Branko Ćopić U SVIJETU MEDVJEDA I LEPTIROVA
VJESNIK PROLJEĆA Daleko na jugu, dolje pored mora, Proljeće se smijalo pod sunčanim nebom, šetalo po maslinovim gajevima i ispod tamnih čempresa na grobljima i odmaralo se u hladovini pored kamenih crkava na čijim su tornjevima ćutala zvona od starosti. Šetalo se tako Proljeće i mislilo o svom skorom putu na sjever. – Uskoro će vrijeme da pođem gore na svoj dragi sjever. A koga da pošaljem da objavi moj dolazak? – Da li ćeš ti poći, mala moja prijateljice, da javiš da ja dolazim? – obrati se proljeće jednoj lasti koja je upravo toga trenutka vijala jednu bubu oko crkvenog tornja. – Ah, ah, pusti me samo još malo da se nagledam nemirnog mora, a ove godine pošalji nekog drugog umjesto mene – zamoli lasta tako umiljato, da joj niko na svijetu ne bi mogao odbiti molbe. – Pošalji, na primjer, dugonogu rodu, ona je i onako jača od mene. – Rodu? Ko da sad nju nađe; ona je negdje u Egiptu, šeta obalom velike rijeke Nila i gleda krokodile kako se sunčaju u toplome mulju. Moram da potražim koga drugog. To reče Proljeće i pođe uzduž mora da potraži nekog ko će biti njegov ovogodišnji vjesnik. Molilo je mnoge ptičice, ali svaka je htjela da još bar malo ostane u sunča¬nom primorju: jedna se bojala da je na sjeveru još hladno, drugoj je bilo žao južnog sunca, neke su opet bile zaljubljene u vitke čemprese i tako Proljeće već umorno i tužno od traženja sjede u jedan maslinjak i doboko se zamisli. – Koga, koga da pošaljem na sjever? – uzviknu ono glasno i skoro u očajanju. – Koga, pitaš? Ta zar se na mene zaboravilo? – javi se nečiji veseo glas iz maslinovih grana. Začuđeno i obradovano Proljeće podiže glavu, ali na svoje veliko čudo ne ugleda nikog. – Hej, ko je to, ko to misli dobrovoljno na moj dragi sjever? Gdje si, junače, ne vidim te? – Otkuda da me i vidiš. Ja sam vjetar Jugo. Jug je moj zavičaj, obišao sam ga već uzduž i poprijeko, poznajem sve zalive, bio sam u svim gradovima, prošao sam kroza sve maslinjake, bezbroj puta obletio sam stare kule i bedeme i već mi je ovdje postalo dosadno. Velim ti, drage ću volje poletiti na sjever da javim tvoj dolazak. – Ali kako će na sjeveru doznati da ja dolazim, kad tebe, moga glasnika, niko ne može da vidi? Lastu bar svak ugleda i onda kaže: "Eto Proljeća, dolaze laste." – Ne brini ti ništa – radosno povika Jugo, diže se visoko u sunčan vazduh i poleti put sjevera. Za kratko vrijeme Jugo stiže na vrh prve planine na sjeveru. Najprije ga osjeti snijeg i odmah stade da se topi.