznenaditi ako u jutarnjom svanuću i večernjem sumraku čujete zvona i molitvu benediktinaca i plač sredozemne medvjedice za izgubljenim poljupcem rajskog svjetla. Svetac je također mjesto mitskih priča o ribarima, mornarima, brodolomima, opojnom vinu i strasnim ljubavima. Iz knjige. Šerić, Neven. Biserna ogrlica : pučinski otoci srednjeg Jadrana. Split : Marjan tisak, 2006., str. 10, 908(497.5) ŠER b

Legenda priča kako je kraljica iz svoje utvrde pratila kretanje brodova u okolnom akvatoriju, te lakim i brzim jedrenjacima, koje se istezalo na obalu i kamufliralo, presretalo i pljačkalo trgovačke brodove. U to doba je plovni put između bizantskih posjeda u južnoj Italiji i sjevernoj Dalmaciji, te dalje prema Istri i sjevernoj Italiji preko Sveca bio najkraći i najsigurniji za navigaciju. Plovni put u smjeru jug-sjever (GarganoSvetac-Žirje) posebno je pogodovao antičkim jedrenjacima koji su za plovidbu koristili krmeni vjetar (jugo i buru). S visokih osmatračnica pratilo se kurs plovidbe uočenog broda, te se na zaklonjenom dijelu otoka pripremalo brodicu kojom će se krenuti u potjeru, kada se brod približi otoku. Za brodom bi se krenulo u potjeru, sustiglo ga se i zauzelo. Nakon toga bi se brod dovelo pod Svetac gdje bi se iskrcalo teret i posadu. Dio zarobljene posade je bivao odmah umoren, a dio je odvođen u roblje, u utvrdu. Tamo je Kraljica s odabranim zarobljenim mornarima provodila duge noći opijene mirisom ljubavi i već tada čuvenog crnog vina sa Sveca, nakon čega se iscrpljene kraljičine ljubavnike ubijalo. Danas ostaci nekadašnje utvrde djeluju sablasno. Kada se zaputite prema utvrdi, Zankijevi će Vas zamoliti da gore ponesete vrećicu zemlje ili kamenja i istresete je pod bedemom. Vjeruju da će se tako ostaci utvrde sačuvati od daljnjeg urušavanja. Iz knjige. Šerić, Neven. Biserna ogrlica : pučinski otoci srednjeg Jadrana. Split : Marjan tisak, 2006., str. 48, 908(497.5) ŠER b

Sl. 19. LEGENDA O BLAGU KRALJICE TEUTE Prema jednoj legendi Teuta se, suočena s padom svoje utvrde Rizon, u koju se sklonila pred Rimljanima, bacila sa svojim blagom niz vodopad podzemne rijeke koja ponire u utrobu planine Orjen kako dragocjenosti ne bi završile kod neprijatelja. Dostupno na http://realmonte.net/6154

Sl. 20. ILIRSKA KRALJICA TEUTA Dostupno na https://www.google.hr

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 13

IME KRALJICE TEUTE U TOPONIMIMA I NAZIVIMA BILJAKA KRAJICINA, TEUTINA ŠPILJA Kraljičina špilja nalazi se na sjevernoj obali otoka Visa, na okomitoj litici oko 70 m iznad mora. Otvor ulaza visok je više od dva metra, a širok oko tri metra. Dimenzije ulaznog prostora iznose otprilike 10 x 14 m, špilja se sastoji od pet dvorana i kanala koji ih povezuju, a ukupne je dužine 60 metara. Neki špiljski kanali još nisu u cijelosti istraženi. Prilaz špilji je najbolji iz pravca sela Oključina, odakle se uskom stazom za oko sat vremena hoda može stići do špilje. Ime Krajicina špilja ustaljeno je u narodu, a povezuje ga se s ilirskom kraljicom Teutom. Kraljica Teuta je, kako nam to svjedoče antički pisci, vladala nad srednjim Jadranom i u nekoliko navrata opsjedala grčki grad Issu u današnjem gradu Visu. Dostupno na http://vis-info.blogspot.com/2014/11/kraljicina-teutinaspilja.html

TEUTINE SUZE U Bokokotorskom kraju mnogi toponimi i danas u svom nazivu imaju Teutino ime; Teutina pećina, odakle izvire Sopot, vrelo koje se javlja samo dva puta godišnje i traje samo nekoliko dana. Taj bujni izvor su suze kraljice Teute. Priča glasi: To ti ona plače za vojnicima poginulim protiv Rimljana. Kad je Agron umro, bio je strašan potres i mnoge rijeke koje su tad tekle njegovim kraljevstvom postale su ponornice zauvijek. Ispod risanskih planina postoji sedam podzemnih jezera. Niti jedna od rijeka nije još izbila na površinu, a to će se dogoditi jedino kada žena slične božanske ljepote bude stolovala u Risan, na Carine. U Tivtu pripovijedaju da je taj grad dobio ime po Teuti. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Sl. 21. TEUTIN ZVONČIĆ (Campanula teutana) foto: S. Bogdanović Mjesto: Dalmacija, otok Vis, Oključina, karbonatne stijene kod Teutine špilje. Ovaj je dalmatinski otočni endem zasad jedino poznat iz okolice mjesta Oključina na otoku Visu. Zauzima pukotine okomitih vapnenačkih stijena koje su okrenute prema sjeveru te imaju nešto više sjene i vlage. Prema dosadašnjim spoznajama Teutin zvončić (Campanula teutana) raste na jednom jedinom lokalitetu na otoku Visu. Njegova populacija broji oko 250 jedinki te je moguće da je vrsta ugrožena, iako zbog vrlo nepristupačnog staništa nije pod neposrednim čovjekovim utjecajem. Većina primjeraka raste u teško pristupačnim pukotinama okomitih stijena. Iz knjige Endemi u hrvatskoj flori. Zagreb : Alfa, 2015., str. 127, 58 END/N

TEUTINI DVORI Kraljica Teuta napravila je dva građevinska zdanja u Dolu. Prvi je u prvemu Dolu iznad Njokotovih dvora gdje je ljetnikovac. To je bila samo građevina za prevariti barbare koji su u to vrijeme postojali. U drugom Dolu napravila je Teutine dvore kao svoju pravu rezidenciju, a u prvomu Dolu, ovaj ljetnikovac. Danas je sve ovo neprohodno, a još su jasno vidljiva četiri zida i temelji, iako je sve to skromno. Teutini pravi dvori su u drugomu Dolu, to je bilo veliko zdanje, ali je sad prekriveno šumom i gotovo je nemoguće doći do tega i otkriti ga. Ivica Pavičić, 1979. Dostupno na: https://nellacro.wordpress.com/2014/12/08/kraljicateuta/Paranormal, Unexplained Mysteries, AlternateHistory, Legends&Myths

Sl. 22. OSTACI STAROG TEUTINA GRADA RISANA. KOTOR, CRNA GORA Dostupno na http://www.kotor.montenegro.travel/me /22766/primorski-region/kotor/tradicijai-nacionalno-blago/stari-gradovi/risan

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 14

UTVRDA NA ŠOLTI U šoltanskoj uvali Tatinji, kažu, neko se vrijeme Teuta skrivala pred napadom rimskog brodovlja. Ako je vjerovati mještanima, boravila je i na otoku Svecu (Sv. Andrija) zapadno od Komiže, gdje je podigla utvrdu - lokalitet se danas zove Krajicina i Kraljičino - s koje se survala u more nakon što su je Rimljani svladali. Druga inačica legende pripovijeda da se u utvrdu sklonila prognana kad je izgubila prijestolje. Ovdje je očijukala sa zarobljenim mladićima i gusarskim kapetanima, a kad bi joj dojadili, dala bi ih baciti s visokih litica otoka. I Višani se mogu pohvaliti Kraljičinom spiljom u kojoj je, pripovijedaju, također živjela kraljica Teuta. Hrvoje Gračanin Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/teuta-bacala-gusarskekapetane-s-litice-kad-su-joj-dojadili-127893

Sl. 23. POZIVNICA ZA TRIBINU KRALJICA TEUTA, 18. 11. 2011. Dostupno na: http://www.dijasporacg.me/index.php/vi jesti/vijesti-iz-dijaspore/2769-poziv-zatribinu-qkraljica-teutaq-u-zagrebu

ZIDINE TEUTINA GRADA NA OTOKU SVECU Najznačajniji arheološki ostaci na Svecu su zidine Teutinog grada, kasnoantičke utvrde izgrađene na najisturenijem istočnom brdskom grebenu iznad rta Šijabod. Teuta, ilirska kraljica, se prema legendi s tri broda svoje flote sklonila na Svetac pred neprijateljskim hordama koje su je progonile. Vezano za Teutin grad s koljena na koljeno se prenose mnoge priče i legende, a u stručnoj literaturi postoje različiti i nepouzdani podaci. Puteljak koji vodi do ostataka ove velebne građevine odavno je zarastao u visoku mediteransku makiju. Gusta borova šuma sa mnoštvom stabala planike i gustim grmljem smrče i ružmarina potpuno je izolirala ovo sablasno mjesto. Ostaci Teutinog grada fasciniraju ostacima impozantnih zidova. Prepoznatljiva je ulazna kapija i prozorski otvori, a cisterna u kojoj se nekada sakupljala kišnica danas je zarasla je u visoku travu i grmlje. Iz knjige. Šerić, Neven. Biserna ogrlica : pučinski otoci srednjeg Jadrana. Split : Marjan tisak, 2006., str. 47, 908(497.5) ŠER b

FLAVIJA JULIJA JELENA (FLAVIA IULIA HELENA), SVETA JELENA - JELENA KRIŽARICA (oko 249. - 329.) Flavija Julija Jelena (lat. Flavia Iulia Helena), (oko 249. - oko 329. godine), poznatija samo kao carica Jelena ili sv. Jelena, bila je majka rimskog cara Konstantina I. Velikog. Kao mlada se udala za tribuna Konstancija I. Klora. Dok je putovala Rimskim Carstvom rodila je sina Konstantina. Kada je Konstancije dobio naslova cezara, morao se po zakonu odreći žene pučanke. Tako se on godine 289. odrekao supruge Jelene, majke cara Konstantina Velikog i oženio se Teodorom, kćerkom rimskog cara Maksimijana. Nakon smrti Konstancija Klora 306. godine na njegovo mjesto dolazi sin Konstantin. Na dvoru je Jelena proglašena caricom te je kovan novac s njezinim likom. Milanskim ediktom Konstantin I. Veliki službeno okončava vjerske progone u Rimskom Carstvu. Jelena je 326. godine pronašla Isusov križ. Prema predaji, tri neizlječiva bolesnika dala je položiti na tri pronađena križa. Onaj na kojem su ozdravili bio je Isusov križ. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovom grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa. Jelena je umrla 18. kolovoza, 329. u Konstantinopolu. Prema tekstu dostupnom na https://hr.wikipedia.org/wiki/Sveta_Helena

Sl. 24. FLAVIJA JULIJA JELENA (FLAVIA IULIA HELENA), oko 249. oko 329. Brončani novac s likom Helene Avguste iskovan posle 324. godine. Carica nosi dijademu kao simbol vladarskog dostojanstva. Na reversu je simbolično prikazana Sigurnost države. Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/Helena_Ca rigradska

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 15

DALMATINSKO-HRVATSKA TRADICIJA O SVETOJ JELENI, MAJCI CARA KONSTANTINA VELI KOG Nije sigurno gdje je rođena Konstantinova majka Helena, pa je prisvajaju različite sredine. Postoji tako i tradicija da bi bila rođena na otoku Braču, štoviše u Škripu, gdje je i danas živo to uvjerenje. Navodno se to moglo ustvrditi na temelju dokumenata i kodeksa Salonitanske crkve, makar ako ćemo vjerovati modruškom biskupu Šimunu Kožičiću Benji, koji je to ustvrdio u svom govoru, točno prije 500 godina, na Lateranskom saboru 1513. U Škripu je gradnja župne barokne crkve sv. Jelene počela 1768. a dovršena je početkom 19. st. Slavi se spomendan sv. Jelene 18. kolovoza. A. Cicarelli je zapisao, navodno iz 15. st., hrvatsku pjesmu o sv. Jeleni i njezinu rođenju na Braču. U Splitu je 1814. objavio Esame critico sopra la Patria di S. Elena Imperatrice. Međutim, postoje i drugi pokazatelji kulta sv. Jelene u Hrvatskoj, naime, nekoliko joj je župnih crkava posvećeno na sjevernom Jadranu: Dramalj i Kastav (Riječka nadbiskupija), u zaleđu Rijeke: Cesarica i Rakovica (Gospićko-Senjska biskupija), i u sjeverno-zapadnoj Hrvatskoj: Vrtlinska i Zabok (Zagrebačka nadbiskupija). Jedinstveni je slučaj u Hrvatskoj, u mjestu Prvić Luka (Šibenska biskupija), gdje se pjesma o sv. Jeleni fra Andrije Kačića Miošića iz 18. st. pjeva u svečanom bogoslužju na svetičin spomendan. Emilio Marin Dostupno na:http://www.ffzg.unizg.hr/pov/cisp/wpcontent/uploads/2013/11/programska_knjizica.pdf

IMPERATRIX HELENA CESARICA Radosna izvješća o Heleni Jeleni, svetoj cesarici, Križarici svetoj, koja Božjeg ljeta 326. u Jeruzalemu pronalazi križ Isusa Krista i za koju prapredanja/ legende svjedoče da je bila rodom s otoka Brača, to jeszt: Dalmatin(k)a. Neka se zna: Sveta Jelena Križarica/ Cesarica slavljena je i poštovana još od najdavniji vremenah! Dakako i u hrvatskom narodu! Ponešto se priča i o njezinom porijeklu i nalaze začudna kazivanja, predpostavke. Tako u Prirodnom zemljopisu Hrvatske, Vjekoslava Klaića, povjesničara, zemljopisca, muzikologa (Garčin, 1849. - Zagreb, 1928.) čitamo: … Bračani hoće, da se Jelina, majka Konstantina Velikoga, narodila na ovom otoku, te zato i slave dan 14. rujna, kad je Jelena našla sveti križ, kano osobiti svetak…. Sveta Jelena / carica Helena rodom od otoka Brača Adrianszkoga!? Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 97 - 100. (privatna knjiga)

Sl. 25. CAR KONSTANTIN I CARICA JELENA suvremena bugarska ikona izrađena prema bizantskim kanonima. Konstantin i Jelena zajednički pridržavaju pravi križ. Dostupno na http://www.sancostantinopozzomaggior e.it/prova/tra-storia-eleggenda/?lang=en

Sl. 26. PRONALAŽENJE I POTVRĐIVANJE PRAVOG KRIŽA Piero della Francesco (1412. - 1492.) Fresaka iz serije Legende o Pravom križuu koje je Francesco naslikao između 1452. i 1466. u crkvi sv. Franje u Arezzu u Italiji. Freska na lijevoj strani prikazuje sv. Jelenu s radnicima koji su upravo otkrili tri križa. Na desnoj strani prikazano je uskrsnuće mladića zahvaljujući čudotvornoj moći križa i molitvama sv. Jelene. Carica je prikazana u molitvenom položaju s oreolom oko glave. Dostupno na https://sh.wikipedia.org/wiki/Helena_Ca rigradska#/media/File:Piero_della_Fran cesca_003.jpg

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 16

Andrija Kačić Miošić. Versa / pisma o Czessaru Contantinu Velikom i gnegovoi Maiki Sveti Jeleni Krix(ž)ariczi, ispjevana i prvi put na svjetlo dana u Veneciji MDCCLVI (1756.); a ovog puta započeta jezikom iz libra od 1801., a rad lakšeg čitanja. Štiocima se nudi tekst iz izdanja od 1836. U Beču pod skupnim naslovom: Razgovor ugodni naroda slovinskoga Rodom kažu Bolgarkinja, U Sofii odgojena. Drugi da je Slovinjkinja U srid Brača porođena …… Kada će ga pokornica Naći Jela Slovinkinja, Sa svim da je i grešnica Dalmatinka ili Bračkinja Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 97 - 100. (privatna knjiga)

Prema kazivanjima od starinskih vremenah Sveta Jelena bila bi rođena u Škripu, a odgojena u pastirskim zaselcima u Selcima, kod današnje Svete Nedjelje. Tamo se i danas nalazi ruševina Gradac, u srednjem vijeku glasoviti Gradatium sa kojih stotinu temelja porušenih kuća u suho građenih… Tvrdi se naime, da se Konstantin Kloro / Chlorus kao Protektor ili Namjesnik Dalmacije, radi nevremena svratio u današnje Povaljske Luke, odatle je otišao u lov i zabasao kod Svete Nedjelje u današnja Nasela, u bivši Gradatim ili moguće Mošulje, odakle i potječu sadašnja Selca. Došavši Kloro u nepriliku, potpuno zabasa. Nevrijeme ga tjeralo naprijed ….. uđe u kuću i zamoli da ogrije i prenoći. Obitelj sv. Jelene, ne samo da mu je dala prenoćiti već ga i pogostila, što je bolje mogla. Konstanco zaprosi Jelenu. Tada je Jelena bila tek djevojčica, pa otuda dolazi u pjesni Kačićevoj da je u Sofiji odgojena. Jelena mu porodi Konstantina u rimskom Naissusu u sadanjem Nišu. Iz sabranih spisa Šimuna Benje (Simeonis Benigni) modruški biskup, vezanih za Lateranski koncil pod lavom X. 1513. Jasno proizlazi da je sveta Helena, majka Konstantina Velikog, bila porijeklom s Bretanide, dalmatinskog otoka u Ilirskom moru, kojeg sad zovemo Brač, što se očituje dokazima iz arhivskih spisa Salonitanske crkve. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 102. (privatna knjiga)

Sl. 27. SVETA JELENA KRIŽARICA Cima da Conegliano ( oko 1460. 1518.) Sveta Jelena / Helena Križarica, žena Konstancija Klora, rimskog cesara, koja ga u Nišu iza Bosne porodi, a ona se porodi u Braču, kako mudri sviedoče, oli u Bulgariji, kako drugi oće, a u gradu zvanom Sofija. Oli u Braču, oli u Sofiji, slovinskog je naroda i jezika. Umri u Rimu od godina osamdeset…. Fra Andrija Kačić (Brist, 1704. – Zaostrog, 1760. U svojoj Korabljici pisma svetog a tiskane 1760. U Mlecima; od 1945. Imamo je i u Akademijinu izdanju Stari pisci hrvatski, od str. 245. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 97 (privatna knjiga)

HRVATSKA ZEMLJA Po istraživanju najboljih hrvatskih povjesničara zauzeo je hrvatski narod u prvoj polovici VII. stoljeća prilično prostranu zemlju, kojoj su bile ove međe: na jugu rijeka Bojana (oko Skadra), na iztoku rijeka Bosna ili Vrbas, na sjeveru Dunav (od utoka Dunava do utoka Save) i Drava, na zapadu rijeka Sana, Istarske gore (dotično rijeka Raša u Istri) i Jadransko more. Ako pogledamo na kartu, vidimo, da nam je pribrojiti hrvatskoj zemlji ove današnje države i oblasti: Crnu goru, čitavu Dalmaciju, zapadni dio Bosne i Hercegovinu (osim Novog pazara), Hrvatsku i Slavoniju, napokon jedan dio iztočne Kranjske i iztočnu Istru. Hrvatska zemlja zaprema po tom prostoru od nekih 2000² milja ili 1100² myriametra.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 17

Kad bi danas sva hrvatska zemlja bila na okupu u jednoj zaokruženoj cjelini, ta bi hrvatska država po svojoj veličini bila veća od kraljevine Portugalske, a potom i od Grčke, Srbije, Švicarske, Nizozemske i Belgije. Hrvatska danas po svomu nekadanjem prostranstvu bila bi jedanaesta država u Evropi. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 10, 949.75 KLA p I/R

BUGA I TUGA, PRVE HRVATSKE BANICE (OKO 627. - 640.)

HRVATSKA ZEMLJA Već stari Rimljani, osvojivši zemlju kasnije Hrvatsku, razdijelili su je prema opisanoj prirodnoj međi na dvije pokrajine: današnju sjevernu Hrvatsku među Dravom, Kupom i Savom zajedno sa Slavonijom pridružili su pokrajini Panoniji, koja je povrh toga obuhvaćala i današnju zapadnu Ugarsku do Dunava i nešta Austrije; od južne pak Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, kao i od Crne gore stvoriše zasebnu pokrajinu Dalmaciju. Tako ostade za sve vrijeme rimskoga vladanja. Kad su kasnije Hrvati tom zemljom zavladali, i oni su tu zasnovali dvije poglavite kneževine: jednu u sjevernom dijelu (Posavska ili Panonska Hrvatska, kasnije Slovinska zemlja ili Slavonija), a drugu u južnomu (Dalmatinska Hrvatska ili Bijela Hrvatska). Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 11 - 12, 949.75 KLA p I/R

DOLAZAK HRVATA Pozvani dakle od byzantskog cara, diglo se između god 627. - 640. u Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj sedam ili osam plemena plemenitih Hrvata, te su s oružjem u ruci udarili prema Balkanskom poluotoku. Svako je pleme imalo svoga kneza ili kneginju. Priča se, da je hrvatski puk vodilo pet braće i dvije sestre; braća su se zvala Klukas, Lobel. Kosenjec, Muhlo i Hrvat, a sestre njihove Tuga i Buga. Svako je od njih vodilo po jedno pleme. Iz knjige. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižara Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 30, 949.75 KLA pI/R

Sl. 28. - 29. TANAJSKE PLOČE su dva epigrafska natpisa iz 3. stoljeća koje je 1853. godine pronašao ruski arheolog Pavel Mihailovič Leontjev u gradu Azovu (Tanais) u Rusiji. Danas se čuvaju u muzeju Ermitaž u Sankt Petersburgu. Ploče su spomen-ploče postavljene za građevinskih radova u gradu. U njima se spominju osobna imena Horoúathos, Horoáthos i Horóathos (Χορούαθ[ος], Χοροάθος, Χορόαθος) za koja se vjeruje da su antroponimi hrvatskoga imena poput današnjih osobnih imena Hrvatin ili Hrvoje. U jednom od natpisa Horoáthos (Χοροάθος) se spominje kao sin od Sandarza, što je iransko ime. Zbog toga postoje snažne naznake da su Hrvati tada bili iranski narod koji se u nadolazećim stoljećima poslavenio kao i to da je etnonim Hrvat iranskog podrijetla. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Tanajske_ plo

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 18

DOLAZAK HRVATA Bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912. - 959.) u svom djelu O upravljanju carstvom (De administrando imperio) napisao je o dolasku Hrvata: Hrvati su živjeli u ono vrijeme s one strane Bavarske gdje su sada Bijelohrvati. Jedan od njihovih rodova, petoro braće: Klukas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat, i dvije sestre Tuga i Buga, odijelili su se od njih, došli su zajedno sa svojim narodom u Dalmaciju i našli Avare naseljene u toj oblasti. Pošto su neko vrijeme međusobno ratovali, pobijedili su Hrvati; neke su od Avara pobili, a ostale prisilili da se pokore. Otada su tom oblasti zavladali Hrvati. S druge strane, od Hrvata koji su došli u Dalmaciju jedan dio se odvojio i zavladao Ilirikom i Panonijom; a i oni su imali samostalnog kneza koji je također sam slao knezu Hrvatske darove u ime prijateljstva. Iz knjige. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižara Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 30, 949.75 KLA pI/R

Sl. 30. DOLAZAK HRVATA, 1905. Oton Iveković (1869. - 1939.) Moderna galerija, Zagreb, snimio: Luka Mjeda Iz knjige Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Sv. II. Zagreb : Naprijed, 1995., str. 148, 75(091) GAM h/

DOLAZAK HRVATA Hrvati pak stanovahu u ono vrijeme tamo od Bagibareje, gdje su sada Bjelohrvati. Jedan njihov rod, naime petoro braće Klukas, Lonelos Kosences, Muhlo i Hrobatos, i dvije sestre Tuga i Buga, odjelivši se od njih skupa sa narodom svojim, dodjoše u Dalmaciju i nadjoše ondje Avare, koji držaše tu zemlju. Iz knjige Constantinus Porphyrogennitus VII, bizantski car 905. – 959. O upravljanju carstvom. Zagreb : Dom i svijet, 2003., str. 75 - 76, 949.75 CON o

DOLAZAK HRVATA Dojdoše iz priko Babinih gora Hervati najprvo u Dalmaciju i ove sadanje hrvatske i slovinske strane, s mlogim bojem istiravši Abare, ovdi se nastaniše. Prid ovim bijaše pet bratje: Kluka, Klobej, Kožočeš, Muklo, Hrvat i dvi sestre: Tuga i Buga. I od njih Dalmacija, koja je od mora do Dunava dosegla, hrvatsko ime prija, i zove se do današnjega dneva. Marko Dragić Dostupno na: https://drugipogled.wordpress.com/2010/08/10/dolazakhrvata-tuga-i-buga/

KRALJICA BUGA U Dučiću, u Prisoju, bila je gospodarica, neka Buga i po njoj je nazvano Buško jezero i narod, mi ovde, Bužani. Tu u jezeru ima neka gradina, najprije da je rimska, ali sad se ne vidi. Kad je sušna godina dobro se vidi. Veliki je to bijo grad i tu je bilo groblje, sićam se da sam jednom vidila kad su te mrtve iskapali. Korita kod Tomislavgrada Dostupno https://drugipogled.wordpress.com/2010/08/10/dolazak-hrvatatuga-i-buga/

Sl. 31. DOLAZAK HRVATA K MORU, 1870. Ferdinand Quiquerez (1845. - 1893.) Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, fototeka HPM snimio: Luka Mjeda Iz knjige Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, Sv. I. Zagreb : Naprijed, 1995., str. 319, 75(091) GAM h/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 19

TUGA I BUGA Prema staroj legendi kulu su dale sazidati hrvatske kneginje Tuga i Buga, zvane Gospa i Jelena. Tražeći lijek za bolesnu Gospavu, kneginje su stigle na današnje područje grada Gospića. Gospava se izliječila izvorskom vodom te u znak zahvalnosti sazidaše kulu. Dostupno na http://www.likaworld.net/forum/index.php?topic=1495.0;wap2

LEGENDA O DOLASKU HRVATA Legenda o dolasku Hrvata na naše prostore Europe potaknula je i hrvatske slikare u 19. stoljeću da prema svojoj viziji prenesu tu legendu na platno. Tako su nastale slike Dolazak Hrvata u Hrvatsku 638. godine Josipa Franje Mückea naslikana u Zagrebu 1867., a čuva se u Hrvatskom povijesnom muzeju; Dolazak Hrvata na sinje more Ferdinanda Quiquereza i Dolazak Hrvata na more Otona Ivekovićeva.

Sl. 32. DOLAZAK HRVATA, 1868. Josip Franjo Mücke (1819. - 1883.) Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, fototeka HPM snimio: Josip Vranić Iz knjige Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, Sv. I. Zagreb : Naprijed, 1995., str. 292, 75(091) GAM h/N

LEGENDE PUKA HRVATSKOG (odlomak) Hrvat je imao tri sina: Čeha, Leha i Meha te kćer Vilinu. Prema legendi, ta hrvatska kneževina bila je pod vrhovništvom Rimljana, a vjerojatno se mislilo na vazalstvo bizantskim carevima kao nasljednicima Istočnorimskog Carstva. Kada su braća Čeh, Leh i Meh i njihova sestrica Vilina naslijedili svoga oca kneza Hrvata i grad Krapinu, sagradili su još dvije utvrde: Psar na brdu Josipovac, iznad današnjeg franjevačkog samostana, i drugu na brdu Sabac. Između utvrda Krapine i Psara, a iznad kotline od brda do brda, podigli su viseći most od kože. Preko njega dolazili su jedan drugome na tajne razgovore i dogovarali se kako se riješiti strane vojske. Dogovorili su se da će podići ustanak. Međutim, za taj je plan saznala njihova sestra Vilina i otkrila ga rimskom vojskovođi s kojim je potajno vodila ljubav. Braća su saznala za sestrinu izdaju i prije nego što je vojskovođa bilo što poduzeo, oni ga pogubiše. Vilina pobjegne u spilju Ljubine nad Zutnicom koja se još naziva Viline jame. Vile koje su tamo boravile prihvate imenjakinju koja je ubrzo rodila lijepo dijete. Jednoga dana, kada se Vilina sunčala pred spiljom, ugledaju je braća koja su bila u lovu. Za kaznu zbog izdaje odvedu je u tvrđavu Krapina i zazidaju je u tornju nad vratima drugog dvorišta. Tomislav Đurić Iz knjige Đurić, Tomislav. Legende puka hrvatskoga. Samobor : Meridijani, 2005.

