Zusammenfassung

Nicht Irgendeine Theologie Der Religion

Dank des Inhalts des Buches von Dupuis können wir uns einen guten Überblick über die wichtigsten Positionen und Probleme der zeitgenössischen Religionstheologie verschaffen – mehr als das, denn Dupuis macht dem Leser deutlich, dass das Kernproblem jeder christlichen Theologie der Religionen die Bedeutung und Rolle von Jesus Christus ist, also warum wir Jesus Christus überhaupt brauchen. Dupuis′ Verständnis der Beziehung zwischen Jesus Christus und der Kirche ist in gewissem Maße umstritten, eine Eigenschaft, auf die wir bereits hingewiesen haben. Es scheint, dass die christliche Religionstheologie nicht nur an Jesus Christus, sondern auch nicht an der Kirche vorbeikommen kann, denn außerhalb der Kirche kann Christus nur eine Art Mythos sein, ähnlich wie in den von Hick oder Panikkar vertretenen Ansichten. Damit wollen wir aber nicht unterstellen, dass Dupuis dies bewusst behauptet. Wir versuchen nur aufzuzeigen, wohin die Ablehnung der ekklesiologischen Dimension bei gleichzeitigem Beharren auf der zentralen Rolle und Bedeutung von Jesus Christus die christliche Theologie der Religionen führen kann. Jede Religionstheologie, die die konstitutive Rolle und Bedeutung Jesu Christi betont, steht zwangsläug vor der alten theologischen und christologischen Frage: Cur Deus homo? Die Antwort darauf ist voller Implikationen für die christliche Theologie der Religionen. Daher befasst sich Dupuis nicht ohne Grund mit den von der christlichen Theologie bereits gegebenen Antworten. Es sind: Anselms Theorie über die ″angemessene Genugtuung″, die thomistische Lehre über die ″angemessene ″ , aber nicht notwendige Inkarnation des Gottessohnes zum Zweck der Errettung des Menschen, woraus zu schließen ist, dass es keine Erlösung gäbe, wenn es keine Sünde gegeben hätte; schließlich gibt es auch die schottische Sichtweise, nach der die Inkarnation grundsätzlich auf die Vollendung der Schöpfung gerichtet und nur zufällig mit der Erlösung verbunden ist, jedoch substanziell mit der Schöpfung, in der sie die Krone darstellt.

Dupuis ndet diese Antworten im Kontext des Dialogs mit nichtchristlichen Religionen unzureichend. Er glaubt, der wahre Grund für die Menschwerdung des Sohnes Gottes sei in Gottes Wunsch zu suchen, sich vollständig und persönlich in die Welt und die menschliche Geschichte einzubinden. Mit anderen Worten, Gott möchte sich mit der Menschwerdung seines Sohnes so tief wie möglich in das Wesen der Menschheit begeben, die er wiederum aufruft am Leben Gottes teilzunehmen. Die christliche Theologie muss im Dialog mit anderen Religionen an dieser Auffassung ansetzen und festhalten, sofern sie den Namen ″eine christliche Theologie der Religionen″ rechtfertigen will. Dies ist zu Recht die Ansicht von Dupuis.

Zusammenfassend: Aus alledem ergibt sich, dass die Auseinandersetzung mit Religionen für einen christlichen Theologen ein Gebot der Zeit ist. Sollten wir uns fragen, ob wir eine Theologie der Religionen brauchen oder nicht, lautet die Antwort – ja! Das heißt aber nicht, dass jede Theologie der Religionen gut ist. Theologie der Religionen ja, aber nicht irgendeine!

Summary

Not Any Theology Of Religion

Reading Dupuis›s book, we can get a good overview of the main positions and problems in contemporary theology of religions. But even more than that, as Dupuis makes it clear to the reader that the key problem of every Christian theology of religions is the meaning and role of Jesus Christ, i.e., why do we need Jesus Christ at all. Dupuis′s book understanding of the relationship between Jesus Christ and the Church is to an extent debatable, a trait that we already commented on. It seems that the Christian theology of religion cannot bypass not only Jesus Christ, but the Church as well, because outside of the Church, Christ can only be a kind of myth, similarly to Hick’s or Panikkar’s views. Having said that, we do not imply that Dupuis deliberately wanted to assert it. We are only trying to point out where the rejection of the ecclesiological dimension, with a simultaneous insistence of the pivotal role and meaning of Jesus Christ, can lead the Christian theology of religions.

