Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

Teološki radovi

Svezak 93

IZVORI MORALNE SPOZNAJE U SVJETLU NAUKA DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

I Z V O R I M O R A L N E S P O Z N A J E IZVORI MORALNE SPOZNAJE

U S VJ E T LU N AU K A SVJETLU NAUKA

D R U G O G A VAT I K A N S KO G KO N C I L A

DRUGOGA VATIKANSKOG KONCILA

Kršćanska sadašnjost Zagreb, 2022.

Recenzenti:

prof. dr. sc. Tonči Matulić prof. dr. sc. Stjepan Baloban

izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić

Lektura i korektura:

Vesna Zednik

Josip Brleković

Prijelom i grafičko oblikovanje:

Danijel Lončar

Izdaje: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14

Za nakladnika: Stjepan Brebrić

Tisak: Denona d. o. o., Zagreb

Naklada: 500

ISBN 978-953-11-1744-9

Tiskano u prosincu 2022.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001156338.

Objavljivanje ovoga doktorskog rada odobrio je Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu dopisom dekana prof. dr. sc. Marija Cifraka od 12. svibnja 2020., (klasa: 643-03/20-01/01, ur. br.; 251-82/01-20-36).

I. POGLAVLJE

TRADICIONALNI TEOLOŠKO-MORALNI NAUK O IZVORIMA

III. POGLAVLJE

IV. POGLAVLJE

V.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

Predgovor

Nutarnje posvojenje i odobravanje s ljubavlju Drugoga vatikanskog koncila

Knjiga što je držite u rukama pod naslovom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila plod je doktorskog istraživanja dr. sc. fra Ante Bekavca, svećenika i franjevca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina, doktoranda i postdoktoranda na Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (KBF) Sveučilišta u Zagrebu. Ova je doktorska disertacija uspješno javno obranjena 14. svibnja 2018. na KBF-u pred Stručnim povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Stjepan Baloban, predsjednik, izv. prof. dr. sc. Vladimir Dugalić, vanjski član, i pisac ovoga predgovora, mentor-član. Povjerenstvo je također jednoglasno dalo pozitivno mišljenje o doktorandovoj molbi za cjelovito tiskanje doktorske disertacije s konkretnim opaskama što treba ispraviti i dopuniti, a što je doktorand vjerno izvršio. U tom smislu ovu doktorsku disertaciju, koja je sada ugledala svjetlo dana i u obliku knjige, članovi Stručnoga povjerenstva ujedno potpisuju kao njezini recenzenti. Konačno odobrenje za objavu ove doktorske disertacije izdao je KBF Sveučilišta u Zagrebu u svibnju 2020.

Budući da ovo doktorsko istraživanje i sama doktorska disertacija spadaju u izvršavanje koncilskog naloga za obnovom i usavršavanjem moralne teologije, držimo korisnim podsjetiti cijenjeno čitateljstvo na važnost Drugoga vatikanskog koncila u životu Crkve i sva koga pojedinog vjernika, a naročito u kontekstu bavljenja znanstvenom teologijom.

Nauk Drugoga vatikanskog koncila izložen u šesnaest koncilskih dokumenata (četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije), predstavlja, kako je to izjavio papa Ivan Pavao II., »golemo bogatstvo sadržaja i novi ton, ranije nepo-

znat, u koncilskom predstavljanju tih sadržaja [koji] čini, tako reći, navještaj novih vremena. Koncilski su oci govorili jezikom Evanđelja, jezikom Govora na gori i Blaženstava. U koncilskoj poruci Bog je predstavljen u svom apsolutnom gospodstvu nad svim stvarima, ali i kao garancija autentične autonomije zemaljskih stvarnosti«.1 Kad se dublje zamislimo nad ovim riječima tada shvaćamo da nas one potiču na upoznavanje s nečim uistinu silno važnim i nezaobilaznim u životu Crkve i, posljedično, svakoga pojedinog vjernika, a što je na neki način opet pojasnio papa Ivan Pavao II. u izjavi:

»Najbolja priprema na isteku dvotisućljeća, međutim, neće se moći izraziti osim u obnovljenom zalaganju za što vjerniju primjenu nauka Drugoga vatikanskog koncila u životu svakog pojedinca i čitave Crkve«.2

Ove riječi odišu svojom proročkom aktualnošću i nakon što smo već više od dva desetljeća prešli prag Velikog jubileja 2000. godine utjelovljenja Sina Božjega.

U razdoblju temeljite crkvene i duhovne pripreme za slavlje Velikog jubileja 2000. godine, pozvao je papa Ivan Pavao II. Crkvu na temeljiti ispit savjesti, a među glavnim temama tog ispita posebno je izdvojio prihvaćanje Koncila:

»Ispit savjesti ne može se ne ticati prijema Koncila, toga velikog dara Duha Crkvi na kraju drugog tisućljeća. U kojoj je mjeri Riječ Božja postala potpunije duša teologije i nadahniteljica svega kršćanskog života, kao što je zahtijevala

Konstitucija Dei Verbum? Je li liturgija življena kao ‘vrelo i vrhunac’ crkvenog života, prema nauku Konstitucije Sacrosanctum Concilium? Učvršćuje li se, u općoj i mjesnim Crkvama, ekleziologija zajedništva Konstitucije Lumen gentium, dajući prostora karizmama, službama, različitim oblicima sudjelovanja

Naroda Božjega, bez popuštanja nekom demokratizmu i određenom sociologizmu, koji ne poštuju katoličku viziju Crkve i autentični duh Drugoga vatikanskog sabora? Jedno životno pitanje mora se ticati stila odnosa između Crkve i svijeta. Koncilske smjernice – ponuđene u konstituciji Gaudium et spes i drugim dokumentima – o dijalogu, otvorenom, punom poštovanja i srdačnom,

1 IVAN PAVAO II., Tertio millenio adveniente – Nadolaskom trećeg tisućljeća Apostolsko pismo o pripremi Jubileja godine 2000. (10. studenoga 1994.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., 20 (emfaze su u tekstu; dalje TMA).

2 TMA, 20 (emfaza je u tekstu).

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

ali ipak praćenom pažljivim raspoznavanjem i hrabrim svjedočenjem istine, ostaju valjane i pozivaju nas na dodatni napor«.3

U opširnom opisu razloga i ohrabrenja u pozivu da na početku trećega kršćanskog tisućljeća ponovno krenemo od Isusa Krista i postanemo vjerodostojni svjedoci njegove ljubavi u svijetu, papa Ivan Pavao II. zaključuje:

»Koliko li bogatstva, draga braćo i sestre, u smjernicama koje nam je dao Drugi vatikanski sabor! Zbog toga sam u pripremanju Velikog jubileja tražio od Crkava da se pitaju o prihvaćanju Koncila. Je li to učinjeno? (…). Malopomalo, kako prolaze godine, ti tekstovi ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene predaje. Nakon zaključenja Jubileja osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo«.4

Zadaću što vjernije primjene koncilskog nauka možemo izvršiti samo ako poznajemo koncilski nauk i ako u izgradnji i sazrijevanju osobnog i zajedničkog sentire cum Ecclesia dopuštamo da nas zajedno prožmu duh i slovo Koncila. Prethodne poticajne i proročke izjave pape Ivana Pavla II., međutim, samo prenose i dalje produbljuju ranija nastojanja i poticaje koji su dolazili od raznih mjerodavnih crkvenih osoba, ustanova i događaja. Tako je Druga izvanredna