Sl. 33. KRAPINSKI GRAD, 1907. Lovro Sirnik (1877. -) Dostupno na http://www.croatia.eu/article.php?lang= 1&id=20 U trima utvrdama iznad Krapine živjela su braća Čeh, Leh, Meh i sestra Vilina. Braća su se željela osloboditi strane vlasti, ali ih je sestra izdala, pa su pobjegli na sjever, gdje su utemeljili slavenske države Češku, Poljsku i Rusiju. (Lovro Sirnik: Krapinski grad, 1907.). Dostupno na http://www.croatia.eu/article.php?lang= 1&id=20#

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 20

KRALJICA TUGA Daleko, daleko odakle pušu ladni vitrovi i snig vije, nalaze se visoke gore, di su u davna vrimena stolovali naši pradidovi. To se gorje zove Karpati. Naši su pradidovi čuli kako je toplo u krajevima blizu sinjih vali, pa su pod vodstvom petero braće i dvi sestre krenili na dalek put. Jedan od braće, najstariji zva se Hrvat, a sestre su bile Tuga i Buga. Hrvat je ka najstariji brat bija snažan i jak i duž puta je branija svoj narod od zviri i neprijatelja. Tuga je bila divojka duge zlatne kose i crnih očiju. Govorilo se da je biloj vili druga. Ona je svake večeri i jutra uveseljavala ljude svojom pismom. Onda im je bilo lakše putovati kroz šume i nizine, dok nisu napokon ugledali more. To je bila njihova nova domovina koju podilili među sobon. Bilo je dvanaest plemena. I Tuga je dobila lip kraj, ravnicu podno Mosora – Poljica. Ona je tu sagradila svoje dvore, a oko njena dvora plemići su sagradili palače. I tako je nasta gradić koji su zvali Tugini dvori, a danas se zovu Tugari. Bila je Tuga pobožna i dobra i činila svima lipega. U Policin se nije smilo govorit ružno, ni svađat ili štogod jedno drugom uzet. Svi su radili, trudili se i punu su kuću svega imali. Svi su živili u jubavi. A kad je Tuga umrla, svi su za njon plakali i nisu je Poljičani ni dan danas zaboravili. Ona i danas zna, za misečine, u biloj haljini i duge plave kose proći priko ruševina svoga dvora u Tugarima bdijući nad Pojičanima i Pojicama. M. Dragić: Starohrvatske povijesne teme u suvremenom narodnome pripovijedanju Dostupno na https://drugipogled.wordpress.com/2010/08/10/dolazakhrvata-tuga-i-buga/

Sl. 34. BUŠKO JEZERO Buško jezero ( blato ) nalazi se u južnom dijelu livanjskoga polja. Kada se za ljetnih vrućina razina jezera spusti, pokaže se zelena površina polja, a usred njega veliki pješčani sprud. Mještani ga zovu Prisap (i Kraljičin nasip). Legenda kaže da je, dok je Buško Blato bilo prvotno jezero, neka kraljica dala načiniti nasip od jugozapada prema sjeveroistoku tako da je velik dio polja osušila. Priča spominje kraljicu Bugu (odatle naziv Buško). Dostupno na http://www.furaj.ba/clanak-bih/bu-kojezero/

POKRŠTENJE HRVATA Pokrštenje Hrvata bilo je u razdoblju od VII. do IX. stoljeća, o čem svjedoče vijesti bizantskoga cara i kroničara Konstantina Porfirogeneta iz X. stoljeća Najvjerojatnije je prvi poticaj za pokrštenje Hrvata došao od romanskoga svećenstva u Dalmaciji, koje je slijedilo nastojanje Rima, ili još vjerojatnije Ravenne, da obnovi crkvenu hijerarhiju u dalmatinskim gradovima u VII. i VIII. stoljeću, te nastojanje bizantske vlasti na kristijanizaciji novih podložnih naroda. S obzirom na političke promjene koje su slijedile i prevlast Franačke nad Bizantom u tom dijelu Europe, franački misionari iz crkvenih središta Akvileje i Salzburga djelovali su među Hrvatima od kraja VIII. stoljeća, pretežito u sjeverozapadnim krajevima, a bizantski od druge polovice IX. stoljeća u krajevima južno od Cetine (Neretvani), u Bosni, Humu, Travunji i Duklji. U posljednjem su se razdoblju priključili i učenici slavenskih apostola Ćirila i Metoda koji su donijeli slavensko pismo (glagoljicu), jezik i bogoslužje. Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 57-59

Sl. 35. POKRŠTENJE HRVATA Bela Čikoš Sesija (1864. - 1931.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 33, 949.75 NAZ p/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 21

DOLAZAK HRVATA (odlomak) ….. Kad je Demetrije pristupio sa svojim pratiocima pred kneževsku braću, i tumač preveo poslanikove riječi, kojima je Demetrije izrazio carski pozdrav i želje bazileja-autokrata, predavši mu ujedno Samovu poruku, najstariji brat Klukas u sporazumu s ostalom braćom pozove poslanstvo u dvor, a i prisutnim starješinama rekne da pođu s njima. Unišli su u najbližu prednju odaju, ogroman, širok i dug prostor, u sredini kojega se dizalo veliko ognjište, a na ovom se žarko žarila žeravica. Do ognjišta bijahu smješteni dugi stolovi od teške hrastovine, okruženi teškim stolicama i klupama. Po stolovima se nizali ogromni vrčevi puni medice i drugih pića. Na pladnjevima je bilo bijela hljeba, meda i soli. Prije no što je Klukas započeo razgovor, ponudi gostima hljeba i soli, i pozdravi ih vrčem medice u ruci. A na drugom se kraju dvorane javila u to skladna, mlada djevojačka pjesma, praćena cilikom tankih struna s glazbala, što ih nazivahu gusle i tambure….. …… Kad je Demetrije spomenuo Dalmaciju, kneginja Tuga i Buga čisto su se uzrujano ispravile, a knez Hrvat upravo je skočio sa svoga sjedala, da živahno pokroči prema poslanstvu. Demetrije se već uplašio da je počinio kakvu diplomatsku pogrešku. No knez je Hrvat pitao poslanika, koju to zemlju pod imenom Dalmacije misli. Demetrije mu taj čas točno odgovori i navede dapače granice cijele pokrajine. - Dalmacija! Dalmacija! - klikne kneginja Buga. - To je po tom ona ista zemlja, koju je naš stari ujak Teodorih predobio i ondje imao svoje kraljevstvo. Stara nam je majka toliko o tome pripovijedala, baš o junaštvima svoga brata i njegovih sinova, što su ih izvojevali u Dalmaciji i osnovali ondje gotsko kraljevstvo. Spominjala je mnogo i svoga bratučeda Ostrojilu. Da - da! Po tankoj smo krvi njihov rod - govoraše krasna djevojka prema tumaču, a njezine riječi potvrđivahu sva braća. …. .Među prisutnima nastade živahna rasprava. Dvije sestre Tuga i Buga i brat knez Hrvat, a osobito mladi knez Višević, vatreno su i odlučno zagovarali da se prihvati careva ponuda te da se krene protiv stoljetnoga neprijatelja i tlačitelja Avara, pa će se zauzeti zemlja, koja je nekad pripadala rođacima knezova i prijateljima njihovih pukova. No neki su se starješine i dalje protivili tome pohodu. Sami knezovi Lubel, Kosenec i Muhlo nisu baš izričito i odlučno pristajali uz Bugu i Tugu. ….. Ksaver Šandor Đalski

Sl. 36. - 37. - 38. NASLOVNE STRANICE ROMANA „DOLAZAK HRVATA“ KSAVERA ŠANDORA ĐALSKOG

TUGA, BUGA I VUGA Tuga i Buga (odn. Vuga) bile su dvije sestre koje su zajedno s još petero braće (Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat) u vrijeme bizantskog cara Heraklija (610. - 640.) prevodile Hrvate iz Bijele Hrvatske (iza Karpata, najvjerojatnije oko Krakova u Poljskoj) na našu obalu, odnosno Balkanski poluotok. Ova legenda spominje se u većini literature o povijesti Hrvata koja je prenosi iz djela nastalog sredinom 10. stoljeća O upravljanju carstvom Konstantina Porfirogeneta. Literarnu obradu legende o Hrvatima nalazimo u djelima: Gjalski, Ksaver Šandor. Dolazak Hrvata. Zagreb, 1973., Mayer, Milutin. Dolazak Hrvata : povijesna pripovijest iz VII. vijeka. Zagreb, 1995., Tica, Milka: Sunčeva djeca : legende o Hrvatima. Zagreb, 1994., Katičić, Radoslav. Uz početke hrvatskih početaka : filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju. Split, 1993. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata : od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća : knjiga prva. Zagreb, 1988., Macan, Trpimir. Povijest hrvatskoga naroda. Zagreb, 1992., Šišić, Ferdo. Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara. Zagreb, 1990. Dostupno na: http://www.seljacionline-forum.com

Sl. 39. KAPELICA, TUGARE, OPĆINA OMIŠ Fotografija: Miljenko Vrkić Dostupno na: http://hr.worldmapz.com/admin3/35116 027024_en.htm

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 22

MARIJA DRAGODID, RANOHRVATSKA BANICA IX. ST. Marija Dragodid je prva pismeno poznata ranohrvatska banica iz 9. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj i najranija zapisana etnička Hrvatica na vodećem položaju gdje je poznata iz hodočašća u Čedadskom evangelistaru. Bila je supruga dalmatinskog bana i rodonačelnika dinastije Trpimira I. (848. - 863.). Kao banica-majka je s njim rodila tri sina: najmlađeg Petra koji je umro u mladosti oko god. 892., starijeg Sedeslava (878. - 879.) kojega je ubrzo svrgnuo srednji sin i kasniji kralj Muncimir II. (892. - 910.), čija je žena Maruša Černi. Dostupno na http://hr.metapedia.org/wiki/Vladarice_u_Hrvatskoj

NATPIS KNEZA TRPIMIRA, na dijelu oltarne pregrade, pronađen 1891. u predjelu Rižince u Solinskom polju, nedaleko od ceste koja vodi prema Klisu, a glasi: PRO DUCE TREPIM(ero)… = ZA KNEZA TRPIMIRA… Hrvatski knez Trpimir (845. - 864.), osnivač je dinastije Trpimirovića. Dao je podlogu nezavisnom razvitku hrvatske države. Uspješno je ratovao s bizantskim namjesnikom u Zadru, oko 855. potukao Bugare, doveo benediktince u Hrvatsku; 852. izdao povelju u kojoj se prvi put spominje hrvatsko ime na domaćim dokumentima (DUX CHROATORUM).

PLETERNA ORNAMENTIKA, PLUTEJ IZ BISKUPIJE KRAJ KNINA, 9. ST. Pleterna ornamentika, reljefna dekoracija kod koje osnovni element, jednotračni ili višetračni prutić, tvori najrazličitije geometrijske ornamente (od jednostavnog uzla preko pletenice do složenih motiva mreža), često u kombinaciji sa životinjskim (ptica, lav) ili biljnim ornamentom (lozice, palmete) i dr. motivima (rozeta, križ, kalež); ljudske su figure rijetke. Pojavljuje se u antičkoj, rimskoj i bizantskoj umjetnosti, a osobito je bila raširena u razdoblju predromanike i rane romanike (od VIII. do XI. st.), kada su se njome urešavali gotovo svi dijelovi crkvene arhitekture (okviri prozora i vrata, zabati) i crkveni namještaja (ciboriji, pluteji) na prostranu području od Španjolske do Ugarske, s najjačim središtima u gornjoj Italiji i Hrvatskoj u jadranskom pojasu (starohrvatsko doba) te na području Armenije i Gruzije kao dekor kamenih crkava u razdoblju od XI. do XIII. st. U Hrvatskoj se među najstarije primjerke s pleternom ornamentikom ubrajaju arhitrav iz Muća sa spomenom kneza Branimira (888.) i zabat s imenom kneza Mutimira iz Uzdolja kraj Knina (895.), a najljepši su primjerci iz crkava u Biskupiji kraj Knina, Ždrapnju i Žažviću kraj Bribira, Rižinicama kraj Solina te u Zadru (plutej iz katedrale) i Splitu (oltarna pregrada u crkvici sv. Martina). Dostupno http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=48715

Sl. 40. PRADOMOVINA HRVATA CRVENOM BOJOM JE PRIKAZANA RASPROSTRANJENOST HRVATSKOGA IMENA. Dostupno na: http://www.wikiwand.com/hr/Rana_pov ijest_Hrvata

Sl. 41. FRAGMENT GREDE S NATPISOM KNEZA TRPIMIRA IZ IX. STOLJEĆA Prema originalu izradio akademski kipar Ratko Peraić Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 111, 656 KLA o

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 23

ČEDADSKO EVANĐELJE (ČEDADSKI EVANĐELISTAR) Čedadsko evanđelje (Čedadski evanđelistar), nazvano je prema slovenskom liku imena za furlanski grad Cividale del Friuli; latinski Codex Aquileiensis), rukopisni kodeks s tekstom evanđelja pisan uncijalom V. ili VI. st. i latinskim jezikom. Kodeks se prvotno, do 1409., čuvao u Akvileji, a potom je prenesen u Čedad (→ CIVIDALE DEL FRIULI). Nedostaje mu tekst Markova evanđelja, jer je sedam snopića bilo istrgnuto iz kodeksa, posebno uvezano, okovano srebrom i odneseno u Mletke budući da se počelo smatrati da je to autograf sv. Marka, zaštitnika Venecije. Iz toga dijela dva snopića darovana su Karlu VI. (manji dio toga iskinutog teksta pohranjen je u Pragu, a veći dio u Veneciji). Čedadsko evanđelje znamenito je po tome što su na rubovima (marginama) i među redcima prvih devet listova zapisana imena uglednih hodočasnika, pretežito iz istočnih europskih zemalja, koji su od kraja VIII. do kraja X. st. posjećivali samostan u kojem se rukopis prvotno nalazio. Naknadni zapisi pisani su karolinom. Među imenima langobardskih i slavenskih hodočasnika spominju se i imena hrvatskih knezova Braslava sa ženom, Trpimira sa sinom Petrom i Branimira sa ženom Mariosom (Marušom). Tu su još zapisana i imena nekih drugih povijesno zasvjedočenih osoba (Boris, Rastislav, Pribina, Kocelj). Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13226

Sl. 42. ČEDADSKO EVANĐELJE, STRANICA S POTPISIMA HRVATSKIH VLADARA TRPIMIRA, MUTIMIRA I KREŠIMIRA (DOMNO TRPIMIRO, MUTIMIR, CHRISIMER) Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.a spx?id=13226

MARUŠA (MARIOSA), HRVATSKA KNEGINJA IZ IX. ST. Supruga kneza Banimira koji je vladao od 879. do 892. godine. Prema zapisima iz Čedadskog Evanđelistara u IX. stoljeću, knez Branimir je sa svojom ženom Marušom hodočastio u Čedad (Cividale) u Italiji. S njima su hodočastili i Braslav i supruga mu Ventescela. Prema Hrvatska revija 1, 2015. Naslovnica, tema broja. Franjo Šanjek. Srednjovjekovlje : duhovni profil hrvatskoga kršćanstva u srednjem vijeku.

NATPIS KNEZA BRANIMIRA IZ GORNJEG MUĆA, prvog samostalnog vladara Hrvatske koji je vladao neovisno od Franaka i Bizanta, zavladavši dalmatinskim otocima i gradovima. Pronađena su još tri epigrafska kamena spomenika s njegovim imenom: u Ninu, Ždrapnju kod Skradina i Šopotu kod Benkovca. Spomenik se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu, a gipsani odljev u Gliptoteci HAZU u Zagrebu. Dio grede s latinskim natpisom pronađen je 1871., a glasi: (Tempore ducis) BRANIMIR ANNOR(um) XPI (christi) SACRA DE VIRG(ine) CARNE(M) UT SU(m)PS(it). S(acrum) DCCCLXXX ET VIII, VI Q(ue) INDIC(tione). U VRIJEME KNEZA BRANIMIRA OTKAD JE KRIST UZEO SVETO TIJELO OD SVETE DJEVICE GODINE 888. VI INDIKACIJE. Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 123, 656 KLA o

Sl. 43. NATPIS KNEZA BRANIMIRA IZ GORNJEG MUĆA, 888. GODINE Prema originalu izradio akademski kipar Ratko Peraić

Sl. 44. PISMO PAPE IVANA VIII. KNEZU BRANIMIRU (7. 6. 879.) O PRIZNANJU HRVATSKE Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 123, 656 KLA o

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 24

MARUŠA ČERNI (MARIOSA), STAROHRVATSKA BANICA IZ IX./X. ST. Maruša Černi (latin. Mariosa) je druga poznata i zapisana starohrvatska banica na smjeni IX./X. stoljeća u južnoj Primorskoj Hrvatskoj. Bila je supruga dalmatinskog bana Muncimira II. (892. - 910.). Kao banica je s njim imala dva sina: starijeg kralja Tomislava (910. - 929.) koji je prvi naslijedio oca i mlađeg kralja Trpimira II. (929. - 933.), čija je supruga dosad ostala nepoznata u zapisima. Dostupno na http://hr.metapedia.org

KRALJICA DOMASLAVA, NAJSTARIJA HRVATSKA KRALJICA PRVA POLOVINA X. STOLJEĆA Kraljica Domaslava, pripadnica hrvatske vladarske obitelji iz doba hrvatske narodne dinastije, vjerojatno je živjela u X. st. Jedini spomen njezina imena pronađen je na fragmentu natpisa s grede nekadašnje oltarne pregrade iz predromaničke crkve sv. Vida u Klisu, koja potječe vjerojatno iz IX. st. Sam natpis je djelomice očuvan i sadrži tipične predromaničke pleterne motive karakteristične za IX. st. Njegovo čitanje još uvijek nije potpuno razriješeno. Predloženo je sljedeće rješenje: (Ego ... rex Croat)orum filiu(s .... regis una cum coniuge) mea Domaslava regina (hoc opus fieri iussi). Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=69339

Sl. 45. NATPIS S IMENOM KRALJICE DOMASLAVE IZ CRKVE SV. VIDA Dostupno na http://hercegbosna.org/forum/povijest/k raljica-domaslava-t6354.html

O NATPISU S IMENOM KRALJICE DOMASLAVE Radoslav Bužančić je objavio rezultate istraživanja dviju predromaničkih crkava koje je označio kao vladarske. Bužančić naglašava važnost natpisa s imenom kraljice Domaslave, jer je to nakon Jeleninog natpisa prvi koji spominje jednu kraljicu i vladarsku obitelj. Fragmentarno sačuvani epigraf, dio nekadašnje oltarne pregrade u crkvi sv. Vida na Klisu. Fragmenti od kojih se sastoji natpis su: ORUM FILIU - MEA DOMAS - LAVA REGINA Bužančić nadopunjuje tekst i predlaže čitanje: MEA DOM(N)A S(C)LAVA REGINA Radoslav Bužančić Iz članka Crkve sv. Vida na Klisu i sv. Marije u Blizni Gornjoj. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 42 (2011), 29-62

KRALJICE DOMASLAVE IZ CRKVE SV. VIDA To bi značilo da se dotična kraljica zvala Domaslava, a postala bi četvrta po imenu poznata hrvatska vladarica (uz Branimirovu ženu Marušu, Jelenu, ženu Mihajla Krešimira, i Jelenu Lijepu, ženu Dmitra Zvonimira). To ime nije poznato u našoj ranosrednjovjekovnoj onomastici, pa ni u izvorima iz kasnijih stoljeća nisam naišao na neki primjer. Daničićev rječnik, na koji se pozivaju autori Akademijinog rječnika, spominje također primjer iz 13. stoljeća, ako bi teza - koja mi je isprva pala napamet - da je hrvatska kraljica Domaslava bila podrijetlom iz Češke, bila vrlo privlačna, samo ime ne može biti argument za takvu tvrdnju. Jedini element teksta koji bi mogao poslužiti za njegovo datiranje, kako mi se čini, jest titula regina.

Sl. 46. KLIS Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 170, 949.75 NAZ p/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 25

Njezin muški pandan, rex, spominje se u vezi s Hrvatima najranije u Gottschalkovu opisu njegova boravka na Trpimirovu dvoru. Taj je navod, međutim, iznimka, pa se hrvatske vladare počinje nazivati kraljevima tek u 10. stoljeću. Pisma Ivana X. Tomislavu i dalmatinskim biskupima prvi su slučaj uporabe te titule za hrvatske vladare od strane jedne kancelarije, a epitaf kraljice Jelene prvi je zapis titule rex u Hrvatskoj. Prema tome, natpis s imenom kraljice Domaslave ne može se datirati u deveto, nego najranije u deseto stoljeće. Željko Rapanić Iz članka Kamena plastika ranog srednjeg vijeka u Arheološkom muzeju u Splitu, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku 60 (1958.)

NATPIS S IMENOM KRALJICE DOMASLAVE IZ CRKVE SV. VIDA O kojoj bi se hrvatskoj kraljici radilo možemo samo nagađati. Ako je Jelena bila žena Mihajla Krešimira II. i majka Stjepana I. Držislava, onda je Domaslava mogla biti majka Mihajla Krešimira ili nekog od njegovih neposrednih prethodnika. S obzirom na to da izradu natpisa prema njegovim karakteristikama treba staviti prije u ranije, nego u kasnije razdoblje, manje je vjerojatno da ga je dao napraviti neko od Držislavovih sinova (u kojem slučaju bi Domaslava bila Držislavova žena). Prema tome, Domaslava je po svoj prilici hrvatska kraljica iz prve polovice 10. st., a njezina titula bi osnažila tvrdnju da su hrvatski vladari već od Tomislava koristili titulu rex. Datiranju će svakako pridonijeti analiza ukrasa, pisma i jezika natpisa. U skladu s iznesenim, moj bi prijedlog za rekonstrukciju Domaslavinog natpisa glasio: EGO xy REX CROATORUM FILIUS xy-i REGIS UNA CUM CONIUGE MEA DOMASLAVA REGINA (HOC OPUS) FIERI IUSSI. Natpis samo uvjetno možemo nazvati Domaslavinim, jer bismo ga zapravo trebali nazivati po onome tko ga je dao sastaviti, dakle po njezinu sinu ili mužu, ali kako nam se njegovo ime nije sačuvalo, jedino je ispravno zasad ga zvati Domaslavinim ili natpisom kraljice Domaslave. Neven Budak Dostupno na: http://www.jutarnji.hr/kraljica-domaslava--najstarijahrvatska-vladarica--zivjela-je-u-10--stoljecu-

KRALJICA DOMASLAVA NAJSTARIJA JE POZNATA HRVATSKA KRALJICA Jedini poznati izvor njezinog postojanja je na fragmentima natpisa oltarne pregrade u crkvi Svetog Vida na Klisu.Prema Budaku, latinski tekst natpisa glasi: [Ego ... Rex Croat]orum filiu[s ... regis una cum coniuge] mea Domaslava regina [hoc opus fieri iussi] Hrvatski prijevod: Ja ... kralj Hrvata, sin kralja ..., zajedno sa svojom kraljicom Domaslavom naložio sam da se napravi ovo djelo. Pretpostavlja se da je Domaslava mogla biti majka Mihajla Krešimira II. ili nekog od njegovih neposrednih prethodnika, s obzirom na to da je Jelena bila žena Mihajla Krešimira II. i majka Stjepana Držislava. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Domaslava

Sl. 47. HRVATSKA ZA KRALJA TOMISLAVA OKO 928. GODINE Iz knjige: Srkulj, Stjepan. Hrvatska povijest u devetnaest karata. Zagreb : AGM, 1996., str. 29, 949.75 SRK h/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 26

KRALJICA MARGARETA, 10. STOLJEĆE Kraljica Margareta je druga imenom zapisana kraljica Hrvata sredinom X. stoljeća. Slabije je poznata od svojih vladarskih prethodnica i sljednica. Bila je supruga našega četvrtog kralja Stjepana I. Miroslava (945. - 949.), a vjerojatno nisu imali muške djece jer ih je na prijestolju naslijedio mlađi brat Mihael Krešimir II. Dostupno na http://www.enciklopedija

JELENA SLAVNA ( ? - 8. LISTOPADA 976.), HRVATSKA KRALJICA, ŽENA KRALJA MIHAJLA KREŠIMIRA II. U sklopu proslave velikog jubileja tisućutristotine obljetnice pokrštenja Hrvata i pripreme za prijelaz u treće tisućljeće kršćanstva, Crkva u Hrvata posvetila je godine 1976. uspomeni kraljice Jelene. Poprsje kraljice Jelene za tu prigodu izradio je kipar Ivan Mirković, a pozirala mu je rođena Širokobriježanka Maja Galić. Odljevak poprsja u bronci, visine 62,5 cm, postavljen je u predulazu u Franjevačku galeriju Široki Brijeg 25. srpnja 1990. Galeriji ga je darovala gđa Galić. Prvo poprsje postavljeno je u Solinu, drugo u Vatikanu, a treće u Širokom Brijegu. Fra Anti Marića poprsje kraljice Jelene darovala je Maja Galić 1987. godine. Vendelin Karačić, Ulica kraljice Jelene. Vrisak br. 30/1992., str. 7.

JELENA SLAVNA, HRVATSKA KRALJICA Kraljica Jelena, majka kraljevstva, takav je status imala na dvoru za života. Pretpostavlja se da je podrijetlom iz najmoćnije zadarske patricijske obitelji Madijevaca koja je od kasnog 10. stoljeća upravlja Zadrom. Bila je omiljena u hrvatskom narodu i poznata kao Jelena Slavna. Nakon smrti kralja Mihajla Krešimira II. 969. godine vladala je u ime malodobnog sina Stjepana Držislava. Poslije uspješnog vladanja, pod vodstvom benediktinskih redovnika, posvetila se razmatranju, molitvi, poslu i dobrim djelima, a osobito dijeljenju milostinje. Prema Tomi Arhiđakonu, dala je sagraditi dvije crkve u Solinu: crkvu svetog Stjepana, koja je služila kao grobnica kraljeva i crkvu svete Marije na Gospinu otoku, kao krunidbenu baziliku. Nakon smrti 976. godine, pokopana je u atriju Svetoga Stjepana zajedno sa suprugom, a još u 13. stoljeću solinski su benediktinci obilježavali spomen na nju. Prema članku dostupnom na http://www.enciklopedija

KRALJICA JELENA SLAVNA Koncem godine 1073. umre negdje slavni kralj Petar Krešimir. Sahraniše ga svečano na Solinskom ili Kliškom polju, gdje su počivale kosti slavnih pređa njegovih. Ondje naime stajale su dvije crkve: sv. Stjepana i sv. Marije, što ih bijaše sagradila i darovala spljetskoj nadbiskupiji neka hrvatska kraljica Jelena. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 111, 949.75 KLA p I/R

Sl. 48. KRALJICA JELENA SLAVNA, POPRSJE Ivan Mirković bronca, 62,5 cm Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Jelena_Sla vna

Sl. 49. SARKOFAG S NATPISOM KRALJICE JELENE IZ 976., OTOK U SOLINU Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 45.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 27

KRALJICA JELENA SLAVNA Svakako najpoznatija i najznamenitija hrvatska kraljica je bila supruga kralja Mihaela Krešimira II., Jelena. Ako je suditi po podacima jedne falsificirane isprave, Jelena je vodila podrijetlo iz moćne patricijske obitelji Madijevaca koja je od kasnog 10. stoljeća upravljala Zadrom. Tomu u prilog bi mogle govoriti i činjenice što Petar Kešimir IV. spominje u jednoj darovnici da mu je prior Madije II. bio rođak. A možda je Držislavova supruga bila Madijevka ili čak koja pripadnica dinastije Trpimirovića koja se udala u obitelj Madijevaca. Najrječitije i ujedno jedino svjedočanstvo o Jeleni latinski je natpis s njezina sarkofaga koji je stajao u njezinoj zadužbini, dvojnoj crkvi sv. Marije i sv. Stjepana na Otoku kraj Solina (povezanim crkvama, od kojih je veća bila posvećena Mariji, a manja sv. Stjepanu i ta je crkva postala grobnica hrvatskih vladara). Iz članka Povijest : Kameni natpis svjedočanstva o iznimnoj hrvatskoj vladarici. Hrvoje Gračanin. Večernji list, nedjelja, 2. svibnja 2010., str. 26, 39

Sl. 50. NATPIS NA SARKOFAGU KRALJICE JELENE, 976., CRKVA SV. STJEPANA, GOSPIN OTOK U SOLINU fotografija: Roberta F.; sadreni odljev: Gliptoteka, HZ-103; snimljen uz dopuštenje Arijane Kralj Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 45.

PRVO PODSJEĆANJE NA KRALJICU JELENU imamo iz pera Tome Arhiđakona (Thomas Archidiaconus Spalatensis) kroničara koji je živio između 1200. i 1268. godine. U svojoj kronici (str. 54; Split, 1977.) navodi kako je crkve svetoga Stjepana i svete Marije u Solinu …. sagradila i obdarila neka kraljica Jelena, dajući ih splitskom sjedištu, da ih po vječnom pravu posjeduje. One su zbog poštovanja kraljevskih grobova bile privremeno ustupljene nekim redovnicima, koji su u njima neprestano obavljali obrednu službu. Ondje je, naime, uzvišeni muž kralj Krešimir, i to u atrijumu bazilike Svetog Stjepana, zakopan s mnogim drugim kraljevima i kraljicama. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 114.

Don Frane Bulić iz Vranjica (1846. - 1934.), arheolog i povjesničar je u temeljima Marijine crkve u Solinu (uz kasnije podignutu crkvu Gospe od Otoka) naišao na otkriće nad otkrićima: pronašao je sarkofag kraljice Jelene, nadgrobni zapis „koji je kao izvor prvog reda značajan jer je pomogao da se upotpune praznine u općoj genealogiji hrvatske narodne dinastije“ (Starohrvatski Solin; str. 126, Split, 1992.). Frane Bulić zanosno zbori kako je došlo do tog otkrića (na svečanoj promociji za počasnog doktora filozofije dana 3. prosinca 1921. U Zagrebu: ….Solinjani hoće da godine 1898. grade zvonik svojoj crkvi, te bacaju temelje baš na komadiću pobočne desne lađe starije crkve … STANITE BOŽJI LJUDI! – dovikuje im, - Ne ide se dalje …. Ali se ipak ide dalje. Kopa se dalje, kopa, kopa. I gle, dne 25. – 26. kolovoza majka zemlja povraća na božje sunce, nakon gotovo tisuću godina, baziliku, zadužbinu kraljice Jelene – koju da dobri Bog pomiluje! – i eto sarkofaga s natpisom, izgorenim, razdrobljenim, valjda još za najezde MongolaTatara u XIII. vijeku. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 114.

Sl. 51. KRALJICA JELENA (SLAVNA) Ante Škobalj (1914. - 2000.) glina Crkva u svijetu, vol. 11 No3, 1976. Likovni prilog: prikaz kipa kraljice Jelene Dostupno na : http://hrcak.srce.hr/91227

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 28

Uz Bašćansku ploču, NATPIS KRALJICE JELENE je najdulji sačuvani kameni natpis iz hrvatskoga ranog srednjeg vijeka. Ploču koja je sadržavala natpis, razbijenu u desetke komadića, pronašao je 1898. godine arheolog don Frane Bulić, a danas se ona čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U tom je natpisu datum kraljičine smrti (8. listopada 976. godine) navodi se da je bila žena kralja Mihaela (Krešimira II. i majka kralja Stjepana (Držislava), te da je za života na dvoru bila majka Kraljevstva. Naziva je se i zaštitnicom siročadi i udovica. Izričaj „majka Kraljevstva“ upućuje na izniman ugled koji je uživala kao supruga jednog i majka drugog kralja. Moglo bi se pomišljati i na to da je za sinove vladavine imala udjela i u svakodnevnim kraljevskim poslovima, da joj se Držislav obraćao za savjet. Ako je bila pripadnica roda Madijevaca, njezine veze su mu puno mogle pomoći. Zadar je bio središte bizantske Dalmacije, pa je Držislav preko majke i njezinih rođaka bio u prilici uspostaviti bolje odnose s Bizantom. Vrela bilježe da je od bizantskog cara dobio istaknute počasne naslove eparha (perfekta) i patricija i znakove kraljevske časti. Držislav je zahvaljujući majci popravio odnos s Bizantom. Iz članka Povijest : Kameni natpis svjedočanstva o iznimnoj hrvatskoj vladarici. Hrvoje Gračanin. Večernji list, nedjelja, 2. svibnja 2010., str. 26, 39

Sl. 52. GOSPIN OTOK U SOLINU Dostupno na http://www.terraconnews.com/riznica-povijesti-u-crkvigospe-od-otoka/

Znakovito je to što se Jelena u natpisu naziva zaštitnicom siročadi i udovica. Zaštita nejakih i potrebitih obrane dužnost je i obveza kraljevske vlasti, kao što pokazuje zavjernica kralja Zvonimira u kojoj vladar obećava svom vrhovniku, papi Grguru VII. da će štititi siromahe, udovice i siročad. Ta je skrb bila i sastavni dio kršćanskog djelovanja svjetovnog moćnika, a nije bila samo oblik dobrotvora i čovjekoljublje nego je imala i određenu pravnu dimenziju budući da je siromašnu djecu i žene udovice valjalo zaštititi od svih onih koji su krnjili ili gazili njihova prava. Jelena je nesumnjivo tu zadaću ispunjavala s osobitim marom, što zorno pokazuje njezin natpis. Iz tih redaka izvire samopouzdana i utjecajna žena s punom svijesti o dužnostima i ulozi vladara. Iz članka Povijest : Kameni natpis svjedočanstva o iznimnoj hrvatskoj vladarici. Hrvoje Gračanin. Večernji list, nedjelja, 2. svibnja 2010., str. 26, 39

Dana 28. kolovoza 1898. godine arheolog don Frane Bulić pronašao je pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka temelje negdašnje starohrvatske bazilike (trobrodna bazilika s četverokutnim stupovima, veličine 23 x 10 m), a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene, razbijen u devedeset komada. Don Frane Bulić rekonstruirao je uz veliku pomoć J. Barača i dr. I. Križanića na sarkofagu uklesani latinski epitaf. Zahvaljujući tome nalazu doznajemo bitne podatke o kraljici Jeleni, njezinom mužu Mihovilu Krešimiru II. i sinu Stjepanu Držislavu. Čuva se u Muzeju arheoloških spomenika u Splitu.

Sl. 53. MEDALJON KRALJICA JELENA GOSPA OD OTOKA, SOLIN 976. - 1976. Pozlaćeni medaljon, izdan 1976. godine u povodu 1000-godišnjce Solina. Rijedak primjerak. Dostupno na: http://www.njuskalo.hr/numizmatikaostalo/medaljon-kraljica-jelena-gospaotoka

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 29

Latinski epitaf s sarkofaga kraljice Jelene glasi: (in hoc) (t)UMULO Q(ui)ESCIT HELENA FAMO(sa) (quae fui)T UX(o)R MIHAELI REGI MATERQ(ue) STEFANI R(egis) (pacemque) (obt)ENUIT REGNI. VIII IDUS M(ensis) OCT(obris) (in pac)E HIC OR(dinata) FUIT AN(no) AB INCARNA(tione) (Domini) DCCCCLXXVI IND. IV CICL(o) L(un) V. (ep) XVII (ciclo sol) V LUN. V. (conc)URRENTE VI. ISTAQ(ue) VIVENS FU(it) REGN(i) MATER FUIT PUPILOR(um) TUTO(rque) VIDUAR(um) ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS U prijevodu: U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga mjeseca listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petoga cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom siročadi i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se duši! Epitaf kraljice Jelene je najstariji poznati epigrafski spomen kraljevskog naziva u Hrvata i važan izvor za proučavanje rodoslovlja hrvatskih narodnih vladara. U skladu s običajima vremena nadgrobni natpis kraljice Jelene završava iskazom kršćanske smjernosti koji odiše prolaznošću: I gledajući ovamo, čovječe, reci: Bože, smiluj se duši. Za tu su se milost dodatno svojim molitvama trebali brinuti benediktinski redovnici koji su na upravljanje dobili kraljičinu zadužbinu u kojoj je i ona našla vječno počivalište. Iz članka Povijest : Kameni natpis svjedočanstva o iznimnoj hrvatskoj vladarici. Hrvoje Gračanin. Večernji list, nedjelja, 2. svibnja 2010., str. 26, 39

Sl. 54. PERIVOJ KRALJICE JELENE MADIJEVKE U ZADRU Dostupno na: http://www.antenazadar.hr/perivojkraljice-jelene-madijevke/

Natpis kraljice Jelene Slavne značajan je za hrvatsku povijest. Potvrdio je točnost drugog povijesnog pisanog izvora (Tome arhiđakona iz 13. stoljeća) o kraljevskim grobnicama u Solinu i posvjedočio vrijeme gradnje kraljičine zadužbine na mjestu otkrivene crkve sv. Stjepana. Osim toga, otkrivena su tri kraljevska imena (Jelena, Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav), čime su riješena neka nepotpuna mjesta u rodoslovlju hrvatske dinastije Trpimirovića.

Kad se počelo s radovima za izgradnju temelja zvonika današnje župne crkve, 1898. godine, naišlo se na neke stare temelje. Don Frane Bulić je nastavio iskapati i otkrio temelje čitave crkve, a u njezinu je predvorju pronašao nadgrobni natpis kraljice Jelene. Očevidac don Lovre Katić je opisao taj događaj: Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno očekivala nekakva čudesa i upravo smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dne 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan tumačio nam da je to ime hrvatske kraljice. Zvona su veselo zabrujala slaveći po našem dalmatinskom običaju i najavljujući da se nešto osobito dogodilo. Nigda nisu tako zaslavila osim kad su pozdravila Jelenu, dok je dolazila na posvećenje svojih zadužbina. Od devedeset komadića don Frane Bulić je rekonstruirao tekst, a Ferdo Šišić dodao inačice.

