Nema vremena za uljepšavanje by Gradska knjiznica Solin

Nema vremena za uljepšavanje ZBORNIK PJESAMA

Nema vremena za uljepšavanje

BIBLIOTHECA SALONITANA Knjiga 12 Nakladnik

Gradska knjižnica Solin Urednica

Karmen Borković Izbor radova

Karmen Borković, Slavica Čilaš, Irena Delonga, Nada Topić Grafički dizajn

Melita Bučan Tisak

Redak - Split ISBN 978-953-7851-01-9 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 140506067

Nema vremena za uljepšavanje ZBORNIK PJESAMA

S NATJEČAJA ZA NAJBOLJU NEOBJAVLJENU PJESMU U ORGANIZACIJI GRADSKE KNJIŽNICE SOLIN

Solin, 2012.

Poezija je bliža istini nego povijest.

Platon

Pjesnici su svjedoci prostora i vremena u kojem stvaraju, a njihovi zapisi univerzalno svjedočanstvo ljudskog života u svoj svojoj kompleksnosti. Čitati poeziju znači ogledati se kroz drugoga u onome u čemu jesi, prepoznavati, spoznavati, otkrivati... U Mjesecu hrvatske knjige, koji je u prošloj godini bio posvećen poeziji, kroz Natječaj za najbolju neobjavljenu pjesmu željeli smo otkriti tko su pjesnici oko nas i o čemu pišu. Od ideje do realizacije dijelilo nas je čak 78 autora (!) koji su se prijavili na Natječaj ponudivši nam s povjerenjem svoje stihove. Hvala im na iskazanom povjerenju i na poeziji koja nas je oduševljavala originalnošću, iskrenošću i iznad svega ljudskošću! Bilo nam je posebno zadovoljstvo čitati pjesme među kojima su neke, vjerojatno, po prvi put izvučene iz ladica ili skrivenih foldera na računalima. Izabrati najbolje bilo je teško, zato smo neke i pohvalili, ali dobrih pjesnika je bilo previše i za nagrade i za pohvale, te se rodila ideja o tiskanju zbornika u koji bismo uvrstili sve one stihove koji su poškakljali naša srca, oči i uši. Pjesme objavljene u ovom zborniku različite su po svojoj tematici, formi i izrazu, kao i njihovi autori po svojim zanimanjima, interesima i senzibilitetima (profesori, znanstvenici, studenti, učenici, domaćice, umirovljenici, novinari, glumci, slikari…), ali zajedno svjedoče komadiće života kojeg svi u nekom trenutku živimo. I to bez uljepšavanja! Nada Topić

Mirta Abramović

Stari kapetan Klepeću škure na rastočenoj funjestri uznemirene burom bude korake na uskoj kali raznoseći miris ružmarina ukradenog škrtoj zemlji. Pogled gore upi naborano lice stučeno morem, soli i neverama i miris lule izlizane prošlosti. Dobro jutro Gosparu, zazovem tiho uz naklon godinama. Dobro Vam jutro Sinjora, dobro mi stojte, vrate mi se riječi sa stručkom lavande dok sklanja umorne oči u tišinu zaustavljenih vapora.

Maja Aralica

3. nagrada

Tijat Na daskama stotine nogu; svaki par nosi svoga čovjeka. A paluba kriči pod sudbinama, motorom prolaze trnci, cima prepušta obalu moru, u prsima lome se valovi…! Slano ljulja se brod…

Koncert za gitaru Euterpa glatko klizi zmijskim tijelom po strunama, u duetu s ptičjim pjevom upliće se u topli zrak. Pod dodirom njene ruke i tvrdo drvo se svija: polako, iz šeste žice po podu kaplje Bach.

Ubojica oblaka Zarila sam prste U njegovo meko tkivo Rasporila mu utrobu

Nije pustio ni glasa (Pustio je zraku svjetlosti) Kišnom krvlju poprskao mi prozor Obrisala sam otiske prstiju S drvene ručke kišobrana Nebo opet nosi crninu

Katarina Botica

Ludost Treba proći kroz ralje užitka Bez imalo stida Zanemariti rukohvate i ljuljati se na iglici svijesti Bez imalo straha Propustiti svjesno posljednji vlak Za miran san I hvaliti se propustima U želji za osudom. Smrt je najljepša kad je izigrana Moja je ljepša od svih najljepših lijepih I gruba. I svakodnevna. Ne pravdajte moje ruke Ja priznajem: Po svoj gorčini ludosti Valjam se Golog tijela.

Družba palih sanjara Između četiri zida prigušena svijeća Oko nje lica bez imena, bez glasa Umiranje njeno jedini je život U sobi toj crnoj bez nade, bez spasa.

Pokreti već mrtvi, srasli smo u misli U ratu za vječnost bez daha smo pali Napadali riječju, branili se pjesmom A nikad nas nisu borcima zvali.

Bezimen je čas kad pognuli smo glavu Među četiri zida prosuli svoj zrak Odrekli se neba beskrajno plava Izmučenim tijelom prigrlili mrak.

A ti kad kreneš ulicom izgubljenih duša Za nama ne tuguj, nismo tu u patnji Tek čuvamo plamen da u vječnost piri Jer dok vide svijeću misle da smo živi.

Susret Doći ću. Jednom nekada. Kad mrena raširi svoje ruke podno mojih kapaka Kad bore prospu svoje priče preko mojih obraza A godine izliju sve svoje dane niz moje tjeme I krenu kliziti u srebrnim bojama.