Biskupska sinoda, održana 1985. prigodom 20. obljetnice završetka Drugoga vatikanskog koncila, u zaključnom referatu što ga je sastavio briselski nadbiskup kardinal Godfried Daneels, a Ivan Pavao II. odobrio njegovu službenu objavu, ukazala na neke vanjske i nutarnje uzroke poteškoća u prihvaćanju koncilskog nauka. Način prevladavanja tih poteškoća predložen je upravo u dubljem prihvaćanju i boljem poznavanju koncilskog nauka:

»Ti i drugi promašaji pokazuju da je još uvijek prijeko potreban dublji prihvat Koncila. Takav se prihvat odvija u četiri koraka: svestranije i dublje poznavanje Koncila; nutarnje posvojenje Koncila; odobravanje Koncila s

3 TMA, 36 (emfaze su u tekstu).

4 IVAN PAVAO II., Novo millennio ineunte – Ulaskom u novo tisućljeće. Apostolsko pismo na završetku Velikog Jubileja 2000. (6. siječnja 2001.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001., 57 (emfaze su u tekstu; dalje NMI).

ljubavlju; odjelotvorenje Koncila. Samo nutarnje posvojenje i provedba u život mogu učiniti koncilske dokumente živima i životvornima«.5

Na temelju ove izjave možemo postaviti i četiri pitanja: Koliko duboko i svestrano poznajemo sadržaje i glavne poruke koncilskih dokumenata? Jesmo li uistinu posvojili Koncil tako da u nama pobuđuje i podržava istinsko pristajanje i zauzimanje? Odatle slijedi pitanje: odobravamo li Koncil bezuvjetno, to jest s ljubavlju tako da nema prostora za podvojenosti i sumnje u njegov nauk, namjere i poticaje na planu cjelovite obnove Crkve? Posljedično, koliko se trudimo u vlastitim zajednicama i sredinama, od biskupijskih preko redovničkih do župnih, fakultetskih i drugih crkvenih ustanova, upoznavati koncilski nauk, promicati koncilsku svijest i nastojati oko koncilske obnove Crkve?

Da posrijedi nisu provokativna pitanja, nego dobronamjerno preispitivanje našega zajedničkog prihvaćanja Koncila i pristajanja uz Koncil svjedoče i birane riječi kojima postkoncilsko Učiteljstvo ističe važnost Koncila. Na njemu je Crkva progovorila ranije nepoznatim novim tonom kojim jasno odjekuju

Evanđelje, Govor na gori i Blaženstva. Koncil je veliki dar Duha Svetoga Crkvi na kraju drugoga tisućljeća kršćanstva koji, upravo zato jer je božanski dar, zahtijeva prihvaćanje posluhom vjere i pristajanjem s ljubavlju. U tom je svjetlu razumljivo zašto je Koncil bio i ostao velika milost koju je Crkva primila u 20. stoljeću. Naime, Bog Otac Gospodina našeg Isusa Krista silom i snagom Duha Svetoga obnovio je evangelizacijski žar i u samom središtu Crkve ponovno rasplamsao vatru vjere, nade i ljubavi koja razgoni tamu i obnavlja vjernički pogled u budućnost. Zbog toga Koncil smijemo držati sigurnim kompasom Crkve u 21. stoljeću koji usmjerava osobni i zajednički hod u vjernosti Kristu i njegovu evanđelju za život čitave Crkve u suvremenome svijetu. Ne bismo bili vjerni opisanoj svijesti o važnosti Koncila kad bismo skrivali i prešućivali činjenicu da su već sâm koncilski događaj, posebno u nekim aspektima njegova nauka,6 a onda i neke dinamike postkoncilske obnove iza-

5 DRUGA IZVANREDNA BISKUPSKA SINODA, Završni dokument (7. prosinca 1985.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1986., 5 (dalje ZD).

6 To se naročito odnosi na otvaranje Crkve i dijalog sa suvremenim svijetom, a posebno na koncilski nauk o pravu na slobodu vjerovanja u pluralističkome društvu i to dakako u povezanosti s pitanjem o slobodi savjesti: usp. Deklaracija o slobodi vjerovanja ‘Dignitatis humanae’ (7. prosinca 1965.), u: DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dokumenti, VII. popravljeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2008., (dalje DH). S ponešto manjim intenzitetom i drukčijim naglascima to se također odnosi na neke aspekte obnove liturgije, na ekumenizam, na dijalog s nekršćanskim religijama, na kolegijalnost biskupskoga zbora i na vrednovanje krsnoga dostojanstva vjernika laika.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

zvale kod nekih odbijanje i osporavanje,7 a kod drugih sumnjičenje8 što je kod mnogih izazvalo i izaziva zbunjenost i nesigurnost. Valja reći da oni nemaju temelja u samome koncilskom događaju i nauku, nego isključivo u pojedinačnim shvaćanjima i tumačenjima.

Stoga ne treba prešućivati činjenicu, a na koju je već ukazala Druga izvanredna Biskupska sinoda iz 1985., da su neki selektivno i jednostrano čitali i tumačili Koncil.9 Zbog toga je Biskupska sinoda izjavila i preporučila:

»Teološko tumačenje koncilskog nauka treba imati pred očima sve koncilske dokumente pojedinačno i u njihovoj tijesnoj uzajamnoj povezanosti. Samo tako će biti moguće točno izlaganje cjelovita smisla koncilskih iskaza koji su često isprepleteni. Posebnu pažnju treba posvetiti četirima velikim koncilskim konstitucijama. One su ključ tumačenja drugih dekreta i deklaracija. I ne valja razdvajati pastoralni značaj od doktrinarne snage dokumenata kao što

7 To je bio slučaj sa shizmatičkim francuskim redovnikom spiritancem i misijskim nadbiskupom u Zapadnoj Africi Marcelom Françoisom Marijom Josephom Lefebvreom (1905.-1991.). Osporavanje vidi u: usp. Marcel LEFEBVRE, J’accuse le concile!, Éditions Saint-Gabriel, Paris, 1976. Nadbiskupa Lefebvrea je 1988. papa Ivan Pavao II. ekskomunicirao iz Crkve zajedno s još četiri novozaređena biskupa koja je Lefebvre zaredio bez papinske bule odnosno dopuštenja. Papa Benedikt XVI. je 2009. s plemenitom namjerom ponovne uspostave jedinstva između Katoličke Crkve i shizmatičkih biskupa lefebrijanaca dokinuo kaznu ekskomunikacije, a ta je odluka izazvala brojna negodovanja diljem katoličkoga svijeta.

8 Još uvijek postoje brojni glasovi u Crkvi koji ne prihvaćaju svijest o istinskom posvojenju Drugoga vatikanskog koncila koje podrazumijeva ljubav i prihvaćanje, nego ga sumnjiče kao uzrok za sve krize kroz koje prolazi suvremena Crkva. O najglasnijima među tim glasovima u posljednje vrijeme vidi u: usp. Athanasius SCHNEIDER - Fülep DÁNIEL, Catholic Church Where Are You Heading? Theologian Dániel Fülep’s interview with Bishop Athanasius Schneider, Auxiliary Bishop of the Archdiocese of Saint Mary in Astana, Private Edition, Budapest, 2018.; usp. Brian M. McCALL (ur.), Archbishop Carlo Maria Viganò on the Church, America, and the World, Angelico Press, Brooklyn (NY), 2021. Sustavni prikaz glavnih razloga i tumačenja fenomena osporavanja Koncila vidi u: usp. Massimo FAGIOLI, Vatican II. The Battle for Menaning, Paulist Press, New York – Mahwah (NJ), 2012. Također usp. Nediljko A. ANČIĆ, Aktualni prijepor oko tumačenja Koncila, u: Marko SEMREN (ur.), Gospodin je moja snaga. Zbornik radova u čast mons. Dr. Franje Komarice povodom 25. obljetnice upravljanja Banjalučkom biskupijom (1989.-2014.), Banjalučka biskupija, Banja Luka, 237-247. Isto također vidi u: usp. Nediljko A. ANČIĆ, Teološka polazišta i orijentacije u svjetlu Drugoga vatikanskog koncila, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2021.,167-187. Od istog autora usp. Nediljko A. ANČIĆ, Kako danas čitati i razumijevati Drugi vatikanski sabor, u: Bogoslovska smotra, 75 (2005.), 3, 670-674. Isto također vidi u: usp. Nediljko A. ANČIĆ, Teološka polazišta i orijentacije, 98-106.