Sl. 55. KRALUŠ - KRALJICA JELENA Dostupno na: http://www.kralus.com.hr/?attachment_i d=606

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 30

Tisućita obljetnica Gospe od Otoka slavila se u povodu tisućite obljetnice smrti hrvatske kraljice Jelene koja je to svetište sagradila u Solinu. Od Uskrsa pa sve do rujna 1976. svake nedjelje hodočastilo je u Solin, u svetište Gospe od Otoka, tri do šest tisuća ljudi. Na završnoj svečanosti, 11. i 12. rujna, u Solinu bilo je 80 do 100 tisuća vjernika. Kameni natpis je svjedočanstvo o iznimnoj hrvatskoj vladarici kraljici Jeleni. Žena i majka kraljeva štitila je siročad i udovice. Skrb za siromahe, udovice i siročad imala je i određenu pravnu dimenziju. Uz Baščansku ploču, to je najdulji sačuvani natpis iz hrvatskog ranog srednjeg vijeka.

JELENINA GROBNICA I BAZILIKA Prema jednom starom zapisu Jelenina je crkva, u kojoj je nađena njezina grobnica, podignuta negdje 930. godine. Iskapanja su potvrdila da je bila duga 23, a široka 10 metara. Bila je to skladno građena trobrodna bazilika. U njezinu je atriju, tragajući za starohrvatskim povijesnim izvorima, naš najpoznatiji arheolog, don Frane Bulić, 28. VIII. 1898. godine pronašao Jeleninu grobnicu i znameniti natpis. Bilo je to vrlo važno otkriće. Kažu da je don Frane pretrčao 6 km od Solina do Splita da bi o tome što prije obavijestio svoje prijatelje. Na njegov glas su tog dana neobuzdano zvonila zvona sa svih splitskih crkava, a posebni je glasnik odmah upućen u Zagreb, u Akademiju. Don Frane Bulić je iz zemlje izvukao dokumenat star više od devet stotina godina, koji je potvrdio našu narodnu, kulturnu i vjersku prošlost. Zabilježen je i nadnevak: 8. X. 976. godine. Don Frane ga je tako i prihvatio. To povijesno don Franino otkriće bacilo je jasno svjetlo na staro razdoblje naše prošlosti, na našu religioznu i nacionalnu povijest.

Sl. 56. VELERED KRALJICE JELENE S LENTOM I DANICOM Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Velered_kr aljice_Jelene_s_lentom_i_Danicom

JELENA, JELENA, DOBRA UDOVA Hrvatskog kralja Mihajla I majka kralja Stjepana, Koji se zove Držislav. Ne nosi više grimiza Ni zlatne krune kraljevske, ALI ipak cijela Hrvatska Upire u nju poglede I zbori o njoj zanosno: ČAST TEBI, DOBRA KRALJICE, KRALJESTVA CIJELOG MAJČICE! Ko isposnica živiš ti, Naslada se svih odričeš, Da budeš brižna skrbnica Sviju sirota nejakih I udovica žalosnih.

Sl. 57. DAROVNICA HRVATSKOGA KRALJA PETRA KREŠIMIRA IV. KOJOM SAMOSTANU SV. KRŠEVANA DARUJE OTOK MAUN U JADRANSKOM MORU 1069. GODINE, POZNATIJA KAO MARE NOSTRUM (prijepis iz 1248. godine). HR-DAZD-336 Benediktinski samostan svetog Krševana u Zadru. Dostupno na: http://www.dazd.hr/hr

Mnogo je prošlo godina, Otkad je dobra Jelena Mijenjala dvore kraljevske S prostranim dvorcem kamenim Kraj crkve Gospe Otočke, solinske… Početak pjesme Posljednja gozba kraljice Jelene, Petra Grgeca iz njegove povjesno-pjesmene antologije Sveta Hrvatska; Zagreb, 1938. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 113.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 31

HICELA ORSEOLO, STAROHRVATSKA KRALJICA IZ XI. ST. Hicela Mletačka (Jascella Orseolo) je starohrvatska kraljica iz sredine XI. stoljeća. Kćerka je venecijanskog dužda Petra Orseolo, snaha hrvatskog kralja Krešimira III. Surine (999. - 1030.) i supruga najmoćnijega hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035. - 1050.) s kojim je rodila dva sina: Petra Krešimira IV. (1058. - 1074.), hrvatskog kralja te mlađeg Častimira (Tišemira) koji je umro oko 1075. Dostupno na http://hr.metapedia.org/wiki/Vladarice_u_Hrvatskoj NEDA KREŠIMIROVA, STAROHRVATSKA KRALJEVNA IZ XI. STOLJEĆA Neda Krešimirova, starohrvatska kraljevna, živjela je krajem 11. stoljeća, a genealoški je iznimno važna kao kćerka-jedinica kralja Petra Krešimira IV. (1056.- 1073.). Udala se za neretvanskog bana i hrvatskog admirala Marjana II. Slavca (1073.- 1076.). S njim je rodila Krešimirovog unuka i bana Petra II. Slavca (1089.- 1092.) koji je potom postao zadnji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (1092.- 1097.). Pogibijom Petra SvačićaKrešimirova na Petrovoj gori su se ugasile dvije starohrvatske dinastije: Krešimirovići i neretvanski Marjani. Dostupno na http://hr.metapedia.org/wiki/Vladarice_u_Hrvatskoj

Sl. 58. PETRA KREŠIMIRA IV. PRIZNAJU ZA KRALJA GRAD I NADBISKUPIJA SPLITSKA Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 49., 949.75 NAZ p/N

Kako Petar Krešimir IV. nije imao sina nego samo kćer Nedu i kako mu braća nisu bila više na životu, naslijedio ga je na hrvatskom prijestolju dotadašnji slavonski ban Dmitar Zvonimir (1076. - 1089.).

LEGENDA O BABI BENI I ZLATNICIMA KRALJICE NEDE Kraljica Neda, kći Petra Krešimira IV. i žena hrvatskog bana Marijana II. Slavića, kojeg su ugrabili i ubili Normani, dala se u potragu za nestalim mužem. Na putu prema Italiji, ugrabi je Streza, ujak budućeg kralja Zvonimira. Kraljica Neda je bila opasnost za spletkare koji su vodili bitku oko budućeg kralja Hrvatske nakon smrti kralja Petra Krešimira IV. Da bi omogućili dolazak na kraljevsko prijestolje Zvonimiru, kraljica je Neda trebala nestati, iako je bila omiljena u narodu. Jelena, Zvonimirova žena, tajno dovodi Nedu iz tamnice i nalazi joj utočište na tada pustom prostoru Primoštena, na otoku Maslinoviku. Kraljica Neda nije podnosila zatočeništvo, pa uz pomoć Vekenege prepliva s otoka na kopno na mjestu gdje je danas svjetionik na Kremiku. Nažalost, Nedine muke nisu prestale, ubrzo bi ponovno zatočena u kuli dvorca u Bihaću. Zvonimir postaje kraljem 1075. g. i vlada do 1089. Krajem 19. st., oko 1890. godine, stanovništvo Primoštena se brodom prevozilo do otoka radi skupljanja trave za životinje. Trave je bilo sve manje na kopnu radi krčenja vinograda i maslinika. Tako je jednog jutra i baba Bene otplovila u rutinsko čupanje trave, što joj je kasnije potpuno promijenilo život. U potrazi za dobrim mogorušem baba Bene iščupa busen trave ispod kojeg bljesnuše zlatnici. U tajnosti ona nakupi punu vreću zlatnika i uz ispriku da je boli glava prestane brati travu. Nakon toga, Bene je posjetila gataru koja joj je rekla da će, ako pođe na Maslinovik, ponovno naći zlatnike, ali da nakon toga neće dugo živjeti. Zna se, baba Bene je izabrala život i nikada više nije kročila na Maslinovik. Kada su mještani, a i susjedna sela čuli za taj događaj, svi su se bacili u potragu za zlatnicima. Do dana današnjega nitko nije imao sreće, pa će tako Maslinovik još dugo čuvati tajnu babe Bene i zlatnika kraljice Nede. Dostupno na http://www.kulturni-turizam.com/hrv/sadrzaj/primosten/

Sl. 59. NEDA KREŠIMIROVA, kraj 11. stoljeća A. Jiroušek je osmislio starohrvatske kostime za dramatizaciju Kumičićeva romana Kraljica Lepa pod naslovom Propast kraljeva hrvatske krvi (1905.) Iz knjige Petranović, Martina. Od kostima do kostimografije : hrvatska kazališta : kostimografija. Zagreb : ULUPUH, 2015., str. 300, 792 PETR o

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 32

STREZINA ŠUBIĆ-BRIBIRKA, 11. stoljeće, (između 987. - 1047.) Strezina Šubić-Bribirka je prva poznata iz loze banova Bribirskih u 11. stoljeću. Postala je snahom svrgnutomu hrvatskom kralju Svetislavu Surini (995.- 999.), kao supruga njegovog sina i slavonskog bana Stjepana Svetislavića (927.- 950.). S ovim je imala sina i također slavonskog bana Dmitra Zvonimira (1050. - 1076.) koji je potom postao hrvatskim kraljem (1076. - 1089.). Dostupno na http://hr.metapedia.org/wiki/

GORDANA - KRALJICA HRVATA Zagorkino najopsežnije djelo, u 12 svezaka, govori o vladavini hrvatskougarskoga kralja Matije Korvina, njegovoj smrti, borbi udovice Beatrice od Napulja i nezakonitog sina Ivana za prijestolje krajem 15. stoljeća. Glavna junakinja Gordana Brezovačka razapeta je između svete dužnosti prema domovini i osobnih osjećaja te je tako upletena u niz spletki oko naslijeđa i stranih političkih interesa. U lijepoj i odvažnoj Gordani odražavaju se običaji epohe, povijesna zbivanja, konfrontiraju želje i nade pobjednika i pobijeđenih. U Gordani - kraljici Hrvata čitatelji se susreću s pokušajem sentimentalnoga i iracionalnog opravdanja i objašnjenja hrvatske povijesti. Pisana u tradiciji feljton-romana, Gordana pokazuje, možda više nego njezina ostala djela, težnju da se uhvati u koštac s velikim temama nacionalne povijesti. Jedan je lik prikazan u kontrapunktu s povijesnim zbivanjima u rasponu od prvih godina vladavine Matijaša Korvina (1458. - 1490.) pa do bitke na Mohačkom polju (1526.) Zagorkina magična sposobnost da poput Šeherezade iz “Tisuću i jedne noći” neprestance izmišlja nove priče, da u njih uvodi nove junake, smišlja nove epizode kroz koje defiliraju lica odjevena u blistave kostime, snažnija je od čitateljeva racionalnog poimanja stvarnih povijesnih činjenica. Dostupno na http://www.vjeraidjela.com/izabrane-misli-marije-juriczagorke/

Sl. 60. GORDANA - KRALJICA HRVATA Marija Jurić Zagorka. Zagreb. Školska knjiga, 2007.

JELENA LIJEPA (ILONA), oko 1050. - 1091., UGARSKA PRINCEZA, HRVATSKA KRALJICA, ŽENA KRALJA DMITRA ZVONIMIRA (1075. - 1089.) Jelena Lijepa Iilona, ugarska princeza, hrvatska kraljica, žena kralja Dmitra Zvonimira (1075. - 1089.), zbog iznimne ljepote prozvana Jelenom Lijepom. Bila je kćerka ugarskoga kralja Bele I. (1060. - 1063.) i njegove žene Rikse Poljske, sestra ugarskih kraljeva Gejze I. (1074. 1077.) i Ladislava I. (1077. - 1095.) iz dinastije Arpadovića. Udala se 1063. godine za slavonskog bana Dmitra Zvonimira, koji je postao suvladar i nasljednik hrvatsko-dalmatinskog kralja Petra Krešimira IV. (1058. - 1074.). Zvonimir je okrunjen 8. listopada 1075. zajedno sa svojom suprugom Jelenom Lijepom. Zahvaljujući rodbinskim vezama s Arpadovićima, kralj Dmitar Zvonimir se uspio obračunati s istarskokranjskim markgrofom Ulrikom I., mužem Jelenine sestre Sofije Ugarske.

Sl. 61. ZARUKE KRALJA ZVONIMIRA, 1907. Mato Celestin Medović (1857. - 1920.) ulje/platno, 3000 x 2000 mm, Institut za povijest, Zagreb Iz knjige Mato Celestin Medović retrospektiva 1. prosinca 2011. - 12. veljače 2012. Zagreb : Galerija Klovićevi dvori, 2012., str. 135, 75 MEDO m/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 33

Jelena je rodila prijestolonasljednika Radovana i kćer Klaudiju. Kraljević Radovan je umro prije oca, zbog čega je Hrvatsko kraljevstvo, nakon Zvonimirove smrti 1089. godine, ostalo bez nasljednika na prijestolju. Kraljica Jelena je, nakon Zvonimirove smrti, kraljevska prava prenijela na brata Ladislava I., koji je imenovao nećaka Almoša novim hrvatskim kraljem (1091. - 1095.). Istodobno je dio hrvatskog plemstva izabralo za kralja posljednjeg muškog člana dinastije Trpimirovića, Stjepan II. (1089. - 1090./91.), nećaka Petra Krešimira IV., kojega je Zvonimir svojevremeno natjerao da se odrekne herceške časti i prava na krunu i dao zatvoriti u samostan sv. Stjepana pod borovima kraj Splita. Nakon Stjepanove smrti 1091. godine, Hrvatsko Kraljevstvo ostalo je bez vladara i bez vladajuće dinastije te je, nakon 90 godina unutrašnje stabilnosti i napretka, ponovno bačeno u prijestolne borbe. Kako Jelena, kao žena, nije mogla vladati, njezin je brat Ladislav, položio pravo na hrvatsko prijestolje, što je dovelo do ugarsko-hrvatske personalne unije pod Ladislavovim nećakom Kolomanom koji se u Biogradu 1102. godine okrunio za kralja Dalmacije i Hrvatske, čime je, uz zaslugu kraljica Jelene, nastupilo razdoblje devet stoljeća zajedničke hrvatsko-mađarske povijesti. Dostupno na http://www.enciklopedija.hr

LADISLAV I. ARPADOVIĆ (SVETI), ugarski kralj od 1077. (oko 1040. - 1095.), sin ugarskog kralja Bele I. te brat ugarskog kralja Geze I., Sofije (supruge istarskoga markgrofa Ulrika I.) i Jelene Lijepe (supruge hrvatskog kralja Zvonimira). Nakon smrti hrvatskog kralja Zvonimira, u nastalim je prijestolnim borbama, dao podršku svojoj sestri Jeleni Lijepoj (1091.). Prema nekim mišljenjima, tom je prigodom zauzeo gotovo cijelu Hrvatsku, a prema drugima, samo područje između Drave i Gvozda (srednjovjekovna Slavonija). Zauzeto područje nije pripojio Ugarskoj, već je za hrvatskog kralja postavio nećaka Almoša. Budući da je time prekršio prava papâ kao seniora Hrvatske, došao je u sukob s papom Urbanom II. pa je prešao na stranu rimsko-njemačkog cara Henrika IV. Između 1088. i 1094. osnovao je Zagrebačku biskupiju kao sufragansku biskupiju nadbiskupije u Kalocsi. Bio je kanoniziran za sveca 1192., a nakon smrti postigao je veliku popularnost. Od kraja XIII. st. njegov je kult postao jednim od temeljnih svetačkih kultova ugarske politike i plemstva te se prikazivao kao ideal viteštva. Blagdan mu se slavi 27. VI., Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=35062

Sl. 62. Ugarski neki ljetopisac piše: Zvonimirova (kralja) udovica Jelena, sestra kralja Ladislava, progonjena mnogim nepravdama od neprijatelja svog pokojnog muža, zaiska u ime Isusa Krista pomoć od svog brata, kralja Ladislava. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 123, 949.75 KLA p I/R

KRALJICA JELENA LIJEPA Tijekom 19. stoljeća lik kraljice Jelene iskorišten je u protumađarskoj promidžbi kao negativan lik supruge strankinje koja u tuđinskom interesu manipulira mužem slabićem (E. Kumičić - Kraljica Lepa).

KRALJICA LEPA ILI PROPAST KRALJEVA HRVATSKE KRVI, ROMAN (1902.) Sadržaj romana Kraljica Lepa, roman iz hrvatske povijesti Radnja započinje 1075. godine u samostanu sv. Stjepan de Pinis uz prostranu splitsku luku, u doba vladanja kralja Slavića, muža Nede, kćerke kralja Petra Krešimira. Normani su ugrabili kralja Slavića, kojega su ubrzo pronašli mrtvog. Kraljica Neda želi krenuti u Italiju u potrazi za mužem, ali ju Zvonimirov ujak Streza tajno otima i zatvara u svoju kulu, da bi pomogao Zvonimiru da dođe na prijestolje.

Sl. 63. KRALJICA JELENA LIJEPA (1050. - 1091.) Vladala je od 1089. do 1091. Hrvatski vladari, igraće karte. Vjekoslav Boban i Mirko Stojić. Zagreb : Naklada Jurčić, (s. a.)

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 34

Jelena, Zvonimirova žena, odvodi Nedu na otok Maslinik, ali je Neda zajedno s Vekenegom uspjela preplivati do obale, gdje ih hvataju Lepini vojnici i zatvaraju u kulu Bihać. Lepa se boji pustiti Nedu, bivšu kraljicu, da u narodu ne dođe do pomutnje, ali ne uspijeva jer je Neda pobjegla, te se urota otkrila. Kralj Zvonimir vlada kao papin vazal. Kada se Grgur VII. posvadio i zaratio s Henrikom IV., Hrvati na nagovor Zvonimira kreću protiv Nijemaca, ali su ubrzo poraženi. Kada počinju križarski ratovi, vazal pape Urbana II. poziva narod na oslobođenje Jeruzalema. Na Kosovom polju, u selu Biskupiji, Hrvati ubijaju Zvonimira, a ubrzo zatim je kraljica Lepa, sestra Ladislava Arpadovića, otišla bratu. Novi hrvatski kralj je Stjepan II., koji ubrzo umire i na prijestolje dolazi Svačić. U bitci kod Gline potukli su se Hrvati s Mađarima, koje su vodili Ladislav i Lepa. Lepa smatra da se Ladislav može okruniti za hrvatskog kralj u njezino ime, no Mađari gube bitku te je Koloman stupio na hrvatsko prijestolje mirnim putem. Posljednji hrvatski kralj poginuo je na Gvozdu. Eugen Kumičić (1850. - 1904.)

OLTARNA OGRADA CRKVE SV. MIHAJLA S OTOKA KOLOČEPA - PISANA USPOMENA NA JEDNU "SESTRU I KRALJICU" *

Sl. 64. KRALJICA LEPA ILI PROPAST KRALJEVA HRVATSKE KRVI (roman) Eugen Kumičić. Zagreb : Matica hrvatska, 1965., str. 528., 20 cm. Dostupno na http://sjedi5.com/kraljicalepa-eugen-kumicic/

Latinski natpis uklesan na oltarnoj ogradi iz ranoromaničke crkve sv. Mihajla na otoku Koločepu, iz konca ll. stoljeća, na oltarnoj ogradi izvorno bio uklesan natpis memorijalno-posvetnog sadržaja. U natpisu je zabilježena uspomena na čin materijalnog darivanja ili dobročinstva hrvatske kraljice Lelene-Lepe, supruge hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira (1075. - 1089.), rodom iz ugarske dinastije Arpadovića, a u vrijeme pokušaja ostvarivanja Zvonimirove vlasti nad Dubrovnikom, odnosno osiguranja jurisdikcije splitskoga metropolita nad dubrovačkom nadbiskupijom. Vedrana Delonga, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2100. Split

†QVESO VOS OM(NE)S Q(VI) ASPICITIS V[T FVNDATIS PRECES] P[RO] SORORE (E)T REGINA Q(VAE) EDIFICA[VIT ECCLESIA(M) IN HONORE(M) S(AN)C(T)I MICHAELIS ARCHANGELI]. u prijevodu: MOLIM SVE VAS KOJI OVO GLEDATE DA [IZREČETE ISKRENE MOLITVE] ZA SESTRU I KRALJICU, KOJA JE SAGRADILA [CRKVU U ČAST SVETOGA MIHOVILA ARHANĐELA]. Analizirajući grafijsku izvedbu teksta u kamenu, Vedrana Delonga je utvrdila: „Sestru i kraljicu” na natpisu je povezala s kraljicom Jelenom, ženom kralja Dmitra Zvonimira, sestrom ugarskoga kralja Ladislava s konca 11. stoljeća. U povijesnoj literaturi pronašla je kako se Jelena spominje kao soror regis Ladislai, dakle vrlo slično kao na natpisu oltarne pregrade. Njezinu rekonstrukciju natpisa grafički smo obradili u skladu s izvorno sačuvanim dijelom natpisa i rekonstruiranom širinom pregrade. Da je to gotovo sigurno ograda crkve sv. Mihajla, u prilog govori nekoliko činjenica. Ono što povezuje sve elemente kamene plastike pregrade jest materijal od kojega je izrađena – mramor preklesanih antičkih sarkofaga. Ostala predromanička skulptura na otoku izrađena je od vapnenca. Rekonstruirana širina oltarne ograde podudara. Željko Peković, Duško Violić, Doroti Brajnov

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 35

Ladislavov plašt jedan je od najstarijih i najvrednijih predmeta od tekstila koji se čuvaju u riznici zagrebačke katedrale. Njegov nastanak i dolazak u Zagreb dobrim dijelom zamagljen je velom srednjevjekovnih legendi i predaja. Ipak, sačuvan fragment originalnog natpisa izvezenog na crvenom komadu svile LADIZL * REG ukazuje na vjerodostojnost njegovog porijekla i čvrsto ga veže uz lik Ugarskog kralja Ladislava, brata hrvatske kraljice Jelene i osnivača Zagrebačke biskupije 1094. godine. Plašt je zagrebačkom biskupu, blaženom Augustinu Kažotiću, darovao hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert Anžuvinac početkom 14. stoljeća. Prvi dokumentarni spomen Ladislavova plašta nalazi se u inventaru riznice iz 1394. godine. Nakon toga gubi mu se trag u dokumentima da bi ga 1873. godine u oltaru sv. Ladislava pronašao Ivan Krstitelj Tkalčić. Tkalčić navodi da je plašt tamo bio sklonjen zbog straha od turskih pustošenja. Iz knjige Riznica zagrebačke katedrale = The Treasury of Zagreb Cathedral. Zagreb : MTM, 1987., str. 77, 930.85(497.5) RIZ.Z/N

Sl. 65. PLAŠT HRVATSKOUGARSKOG KRALJA LADISLAVA KAZULA (DETALJ), XI. ST. dizajn: Boris Ljubičić, dizajner, Zagreb poštanska marka, datum izdanja: 13. 6. 2003. Dostupno na http://www.posta.hr/print.aspx?id=744 &m=482&p=-1

Na plaštu su prikazani likovi kralja Ladislava i nepoznate kraljice. Prema jednom od tumačenja ove scene radi se o predaji hrvatske krune koju kralju Ladislavu uručuje njegova sestra kraljica Jelene, žena posljednjeg hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira. No, za takvu interpretaciju nema dovoljno ni povijesnih, ni dokumentarnih osnova. Kolika god bila vrijednost i značenje Ladislavovog plašta za hrvatsku povijest i umjetnost, kao dokument jednog o ključnih trenutaka naše povijesti toliko je njegovo značenje i za cjelokupnu europsku povijest. Tek je nekoliko srednjovjekovnih kraljevskih plašteva, makar i u fragmentu, preživjelo burnih tisuću godina neprestanih mijena i razaranja. Miroslav Gašparović Dostupno na http://www.posta.hr/print.aspx?id=744&m=482&p=-1

ELIZABETA KOTROMANIĆ (1340. HRVATSKA I POLJSKA KRALJICA

1387.),

UGARSKO-

Elizabeta Kotromanić (1340. - 1387.), kći bosanskog bana Stjepana II. i poljske princeze Elizabete Pjast te brakom ugarsko-hrvatska i poljska kraljica. Prema nekim povjesničarima, Elizabeta je jedino preživjelo dijete svojih roditelja, dok drugi vjeruju da je celjska grofica Katarina bila Elizabetina sestra. Njezin otac ban Stjepan II. odbio je bračnu ponudu srpskog cara Dušana, koji je želio oženiti svog sina za Elizabetu, i poslao ju je na dvor ugarske kraljice Elizabete, majke ugarskog kralja Ludovika I. Nakon smrti prve Ludovikove žene Maragarete, kraljica Elizabeta i ban Stjepan II. su ugovorili brak između Ludovika i Elizabete, jer je ban smatrao taj brak dobrim političkim potezom. Brak je sklopljen 20. VI. 1353. god., ali Elizabeta Kotromanić nikada nije okrunjena, kako je to bio običaj u Ugarskoj i Poljskoj. Nakon sklapanja braka s Ludovikom I. otkriveno je da su rođaci u četvrtom koljenu zbog čega je bilo potrebno papino odobrenje valjanosti braka. Papa ga je izdao, iako se to protivilo crkvenom zakonu. Elizabeta se potpuno podčinila svojoj dominantnoj svekrvi. Ludovik i Elizabeta nisu imali djece prvih sedamnaest godina svoga braka, te se vjerovalo da je Elizabeta neplodna. Međutim, Elizabeta je 1370-ih rodila tri kćerke zaredom: Katarinu, Mariju i Jadvigu. Katarina je umrla s osam godina. Elizabeta i njezine kćeri su predstavljene na škrinji svetog Šimuna, koju je dala izraditi sama Elizabeta.

Sl. 66. VELIKI PEČAT KRALJICE ELIZABETE, KĆERI BOSANSKOG BANA STJEPANA KOTROMANIĆA I ŽENE LJUDEVITA I., UGARSKOG I HRVATSKOG KRALJA (1342. 1382.) Iz knjige. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižara Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., sv. II. diio prvi 1301. 1409. str. 157, 949.75 KLA pI/R

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 36

Kako nije uspjela mužu roditi muškog nasljednika, u to doba prijeko potrebnog, Ludovik se morao potruditi da osigura svojim kćerima nasljeđivanje njegovih kruna. Nakon smrti Ludovika, 10-to godišnja kćerka Marija je postala kraljica Ugarske, a Jadviga, kraljica Poljske. Kraljica Elizabeta, žena kralja Ljudevita i kći bosanskog bana Stjepana Kotromanića, zavoljela je osobito grad Zadar, te mu je darovala dragocjenu umjetninu, koja se još i danas štuje kao svetinja. Kraljica je darovala gradu škrinju ili raku od srebra, u kojem su sahranjene svete moći sv. Šimuna Pravednoga. Srebrena raka s moćima čuva se u crkvi sv. Šimuna. Iz knjige Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., sv. II, dio I., str. 194, 949.75 KLA p I/R

Sl. 67. ŠKRINJA SV. ŠIMUNA ZAVJETNA ŠKRINJA ZA SVECA Iz knjige Zlato i srebro Zadra . Zagreb : Turistkomerc, 1972., 930.85(497.5) ZLA/N, str. 101.

Škrinja sv. Šimuna od kucanog srebrnog lima (1380.), u Zadru, najveći je gotički zlatarski rad u Dalmaciji. Dala ju je izraditi Elizabeta, žena hrvatskog kralja Ludovika, kći bana Kotromanića. Uz legende o svecu, čudesni nalaz tijela u klaustru samostana, prikazani su suvremeni povijesni događaji kao ulazak Ludovika u Zadar 1368. godine. Iz knjige Ivančević, Radovan. Umjetničko blago Hrvatske. Zagreb : ITP Motovun, 1993., , str. 97, 7.0(091) IVA u/N

ŠKRINJA SV. ŠIMUNA - ZAVJETNA ŠKRINJA ZA SVECA Škrinju sv. Šimuna dala je izraditi hrvatsko-ugarska kraljica Elizabeta, kći bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića i žena Ludovika I. Anžuvinskog – kao zavjet svecu u nadi da će roditi dječaka, budućeg kralja. Kralj Ludovik I. vodio je ogorčenu borbu s Mlecima upravo radi Zadra. Dana 18. veljače 1358. g. u Zadru, u sakristiji crkve sv. Frane, potpisan je s Mlecima glasoviti Zadarski mir. Zadar je dobio dugo željenu slobodu, a Ludovik I. želeći Zadrane što tješnje povezati uz svoju vlast, omogućio je izvršenje kraljičinog zavjeta - izradu škrinje sv. Šimuna. Iz knjige Travirka, Antun. Zadar : povijest – kultura – umjetnička baština. Zadar : Forum, 2003., 914.975(036) TRA z, str. 62 -63.

Elizabeta je postala reganta od trenutka ustoličenja Marije pa do njezine udaje. Marija se trebala udati za Žigmunda Luksemburškog, međutim Elizabeta je smatrala da će je to koštati moći te im je raskinula zaruke i pokušala zaručiti kćerku za sina francuskog kralja Karla V. Žigmund je ipak oženio Mariju 1385. god. Odlaskom Žigmunda iz Ugarske, godinu dana poslije, Marija je zbačena s prijestolja u korist napuljskog kralja Karla III. Elizabeta je sedam tjedana nakon krunidbe Karla III. naručila njegovo ubojstvo. Iste godine Elizabeta s Marijom odlazi u Hrvatsku, gdje su ih oteli plemići koji su htjeli osvetu kralja Karla III. Dvije kraljice su bile odvedene na obalu Jadrana, u Novigrad blizu Zadra. Elizabeta je uspjela prokrijumčariti planove za oslobađanje sebe i svoje kćerke, ali oni su otkriveni i Elizabeta je 16. 1. 1387. godine, na zahtjev Karlove udovice Margarete, zadavljena pred očima svoje kćeri. Bila je tajno sahranjena u Crkvi svetog Krševana. Na treću godišnjicu smrti, njezino tijelo je prevezeno u Székesfehérvár Prema http://www.historija.ba/d/709-godisnjica-smrti-elizabetekotromanic/

Sl. 68. MARIJA, JADVIGA I ELIZABETA TRI KĆERI ELIZABETE KOTROMANIĆKE, DIO PRIZORA DONACIJE NA POLEĐINI RAKE SV. ŠIMUNA Lijevi prizor odvija se ispod naznačenog gotičkog svodovlja i prikazuje trenutak kad donatorka klečeći pred likom sv. Šimuna predaje svoj dar, srebrnu raku. Ispred kraljice kleče njezine tri kćerke s krunama na glavi: Marija, kasnije kraljica hrvatsko-ugarska, Jadviga, kasnije poljska kraljica i Elizabeta, kasnije bavarska vojvotkinja. Desni prizor na poleđini prikazuje smrt bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Stjepan leži na odru, a do njega njegova žena i kći, dok na podu ispod smrtne postelje kleče banovi nećaci Tvrtko, budući kralj, i brat mu Vuk. Do samog uzglavlja vidi se lik sv. Šimuna. Prizor želi pokazati pravovjernost i bana Stjepana i njegove kćerke Elizabete. Iz knjige Zlato i srebro Zadra . Zagreb : Turistkomerc, 1972., 930.85(497.5) ZLA/N, str. 177.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 37

Nakon Ludovikove smrti 1382. god. Marija je postala kraljica Ugarske. Kada su Poljaci izrazili želju da prekinu personalnu uniju s Ugarima, Elizabeta je za poljskog monarha predložila svoju kćerku Jadvigu. Jadviga je bila izabrana, ali ju je majka zadržavala na svom dvoru dvije godine prije nego što je konačno bila primorana poslati je u Poljsku. Pregovarala je o Jadviginom braku, te posvojila njezinog muža kako bi on imao nasljedna prava na poljsko prijestolje u slučaju Jadvigine smrti. Nijedna od Elizabetinih kćeri nije iza sebe ostavila djecu, pa je njezina linija izumrla smrću mlađe kćerke Jadvige. Nakon Elizabete, nijedna žena nije bila de facto vladar Ugarske sve do Marije Terezije.

Godine 1350. srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njezine vojske, na čelu s carom Dušanom, bilo je osvajanje Huma. Banska vojska na čelu sa Stjepanom II. Kotromanićem uspijeva u potpunosti protjerati srpsku vojsku i odbiti napad. Udajom kćeri Elizabete 1353. za kralja Ludovika I. Anžuvinskog, tada jednog od najutjecajnijih europskih vladara, Stjepan II. je podigao ugled svoje dinastije Kotromanića koja se tada približila najvišim razinama europske politike. Stolovao je u Bobovcu, a pred kraj života je počeo graditi Kraljevu Sutjesku. Ban Stjepan II. Kotromanić je umro 1353. i pokopan je u franjevačkom samostanu u Visokom.

Sl. 69. OTMICA KRALJICE MARIJE I KRALJICE MAJKE ELIZABETE. Mihály Kovács (1818. - 1892.) ulje na platnu, oko 1855. godine Mađarska nacionalna galerija, Budapest Dostupno na http://moly.hu/konyvek/ludanyigabriella-kovacs-mihaly-1818-1892

MARIJA ANŽUVINSKA (?1371. - ?1395.), UGARSKO-HRVATSKA KRALJICA Marija Anžuvinska, starija kći Ludovika I. Anžuvinskog i kraljice Elizabete Kotromanić, kćerke bosanskog bana Stjepana Kotromanića. Njezina mlađa sestra Jadviga (Hedviga) bila je poljska kraljica. Ludovik I. nije imao muških potomaka. Hrvatsko-ugarsko plemstvo je Mariju predložilo za nasljednicu. Poljsko plemstvo se suprotstavilo toj odluci tražeći da to bude njezina sestra Jadviga.