Doći ću. Pomalo umorna. Kad slova ostave žuljne pečate među mojim prstima Kad prašnjave tajne budu stršile iz mojih zjenica A život ureže sve svoje kretnje u čitke brazde moga čela I odriješi usne od govora. Doći ću. Pomalo sjetna. Pomalo spokojna. Kad svi pejzaži budu već viđeni Kad svi betoni budu već poznati Kad sve slobode postanu okovi A ljubavi ne budu imale lice, tek noge Da dođu i odlutaju.

Doći ću. Pomalo ista. Premalo drugačija. I opet ću tražiti da se odrekneš svijesti Znam. Nećeš moći. I opet ćeš tražiti da postanem svjesna Znaš. Neću htjeti. Doći ću. Al mi se opet nećemo sresti.

Miki Bratanić

Ljubav života Otac se moj oženi sa lozon Maslina i smokva kumovi bili U dotu mu donila valižu muke Za cilo lito posla pune ruke A što je loza starija bila Više je pažnje i brige tila Ka stara cura grintat bi znala Čim bi karenca dva dana pasala Zlatni pir s lozon moj otac slavi Skrivjenih leđa i žuljavih ruku U srcu je vas život on mora nosit Svaki dan od nje jubav isprosit Ma opet kad uvečer on kraj nje sidne Umoran od dana godine života Tješi sebe dok gleda grozd što visi Nikad me s nikin privarila nisi

Mate Buljubašić

Hrvatski kameni ratnici Prigodom otkrivanja spomenika Hrvatskim braniteljima u Krstaticama, općina Zagvozd 30. lipnja 2011. (pročitao Vedran Mlikota)

Okupili smo se ovdje otkriti kamen – kameni, Spomenik našim junacima Domovinskog rata, Koji su sanjali Hrvatsku. Mi moramo bdjeti da im snove ne pokradu.

Zašto kamen? Pa oni su u kamenim kućama rođeni, U crkvi kamenoj i krstionici kamenoj kršteni, Kameni im oltari, križevi i sveci, zdenci, žrvnja, čemeri i ograde. Kamena im brda i planina rascvjetana, Koja za njih pletenice mirisne spliće. Odoše ponosni, veliki kao razlistana im Biokova, Dragi kao domovina koju su u srcu ljuljali. Svoju ljubav za slobodom su krvlju iskupili.

Poslije sebedarja su vraćeni putevima kamenin – kamenitim, Ovdje u Krstaticama pod kamenom počivaju u utvrdama tuge, Čistim suzama obliveni, Hrvatski kameni ratnici. Otišli su dragovoljno, u hrabrost obučeni, Po poprsju domovine povezati konce, Otimati mraku po komadić ljepote, Umiriti vjetrove nemirne.

Ugasili su se s danom i suncem crvenim, Koje se u more njihovo utapa. Nisu više mogli oči držati budne, Neće više moći kriknuti zori i njenoj mekoći. 16

Putniče s puta kamenog siđi, stani! Prepolovi lagane korake, dah neka ti zastane u grlu, Šutnja na usni, srce neka ti se razigra, Kada iz kamena začuješ domoljubni šapat onih, Koji su kao ptice odletjeli u nebo. A onda lagano podigni čelo, Nježnim pogledom poprati, Kako se iznad tebe danas rađaju nova sunca, Koja su u vatri iskovali, Pretvorivši se u zvijezdu Hrvatsku, Koju su izrodili ispod nebeskih modrina.

Zato neka žive u nama, Sve dok se planina njihova ponosno uzdiže, Dok cvjeta nova proljeća iznad orošenih zora, Koja su nam u okrilju usnuli nakon Uskrsa.

Split, 28. lipnja 2011.

Ivan Bužančić

O starosti A možda smo bili i previše darežljivi prema sebi A možda smo si pridavali suviše vrijednosti U ono doba kojeg više ne možemo ni da opišemo kakve ulice kakva politika kakve žene kao poplava nastala iz ničega ruši traljavo napravljene zidine naših oklopa i udavljeni smo od kapi malih vrijednosti pokreta slabašnih psovki Temelji nisu dobro urađeni i nitko tu ne može pomoći Ali možemo dobiti nazad ono umrlo samopouzdanje Možemo dobiti i malo hrabrosti koja zadiše na konjak i vino I kada sve to uradimo za vlastito samoodržanje napravićemo 18

plan rada neke poražene vojske koja može opstati u krajevima pitomim mirnim i bez promjene. Hranit ćemo svakog popodneva golubove u parkovima Hranit ćemo sebe golubovima Eto.

Čuvajmo šume Drvosječe su gradile nebo Stvarali prazan prostor koji su kasnije punili betonom Krstili šume i odmah ih pretvarali u regale i barove gdje će se pričati kako je danas sve suviše hladno i otuđeno A tamo u šumama drvosječe još grade nebo stvaraju prazan prostor Neboderi dobijaju odlikovanja Dok drveće umire mirno i spokojno rastući uz čovjeka biva prevareno. 19

Gospodar tvojih planova Gospodar tvojih planova jako je miran ovih dana Možda suze budu ljubile tvoje usne Možda se nešto dešava

svi znamo da ludost ima svoju snagu i svi znamo da pristojnost ima svoju slabost Ali sada teško je izabrati sati koji se ne kažu zvonom možda drugačije teku Izabrati treba Čekajući podatke od ove jeseni od blata na cesti od glasova tuđe djece Nije lako Naredbe ne dolaze i dodira nema čekaš zvuk telefona još ovu večer A onda… A onda… Vrijeme je

Domina Cikatić Šanić

Moj dida Sva je u cvitovin trišnja šta je posadija dida moj oni dan kad san se rodila.