9 Usp. ZD, 4.

nije slobodno raskidati suodnos duha i slova Koncila. Nadalje, Koncil treba razumijevati u kontinuitetu velike predaje Crkve odakle zajedno s naukom

ovoga Koncila treba tražiti svjetlo za suvremenu Crkvu i ljude našeg vremena. Crkva je jedna te istina na svim koncilima«.10

Iz prethodne izjave možemo izvesti pet bitnih zaključaka koji predstavljaju okosnicu ispravne hermeneutike koncilskog događaja i koncilskog nauka. Prvo, postoji međusobna povezanost cijeloga korpusa koncilskog nauka. Drugo, četiri velike koncilske konstitucije su poput četiri stupa na kojima počiva cijeli korpus koncilskog nauka. Treće, postoji nutarnja neraskidiva povezanost doktrinarnih iskaza s njihovim pastoralnim značajem odnosno primjenom. Četvrto, duh i slovo Koncila zajedno tvore jedno realno jedinstvo. Peto, Drugi vatikanski koncil nije otkrio neku novu Crkvu i, posljedično, ne predstavlja raskid s velikom Tradicijom Crkve, nego svjedoči identitet i kontinuitet jedne te iste Crkve u njezinu povijesnom hodu od prvih Duhova do danas.

Svojevrsno pojašnjenje ispravne hermeneutike koncilskog nauka dao je papa Ivan Pavao II. u prigodnom govoru na zatvaranju već spomenute Druge izvanredne Biskupske sinode ovim riječima:

»Crkva se po Koncilu doista nije htjela zatvoriti i usredotočiti na samu sebe (takozvani centrizam Crkve), nego upravo suprotno, htjela se još šire otvoriti. Usvajajmo stalno taj izbor koji je, štoviše, i naša dužnost. A da bismo ga proveli, uranjajmo ponajviše u otajstvo Crkve (usp. Lumen gentium, glava II.). To je izvor otvorenosti i poslanja (u poslanju Sina i Duha). Iz dvorane Posljednje večere dolaze nam Kristove riječi: ‘I ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja, (…) Duha Istine, (…) on će svjedočiti za mene. I vi ćete svjedočiti jer ste do početka sa mnom’ (Iv 14, 16-17; 15, 26-27). Sa sigurnošću držimo da je Drugi vatikanski koncil bio svjedočanstvo ove naravi, dobro prilagođeno našem vremenu. Svjedočanstvo Duha Svetoga zajedno s apostolskim zborom koji živi i djeluje u svojim zakonitim nasljednicima. Svjedočanstvo je to Krista, utjelovljene Riječi, raspetoga i uskrs loga od mrtvih. O Kristu u kojemu je Otac ‘ljubio svijet’. O Kristu koji je objavio čovjeka njemu samome i njegov uzvišeni poziv (usp. Gaudium et spes, 22) i izvan kojega nema spasenja. Ovo

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

svjedočanstvo i mi potvrđujemo i ponovno naviještamo pucima i narodima kojima smo poslani, nastavljajući djelo Drugoga vatikanskog koncila«.11

Ova se izjava može sažeto preformulirati riječima da se svjedočanstvo vjere dobro prilagođeno našem vremenu preispituje u svjetlu duha i slova Drugoga vatikanskog koncila kao Božjega dara Crkvi:

»Prianjajući potpuno uz Koncil, mi u njemu vidimo izvor pružen od Duha Svetoga za danas i sutra. (…). Čvrsto vjerujemo i vidimo da Crkva danas u Koncilu nalazi svjetlost i snagu što ih je Krist obećao dati svojima u svako doba povijesti«.12

Birane riječi kojima se postkoncilsko Učiteljstvo izražavalo i izražava o Koncilu jasno svjedoče i prenose duboko uvjerenje o daru Duha Svetoga i velikoj milosti koju je primila Crkva u 20. stoljeću za obnovu i orijentiranje u sadašnjosti i budućnosti. Nažalost, nije nikakva novost da je željeno posvojenje

Koncila, a na što smo već ranije ukazali, dakle posvojenje koje bitno uključuje ljubav i pristajanje, nailazilo i stalno nailazi na otpore. To dokazuje manjak ljubavi i nedostatak dubljeg i svestranijeg poznavanja i, posljedično, prihvaćanja Koncila.

Ako se držimo ranijih izjava Učiteljstva o Koncilu, onda smatramo da manjak ljubavi ne pogađa samo Koncil kao izvanredni crkveni događaj, nego pogađa i vjeru u Krista koji je izlio tako veliku milost na Crkvu i vjeru u Duha

Svetoga koji je u Crkvi ponovno rasplamsao vatru nove evangelizacije kao odgovor na složene izazove suvremenoga svijeta. Problem prešutnog ili izričitog odbijanja posvojenja Koncila hrvatski teolog Nikola Bižaca opisao je ovim riječima:

»U različitim se ambijentima pokušava nesporne saborske pomake u shvaćanju čitavog niza temeljnih tema katoličkog kršćanstva do te mjere dovesti u statični interpretacijski kontinuitet sa standardima pretkoncilske Crkve i neoskolastičke teologije da se nužno postavlja pitanje u čemu je onda zapravo ta velika legitimna novost II. vatikanskog i zašto ga je uopće bilo

11 IVAN PAVAO II., Discorso a conclusione della Seconda assemblea straordinaria del Sinodo dei Vescovi (7. prosinca 1985.), 10. Dostupno na: https://www.vatican.va/content/johnpaul-ii/it/speeches/1985/december/documents/hf_jp-ii_spe_19851207_sinodo-vescovi. html (viđeno 10. listopada 2022.).