MARIJA, HRVATSKO-UGARSKA KRALJICA OD 1382. DO 1385. I OD 1386. DO 1395. Protiv ženske vladavine digli su se pojedini velikaši i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Zadar, koji je 1383. oduševljeno dočekao obje kraljice, postaje već 1384. glavno središte urotnika, koji su htjeli za vladara napuljskog kralja Karla Dračkoga, bivšega hrvatskog hercega (1369. -1376.), iz sporedne loze napuljskih Anžuvinaca. Njega su istaknuti velikaši (vranski prior Ivan Paližna, braća Horvati i Stjepan Lacković) pozvali da preuzme hrvatsko-ugarsko prijestolje. Urota nije odmah uspjela, ali Paližnin pokret, unatoč nastojanjima Gorjanskog da privuče kralja Stjepana Tvrtka, koji se još za Ludovika (1377.) okrunio za kralja Bosne i Srbije, nije bio oslabljen. Prema tekstu Stjepana Antoljaka (1983.)

Sl. 70. PLANITA (PLAŠT) IZVEZLA HRVATSKO-UGARSKA KRALJICA ELIZABETA (KOTROMANIĆ) 1386. i 1387. godine za vrijeme zatočeništva u novigradskoj tvrđavi. Plašt se čuva u Novigradu, u župnoj crkvi svete Marije, kao velika dragocjenost. Zatočeništvo kraljice Elizabete opisuje hrvatski književnik August Šenoa u romanu Kletva. Do Bribirske glavice, je došla vojska osloboditi hrvatsko-ugarske kraljice Elizabetu i Mariju. Dostupno na : http://www.slobodnadalmacija.hr/Zadar

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 38

Kralj Ljudevit I., kojeg su povjesničari prozvali Veliki, je umro 11. rujna 1382. u Trnavi, a pokopan je 16. rujna u Stolnom Biogradu. Kralj Ljudevit I. je imao dvije kćeri: Mariju (1370.) i Jadvigu (1371.). Odredio je da ga u Hrvatskoj, Ugarskoj i Polj¬skoj naslijedi starija kći Marija. Ona je od god. 1374. bila zaručena s markgrofom Žigmundom, bratom češkoga kralja i njemačkoga cara Većeslava IV. Marija je 17. rujna 1382. u stolnom Biogradu okrunjena za kraljicu ugarsko-hrvatsku. Krunidba se obavila prema starom običaju, kao da je Marija sin kralja Ljudevita. Mariji je imala samo 12, a zaručnik joj Žigmund 16 godina, zbog čega je Marijina majka Elizabeta (Jelisava) preuzela vladavinu. Ona se bavila državnim poslovima još za života kralja Ljudevita I. Pomagao joj je njezin ljubimac Nikola Gorjanski, bivši ban mačvanski, koji se od g. 1375. spominje kao palatin ugarski. Kraljici bijaše sklon i Stjepan Banić od Lendave, ban čitave Slavonije. Prema tekstu Stjepana Antoljaka (1983.)

Kraljica Elizabeta (Jelisava) se pobrinula da dalmatinski gradovi priznadu Mariju svojom kraljicom. Dalmatinski su se gradovi bojali prevlasti mletačke republike pa su rado prihvatili kraljicu Mariju. Složili su se u savez protiv Mlečana i svakog tko bi udario na kojigod dalmatinski grad. Mlečani su 1383. priznali kraljicu Mariju i obećali održavati uvjete mira sklopljena 1381. Međutim, u južnoj je Hrvatskoj izbilo nezadovoljstvo zbog nove ženske vlade. Na čelu nezado¬voljnika je bio Ivan Paližna, prior (poglavica) bogatoga reda Ivanovaca. On je 1383. podigao bunu u gradu Vrani. Kraljica Elizabeta (Jeli¬sava) je uvidjela da treba ugušiti bunu pa je s kraljicom Marijom i Jadvigom otišla k pobunjenicima. Kraljice su uz biskupe i velikaše te bana Stjepan Lacković došle u Zadar. Kraljevska je vojska 28. listopada 1383. zauzela grad Vranu, a Paližna je lišen priorske časti. Prema tekstu Stjepana Antoljaka (1983.)

Sl. 71. KRALJICA MARIJA I. ANŽUVINSKA (1382. - 1396.) Kralj Ludovik umro je u Trnavi (10. IX. 1382.), ne ostavši muškog potomka. Ludovika je naslijedila dvanaestogodišnja kćer Marija; umjesto Marije vladala je njezina majka Elizabeta i palatin Nikola Gorjanski. Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 110 - 112.

Kraljice su u južnoj Hrvatskoj, u Vrani, ostale duže vrijeme. Kasnije su posjetile Zagreb, Križevac, Sušicu (današnji Đurđevac), Viroviticu i Požegu. Mjeseca veljače 1384. su se vratile u Budim. Kraljica Elizabeta (Jelisava) se uvjerila da Stjepan Lacković nije pouzdan pa je bansku čast u južnoj Hrvatskoj povjeri Tomi od sv. Jurja, koji je 1384. gododine svečano ušao u glavni grad Zadar. U to je vrijeme kraljica Marija izgubila poljsko prijestolje, jer su Poljaci odlučili za kraljicu uzeti onu Ljudevitovu kćer koja će u Poljskoj stalno boraviti. Te obveze Marija nije mogla preuzeti, jer je morala stanovati u Ugarskoj i Hrvatskoj. Zato se u Poljsku zaputila njezina sestra Jadviga, koju su Poljaci 15. listopada 1384. u Krakovu okrunili za poljsku kraljicu. Jadviga se 18. veljače 1386. udala za Jagela (Vladislava), kneza litavskoga, pa time utemeljila novu dinastiju poljsku (Jagelovići). Tako je nestala personalna unija, koja je Poljsku kratko vrijeme vezala s Ugar¬skom i Hrvatskom. Prema tekstu Stjepana Antoljaka (1983.) Sl. 72. KRALJICA MARIJA ANŽUVINSKA Ilustracija Mirko Stoić Hrvatski vladari, igraće karte. Vjekoslav Boban i Mirko Stojić. Zagreb : Naklada Jurčić, (s. a.)

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 39

Nikola Gorjanski je htio prikupiti svu državnu vlast, zato je pred kraljicama klevetao druge državne i duhovne dostojanstvenike. Kada su oklevetani doznali da ih kraljice mrze, počeli su spremati otpor protiv nove vlade. Kraljice su uspjele umiriti Ugarsku; ali se spremao ustanak u Hrvatskoj. Pobunjenike je predvodio zagrebački biskup Pavao Horvat. Uz njega su pristali njegovi moćni rođaci i bivši banovi: Stjepan Lacković i Nikola Seč. Godine 1384. i u Zadru su se urotili neki građani protiv kra¬ljica. Urotnici su bili smaknuti, a Gradsko vijeće u Zadru ponovno je položilo prisegu vjernosti kraljicama. Kraljica Elizabeta (Jelisava) je 1384. opomenula građane na Griču da ne pristaju uz odmetnike kao i druge gradove i pojedine velikaše hrvatske, ali se broj pobunjenika povećavao. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Kraljica Elizabeta (Jeli¬sava) nije bila naklonjena Pavlu Horvatu. To se isčitava iz njezine naredbe 29. rujna 1384. kojom zagrebačkim građanima naložila da udare na Kaptol i poharaju sve što pripada biskupu. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Sl. 73. MARIJA I KRALJICA ELIZABETA U ZATOČENIŠTVU U NOVIGRADU Orlai Petrics Soma (Orlay Petrics Soma) (1822. - 1880.) ulje na platnu 205 x 160 cm, oko 1879. godine, privatna zbirka Dostupno na http://eletrajzoksysy.blogspot.hu/2011/09/orlai-petricssoma-festmenyek.html

Kralj Žigmund, zaručnik kraljice Marije, kao Nijemac, bio je omražen među Hrvatima i Mađarima koji ga nisu htjeli za kralja. Da se ta zapreka odstrani, kra¬ljica Marija se 1385. godine zaručila s Ljudevitom, bratom francuskoga kralja Karla VI. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor Nikola Gorjanski je od kralja Stjepana Tvrtka nastojao pridobiti naklonost kraljice Elizabete (Jelisave) i Marije. Savez je sklopljen 1385. u Kraljevoj Sutjesci pod uvjetom da kraljice dadnu kralju Tvrtku grad Kotor. Obadvije kraljice (Elizabeta i Marija) su s Nikolom Gorjanskim posjetile Požegu 1385. i izmirele se s pobunjenicima, a oni su ponudili kraljicama pomoć, osobito kod obrane domovine. Bosanski kralj Tvrtko javlja Mlečanima 23. kolovoza 1385. iz Sutjeske, da je: milošću njezina Veličanstva svoje sestre (misli na sestričnu kraljicu Elizabetu - Jelisavu) primio grad Kotor. Nikola Gorjanski se odrekao palatinske časti, koju su kraljice 1385. povjerile Nikoli Seču, dotadašnjem protivniku. Nikola Zambov je po¬stao kraljičinj blagajnik, a Stjepan od Šimontornje kraljičin konjušar. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Sl. 74. KRALJICA MARIJA ANŽUVINSKA (1370. - 1395.) Thuróczy János, (1488.). Cronica Hungarorum Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_An %C5%BEuvinska

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 40

Markgrof Žigmund nije bio voljan odreći se kraljice Marije, svoje zaručnice. Odlučio je silom dobiti baštinicu Ugarske i Hrvatske. Žigmund je prodao svoja imanja za sastavljane i uzdržavanje vojske. Godine 1385. je provalio u Ugarsku i prisilio kraljicu Mariju na vjenčanje. Hrvatski velikaši, osobito pobunjenici, su se bojali da će državom zavladati omraženi Nijemac Žigmund pa su 1385. hrvatsko prijestolje ponudili Karlu Drač¬komu, kralju napuljskornu. Karlo je kao herceg hrvatski (od 1371. do 1376.) ostao velikašima hrvatskim u lijepoj uspomeni pa su ostali s njim i kad je Karlo 1381. postao kraljem napuljskim. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Zagrebački biskup Pavao Horvat je 1385. godine boravio u Napulju kod Karla Dračkog i prenio mu namjere dijela hrvatskih velikaša da ga izaberu za kralja. Kralj Karlo 1379. godine prisegao kralju Ljude¬vitu da nikada ne će otimati baštinu Marije i Jadvige, a njegova ga je žena nagovarala da odbije ponudjenu krunu. Karlo nije poslušao ženu, htio je krunu hrvatskog kraljevstva, jer se nadao da će tako brzo steći i Ugarsku pa se bez oklijevanja počeo pripreme za put u Hrvatsku. Doplovio je u Senj, gdje su ga hrvatski velikaši dočekali s velikim veseljem, a zatim otišao u Zagreb te 1385. prema Budimu. Kraljica Elizabeta (Jelisava) i Marija su se bojale kralja Karla pa su u Budimu sazvale državni sabor na kome je kraljica Marija potvrdila prava i povlastice staleža i redova. Kraljice su u Budimu razglasile da Karlo dolazi u grad njihovom privolom te su mu izišle u susret u pozlaćenoj kočiji i dovezle u dvor u Budim. Građani budimski su primili kralja Karla vrlo ljubezno i proglasili ga upra¬viteljem države. Karlo je sazvao sabor na kome je jednoglasno izabran za kralja ugarsko-hrvatskog. Marija se odrekla prijestolja, jer kao slaba žena nije mogla vladati. Kralj Karlo, kraljica Elizabeta (Jelisava) i Marija su iz Budima došli na krunidbu u Stolni Biograd. Na staru godinu 1385. Karla je okrunio ostrogonski nadbiskup Dimitrije. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Karlo je dopustio da bivše kraljice Elizabeta (Jelisava) i Marija stanuju u kraljevskome dvoru uz sve kraljevske počasti. Nikola Gorjanski je kovao plan protiv kralja Karla Dračkog. Razglasio je da mu se udaje kći te da ide na svadbu u Slavoniju. Godine 1386. Ušao je u kraljevski dvor da se oprosti od kraljice Elizabete (Jelisave) i Marije. Istodobno su kraljice poručile Karlu Dračkomu, neka dođe k njima, jer da mu imaju saopćiti neke vijesti o Žigmundu. Ne sluteći ništa zla, kralj je ušao u kraljičinu sobu gdje su ga ranili urotnicii Karlo je zamoli kraljice da ga otpreme u Višegrad gdje je i umro u četrdesetoj godini života. Postoje priče da je otrovan ta da su ga kraljice dale zadaviti, jer su se bojale da bi Karlo mogao preboljeti rane i otkriti njihovo zlodjelo. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Sl. 75. SREBRNA KOVANICA HRVATSKO-UGARSKE KRALJICE MARIJE ANŽUVINSKE - C2 Numizmatika-kovanice Dostupno nahttp://www.njuskalo.hr/numizmatikakovanice/hrvatsko-ugarska-kraljicamarija-anzuvinska

Sl. 76. ELIZABETA KOTROMANIĆ S KĆERKOM MARIJOM NAD GROBOM KRALJA LUDOVIKA I., 1385. Sándor Liezen-Mayer ( 1839. - 1898.) ulje na platnu, 77 x 66 cm, 1862. godine, Mađarska nacionalna galerija, Budapest Dostupno na https://www.pinterest.com/pin/5675943 59258590501/

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 41

Boraveći u Križevcima 1385. godine, kraljica Elizabeta je potvrdila kalničkim plemićima povlastice koje im je dao ban Stjepan 1352. godine. Kraljice su često oduzimale, odnosno podjeljivale, posjede i mijenjale banove. Protiv njih podigla su se moćna braća Horvati. Pristaše kraljica bili su palatin Nikola Gorjanski i hrvatsko-dalmatinski ban Stjepan Lacković. Ubojstvo već okrunjenog protukralja Karla Dračkog dovelo je do otvorenog sukoba suprotstavljenih strana. Započinje vrijeme pomutnje i kaosa. Elizabeta završava nasilnom smrću, a kraljica Marija u zatočeništvu, iz kojeg ju je zaslugom krčkog kneza Ivana oslobodio Žigmund. Tom je prilikom s kraljicom Marijom Žigmund boravio u Križevcima. Kasnije je Žigmund potisnuo Mariju s vlasti, te je vladao sam. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Godine 1385. Marija se udala za Žigmunda Luksemburškog koji je tako postao ugarsko-hrvatski kralj. To je izazvalo revolt plemstva koje je za protukralja izabralo Karla Dračkog. Karlo II. Drački je bio ubijen, a Marija je bila zatočena u Novigradu u tvrđavi. Oslobodili su je Mlečani 1387. a Žigmund se okrunio za hrvatsko-ugarskog kralja. Preminula je 17. svibnja 1395. U Budimu - Budimpešta, Mađarska Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Sl. 77. ELIZABETA I MARIJA NA KRUNIDBI KARLA II. U MAĐARSKOJ, 1385. József Molnár (1821. - 1853.) ulje na platnu 257 x 315 cm, oko 1880., privatna kolekcija Dostupno na: https://commons.wikimedia.org/wiki/Fil e:Moln%C3%A1r_Elisabeth_and_Mary _on_the_coronation_of_Cherles_II_of_ Hungary.jpg

U Ugarskoj i Hrvatskoj je buknula pobuna protiv vlasti maloljetne kraljice Marije i njezine majke Elizabete pa je 1385. godine kraljem proglašen, nekadašnji hrvatski herceg, Karlo II. Drački, također član napuljske loze Anžuvinaca. Međutim, on je več sljedeće godine ubijen, a kraljice su zarobljene. Oslobodio ih je Marijin zaručnik i potom suprug, Žigmund Luksemburški, koji je postao novi kralj (1387.-1437.).

Povijesna vrela svjedoče kako kralj Karlo II. nije dugo vladao. Naime, kraljica Elizabeta i Nikola Gorjanski, koji su bili lišeni "časti i vlasti" skovali su urotu. Pozvali su kralja Karla II. Dračkoga na pregovore u jednu sobu budimskog dvora i tu ga je teško ranio kraljičin peharnik Blaž Forgač. Kraljeva pratnja zajedno s biskupom Horvatom, banom Stjepanom Lackovićem i drugim odličnicima su se vratili u Zagreb, a teško ranjenog kralja su preselili Višegrad gdje je umro 24. veljače 1386. godine, vjerojatno otrovan. Iza njega je na prijestolje opet došla kraljica Marija (1386. - 1395.), a vladavinu preuzimaju njezina mati kraljica Elizabeta i stari joj savjetnik ugarski palatin Nikola Gorjanski. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Sl. 78. VEZ NA VELU U ŠKRINJI SVETOGA ŠIMUNA, VJEROJATNO DAR KRALJICE ELIZABETE KOTROMANIĆKE Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 42

U Novigradu na Moru je umorena kraljica Elizabeta (sredinom siječnja 1387.), dok je kraljici Mariji pošteden život. Elizabetino tijelo izloženo je potom u zadarskoj prvostolnici, zatim otpremljeno u Višegrad. Mariju je kasnije, i to uz pomoć mletačkog posredništva, te Ivana senjskog i krčkog kneza, oslobodio iz zatočeništva njezin muž kralj Žigmund (4. lipnja iste, 1387.). Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

PAVLINSKI SAMOSTAN SVETE JELENE Samostan je utemeljen u 14. stoljeću, nakon što je stoljeće ranije osnovan pavlinski crkveni red. Premda postoje indicije da su pavlini na tom području djelovali već nešto ranije, kao datum utemeljenja samostana uzima se 27. kolovoza 1376., kada je izdana darovnica hrvatskog bana i ondašnjeg gospodara Međimurja Stjepana II. Lackovića, njegova sina Ladislava, brata Dionizija, te nećaka Andrije (sina Nikole Lackovića, erdeljskog vojvode) za posjed zvan Varhel. Potvrdnicu te darovnice izdala je na dan 20. lipnja 1384. hrvatsko-ugarska kraljica Marija Anžuvinska Dostupno na http://www.wikiwand.com/hr/Pavlinski_samostan_Sveta_Jelena

Sl. 79. HRVATSKA OKO 1391. BOSNA ZA STJEPANA TVRTKA Iz knjige: Srkulj, Stjepan. Hrvatska povijest u devetnaest karata. Zagreb : AGM, 1996., str. 40, 949.75 SRK h/N

BARBARA CELJSKA, (‫٭‬1392. - 1451.) CARICA SVETOG RIMSKOG CARSTVA, KRALJICA UGARSKE, ČEŠKE I HRVATSKE Barbara Celjska, carica Svetog Rimskog Carstva; kraljica Ugarske, Češke i Hrvatske, bila je kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg. Nakon smrti kraljice Marije, koja je umrla bez potomstva 17. svibnja 1385. godine, Barbara se udala za kralja Žigmunda (od 1404.). Pokušala mu je preuzeti vlast, ali ju je kralj stavio pod nadzor. Umrla je od kuge. U narodu je poznata kao okrutna crna kraljica. Boravila je u utvrdama na Kalniku i Medvedgradu. O njoj je sačuvano više narodnih pripovijedaka, a August Šenoa je opjevao o njoj pučku priču Zmijska kraljica. Dostupno na http://proleksis.Izmk.hr/10784/ Već 1406. spominje se kao žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda (Sigismunda) Luksemburškog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije (1408.) kada je Barbara imala 16 godina. Njihovo vjenčanje dalo je Žigmundu podlogu za zahtjev da nastavi vladati kraljevstvima koja je dobio brakom sa svojom prvom suprugom Marijom Anžuvinskom. Sigismund ju je uveo u državne poslove. Zamjenjivala ga je kao regent za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva (1412. 1414. i 1416. - 1418.). Godine 1419. žestoko se sukobila s mužem. Muž ju je, s njihovom kćeri Elizabetom, prognao s dvora. Nakon pomirbe, Barbara je od 1420. do 1433. nosila naslov češke kraljice i carice.

Sl. 80. - 81. BARBARA CELJSKA I ŽIGMUND LUKSEMBURŠKI NA EKUMENSKOM SABORU, OKO 1440. Meister der Chronik des Konzils von Konstanz Austrijska nacionalna biblioteka Dostupno na https://bs.wikipedia.org/wiki/Barbara_C eljska#/media/File:Meister_der_Chroni k_des_Konzils_von_Konstanz

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 43

Barbara je sa Žigmundom rodila samo jedno dijete, kći Elizabetu, koja je nakon udaje postala kraljica Njemačke, Ugarske, Češke i Slavonije. Barbara je za njemačku kraljicu okrunjena 1414. godine. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Alberta II. Habsburgovca, koji se oženio njezinom kćeri Elizabetom, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. Novi kralj Albert zatvorio ju je u Bratislavi. Nakon oslobađanja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi titulu češke kraljice, a 1437. je okrunjena za češku kraljicu. Barbara je od 1419. nosila naslov i češke kraljice, a od 1433. carice (kad je njezin suprug okrunjen za njemačko-rimskog cara).

Barbarin suvremenik Enea Silvio Piccolomini, (papa Pio II.) je opisivao njezin život kao razuzdan i poročan, a povjesničari su je nazivali spletkaricom. U politici je pokazivala oštroumnost i političko umijeće. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Barbara Celjska je bila žena izvanredne ljepote. U političkom djelovanju je pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće. Bavila se alkemijom i voljela odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu (prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje je imala posjede) do danas ostala zapamćena pod imenom Crna kraljica.

KRALJICA BARBARA SAMOBORU

CELJSKA

KAO

ALKEMIČARKA

Pokazano je da se kraljica i carica Barbara Celjska (138l. - 1451.), kći grofa Hermana II. Celjskog i druga supruga hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda (Sigismund) Luksemburškog bavila alkemijom u svom dvorcu u Samoboru. Njezina alkemijska djelatnost je poznata iz zapisa njezinog suvremenika, češkog alkemičara Johanna von Laaza. Taj zapis je objavljen u Laazovom djelu Via universalis i u uvodu sedmog izdanja djela Bazilija Valentina Chymische Schriften (1717.). U Barbarino doba Samobor je obilovao rudnicima bakra, pa je ona u podrumu svog dvorca, navodno iz bakra transmutacijom priređivala najprije srebro, a potom i zlato. Prema Laazu, produkti transmutacije nisu izdržali iskušavanje vatrom. prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

Sl. 82. BARBARA CELJSKA (1392. 1451.)

Sl. 83. POZIVNICA ZA IZLOŽBU ABC – ARHIVSKA BARBARA CELJSKA Državni arhiv u Varaždinu i POU Krapina pozivaju Vas na otvorenje izložbe ABC - ARHIVSKA BARBARA CELJSKA u utorak, 5. svibnja 2015. u 12,00 sati. Izložba će se održati u Maloj dvorani POU Krapina, Šetalište hrvatskog narodnog preporoda 13, Krapina. Dostupno na. http://www.krapina.hr/gradkrapina/vijesti/1230-abc-arhivskabarbara-celjska

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 44

Velikaška obitelj Celjski je njemačkog podrijetla, a javlja se već u XII. stoljeću, pod imenom Žovneški. Barbarin otac Herman II (1368 . - 1437.) je sudjelovao u boju kod Nikopolja (1396.), gdje je pridonio da ugarskohrvatski kralj Žigmund (Sigismund) Luksemburški ne padne u tursko zarobljeništvo. Kralj ga je imenovao hrvatskim banom pa je Herman II. već od 1406. do smrti 1435. nosio titulu: grof celjski i zagorski, ban dalmatinski, hrvatski i slavonski. Nakon smrti supruge, kraljice Marije (1395.) iz roda Anžuvinaca, Žigmund se zaručio s Hermanovom kćeri, lijepom i mladom Barbarom, kojom se konačno, nakon jedanaest godina zaruka, vjenčao (1406.). Pored titule hrvatskog bana, kralj Žigmund je grofu Hermanu II. Celjskom iste godine podijelio i pravo da imenuje biskupe na vatikanskoj stolici zagrebačke biskupije. Vjenčanjem s Barbarom Žigmund je ostvario rodbinske veze s više hrvatskih dostojanstvenika s: Nikolom Gorjanskim, palatinom ugarskim; Nikolom Frankopanom, knezom krčkim, senjskim i modruškim te s Nikolom Nelepićem, knezom kninskim i cetinskim. prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

Kraljica Barbara Celjska boravila je većinom u Samoboru, gdje je u podrumu svog zamka uredila alkemijski laboratorij. Kako nisu sačuvani njezini osobni zapisi, svjedočanstvo o njezinom radu nalazimo u zapisima suvremenika, češkog alkemičara Johanna von Laaza. Laaz je djelovao u Italiji, gdje se bavio zlatotvorstvom i transmutacijom metala. No, zbog neuspjeha u pretvaranju metala u zlato, zamjerio se vlastodršcima, pa je morao bježati iz Italije. Čak je dobio i nadimak: „Laz-nien-oro“ (Laz ne zna praviti zlato). Nakon bijega iz Italije mnogo je putovao, pa je tako posjetio i dvor kraljice Barbare u Samoboru. Ono što je vidio i pokuse koje je Barbara izvela u njegovoj nazočnosti, opisao je u svom djelu Via universalis. Dio teksta iz tog Laazovog djela, koji se odnosi na Barbaru kao alkemičarku, objavljen je kao uvodna studija u djelu njemačkog kemičara, navodnog Bazilija Valentina. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

U uvodnom dijelu nalazi se i tekst Johanna von Laaza o pokusima kraljice Barbare Celjske u laboratoriju u Samoboru. Laaz navodi: “Pošto sam sa raznih strana doznao, da se supruga blagopokojnoga cara Sigismunda bavi s prirodoslovnim znanostima, posjetio sam je te sam je malo ispitivao o umijeću alkemije. Ona je znala svoje odgovore upriličiti ženskom lukavošću. Pred mojim očima uzela je živu, arsen i druge tvari, kojima imena nije rekla, ali ih je poznavala. Iz toga je napravila neki prašak, od kojega je bakar zadobio bijelu boju. On je podnosio pokus s gladilicom, ali nije podnosio obrađivanje s čekićem. Time je prevarila mnogo ljudi….. Isto tako vidio sam kod nje, da je usijani bakar posipala nekim praškom, koji se u bakar upio, te bakar obojio kao fino srebro. No, ako se ovaj opet rastalio, postao je opet bakrom, kao što je i prije bio. I ona mi je pokazala još više ovakvih lažnih umijeća…. “Drugi put uzela je Crocus Martis, bakreno vapno i druge praške, koje je pomiješala i time cementirala jednake dijelove zlata i srebra. Metal je na to imao izvana i iznutra izgled finog zlata, no kada se rastalio, opet je izgubio boju.

Sl. 84. BARBARA CELJSKA, oko 1405. Konrad Kyeser (1366. - 1405.) Iz knjige Bellifortis (1402. - 1405.) glava I. Astrologija. Fragment codexa; Barbara Celjska kao Venera iz knjige Liber de septem signis.

Sl. 85. - 86. BARBARA CELJSKA I ŽIGMUND LUKSEMBURŠKI NA EKUMENSKOM SABORU, OKO 1440. Meister der Chronik des Konzils von Konstanz Austrijska nacionalna biblioteka Dostupno na https://bs.wikipedia.org/wiki/Barbara_C eljska#/media/File:Meister_der_Chroni k_des_Konzils_von_Konstanz

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 45

I time je ona mnoge trgovce prevarila.” Johann von Laaz završava svoj tekst riječima: “Pošto sam kod nje same laži i prevare vidio, prebacivao sam joj njezin prevarni postupak. Ona me zato htjela baciti u tamnicu, no božjom pomoći sretno sam njoj izbjegao.” prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

Kako je u XV. stoljeću Samobor obilovao rudnicima bakra, vjerojatno je i to bio razlog da se kraljica Barbara odlučila baviti alkemijskom pretvorbom metala. Neki povjesničari navode da je narod Barbaru Celjskom nazivao imenom “Crna kraljica”, upravo stoga što se bavila alkemijom. No, kada se zna da je već u četrdeset i šestoj godini ostala udovica i da se oblačila u crno, mogao je i to biti razlog nadimku, kojeg su joj nadjenuli. Pod kraj života povukla se u dvorac Hradec Kralove u Češkoj, gdje je nastavila svoj alkemijski rad. Umrla je od kuge u sedamdesetoj godini života. Pokopana je u Pragu. Bez obzira je li se kraljica Barbara bavila alkemijom iz pravih ili lažnih razloga, odnosno je li bila prava ili lažna alkemičarka, ili možda oboje, radi se o zanimljivom prilogu povijesti alkemije u Hrvatskoj. prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar HAZU-Zavod za povijest i filozofiju znanosti Izvor: VDG Jahrbuch, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2008.

Sl. 87. BARBARA CELJSKA I ŽIGMUND LUKSEMBURŠKI U KONSTANCI NA BOŽIĆNO JUTRO 1414. foto: češka narodna knjižnica Dostupno na: http://www.slovenskenovice.si/novice/sl ovenija/barbara-se-ima-zive-

U starom gradu Veronike Desinićke oživjeli su povijesni likovi i legende, pored viteških borbi, dvorskih luda i žonglera posjetitelji su mogli sudjelovati i u brojnim radionicama te upoznati tradicionalne vještine i zanate. U impresivnom atriju Velikog Tabora oživjelo je slavno doba viteštva, legendarno doba Veronike Desinićke koja je prema usmenoj predaji zazidana u zid Velikog Tabora upravo u vrijeme kralja Žigmunda i kraljice Barbare, povijesnih likova koji su zajedno s Veronikom Desinićkom uprizoreni u sklopu Srednjovjekovnih svečanosti. Sl. 88. - 89. BARBARA CELJSKA NA KONCILU U KONSTANCI Dostupno na https://sl.wikipedia.org/wiki/Barbara_C eljska

LEGENDA O CRNOJ KRALJICI (odlomak) Badava je narod molio i vapio za blagom kišicom. Nebo se ne htjede smilovati… Na to se ukaže u dolini sadašnjih Plitvičkih Jezera Crna Kraljica sa sjajnom pratnjom. Ona je u vrletnom Velebitu imala svoje vilinske dvore te je katkada dolazila u plodonosne ravnice Ličkoga Polja i Gacke Doline, gdje je svojom dobrotom usrećivala narod. Narod zavapije kraljicu za pomoć, za vodu, jer će skapavati od žeđi i narod i blago, a propasti i žita i livade. Kraljica se smilova i obeća dati vode u obilju. Uz grmljavinu i bljesak spusti se za tinji čas na zemlju silna kiša, koja je okrijepila ljude i životinje, polja i livade. Kiša je padala cijelu noć a voda je sve više rasla… dok nije stvorila trinaest jezera u koritu Crne Rijeke, a od njih je prvo jezero nazvano Prošćanski po „prošnji“ naroda za vodu. Marljive ruke zahvalnoga naroda uzeše tada nositi na brijeg kamen po kamen te se je domala na vrhuncu brijega nad Kozjakom dizao ponosit kraljičin dvor. Narod je bio sretan i zadovoljan, a Crna Kraljica je poput bijele vile bdjela nad onim krajem radujući se i sama Plitvičkim Jezerima.

Sl. 90. BARBARA CELJSKA – CRNA KRALJICA Dostupno na: http://www.24sata.hr/galerija/news/rijet ko-su-hrvati-tako-drhtali-kao-naspomen-crne-kraljice-338744/813751

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 46

Poslije se dvor nad Kozjakom zapustio malo po malo, jer se, kako kažu, kraljica povukla u podzemne vilinske dvore kod Galovca i Okrugljaka. Puk je išao na poklonstvo na ta mjesta i molio kraljicu, da mu se pojavi ili da dade kakav znak od sebe, da je živa. Odjednom dignu se voda iz Galovačkog jezera i stade se velikim bukom prelijevati preko pećine. Jednom opet nasta pogibao za čitavu okolicu od velikoga povodnja. Silan vihar diže se naglo te stade rušiti drvlje i kamenje. Sa bregova tekli su od velike kiše curkom potoci i nosili mutnu vodu u jezera. Činilo se, da je došao sudnji dan. U smrtnom strahu zatraži narod opet pomoć u svoje dobre majke, Crne Kraljice. Munja bljesnu uzduhom, vihri i kiše stadoše se utišavati a na vodopadu Galovca ukaza se čarobno svijetlo, ukaza se obožavana kraljica te reče umiljatim glasom: Narode, ti si dobar, vjeran i odan svojoj zemlji i svome kralju; poslušan si i ustrajan, ali ćeš biti dugo na straži kršćanstva prolijevajući krv za svoga vladara, vjeru i otadžbinu. Stoga ću ja opet k tebi doći a s mojim će ti dolaskom sinuti sunce ljepše budućnosti. Onda ne će biti zapušteni tvoji hladoviti gajevi i lijepe doline; otada će k tvojim divnim Plitvičkim Jezerima u pohode dolaziti gospoda iz svega svijeta. Priča o Plitvičkih Jezerih. Po narodnom pripovijedanju napisao H. Krapek. U Zagrebu 1888., pak: Širola, Na Plitvička jezera, str. 37 - 42. Iz Prof. Dragutin Franić, "Plitvička Jezera", Zagreb, 1910., str. 231.

