Zaključak

Na kraju istraživanjâ o izvorima moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila možemo zaključiti da Koncil uistinu predstavlja bogato i plodno vrelo nadahnuća, sadržaja i usmjerenja za cjelovitu obnovu tih izvora koje istovremeno shvaćamo i kao izvore moralne teologije. Nije dakle riječ o izvanjskoj, ili o »kozmetičkoj« obnovi moralne teologije, nego o obnovi sama njezina identiteta.

Istraživanjâ su nam otkrila dramu suvremene krize morala u čijem uzroku leže teorijski i praktički zahtjevi novovjekovnog antropocentrizma. Koncil nije samo otvorio dijalog s modernim svijetom, priznajući da novovjekovni razvoji nisu bili tek loši i krivi, nego je na vidjelo iznio mnoge pozitivne aspekte tih razvoja, kao što su dostojanstvo ljudske osobe, autonomija, ljudska prava, povijesnost, dijalog, solidarnost, međuovisnost i zajedničko dobro. Međutim, društveni razvoj nakon Koncila donio je sa sobom mnoga, recimo tako, pogoršanja situacije, a to se posebno primjećuje na antropološkom i etičkom području, tako da smo u prvome poglavlju knjige utvrdili izvjesne dimenzije suvremene moralne krize, a naročito njezine uzroke proizašle iz radikalnog antropocentrizma koji čovjeka shvaća čisto subjektivistički, zatvarajući ga prema transcendenciji. Takvi društveni razvoji nisu bili poznati Koncilu, ali smo vidjeli da odgovor Crkve i moralne teologije na suvremene izazove moralne krize proizlazi jedino snagom nadahnuća, sadržaja i obnoviteljskih smjernica

Drugoga vatikanskoga koncila.

U drugome poglavlju knjige središte je istraživanja usmjereno na nedostatke pretkoncilske moralne teologije. Ti nedostatci nisu bili toliko izraženi u pogledu samih izvora moralne spoznaje koliko u pogledu bitnih nadahnuća i naglasaka teološko-moralnog izražavanja. Utvrdili smo da je pretkoncilska moralna teologija odviše bila kazuistički i juridički nastrojena. Međutim, utvrdili smo također da je već od druge polovice 19. stoljeća postojao čitav niz pojedinačnih pokušaja obnove mora lne teologije na drukčijim osnovama nego što su kazuističke i juridičke. Prema tome, Koncil je kraju toga povijesnog procesa dao pečat i legitimaciju, prihvativši vrijedna i pozitivna nadahnuća i smjernice, integrirajući ih u vlastiti cjeloviti nauk o Objavi, Crkvi, liturgiji, teologiji i kršćanskome životu uopće.

Koncil nam je ostavio u baštinu slovo i duh koji zahtijevaju oblikovanje moralne spoznaje i moralne prakse u skladu s bitnim sadržajima kršćanskog nauka. U trećem i četvrtom poglavlju knjige pokazali smo da se obnova izvora moralne spoznaje treba odvijati i hraniti na koncilskome nauku izloženom u konstituciji Dei Verbum kao objektivnom nadnaravnom izvoru moralne spoznaje, u konstituciji Lumen gentium za razumijevanje eklezijalne i na neki način društvene dimenzije morala, u konstituciji Sacrosanctum Concilium za otajstvenu i sakramentalnu dimenziju kršćanskoga života i u konstituciji Gaudium et spes za kršćansku antropologiju, dostojanstvo ljudske osobe te individualnu i društvenu dimenziju ljudskoga života. Izlaganje nauka potonjih konstitucija kao i nekih drugih dokumenata, poput deklaracije Dignitatis humanae, na vidjelo je iznijelo obnovljene pristupe u tumačenju temeljnih kršćanskih istina. Koncil, dakle, nije iznio neki novi nauk nego je omogućio nove poglede i nove pristupe milenijskom nauku Crkve. Upravo smo u tome prepoznali važne i dragocjene poticaje za obnovu izvora moralne spoznaje.

Čitanje i tumačenje koncilskog nauka u ključu obnove izvora moralne spoznaje omogućilo nam je prepoznavanje bogatstva moralnog nauka Koncila, iako znamo da Drugi vatikanski koncil nije bio takoreći moralni Koncil. Kad se govori o pastoralnome karakteru Koncila, onda to treba shvatiti u smislu njegova usmjerenja i pristupa, jer je Koncil nastojao Polog vjere iznijeti na pastoralno promišljen i usmjeren način. Ta usmjerenost Koncila prema onom konkretnom omogućila je veći utjecaj i na obnovu izvora moralne spoznaje, odnosno na obnovu moralne teologije koja treba biti u življem dodiru sa životom konkretnih ljudi.

