PITANJE O BOGU

Koje su manjkavosti vjerskoga života i perspektive unaprjeđenja življenja i djelovanja iz vjere?

Predgovor

Četvrta knjiga autora mons. Ivana Devčića u ovom ciklusu predstavlja djela koje su primarno lozofsko-teološke naravi. Članci koji su u ovoj knjizi sabrani jesu sljedeći: 1. Kakva teologija religija; 2. Misterij Boga kao polazište međureligijskog dijaloga; 3. Presjek Berdjajeve misli pod vidom osobne i društvene dimenzije grijeha; 4. Antikršćanski karakter nove religioznosti; 5. Fides et ratio – poziv na preispitivanje čovjekove spoznajne moći; 6. Moralni korijeni ateizma; 7. Duhovnopovijesni korijeni nove religioznosti i njezino značenje za Crkvu; 8. Veritatis splendor i Fides et ratio – dva krila jednog triptiha; 9. Vjera i nevjera danas; 10. Vjera i razum; 11. Značenje suvremenoga religioznoga gibanja.

Prema životnoj praksi ljudi

Iako ovdje nije prvotno riječ o teološko-pastoralnom, već o lozofsko-teološkom djelu, to nipošto ne znači da u njemu nedostaje teološko-pastoralna nota; štoviše. U nekom se smislu može reći da je ova knjiga u konačnici sva usmjerena prema životnoj praksi ljudi. No autor je, kao vrstan i zauzet lozofski pisac, očito itekako svjestan činjenice dubinske nepokretljivosti konkretne prakse u smislu promjene prema višim idealima ako se najprije na spoznajnoj razini ne ostvare dovoljno dobri uvidi i pomaci. Teorija i praksa su neodjeljivo povezane i jedna drugu strukturalno određuju. Zato je cijeli govor o odnosu Boga i čovjeka kroz prizmu osobnog i zajedničkog djelovanja, i to na način obrađivanja vrlo složenih i različitih lozofsko-teoloških tema, postavljen tako da se u njemu mogu prepoznati impulsi važni za promjenu prakse.

Ako se ovo djelo pokuša sagledati polazeći od ovakvog odnosa prema praksi, u njemu se mogu izdvojiti barem tri cjeline koje se po određenoj logici mogu posložiti na način da se u prvu svrstaju članci lozofsko-teološke naravi koji imaju izravnije epistemološko značenje s obzirom na nosive elemente tematike. U drugu bi se cjelinu mogli ubrojiti članci povezani s pitanjima suvremenoga religioznoga gibanja, odnosa vjere i nevjere, ateizma, te nove religioznosti i njezina značenja, dok bi u treću cjelinu, kao svojevrsni vrhunac razlučivanja tematike, mogli ući članci koji se tiču teologije religija i međureligijskog dijaloga.

Suodnos razuma i vjere

Prva izdvojena cjelina odnosi se, dakle, na radove u kojima se ponajprije razlažu neki od temeljnih lozofsko-teoloških epistemoloških elemenata, kao i s njima povezani uvidi. Autor je u tome pogledu posebno zauzet oko obrazlaganja uloge razuma i vjere i njihova suodnosa, pa je zato posebno i istaknuta enciklika Ivana Pavla II., Fides et ratio. No ništa manje pozornosti nije posvećeno neodvojivim moralnim temama koje isti papa obrađuje u enciklici Veritatis splendor. Govor o ovim dvama djelima velikog pape nekako je logički, poput svojevrsnog vrhunca, uokviren briljantnim i sažetim obrazlaganjem cijelog niza drugih tema. Ovome se lozofsko-teološkom opusu zasigurno može pridodati rad koji se odnosi na lozofa Berdjajeva, čije djelo predstavlja posebnu i stalnu temu autorova životnoga znanstvenog opusa.

Stanja suvremene religioznosti

Druga cjelina obilježena je razlučivanjem tema koje sa spoznajne, na vrlo logičan i vrlo aktualan način, prelaze na razinu prakse. Riječ je tu o pitanju teorije religioznosti općenito, kao i o pitanju njezinih različitih inačica i problema posebno, te osobito o pitanju stanja

Pitanje o Bogu / filozofski pristup suvremene religioznosti. Pritom se prilično širok prostor posvećuje problemima poput antičke, ali i suvremene gnoze, nekim magijskim shvaćanjima božanskog, pitanju sinkretizma i sl. Ateizam, agnosticizam, sekularizam, kao i cijeli niz s njima povezanih spoznajnih i praktičnih izazova za kršćansku vjeru također su vrlo jasno i naširoko obrađeni.