Sl. 91. PLITVIČKA JEZERA Dostupno na: http://plitviceetnohouse.com/slike#

CRNA KRALJICA Mnoge su legende o toj crnoj kraljici. Pretpostavlja se da se radilo o Barbari Celjskoj. U svim mjestima gdje je imala svoje posjede pričaju se priče o njenoj zloći i okrutnosti. Barbara je Žigmundu rodila njegovo jedino dijete, kćerku Elizabetu, koja se kasnije udala za Alberta II. Habsburškog. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414. godine. Već 1419. žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi titulu češke kraljice, a 1437. je okrunjena za češku kraljicu. Od 1433. godine, odnosno od izbora njenog muža za cara, Barabara je nosila titulu carice Svetog Rimskog Carstva. Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se inicijativi da se prijestolonasljednikom proglasi Albert II. Habsburški, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. Novi kralj Albert zatvorio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i usprkos prividnom pomirenju s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. Dostupno na http://landmarkings.com/velikikalnik_zanimljivosti_hr.php

Sl. 92. CRNA KRALJICA – POSTER MAKETARSKOG KLUBA „CRNA KRALJICA“ U subotu 13. rujna 2015. u Osnovnoj školi Gračani održan je međunarodni 9. Zagrebački maketarski kup “Crna kraljica“, u organizaciji “Hrvatske udruge vojnih minijaturista“, a pod pokroviteljstvom Gradske skupštine Grada Zagreba. Dostupno na: www.crna-kraljica.com

CRNA KRALJICA, BARBARA CELJSKA Najpoznatija mitska stanovnica Medvednice je Crna kraljica. Razne legende o njoj se protežu kroz mnoge hrvatske krajeve. Nakon velike žege pojavila se s velikom pratnjom i spasila narod od suše te stvorila Plitvička jezera. Smatra se da je ova mitska priča nastala iz narodnih spredanja o zloj Barbari Celjskoj, sestri Fridricha, krivca za nesretni kraj Veronike Desinićke u Velikom Taboru. Priča se da je ta Barbara bacala svoje ljubavnike s kula starih gradova, a među njima je i Medvedgrad. Legenda kaže da je dala vragu i sebe i Medvedgrad. Kako je poslije zažalila svoje obećanje, htjede prevariti vraga, ali umre s prokletstvom: postala je kraljica zmija. I danas njeno veliko blago, zakopano negdje pod Medvedgradom, čuvaju zmije.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 47

Črna kaljica je, narod pripovijeda, tako prozvana jer je uvijek bila u crno obučena. Bila je zla prema slugama i nitko nije smio ući na njezin posjed - Medvedgrad. Ona je imala mnoge zvijeri, a među njima se posebno isticao njezin ljubimac - veliki zlokobni gavran, kojima je strašila okolicu. Gavran je bio treniran da napadne one koji su se zamjerili Crnoj kraljici, kopajući im oči i trgajući kožu. Nekad je iz zabave njime maltretirala i svoje sluge. Kad su Turci harali zemljom i stigli do Medvedgrada, nitko joj nije htio pomoći da obrani svoj dom. Zato ona pozove vraga i zakune se: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad! - Vrag se ne odazove njenim ponudama, sve dok ona ne veli: - Pukni, vrag, dam ti Medvedgrad i sebe! - i zaista vrag otjera Turke. Sad je kraljica htjela prevariti nečastivog, ponudivši dvanaest vjedara zlata onome tko je triput oko tvrđave pronese i tako obrne kletvu. To nikome nije uspjelo, zbog paklenih stupica koje im je sam vrag postavio - pa kraljica bude još i gore prokleta. Kad je umrla, pretvori se u zmijsku kraljicu, a njene podanice čuvaju njezino zlato.

Postoji priča da je neki mladić uspio ubiti zmiju, ali se nije usudio uzeti zlato, znajući da je prokleto od Crne kraljice. Blago je vjerojatno u hodnicima koji povezuju Medvedgrad s crkvom Svetog Marka u Zagrebu. No, nitko više neće prolaziti tim hodnicima, sve dok se prokletstvo ne skine: a to će učiniti onaj tko poljubi veliku zmiju i time je ponovno pretvori u lijepu Crnu kraljicu. Ove priče su čak potaknule jednu potragu za blagom u 18. stoljeću, piše u Krčelićevim kronikama. Kaže se da su za tu priliku Juraj Jelačić i Zagrepčanin Karlo Softić platili jednog mladog grbavca, kojeg je planina netragom progutala. Srednjevjekovni grad Medvedgrad nije jedino sljemensko odredište priča o Crnoj kraljici. Jedne su godine, kažu, presušila sva vrela u okolici, osim dubokog bunara u Medvedgradu. Ljudi iz okolice su došli moliti od Crne kraljice vode iz njezinog zdenca, ali ih odbila. Ljudi nastaviše lutati po opasnoj šumi, dok ne dođoše do mjesta na kojem dotad nije bilo nikakve vode, a sad se pred njima zrcalio izvor. Istodobno je vrelo u Medvedgradu presušilo, a čudesni novonastali izvor dobije naziv Kraljičin zdenac. Pripremila: Aneta Sabolović 4.c učiteljica: Mirjana Boras Dostupno na: http://os-bukovac-zg.skole.hr/ravnatelj

Sl. 93. MEDVEDGRAD Dostupno na: http://www.journal.hr/bsh-medvedgradfortress-party/Sl. 94. DVORAC VELIKI TABOR Autor: Milan Babić | Izvor: Hrvatska turistička zajednica Dostupno na: http://www.viabalkans.com/uncategoriz ed/zamak-veliki-tabor/ Prema tekstu dostupnom na: http://www.tz.kalnik.hr/okalniku/legende/

LEGENDA O CRNOJ KRALJICI Barbara Celjska ili Crna Kraljica kako su ju u narodu nazivali, bila je jako zločesta žena. Legende o njoj i njezinim ljubavnicima vezane su uz nekoliko starih gradova (spominju se Medvedgrad, Susedgrad, Cesargrad i Mali Kalnik). Kažu da je ljubovala s plemićima i vrbovala ih da joj daju svoje zlato, nakon što bi ih iskoristila plemići bi misteriozno nestajali, priča se da ih je bacala s vrha kule u provaliju. Priča se da je u starom gradu Malom Kalniku ljubovala sa svojim kaštelanom (upraviteljem imanja) Neuhauselom. On se osilio i počeo terorizirati okolne plemiće. Plemići su se požalili samom Kralju Žigmundu Luksembuškom te je on otpustio kaštelana, a nevjernu kraljicu dao zatočiti u jednom gradu u Češkoj. Legenda dalje govori kako je njezino krvavo zlato zakopano negdje oko Malog Kalnika, a njezine podanice zmije još i dan danas čuvaju to blago.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 48

KRALJICA KATARINA KOSAČA (1425. - 1478.) BOSANSKA KRALJICA, KRALJICA HRVATSKE BOSNE Kraljica Katarina Kosača Kotromanić rođena je u Blagaju kod Mostara vjerojatno 1425. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kći Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćeri srpskog kneza Lazara Hrebljanovića. Katarina je bila žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443. - 1461.) i članica franjevačkog svjetovnog reda. U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako povjesničari tu ulogu pripisuju kraljici Mari (1447. - 1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića. Kralj Stjepan Toma Ostojić i kraljica Katarina Kosača su stolovali u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Bosanski kralj Stjepan Toma Ostojić je vladao od 1443. do 1461. godine i neprestano se zvao kralj Hrvata. Na dan Uzašašća, 26. svibnja 1446. godine, u Milodražu kod Fojnice, je oženio Katarinu Vukčić Kosaču, kćerku hercega Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Katarina Kosača, kraljica Hrvatske Bosne je umrla u Rimu 25. 10. 1478. godine. Iz knjige: Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899., str. 273, 949.75 KLA p I/R Stjepan Tomaš je, prije dolaska na tron, živio u bračnoj zajednici s krstjankom Vojačom. Uz odobrenje pape Eugena IV., nakon što je proglašen kraljem, raspustio je Vojaču, pošto je bila niskoga roda i stoga nedostojna titule kraljice. Tražeći suprugu, kralj Stjepan Tomaš je prema nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu Kosača, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV. dao joj je dopuštenje da sama izabere dva kapelana između bosanskih franjevaca. U braku sa Stjepanom Tomašom rodila je troje djece: Katarinu, Sigsimunda (Šimuna) i još jednog sina o kome se ništa pouzdano ne zna. Katarina je postala udovica u 37. godini života. Poslije smrti Stjepana Tomaša god 1461., Katarina je ostala s dvoje nejake djece, Sigismundom (Šimunom) i Katarinom. Bosanski kralj postao je Stjepan Tomašević, sin Stjepana Tomaša, kojeg je imao s Vojačom. On je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bila glavna briga da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, ocem kraljice Katarine. Upravo zbog toga on je, još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke. Katarina je ostala na dvoru sve do kobne godine 1463., kada je turski sultan Mehmed II. s velikom vojskom osvojio Bosnu. Tom je prigodom zarobljen i ubijen kralj Stjepan Tomašević, a Katarina je uspjela pobjeći, jer se u to vrijeme nalazila u južnim krajevima kod brata Vladislava. Godine 1463. Turci su osvojili Bosnu, a kraljica Katarina se sklonila u ljetnikovac Kozov grad iznad Fojnice otkuda se s pratnjom na konjima naopako potkovanim povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu Bosne. Ne mogavši se obraniti od turskih osvajanja ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica i Počitelja, zajedno s kraljevskom pratnjom, povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. Sklonila se u Dubrovačku Republiku na otok Lopud. U Dubrovniku je pohranila mač svoga pokojnoga muža kralja Stjepana Tomaša Kotromanića pod zavjetom da se dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva, kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika. Oko 1465. otišla je u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti i sudjelovala u pokušajima organiziranja protuosmanskih pohoda i oslobođenja Bosne.

Sl. 95. PORTRET MLADE DJEVOJKE IZ RIMSKE KAPITOLINSKE GALERIJE izvor: R. Longhi, Officina ferrarese, Firenca 1956. Originalni portret kraljice Katarine Kosača Kotromanić, bez krune, je nepoznatog renesansnog majstora. Reprodukcija s krunom je u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Portret mlade djevojke iz Rimske kapitolinske galerije u knjizi slovenskog povjesničara Josipa Grudena Dostupno na http://www.croeu.com/forum/index.php?topic=838.0

Sl. 96. GRBOVI S GROBA KRALJICE KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ (razglednica) Iz knjige Tužna povijest Hercegove zemlje B. Poparića, Zagreb, 1997. Dostupno na http://www.delcampe.net

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 49

Početkom srpnja 1463. nalazila se na području dubrovačke republike, gdje nastupa kao zakoniti predstavnik bosanskog kraljevstva. Za vrijeme boravka u Dubrovniku, Katarina je pratila prilike u Bosni i nadala se, da će se njezino kraljevstvo ubrzo osloboditi. Ali kako su dani prolazili, a oslobođenje se nije ostvarivalo, ona je prešla u Rim god. 1466. U Rimu je Katarina našla utočište kod pape Pavla II., koji je odredio, da joj se daje stalna pomoć iz papinske riznice. Od god. 1467. do 1478. primila je najmanje 6541 zlatnih dukata za uzdržavanje. Imala je uza se i mali dvor bosanskih velikaša, a zadnjih desetak godina živjela je u blizini crkve sv. Marka, gdje je hrvatska bratovština sv. Jeronima imala svoje kuće, pa nije isključeno, da je u jednoj od njih živjela i umrla. Kroz čitavo vrijeme svoga boravka u Rimu mislila je na oslobođenje svoje kraljevine, a posebno na oslobođenje svoje nejake djece, koja su odgajana u Carigradu na dvoru sultanovu u islamskom duhu. Kako se događalo katkada, da su Turci vraćali zarobljenu djecu za dobar novac, vodila se mišlju, da bi i ona na taj način mogla izbaviti iz ropstva svoju djecu. U tu svrhu tražila je od raznih talijanskih vladara novčanu pomoć. Tako je na pr. 1470. poslala svoja dva dvorjanika, Nikolu Zubranića i Abrahama Radića. U Mantovu i Milan, da u ime njezino zamole pomoć. Mantovskom knezu među ostalim tom prigodom piše: - Sili me moja nesretna sudbina, koja me je lišila muža kralja, djece kraljevstva i imanja, da se moram uteći ne samo Vrhovnom svećeniku, najdobrostivijem ocu, nego i drugim kršćanskim knezovima, da zamolim pomoć. (- Facit mea adversa fortuna, quae viro rege ac liberis et regno opibusque spoliavit, ut non solum ad pontificem maximum patrem clementissimum, sed etiam ad alios principes christianos me confugere oproteat pro implorado subsidio.)

Sl. 97. BOBOVAC, BOSANSKI STOLNI GRAD Dostupno na: http://www.bihac.net

Katarininu djecu su Osmanlije oteli i odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Postoji mogućnost da je princezu i princa u Istanbul odveo njihov ujak, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je također primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. Prema sultanovoj naredbi, Katarinina djeca su poslana u Carigrad na njegov dvor. Mlada princeza Katarina je umrla putem i pokopana je prema islamskom obredu u Skoplju. Utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković podigao joj je turbe. Spomenik je sačuvan do današnjih dana, a mlada princeza Katarina je rijetka žena u čiju je čast sagrađena takva vrsta mauzoleja. U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Sigsimund (Šimun) je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga prema ocu nazivan "Kraloglu", što na turskom jeziku znači "Kraljević". U povijesti je ostao zabilježen kao Ishak-beg Kraljević od Karasija. Nikada se nije vratio kršćanstvu.

Kraljica Katarina je ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende te se do danas poštuje kao žena koja je živjela uzornim životom. Na vijest o smrti kraljice Katarine, Hrvatice srednje Bosne obukle su crninu koju i dalje nose kao znak poštovanja i spomena na njezinu žrtvu, ali i na nesretnu sudbinu svoje zemlje. Veliki dio vremena Katarina je posvećivala poučavanju i opismenjavanju mladih. Sl. 98. - 99. BOSANSKA KRALJICA KATARINA NA ZIDU „SISTINE“ U RIMU Prema Ivan Kobot Bogoslovska smotra, Vol. 43 No.4 veljača 1974.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 50

Katarina Kosača je bila jako pobožna žena. Od svoga miraza gradila je crkve po Bosni: crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n/Vrbasu); Presvetog Trojstva na Kupresu (1447.) u mjestu Vrila (danas Otinovci); crkvu sv. Marije u Virbenu (Vrbanja, Kotor Varoš); crkvu sv. Jurja u Jezeru, koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić; crkvu sv. Katarine u Jajcu; crkvu sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine. Kad su Stjepan Tomaš i Katarina Kosača došli u Jajce, zatekli su ondje već jednu crkvu, crkvu sv. Marije, koja je bila obnovljena prije njihovog dolaska. Fra Antun Knežević, jajački kroničar iz 19. stoljeća, nabraja u svojoj Povjestnici stare jajačke crkve i posebno izdvaja: „Brez sumnje ona koja je bila spojena sa samostanom fratarskim, a to je crkva sv. Katarine Divice i Mučenice…U vrime kralja Tomaševića, Jajce je bilo kako glavno mjesto Kraljevine i glavno mjesto franjevacah bosanskih, zvato ‘Vikarija’ …glavno mjesto ‘Kustodije’.“ U prosincu 1458. godine kraljica Katarina piše u Rim i moli Svetu Stolicu za svoju crkvu sv. Katarine, uz koju je i franjevački samostan i „domus vicarie“, sjedište franjevačke vikarije. Papa Pio II. odgovara bulom od 13. XII. 1458. u kojoj spominje crkvu sv. Katarine u Jajcu za koju izričito tvrdi da ju je te godine sagradila Katarina Kotromanić, žena bosanskoga kralja Stjepana Tomaša, te dodjeljuje oprost svima koji na Božić, Uskrs, Veliku i Malu Gospu, sv. Tomu, sv. Mariju Magdalenu i sv. Katarinu posjete crkvu sv. Katarine. Ta je crkva nekada, misli fra Josip Markušić, bila hram Crkve bosanske. Nakon progona shizmatika, hram je napušten, a Katarina ga je preuredila u gradsku crkvu posvećenu ovoj svetici. U narodu postoji predaja da je tu nekada bila „šarena crkva“, koja se pripisuje hramu crkve bosanske. Kraljica Katarina u svojoj oporuci, danoj 20. X. 1478., želi da se „svete moći predaju franjevačkoj crkvi sv. Katarine u Jajcu“. Navedene bule i oporuka bosanske kraljice svjedoče o postojanju tih dviju crkava i to da su obje bile katoličke.

Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i kraljevskom držanju, kao prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prigodom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja. Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć za oslobađanja svoje djece. Istu molbu ponovila 1474. godine, no svi napori bili su uzalud. Godine 1474. Kraljica Katarina je bila odlučila otići na granicu Turske, jer je čula da je sultan bio obećao osloboditi joj djecu. Ali sva ta njezina nastojanja bila su uzaludna. Svoje djece nikada vise nije vidjela, pa je s nadom u njihovo oslobođenje legla u grob. Boravak kraljice Katarine u Rimu, u središtu katoličanstva, djelovao je na njezin vjerski život. Vrlo pobožna, pomagala je djelatnost franjevačkoga reda u Bosni. Posljednje godine života provela je kao redovnica trećoretkinja franjevačkoga samostana Ara Coeli u Rimu. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Katarina je s tim društvom surađivala i pomagala ga. Dugo su iza njezine smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu misu za spokoj njezine duše.

Sl. 100. BOSANSKA KRALJICA KATARINA Mehmed PoračaninMeša Dostupno na http://www.panoramio.com/photo/6037 0879

Sl. 101. PORTRET MLADE DJEVOJKE IZ RIMSKE KAPITOLINSKE GALERIJE izvor: R. Longhi, Officina ferrarese, Firenca 1956. Originalni portret kraljice Katarine Kosača Kotromanić, bez krune, je nepoznatog renesansnog majstora. Reprodukcija s krunom je u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Portret mlade djevojke iz Rimske kapitolinske galerije u knjizi slovenskog povjesničara Josipa Grudena Dostupno na http://www.hercegbosna.org/kultura/vij esti-iz-kulture/kobna-sudba-bosanskekraljice-11244.html

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 51

Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže oboljela te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. X. 1478. odlučila napraviti oporuku. U oporuci je izrazila svoju želju da bude pokopana u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata. Papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u potpunosti predaju njezinom sinu Sigismundu (Šimunu), ako se vrati na kršćanstvo, a ako on ne bi ponovno postao kršćanin, Bosansko kraljevstvo neka se preda njezinoj kćeri Katarini, ako se i ona vrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je svojim dvorjanicima, koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronim ostavila je sve stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom). Tako je franjevačkoj crkvi, osmi 200 dukata za pogreb, ostavila svoj kraljevski plašt od pozlaćenog sukna. Naredila je također, da se isplate njezini dugovi. Osim toga odredila je da se u njezino ime podijele darovi Radiču Klešiću 50 dukata, jedan mač srebrom ukrašen i jedno tursko odijelo od crvene svile zlatom protkane. Svome sinu Sigismundu (Šimunu) ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se povratio na kršćanstvo, a ako ne bi, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava. Sve relikvije, koje je posjedovala, ostavila je crkvi sv. Katarine u Jajcu. Kad je sve završeno, kraljica je kardinala Borja (Borgia) zamolila da bi njezinu oporuku zajedno s mačem kralja Tomaša predao Papi i kardinalskom zboru, kako bi se zauvijek sačuvali.

U 54. godini života kraljica Katarina je teže oboljela. Da je ne bi smrt iznenadila, pozvala je carskog notara svećenika Antu iz Splita, koji je bio na službi u crkvi Sv. Petra u Rimu, da bi joj, prema tadanjim zakonskim propisima, napravio oporuku. Za svjedoke je pozvala Juru de Marinellis, rapskog arciđakona, na službi u Rimu, i šest franjevaca iz samostana Aracoeli. U svojoj oporuci Katarina je naredila da je pokopaju u crkvi Aracoeli. U tu svrhu ostavila 200 dukata. Toj crkvi ostavila je svoj kraljevski plašt i jedan svileni oltarnik. Hrvatskoj crkvi sv. Jeronima ostavila je svu svoju dvorsku kapelu: knjige, posude i misna odijela. Sjetila se i svoje crkve sv. Katarine u Jajcu, koju je ona dala sagraditi, i ostavila joj sve svoje relikvije. Ali najglavnija oporučna odluka kraljice Katarine, kao zakonite predstavnice bosanskog kraljevstva, odnosi se upravo na kraljevinu Bosnu: ostavila je Svetoj stolici, ako se njezina djeca ne povrate na katoličku vjeru. Pet dana iza oporuke Katarina je umrla. Prema njezinoj želji pokopana je u crkvi Aracoeli pred glavnim oltarom, gdje su joj napravili lijep spomenik, na kojem je prikazana i ona u prirodnoj veličini sa kraljevskom krunom na glavi. Na spomenik je bio postavljen i natpis bosanicom. Ali s vremenom je i njezin grob pao u zaborav. Stoga Franjevci, kada su odlučili god. 1590. pomaknuti naprijed veliki oltar, nisu imali poteškoća, da prekriju grob bosanske kraljice. Njezinu nadgrobnu ploču prenijeli su na desni stup pred velikim oltarom, gdje se i danas nalazi. Tom je prigodom vjerojatno zamijenjen originalni natpis na nadgrobnoj ploči s novim latinskim natpisom, kako ga danas vidimo, u kojem su uvedene neke preinake pri prijevodu. Tekstovi sročeni prema članku: Bazilije Pandžić, Bosanska Kraljica Katarina. Hrvatski Kalendar 1978. str. 179 - 184

Sl. 102. KRALJ STJEPAN TOMAŠ iz knjige Rudolf Horvat: Slike iz hrvatske povijesti, Zagreb, 1910. https://bs.wikipedia.org/wiki/Stjepan_T oma%C5%A1,_kralj_Bosne#/media/Fil e:Stjepan_tomas.jpg

Sl. 103. - 104. - 105. NADGROBNA PLOČA KRALJICE KATARINE. Dostupno na https://www.google.hr/search?q=katarin a+kosa

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 52

Kraljica Katarina je prema svojoj oporuci pokopana u Rimu u crkvi Santa Maria in Aracoeli. U oporuci je napisala kako Bosansko kraljevstvo povjerava Svetoj Stolici dok se njezina djeca ne vrate kršćanstvu. Katarina je raspodijelila ostatak svog novca, nakita i odjeće među svojim vjernim dvorjankama i slugama, te djeci, ali opet pod uvjetom da se vrate kršćanstvu. Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njenog brata Vladislava, ukoliko Šimun ostane musliman. Crkvi Santa Maria in Aracoeli ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile. EPITAF NA NADGROBNOJ PLOČI (PREMA MICHAELU ARNDTU)

KRALJICE

KATARINE

Catharinae Reginae Bosnensi Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori ex genere Helenae et domo principis Stephani natae Thomae regis Bosnae uxori quantum vixit annorum LIIII et obdormivit Romae anno Domini MCCCCLXXVIII dei XXV octobris monumentum ipsius scriptis positu[13] Katarini, kraljici bosanskoj, sestri Stjepana, hercega svetog Save, od poroda Jelene i doma hercega Stjepana, Tomaša, kralja Bosne, ženi, koja je živjela 54 godine i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg 1478, 25. dana oktobra, spomenik njenim pismom ostavljen. Palatinovi prijepisi i prijevod epitafa na Kraljičinoj nadgrobnoj ploči

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. X. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m), s krunom na glavi. S jedne i druge strane njezine glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosnicoma. Godine 1590., prigodom rekonstrukcije crkve, grob je pomaknut na drugo mjesto. Tu se gubi svaki trag njezinim kostima. Nadgrobna ploča je skinuta i postavljena na najbliži stup. Današnji latinski natpis ispod nadgrobne ploče kraljice Katarine godine 1545. napravljen je rukom rimskog kaligrafa Ivana Palatina. Pri tom je napravljena pogreška u njezinom opisu. Novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njezine glave nalazi se grb njezinog muža, a s druge strane grb njezinog oca koji se danas više ne može prepoznati

Sl. 106. BLAŽENA KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ Dostupno na http://www.balkanforum.info/f9/katarin a-kosaca-kotromanic-blazenica-iposljednja-kraljica-bosne

Sl. 107. JEDNA OD REPRODUKCIJA RIMSKOG PORTRETA MLADE DJEVOJKE KOJU JE U 80. GODINAMA 20. STOLJEĆA NAPRAVILA KIPARICA ANA KOVAČ Ana Kovač (1943. -) Iz enciklopedije. Hrvatska likovna enciklopedija IV KOD-MOSI. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005., str. 20, (privatna knjiga)

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 53

Kraljica Katarina je umrla u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izniman ugled. Dostupno na: www.kraljeva-sutjeska.com

Povjesničari posljednjom bosanskom kraljicom smatraju kraljicu Maru, suprugu posljednjeg bosanskog kralja i kći despota Srbije. Katarina je bila kraljica, odnosno prva žena Bosne, tijekom svog braka sa Stjepanom Tomašem. Budući da je njezin brak s Tomašem završio njegovom smrću 1461. godine, a na bosansko prijestolje sjeo Katarinin posinak Stjepan Tomašević, položaj kraljice Bosne zauzela je Tomaševićeva supruga Mara Branković. Tomaševićevom smrću Mara je ostala udovica posljednjeg bosanskog kralja, odnosno posljednja bosanska kraljica. Iako je neosporna činjenica da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica, ona je bila posljednji član kraljevske loze koji se borio za ponovnu uspostavu kraljevine, koju su osvojili Turci. Nakon smrti kralja Stjepana Tomaševića 1463., Katarina je ostatak svog života provela pokušavajući dobiti pomoć za obnavljanje bosanskog kraljevstva. Pri tome, Katarina je polagala pravo na bosansko kraljevstvo, a Mara ju je podržavala. Katarina je sa sobom u progonstvo ponijela i sve kraljevske oznake koje su se prenosile s kralja na kralja kao simboli kraljevske moći.

Kraljicu Katarinu su u Rimu uzdržavali papa Siksto IV. i papa Pavao II. mjesečnom penzijom od 100 dukata koja je prvi put zabilježena 1466. godine. U egzilu je Katarina držala vlastiti mali dvor koji se sastojao uglavnom od njenih sunarodnjaka. Bila je poštovana ličnost u Rimu i sudjelovala je u ondašnjem društvenom životu, pojavljujući se, primjerice, na vjenčanju velikog kneza Moskve, Ivana III., i bizantske princeze Sofije Paleolog. U egzilu joj je društvo pravila još jedna protjerana kraljica, svrgnuta kiparska vladarica Karlota. S Katarinom su živjeli njezini dvorjani, koji su živjeli s njom prije nego li je postala bosanska kraljica. Svi navedeni dvorjani su bili rođeni u okolici Mostara i svi su preživjeli pad Bosne. Svi su živjeli s kraljicom do njezine smrti. Dugo je pokušavala dobiti nazad skrbništvo nad svojom djecom. Tražila je pri tom novčanu pomoć milanskog kneza Galeazza Marije Sforze. Nadala se da će na taj način uspjeti otkupiti svoju djecu, ali Sforza joj je odbio posuditi novac.

Kraljica Katarina Kosača je zbog svojih plemenitih ljudskih i vjerskih vrlina proglašena blaženom. U Franjevačkom martirologiju i Biblioheca sanctorum je zapisana kao blaženica. Dan njezine svetkovine je 25. Listopad. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine. Ostala je zapamćena, kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende, kao dobra i plemenita kraljica. Žene Kraljeve Sutjeske još uvijek nose crne rupce kao znak žalosti za njezinom tužnom sudbinom. Prema pričanju i pamćenju naroda, upravo je kraljica Katarina naučila seoske žene u Kraljevoj Sutjesci vesti takve rupce, pokrivala za glavu.

Sl. 108. POSLJEDNJI BOSANSKI KRALJ STJEPAN TOMAŠEVIĆ KLEČI PRED KRISTOM, (detalj slike), 1460. Jacopo Bellini (1400. - 1470./71.) Dostupno na https://www.pinterest.com/gilliantappin/ bellini-jacopo-giovanni-gentile/

Sl. 109. POŠTANSKA MARKA S LIKOM KRALJICE KATARINE KOSAČA KOTROMANIĆ, poštanske marke Hrvatske pošte Mostar U europskoj godini žena, 1996. godine više od pedeset izdavača poštanskih maraka izdalo je jednu ili više maraka na temu Znamenite žene (lik Majke Tereza, Makedonija i San Marino; lik princeze Diane, Gibraltar). U Hrvatskoj su izdane dvije marke s motivima književnica Cvijete Zuzorić i Ivane Brlić-Mažuranić (prva žena akademik u Hrvatskoj). Za Hrvate vrlo važne osobe iz te europske teme su bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić, s poštanske marke Hrvatske pošte Mostar, te autorica austrijske himne Paula von Preradović, s austrijske marke. http://www.v2.hrvatskivojnik.hr/hrvatskivojnik/4412014/filatelija.asp

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 54

KRALJICA JELENA GRUBA (1395. - 1398.), BOSNSKA KRALJICA Kraljica Jelena Gruba (1395. - 1398.) je rođena u plemićkoj obitelji Nikolića, koji su vladali jednim dijelom Huma. Jelena Gruba je bila kraljica Bosne kao supruga kralja od 1391. godine do muževe smrti 1395. godine. Jelena je bilo kraljičino krsno ime, dok je Gruba bilo njezino narodno ime.

Jelena Gruba, bosanska kraljica živjela je oko polovine XIV. stoljeća. Prvi se put spominje kao žena bosanskog kralja Dabiše u ispravi od 17. III. 1392. Izvori upućuju na to da je uz Dabišu sudjelovala u donošenju političkih odluka. Na prijestolje dolazi 1395. nakon smrti muža, bosanskoga kralja Stjepana Dabiše, vanbračnog polubrata kralja Tvrtka I.. Kako bi obranili krunu, plemstvo nakon Dabišine smrti 1395. izabere za kraljicu Dabišinu ženu Jelenu Grubu (1395. - 1398.), umjesto kralja Žigmunda koji se tada spremao za rat protiv Turaka (Nikopolje) pa se nije upleo u unutarnje stvari kraljevstva.

Jedino preživjelo dijete kraljice Grube i kralja Dabiše je kći Stana. Stana je imala kći, čije se ime navodi kao Vladava i Vladika, a udala se za Juraja Radivojevića još za života svoga djede Dabiše i bake Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njezine smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njezin muž. Jelenina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu još za vrijeme Jeleninog života i vladavine. Za Dabišinog nasljednika bio je, još za Dabišina života, izabran ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Žigmund je izabran jer je bio muž ugarske vladarice Marije, koja je bila kćerka Elizabete Kotromanić i unuka bana Stjepana II. Kako je Marija umrla u svibnju 1395. godine, Žigmund je izgubio pravo na bosanski tron, pa je po Dabišinoj smrti, 8. rujna 1395. godine Gruba izabrana za vladaricu od strane bosanske vlastele. Vladala je uz pomoć sabora (stanak) i glavnih predstavnika vlastele (vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, vojvoda Sandalj Hranić Kosača, i knez Pavle Radinović). Kako je Jelenu na vlast doveo Hrvoje Vukčić Hrvatinić, zapravo je on sam bio pravi vladar bosanskog kraljevstva. Gruba je bila jedina žena na bosanskom vladarskom tronu u srednjem vijeku. Vladala je do 1398. kada je nasljeđuje Stjepan Ostoja, te se poslije ne spominje. Njezinu su vladavinu obilježili jačanje velikaških obitelji, stvaranje samostalnih područja, unutrašnje napetosti te slabljenje kraljevske vlasti. Nakon 1399. Jelena se više ne spominje.

Jelena je održavala trgovačke veze s Dubrovnikom, od čega je imala znatnu financijsku korist. Imala je problema s podizanjem dubrovačkih tributa (Stonski dohodak i Svetodmitarski dohodak) jer nije mogla ispuniti osnovni preduvjet - potpisati stare privilegije i povelje u odnosima između Bosne i Dubrovnika. Jelenina vladavina je okončana u svibnju 1398. godine, kada je vlastela bosanska vlastela, predvođena Hrvojem Vukčićem, postavila Ostoju za novog kralja. Jelena je nakon vladavine nastavila živjeti u Bosni sa titulom kraljice. Izvori je nazivaju "prisvitla i privisoka gospoja kir Gruba". Dana 18. ožujka 1399. godine je još bila živa, ali joj se nakon toga datuma gubi svaki trag. Moguće je da se povukla u samostan i tu umrla. Posljednje godine vladavine provela je u zapadnom Zahumlju, na posjedu svog zeta Jurja.

Sl. 110. KRALJICA JELENA GRUBA (1395. – 1398.) Dostupno http://kajankajan.blogspot.hr/2013/06/pr ice-o-bosanskim-vladarima-v.html

Sl. 111. - 112. KOČERINSKA PLOČA VIGNJA MILOŠEVIĆA NA KOJOJ SE SPOMINJE KRALJICA JELENA GRUBA Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?ti tle=Jelena_Gruba&oldid=2635701"

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 55

O kraljici Jeleni saznajemo iz samo dva historijska izvora. Ti dokumenti su jedna povelja upućena Dubrovniku, te jedan zahtjev. Nije kovala novac sa svojim likom, nego je koristila novac prethodnog bosanskog kralja, svoga muža, Stjepana Dabiše. Jelena Gruba se u poveljama na latinskom potpisivala kao Helena, regina Bosniae, Stephani Dabissa[e] uxor (bosanski: "Jelena, kraljica Bosne, supruga Stjepana Dabiše"). Njezina puna titula glasila je: Mi, gospoja kira Jelena, po izvoljenju Božju kraljica Srbljem, Bosne i Primorju i zapadnem stranam i k tomu.

