BOŽIĆ 1933
Vladimir Nazor
TOPUSKE ELEGIJE Najnovija zbirka distiha Vladimira Nazora Za svoje prijatelje i štovatelje spremio je Vladimir Nazor kao dar osobito ukusno izdanje zbirke brojnih distiha, koje je veliki naš pjesnik zajedno sakupio pod naslovom »Topuske elegije«. Zanimljiva je historija postanka ovih dvadeset i pet elegija što većih, što manjih, čiji su zvonki i muzikalni heksametri i pentametri gradjeni onim izvjesnim umjetničkim poletom, a nadasve milozvučnim jezikom, kojim umije samo da govore veliki pjesnici »Utve Zlatokrile«, »Medvjeda Brunde« i brojnih drugih djela iz naše mitologije i historije. Pjesnik, koji je u dva, tri navrata boravio u lječilištu Topuskome, da liječi svoju reumatičnu nogu, u ono se vrijeme intenzivno bavio prevodjenjem Goetheovih Rimskih elegija i Heineovih pjesama. Nekako u isto doba nastale su i ove elegije. One su odraz raznovrsnih pjesnikovih osjećanja i štimunga, sad vedrih i raspojasanih, sad nekako ozbiljnih, tužnih i filozofskih, već prema tome u kakvom je duševnom raspoloženju pjesnik proveo dan. Po svojoj vanjskoj formi te su elegije sazdane jednim savršenstvom,, kao da ih je napisao pjesnik, koji čitav svoj vijek i ništa drugo nije slagao do zvučnih i ritmičkih distiha. O njima sam
Nazor kaže, da su to neka vrsta pjesama što su, po formi, elegijske i antikne, a po sadržaju epigramske i moderne. Nazor je ovdje svoj renome kao vanredan metričar samo još većma učvrstio, ali ono što mora da zadivi svakog, to je neiscrpljivo ono vrelo riječi, pomoću, kojih pjesnik slaže svoje stihove. Zaista nevjerovatno je ,odakle Nazoru toliko bogatstvo izraza, fraza i pojedinih riječi, kojima ovaj umjetnik-pjesnik operira u svojim distisima. Sad su to neke osobite riječi, koje su dosad kanda nepoznate i neuporabljive ostale sakrivene samo u debelim riječnicima, sad su to izrazi, koje je tako sjajno uspio da stvori samo naš narod, a sad opet osjeća se majstor Nazor, koji sam po potrebi slaže svoje sopstvene izraze, kovanice i stvara svoju jedinstvenu frazologiju. Mi muzičari ljepotu, blagoglasje, ritam i polet Nazorovih stihova možemo zaista da proosjetimo moguće bolje i intenzivnije, no itko drugi, jer su to stihovi, kojima sama po sebi provejava neka osobita i snažna melodija. »Topuske elegije« dijele se u dvije skupine. Jedna je nastala jcš 1929 godine, dok je druga najnovi eg datuma. One se razlikuju u mnogočem i po osnovnom ugodjaju. Prva je skupina po
svojoj sadržini i karakteru više vedrog, a mjestimice upravo obijesnog raspoloženja. Druga je skupina naprotiv bez one izvjesne raspojasanosti i vedrine. Ovdje, zaista, kanda je tužno i kišovito vrijeme, koje je vladalo sveudilj za Nazorovog drugog boravka u Topuskome, učinilo mnogu i tešku depresiju na pjesnikovu dušu. Neposredni dojmovi i utisci iz najbliže okoline i prirode davaju pjesniku pobude za sadržinu pojedinih elegija. Pjesnikovoj se duši izgleda sve pričinja mnogo teže i crnje no što uistinu i jest. Kukavica mu se pričinja kao narikača, koju mori dubok i težak bol. želja za nečim radosnim izbija gotovo iz svake elegije: Kroz lug jato vrana zakreštavši predveče prošlo. Velik nastade strah i muk. Al ptičica pjev Iznova slušam. — Oh, kad bi i sutonom moga života Za vranom letnuo drozd, za sjenom bljesnuo trak! (»Vrane«) Neka duboka mistika i meditiranje obuzimlje pjesnika. Spominje se starosti i smrti. A noću na Nikolinu brdu kao da su se protiv njega uzbunili svi šumski demoni, koji trkom trče za njim, dok njega pod stablima ovim »Uz taj muk i taj mrak, iskonski hvata me strah«. Duboka rezignacija na ovaj jalov život, pa moguće i mnoge nesuglasice i neprilike, koje pjesnik danomice proživljava u ovom našem hirovitom ambijentu, urodili su njegovom mržnjom na čitav taj svijet, taj »gnjili već plod«, i on doziva novi potop u kome bi on izašao kao »novi patrijarh i hrvatski Noje«, koji će ovaj propali kraj da naseli novim sjemenom: Birat ću pjesnika koji ne maraše nečemu biti Pretsjednik, tajnik il član, nego napisati stih što će bar nešto vrijedit. Izabrat ću — ako ga nadjem — Kritičara što svoj nije uložio rad Sebe da protura tudjim u predjama kidaj uć niti, No da ljepoti sjaj otkrije, istini put! I advokata ja ću potražit, al takva koj nije Sanjo postati vodj naroda, ministar, ban, No živio ljudski, a brusio jezik i pero, Samo da klijentu svom brani imanje il čast. Gradjanina bih biro što nikad žudio nije Banku otvoriti, mač pasati, nositi grb; Radnika koji još nikad zaželio nije da bude Buržuj; seljaka što grad ne voli, u nj jer svoj dom Teško pren'jeti može. — Ali konačno je ipak pobijedilo sunce, a i pjesnikova boljetica kanda krenula na bolje. On odlazi iz lječilišta opet pun dobre volje i radosti za nov život. Priroda je oživjela, on se osjeća pomladjenim i vedrina života ga je opet obuzela u punoj mjeri. '» Pri kraju »Topuskih elegija« dodano je još niz distiha raznovrsnog sadržaja, koji su s elegijama u uskoj vezi. Zanimljivo je, da je Nazor u Spomenknjizi što je kupališna uprava čuva, uz mnoga poznata imena, naišao i na nekoliko spomen-riječi, koje je napisao godine 1861 Vuk Stef. Karadžić, dok je tu boravio na liječenju: »Ja sam ovdje upravo upoznao što znači »Naše gore list« i »Krv nije voda« Nazor naravno odmah i na ovo nalazi zgodan dvostruki distih: Vuče, kad opet bi mogo da k nama šepajuć dodješ, Starim bi luzima trag jedvice našao, list Naših gora pak nigdje. A nije krv voda ni sada; Proklet je postala sok kojim se hrani naš jal! Ovo najnovije djelo Vladimira Nazora, s kojim je počastio svoje brojne prijatelje i znance, pobudilo je razumljivo iznenadjenje koliko radi svoje pjesničke ljepote, toliko i po svojoj zaista originalnoj i duhovitoj, a nadasve umjetničkoj sadržini. — B. P.
CROATIABATERIJE IPAK
su N A J B O L J E