12 DRUGA IZVANREDNA BISKUPSKA SINODA, Poruka Božjem narodu (7. prosinca 1985.), u: ZD, 34.

potrebno sazivati. Takva nastojanja tradicionalističkog depotenciranja teološke i pastoralne inovativnosti Sabora, premda još uvijek manjinska, svjesno idu za tim da postanu globalna punopravna alternativa dosadašnjim višedesetljetnim tumačenjima i razvojima saborskih ideja i njihovom više ili manje uspješnom pretakanju u praksu kršćanskih zajednica. Na obvezatno pitanje glede razloga za takvu uznemirujuću hermeneutiku jednosmjerno okrenutu prošlosti, trebalo bi dugo odgovarati. Dovoljno je reći da je i izvan Lefevbrova pokreta u Crkvi uvijek bilo određenih utjecajnih skupina i pojedinaca koji Sabor prihvatiše nevoljko ili tek samo formalno«.13

Teološki problem tumačenja Koncila u središte je pozornosti stavio papa Benedikt XVI. u božićnom nagovoru djelatnicama Rimske kurije 22. prosinca 2005. Njegova prigodna izjava odjeknula je u cijelome katoličkom svijetu. Nije bilo teško primijetiti kako su je s najvećim oduševljenjem i odobravanjem dočekali upravo oni kod kojih se golim okom uočava sumnjičavo i kritičko držanje prema Koncilu, a što dokazuje nedostatak posvojenja Koncila i potrebne ljubavi prema Koncilu. Da ne bi bilo nesporazuma, neka govore riječi samog pape Benedikta XVI.:

»Posljednji ovogodišnji događaj na koji bih se ovom prigodom posebno osvrnuo jest proslava završetka Drugoga vatikanskog sabora prije četrdeset godina. Ovo sjećanje postavlja pitanje: Što je bio rezultat Koncila? Je li prihvaćen na pravi način? Što je u recepciji Koncila bilo dobro, što nedostatno ili pogrešno? Što još treba učiniti? Nitko ne može zanijekati da se u velikom dijelu Crkve prihvaćanje Koncila odvijalo na prilično težak način, ne želeći primijeniti opis situacije Crkve nakon Nicejskoga sabora velikoga crkvenog naučitelja sv. Bazilija na ono što se događalo posljednjih godina. On je uspoređuje s pomorskom bitkom u tami oluje, govoreći između ostaloga: ‘Promukli krik onih koji zbog neslaganja ustaju jedni protiv drugih, nerazumljive brbljarije, zbunjujuća buka neprekidnog vikanja ispunila je sada gotovo cijelu Crkvu, krivotvoreći, zbog pretjerivanja ili manjkavosti, pravi nauk vjere (…)’ [ De Spiritu Sancto , XXX, 77, u: PG 32, 213 A; u: SCh 17bis, 524]. Postavlja se pitanje: Zašto se prihvaćanje Koncila u velikim dijelovima Crkve odvijalo na tako težak način? Pa dobro, sve ovisi o ispravnom tumačenju Koncila ili –kako bismo danas rekli – o njegovoj ispravnoj hermeneutici, o pravom ključu

13 Nikola BIŽACA, Zanemarivati Sabor znači gubiti vrijeme, u: Crkva u svijetu, 45 (2010.), 3, 284.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

čitanja i primjene. Problemi prihvaćanja su proizlazili iz činjenice da su se dvije suprotne hermeneutike našle međusobno sučeljene i zavađene. Jedno je izazvalo pomutnju, drugo je, tiho, ali sve vidljivije, rađalo plodove«.14

Papa Benedikt XVI. podsjetio je na situaciju u Crkvi nakon Prvog općeg ekumenskog koncila u Niceji 325. godine, potvrdivši da se nakon svakoga poziva na opću reformu Crkve javljaju otpori i protivljenja, a što je, pravo govoreći, ljudski sasvim razumljivo, ali Crkva nije samo ljudska ustanova. Nismo

skloni prihvatiti opis sv. Bazilija o situaciji Crkve na početku 4. stoljeća kao odgovarajući opis situacije Crkve na kraju 20. i početku 21. stoljeća i to ne samo zbog jezika, nego prije svega zbog radikalno drukčijih povijesno-društvenih okolnosti u kojima Crkva živi i djeluje. Papina oštra kritika nekih dinamika postkoncilske obnove i prihvaćanja Koncila nesumnjivo ima na umu neke konkretne povode, osim općenite bilance prigodom 40. obljetnice završetka Koncila, a koji nisu izrijekom spomenuti, nego su ostali neizrečeni u govoru. Osobno držimo da jedan od tih povoda zasigurno predstavljaju odjeci i reakcije što ih je u crkvenim krugovima, a posebno u Italiji izazvalo objavljeno djelo u pet monumentalnih volumena pod naslovom Povijest Drugoga vatikanskog koncila15 u kojemu se dosljedno i snažno naglašava novost Koncila pa se olako može steći dojam određenog loma i diskontinuiteta Crkve prije i poslije Koncila. Jedno je sigurno, urednici i sastavljači tekstova su poznati i priznati katolički teolozi i crkveni povjesničari u čije sentire cum Ecclesia ne trebamo sumnjati. Stoga je evidentno da pristup koncilskome događaju kao takvu, a onda posebno tumačenje koncilskog nauka uzrokuju neslaganja koja stvaraju ozračje sporenja oko tumačenja mjesta, uloge i zahtjeva Koncila u životu Crkve.

14 BENEDIKT XVI., Discorso alla Curia Romana in occasione della presentazione degli auguri Natalizi (22. prosinca 2005.). Dostupno na: https://www.vatican.va/content/benedictxvi/it/speeches/2005/december/documents/hf_ben_xvi_spe_20051222_roman-curia. html (viđeno 25. rujna 2022.).

15 Usp. Alberto MELLONI (ur.), Storia del Concilio Vaticano II: Volume 1: Il cattolicesimo verso una nuova stagione. L’annuncio e preparazione (gennaio 1959 – settembre 1962) [11995., 22012.]; Volume 2: La formazione della coscienza conciliare. Il primo periodo e la prima intersessione (ottobre 1962 – settembre 1963) [11996., 22012.]; Volume 3: Il Concilio adulto. Il secondo periodo e la seconda intersessione (settembre 1963 – settembre 1964) [11998., 22013.]; Volume 4: La chiesa come comunione. Il terzo periodo e la terza intersessione (settembre 1964 – settembre 1965) [11999., 22013.]; Volume 5: Concilio di transizione. Il quatro periodo e la conclusione del concilio (1965) [12001., 22015.], Società Editrice il Mulino, Bologna, 11995.-2001.; 22012.-2015.

3. 4. Duh Sveti nadahnjuje Pismo

Koncil ističe da je nadahnuće Svetoga pisma dano i sadržano snagom Duha Svetoga. Stoga je Crkva uvijek držala da su knjige Staroga i Novoga zavjeta, bilo u cjelini ili dijelovima koje čine kanon svetih knjiga, napisane po nadahnuću Duha Svetoga. One za autora imaju Boga i kao takve su predane Crkvi.101 Nadahnute knjige Svetoga pisma koje su predane Crkvi sadrže spoznaju moralnih istina koje su važne za čovjekovo spasenje i za oblikovanje moralnoga

života kako bi donio plodove dostojne vjere koja mu je dana u istini Svetoga pisma.102 Da bi se došlo do dublje spoznaje potrebno je istražiti Sveto pismo refleksijom, spekulacijom, sustavnošću gdje Pismo i Predaja postaju predmetom znanstveno-kritičkog propitivanja.103

Danas se čovjek suočava s delikatnim moralnim izazovima kao posljedicom razvoja znanosti i tehnologije. Sveto pismo ne sadrži detaljne odgovore i upute vezano uz ove probleme. Postavlja se pitanje na koji način možemo velike moralne izazove našega vremena riješiti polazeći od nadahnuća Božje riječi koja je izvor moralne spoznaje u rasuđivanju između dobra i zla. Također, danas je jasno da je Sveto pismo zbirka vrlo različitih tekstova sastavljena u jedan kanon svetih knjiga104 i da ti tekstovi polaze od različitih zakonodavnih i teoloških tradicija koje izriču ili obrađuju određena moralna pitanja na sasvim određeni način. Doista, pokazuje se da je potrebno odrediti i definirati metodološke kriterije koji omogućavaju pozivanje na Sveto pismo u onim pitanjima koja se odnose na moral vodeći računa o čitavu spletu međuodnosa.105

Već je enciklika Pia XII. Divino afflante Spiritu potaknula na ovo istraživanje Pisma kao na najuzvišeniju zadaću egzegeta koji služeći se starim jezicima pronalazi i ulazi u smisao svetih knjiga. Enciklika potiče na otkrivanje dubine bogatstva Pisma onih riječi koje su Bogom nadahnute, koje su povjerene Crkvi služeći se pomoćnim znanostima (poviješću, arheologijom, filologijom) tako da pokazuju vrijednost koju sadržava Pismo u vezi onoga što se odnosi na mo-

101 Usp. DV, 11; usp. KKC, 109-114.

102 Usp. DV, 11.

103 Usp. DV, 12; usp. Wendelin KNOCH, Bog traži čovjeka, 209.; Usp. James F. KEENAN, Fundamental Moral Theology. Tradition, u: Theological Studeies, 70 (2009.), 140-158.