ZVJEZDANGRAD Na putu od Vareša prema odmaralištu Doli, kod 15-og kilometra ceste koja vodi kroz tamne vrleti planine Zvijezde, nalaze se ostaci ilirske gradine, nadaleko poznatog plemena Desidijata, u narodu poznate pod imenom Zvjezdangrad. Od nekadašnjeg utvrđenja, kamenih zidina i palisada, ostadoše samo mahovina i toponimi: Grad, Čaršija, Kraljeva stolica, Laništa, Studenac i Jezero. Ostade i priča o skrivenom blagu do kog se može doći samo određenog dana, određenog sata i u trenutku kada zraka sunca u procjepu stijene pokaže ulaz u pećinu gdje leži to neizmjerno bogatstvo. U podnožju gradine, u gustoj šumi, i danas se nalaze nekropole stećaka, vidljivi tragovi "turske kaldrme" i pećina ispod Bijeloga kamena s "ostavom" brončanog oružja i opreme. Prema legendi, kad se otopiše snijeg i led kojima je Zvijezda bila okovana sedam uzastopnih godina, i umjesto mladoga luka ponikoše "jelići", mlada stabla crnogorice, posljednja zvjezdanska kraljica Jelena, točnije Jelena Gruba po kojoj je selo Grubanovići dobilo ime, uputi se nekamo k jugu, a grad prepusti gustoj šumi i zaboravu... J. Klarić Dostupno na http://www.vares.pp.se/bobovac/boblist/broj120/120_08.htm

Sl. 113. GRB KOTROMANOVIĆ (KOTROMANOVICH) IZ FOJNIČKOG GRBOVNIKA Plemstvo ove obitelji krajem 17. st. priznala je Mletačka Republika. Ispravu o tome ima jedna obitelj u Livnu te se (što je krivotvorina) smatra nasljednicima bosanske kraljevske kuće Kotromanića. Štit: na zlatnome tri srebrne koso udesno postavljene grede, a preko njih okrunjeni crveni lav. Nakit: iznad kacige sa zlatnom krunom uspravljeni crveni lav koji objema šapama drži zlatno žezlo. Plašt: plavozlatni. Iz knjige Banac, Ivo. Grbovi : biljezi identiteta. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1991., str. 165 i 122, 929.5/.9 BAN g/N

KOTROMANIĆI - KRALJICE Doroteja Bdinska • Jelena Gruba • Vitača • Kujava Radenović • Jelena Nelipčić • Doroteja Gorjanska • Vojača •Katarina Kosača • Jelena Branković (Mara)

DOROTEJA GORJANSKA (GARAI DOROTTYA) (1428. - 1438.), BOSANSKA KRALJICA Doroteja Gorjanska je bila bosanska kraljica kao supruga kralja Stjepana Tvrtka II. Otac Ivan Gorjanski i majka Hedviga Mazovska. Njezina vladavina trajala je od 1428. do 1438. Naslijedila je Jelenu Nelipčić, a nju je naslijedila kraljica Vojača. Pokopana je u Bobovcu.

Sl. 114. DOROTEJA GORJANSKA (MAĐARSKI: GARAI DOROTTYA) (? 1428. - 1438.) Dostupno na https://sr.wikipedia.org/wiki/Doroteja_J ovanova_Gorjanska

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 56

Doroteja je bila kći istaknutog hrvatskog bana Ivana Gorjanskog, te potomak ugarske plemićke obitelji Gorjanski. O godini i mjestu njezinog rođenja ništa se ne zna. U trenutku prošnje živjela je na području pečujske biskupije. Pošto Dubrovčani ističu njezino srodstvo s ugarskim kraljem Žigmundom u trećem koljenu i činjenicu da je Žigmundova žena Barbara bila dio njezine obitelji, može se pretpostaviti da je neko vrijeme živjela na ugarskom kraljevskom dvoru.

Kraljica Doroteja je gotovo zaboravljena u bosanskohercegovačkoj povijesti. Njezino se ime spominje u samo jednom pisanom izvoru, i to izvoru koji govori tek o Tvrtkovom planiranom braku, odnosno koji datira prije nego što je Doroteja postala kraljica Bosne. Povjesničari su stoga oprezni i ne govore mnogo o Mađarici koja je bila prva žena Bosanskog kraljevstva deset godina. Godine 1427. Tvrtko je izrazio želju da oženi Doroteju, religioznu rimokatolinju. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dopustila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika. Tvrtku je brak s Dorotejom bio od iznimne važnosti zbog njezinog srodstva s ugarskim plemstvom i samim kraljem Ugarske, te je želio njime učvrstiti svoje odnose s Ugarskom.

Dana 9. travnja 1428. godine sklopljene su zaruke, a Tvrtko je Doroteju dočekao u mjestu Milodraž u pratnji dubrovačkih poslanika. Vjenčanje, kojim je Doroteja postala kraljica Bosne, je održano iste godine na bosanskom kraljevskom dvoru, između 23. I 31. lipnja, kada dubrovačko Veliko vijeće i Vijeće umoljenih određuju da će na kraljevu svadbu poslati dva svirača. Dubrovčani traže od svojih poslanika da im jave kada mlada kraljica dođe u Podvisoki kako bi joj se mogli uručiti darovi. Vjenčanju, iz protesta zbog nepopularne alijanse s Ugarskom, nisu bili nazočni pojedini bosanski plemići: vojvoda Sandalj Hranić Kosača, Radoslav Pavlović, i Zlatonosovići. Dubrovački arhiv posjeduje dosta podataka o pripremama za svadbu, o darovima uručenim novoj kraljici, kao i o samoj svadbi, čiji su značajan dio organizirali Dubrovčani.

Sl. 115. BOSANSKI KRALJ TVRTKO II. TVRTKOVIĆ, BORAVIO JE 1435. GODINE U BEČU. Za vrijeme boravka u Beču kralj Tvrtko II. je bio smješten u Vojvodskom burgu, na mjestu na kojem je danas sjedište Hrvatske katoličke misije Josip Seršić Dostupno na: http://www.kroativ.at/hr/clanak/znanje/ bosanski-kralj-tvrtko-ii.-tvrtkovic-ubecu-1435.-godine-174

Sl. 116. ZLATNIK TVRTKA I. ISKOVAN oko 1380. Dostupno na https://www.google.hr/search?q=zlatnik +tvrtka+I

Kralj Tvrtko je bio oženjen tokom svoje prve vladavine. Dubrovčani 1409. godine spominju "kraljicu, ženu bosanskog kralja Tvrtka II". Međutim, ime njegove prve supruge nije sačuvano. U proljeće 1428. godine Tvrtko II. je oženio Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana Gorjanskog. Kraljica Doroteja je umrla 1438. godine, nakon deset godina braka s kraljem Tvrtkom II.

Kraljica Doroteja se protivila reformama u redu franjevaca koje je poticao vikar Jakov Markijski. Između nje i budućeg sveca se razvilo veliko neprijateljstvo, te je Jakov kraljicu optuživao za pokušaje trovanja. Doroteja i Tvrtko su postali iznimno nepopularni među franjevcima, koji Doroteju nazivaju "zlom ženom". Jakov je bio poslan u Bosnu od pape Eugena IV. kao glavni inkvizitor. Ti izvještaji su u suprotnosti s izvorima koji Doroteju nazivaju predanom katolkinjom, ali i s činjenicom da se Tvrtka udala tek kada je dokazao svoju odanost Rimokatoličkoj crkvi.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 57

Kraljica Doroteja je umrla između 1438. godine. U grobnici Tvrtka II. u grobnoj kapeli na Bobovcu je prigodom arheoloških iskopavanja između 1959. i 1967. godine pronađen skelet ženske osobe starije od 20 godina; utvrđeno je da pripada Doroteji Gorjanskoj. U blizini groba su pronađene i umjetnine koje upućuju na nju. Nije razjašnjeno pitanje Dorotejinog potomstva. Kako izvori ne spominju djecu kraljevskog para, može se pretpostaviti da ih nije ni bilo. Međutim, arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka I. i kraljice Doroteje nalazi dječji grob. U dubrovačkim izvorima nigdje nije zabilježeno ništa što bi moglo uputiti na trudnoću kraljice ili rođenje djeteta, a malo je vjerojatno da bi dubrovačkim kroničarima promaklo nešto tako značajno kao porod bosanske kraljice i tradicionalno slanje darova u povodu takvih događaja ili izraze sućuti u slučaju da je dijete umrlo brzo nakon rođenja. Sa sigurnošću se može samo utvrditi da par iza sebe, nakon smrti, nije ostavio nikakvo potomstvo. Najvjerojatnije je Doroteja Gorjanska pokrenula izgradnju intimne dvorske kapele na Bobovcu. To je najviše odgovaralo njezinim potrebama i navikama, a i slične objekte je mogla vidjeti u Budimu, Višegradu i Estergomu; druge dvije ugledne i energične kraljice kojima se pripisivala izgradnja objekta su Jelena Nelipčić, za koju se smatra da je kraljevala prekratko za taj poduhvat, i Katarina Kosača, za koju se pouzdanije zna da je inicirala izgradnju velike crkve na Bobovcu. Pavao Anđelić za Doroteju kaže da je "pokazala smisao za umjetnost i u praktičnom životu". Dostupno na: https//bs.wikipedia.org/wiki/Doroteja_Gorjanski

Sl. 117. ILUSTRACIJA S PRIKAZOM HVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA NA KONJU IZ MISALA HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA, 1404. Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 119., 949.75 NAZ p/N

JELENA NELIP(Č)IĆ (oko 1379. - 1422.), BOSANSKA KRALJICA Jelena Nelip(č)ić, žena Hrvoja Vukčića Hrvatinića i kralja Stjepana Ostoje, majka Balše Hercegovića. Ne može se utvrditi točan datum njezinog rođenja, ali se može pretpostaviti da je u trenutku smrti svoga oca 1379. godine bila još sasvim mlada. Umrla je 1422. god. Bila je splitska vojvotkinja kao supruga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te kasnije bosanska kraljica, kao treća, od tri žene, kralja Stjepana Ostoje. Jelena je rođena u utjecajnoj plemićkoj porodici Nelip(č)ića, koji su bili gospodari cetinske županije. Bila je kćerka kneza Ivana II. Nelipčića i Margarete Merini iz splitske plemićke obitelji te sestra cetinskog kneza Ivaniša Nelipčića.

Prvi brak je sklopila s vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Taj je brak sklopljen 1401. godine. Jelena je tijekom prvog braka igrala značajnu ulogu u upravljanju muževim posjedima. Kao splitska vojvotkinja, Jelena je naredila izrađivanje rake svetog Dujma. Godine 1416. Jelena je ostala udovica. Kao udovica moćnog plemića, vojvotkinja Jelena je bila gospodarica njegovih posjeda. Dio svojih posjeda, uključujući Omiš, Jelena je prepustila svome bratu. Takva raspodjela Hrvojevih posjeda nije odgovarala bosanskom kralju Stjepanu Ostoji. Iste godine, kada je izgubila prvoga muža, Jelena se udala za kralja Ostoju koji se upravo bio razveo od svoje druge supruge Kujave Radenović. Jelena se kao supruga kralja Ostoje i kraljica Bosne spominje prvi put u jednom dubrovačkom pismu upućenom ugarskom kralju Žigmundu. Jelena je u brak Ostoji donijela Plivsku i Lučku župu s Jajcem.

Sl. 118. GRB HRVOJA VUKČIĆA HRVATINIĆA S LUKSEMBURŠKIM DVOREPIM LAVOM (HRVOJEV MISAL, 1404.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 119., 949.75 NAZ p/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 58

Jelenin drugi brak trajao je samo dvije godine. Godine 1418. postaje udovica po drugi put. O njezinom životu udovice izvještavaju dubrovačke vijesti jer je Jelena u Dubrovniku imala kuću koju je 1412. godine dobila na dar od svog prvog muža. Bosansku krunu je naslijedio njezin posinak, Stjepan Ostojić, čime je Jelena izgubila svoj položaj, a do moći i utjecaja je ponovo došla njegova osvetoljubiva majka Kujava. Jelena nije napustila Bosnu, već je prihvatila borbu; između kraljica su neprekidno bjesnjeli sukobi koji su slabili državu iznutra i izazivali uplitanje Osmanlija. Ti sukobi su okončani u ljeto 1419. godine kada je Jelena, usamljena i bez podrške, završila zatvorena. Njezin posinak je konfiscirao kuću u Dubrovniku i ostale posjede koje je bila naslijedila od prvog muža. Tri godine kasnije kraljica Jelena je umrla u zatvoru, ubijena prema naređenju kraljeve majke Kujave. Stariji izvori Jelenu Nelipčić smatraju majkom Balše Hercegovića, sina kojeg je imala s Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Noviji izvori to osporavaju, a Dubravko Lovrenović tom pitanju posvećuje posebnu pozornost. Objavio je članak Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica. Istorijski zbornik 7, Banja Luka, 1986. i u Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 1987.

BARBARA FRANKOPAN (? - 1504. ) Barbara Frankopan, kći Žigmunda Frankopan, gospodara Otočca i Jelene nepoznata roda. Udala se za Vuka Brankovića, srpskoga despota (oko 1438. - 1485.). Nisu imali djecu, ali su živjeli u velikoj ljubavi. Za slučaj da ga ona nadživi, želio ju je materijalno osigurati. Stoga joj je, uz kraljevo dopuštenje, 1482. darovao utvrdu Bijelu Stijenu s područjem Totuševina gdje je bilo više od stotinu sela. Despotica Barbara, kako su je zvali za života njezina muža, je nadživjela muža. Nakon njegove smrti (1485.) nastavila je živjeti na dvoru u Bijeloj Stijeni. Godine 1494. ili 1495. udala se za jajačkoga bana Franju Berislavića Grabarskoga. O njihovu desetogodišnjem braku nema podataka. Ivaniš Korvin je 1504. prenio na Barbaru Frankopan zakonito pravo na sve posjede koje je ranije uživao Vuk Branković te na Franju Berislavića, muža Barbarina i na njegova sina Ivana. Iz te isprave saznajemo da je Barbara Frankopan u braku s Franjom Berislavićem rodila Ivana. Kneginja Barbara Frankopan je umrla 1504. godine. Barbara je bila nećakinja Martina Frankopana, koji je od 1449. do 1479. gospodario trsatskim kaštelom i omogućio dolazak fratara na Trsat 1453. godine. Martin Frankopan je bio dobročinitelj Uz Martina je bila i Barbara koja je naručivala izradu umjetnički vrijednih sakralnih darova. Mnogi relikvijari su nestali. Među njima je pokaznica Barbare Frankopanke iz 1489. godine koja se nalazi u Italiji. Darovana je bila Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj), a odnesena je iz Rijeke u doba talijanske uprave 3. travnja 1941. godine. Riječka pokaznica, iznimne vrijednosti, čuva se u Palači Venezia u Rimu. Dostupno na : http://fluminensia.org/tag/barbarafrankopan#sthash.4VzYNN5G.dpuf

Sl. 119. RELIKVIJAR BARBARE FRANKOPAN srebro, pozlaćeno, poludragi kamenovi, biseri, relikvijar prije 1485,. relikvijar početak 16. Stoljeća (?) Bijela Stijena (?), Slavonija, Zavjetna zbirka crkve Majke Božje Trsatske, Trsat (foto V. Benović) Prema članku KoprčinA, Arijana. Barbara Frankopan I zlatarske narudžbe oko 1500. Godine. Radovi Instituta za povijest umjetnosti 37. Zagreb, 2013., str. 61 Na Trsatu se nalazi Veliki relikvijar ili moćnik, najstariji zavjetni dar među 58 izložaka u riznici Franjevačkog samostana, koji je godine 1483. darovala kneginja Barbara Frankopanka. Veliki moćnik Barbarin s Trsata, a i njezine pokaznice (podižnice, monstrance) u kojima se čuvaju svete moći (hostije) iz Hreljina i tamošnje župne crkve Sv. Jurja te riječke Zborne crkve Uznesenja Marijina, iznimne su kulturno-povijesne vrijednosti. Rrelikvijar je izradio nepoznati majstor, bez stalka je visok 43, a širokog 41 centimetar i sa zapisom na bosančici. Trsatski kroničar fra Franjo Glavinić je zapisao da su u njemu utkani ostaci (moći) sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Andrije, sv. Petra, sv. Jakova, sv. Bartola i sv. Mateja, a među 36 različitih moći tu je i relikvija ostataka Mojsijeva grma.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 59

ANA KATARINA FRANKOPAN ZRINSKI (oko 1625 . - 1673.) Ana Katarina Frankopan Zrinski rođena je u Bosiljevu oko 1625. Kći je Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog i Uršule Innhofer, Vukove druge žene. Polusestra je Frana Krste Frankopana i supruga Petra Zrinskog. Krajem listopada 1641. u Karlovcu se udala za dvadesetogodišnjeg Petra Zrinskog, očeva prijatelja i suborca. Nakon udaje za Petra IV. Zrinskoga (1641.) živjela je u Ozlju, odakle je upravljala dijelom posjeda Zrinskih. U očevoj je kući, u obitelji Frankopan, dobila temeljito obrazovanje. Od majke (Njemice) je naučila njemački, a poslije još mađarski, latinski i talijanski jezik. Katarina Zrinska je jednako kao u očinskoj kući i u kući svoga muža imala na raspolaganju bogatu knjižnicu.

Katarina i Petar su imali četvoro djece: Ivana IV. Antuna Baltazara, Jelenu, Juditu Petronelu i Auroru Veroniku. Ivan IV. Antun, nakon sloma urote, morao je prihvatiti prezime Gnade. Nakon kraće vojničke karijere bio je osumnjičen za veleizdaju, zatvoren u Ratteburgu u Tirolu i Schlossbergu u Grazu, gdje je proveo 20 godina i umro duševno poremećen. Jelena se udala u Mađarsku za Franju Rákóczija, erdeljskog kneza, a drugi put kao udovica za Emerika (Mirka) Thökölyja. Judita Petronela i Aurora Veronika završile su život u samostanima. Judita Petronela bila je opatica sv. Klare u Zagrebu, a Aurora Veronika opatica uršulinka u Celovcu. Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67469 Katarina Zrinski veliki je ženski lik u hrvatskoj povijesti. Kao žena bana Petra Zrinskoga imala je vrlo važnu ulogu u ustanku protiv Beča. Od početka je aktivno sudjelovala u Zrinsko-Frankapanskoj uroti, a kada je njezin muž bio zauzet obranom od Osmanlija, preuzela je ulogu pregovarača. Obavljala je vrlo važne pregovore s predstavnicima francuskog kralja Ludovika XIV., kojemu je nudila protektorat nad Hrvatskom u zamjenu za pomoć ustanicima. Od suvremenika je bila proglašavana glavnim urotnikom i poticateljem ustanka. Održavala je diplomatske veze s Mletačkom Republikom, francuskim veleposlanstvom u Beču i predstavnicima poljskoga dvora. God. 1669. pokušala je u Beču ishoditi mjesto karlovačkoga generala za svojega muža. Nakon sloma urote 1670. golemi imutak Zrinskih djelomice je razgrabljen, a djelomice zaplijenjen. Lišena svega, Katarina je u srpnju 1670. godine s kćerkom Aurorom (Zorom) internirana u samostan dominikanki u Grazu. Kasnije su razdvojene. Mletački poslanik je zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."

Sl. 120. OPROŠTAJ ZRINSKOG I FRANKOPANA OD KATARINE ZRINSKE Oton Iveković (1869. - 1939.) Oton Iveković (1869. - 1939.) se rodio u Klanjcu, učio je slikarstvo kod Ferde Quiquereza, a u Akademiju u Beču primljen je tek nakon što je izradio Oproštaj Zrinskog i Frankopana od Katarine Zrinske 1887. Iz knjige Hrvatska umjetnost : povijest i spomenici. Zagreb : Školska knjiga, 2010., str. 494, 7.0(091) HRV/N

Sl. 121. KATARINA ZRINSKA U VENECIJI Oton Iveković (1869. - 1939.) Hrvatski povijesni muzej, Zagreb, fototeka HMP snimio: Mitja Koman Iz knjige Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Sv. II. Zagreb : Naprijed, 1995., str. 149, 75(091) GAM h/N

Prvih je mjesec dana Katarina Zrinska i njezina kći Aurora (Zora) su bile smještena u gostionici "Kod crnoga slona" pod stalnom oružanom paskom, a onda ih je krajem kolovoza 1670. Ratno vijeće nastanilo u Rollischevoj kući. Troškovi uzdržavanja pokrivali su se sredstvima Ugarske komore, odnosno prihodima s imanja Zrinskih. Grofica i njezina kći su u ljetnoj odjeći dočekle zimu. Koliko je grofica svojim smještajem, i stanjem općenito, bila nezadovoljna, dobro se vidi po njenim pismima koje je upućivala raznim kraljevim službenicima, ali i samom kralju. Ta izvanredna žena, puna vitalnosti i snage oboljela je i postala nepokretna. Umrla je 16. studenog 1673. godine u 48. godini života u samostanu.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 60

UZNIČKO PISMO KATARINE ZRINSKE OD 26. LIPNJA 1671. U fondu obitelji Zrinski i Frankopan (HR HDA 785. Obitelji Zrinski i Frankopan) čuva se prijepis pisma grofice Ane Katarine Zrinske napisanog za vrijeme njezina zatočenja u Grazu. To je pismo najsadržajnije pismo na hrvatskom jeziku nekog od članova obitelji Zrinski u spomenutom fondu, a i jezično je zanimljivo pa je transkribirano. Prema Vukušić, Luka. Matica hrvatska, Strossmayerov trg 4, Zagreb., Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 197-203

TRANSKRIPCIJA PISMA KATARINE ZRINSKE OD 26. LIPNJA 1671. 9 B.10 Moju službu preporučam, kot ufanomu priatelu. Moj gospon praefectus ja ovo šaljem memorial od mojih potribov, vse za Boga prosim da me ne ostavite vu mojih nevoljah, ar sami znate da sam vse zgubila kaj sam najdrašega imala na svitu, k tomu blago i imanje, kada je Božja volja tako bila, i Cesarove svetlosti. Ja ne morem suproti nesriči, niti živa vu zemlju; da bih neg za moga dragoga sina znala kadi je i kako je, još bi mi laglje bilo. Moj gospon praefectus lipo prosim da mi vu vsem ovom šta prosim ne činite mankamenta kakvoga, ar mi je velika potriba, ar sam vse potrošila kaj sam imala, dagda ni novca nimam koji bi listor svič za mašu kupila vozčenih niti ga sam vnogo ni imala, ali su i oni ljucki bili. Ja se ufam vu priazan da mi hočete prez stentanja poslati po kojem dobrom človiku koji bude na ovdišnji potrošak pasku i račun deržal, ali lipo prosim : ne pošilaite mi onoga šantanoga ključara, kaj on beteg ima, ar bi mi nenaredno bilo š njim ovdi; ako bi Mikloš Brajnović, i sokač Matić hotili dojti, oni bi dobri bili ovdi, ili Belavić koji zna pisati.I s tim ostajem priatelica do vika. grof. Frankopan Catharina Zrinska udova nesrična Gradac, 26. junia 1671. P. S. Za bivolknje krave lipo prosim da mi ih dobrih izberete i pošaliete, i s telički skupa, i dobroga bika k njim; lipo prosim da poiščete vu jednoj velikoj beloj ladici jednoga praha koji je vu jednoj škatuli dobro velikoj kaj se zasujnava, a farbe je poizelene kot trave, onoga ako ga moči najti, prosim da mi ga pošliete, ar je za vračtvo mi potriban; i jednu veliku ladicu dobru za hranbu prosim, ar ove su vse poterte, koje su pri meni, i od baršonskoga hintova ladice nisu ovdi, ar sam ja ležala vu hintovu, tako nisu mogle ladice vu hintov, prosim da i nje pošljete simo. Memorial što je falinge od potribna dugovanja,za koje prosim da mi se pošalje: 1. Rubenine nimam ni ja, ni moja kči; ako mi se pinez pošalje hoče se ovde kupiti. 2. Stolnoga rubja niti obrusov, rubcev, ni ručnikom nimam, i ovo kaj je vse je jur rastergano da ni ga moč jur ni prati. 3. Zdel nimam iz kih bih jela, one su vse ljucke, tanirov takajše; ako su od onih parcalanskih zdel i tanirov, prosim da mi ih pošalju. 4. Onu posudu za vodu pokojnoga moga dragoga gospodina naj mi se pošalje; hoče na riči povidat Piksmaster kadi je. 5. Laistarov nimam, kužinske posude nimam, ar oni svoje hote uzeti; sokača nimam; ako bi mi Matića poslali i još kojega slugu ki bi mu služil i mogel račun deržati i ki bi malo nimški znal. 6. Lana kaj je vmikan vu ladici, ar nimam kaj činiti delati za divojke, i vreten.

Sl. 122. OPROŠTAJ PETRA ZRINSKOG I FRAN KRSTE FRANKOPANA S KATARINOM ZRINSKI autor: Anđelko Odak fotografija: Vjeran Zganec Rogulja Dostupno na: http://biskupijavarazdinska.hr/vijesti/u-cirkovljanuotkriveni-spomenici-zrinskomfrankopanu-i-banu-jelacicu-tepoboznoj-cirkovljancanki/1238

Sl. 123. ANA KATARINA ZRINSKI Dostupno na http://www.svjetlopis.web44.net/zivoto pisi/zrinski-ana_katarina.htm

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 61

7. Štumpe koje su poslali jesu za me jako male, nego za moju kčer jesu ravno prave, a ja ih nimam; da mi se pošalju, ili černe ili koje farbe živ Sokač - kuhar (hungarizam). lne, hoču ih počerniti; za vninu prosim, da mogu konči dvi divojke i tri sluge, ali kuliko ih bude, činiti opraviti; i kordiša, i čatlonuša takajše se opravit; za potrošak jeliša vsaki tajdan ide, za hiže na leto penez pralji koja rubje pere ide, divojki jednoj ide, drugoj ide dekli kužinskoj ide, kuharici ide; ovim slugam koji su, vsaki ima svoju conventiu,da im se kaj pošalje, ar zavsima ni novca nimaju; ovdje vse drugo, kot maslo, putar, olje, slanine, žiž, zajca, purani, guske, bivolskih dojnih krav s teliči konči 4 i jednoga bika, i k njim kojega koji ih bude znal doiti; za vse redovnike koji nigdar mesa ne jidu prosim da mi pošalju kaj od rib suhih, ali slanih, sira, želvi, ako idje dobiti, soli, vina, ar dvoji redovniki hode k meni, carmelite, i kapucini - da bih njih nimala, ne bi moguče moje žalosti podnesti; postelenja dugovanja – matracev, vankušev, vilanov, i poplunov, i koji sag, i volencje, i za me poplun ar ga nimam, zavsima na veliku postelju, frkane …je, i platna za šivanje vu pušlih svake farbe; za vsa za koja pišem, prosim da mi se pošalju i da me vu ovih mojih potribočah prigledajte, za Božju volju prosim, ar sam i tako vse veče mlahana; ako ne bih prigledbe dobre imala bila, ne bih živela; za tamo doctora nimam čim plačati, patleke tulikajše, a vsaki dan zimlje se vračtvaman. Ja za vsa ne morem ni pisati koja su potribna, ali sami vsaki hočete se domisliti zakaj ništar nimam ka su mi na vse potribna. A ja pravo hoču vse kaj primem ujediniti popisati i vam na nje quietantie poslati. Bila je lažnoga lica vontaranja, zlatimi i srebernimi cviti okolu pet risov, za mašnu ruhu odlučeno; lipo prosim zakupa š nimi da pošaljete mi; preme koje su ni na nji, nego oparani, z druge materije, da pošaljete, ar sam mašno ruho načinila, samo ono fali k niemu da ga dogotovim. Ostalo ufam se vu gospodina Boga da njih svitlost hote još po vrimenu i mene i moju dečicu uzeti i nazad činiti povernuti. Još prosim za Božju volju, kaj največe morete, to mi činite priazan vu mojem sirotinstvu – nimam kamo uteči nego k nih svitlosti i gosp. Tolmačinke. Ufam se da gospon fiscus vsem hote se priaznim pokazati i VM prosim da vsim mogučnostim nad tim budite da Kordiš i čatlonuš vjerojatno označavaju nekakve službe, ali do točnog značenja nisam uspio doći. mi se penez za potrošak i za ovi extraordinarium potribščine pošalje, ar ja ništar nimam zvan dobre hrane. S tim gospodin Bog zdravo i veselo obderži vnogo dobrih let. Ja pako ostajem priatelica vsako dobro rada. grof. Frankopan Catharina Zrinska udova nesrična sirota Gradac 26. junija 1671. Prema Vukušić, Luka. Matica hrvatska, Strossmayerov trg 4, Zagreb., Arh. vjesn., god. 52 (2009), str. 197-203

Sl. 124. OPROŠTAJNO PISMO PETRA ZRINSKOG ŽENI ANI KATARINI ZRINSKOJ Moje drago srce : pismo Petra Zrinskoga Katarini Zrinski u suvremenim prijevodima. priredio Dražen Budiša. 3. izd. Zagreb : Kršćanska sadašnjost, 1993.

Od osobnijih spisa vrijedi izdvojiti pismo iz 1668. kojim grofica Katarina kćeri Juditi Petronili daje pristanak da se zaredi (kao regest objavljeno pod br. 345 u katalogu Hrvatski knezovi Zrinski i Frankopani. Zagreb : Povijesni muzej Hrvatske i Arhiv Hrvatske, 1971).

Sl. 125. PREDAVANJE O 340. OBLJETNICI SMRTI GROFICE ANE KATARINE ZRINSKI OD FRANKOPANA Dostupno na http://www.ozalj-tz.hr

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 62

PISMO PETRA ZRINSKOGA SUPRUZI ANI KATARINI ZRINSKOJ Noć prije pogubljenja Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan napisali su oproštajna pisma svojim suprugama, Ani Katarini Zrinski i Juliji Naro Frankopan. Fran Krsto Frankopan pisao je na talijanskome jeziku, jer mu je žena bila Talijanka, a Petar Zrinski svojoj supruzi Ani Katarini, hrvatskoj banici i spisateljici, na hrvatskome jeziku. Oproštajno pismo utamničenog Petra Zrinskoga Katarini jedan je od najpotresnijih tekstova koji je ikada nastao na hrvatskome jeziku. Priređivač pisma na suvremeni hrvatski književni jezik Dražen Budiša pronašao je knjige u kojima je pismo Petra Zrinskoga prevedeno s hrvatskoga na njemački, talijanski, latinski, nizozemski, engleski, francuski i španjolski jezik i jedan rukopis u kojemu je prijevod toga pisma na mađarski jezik. Izvornik pisma čuva se u pismohrani Zagrebačke biskupije i jedan je od prvih hrvatskih tekstova preveden na brojne europske jezike.