Tri je puta odonda s veseljen dida moj sadija trišnje. Za tri moje sestre.

Slapovi vrimena Zaplela se kliška bura u slapove plave kose koje mi je češljala mater, i koje je volija otac moj.

Uvik je govorija da su ka Jadro osunčano od izvora do mora. *** Zašto san ih odrizala?

Andrija Crnković

Dok Maria Callas pjeva sokolu svoje samoće Dugo je dugo vježbala Grkinja ko grlica garava u ljeskutavu arhipelagu uzburkane darovitosti

čežnju je isplakala lijepa kao smokva dok je plakala uplakana u ljubavi – i dostojanstvena u poodmakloj samoći

Grkinjo grlice gugutava grozim se onog fantoma iz brodogradilišta koji te lajavo snubio isukanim bodežom po usnama dijamantne jave (dok si uživala prvi gutljaj slobode) nedostojan tvoje svečane ljepote Grlice Grkinjo garava ovaj dar slušanja iskosa propušten kroz svjetlost obasjava tvoju pjesmu

Drago Čondrić

Molitva Samo oni, što naslućuju vječnost, znaju na koljenima dočekivati stvarnost, i ljubiti joj stope, ko nekad sveci, kad zahvaljivaše zbog nje, držeći ono što im gledahu oči, zbiljom. Ne, ne ću reći, da privilegirani bijaše, u tom svom hodu između svjetova. Ne, nipošto! Al’ dogodi se, da zaroni život u to nebo visoko i zemno, u puninu1 , skoro i ne htijući, a onda, tako zanesen, na povratak i ne računa.

Pa, ponekad i uzdah, ko miomiris iz tučka prvog proljetnog cvijeta digne se k nebu. Tučka, oplođena vlastitim peludom. A Bog sluša uspravnog Adama, koji se nad izvorom raspjevao2 , ko nekad. I drago Mu je. Drago Mu je zbog njega. Drago Mu je zbog neba, kom polupraznom, nedostaje čovjek. I ugodno je ušima svetim slušat beskrajne hvale sklad. I već snuje, novo nebo i novu zemlju, za nove ljude.

1 2

J. R. Jimenez: Plavi bijeg D. Thomas: I tek rođeno more...

Uspomena iz djetinjstva O, plamičak na stijenju, kako crvenio se, kako je skakao i propinjao se, kada bi mati brižno otvorila vrata, unoseć svijeću u sobu. On ne bí za oči plamen, već svjetlo, koje ko moćni pogled, otkrivaše svaku prijeteću sjenu, koju usudismo se, u strahu i pogledati. U stvari, oči, koje i kroz zidove vide, ulijevajući sigurnost svog gledanja, u sve što gledaju - zbir svega što se, ko bezgranična strpljivost, tad potvrđivalo u duši.

Zar nije ufanje postajao, dok prizivao si pod pokrivačem, sigurnost u njenom liku, a on, razvaljivao gnijezda, svih strašnih utvara, po zidovima i iza zavjesa, a iz tišine, odron ljubavi, njihove glasove zastirao1? Zahtijevaše gledanje duhom, kao, kad još kao dojenče, gledasmo igru svjetla, ko igru anđelâ u zraku, pa u njemu i nije ni moglo biti strašnog. Kako li je razdirao te krpe mraka, po zidovima. I kako li su pred njim blijedile od straha.

S. Beckett: Ravnodušna glazba

Ponad jezera duše Tko još nije, zbunjen, i bez riječi, ostajao ponad jezera svoje duše? I tko se nije još iščuđavao? Jer, sve što se odrazi u njemu, tek samo sliči onom što, uistinu jest. Ah, ta zrcala nebeska, šta li u svojoj biti? Svetišta čudotvorna? Ili samo, hvatači izstrujale snage, onemoćale zbilje, koja više ne pronalazi snage, da se ponovi još jednom? Kako im ne proziremo prijetvornost. Jer, zaneseni izgledom svojih moranja i htijenja, vidimo samo ono, što ih izvana oblikuje.

Zar, sve što ogleda se, nije već jednom bilo, ali, nekako ljepše, i dostojanstvenije, što sad prepoznajemo tek po tragovima? I, čini se, da nam, koraci odjekuju po putu, kojim krenuli nismo, prema vratima koje ne otvorismo nikad1. I, čini se, da je to, valjda, trebalo biti, a nije bilo, i da se pojavljuje, tek kao propuštena mogućnost, zauvijek potopljena, na dnu njegovu. Mogućnost, koje se više bojimo, no što je želimo. Jer, žalosno je gledati propušteno.

I bude tako, da čovjek nazoči metamorfozi svemirskih sila, u svjetovima, od kojih nijedan nije potpuno njegov. I iz osnova života, izroni Riječ, i prevede za srce početne slovke rođenja i smrti2, koje bi mu trebale pristajati. Ali, ni tad mi ne upoznamo, gdje smo, i sve udaljeniji bivamo, od tog života, držeći ga, za neki drugi, koji s našim, nema ničega zajedničkog. Ah, kako se nikad ne upitamo: nismo li robovi mnogo očekivanog, u zbilji, koja to ne može biti?