104 Usp. KKC, 120.

105 Usp. BM, 92.

Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

ralnu spoznaju koja će biti od sveopće koristi na dobro čitave Crkve.106 Stoga je, kako naglašava Ivan Pavao II., pretakanje Božjih riječi u pisani oblik zahvaljujući nadahnuću korak k Utjelovljenju Božje riječi jer su one trajno sredstvo komuniciranja između Boga i izabranog naroda. Božje bivanje među ljudima

zahvaljujući pisanim riječima tako ostaje trajno svjedočanstvo Božje nazočnosti i to blago Božje riječi dano je kao zajedništvo Trojstvenoga Boga i naroda.107

Na tragu ovih istraživanja u perspektivi obnove moralne teologije Koncil

nalazi svoje uporište i potiče da se istraži blago Svetoga pisma.108 Koncil stoga nadalje izjavljuje kako treba uzeti u obzir »sadržaj i jedinstvo cijeloga Pisma, uzimajući u obzir živu predaju Crkve i analogiju vjere«.109 Stoga i naglašava da svako istraživanje i tumačenje Pisma podliježe sudu Crkve koja jedina izvršava božanski nalog tumačenja Božje riječi.110 Teološko tumačenje Pisma koje je jedino autentično dano Crkvi kao nezabludivo, moguće je zato što u tom tumačenju i iznošenju posebnu ulogu ima Duh Sveti kao siguran unutarnji učitelj kojega je Krist obećao Crkvi kako bi je uveo u svu spoznaju moralne istine.111

Učiteljstvo pomaže otkriti istinu112 ali u tome je potrebna pomoć teologa koji

106 Usp. PIO XII., Divino afflante Spiritu (30. rujna 1943.), u: DENZINGER-HÜNERMANN, 3826.; usp. PAPINSKA BIBLIJSKA KOMISIJA, Tumačenje Biblije u Crkvi. Govor pape Ivana Pavla II. i dokument Papinske biblijske komisije Biblija i kristologija, Zagreb, 1995., 6 (dalje TBC).

107 Usp. Isto, 6.

108 Usp. DV, 12.

109 DV, 12.

110 Usp. DV, 12.

111 Usp. Dennis J. BILLY, The Person of the Holy Spirit as the Source of the Christian moral Life, u: Studia Moralia, 36 (1998.) 2, 325-359; usp. Bruno SCHÜLLER, The Autentic Teaching of the Magisterium of the Churhc, u: Charles CURRAN – Richard McCORMICK (ur.), The Magisterium and Morality Readings in Moral Theology No. 3, 16; usp. Joesph RATZINGER, Magisterium of the Church, u: Charles E. CURRAN – Richard A. McCORMICK (ur.), The Distinctiveness of The Christian Ethics. Readings in Moral Theology No. 2, New York, 1980., 174-189.

112 Usp. Charles E. CURRAN, The Development of Moral Theology. Five Standards, Washinton, DC, 2013., 148-214. (autor donosi složeni povijesni pregled odnosa učiteljstva i moralne teologije u povijesti razvitka moralne teologije); usp. Michael G. LAWLER – Todd A. SALZMAN, Catholic Theological Etichs, Lanham-Boulder – New York – Toronto –Platmouth, UK, 2016., 31-54; usp. William SPOHN, The Magisterium and Morality, u: Theological Studies, 54 (1993.) 1, 95-111; usp. Sean O’RIORDAN, The Teaching of the Papal Encyclicals as a Source and Norm of Moral Theology. A Historical and Analytical Survey, u: Studia Moralia, 14 (1976.) 135-157; usp. John T. NOONAN, Jr., Developmeny in Moral Doctrine, u: Theological Studies, (1992.) 4, 662-677.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

na sustavan način proniču u dubine objavljene istine Svetoga pisma. Stoga je potrebno jedinstvo mišljenja vjere i navještaja vjere.113

3. 4. 1. Stari zavjet kao izvor moralne spoznaje

Shvaćanje koncilskog nauka o nadnaravnim izvorima moralne spoznaje polazi od Staroga zavjeta u kojem se pokazuje da »Bog prepun ljubavi, usmjerujući se na spasenje cijeloga ljudskog roda i brižljivo ga pripravljajući, jedinstvenom je rasporedbom sebi izabrao narod kojemu će povjeriti obećanja«.114 Božja starozavjetna objava polazi od konkretne kulture izabranog naroda i njegove povijesne situacije. Stari zavjet je neodvojiv dio Svetoga pisma jer i knjige Staroga zavjeta imaju Boga kao nadahnitelja i tako otkrivaju neprolaznu vrijednost. Ekonomija spasenja usmjerena je na pripravu dolaska Krista.115 Stoga je i koncilski nauk o izvorima moralne spoznaje neodvojiv od vjere u Boga Stvoritelja, kao što svjedoči Pismo Staroga zavjeta u kojem se Bog očituje Abrahamu (usp. Post 15,8), a zatim i Mojsiju čudesnim riječima i djelima kao istiniti i živi Bog.116

U kontekstu govora o moralnim izvorima Staroga zavjeta koji se pokazuje u pripovijesti o Abrahamu (usp. Post 15,18) čini nam se važnim istaknuti moralne implikacije koje proistječu iz dara Saveza, blagoslova i Zakona. Bog je stupio s Abrahamom u Savez iz čega proizlaze tri posljedice: obećanje, odgovornost i zakon.117

Obećanje se odnosi na zemlju (usp. Post 15,18; 17,8; 28,15) i potomstvo;118

odgovornost se odnosi ne samo na vlastiti narod već i na druge narode, gdje Savez sa Abrahamom postaje izvorom blagoslova i svim drugim narodima

113 Usp. Wendelin KNOCH, Bog traži čovjeka, 208; usp. Josef FUCHS, Teaching Morality. The Tension Between Bishops and Theologians Wothin the Church, u: Charles E. CURRAN – Richard A. McCORMICK (ur.), Dissent in the Church. Readings in Moral Thelogy, No. 6, 330-353; usp. Charles E. CURRAN, Academic Freedom and Catholic Institution of Higer Learning, u: Isto, 253-270.

