Ovaj dan vrlo je poseban za djevojčicu Lolu jer kreće u prvi razred osnovne škole. Iako nikoga nije poznavala, bila je jako uzbuđena i vesela što kreće u novu pustolovinu! Kao i ostali učenici, sjela je u svoju klupu i čekala učiteljicu.
Kada je učiteljica stigla, zamolila je učenike da ustanu i predstave se svojim novim prijateljima. Kako se približavao Lolin trenutak, ona je bila sve nervoznija; počele su joj se znojiti ruke, srce ubrzano kucati i pocrvenila je u licu. „M...m...moje i-i-ime je Lo-lo-lo...“
Lola se jako tužno osjećala u tome trenutku, bilo ju je sram i bila je na rubu suza. Pitala se u sebi: “Je li problem u meni? Zašto ja ne mogu normalno pričati kao ostali?”
Učiteljica je brzo uvidjela da stvar izmiče kontroli te da mora smiriti situaciju.
„Mir djeco, mir! Ne smijemo se rugati jedni drugima, svatko od nas ima nekih svojih teškoća.“
U tom se trenutku začulo školsko zvono te su se svi počeli spremati.
Lola je tužno stajala pored svog ormarića na hodniku kada joj je prišao dječak Marko. Bok, ja sam Marko. Skupa smo u razredu i vidio sam što se dogodilo. Nemoj biti tužna.
Lola nije htjela ništa odgovoriti od straha da joj se opet netko ne smije. Samo je tužno gledala u pod.
Nema veze, ni-ni-niii...
Nisam t-t-t-tuu...
Ma hajde, nije tako strašno, nemoj se obazirati na njih. I jedna moja susjeda isto tako priča. Polako, uspori, samo duboko udahni i razmisli što želiš reći. Sve će biti u redu. Nisi tužna?! To želiš reći?
U tom trenutku zazvonilo je za kraj odmora i vratili su se u svoju učionicu.
Kada su se svi okupili, učiteljica je odlučila malo pojasniti stvari…
Vidim da ste primijetili da naša prijateljica Lola drugačije govori. To je zato što muca. Osobe koje mucaju ne mogu utjecati na to i teško kontroliraju svoj govor. Ali, uvijek znaju što žele reći i sporiji govor neće im pomoći. Zato ih ne trebamo smirivati niti dovršavati njihove rečenice. Bitno je da budemo strpljivi i pustimo ih da dovrše svoju misao. Također, ako im se rugamo bit će im još gore jer kada su pod pritiskom mucanje se pojača.
Patricija diže ruku: „Ali učiteljice, ja sam je čula kako pjevuši prije škole na dvorištu i nije mucala!“ “Tako je Patricija. To je zato što se kod pjevanja mucanje nikad ne pojavljuje. Slično je i kod pričanja sa životinjama, na primjer svojim kućnim ljubimcem, vikanja ili šaptanja, pričanja s bracom ili sekom... Također, ne muca se kada osoba priča sama sa sobom. “
Učiteljica je nakon svog pojašnjenja upitala djecu imaju li još pitanja. Patricija ponovno diže ruku. “Učiteljice, znači li to da Lola nikada neće pričati kao mi ostali?” “Lola će u nekim situacijama mucati više, na primjer kada ju je sram ili strah, kada priča pred puno ljudi ili nepoznatim ljudima... Ali ponekad nećete ni primijetiti da muca. Lola ide kod logopeda i tamo uči kako kontrolirati svoj govor. Vrlo važno je da joj i mi pomognemo, moramo biti pristojni i ne smijemo joj se rugati, trebamo se ponašati kao pravi prijatelji i onda će Loli biti lijepo i ugodno u našem društvu i manje će mucati.”
“Oprosti Lola, nismo se smjeli tako ružno ponašati na satu.” “Da, nije lijepo rugati se drugima. Nismo znali što je mucanje zapravo i zato smo se počeli smijati kada si govorila svoje ime. Nismo te htjeli povrijediti, oprosti.” “U-u-u redu je, ne-ne ljutim se na vas.” - Lola odgovara. “Lola, želiš li se igrati lovice s nama? Ja lovim!” Djeca su se zaigrano i veselo razbježala po školskom dvorištu i uživala u igri.
Autori: Mia Feratović Josipa Gašparić Paula Tepuš Ilustrirala: Sanja Feratović