1 2

T. S. Eliot: Četiri kvarteta - Burnt Norton D. Thomas: U početku

Dajana Ćosić Šurlin

Koštel Jutro al ne rano onako, negdi pola bata do 11 znamo svi di se žuri pod koštel stari najstariji u selu stariji i od moje babe i babe Đule, i Marašuše, Dujinke,... ma, od svih baba tako mi je bar dida reka mi dica posidamo oko nji one sve brnice i traveše zagrnile samo tad in moš vidit bila kolina jel čarape odma do ispod kolina nose traveša isto do ispod kolina al nismo dugo bila kolina gledale jel kad one počnu pripovidat šudare nahere neke ih i spustu za vrat čak i odriše uberu koju travku 27

ponajbolje ako koja imadne stručak masliđana ono miriše sve oko nji izmiša se s onin vitron šta lipo daška ispod koštela s mirison trave babine traveše nama bi to bilo ki sad dici da iđu u kino a ja oči raširin ka da ću nešta gledat ne slušat ka da ću slikat ono šta vidin da mi ništa ne promakne zaboravin ja da je mater poslala po koze skoro će i ručak evo, ja bi tute mogla dane sprovodit ispod crnog koštela ladonje našega seoskog E, Bože moj, koliko je i on pripovidi čuja

Jadranka Gegić Blajić

Pjesma koralja Zora će, vidim, more je mirno Plavi se gusto, vodeno staklo Bude se alge u dubini Jutro je i morsko dno dotaklo.

Kako su sjajne nada mnom iskre Gusta se bjelina spustila do stijena Kao da magla pada u dubine Morska je voda teška i lijena. Crveni suton na pučinu pada Crvena svila prekriva more Upijam tijelom crvene zrake Da su mi bar stijene visoko – gore! Osjećam, noć se zavukla u more Crna se tinta razlila po njemu Spavaju alge, sklopljene su školjke Tama je dala smiraj svemu.

Pod vodenim svodom, u dubini, Držim se čvrsto svojih stijena Život na njima nikad nije isti Jer more oko mene stalno se mijenja.

Sunčeva mlada Zlatno će sunce Skovati prsten za mene I bit ću sunčeva mlada Morska će mi pjena veo biti, A haljina – Ljubav i nada.

Zlatnim ću pijeskom Žuriti suncu Moje će lice sjati na svjetlu, Putem ću suncu pružati ruke Dok će mi srce Titrati na vjetru. Onoga trena Kad mi na prstu Zasja svemir od zlata Moja će nada Postati ljubav Što iz sunčevog srca U moje srce pada.

Lili Gluić

Ljeto. Žega. Skok u more! Lipo! Laganim pokretima probijam zelenkastu površinu. More se ljeska… Blješti. Srebrne točkice plešu po površini. Doplivam do sike. Čeka me! Mala arkina stoji na tankim kožastim nožicama. Promatra me, naginje glavu. Nisam opasnost. Još sam bliže. Samo lagani šum zibanja vode… Otvara kljun, drži ga širom – vrućina! Crne oči pažljivo me prate. Sivo – bijela skulptura. Lagan maestral igra se perima u repu. Savršen dan.

Biserka Goleš Glasnović

Tihe koja se ne dvoumi Tihe vidi krasnog osamljenog muškarca mladog pametnog potentnog i hladnog Iako više ne čuje dobro (desno uho odgrickalo joj je vrijeme) ostala je mlada i lijepa

I više joj je dosta te poze u koju su je smjestili majstori reljefa i bedema koje umjesto krune nosi na glavi S medija sa žitom ispred dojke pokrivene naborima stole diže lijevu ruku lijepu kao ljubav

Jer Tihe zna da je ovaj krasan muškarac mnogo mudroslovio sebe govorio i već posijedio I Tihe se ne dvoumi ali obnažena desna dojka joj zadrhti dok mu iz roga izobilja prosipa želju da ne umre dok ne bude volio

Slobodanka Boba Grljušić

Niza od nezaborava *** Žuti tulipani u čaši rasute jabuke po stolu do pola ispijeno bijelo vino nož od srebra izrezbarene drške i vrč iz davnine *** Poljski makovi u bokalu tvrdo kuhano jaje dva suha kiflića i ostaci šećera na bijelom stolnjaku čekaju povratak jedine radosti

*** U košari od pruća rukovet rascvale lavande ostavljen ispod suhozida nebo se ogleda u plavom

*** Okrnjen tanjur od porculana pun vode za modre ljubice natrula prozorska daska ima veselo lice 33

Kasja Gruica Kurtović

Vjera u raj Kada se ponovo desi neželjen zaplet i nesretan kraj, ti uporno ustraješ vođena snovima, željama, nadom - i vjerom u ... raj. A život i svijet se zbog tebe mijenjati neće, al’ će ti nuditi katkad svoj lažni, blještavi sjaj; a ti ćeš i dalje ići stazama svojim - s vjerom u ... raj.