114 DV, 14.

115 Usp. KKC, 121-123.

116 Usp. DV, 14.

117 Usp. BM, 23.

118 Usp. ŽNSPKB, 56-57.

(usp. Post 18,18). U Savezu s Abrahamom ispunja se vjernost i poslušnost

Zakonu.119

Bog biblijske objave objavljuje svoj božanski naum s ljudima jer im je govorio po odabranim prorocima tako da su spoznavali njegovu volju. Iz događaja starozavjetne objave koncil ističe da »rasporedba spasenja, koju su sveti pisci unaprijed navijestili, o njoj pripovijedali i nju obrazlagali, nalazi se kao prava Božja riječ u knjigama Staroga zavjeta; zbog toga te Bogom nadahnute knjige čuvaju neprolaznu vrijednost: ‘Što god je naime napisano, napisano je nama za pouku da po strpljivosti i utjesi Pisma imamo nadu.’ (Rim 15,4)«.120 Sveto pismo sadrži modele ponašanja u promjenjivim povijesnim i kulturološkim datostima koji i danas ostaju moralno relevantni kad uvidimo njihovo duboko značenje.121 Stoga je Božji naum koji se pokazuje o starozavjetnoj objavi usmjeren na oblikovanje onoga što će se u Kristu zbiti kao punina Božjeg obećanja i stoga Koncil ističe da Sveto pismo iznosi istinu spasenja po kojoj spoznajemo

Boga, načine i putove po kojima Bog dolazi ususret s ljudima.122

Stari zavjet priprava je Novoga saveza što ga je Bog u Isusu Kristu sklopio s ljudima. Stari zavjet pokazuje specifičan Božji odnos s izabranim narodom u kojemu spoznajemo uzvišeni nauk o Bogu kao i spasonosnu mudrost koja je bitna za čovjeka i njegovu moralnost jer očituje otajstvo spasenja čovjeka.123

Koncil iznosi bogatstvo Staroga zavjeta u kojem se očituju čudesna Božja djela koja je Bog učinio po izabranim svjedocima kao trajno svjedočanstvo njegova puta objave koja počinje pripremom za puninu objave u Kristu. Stari zavjet naime sadrži veliku vrijednost kao Božja riječ jer je napisana nadahnućem Duha Svetoga u kojem se pripravlja put Isusu Kristu tako da ga se može čitati i razumijevati u tom ključu retrospektivno, što znači da uočavamo one događaje kroz povijest izabranog naroda koji su usmjereni prema Isusu Kristu. Ne postoji nesuglasje između Zakona i Evanđelja nego se pokazuju različite susljedne faze povijesti i povijesti spasenja. Shvaćanje Staroga zavjeta kao

119 Usp. BM, 23.; usp. Ante KRESINA, Stari zavjet, u: Ljudevit RUPČIĆ – Ante KRESINA –Albert ŠKRINJAR, Konstitucija o božanskoj objavi, Zagreb, 1981., 177-186.

120 DV, 14.

121 Usp. Heinz SCHÜRMANN, How Normative Are the Values and Precepts of the New Testament?, u: Joseph RATZINGER – Heinz SCHÜRMANN – Hans Urs von BALTHASAR, Principles of Christian morality, San Francisco, 1986., 14.

122 Usp. DV, 15.; usp. Albert ŠKRINJAR, Novi zavjet, u: Konstitucija o božanskoj objavi, 201-205.

123 Usp. DV, 15.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

izvora moralne spoznaje daje nam vidjeti unutarnju dinamiku koja svoje ostvarenje nalazi u Isusu Kristu.124

U obnovi koncilske moralne teologije trebamo kao izvor nadnaravne moralne spoznaje polaziti od datosti starozavjetne objave koja svoj vrhunac dostiže u novozavjetnom događaju Božjega utjelovljenja. Stoga Koncil potiče da ovom izvoru moralne spoznaje pristupamo tako da vidimo kako je Bog nadahnitelj i začetnik obiju knjiga zavjeta.125 Bog Stvoritelj očituje sudjelovanje čovjeka na daru slobode i moralne spoznaje dajući Duha Svetoga da čovjek može rasti u spasonosnoj istini.126 Stoga je Sveto Pismo nedjeljivo jer je »Novi zavjet u Starom skriven, a u Novom Stari otkriven«.127 Oba Pisma nadahnuo je isti Duh Stvoritelja. Koncilski nauk o izvorima moralne spoznaje jasno ističe podudarnost da ono što je napisano i objavljeno u Starome zavjetu objavljuje Božji naum s ljudima te svoje ispunjenje dostiže u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista (usp. Lk 24,44), tako da Novi zavjet postaje interpretacijski ključ za razumijevanje Staroga zavjeta na način tumačenja i rasvjetljavanja Božje objave po Pismu.128 U tom smislu Stari zavjet kao izvor moralne spoznaje trebamo tumačiti u svjetlu Novoga zavjeta.

Utemeljenje izvora moralne spoznaje podudara se sa svim događajima božanske objave koja je sadržana u Pismima Staroga zavjeta te pokazuje svoje unutarnje usmjerenje prema konačnoj punini Zakona i Saveza što ga je Bog ostvario u Kristu.

3. 4. 2. Novi zavjet kao izvor moralne

spoznaje

Koncil ističe da je »Božja riječ koja je Božja sila na spasenje svakome tko uzvjeruje (usp. Rim 1,6), u spisima Novoga zavjeta na istaknut način pokazuje i razvija svoju moć«.129 Tako se Božja riječ očituje kao snaga koja preobražava čovjeka. Imajući u vidu da smo rekli da je Stari zavjet utkan u Novi zavjet

124 Usp. ŽNSPKB, 21; usp. Ante KRESINA, Stari zavjet, u: Konstitucija o božanskoj objavi, 196.

125 Usp. DV, 16; usp. Ante KRESINA, Stari zavjet, 193-196.

126 Usp. Terence KENNEDY, »Veni Creator Spiritus«. The Conservation of the Created Cosmos, u: Studia Moralia, 36 (1998.) 2, 433-438.

127 DV, 16.

128 Usp. DV, 16.

129 DV, 17.

130 koji očituje puninu vremena i ispunjenje Božjeg obećanja danog u Savezu i Zakonu postaje jasnim da je događaj Božjeg utjelovljenja konačno ispunjenje Božjih obećanja. U Isusu Kristu – utjelovljenoj Božjoj Riječi – očitovala se punina spoznaje milosti i istine (usp. Gal 4,4).131

Središnji pojam Isusova navještaja očituje se u izrazu »kraljevstvo Božje«, a označava zajedništvo s Bogom kao eshatološki i soteriološki događaj.132 Koncil ističe: »Krist je uspostavio kraljevstvo Božje na zemlji, djelima i riječima obznanio svojega Oca i samoga sebe«.133 Isus je konačno ostvarenje Božjega kraljevstva kao već ostvarena prisutnost Božja koja očituje moralnu implikaciju za kršćanski život da stvarnost koju Isus naviješta i naziva kraljevstvom Božjim prodire već sada u čovjekov život.134 Narav toga kraljevstva očituje se sada i u budućnosti kao punina i dovršetak135 po kojemu Krist »sve privlači k sebi (usp. Iv 12,32) – on, koji jedini ima riječi vječnoga života (usp. Iv 6,68)«.136 To znači da je Isus Krist izvor i središte moralne spoznaje. Po njemu Bog očituje svoje milosrđe, udjeljujući oproštenje grijeha, čime se ostvaruje novi Savez (usp. Jer 31,34b).137 Stoga Isusov život razumijemo kao otajstvo koje je bilo vjekovima sakriveno, ali je »sada u Duhu Svetom objavljeno njegovim svetim apostolima i prorocima (usp. Ef 3,4-6gr), da propovijedaju evanđelje, pobuđuju vjeru u Isusa Krista i Gospodina te okupljaju Crkvu. Spisi Novoga zavjeta su trajno svjedočanstvo o tome«.138 Kršćanski život očituje jedinstvo moralne spoznaje s jedinstvom Božje riječi u skladu s voljom nebeskog Oca kojega je ponazočio Isus iz Nazareta.139

130 Usp. Richard B. HAYS, The Moral Vision of the New Testament A Contemporary Introduction to New Testament Ethics, New York, 1996., 13-15.