Every theology of religion which stresses the constitutive role and meaning of Jesus Christ, necessarily confronts the old theological and Christological question: Cur Deus homo? The answer to that is fraught with implications for the Christian theology of religions. Therefore, not surprisingly Dupuis deals with the answers which the Christian theology already possesses. They are: Anselm’s theory about adequate satisfaction, Thomistic teaching about appropriate but not necessary incarnation of God’s Son for the purpose of man’s salvation, from which there proceeds the conclusion that there would be no salvation if there had been no sin; nally, there is the Scotistic view according to which the incarnation is fundamentally directed at perfecting the creation, which means that it is only accidentally connected with redemption, and substantially with creation in which it represents the crown.

Dupuis nds these answers unsatisfying in the context of dialogue with nonChristian religions. He thinks that the main reason for the incarnation of the Son of God lies with God’s desire to graft himself fully and personally into the world and human history. In other words, with his Son’s incarnation God wishes to plant himself in the deepest possible way in the very essence of mankind which is, in turn, invited to participate in the God’s life. In pursuing the dialogue with other religions, Christian theology must start out and stick rmly with this view, provided it wants to justify a name of a Christian theology of religions. This is Dupuis’s correct view.

To summarize: from all of the above, it proceeds that preoccupation with religions is an imperative of the times for a Christian theologian. If we ask ourselves whether we need a theology of religions or not, the answer is yes! But this doesn’t mean that every theology of religions is good. Theology of religion yes, but not of any kind!

O Autoru

Nadbiskup mons. dr. sc. Ivan Devčić rođen je 1. siječnja 1948. u Krasnu (Ličko-senjska županija), gdje je 1963. godine završio osnovnu školu. Srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Rijeci i Pazinu te 1967. godine položio ispit zrelosti. Od 1967. do 1970. godine studirao je teologiju i lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci (današnji

KBF Sveučilišta u Zagrebu – Teologija u Rijeci), a od 1970. do 1980. godine na Papinskom sveučilištu

Gregoriana u Rimu kao pitomac

Papinskoga zavoda Germanicum et Hungaricum. Tu je 1974. diplomirao teologiju (gradus bakalaureata), a 1976. godine postigao akademski stupanj licencijata (magistra) lozoje, nakon čega je upisao dvogodišnji ciklus za doktorat iz istoga područja. U međuvremenu je, 1975. godine, zaređen za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije, a 29. studenoga 1980. obranio je doktorsku tezu Der Personalismus bei Nikolaj A. Berdjajew. Versuch einer Philosophie des Konkreten i stekao akademski gradus doktora lozoje. Poslije povratka iz Rima, 1980. godine počeo se intenzivno baviti znanstvenim i nastavničkim radom te predavati lozoju na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci. Od 1980. do 1985. godine obnašao je službu vicerektora Bogoslovnog sjemeništa u Rijeci (danas Bogoslovno sjemenište "Ivan Pavao II."), a od 1985. do srpnja 2000. godine službu rektora i ekonoma Sjemeništa. Predstojnikom KBF-a Teologije u Rijeci potvrđen je 17. srpnja 2000. i tu je dužnost počeo obavljati početkom 2000-te akademske godine. Od 1995. je kao naslovni, a od 1997. kao sveučilišni docent na katedri za lozoju predavao gotovo sve lozofske predmete. U srpnju 2000. promoviran je u zvanje izvanrednog profesora lozoje na KBF-u Sveučilišta u Zagrebu – Teologije u Rijeci. Vodio je više seminara s temom: O biću i suštini prema sv. Tomi Akvinskom, Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva, Problem Boga u antičkoj i srednjovjekovnoj lozoji, Problem Boga u novovjekovnoj lozoji, Bog u lozoji racionalizma, Suvremeni etički problemi.

U znanstvenom radu bavio se ponajviše istraživanjem i produbljivanjem Berdjajevljeve lozoje te je na hrvatskome jeziku objavio sljedeće znanstvene radove:

Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva, Subjektivizam i individualizam Nikolaja A. Berdjajeva, Etička misao Nikolaja A. Berdjajeva i Društvena misao Nikolaja A. Berdjajeva. Uz to, bavio se istraživanjem ruske lozofske i religiozne misli općenito. Plod toga je znanstveni rad Personalizam na ruski način. Shvaćanje osobe u ruskoj lozoji.