Međureligijski dijalog

Treća je cjelina, slično kao i u završnom svesku knjige, logično posvećena temama koje u nekom pogledu predstavljaju i vrhunac praktičnog interesa kršćana, ali polazeći od ne manje utemeljenih teorijskih lozofsko-teoloških uvida. To se posebno jasno vidi u utemeljenju suvremenoga govora o međureligijskom dijalogu i njegovu značenju u prilično opširnom opisu izvorišta teologije religija i govoru o misteriju Boga kao takvom. Međureligijski dijalog predstavljen je kao posebno osjetljiv zadatak Crkve danas, ali i kao posebna prilika za aktualizaciju novog načina odnosa kršćana prema svim ljudima i prema društvu općenito.

Odjeci u praksi i smjernice rješenja

Kroz jedanaest članaka autor ove knjige dotiče i obrađuje širok spektar tema koje su u prvom redu lozofsko-teološke naravi. No sam pridjev ‘teološki’ promatran za sebe dodatno upućuje na široku panoramu znanstvenog interesa autora čiji je cijeli svećenički život na različite načine protkan povezivanjem znanosti i crkvene prakse. To se osobito odnosi na njegovo djelovanje kao riječkog nadbiskupa. U tome je smislu važno iz radova koji su zainteresiranoj crkvenoj i društvenoj javnosti ponuđeni u ovoj knjizi, makar ukratko, izdvojiti i predložiti one teološko-praktične uvide koji predstavljaju vrlo vrijedno spoznajno blago čiji su odjeci u konkretnoj praksi više nego aktualni. dr. sc. Nikola Vranješ, izv. prof.

Brojni su teološko-pastoralni odjeci spoznaja i uvida u ovoj vrijednoj knjizi. Tako se u njoj, polazeći od jasno uočljive temeljitosti u istraživanju religioznih problema današnjice, jasno mogu prepoznati, s jedne strane, bitni korijeni manjkavosti vjerskoga života, ali, s druge strane, bitne, i što je još važnije, pozitivne perspektive unaprjeđenja življenja i djelovanja iz vjere. Autor se ne zaustavlja tek na uviđanju problema već nudi i smjernice rješenja. Pritom valja priznati da je za mnoga pastoralna pitanja štivo ove knjige više uvod u problematiku; no to nipošto ne umanjuje njegovu vrijednost, već se može prepoznati kao snažan poticaj za daljnje istraživanje.

Teme kojima je posvećena ova knjiga na neki su način stalni pratitelji, ali i stalni izazovi razumijevanja i življenja vjere. Knjiga jasno pokazuje da su praktični izazovi kršćanskog života najčešće primarno vezani za određene teoretske postavke koje najčešće nisu nove, već se vrlo vjerojatno prepoznaju kao aktualni izdanci starih problema. U tome pogledu autor nudi uvide u izvorišta cijelog niza izazova suvremenog shvaćanja religioznosti, te osobito izvorišta ateizma i nevjere.

Filozofsko-teološko razlučivanje složenih i izazovnih tema u ovoj je knjizi u konačnici usmjereno aktualiziranju jedne nove vizije življenja kršćanske vjere, što po sebi neizostavno uključuje i snažno istaknutu potrebu stalnog i zauzetog dijaloga s društvom i kulturom vremena u kojemu se živi. U tome je pogledu sasvim razvidno da cijela ova knjiga u konačnici smjera uvijek novoj, tj. uvijek suvremenijoj i aktualnijoj kršćanskoj praksi u društvu. Filozofske i teološke premise i njihovo znanstveno razlučivanje tom su pothvatu nezaobilazan preduvjet. No Devčić jasno pokazuje da kršćanski pisac i znanstvenik nipošto ne smije ostati samo na razlaganju teorijskih uvida već da njegovo znanstveno djelovanje nužno treba biti određeno nakanom trajne obnove konkretnog života u vjeri. Njegovo djelo u tome pogledu ne predstavlja tek uvod u tematiku već vrlo dobar primjer njezine sustavne i svrsishodne razrade.