Kada te iskustvo i vrijeme uče da na ovome svijetu ne postoji baš čovjek taj, ti ustraješ i nastojiš mijenjati stvarnost i ići dalje - s vjerom u ... raj. A da li ćeš ipak jednom dosegnuti zvijezde i osjetit njihov iskonski sjaj, i zanos i ljubav, plemenitost, sreću nošena vječnom - vjerom u ... raj? 34

Mirjana Jurić

1. nagrada

Nema vremena za uljepšavanje Izbacila sam iz stihova vulgarnosti Otjerala hladno oružje Točke zareze upitnike Sva slova koja bodu oči Ostavila sam samo osnovne boje Nemam vremena za uljepšavanja Crno nije uvijek crno Niti je bijelo prozirno Izbacila sam iz stihova Dobrotu i ljepotu Ostavila sam samo Nedoumice Neka se u njima traži I dalje Ona druga ja

Jedna Prestala sam brinuti za svoje stihove I oni već dugo ne brinu za mene Susretnemo se ponekad po ladicama Po zagubljenim papirima Ne zanima me više filozofija Svijet sam upoznala I življenje prožvakala Svaku poru rastvorila Znam Što je život I što je poezija Što je umiranje I što je rađanje Preispitivanje više ne trebam

Prestala sam brinuti za stihove Prestala sam brinuti za poeziju Prestala sam brinuti za sve Bit će što bude Ako bude I kad bude Pa i ako nas ne bude

Dan miriše na ludilo Probudi se Zora je zaranila Jutro zaronilo pod jastuke Miriše na kišu Južinu ćutim Gnijezdo mi svija Na kapcima Dan već miriše na ludilo A noć na sedative

Dunja Kalilić

Pored mene prolaze Pored mene prolaze ljudi usnama nedodirnuti dah njihov daljinom rastopljen slutim pri prvom koraku i tek kad se za njima okrenem vidim trag ljubičaste jeseni koji za sobom ostavljaju kao da prema kraju svijeta idu onamo, gdje nema mjesta za korake i tragove možda samo za dodir lak u nadi nedosanjana sna na kraju, ipak Pored mene prolaze ljudi usnama nedodirnuti a ja im ništa ne znam reći o dodiru usana jer ja sam samo sjena uspomene njegove

Anđelka Korčulanić

U osami U osami s leđima na stijeni nagost svoju nevješto krijem u tamnoj borovoj sjeni.

Vidi more okom s plavom zjenom da u meni žezlo je sunca, priđe polako pa se propne odjednom. Ljube, ljube!, glasno me zove, miluje me i bestidno draži, pokazuje neke igre mi nove.

K’o zelen pastuh na mene skače i podatno tijelo u zagrljaj steže s rukama moćnim sve jače i jače.

Cjeliva, ugriza, prelijeva me pjenom i nikad, nikad kao tada tako duboko ne ćutim se ženom. Krik galeba i moj stope se u jedno, a more sneno pod noge mi legne ponovo mirno, tiho i čedno.

Maslina K’o vrijedna naša dalmatinska žena i ona je ostala ista, skromna i čedna još od vremena kad ju je u zemlju u pravednu bijesu s bačenim kopljem usadila mudra božica Atena, a mogla je kraljica među drvećem biti... Ne klone kad je sunce nemilo prži, ne predaje se ni stoljećima ni žeđi, od ugriza posolice samo se otrese, s korijenjem čvrsto za kamen goli na jugu i buri grčevito se drži.

S inatom u žilama nevolji prkosi, mladi se, od sjekire i vatre jača, plemenita kao majka bolesne liječi, a u kljunu golubice grančica njena do na kraj svijeta poruku mira nosi.

K’o živa pod vještim potezima kista, na slikarskom rastegnutu platnu, tek malo umorna na pozadini modroj, čvornatog debla uz mociru raste i pjeva s krošnjom srebrnoga lista.

Kad god pored masline prođeš pokloni joj se, ona zaslužuje takvu čast, mirisna u ognju grije nas od rođenja, zelena i crna na stolu našem je hrana, luč nam je u noći i zlato u kamenici i prije nego li skončamo, zadnja pomast. 39

Milijana Kovačević

Purpurno i sneno Crveni disk purpur razlijeva morem, pa čarobnom plohom planuli bi ognji da noć se ne bliži. Kaplju minute, polako, tromo, u blagom ritmu vala... Dok ognji se gase metalni sjaj ka zapadu se krade. Utihnulo sve je, još samo vatreni srsi nečujno gibaju, morsku ravan.

Kap po kap mir posve sigurno osvaja umornu zbilju i more bez drhtaja u jesensku noć uranja.

Mario Krka

Njoj Ako sam ti ikad i htio napisati nešto – Zaboravi. Papir trune, A nemam osjećaj Da su moje misli dovoljno hrabre Upustiti se u takvu avanturu. Previše mi značiš da bih sebe Napisao Običnim perom S malo tinte I predao ti se Poput komada nečeg. Pusti, Budimo, Šuti, Dotaknut ću te Očima.

Ante Kuštre

Susret Ne znam te dovoljno zbog vremena tvoje nijemosti Tvoji postupci i poneke riječi otkrivaju mi tvoje skrovite misli Znam ponešto više zbog vremena punog tvojih divnih snova u kojima ploviš plavetnim širinama širom otvorenih nada Vrijeme prolazi tiho nečujno i mijenja nas Gledaš me nijemom usplahirenošću očima suzama natopljenim zbog sreće iznenadnog susreta sa mnom Osvit si pritajenih želja svjesno stopljenih snenih puteva prošlosti pretočenih u sadašnji trenutak istinskog ražarenog plamena

Mario Leko

2. nagrada

Dječak koji je stvarao rubine Nosnice su tvoje pune rubina; moraju se ponekad rasipati po svemu, preko prstiju niz najdraže rukave sve dok ne zazveckaju, okrhnu stepenice. Još od malih nogu gutao si ih umjesto mlijeka; tvoja su jutra bila bijela s par crvenih kapljica na sklizavom najlonu snova. U onim gluhim satima nizao si ih u ogrlice za majku, a neke odvajao na stranu – možda jednom popune rupe u očevom osmijehu. Ponekad i danas kada sklopiš kapke slutiš ih gdje bljeskaju kao ranjeni sateliti oko ugašenog sunca.