131 Usp. DV, 17.

132 Usp. BM, 42.

133 DV, 17.

134 Usp. Dennis J, BILLY, The Way of Discernment. Living the Gospel in the Present Moment, u: Studia Moralia 48 (2010.) 1, 31-53; usp. William C. MATTISON III, The Beatitudes and Moral Theology. A Virtue Ethics Approch, u: Nova et Vetera (English Edition), 11 (2013.) 3, 819-848; usp. Servais PINCKAERS, The Pursuit of Happines – God’s Way. Living the Beatitudes, Eugene, Oregon, 1998., 1-22; usp. James F. KEENAN, Moral Wisdom. Lessons and Texts from the Chatolic Tradition, Lanham – Boulder – New York – London, 2017., 79-89.

135 Usp. BM, 43.

136 DV, 17.

137 Usp. James F. KEENAN, The Kingdom of God as Horizon and Goal. Who Ought we to became?. Moral Theological Reflection, u: Jesus and Virtue Ethics, 40-41.

138 DV, 17.

139 Usp. Marijan VUGDELIJA, Put sreće. Isusova blaženstva (Mt 4, 1-16), Split, 2011., 57-58; usp. Mario CIFRAK, ‘Nova’ pravednost ili pravednost u obilju više (Mt 5,20)!?, u: Bogo-

Zaključak

Na kraju istraživanjâ o izvorima moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila možemo zaključiti da Koncil uistinu predstavlja bogato i plodno vrelo nadahnuća, sadržaja i usmjerenja za cjelovitu obnovu tih izvora koje istovremeno shvaćamo i kao izvore moralne teologije. Nije dakle riječ o izvanjskoj, ili o »kozmetičkoj« obnovi moralne teologije, nego o obnovi sama njezina identiteta.

Istraživanjâ su nam otkrila dramu suvremene krize morala u čijem uzroku leže teorijski i praktički zahtjevi novovjekovnog antropocentrizma. Koncil nije samo otvorio dijalog s modernim svijetom, priznajući da novovjekovni

razvoji nisu bili tek loši i krivi, nego je na vidjelo iznio mnoge pozitivne aspekte tih razvoja, kao što su dostojanstvo ljudske osobe, autonomija, ljudska prava, povijesnost, dijalog, solidarnost, međuovisnost i zajedničko dobro. Međutim, društveni razvoj nakon Koncila donio je sa sobom mnoga, recimo tako, pogoršanja situacije, a to se posebno primjećuje na antropološkom i etičkom području, tako da smo u prvome poglavlju knjige utvrdili izvjesne dimenzije suvremene moralne krize, a naročito njezine uzroke proizašle iz radikalnog antropocentrizma koji čovjeka shvaća čisto subjektivistički, zatvarajući ga prema transcendenciji. Takvi društveni razvoji nisu bili poznati Koncilu, ali smo vidjeli da odgovor Crkve i moralne teologije na suvremene izazove moralne krize proizlazi jedino snagom nadahnuća, sadržaja i obnoviteljskih smjernica

Drugoga vatikanskoga koncila.

U drugome poglavlju knjige središte je istraživanja usmjereno na nedostatke pretkoncilske moralne teologije. Ti nedostatci nisu bili toliko izraženi u pogledu samih izvora moralne spoznaje koliko u pogledu bitnih nadahnuća i naglasaka teološko-moralnog izražavanja. Utvrdili smo da je pretkoncilska moralna teologija odviše bila kazuistički i juridički nastrojena. Međutim, utvrdili smo također da je već od druge polovice 19. stoljeća postojao čitav niz pojedinačnih pokušaja obnove mora lne teologije na drukčijim osnovama nego što su kazuističke i juridičke. Prema tome, Koncil je kraju toga povijesnog procesa dao pečat i legitimaciju, prihvativši vrijedna i pozitivna nadahnuća i

smjernice, integrirajući ih u vlastiti cjeloviti nauk o Objavi, Crkvi, liturgiji, teologiji i kršćanskome životu uopće.

Koncil nam je ostavio u baštinu slovo i duh koji zahtijevaju oblikovanje moralne spoznaje i moralne prakse u skladu s bitnim sadržajima kršćanskog nauka. U trećem i četvrtom poglavlju knjige pokazali smo da se obnova izvora moralne spoznaje treba odvijati i hraniti na koncilskome nauku izloženom u konstituciji Dei Verbum kao objektivnom nadnaravnom izvoru moralne spoznaje, u konstituciji Lumen gentium za razumijevanje eklezijalne i na neki način društvene dimenzije morala, u konstituciji Sacrosanctum Concilium za otajstvenu i sakramentalnu dimenziju kršćanskoga života i u konstituciji Gaudium et spes za kršćansku antropologiju, dostojanstvo ljudske osobe te individualnu i društvenu dimenziju ljudskoga života. Izlaganje nauka potonjih konstitucija kao i nekih drugih dokumenata, poput deklaracije Dignitatis humanae, na vidjelo je iznijelo obnovljene pristupe u tumačenju temeljnih kršćanskih istina. Koncil, dakle, nije iznio neki novi nauk nego je omogućio nove poglede i nove pristupe milenijskom nauku Crkve. Upravo smo u tome prepoznali važne i dragocjene poticaje za obnovu izvora moralne spoznaje.

Čitanje i tumačenje koncilskog nauka u ključu obnove izvora moralne spoznaje omogućilo nam je prepoznavanje bogatstva moralnog nauka Koncila, iako znamo da Drugi vatikanski koncil nije bio takoreći moralni Koncil. Kad se govori o pastoralnome karakteru Koncila, onda to treba shvatiti u smislu njegova usmjerenja i pristupa, jer je Koncil nastojao Polog vjere iznijeti na pastoralno promišljen i usmjeren način. Ta usmjerenost Koncila prema onom konkretnom omogućila je veći utjecaj i na obnovu izvora moralne spoznaje, odnosno na obnovu moralne teologije koja treba biti u življem dodiru sa životom konkretnih ljudi.

U trećem i četvrtom poglavlju knjige uznastojali smo osvijetliti i produbiti bogatstvo koncilskoga moralnog nauka, odnosno nadahnuća i usmjerenja za oblikovanje moralnog nauka i za izgradnju kršćanskoga moralnog života.

U petom je poglavlju izložena sinteza rezultata naših istraživanja koncilskog nauka o obnovi izvora moralne spoz naje i to na uobičajeni shematski način: započinje sintezom koncilskog nauka o objektivnim izvorima moralne spoznaje, a potom slijedi sinteza koncilskog nauka o subjektivnim izvorima moralne spoznaje. Koncilska obnova izvora moralne spoznaje podrazumijeva preobrazbu i oslobođenje od kazuističkih i juridičkih koncepcija moralne teologije. Koncil je napustio kazuističke i juridičke paradigme te je nastojao osvijetliti i produbiti kršćanski moralni život vjeran poruci Evanđelja i osobi

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

Isusa Krista. Istraživanja su također pokazala s jedne strane bogatstvo i ljepotu koncilskog nauka, a s druge strane prijeđeni put i razvoj obnove moralne teologije do naših dana.