Moje drago Zercze Moje drago Zercze, nimaisze Salosztiti zurchu ovoga moga piszma niti burkati polegh Bosjega dokonchania Zutra o deszete ore budu mene gllauu zekli y tulikaisse naukupe tuojemu Bratczu. Danassmo mi jedanod drugoga zercheno proschenie uzeli. Zato jemliemja zada po ovom lisztu y od tebe ieden vekovechni ualete, Tebe proszechi akoszamte uchem zbantual allitisze uchem zameril (koje ja dobro znam) oproszti mi. Budi Bog hualien jaszam uzmerti dobro priprauan nitisze plassim jasze uffam u boga uszamoguchega koimeie na ouom zuetu ponizil, dasze tulikaisse mene hoche zmiluuati, y jaga budem molil y proszil komu zutra doiti uffamsze dasze nai naukupa pred niegouem zuetem thronussem u dike vekouechne zasztanemo. Veche nistar neznamti piszati, niti za zina, niti za druga dokonchania nassega ziromastua. Jaszam uszte na Bosju uoliu oztauil. Tisze nistar nesalosti ar je tho tak moralo biti. V Nouem Mesztu pred zadnim dnevom moiega zivliena, 29 dan aprila meszecza o zedme ore pod vecher letta 1671. Naite Gos. bog z mojum kcherium Aurorum Veronicum blagoszloui. Groff Zrini Peta

Moje drago serce Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetom thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar

SL. 126. IZVORNA NASLOVNA STRANICA PUTNOG TOVARUŠA TISKANOG U MLECIMA 1661. GODINE Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Putni_tova ru%

Sl. 127. DRUŠTVO KATARINA GROFICA ZRINSKI Dostupno na http://www.matica.hr/hr/347/Dru%C5% A1tvo%20Katarina%20grofica%20Zrin ski/

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 63

Katarina Zrinski je bila poznata kao mecena i prva žena u banskoj Hrvatskoj koja se bavila ne samo prevođenjem, nego je i sama pisala književne tekstove. Jednako kao i njezin suprug, se bavila pisanjem pjesama i prevođenjem. God. 1661. u Veneciji je tiskala svoj molitvenik Putni tovaruš, koji je nakon sloma urote još dva puta bio tiskan u Ljubljani (1687. i 1715.). Napisala ga je jezikom kojim su napisana mnoga djela ozaljskoga književnoga kruga, tj. mješavinom čakavskoga, kajkavskog i štokavskog narječja. Molitvenik Putni tovaruš, zbirka je molitva koja se smatra jednom od najcjenjenijih djela hrvatske književnosti XVII. stoljeća. Katarina ga je darovala pavlinu Ivanu Belostencu. U novije doba pronađena je i njezina rukopisna zbirka pjesama Libar od spominka, koju je napisala u obliku dnevnika u zatočeništvu. Prije joj se pripisivalo autorstvo knjige gatalica Sibila, prijevod madžarske knjige gatalica Fortuna, što je danas odbačeno. Dostupno na http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67469

Od 20. stoljeća Katarina Zrinski ponovo stječe ugled kao najveća hrvatska žena iz prošlosti i simbol domoljublja za hrvatske žene. Nakon Prvog svjetskog rata je nastao niz ženskih udruga pod njezinim imenom u domovini i iseljeništvu. Najstarija takva udruga Hrvatska žena osnovana je 1914. u Čileu. U Sjevernoj Americi, u Ohiju je osnovana 1917. udruga Kćeri Katarine Zrinski. Godine 1919. nastala je u Karlovcu prva domaća ženska udruga Katarina Zrinska, organizacija hrvatskih katoličkih žena, a 1920. u Zagrebu slično društvo imena Hrvatica Katarina grofica Zrinski i 1930. Te u slična udruga u Petrinji. Sve te ženske udruge su bile aktivne do Drugog svjetskog rata kada su ukinute. Godine 1974. u Australiji je osnovana Hrvatska žena - Katarina Zrinska, 1999. u Splitu Zajednica žena Katarina Zrinska, pa Hrvatska Katarina Zrinski u Göteborgu (Švedska) itd.

Više ulica i trgova i škola u Hrvatskoj nosi ime Katarine Zrinski. Godine 1999. Hrvatska narodna banka je prigodno izdala 200 kuna srebrnih kovanica s likom Katarine Zrinski u seriji poznatih hrvatskih žena, a u popratnom priopćenju se Katarina navodi kao 'pisac, rodoljub i mučenik, te duhovni pokretač oslobodilačkog pokreta protiv tuđinske vlasti'.

Vsakomu onomu, ki štal bude ove knjižice Ni za drugo navom svitu Človik stvoren od ruk Boga, Kad mu dušu plemenitu Da srid raja zemaljskoga, Neg da ovede tako hodi, Tako živi i putuje, Da se v smerti prav nahodi I da v nebu gospoduje. Zač Bog stvori vnoge staze, Vnoge pute i načine, Neg da po njih ljudi plaze D nebeske domovine. Zato knjige, zato pisma, Zapovidi i zakoni Poda da ki ide ž njima Večnu radost mu nakloni. Pervi put lahki bihu Pred sagrišenjem naravi, Ali sada zarastihu Kot ledina u dubravi. Nit se more v raj nebeski, Prez pastira i vojvode, To včiniše grihi težki Koji krivem putom vode; Ki sakriše put pravični, Koga z križa Ježuš kaže, ponudkujuč on krivični, Koji nime stvari traže. Obrati se, o človiče, Obrati se, jur si dosta Dosad bludil, neverniče, Zbog živlenja tvoga prosta Ostavi več krive puti, Ah, cič tvoga zveličenja, Ter se jur i sam odputi Od večnogha pogubljenja. Ovo, druga i vojvodu, Ljubljeno ti priporučam, Ki te hoče v krivem hodu Spetit, veruj, mojim ričam. Nemoj mi ga zbantovati, Sponoseči u njem dilo, Nego vridno poštovati, Ta kot zdravo budi tilo. Pravičnoga htij sliditi, Pobožnostjom za njim hodeč, On če tebe ukrepiti: I zdrav budi, za me moleč.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 64

Hrvatska banica, Katarina Zrinska, njezin rodoljubni život i tragičan svršetak bio je poznat svima najviše po romanu Eugena Kumičića Urota Zrinsko-Frankopanska.

Ogranak Matice hrvatske Čakovec, Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb i Zrinski d.d. Čakovec 6. travnja organizirali su u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu predstavljanje Triptiha Zriniane: pretiska Putnog tovaruša Ane Katarine Frankopan-Zrinski, transkripcije Putnog tovaruša Ane Katarine Frankopan-Zrinski i monografije Majka Katarina Zvonimira Bartolića o Ani Katarini Frankopan-Zrinski. O Triptihu Zriniane govorili su akademik dr. Josip Bratulić, dr. Joža Skok, dr. Stjepko Težak, dr. Josip Stipanov, ravnatelj NSK, i dr. Zvonimir Bartolić, autor. Tekstove je čitao Vid Balog, dramski umjetnik. Triptih Zriniane objavljen je u prigodi 380. obljetnice rođenja Ane Katarine Frankopan-Zrinski. Prije dvadesetak godina hrvatski novinar i kolekcionar Gerhard Ledić pronašao je do sada nepoznat kodeks pjesama, koji je u povijest hrvatske književnosti ušao pod naslovom Libar od spominka. Nažalost, dosad nije objavljen. Dio pjesama toga kodeksa pripada Ani Katarini Frankopan-Zrinski, posvjedočujući da ta pjesnikinja ulazi u red najistaknutijih hrvatskih pjesnika sedamnaestog stoljeća. Katarini Zrinski pripisuje se i knjiga gatalica pod naslovom Sibila. Objavljivanjem izvornika i transkripcije Putnoga tovaruša, rezultata rada dr. Zvonimira Bartolića, kao i monografije Majka Katarina istoga autora skreće se pozornost na nezaobilazno značenje te velike žene, patnice i mučenice, najveće hrvatske književnice starije hrvatske književnosti. Dostupno na : http://www.matica.hr/odjeci/669/Odjeci 14.04.2005. Kronika događaja

Sl. 128. ZNAMENITE HRVATICE autor: Damir Mataušić Hrvatska narodna banka, u suradnji s Čakovečkom bankom d.d. Čakovec u sklopu serije prigodnoga kovanog novca pod nazivom Znamenite Hrvatice, izdala je srebreni kovani novac od 200 kuna posvećen Katarini Zrinskoj, književnici, velikoj domoljupki i mučenici, duhovnom pokretaču u oslobađanju od tuđinskih stega. E.46 200 kuna, materijal: srebro (Ag) 0,925, promjer i masa: 40 mm; 33,63 g (1,00015 oz ASW). Naklada: 2000 kom., U prodaji: 25. studenog 1999. Odluka o izdavanju i prodaji: NN 117/9.11.1999. Izdavač: Hrvatska narodna banka, u suradnji s Čakovečkom bankom d.d., Kovnica: Hrvatski novčarski zavod d.o.o., Prodajna cijena: 416 kn + PDV (početno 260 kn). U prodaji isključivo putem Čakovečke banke d.d. Dostupno na http://www.kunalipa.com/katalog/zlatosrebro/zrinska.php

JELENA ZRINSKA (ZRÍNYI ILONA), 1643. - 1703. Rođena je kao kći Petra IV. Zrinskog (1621. - 1671.), znamenitog hrvatskog bana i mučenika, i njegove supruge Katarine Zrinske rođene Frankopan, spisateljice i prevoditeljice. Bila je njihovo najstarije dijete, kasnije dobivši još dvije mlađe sestre: Juditu Petronilu te Auroru Veroniku i jednog brata Ivana IV. Antuna, koji su bili posljednji izdanci slavne velikaške obitelji. Od najranije mladosti bila je na glasu po svojoj izuzetnoj ljepoti i vrsnom obrazovanju. O njenom školovanju nema puno podataka, tek da je visok stupanj obrazovanosti stekla u krugu svoje obitelji, uz majku i oca, hrvatske književnike i erudite, ali i strica Nikolu Zrinskog Čakovečkog.

ZRINSKI I FRANKOPANI KATARINA ZRINSKA (BLOK) Vrijednost: 2,4 HRK Dizajn: Lovro Artuković, akademski slikar, Zagreb Veličina: 25,56 x 35,5 mm Papir: bijeli, 102 g, gumirani Zupčanje: 14, češljasto Tisak: višebojni offset Tiskara: "Zrinski" – Čakovec Datum izdanja: 30.04.1996. Naklada: 350000 Dostupno na http://www.vecernji.hr/hrvatska/uztudmana-papu-i-stepinca-ponosno-stojeseljak-i-seljanka1019114/multimedia/p2

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 65

Jelena se udala u Ugarsku za Franju I. Rákóczija (I. Rákóczi Ferenc), erdeljskog kneza, i pridružila nezadovoljnom ugarskom plemstvu koje se suprotstavilo centralističkim težnjama Bečkog dvora, što je nešto kasnije dovelo i do otvorenog oružanog sukoba (u sedamdesetim i osamdesetim godinama 17. stoljeća), odnosno do pravog rata za ugarsku nezavisnost, koji je završio početkom 18. stoljeća porazom pobunjenika. Ti su događaji u historiografiji poznati i kao „Ustanak Kuruca“, odnosno u prijevodu „Ustanak Križara“. Hrvatska historiografija taj ustanak naziva Ustanak Franje II. Rákóczija

S Rákóczijem je Jelena imala troje djece, među kojima i Franju II. Ferenc II.), kasnijeg erdeljskog kneza i vođu ustanika. Nakon Rákóczijeve smrti 1676. godine preudala se 1682. za Mirka Thökölyja ( Imre Thököly), također erdeljskog kneza. S njim se istaknula u ustaničkim redovima, koji su inače bili podržavani od strane Turaka, a osobito je odjeknula njezina trogodišnja (1685. - 1688.) obrana utvrde Palanok u Mukačevu (Munkács), koja se tada nalazila u Ugarskoj, a danas je to teritorij Ukrajine. Početkom 1688. godine situacija je bila takva da se utvrda više nije mogla obraniti, pa ju je Jelena predala austrijskim trupama, a sama postala zatočenik.

Zarobljenu su groficu bečki carski vlastodršci zatočili u jednom austrijskom samostanu, gdje je, jedno vrijeme zajedno sa svoje dvoje djece, provela sedam godina. Za to se vrijeme njezin suprug Thököly i dalje borio u sjeveroistočnoj Ugarskoj sa svojim Kurucima protiv habsburške vojske. Spletom okolnosti došlo je do razmjene zarobljenika i Jelena se 1695. godine vratila svome mužu.

Sl. 130. JELENA ZRINSKA (ZRÍNYI ILONA), 1643. - 1703. Jakobey Károly (1826. - 1891.) Grofica Jelena Zrinska (1643. - 1703.), mađarska plemenita žena, junakinja protuhabsburškog ustanka Dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Ilona_Zr% C3%ADnyi#/media/ File:Zrinyi_ilona.jpg

Godine 1699. došlo je sklapanja Karlovačkog mira te su supružnici, nalazivši se na poraženoj strani, morali otići u izgnanstvo u Tursku. Tamo je Jelena živjela neko vrijeme u carigradskoj četvrti Galata, a zatim sve do svoje smrti 18. veljače 1703. u gradu Nikomediji, današnjem Izmitu. Posmrtni ostaci hrabre i odlučne hrvatske grofice (ženidbom i ugarske kneginje) prebačeni su 1906. godine u Košice (tada ugarski, a danas slovački grad), u tamošnju katedralu Svete Elizabete, gdje su pokopani uz grob njezinog sina.

Jelena Zrinska smatra se, osobito u Mađarskoj, jednom od najvećih nacionalnih heroina, patriotkinja i boraca za slobodu, koja se suprotstavila, premda na kraju bezuspješno, apsolutističkim i centralističkim nastojanjima središnje državne vlasti. Njezin još slavniji sin Franjio II. Rákóczi nastavio je borbu za ugarsku nezavisnost (1703.1711.), ali također nije uspio. Groficu Jelenu Zrinsku je francuski kralj Luj XIV. navodno nazvao najhrabrijom ženom Europe.

Sl. 131. GROFICA JELENA (ILONA) ZRINSKA I NJEZIN SIN FRANJIO II. RÁKÓCZI Matl Péter (1960. -) Dostupno na https://www.google.hr/search?q=Matl+ Peter

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 66

MARIJA TEREZIJA (1717. - 1780.) Marija Terezija (Maria Theresia Habsburg) je bila češka, ugarska, dalmatinsko-hrvatsko-slavonska kraljica, austrougarska carica, rimskonjemačka carica i austrijska nadvojvotkinja.

Rođena je u Palači Hofburg u Beču gdje je i umrla. Na vlast je došla 1740. nakon smrti oca cara Karla VI. Habsburškog, jer je kralj ostao bez muškog nasljednika pa ga je naslijedila kći Marija Terezija. Toj odluci su se protivili kneževi Karlo Albert Bavarski i Fridrik August II. Saski te Filip V. Španjolski. Svi oni su htjeli isto prijestolje, a i smetala im je ženska vlast. Mariju Tereziju su podržale Velika Britanija i Nizozemska dok je Rusija u svemu ostala neutralna.

Marija Terezija se s 19 godina udala za lotaringijskog vojvodu Franju Stjepana nakon čega se ta dinastija naziva Habsburg-Lothringen. Franjo Stjepan je dobio titulu cara Svetog Rimskog Carstva, ali nikad nije imao tu ulogu, jer je cijela moć i vlast bila u rukama njegove žene Marije Terezije Habsburg. Vladala je od 1740. do 1780., a okrunjena je 1741. Bila je prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom. Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetogodišnje razdoblje znano je kao Terezijanizam. Terezijanizam je obilježen centralističkom vladavinom i apsolutizmom čija je svrha bila provedba prosvjetiteljskih ideja u Monarhiji. Marija Terezija je, uz Fridrika II., bila jedina europska monarhinja koja je primjenjivala prosvijećeni apsolutizam kao državnu politiku. U to vrijeme počinju i prvi sukobi Hrvata s Mađarima, a u njima se Marija Terezija na kraju priklanja Mađarima.

Sl. 132. MARIJA TEREZIJA TROGODIŠNJA DJEVOJČICA Daffinger, Moritz Michael (1790. 1849.) Portret buduće carice, oko 1819. godine, uje na platnu, 77 x 63 cm Dostupno: http://www.lessingimages.com/viewima ge.asp?i=40060746+&cr=3&cl=1

Brak Marije Terezije i Franje je bio skladan. Imali su šesnaestero djece, među kojima su bila dva cara: Josip II. i Leopold II. te jedna kraljica. Kći Marija Antoaneta, žena francuskog kralja Luja XVI. je završila na giljotini 1793. godine. Svih 11 kćeri Marije Terezije imale su prvo ime Marija.. Kako ju je pratio glas o sklonosti putenim užicima, govorilo se da je djecu rađala s mladićima iz Vojne krajine, ali je povijesna znanost odbacila te tvrdnje.

Vladavina Marije Terezije u nasljednim zemljama je započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka, prije svega Šleske, ali i talijanskih zemalja. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih odlika njezine vladavine. Njezino slavno državničko umijeće počivalo je na okruženju pravih savjetnika i u pravom trenutku. Kada joj je zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) 1764. uskratio zatraženo povišenje poreza, kako bi se sanirale teške gospodarske i financijske prilike, ona više nije sazivala staleške sabore, nego je vladala apsolutistički. Nakon muževe smrti 1765. uzela je za suvladara svojega najstarijega sina Josipa II., koji je još 1764. bio okrunjen za rimskonjemačkog cara te je vodio financijske i vojne poslove. Sinu Josipu je ostavila u nasljeđe opomenu kako nikad ne smije zaboraviti da je bolji osrednji mir nego slavni rat.

Sl. 133. NADVOJVOTKINJA MARIJA TEREZIJA U DOBI OD 11 GODINA Andreas Møller (1684. – 1762.) Dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Andreas_ M%C3%B8ller

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 67

Marija Terezija je također bila velika ljubiteljica i pokroviteljica umjetnosti. Carska palača Schönbrunn, ljetna rezidencija dinastije Habsburg, bila je uređena u raskošnom i kićenom rokoko stilu. Zidove palače krase slike kraljičinog službenog dvorskog slikara Martina van Meytensa. Poznata je i anegdota je da je Wolfgang Amadeus Mozart bio u posjeti Mariji Tereziji još kad je bio dijete i održao manji koncert u Velikoj galeriji, a nakon toga je sjedio kraljici u krilu i poljubio je u obraz.

Marija Terezija je pokrenula niz reforma sa svrhom izgradnje čvršće središnje vlasti sa službenim njemačkim jezikom. Poticala je i razvoj industrije i trgovine, modernizirala kazneno pravo 1768. i ukinula progoni vještica, olakšala položaj kmetova, nametnula poreze plemstvu i Crkvi te uvela opće školovanje u austrijskom dijelu Habsburške Monarhije. Marija Terezija je sprječavala izrabljivanje kmetova te je odredila maksimum njihovih obveza prema gospodarima. Njezin otac Karlo VI. je 1737. donio prvi urbar, a ona je nastavila 1756. donošenjem Slavonskog i 1780. Hrvatskog urbara. Urbari su dokumenti koji su smanjili davanja kmetova feudalcima. Slavonski urbar iz 1756. omogućio je bolje uvjete kmetovima i njihov izlazak na tržište. Kraljica je provodila i plansku kolonizaciju. Uvođenjem Kaznenog zakonika kojim kraljica je ograničila provođenje smrtne kazne u Monarhiji. Uvela je opću školsku obvezu te su sva muška djeca od šest do trinaest godina morala ići u školu na opismenjavanje. Otvarala je nove medicinske ustanove i rađaone, što je dovelo do demografskog rasta. Provodila je i popise stanovništva i zemljišta, uvela kućne brojeve u Monarhiji te poticala sadnju novih kultura. U doba njezine vladavine u Habsburškoj Monarhiji je vladalo uredno i dobro vođeno stanje. Uz podršku kraljice Marije Terezije, naš barun Franjo Trenk je 1741. godine u Slavoniji osnovao Trenkove pandure.

Ključno političko tijelo u Hrvatskoj bio je Sabor, tada još uvijek staleški, koji je svoje predstavnike slao u Namjesnički sabor u Požunu (Ugarski sabor). Na čelu Sabora bio je ban. Imao je status potkralja i predstavljao je glavnu državnu instituciju Hrvatske. Ban je za Marije Terezije bio obvezan polagati prisegu i na taj način potvrditi žezlo i zastavu, simbole banske časti. Za bana je uvijek birana osoba lojalna politici Dvora. Marija Terezija je 1767. godine formirala Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium Regium) na čelu s banom, čime je uvelike povećala ulogu Hrvatske i smanjila njezinu ovisnost o Ugarskoj. Sjedište vijeća je do 1776. bilo u Varaždinu, a nakon požara u gradu, zajedno s Banskim stolom, je preseljeno u Zagrebu. Kraljica je ukinula Vijeće 1779. godine i sve ovlasti prenijela na Ugarsko namjesničko vijeće. Hrvatska je prvi puta u povijesti postala podložna ugarskim državnim tijelima. Ukidanje Vijeća je oslabilo položaj Hrvatske unutar Monarhije i pripomoglo ugarskoj hegemoniji. Za prvih sukoba Hrvata s Mađarima, Marija Terezija se priklonila Mađarima.

Sl. 134. CARICA MARIJA TEREZIJA S OBITELJ, 1776. Heinrich Friedrich Füger (1751. 1818.) Dostupno na: https://en.wikipedia.org/ wiki/Maria_Theresa

Sl. 135. MARIJA TEREZIJA (1762.) Jean-Étienne Liotard (1702.-1789.) Dostupno na https://en.wikipedia.org/wiki/Jean

Sl. 136. GRBOVNICA SEVERINSKE ŽUPANIJE (CARICA MARIJA TEREZIJA PODJELJUJE. GRB / PEČAT SEVERINSKOJ ŽUPANIJI), 1778. 10. TRAVNJA, BEČ latinski j., pergamena 26,5 x 34,5 cm HDA, Severinska županija Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Severinske _zupanije_dodijeljena_od_carice_Marij e_Terezije

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 68

U vrijeme Marije Terezije Hrvatska je bila podijeljena na županije i okružja. Na čelu županija nalazio se župan, a niže i srednje plemstvo okupljalo se na županijskim skupštinama. Jedna od prvih reformi 1745., koje je Marija Terezija napravila, bila je obnova triju slavonskih županija. Virovitičku, Požešku i Srijemsku županiju je sjedinila s Hrvatskom, a slavonsku Posavinu priključila Vojnoj krajini. Godine 1776. Hrvatskoj je priključila grad i luku Rijeku, a 1777. Bakar, Bakarac i Kraljevicu. U sklopu Hrvatske bile su Zagrebačka, Varaždinska, Križevačka, Virovitička, Srijemska, Požeška i Severinska županija.

Tijekom 40 godina svoje vladavine Marija Terezija je uvela nekoliko važnih vojnih reformi. Najznačajnije su bile vezane uz Vojnu krajinu. Vojna krajina je sve do 18. stoljeća imala primarno obrambenu ulogu i služila je kao prva crta obrane od Osmanlija. Vojna krajina je bila podijeljena na 11 pukovnija. U njima je provedena sustavna militarizacija uz obvezni vojni rok od 16. do 60. godine. Ta militarizacija je omogućila Monarhiji stalan izvor vojske i njihovo sudjelovanje u ratovima, a ne samo obranu od Osmanlija. Godine 1752. u Bečkom Novom Mjestu Marija Terezija je osnivala vojnu akademiju Theresianum, koja je postala najpoznatija i najznačajnija vojna akademija u Monarhiji.

Sl. 137. SJEĆANJE NA VIJEST O SMRTI MARIJE TEREZIJE OBJAVLJENA U BRODSKOM LISTU, 1947. ……Na današnji je dan 1780. godine umrla carica i kraljica Marija Terezija, u 64. godini života. Provela je 40 godina i 40 dana na prijestolju Austrije, Ugarske i Hrvatske. Češka i ugarsko-hrvatska kraljica, austrijska nadvojvotkinja, prva i jedina žena koja je vladala Habsburškom Monarhijom……

U gradskoj tvrđi u Požegi su boravile ugarske kraljice, Marija, žena Bele IV. (1235. - 1270.), zatim Elizabeta, žena Stjepana V. ( 1270. - 1272.), potom Tomassina Morosini, majka Andrije III. (1290. - 1301.) posljednjeg vladara iz dinastije Arpadovića. Odlaskom Turaka krajem 17. stoljeća, tvrđa je pod vlašću carske komore i sve do sredine 18. stoljeća. Tu se nalazi vojna posada. Carica Marija Terezija (1740. - 1780.) nije dala rušiti stare utvrde iz strateških razloga. Prema teksu R. Horvata. Povijest Hrvatske I. Dostupno na https://hr.wikisource.org/wiki Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Kraljica_Marija_i_kralj_Karlo_drački ; izvor: wikizvor

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 69

NATPIS ISPOD SLIKA

ALEGORIJA HRVATSKE - CRKVA SVETOG MARTINA, DONJA VOĆA

ALEGORIJSKA SKULPTURA HRVATICA, 1903. Rudolf Valdec (1872. - 1929.) Kupola u obliku Zemljine polukugle i alegorijska skulptura Hrvatica koja štiti trgovinu i obrt na pročelju zgrade Trgovačko-obrtnog muzeja (od 1919. Etnografskog muzeja na zagrebačkom Mažuranićevom trgu), koju je projektirao arhitekt Vjekoslav Bastl (Uranus) - hrvatska moderna poznati zagrebački mistik, astrolog, hiromant i spiritist. Dostupno na http://www.hkv.hr/

BARBARA CELJSKA , oko 1405. Konrad Kyeser (1366. - 1405.) Iz knjige Bellifortis (1402. - 1405.) glava I. Astrologija. Fragment codexa, Iz knjige o vojnoj tehnologiji popularnoj u 15. stoljeću

BRANIMIR, KNEZ PRIMORSKE HRVATSKE (879. - 892.), posljednji vladar iz dinastije Domagojevića. Nije točno poznato Branimirovo podrijetlo, no po natpisima, kao i po obliku imena, zaključuje se da je bio iz Ravnih kotara ili iz unutrašnjosti, dakle iz banske Hrvatske. Postoje mišljenja da je Branimir mogao biti jedan od Domagojevih sinova, no to nije ničim dokazano. U Šopotu kod Benkovca napisano je Branimiro com... dux Chruatoru(m). U Čedadskom evanđelistaru zapisano je: Brannimero comiti. Mariosa cometissa, što se odnosi na Branimira i vjerojatno na njegovu ženu Marušu (Mariju). Dostupno http://www.enciklopedija.hr

Sl. 138. BRODOVLJE I BRODOGRADILIŠTE SREDNJOVJEKOVNOG ZADRA K. Grünemberg, 1486. god. Iz knjige KLARIĆ, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 206, 656 KLA o Konrad von Grünemberg je prolazeći kroz Hrvatsku na svom putu u Sv. Zemlju godine 1486., opisao dosta opsežno boravak u Zadru, za koji kaže da je "prilično velik, privlačan grad s izvrsnim utvrđenjima". Iz knjige Kozličić, Mithad. Hrvatsko brodovlje = Croatian shipping = Le navi croate. Split : Književni krug, 1993. , str. 68, 629 KOZ n/N;

CIBORIJ PROKONZULA GRGURA, ZADARA, XI. STOLJEĆE Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 51, 949.75 NAZ p/N Condura croatica (hrvatska kondura) je bio najmanji, ali i najubojitiji ratni brod svoga doba koji je opisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. Prema tim zapisima Hrvati su ih imali oko 80-ak. Bili su dužine 7 - 8 metara, građeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. Po svom obliku spadaju u uske brodove, te su se koristili kao brze veslarice, a u slučaju povoljnog vjetra podizalo bi se četvrtasto jedro i tada su se funkcije paralelnih gredica na dnu mijenjale i one su postajale stabilizatori broda. Ti brodovi su napravljeni i vjerojatno su plovili u vrijeme hrvatskih narodnih vladara Krešimira IV. i Zvonimira. Prema nekim povijesnim izvorima, u Krešimirovo vrijeme Hrvatska je imala 20 000 veslača na kondurama, a neki izvori govore da je kralj Tomislav imao samo u Ninu spremno 15 000 veslača na kondurama. Dostupno na http://www.nin.hr/hr/kulturna-bastina/condura-croatica

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 70

FRANCUSKI SLIKAR LOUIS-FRANCOIS CASSAS (1756. - 1827.) OSTAVIO JE SUNČANI TRAG u svojim likovnim umijećima putujući 1782. i obalom Jadrana od Trsta do Splita crtajući i slikajući akvarelom rimske građevine. To nam poručuje i njegov prikaz Jupiterova hrama u Splitu i dio solinsko-splitskog akvadukta s pitoresknom skupinom žena i muškaraca iz okolice Solina. Iz knjige Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001., str. 97 - 100. (privatna knjiga), str. 118 GRBOVI ZEMALJA ŽIGMUNDA LUKSEMBURŠKOG S GRBOVIMA DALMACIJE (tri lavlje glave) i Hrvatske (ruka sa sabljom) iz Kronike koncila Konstancu Ulricha von Richentala (1483.) štit s tri lavlje glave prvi put prikazan kao grb Dalmacije Iz knjige Čaldarović Peić, Dubravka. Povijest hrvatskoga grba. Zagreb : Školska knjiga, 2011., str. 45, 929.5/.9 PEI p

Sl. 139. CONDURA CROATICA (HRVATSKA KONDURA) Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 135, 138, 656 KLA o i Dostupno na http://www.nin.hr/hr/kulturnabastina/condura-croatica

HRVATSKA OKO 960. - HRVATSKA ZA PETRA KREŠIMIRA IV. OKO 1073. - HRVATSKA I DUKLJA OKO 1102. GODINE. Iz knjige: Srkulj, Stjepan. Hrvatska povijest u devetnaest karata. Zagreb : AGM, 1996., str. 31, 949.75 SRK h/N

HRVATSKA - STANJE U VRIJEME DOSELJENJA (VII. - VII.) STOLJEĆE Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : ilustrirana kronologija. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 19, 949.75 NAZ p/N ILIRIK DANAŠNJI, KOJI PISCI OBIČAVAJU ZVATI SCLAVONIA, A TALIJANI SCHLAVONIA, A DIJELI SE NA DALMACIJU, HRVATSKU, BOSNU I SLAVONIJU (AMSTERDAM, 1669.) Joannes Blaeu Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : ilustrirana kronologija. Zagreb : Multigraf, 2003., poleđina naslovne stranice, 949.75 NAZ p/N

ILIRSKI NOVAC Naslovna stranica Lik boginje Artemide u hodu, s bakljom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, prikazan na reversu ilirskog novca, čiji je primjerak pronađen na Carinama u Risnu, prilikom arheoloških iskopavanja u ljeto 2002. godine. Kovan u risanskoj kovnici početkom drugog stoljeća pr. Krista, u vrijeme kralja Balajosa, čiji je lik prikazan na aversu, a za čije je vladavine emitirano blizu pedeset različitih emisija, uglavnom u bronci i bakru. Dostupno na http://www.geopoetika.com/book.php?id=276

Sl. 140. HRVATSKI RATNIK ODJEVEN I OPREMLJEN PREMA AVARSKOM UZORU, 7. ST. Iz knjige Mažuran, Ive. Hrvati – slike iz ratničke prošlosti ; crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukšić. Zagreb : Carski Husar, 1993., str. 13, 949.75 MAŽ h

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 71

HRVATSKI VELIKAŠI PRED KRALJEM LADISLAVOM I KRALJICOM JELENOM Oltarna slika Hrvatski velikaši pred kraljem Ladislavom i Zvonimirovom udovicom Jelenom Lijepom svojevrstan je politički plakat naslikan pred kraj Velikog rata za oslobođenje (Veliki bečki rat 1683 – 1699.). Iza likovnog ostvarenja oltara sv. Ladislava stajao je zagrebački intelektualni Zlatni krug Pavla Rittera Vitezovića (+1713.) i biskupa Aleksandra Ignacija baruna Mikulića de Brokunovec (+1694.). Vitezović je, slijedom Porfirogenetovog pisanja o rimskom Iliriku, Hrvatsku podijelio na Sjevernu i Južnu (pri tome Dunav čini prirodnu granicu), a Južnu je onda dodatno podijelio na Bijelu i Crvenu. Njegove ideje nacionalnog i političkog identiteta Hrvata (podrijetlo, jezik i granice) – Oživjela Hrvatska/Croatia redivia – preuzeli su Gajevi ilirci, a biskup Strossmayer ih je ugradio u slavensku akademiju – JAZU, temelj stvaranja zajedničke države južnih Slavena. Herman Bollé je, po želji biskupa Strossmayera, izbacio 29 baroknih oltara iz zagrebačke katedrale, među kojima i krilni oltar sv. Ladislava. Iz knjige Hrvatska umjetnost : povijest i spomenici. Zagreb : Školska knjiga, 2010., str. 292 - 293, 7.0(091) HRV/N

Sl. 141. HRVATSKI VELIKAŠI PRED KRALJEM LADISLAVOM I KRALJICOM JELENOM, 1687./1691., slika s krilnog oltara sv. Ladislava u zagrebačkoj katedrali; Ivan Eisenhort, ulje na platnu, oko 1690. - 1700. (Muzej grada Zagreba, 2013.)