Vulkan dok spava Odavno ima kako si se spustio s vulkana, no i dalje po svom licu prepoznaješ kada je budna, a kada spava lava.

Prsti u proljeće zaudaraju po izmetu nekih egzotičnih ptica - jesu li možda one urezale sve zvijezde po tvom tjemenu?

Došao sam ti iako još ne umijem pravilno govoriti i lako antene u daljinama zamijenim za idole kojima samo najviše domaćice prinose žrtve u brašnjavim pregačama; baš takve i neke druge stvari dođu mi na pamet kada se dlanovi sakriju u otvorene rane debla, a iza leđa, poput kakvog grimiznog plašta vuku se posljednje zrake dana.

Mađioničar Miševi se nisu vratili, samo moje lijevo krvavo oko; cviljenje nasukanih sirena u luci, a žene posađene po balkonima glasaju se poput cirkuskih tuljana. Moji su džepovi prazni od trikova, od našminkanih osmijeha dok zupci pile ne zarone u utrobu.

Ispod ovog fraka pristaju trošne lađe natovarene lažu o tek otkrivenim kontinentima.

Ivan Leo Lemo

Elektro pionir Moje su misli električne riječi One su ukopčane u vječnu struju One svijetle One bliješte One pale One gase Najavljuju oluju

Na električnim pučinama vječnog uma ja sam samo žica Tanka bakrena spaljena žica koja sanja da je nekad bila struja Struja je strujila kanjonima moga bića Živci i žice udružiše se i krenuše na horizont do utičnice

Tonka Lovrić

Zemja Niki dan sam kopala poje moga pape i vidila san di blida zemja vape, oče ona pit. Dok san ja pila bičerin, itnila san i njoj bičerin, ma njoj se oče više o’čovika. Izgladnila, suva zemja vuče sebi moje ruke. Nisan ni dvaput zabila mašklin u nju kad san več na rukan dobila žuje i znoj je počeja cidit niz mene, a zemja je pucala pod udaron žejeza i lomila se ka’ porcelan običnega plitkega pjata. Nego sriča, na oni zvizdan sila san koji sekunda u ladovinu smokve. Čuja se vonj friške, privrnjene zemje. Zemja ti svaki dan cidi čovika ka’ naranča ča se štrukat more, a onda ga na kraj vazme sebi ka’ golega kostura. Ona uliza čoviku u krv, začipa mu žile i stegne srce. Niki dan san kopala poje moga pape jerbo je on mora poč u svit, a mater je bolilo. Razgovarala san sa suvon zemjon i ona mi je rekla da je moja mater bolesna radi nje. 47

Besida o Pepu kalafatu iz Komiže Tega čovika ja ne znan, ma trevila san ga jedan put na jednu izložbu i niki dan je ariva tot na veli ekran kod foiste Bibića, našeg Mosora. Majko mila smija ti čovik ka’ da federe jema. Skaka je sa katrige, nasmijava Mosora do suz’. Doni’ je niku boršu, svu je kartušinu okolo razbaca, ma ni’ mu ni tribala, jerbo on sve u glavu jema. Boje špjega iz pameti vengo kad šti. Ašpert na jaziku, a tek pratnja – cupka nogan, bati, sitno skače, pa zakorakne, a jezikon palaca ka’ jutica zmija. Cokče, pucketa, meketa, diže alabuku, ma svašta čini, čuda čini, ti čovik – Pepe kalafat iz Komiže. Nima tega o’čemu ni’ notava – o balunu, o Splitu, o škoju, o materan i ženan, o Europi, a za kraj ga je Mosor nagovori da mu špjega pismu o dlaki. 48

Gospe moja šušura – skoči je sa katrige ka’ oparen pa sve iz glave špjegaje – o’dlaki u joku, o’dlaki u nosu, uvu, bradi, dlaki pod pa’zu, a onda je upra u stidne dlake, i inšoma, poče’a ispuštat glas ka’ da škripje brod o’ brod, ka’ da se žujadu – i tako iz ti’ dlak dojdu i dica. Ma jema glavu za Ligu naroda, reka bi naš svit i ne bi’ fali. Eto ti ga na!

Jadranka Marić

I to je sve… Jutro ditinjstva

Divojačko doba Godine zlatne

……………. Žuta brnistra

……………. Dote puna konistra

………….... Put neba otvorena ponistra

Sanijela Matković

Zovi me imenom Molim te, ne započinji rečenice sa „draga“, jer to mi toliko znači, da bi me povrijedilo kad bih doznala da je tek navika... I ne ispovijedaj se u rijetkim sms-ovima, jer postaješ blizak, a preveć si udaljen za bliskost...

Ne pozdravljaj me u porukama, jer, između redova čitam da želiš neke nove susrete i rastanke, pa nove susrete ... Ne zovi me „draga“.

Zovi me mojim imenom, al neka ti ono s vremenom postane drago, neka ti moje oči postanu zrcalo u kojem ćeš ogledati dušu, i neka tvoja udaljenost postane bliskom blizinom, u kojoj ćemo sniti i biti...