U trećem i četvrtom poglavlju knjige uznastojali smo osvijetliti i produbiti bogatstvo koncilskoga moralnog nauka, odnosno nadahnuća i usmjerenja za oblikovanje moralnog nauka i za izgradnju kršćanskoga moralnog života.

U petom je poglavlju izložena sinteza rezultata naših istraživanja koncilskog nauka o obnovi izvora moralne spoz naje i to na uobičajeni shematski način: započinje sintezom koncilskog nauka o objektivnim izvorima moralne spoznaje, a potom slijedi sinteza koncilskog nauka o subjektivnim izvorima moralne spoznaje. Koncilska obnova izvora moralne spoznaje podrazumijeva preobrazbu i oslobođenje od kazuističkih i juridičkih koncepcija moralne teologije. Koncil je napustio kazuističke i juridičke paradigme te je nastojao osvijetliti i produbiti kršćanski moralni život vjeran poruci Evanđelja i osobi

Isusa Krista. Istraživanja su također pokazala s jedne strane bogatstvo i ljepotu koncilskog nauka, a s druge strane prijeđeni put i razvoj obnove moralne teologije do naših dana.

Koncilska obnova moralne teologije potakla je produktivan istraživački rad teologa moralista u plodnoj i raznovrsnoj interdisciplinarnoj perspektivi. Na temelju toga možemo zaključiti kako je Koncil omogućio plodan i raznolik razvoj moralne teologije koji možemo ocijeniti pozitivno. Kako ističe Marciano Vidal, bilanca je postkoncilskog razvoja moralne teologije pozitivna jer se dogodila presudna preobrazba u samo-razumijevanju moralno-teološkog rada koji je otvorio nove teme, nove putove, nove ciljeve i nove perspektive.1

Koncil je potakao plodonosan dijalog sa suvremenim svijetom. Moralna teologija prihvatila je taj dijalog s društvom, pozivajući sve ljude dobre volje na zajedničku izgradnju boljeg i humanijeg društva. Koncilska obnova izvora moralne spoznaje treba se bez ostatka vratiti autentičnim teološkim izvorima, a to na prvome mjestu znači povratak Božjoj riječi koja treba biti poput duše čitave moralne teologije. U tom smislu nužno je nastaviti produbljivati moralnu spoznaju u odnosu na biblijske i teološke izvore, kao i u odnosu na interdisciplinarna istraživanja.

Koncilska obnova izvora moralne spoznaje ponovno je potaknula približavanje moralne teologije dogmatskoj teologiji, ponajprije zbog toga što se pretkoncilska moralna teologija odviše oslanjala na juridičke odnosno kanonističke koncepcije. One su nesumnjivo umanjivale prisutnost bogatoga biblijskog i dogmatskog sadržaja u moralnoj teologiji. Obnova izvora moralne spoznaje kakvu smo istražili i predstavili u svjetlu nauka Dugoga vatikanskoga koncila treba se nastaviti primjenjivati i dalje razvijati u skladu s načelima žive crkvene Predaje. U tom smislu postkoncilska obnova izvora moralne spoznaje ima odgovornu zadaću daljnjeg izgrađivanja i razvijanja autentičnoga teološkog identiteta moralne teologije.

Koncilska obnova izvora moralne spoznaje treba se staviti u perspektivu smisla koji zahvaća čitavu čovjekovu egzistenciju, dakle u svim njezinim vertikalnim i horizontalnim dimenzijama: u čovjekovu odnosu prema Bogu i transcendenciji i u čovjekovu odnosu prema sebi i zajednici. Stoga kršćansku vjeru treba predstavljati na način presudan za oblikovanje moralnoga života vjernika. Vjera treba biti predstavljena kao obzor smisla i temeljna motivacija za život i za promišljanje moralne dimenzije kršćanskoga života.

1 Usp. Marciano VIDAL, Novije preobrazbe i perspektive za budućnost u teološkoj etici, u: Rosino GIBELLINI (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, 2006., 195-198.

Na kraju ovog relativno dugog i mukotrpno prevaljenog istraživačkoga puta, a u skladu sa samim sadržajem, želimo reći da svaki ljudski rad ima vlastita ograničenja i nesavršenosti, odnosno nedostatke, pa slijedom toga iskreno priznajemo da i ova knjiga nije izuzetak tomu. Nakon višegodišnjeg istraživanja možemo konstatirati kako s prolaskom vremena ono sve bolje zrije u nama i kako bi ono nesumnjivo za neko vrijeme bilo još kvalitetnije i još cjelovitije da nismo na karkaterističan način bili prisiljeni privesti ovo istraživanje kraju.