Koncilska obnova moralne teologije potakla je produktivan istraživački rad teologa moralista u plodnoj i raznovrsnoj interdisciplinarnoj perspektivi. Na temelju toga možemo zaključiti kako je Koncil omogućio plodan i raznolik razvoj moralne teologije koji možemo ocijeniti pozitivno. Kako ističe Marciano Vidal, bilanca je postkoncilskog razvoja moralne teologije pozitivna jer se dogodila presudna preobrazba u samo-razumijevanju moralno-teološkog rada koji je otvorio nove teme, nove putove, nove ciljeve i nove perspektive.1

Koncil je potakao plodonosan dijalog sa suvremenim svijetom. Moralna teologija prihvatila je taj dijalog s društvom, pozivajući sve ljude dobre volje na zajedničku izgradnju boljeg i humanijeg društva. Koncilska obnova izvora moralne spoznaje treba se bez ostatka vratiti autentičnim teološkim izvorima, a to na prvome mjestu znači povratak Božjoj riječi koja treba biti poput duše čitave moralne teologije. U tom smislu nužno je nastaviti produbljivati moralnu spoznaju u odnosu na biblijske i teološke izvore, kao i u odnosu na interdisciplinarna istraživanja.

Koncilska obnova izvora moralne spoznaje ponovno je potaknula približavanje moralne teologije dogmatskoj teologiji, ponajprije zbog toga što se pretkoncilska moralna teologija odviše oslanjala na juridičke odnosno kanonističke koncepcije. One su nesumnjivo umanjivale prisutnost bogatoga biblijskog i dogmatskog sadržaja u moralnoj teologiji. Obnova izvora moralne spoznaje kakvu smo istražili i predstavili u svjetlu nauka Dugoga vatikanskoga koncila treba se nastaviti primjenjivati i dalje razvijati u skladu s načelima žive crkvene Predaje. U tom smislu postkoncilska obnova izvora moralne spoznaje ima odgovornu zadaću daljnjeg izgrađivanja i razvijanja autentičnoga teološkog identiteta moralne teologije.

Koncilska obnova izvora moralne spoznaje treba se staviti u perspektivu smisla koji zahvaća čitavu čovjekovu egzistenciju, dakle u svim njezinim vertikalnim i horizontalnim dimenzijama: u čovjekovu odnosu prema Bogu i transcendenciji i u čovjekovu odnosu prema sebi i zajednici. Stoga kršćansku vjeru treba predstavljati na način presudan za oblikovanje moralnoga života

1 Usp. Marciano VIDAL, Novije preobrazbe i perspektive za budućnost u teološkoj etici, u: Rosino GIBELLINI (ur.), Teološke perspektive za XXI. stoljeće, Zagreb, 2006., 195-198.

vjernika. Vjera treba biti predstavljena kao obzor smisla i temeljna motivacija za život i za promišljanje moralne dimenzije kršćanskoga života.

Na kraju ovog relativno dugog i mukotrpno prevaljenog istraživačkoga puta, a u skladu sa samim sadržajem, želimo reći da svaki ljudski rad ima vlastita ograničenja i nesavršenosti, odnosno nedostatke, pa slijedom toga iskreno priznajemo da i ova knjiga nije izuzetak tomu. Nakon višegodišnjeg istraživanja možemo konstatirati kako s prolaskom vremena ono sve bolje zrije u nama i kako bi ono nesumnjivo za neko vrijeme bilo još kvalitetnije i još cjelovitije da nismo na karkaterističan način bili prisiljeni privesti ovo istraživanje kraju.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

Sažetak

Drugi vatikanski koncil potaknuo je obnovu moralne teologije, a samim time i obnovu izvora moralne spoznaje polazeći od izvora božanske objave u čijem početku, središtu i koncu stoji osoba Isusa Krista. Koncilska obnova moralne teologije i izvora moralne spoznaje treba se odvijati prema nacrtima i smjernicama Koncila. Koncil ne govori izričito o izvorima moralne spoznaje, ali se čitav koncilski nauk može razumijevati i tumačiti kao nauk o izvorima moralne spoznaje. Koncil je u središte obnove stavio Božju riječ koja je duša čitave teologije pa se i teološko istraživanje nadahnjuje i usmjerava u svjetlu Božje riječi kao poticaj i vrelo iz kojega i u kojem dublje razumijemo otajstvo Boga i čovjeka. Otkrivanje izvora moralne spoznaje stoji u živom i jedinstvenom odnosu s osobom Isusa Krista kao jediniim moralnim izvorom u kojem se rasvjetljuje temeljni kršćanski moralni poziv vjernika u Kristu, kao i obnova ljudskog dostojanstva stvorenog na sliku Božju, a obnovljenog na sliku Kristovu.

U ovom istraživanju držimo se temeljnog izvora, a to je nauk sadržan u dokumentima Koncila, posebno u četiri velike konstitucije: dogmatskoj o božanskoj objavi (Dei Verbum), dogmatskoj o Crkvi (Lumen gentium), pastoralnoj o Crkvi u suvremenome svijetu (Gaudium et spes), konstituciji o božanskoj liturgiji (Sacrosanctum Concilium) te u deklaraciji Dignitatis humanae.

U ovim koncilskim dokumentima istražujemo što i kako Koncil naučava o spoznaji istine i dobra kao i o ključnim elementima moralne spoznaje. U središtu je ovog istraživanja vrijednost i dostojanstvo moralne spoznaje u svjetlu

Objave i vjere kao objektivnih i subjektivnih izvora moralne spoznaje.

Čovjekovo dostojanstvo razuma i uma po kojima čovjek ima udjela u samome svjetlu božanskog uma i spoznaje otkriva da ljudska razumska narav

traga za dubljom istinom, nadilazeći puku materijalnu stvarnost. Sposobnost razumske spoznaje u objektivnim i subjektivnim izvorima moralne spoznaje

omogućava čovjeku da prodre do duboke duhovne i transcendentne zbilje.

Svaka ljudska spoznaja treba se hraniti znanjem i crpiti nadahnuća iz izvora božanske Objave kao autentičnog izvora moralne spoznaje.

Koncil je obnovu moralne teologije obvezao Svetim pismom i osobom Isusa

Krista te se ove teološke činjenice ponovno nude u svjetlu podudarnosti izvora moralne spoznaje sa samim izvorima moralne teologije. Božanska Objava (tj. Pismo i Predaja) predstavlja mjesto iz kojega se crpi božanska spoznaja istine i dobra koji su u sebi nepromjenjivi u povijesnim uvjetima. Već je i sam Koncil događaj dubljeg prodiranja u božansku spoznaju istine i dobra pa je nužno učiti od Koncila kako trajno i dublje ponirati u božansku spoznaju istine i dobra, čineći ih hranom duhovnog i moralnog života vjernika.

Koncil je u samo središte obnove izvora moralne spoznaje stavio sadržaje nadnaravnih izvora moralne teologije koji su istovremeno i izvori same moralne spoznaje. Koncil je pored toga snažno naglasio praktičku i pastoralnu usmjerenost kršćanskog nauka te je time rasvijetlio i naravne izvore moralne spoznaje, osobito moralni zakon, savjest i ljudsko iskustvo.

ANTE BEKAVAC Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskog koncila

Bilješka o autoru

Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom (Exploring the Contemporary State of Moral Sources as Challenge of Moral Theology Inspired by the Renewal Requierd by Vatican II). Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2018. godine s temom Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila (The Sources of Moral Knowledge in the Light of the Teaching of the Second Vatican Council) pod mentorstvom prof. dr. sc. Tončija Matulića. Autor je više znanstvenih i stručnih članaka. Od 2019. radi kao poslijedoktorand na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu, drži kolegije iz moralne teologije. Član je Društva bivših studenata (DBS) KBF-a i Europskog društva za katoličku teologiju - Hrvatska sekcija (ESCT - HS).