Ina Mihanović

Kad sam bila odrasla kad sam bila odrasla mislila sam da sve znam pa ništa nisam ni pitala stalno gladna ali sam trpjela stalno žedna uglavnom željna ali nikad vapila uspravno sam hodala

sada sam opet dijete znam da ništa ne znam pa pitam i sretna sam kada sam gladna jedem pijem sa izvora bez pitanja željna vapim na sav glas iznova tražim iz dana u dan pužem pipam upijam

kada sam bila odrasla svaka me maska Ĺžuljala (a uvijek je neka bila potrebna) svako odijelo neprikladno svaka postelja tijesna svakom jelu neĹĄto je manjkalo

od kad sam dijete hodam slobodno bez maske gola bosa uvuÄ?em se tamo gdje lijepo mi je i sanjam jer djeci je to dozvoljeno

Zdravko Milišić

Zatražila si pjesmu Zatražila si pjesmu, a nisam znao u dlanove istresti riječi, kao djetetu zabavljenom novom igrom, izmamiti osmijeh.

Opsjene su naplatile prisutnost, i vješto nas skrile. Ostaju olupine kojima dah sablasno cvili, kosturnom lađom koju smo nasukali na vlastiti korak. Rekla si da ti napišem pjesmu, je li sad prekasno, ne znam, nešto neizvjesno i čudno ima u našem drugovanju s trenutkom, vučemo džepove pune zgužvanih papira precrtana sadržaja, s gdjekojom čitljivom i upornom riječi, nedostatnom za potpuni smisao. Što očekuješ od čovjeka koji tone sa svojim strahom.

„Hajde, napiši mi pjesmu“, rekla si, ali i umjetnost postaje prodana muza, figurica od stakla na užetu mašte razbijena i prije prvih snovitih redova. I nije neki poklon za tebe, nešto tragova grafita, i par stihova od porculana osuđenih prvom zalutalom nepažnjom. 54

Zgrčeni i promukli Zgrčeni i promukli, s neobično razvijenim smiješkom koji podsjeća na mladost. Ne i najljepši prizor iz lica bez bora, sušičavi stisnuti uz prozor, zagledani u prljavštinu. Kavana nije ostarila, varajuć ih vremenom.

A ti pričaš o sreći, sve manje vjerujem toj slatkoosmjehnoj boginji, mirisa ruža i usana kupine, previše Trnja a premalo krvi za neopreznost smrtnika. Ali ne proturječim joj, i podsvijest je nikad nije prestala voljeti. Ne proturječim sretnima. Iako je sve kao i ona iza tebe, koja oblači dim cigarete, pretjerano krhka pojava, sitan bi je izdisaj ogolio vratio stvarnosti, ostavio posramljenu, nesretnu. Ne proturječim sretnima…

Život dogorijeva u ruci, Koliko zaplamsaja, a tek pepeo ostane, brižljivo sklonjen u pepeljari na sredini stola. U pepeljari društvu, na sredini planete. Ovo društvo golema urna čovječanstva, čovječanstva od kojeg niti opušak ne će ostati za trag, da je nekad bilo. 55

Sumorno se trglo jutro Sumorno se trglo jutro prošlu noć bijaše kišilo i zemlja još diše tromo, teško.

Ne čuje se ni cvrčak, od prethodnog jutra, njegov neprimjetan žamor u pozadini slike, podsjećajući na kakav stari film crno-bijeli i dosadan strancu jer ga bojaju tek riječi. Misao izrađuje origami, od mrtvo rasprostrtih papira. Ondje. Gore.

Trenutkom… Jedna od onih srčanih zračnih ptica Razlije krik, kroz dvije sive, nijeme pučine koje odrazuju zjenice koje sad opustjele životare nezgrapno se ljuljuškajući uzibane u dupljama.

Oblačan je osvanuo dan, prohladan, hladan za one koji mrze Obale bez sunca, koje sad prazne surovo zjape, niz koje se prenosi turoban mrmor razbijenih vala od nasukane olupine srdaca.

Drhture, uzdrhtale su iznova obale namrštene, kao dijete spremno plaču, osjećaju kišu.

Kako li će samo sad opustjet plaže kojima se uporno primiču kružni koraci, sve više nalik našim.

Branka Mlinar

Spomenak na Tina I. Pružam ti ruke milosno more, bježeći s tobom u val se skrivam.

Dok šapuće svemir i masline plješću, cvrčak u krošnji ljeto priziva.

II. Otplovilo je vrijeme niz oštre stijene, za bokove zemlje vezale se sjene. Iz zbilje u snove sa usana školjke, u ruke tvoje riječi se love.

III. Darovat ćemo vjetru sve misli i želje puste, utihnule note, mreže razasute. 58

Pod usnulim mostom što sjećanja spaja živa voda pjeva, druga se obala otvara.

IV. Pjeva voda u prohodima srebrne melodije, protkana daljinama, ritmom davne mjesečine.

Obrubljena praskozorjem iz kamena, stijegom svetim, nebeskim pjeva voda razdragana, u biserju zastala.

Arsen Mužić

Vjenčanje Rijeka Jadro svojim koritom mirno kroz trsje odjene mušku košulju uđe u podatno srebrno more.

Krik galeba otvori ovu zoru, ponudi bol pjenušca, puteni prasak pučinom prvom plodnom Mjesecu na dar.

Bijaše to davno, u doba nevinosti, kad su život i smrt svjedočili rijeku povratka pravoj prirodi, majčinstvu mora.

Egipatske ptice Ptice Su nastanile Prazan grad Prokopale kljunom Pusto groblje, grobove Nema ni kukaca ni zmija Nema ni štakora ni šišmiša. Sve su progutale.