JELENA (ILONA) ZRINSKA U TVRĐAVI MUNKACS Victor Madarász (1830. - 1917.) ulje na platnu; 146,5 x 185 cm, 1859. Mađarska nacionalna galerija, Budimpešta Dostupno na: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Madarasz-zrinyii.jpg JELENA SLAVNA, HRVATSKA KRALJICA, ŽENA KRALJA MIHAJLA KREŠIMIRA II., SOLIN Roberta F. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Jelena_Slavna#/media/File:Kraljica_Jelena_ 200807.jpg KALEŽ S ANŽUVINSKIM GRBOVIMA DAR SVETOM ŠIMUNU OD KRALJICE ELIZABETE KOTROMANIĆKE I KRALJA LUDWIGA Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 62 KAMENA PLOČA S LIKOM HRVATSKOG VLADARA IZ SPLITSKE KRSTIONICE, XI. ST. Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 160, 656 KLA o

KONJANIK KRALJA TOMISLAVA, 10. ST. crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukšić Iz knjige Mažuran, Ive. Hrvati – slike iz ratničke prošlosti ; crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukšić. Zagreb : Carski Husar, 1993., str. 33, 949.75 MAŽ h

Sl. 142. – 143. - 144. JELENA (ILONA) ZRINSKA NA MAĐARSKIM POŠTANSKIM MARKAMA Dostupno na http://www.allnumis.com/stampscatalog/hungary/art

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 72

KRALJICA ELIZABETA KOTROMANIĆKA reljef: Pavao Sulmona? fotografija: Ante Brkan Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 6 KRALJICA ELIZABETA KOTROMANIĆKA POKLANJA SVECU SREBRNU RAKU, DOK ISPOD NJE KLEČE NJEZINE KĆERI MARIJA, JADVIGA I ELIZABETA. STRAŽNJA STRANA RAKE SV. ŠIMUNA Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 19 KRALJEVSKI GRB LUDOVIKA I. ANŽUVINCA IZ RUKOPISNOG GRBOVNIKA BELGIJSKOGA HEROLDA GELREA SADRŽI I GRB HRVATSKE S TRI GLAVE (1370. - 1414.) TE PREDSTAVLJA JEDAN OD NAJSTARIJIH PRIKAZA GRBA HRVATSKE Iz knjige Čaldarović Peić, Dubravka. Povijest hrvatskoga grba. Zagreb : Školska knjiga, 2011., str. 27, 929.5/.9 PEI p

Sl. 145. JELENA (ILONA) ZRINSKA U TVRĐAVI MUNKACS (detalj) Victor Madarász (1830. - 1917.) ulje na platnu; 146,5 x 185 cm Mađarska nacionalna galerija, Budimpešta Dostupno na: https://commons.wikimedia.org/wiki/Fil e:Madarasz-zrinyi-i.jpg

KRALJICA MARIJA ANŽUVINSKA (1370. - 1395.) Thuróczy János, (1488.). Cronica Hungarorum Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Marija_An%C5%BEuvinska KRUNA I NAKIT KRALJICE ELIZABETE KOTROMANIĆKE DAR SV. ŠIMUNU Škrinja sv. Šimuna počiva na rukama velikih brončanih baroknih kipova anđela, izlivenih od bronce dobivene od zaplijenjenih turskih topova 1648. g. Ispred oltara na sredini svetišta nalazi se kameni sarkofag s likom sv. Šimuna iz 13. stoljeća u kojem se do izrade škrinje čuvalo svečevo tijelo. Koliko je kraljica Elizabeta bila odana svecu, pokazuje i to da je svoju putnu krunu položila u kovčeg s tijelom svetog Šimuna. Kruna je tek u naše doba izvađena iz škrinje te se može vidjeti u zbirci umjetnina zadarskih benediktinki. Iz knjige Travirka, Antun. Zadar : povijest – kultura – umjetnička baština. Zadar : Forum, 2003., 914.975(036) TRA z, str. 62 – 63., Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 57-59 KATARINA KOSAČA - POŠTANSKA MARKA Kraljica Hrvatske Bosne Umrla u Rimu 25. 10. 1478., 25kn, 34x47mm, 1. 4. 1980., Australia, Dostupno na http://crostamps.com/old/stmp_pri.htm

KRUNIDBA HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA Josip Horvat Međimurec (1904-1945.)

Sl. 146. KATARINA KRALJICA BOSANSKA (naslovnica romana) Kajan, Ibrahim. Zagreb : Hena com, 2012. Dostupno na: http://henacom.hr/knjige/cijena/katarina-kraljicabosanska

Dostupno na: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Krunjenje_kralja_ Tomislava.JPG

KRUNIDBA KRALJA ZVONIMIRA Ferdinand Quiquerez (1845. - 1893.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 55, 949.75 NAZ p/N Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 73

LIBURNA Liburna je mala i pokretljiva rimska galija s po jednim redom vesala sa svake strane. Ime joj dolazi od ilirskog plemena Liburna od kojih su Rimljani preuzeli dizajn. Liburna je u povijest ušla zahvaljujući uspješnoj primjeni u bitki kod Akcija godine 31. pr. Kr. kada je flota Oktavijana Augusta potukla flotu Antonija i Kleopatre opremljenu većim, ali slabije pokretljivim galijama. Liburna se smatrala najbržim antičkim brodom na Mediteranu, vrlo uska i plitkog dna s velikim latinskim jedrom, brzine do 16 čvorova. Imala je rostrum ispod pramca za probijanje oplate protivničkog broda. LIJEPA NAŠA DOMOVINO Oton Iveković, prije 1927., u sredini slike likovi autora hrvatske himne A. Mihanovića i skladatelja J. Runjanina

LIK HRVATSKOGA KRALJA NA PRIJESTOLJU, SOLIN - SPLIT (druga pol. XI. stoljeća) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 49, 949.75 NAZ p/N

MARIJA TEREZIJA I FRANJO STJEPAN (FRANCIS STEPHEN) NA SVOM VJENČANOM DORUČKU Martin van Meytens (1695. – 1770.) Dostupno https://en.wikipedia.org/wiki/Maria_Theresa

Sl. 147. KRUNIDBA LADISLAVA NAPULJSKOG 1403. STAROM HRVATSKOM KRUNOM, 1905. Mato Celestin Medović (1857. - 1920.) ulje/platno, 3000 x 2200 mm, privatno vlasništvo, Institut za povijest Zagreb Iz knjige Mato Celestin Medović retrospektiva 1. prosinca 2011. - 12. veljače 2012. Zagreb : Galerija Klovićevi dvori, 2012., str. 129, 75 MEDO m/N

MARIJA TEREZIJA PODJELJUJE PEČAT /GRB KRIŽEVCIMA 1752., HDA Zagreb fotografija: Ivan Majdak Zagreb, HDA. Iz kalendara HDA, LJELJE, DJEVOJKE IZ SELA GORJANI KOD ĐAKOVA Kraljice-ljelje i kraljevi (kraljičari) su naziv za duhovski ophod djevojaka. Počiva na mitskoj priči o nebeskim kraljicama i kraljevima. Ljelja i Ljeljo su djeca boga Peruna prema hrvatskim vjerovanjima. U kršćanskoj tradiciji su njihova imena promijenjena u Jura i Mara. Običaj se najdulje zadržao u Đakovštini. Običaj je u kasnom srednjem vijeku bio poznat na svim prostorima gdje žive Hrvati. Gundulić i Palmotić su dobro poznavali taj običaj, uspoređivali su ga s Amorom i Kupidom. Godišnji proljetni ophod kraljice u Gorjanima, slavonske kraljice ili Ljelje, upisan je 1966. godine kao hrvatska kulturna baština. Prepoznat je 2007. kao nematerijalna svjetska baština i 2009. godine upisan je na UNESCO-v MARIJA TEREZIJA PODJELJUJE PEČAT /GRB VIROVITIČKOJ ŽUPANIJI 1746. fotografija: Ivan Majdak Zagreb, HDA. Iz kalendara HDA, 200?

Sl. 148. LJELJE, SLAVONIJA Zdenka Sertić (1899. - 1986.) Dostupno na http://www.croatianhistory.net/etf/sertic _zdenka.html

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 74

MOĆNIK BARBARE FRANKOPANKE najstariji je izložak u riznici Franjevačkog samostana na Trsatu iz 1483. godine Dostupno na http://fluminensia.org/tag/barbarafrankopan#sthash.wfGCgFbP.dpuf

MOJA MAJKA Ivan Meštrović (1883. - 1962.) NATPIS ELIZABETAE KOTROMANIĆKE I POTPIS FRANJE MILANCA NA POLEĐINI RAKE SV. ŠIMUNA Iz knjige Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983., 73=20 PET s/N, str. 18 NADGROBNA PLOČA KRALJICE KATATRINE KOTROMANIĆ KOSAČA U RIMSKOJ BAZILICI SANTA MARIA IN ARACOELI LATINSKI EPITAF NA NADGROBNOJ PLOČI KRALJICE KATARINE KOSAČA KOTROMANIĆ „Latinski epitaf na kraljičinoj nadgrobnoj ploči toliko je zanimao istraživače, da je krajem devetnaestog stoljeća znameniti srpski historičar Ilarion Ruvarac (1832-1905) sasvim opravdano zapisao: "Ni jedan natpis naš nije toliko puta štampan i preštampavan, kao taj natpis; ni o jednom se natpisu našem nije toliko pisalo i raspravljalo, koliko o tom natpisu; ta štampan vam je natpis taj ne samo ćirilskom slovima već i glagolskim i latinskim i grčkim pismenima, i preveden je natpis taj na njemački. Naučnici i stručnjaci pisali su čitave komentare na taj natpis, kao što se na priliku pišu komentari na kakav starodrevni grčki ili latinski ili misirski i asirski i vavilonski natpis. I kad bi ko htio znalački tačno i savjesno po primjeru kritičkih i temeljnih Nijemaca da pomene sve knjige i listove, u kojima je od godine 1550. štampan i komentiran taj natpis s grobne ploče bosanske kraljice Katarine, morao bi napisati čitavu knjigu". Prema zapisu Huseina Sejke Mekanovića Dostupno na http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=838.0

Sl. 149. KRUNIDBA HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA Josip Horvat Međimurec (1904 - 1945.) Dostupno na: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Kr unjenje_kralja_Tomislava.JPG

Sl. 150. NADGROBNA PLOČA KRALJICE KATATRINE KOTROMANIĆ KOSAČA U RIMSKOJ BAZILICI SANTA MARIA IN ARACOELI Izvor: G. Magjerec, Instituto di S. Girolamo degli Illirici (1453. – 1953.), Rim 1953. Dostupno na http://www.croeu.com/forum/index.php?topic=838.0

OLTARNA OGRADA CRKVE SV. MIHAJLA S OTOKA KOLOČEPA Dostupno na https://www.google.hr/#q=Oltarna+ograda+crkve+sv.+Mihajla+s+otoka +Kolo%C3%A8epa POPIS HRVATSKIH DRŽAVNIH POGLAVARA POKRŠTENJE HRVATA Bela Čikoš Sesija (1864. - 1931.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 33, 949.75 NAZ p/N PRIJE TISUĆU GODINA Mladen Veža (1916. – 1910.) Iz knjige Mladen Veža : monografija. Priredili Mijo Ivurek i Mirko Kovačević. Zagreb : Školska knjiga, 2006., str. 150, 75 Vež m

Sl. 151. MARIJA TEREZIJA S OBITELJI SLAVI SVETOG NIKOLU, 1762. Martin van Meytens (1695. – 1770.) Dostupno https://en.wikipedia.org/wiki/Maria_Th eresa

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 75

RANOKAROLINŠKI I KAROLINŠKI MAČEVI IZ BISKUPIJE (S RENDGENSKI VIDLJIVIM NATPISOM ULFBERHT NA OŠTRICI), GRADCA I GORNJIH KOLJANA, 9. - 10. ST. Iz knjige: Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : ilustrirana kronologija. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 43, 949.75 NAZ p/N RATNA ODORA ILIRSKOG PLEMIĆA , GRČKI UTJECAJ Skicu napravio David Boquelet Dostupno ns http://www.ancientbattles.com/images/warriors/concept_art_illyria=1.jpg RATNIK NAJVEĆIH HRVATSKIH KRALJEVA, PETRA KREŠIMIRA IV. (1058. – 1074.) I ZVONIMIRA (1076. – 1089.) U njihovo vrijeme Hrvatska je bila teritorijalno najveća i jedna od najmoćnijih europskih država. Na slici je hrvatski ratnik u (normanskoj) opremi 11. i 12. stoljeća.

Sl. 152. PLOČE AMBONA S IMENOM SVETOSLAVA I DRŽISLAVA (KAPITUL KOD KNINA, DRUGA POL. X. ST.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 45, 949.75 NAZ p/N

RATNIK KRALJA KREŠIMIRA U NORMANSKOJ OPREMI, 11 st. crtež: Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukšić Iz knjige Mažuran, Ive. Hrvati – slike iz ratničke prošlosti ; crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukšić. Zagreb : Carski Husar, 1993., str. 44, 949.75 MAŽ h RODOSLOVLJE PORODICA HRANIĆA I KOSAČA Dostupno na http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=838.0 ŠKRINJA SVETOG ŠIMUNA U ZADRU Od 70-ih godina 13. stoljeća čuva se u Zadru mumificirano tijelo za koje se drži da je pripadalo Šimunu, osobi koju spominje evanđelis Luka (gl. 2, 35- 38) opisujući Isusovo prikazanje u jeruzalemskom hramu. Ono se s početka čuvalo u kamenom sarkofagu, koji danas služi kao podnožje glavnog oltara u crkvi sv. Šimuna, i to najprije u sada porušenoj crkvi sv. Marije Veće (Velike Gospe), a kasnije u crkvi sv. Stjepana, koja se od prijenosa tijela u 17. st. naziva crkvom sv. Šimuna. Majstor Franjo je na stražnjoj strani škrinje lijepim gotičkim slovima urezao natpis na latinskom jeziku koji u hrvatskom prijevodu glasi: Ovdje, mirno počiva Šimun pravedni, što u naručju držaše Isusa rođena od Djevice, u ovoj raci koju, da ispuni zavjet, pokloni Elizabeta Mlađa, ugarska kraljica, moćna, slavna i uzvišena, godine 1380. Ovo je djelo izradio Franjo iz Milanac. Iz knjige Zlato i srebro Zadra . Zagreb : Turistkomerc, 1972., 930.85(497.5) ZLA/N, str. 175. - 177. U sredini stražnje strane nalazi se reljefno iskucan natpis koji spominje naručiteljicu - kraljicu Elizabetu i godinu 1380., a u dnu je umjetnikov potpis. Lijevo je Elizabeta s tri kćeri kako svecu zavjetuje dovršenu škrinju, a desno je prikazana smrt bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića sa sv. Šimunom kraj njegova tijela. Za škrinju tešku 343 kg kraljica je dala na raspolaganje 1000 maraka srebra i ovlastila petoricu zadarskih plemića da sklope ugovor s majstorom o roku izrade. Ugovor je sklopljen u gradskoj vijećnici 5. srpnja 1377. g., a Franjo se obvezao izvršiti rad za godinu dana. Međutim, posao je bio tako velik da su prošle tri godine dok je sretno dovršen. Sama škrinja s dvostrešnim pokrovom izrađena je od cedrova drveta te potpuno obložena debelim srebrnim pločama, djelomice pozlaćenima. Izvana i iznutra oslikana je reljefnim prizorima tehnikom iskucavanja. Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 76

Na prednjoj su strani tri odvojena prizora. U sredini je kompozicija Prikazanja u Hramu, a s lijeve strane redovnici iskapaju skriveno svečevo tijelo. Desno od Prikazanja prizor je ulaska kralja Ludovika I. u Zadar, s nizom detalja gradskih zidina s kulama, ljudima i lađom sa zastavama. Na prednjoj strani krova škrinje u visokom je reljefu prikazano svečevo tijelo u svečanoj odori. Na lijevoj bočnoj strani je brod u oluji koji spašava sv. Šimun, a u zabatu je izrađen grb Ludovika I. Anžuvinskog. Na drugoj bočnoj plohi nalazi se kraljica Elizabeta s kraljem i hrvatskim velikašima, nad kojim se također nalazi Ludovikov grb. Iz knjige Travirka, Antun. Zadar : povijest – kultura – umjetnička baština. Zadar : Forum, 2003., 914.975(036) TRA z, str. 62

SAGENA JE NAZIV ZA VRSTU BRODA KOJA SE GRADILA NA JADRANU U 10. ST. ZA VRIJEME HRVATSKOG KRALJA TOMISLAVA. Opis sagene nije nigdje sačuvan, ali se pretpostavlja da je po svom obliku negdje između trgovačkog i ratnog broda i da je bila duga do 20 i široka 4 metra s gazom od 1 metra. Imala je 15 pari vesala u jednom redu (jednoveslarka), jedan ili dva jarbola na kojima je razapinjala križna ili latinska jedra, a kormilarilo se veslima na krmi. U funkciji ratnog broda sagene su opremane privremenim kaštelima s kruništem na pramcu i na krmi. Riječ sagena potječe od grč. sagene i znači velika mreža pa se vjerojatno sagena najprije koristila za ribarenje. Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Povijesne_la%C4%91e TRADICIONALNO HRVATSKO ŽENSKO POKRIVALO ZA GLAVU - ČILIPI Značaj tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu kao povijesnu vrijednost potvrđuje oporuka Jelene udovice vojvode Sandalja Hranića, sastavljene 1442. u kojoj između ostaloga ostavlja i dragocijenosti: Moje pokrivalo (povežina) za glavu s dragim kamenjem i biserjem. Iz kataloga Traditional femole headgear in croatian folk costume. Zagreb : Etnografski muzej, 19..? TRADICIONALNO HRVATSKO ŽENSKO POKRIVALO ZA GLAVU - VRLIKA Greta Turković (1896. - 1978. ) Značaj tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu kao povijesnu vrijednost potvrđuje oporuka Jelene udovice vojvode Sandalja Hranića, sastavljene 1442. u kojoj između ostaloga ostavlja i dragocjenosti: Moje pokrivalo (povežina) za glavu s dragim kamenjem i biserjem. Iz kataloga Traditional femole headgear in croatian folk costume. Zagreb : Etnografski muzej, 19..? TRADICIONALNO HRVATSKO ŽENSKO POKRIVALO ZA GLAVU - ŽUPANJA Greta Turković (1896. - 1978. ) Značaj tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu kao povijesnu vrijednost potvrđuje oporuka Jelene udovice vojvode Sandalja Hranića, sastavljene 1442. u kojoj između ostaloga ostavlja i dragocjenosti: Moje pokrivalo (povežina) za glavu s dragim kamenjem i biserjem. Iz kataloga Traditional femole headgear in croatian folk costume. Zagreb : Etnografski muzej, 19..?

Sl. 153. REPRODUKCIJA RIMSKOG PORTRETA MLADE DJEVOJKE (KRALJICA KATARINA KOSAČA KOTROMANIĆ) Ferdinand Quiqerez (1845. – 1893.) Objavljeno u zagrebačkoj reviji Vijenac Izvor: M. Bregovac Pisk, Ferdinand Quiqerez (1845. – 1893.) O bosanskoj kraljici Katarini (1424.? 1478.) postoji opsežna bibliografija, s kojom je 2005. godine u Sarajevu obilježena 580. godišnjica rođenja i 525. godišnjica smrti. Dubrovački kroničar Giacomo di Pietro Luccari (1551. - 1615.) je u svom djelu Copioso ristretto degli annali di Ragusa zapisao, da se u vatikanskoj takozvanoj Konstantinovoj dvorani nalazi portret bosanske kraljice Katarine. Portret je spomenuo samo Luccari, i o njemu iz Luccarijevoga vremena nemamo nikakvih drugih podataka. Jeli G. Luccari stvarno vidio portret bosanske kraljice? Hrvatski polihistor Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. -1889.) je tvrdio, da je u rimskoj Kapitolinskoj galeriji (tal. Pinacoteca Capitolina) našao spomenuti portret kraljice Katarine: kao portret mlade djevojke (tal. rittrato di giovinetta) ga i danas čuva rimska Kapitolinska galerija. Godine 1874. je napravljena reprodukcija rimskog portreta: reprodukciju je kao portret bosanske kraljice Katarine u zagrebačkoj reviji Vijenac objavio slikar Ferdinand Quiquerez. Priču I. Kukuljević Sakcinskoga o portretu bosanske kraljice Katarine su vrlo lijepo prihvatili brojni istraživači: među njima i slovenski historičar Josip Gruden, koji je 1910. godine portret objavio u svom čuvenom pregledu slovenske historije. Dostupno na http://www.croeu.com/forum/index.php?topic=838.0

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 77

TRPIMIROVA I PANONSKA HRVATSKA - KOCELOVA DRŽAVA OKO 870. GODINE Iz knjige: Srkulj, Stjepan. Hrvatska povijest u devetnaest karata. Zagreb : AGM, 1996., str. 23, 949.75 SRK h/N VIŠESLAVOVA KRSTIONICA, IX. STOLJEĆE Ovaj izvor naime prima slabe da ih učini prosvijetljenima. Ovdje se peru od svojih zločina, što su ih primili od svog prvog roditelja, da postanu kršćani, spasonosno ispovijedajući vječno Trojstvo. Ovo djelo pobožno učini svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava i to u čast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika. Iz knjige Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 98, 656 KLA o IZLOŽBA RADOVA NA POVIJESNIH PROSTORA

TEMU

VLADARICE

HRVATSKIH

KRALJICA TETUTA Šal, ručno tkanje

Sl. 154. TROGODIŠNJA MARIJA TEREZIJA U VRTU HOFBURG Anonimni autor (1717. – 1780.). Biografija jednog monaha (2009.) Dostupno na https://en.wikipedia.org/wiki/Maria_Th eresa#/media/File:Maria_Theresa,_age_ 3.jpeg

izradila Miroslava Margetić Izložba radova na temu HRVATSKA KRALJEVSKA KRUNA članova udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239.

HRVATSKA KRALJEVSKA KRUNA papir izradio Tomica, štićenik udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239. HRVATSKA KRALJEVSKA KRUNA papir izradio Vladimir, štićenik udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239. KRUNA kukičanje izradila djelatnica vrtića udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239. KRUNA kukičanje izradila voditeljica radionice Štrikeraj caffe udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239. KRUNA KRALJICE KATARINE KOSAČA papir izradila Dorotea, volonter udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239. KRUNA papir izradio Tibor, volonter udruge OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti, Zagreb, Ulica grada Vukovara 239.

Sl. 155. TRADICIONALNO HRVATSKO ŽENSKO POKRIVALO ZA GLAVU - KONAVLE Greta Turković (1896. - 1978. ) Značaj tradicionalnog ženskog pokrivala za glavu kao povijesnu vrijednost potvrđuje oporuka Jelene udovice vojvode Sandalja Hranića, sastavljene 1442. u kojoj između ostaloga ostavlja i dragocjenosti: Moje pokrivalo (povežina) za glavu s dragim kamenjem i biserjem. Iz kataloga Traditional femole headgear in croatian folk costume. Zagreb : Etnografski muzej, , 19..?

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 78

LITERATURA                             

Antoljak, Stjepan. Pregled hrvatske povijesti. Split: Orbis, 1994. Banac, Ivo. Grbovi : biljezi identiteta. Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1991. Constantinus Porphyrogennitus VII, bizantski car 905. - 959. O upravljanju carstvom. Zagreb : Dom i svijet, 2003. Čaldarović Peić, Dubravka. Povijest hrvatskoga grba. Zagreb : Školska knjiga, 2011. Ćorić, Šimun Šito. Sto najvećih Hrvatica i Hrvata. Zagreb : Alfa, 2015. Dragošić, Higin. Crna kraljica. Zagreb : ABC, 1993. Đurić, Tomislav. Legende puka hrvatskoga. Samobor : Meridijani, 2005. Endemi u hrvatskoj flori. Zagreb : Alfa, 2015. Gagro, Božidar. Ivan Meštrović. Zagreb : Globus, 1987. Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo XIX. stoljeća, Sv. I. Zagreb : Naprijed, 1995. Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Sv. II. Zagreb : Naprijed, 1995. Horvat Josip. Kultura Hrvata kroz 1000 godina. Zagreb : Naklada Fran, 2006. Hrvatska umjetnost : povijest i spomenici. Zagreb : Školska knjiga, 2010. Ivančević, Radovan. Umjetničko blago Hrvatske. Zagreb : ITP Motovun, 1993. Klaić, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. Godine. Zagreb : Školska knjiga, 1972. Klaić, Vjekoslav. Povijest Hrvata. Zagreb : Tisak i naklada Knjižara Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), 1899. Klarić, Zrinko. Od Siponta do Lepanta (642. - 1571.) : hrvatsko pomorstvo u borbi za slobodno more i trgovinu. Rijeka : Vitagraf, 204. str. 206, 656 KLA o Kozličić, Mithad. Hrvatsko brodovlje = Croatian shipping = Le navi croate. Split : Književni krug, 1993. Kumičić, Eugen. Kraljica Lepa. Zagreb : Matica hrvatska, 1965. Libar od Eve i Evinih kćeri.: sowenir calendarium. Zagreb : Gloriam, 2001. Mato Celestin Medović - retrospektiva 1. prosinca 2011. - 12. veljače 2012.. Zagreb : Galerija Klovićevi dvori, 2012. Meridijani 2010. god. 17. str. 80 - 87, br. 141 Mažuran, Ive. Hrvati – slike iz ratničke prošlosti ; crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules. Zagreb : Carski husar, 1993. Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003. Novak Prosperov, Slobodan. 101 Dalmatinka : od Teute do Blanke Vlašić. Split, 2010. Pandžić, Ankica. Stare karte i atlasi Povijesnog muzeja Hrvatske, 1987. Peričić, Eduard. Vijest o najstarijim hrvatskim hodočašćima. Bogoslovska smotra, Vol.54 No.4 veljača 1985. Petranović, Martina. Od kostima do kostimografije : hrvatska kazališta : kostimografija. Zagreb : ULUPUH, 2015. Petricioli, Ivo. St. Simeonʹs shrine in Zadar. Zagreb : JAZU, 1983.

Sl. 156. ŽENA NA PRIJESTOLJU (Studija za krunidbu kralja Ladislava Napuljskog), oko 1905. Mato Celestin Medović (1857. - 1920.) ulje/platno, 3000 x 2200 mm, privatno vlasništvo Iz knjige Mato Celestin Medović retrospektiva 1. prosinca 2011. - 12. veljače 2012. Zagreb : Galerija Klovićevi dvori, 2012., str. 135, 75 MEDO m/N

Sl. 157. DEMETER, DIMITRIJA. TEUTA, GROBNIČKO POLJE. ZAGREB : MATICA HRVATSKA, 1891., PRVO IZDANJE, TVRDI UVEZ, STR. 185. Dostupno na http://www.bibliofil.hr/proizvod.aspx?p =927&c=1

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 79

        

Premerel, Daniel. Bolonjske slike hrvatske povijesti. Zagreb : Laykam, 2014. Prvih pet stoljeća hrvatske umjetnosti = The first five centuries of Croatian art. Zagreb : Galerija Klovićevi dvori, 2006. Radilović, Velimir Vukšić. Zagreb : Carski Husar, 1993. Riznica zagrebačke katedrale = The Treasury of Zagreb Cathedral. Zagreb : MTM, 1987. Srkulj, Stjepan. Hrvatska povijest u devetnaest karata. Zagreb : AGM, 1996. Šerić, Neven. Biserna ogrlica : pučinski otoci srednjeg Jadrana. Split : Marjan tisak, 2006. Travirka, Antun. Zadar : povijest - kultura - umjetnička baština. Zadar : Forum, 2003. Zlato i srebro Zadra . Zagreb : Turistkomerc, 1972. Zmajić, Bartol. Heraldika. Zagreb : Golden marketing, 1996.

URL ADRESE (datum zadnjeg pristupa: 01.03.2016.) 

  

    



Mirys, Augustin. Teuta Queen of the Illyrians Orders the Roman Ambassadors to be Killed. Dostupno na: http://www.allposters.com/-sp/Teuta-Queen-of-the-IllyriansOrders-the-Roman-Ambassadors-to-be-KilledPosters_i1866718_.htm Tema: Rodoslovlje porodica Hranica i Kosaca. Dostupno na: http://www.cro-eu.com/forum/index.php?topic=838.0 Jakobey, Károly. Ilona Zrínyi. Dostupno na: http://en.wikipedia.org/wiki/Ilona_Zr%C3%ADnyi#/media/File: Zrinyi_ilona.jpg Hrvatska-kruna-Elizabete-Kotromanić-koju-je-u-14.-st.-svomnarodu-i-gradu-Zadru-poklonila-Hrvatsko-Ugarska-kraljicaElizabeta-605x360.jpg. Dostupno na: http://www.hazud.hr/portal/wpcontent/uploads/2014/08/Hrvatska-kruna-Elizabete-Kotromanićkoju-je-u-14.-st.-svom-narodu-i-gradu-Zadru-poklonilaHrvatsko-Ugarska-kraljica-Elizabeta-605x360.jpg Katarina kraljica bosanska. // Hena com. Dostupno na: http://hena-com.hr/knjige/cijena/katarina-kraljica-bosanska Jelena Slavna. // Wikipedija. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Jelena_Slavna&oldid =4457233 Kurobasa, Krešimir. Hrvatska povijest: Dolazak Hrvata. Dostupno na: http://krk.fcpages.com/hr/pov/dolazak.html Kraljica Teuta rodjena u Ulcinju!? (15.07.2014.). // UL–Info. Dostupno na: http://mne.ul-info.com/kraljica-teuta-rodjena-uulcinju/ Iveković, Oton. Oproštaj Petra i Katarine Zrinski u Čakovcu 1670. godine. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Zr%C3%ADnyi_P%C3% A9ter_b%C3%BAcs%C3%BAja.jpg Medović, Celestin. Zaruke hrvatskog kralja Zvonimira, 1907. Dostupno na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Zaruke_hrvatskog_kralja_ Zvonimira_Celestin_Medovi%C4%87.JPG/ Povijest Sućurja - Antički Sućuraj. // Sućuraj homepage. Dostupno na: http://www.sucuraj.com/hr/sucurajhvar/povijest/iliri-rimljani

Sl. 158. POVIJEST HRVATA, 1932. Ivan Meštrović (1883. - 1962.) mramor, (179,5 x 146 x 96 cm) Atelje Meštrović, Zagreb, (bronca) Pred Rektoratom zagrebačkog Sveučilišta, Zagreb, (bronca) Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, (patinirani gips) Hrvatska bratska zajednica, Pittsburgh, Pennsylvania, SAD, (bronca) Iz knjige Gagro, Božidar. Ivan Meštrović. Zagreb : Globus, 1987. 73 GAG i/N, str. 224.

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 80

      

  



   



 

Legende o kraljici Teuti. // Udruga Tartajun. Dostupno na: http://www.tartajun.hr/index.php?option=com_content&view=art icle&id=339&Itemid=178 Suić, Mate. Prilog tumačenju natpisa kraljice Jelene. // Starohrvatska prosvjeta, Vol.III No.14 Veljača 1985. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/143215 Šubić, Domagoj. Uz tisućobljetnicu Jelenina svetišta. // crkva u svijetu, Vol.10 No.4 Prosinac 1975. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/134971 Delonga, Vedrana. Pisana uspomena na jednu "sestru i kraljicu" s Koločepa. // Starohrvatska prosvjeta, Vol.III No.34 Prosinac 2007. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/121177 Lovrenović, Dubravko. Jelena Nelipčić, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica. // Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol.20 No.1 Rujan 1987. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/86666 Kokot, Ivan. Bosanska kraljica Katarina na zidu "Sistine" u Rimu. // Bogoslovska smotra, Vol.43 No.4 Veljača 1974. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/57260 Karamatić, Mirko. Povijesno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. // Croatica Christiana Periodica, Vol.3 No.3 Lipanj 1979. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/143425 Valković, Marijan. Uloga žene u javnom životu europske civilizacije. // Bogoslovska smotra, Vol.60 No.3-4 Svibanj 1991. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/57396 Pavleš, Ranko. Žene u srednjovjekovnoj Podravini. // Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja, Vol.6 No.12 Prosinac 2007. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/116167 Pezelj, Vilma. Žene u bratovštinama srednjovjekovnih dalmatinskih gradova. // Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol.47 No.1 Travanj 2010. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/77303 Pezelj, Vilma. Naznake pravnog položaja žene u srednjevjekovnom Zadru. // Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol.43 No.3-4 Studeni 2006. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/59491 Braica, Silvio. Tretman žene u srednjovjekovnim statutima i zakonima. // Ethnologica Dalmatica, Vol.4-5 No.1 Srpanj 1996. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/159948 Lulić-Štorić, Jasenka. O položaju žene u Novigradskom zborniku. // Ethnologica Dalmatica, Vol.4-5 No.1 Srpanj 1996. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/160052 Marković, Dragana. Žene kroz povijest. // Kroatologija, Vol.5 No.1 Ožujak 2015. Dostpuno na: http://hrcak.srce.hr/file/202753 Pezelj, Vilma; Štambuk Šunjić, Marija. Pravni položaj žene prema Lastovskom statutu iz 1310. g. // Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol.50 No.3 Listopad 2013. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/160857 Pezelj, Vilma. Neki elementi pravnog položaja žene u Rapskom statutu iz 14. st. // Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, Vol.48 No.1 Travanj 2011. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/99303 Petrač, Božidar. Lik žene u hrvatskoj književnosti. // Bogoslovska smotra, Vol.60 No.3-4 Svibanj 1991. Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/file/58635 Gordana – kraljica Hrvata. // Knjižara Ljevak. Dostupno na: http://www.ljevak.hr/knjige/knjiga-8638

Sl. 159. KONJANIK KRALJA TOMISLAVA, 10. ST. crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukušić Iz knjige Mažuran, Ive. Hrvati – slike iz ratničke prošlosti ; crteži Zvonimir Grbašić, Julio-Jules Radilović, Velimir Vukušić. Zagreb : Carski Husar, 1993., str. 33, 949.75 MAŽ h

Sl. 160. KRALJICA MIRA U SVETIŠTU HRASNO autor: akademski kipar Ante Starčević Dostupno na https://hr.wikipedia.org/wiki/Ante_Star %C4%8Devi%C4%87_(kipar)

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 81

Izložba nastala u suradnji s Knjižnicom Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, Staroslavenskim institutom, Udrugom OZANA dnevni centar za rehabilitaciju i radne aktivnosti iz Zagreba i Paulom Mikeli, studenticom Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu - Odsjek za informacijske i komunikacijske znanosti Izložbu priredila, postavila i katalog izradila Milka Tica Poster izložbe i prijelom online kataloga - Jagoda Ille

Sl. 161. LIJEPA NAŠA DOMOVINO Oton Iveković (1869. - 1939.) Iz knjige Nazor, Ante i Zoran Ladić. Povijest Hrvata : Ilustrirana kronologija = History of Croatians : illustrated chronology. Zagreb : Multigraf, 2003., str. 315, 949.75 NAZ p/N

Vladarice hrvatskih povijesnih prostora, izložba 82