Proučavao je također fundamentalna pitanja etike i pitanja društvene etike objavivši znanstvene i stručne radove: Konstituiranje i osnivanje moralnih sudova. Uz problem odnosa između ontološkog i deontološkog reda, Društvena pravda, solidarnost i ljubav od enciklike 'Rerum novarum' do 'Centesimus annus', Društveno djelovanje Crkve i država, Etika društvenih medija. Svojim je stručnim prilogom s područja etike sudjelovao i u izradi višenamjenskog priručnika Etika – priručnik jedne discipline, koji je objavila Školska knjiga, Zagreb 1996. godine.

Proučavao je također povijest senjskoga i riječkoga bogoslovnog sjemeništa i objavio članke: Senjsko bogoslovsko učilište, Povijest sjemeništa u Rijeci i Bogoslovsko sjemenište u Rijeci s Visokom bogoslovskom školom u periodu komunizma 1947. – 1990.

Na području lozoje, uz rečeno, bavio se proučavanjem pitanja o biti religije, spoznatljivosti Božje egzistencije, mogućnostima našega govora o Bogu, ateizmu, teodicejskome problemu, novoj religioznosti, odnosima među religijama i o međusobnom odnosu religije i lozofske antropologije. Rezultate tih znanstvenih proučavanja objavio je u člancima, raspravama u brojnim časopisima, zbornicima (Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Riječki teološki časopis, Obnovljeni život, Vrhbosnensia, Svesci – Communio,... )

Uz znanstveni i nastavnički rad, bavio se i novinarsko-uređivačkim radom. Od 1980. do 1996. godine bio je pomoćni, a od 1996. do 1999. glavni urednik Zvona – mjesečnika za kršćansku kulturu. Od 1999. do 2000. godine obnašao je službu glavnog urednika Riječkoga teološkog časopisa i od početka njegova izlaženja bio je i stalnim članom uredničkog vijeća. Bio je i član uredničkog vijeća Senjskog zbornika, suradnik Općega religijskog leksikona Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža te autor oko 50 pojmova s područja lozoje.

Objavio je knjige: Obzori nade. Tragom kršćanskog humanizma, Rijeka 1995., Pred Bogom blizim i dalekim. Filozoja u religiji, Zagreb 1998., Osmi dan stvaranja – Filozoja stvaralaštva Nikola A. Berdjajeva, Zagreb 1999., Bog i lozoja, Zagreb 2003., Širenje obzora nade, Rijeka 2005., Raspiruj milosni dar Božji, Rijeka 2010. i Grad u naručju svetoga Vida. Nadbiskupove poruke i propovijedi 2001. – 2015., Rijeka 2015. godine.

Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 17. studenoga 2000. riječkim nadbiskupom metropolitom. Za biskupa je posvećen 16. prosinca 2000. u katedrali sv. Vida u Rijeci. Za svoje biskupsko geslo uzeo je riječi "Krist – naša nada".

Papa Franjo je 11. listopada 2022. prihvatio odreknuće mons. Devčića od službe riječkog nadbiskupa metropolita zbog navršetka kanonske dobi za odlazak u mirovinu, te je od 11. listopada 2022. mons. Ivan Devčić riječki nadbiskup u miru.

Tijekom svoje biskupske službe nadbiskup Ivan Devčić je više godina bio član Stalnog vijeća HBK, te predsjednik više odbora i vijeća, kao što su: Odbor HBK za sredstva društvene komunikacije, Odbor HBK za katoličke škole i visoka crkvena učilišta, Vijeće za laike HBK. Bio je i član Komisije HBK za odnose s Europskom unijom, predsjednik Upravnog vijeća Hrvatskog katoličkog radija i i razuma preuveličavanjem ulogu razuma

Informativne katoličke agencije, te član Biskupske komisije HBK za odnose s državom i član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.

3.3. Posljedice raspada jedinstva vjere i razuma

3.3.1. Posljedice za razum

3.3.2. Posljedice za vjeru

4. Predmet i svrha enciklike ″Fides et ratio″ ...........................................................................147

4.1. Osnovna teza Ivana Pavla II..........................................................................................147

4.2. Vjera kao ″drugo" razumu .............................................................................................147

4.3. Razum kao ″drugo″ za vjeru .........................................................................................148

4.4. Filozofsko-antropološki doprinos jedinstvu razuma i vjere .....................................148

GLAUBE UND VERNUNFT.............................................................................................................150 FAITH AND REASON .....................................................................................................................150

ZNAČENJE SUVREMENOG RELIGIOZNOG