Ptice – ptičareve Ptice – pustinjske Ptice – Ptolomejve Ptice – Hitchockove. Ptice.

Tihomir Ravlić

Izgubljen dan i dok su tako tvoji nježni prsti prelazili tamnim rubom čaše tiho posve tiho neki glasi su me dozivali i sve je odisalo nekom čudnom tajanstvenošću i velikom šutnjom na tvom blaženom licu nije bilo ni pitanja ni čuđenja dok si mi pružala ruku riječ je postala izlišna

Zrinka Supek-Andrijević

Danas sam kamen Danas sam kamen na dnu mora Težina me pritišće na pijesak Oko mene plava tišina Daleko, daleko iznad Svjetluca površina Danas sam kamen Na dnu mora Ne želim se Pomaknuti.

Veselin Vetma

Snene djevojke Snene djevojke Pletu vijence od ivanjskog cvijeća Pa ih nose kao vile čarobne I ispunjaju baštu moju U Srcu

Tamara Vojnović

Borba Noćas te eto privrnilo more Voda je ušla u sve tvoje sobe Dajući svijetu da vidi sve tvoje tajne Borio si se, al’ nisi uspio pobijediti Savez vjetra i valova…

Jasmina Žiljak

Kapetan Dječak je gradio brodove. Prave pravcate brodove. Od papira! Imali su i provu, i krmu, i jedro bijelo i kapetana što dirigira. Nisu imali mira. Sitni prsti malog kapetana krupno grozničavi (u strašnom strahu, u strašnom mraku, svi su vikali) na tisuće brodova nisu stali. Ni – kog vidio, ni – kog čuo. Brodovi su ga zatrpali. Zatvorili su ga u kutiju kad je bio mali. „Zločest i nesposoban“ – tako su ga zvali. I svi brodovi su u to povjerovali… *** I dalje mašta otploviti negdje Sijed. Nije postao kapetan. I dalje pravi papirnate brodove. U kutiju sad ulazi SAM!

Oblutak Otresi me lagano, držim se umorno maslačkov padobranac, pelud s grana, o tvoj jarBol. Nakrivio se brod.

Pogasi sve svjetionike k’o svjećice na torti, utamni me odjednom. Posrči more slamčicom. Ostavi mi krnjave zvijezde, školjke što zavijaju o Mjesec morske trave zapetljane za moje vaze, prazne meduze utrnjene sipkom tišinom. Dno. Ne iščupaj sol U stopama raste tik do… obale oblutaka – oblutak s otiskom… tvog palca.

Sahara U moju spilju more od pijeska nadolazi nijemim plimama. Ne branim se više, dapače, Njoj otvaram… Nekad je ovdje plivalo more, danas pluta Pustinja. Konture šture: riječi, boja, mirisa ljušture brodova, i crteži kupača na stijenama sjećaju podmuklo. Liježe se „nešto kao bol“. Kotrljam Sol bez suze – Ishlapila davno. Tražeć’ more, more presušila sam. Ne znam gdje si. Brdo soli prtim sama. Prevozim karavanama Žeđ. I trampila bi sve za… tvoj smjer. Šutim. Peče. Osluškujem… … Puštam se Devinim nogama… One znaju tvoje boje, okuse dina – oblike valova, pa… (Cvrči pustinja… Mi bez nas. Ti bez mora. Ja bez brodova.) 68

Marina Županović

Učim se pisati dostojno pjesme puštam noć da uđe srce da više sanja manje moguće krik je u redu i isprika sve što čuvaš za kraj raspusti kosu, adute koje nemaš reci da voliš toliko dugo da ne znaš kad je početak tog sna krik je u redu i isprika slonovi će nestati kroz sat gladni trebaju hranu, (pre)ostali ljubav

NAGRADE I POHVALE 1. nagrada Mirjana Jurić Nema vremena za uljepšavanje 2. nagrada Mario Leko Dječak koji je stvarao rubine 3. nagrada Maja Aralica Tijat pohvale Zdravko Milišić Zatražila si pjesmu Jasmina Žiljak Kapetan

Katarina Botica Ludost Drago Čondrić Molitva

Jadranka Gegić Blajić Pjesma koralja Ivan Bužančić O starosti

Tonka Lovrić Besida o Pepu kalafatu iz Komiže

Popis autora:

Abramović, Mirta

Aralica, Maja

Bratanić, Miki

Botica, Katarina

Buljubašić, Mate

Bužančić, Ivan

Cikatić Šanić, Domina

Crnković, Andrija

Čondrić, Drago

Ćosić Šurlin, Dajana

Gegić Blajić, Jadranka

Gluić, Lili

Goleš Glasnović, Biserka

Grljušić, Slobodanka Boba

Gruica Kurtović, Kasja

Jurić, Mirjana

Kalilić, Dunja

Korčulanić, Anđelka

38 72

Kovačević, Milijana

Kuštre, Ante

Krka, Mario

Leko, Mario

Lemo, Ivan Leo

Lovrić, Tonka

Marić, Jadranka

Matković, Sanijela

Mihanović, Ina

Milišić, Zdravko

Mlinar, Branka

Mužić, Arsen

Ravlić, Tihomir

Supek-Andrijević, Zrinka Vetma, Veselin

Vojnović, Tamara

62 63 64 65

Žiljak, Jasmina

Županović, Marina

ISBN 978-953-7851-01-9

789537 851019