OdilOn-GbènOukpO SinGbO PORAZ LJUDSKOSTI

CRKVENI NAUK U EPOHI

NUKLEARNOG ORUŽJA

KršćansKa sadašnjost

Zagreb, 2023.

HrvatsKo KatoličKo sveučilište

Recenzenti: izv. prof. dr. sc. Danijel Tolvajčić izv. prof. dr. sc. Stipe Buzar doc. dr. sc. Ante Bekavac

Lektura i korektura:

Anđa Jakovljević

Ivana Hajder

Grafičko oblikovanje:

Siniša Kolar

Ilustracija na naslovnici:

Zvonimir Penava

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, Ilica 242

Za nakladnike:

Stjepan Brebrić

Željko Tanjić

Tisak: Og grafika d. o. o.

Naklada: 700

ISBN 978-953-11-1804-0 (Kršćanska sadašnjost)

ISBN 978-953-8014-85-7 (Hrvatsko katoličko sveučilište)

Tiskano u srpnju 2023.

CIp zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001182004.

II. POGLAVLJE

III. POGLAVLJE

IV. POGLAVLJE

Predgovor

Oni koji poznaju glavno područje mojega teološkog interesa s pravom se mogu čuditi objavi ove knjige, odnosno činjenici da se bavim ovom tematikom. No dobro je s vremena na vrijeme proširiti svoju misaonu znatiželju ostajući vjeran svojem temeljnom pozivu i interesu. Kao moralnom teologu i bioetičaru ova mi tema ne može niti smije biti strana.

»Nisam bio prorok ni proročki sin«, reče prorok Amos betelskom svećeniku Amasji (Am 7,14). A ja nisam ni povjesničar ni povjesničarov sin, nego me raspršena prisutnost ratova po svijetu i tijekom ljudske povijesti nagnala da istražujem nauk, ali i ulogu Crkve u tim trajno nemirnim trenucima. Ova knjiga nije povijest ratova, stoga ne ide metodologijom vlastitom povjesničarima. Ne bavi se crkvenom diplomacijom u ratnim trenucima, stoga ne istražuje »tajne« crkvene dokumente i intervencije u kriznim trenucima. Neka se stoga čitatelj ne čudi ako ne nailazi na neke informacije ili analize koje bi subjektivno ili objektivno smatrao potrebnima i u kontekstu ovakve knjige. Možda će se čak i »sablazniti« kada shvati da ovdje nema ni riječi o križarskim i tzv. svetim ratovima. Razne knjižnice obiluju dobrim analizama. Ostajući čak i u okvirima moralnog nauka Crkve o ratu – što je cilj ovog djela – nemoguće je obuhvatiti i analizirati sve izjave, poruke, dokumente koje su pojedini crkveni autori ili pastiri napisali na tu temu.

Jedan je događaj u temelju spomenute znatiželje: rat kojim je Rusija napala ukrajinski narod, odnosno rat u srcu Europe. Rat između dvije kršćanske zemlje. Egzistencijalna uzdrmanost koju sam doživio pred tom činjenicom i neprestano spominjanje nuklearnog rata potaknula me je na istraživanje iz kojeg je izišao znanstveni članak1, koji je i ovdje dijelom korišten. Zahvaljujem stoga uredništvu znanstvenog časopisa Službe Božje što sam mogao dijelove tog članka koristiti za ovo djelo. Susret s pojmom nuklearnog odvraćanja i njegova odsutnost u teološkim promišljanjima na hrvatskom govornom području dodatno me je motivirao da nešto ponudim znanstvenom diskursu. Sasvim usputna intelektualna znatiželja i uzdrmanost pred nasiljem vodile su me dakle do ove knjige.

Proširenje i dodatno istraživanje tematike ne bi bilo moguće bez mirnih i ugodnih uvjeta koje mi je omogu - ćio moj nekadašnji profesor, a sada kolega i prijatelj dr. sc. Mladen Horvat u ljeto 2022. kada sam nekoliko tjedana mogao provesti u župi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu, gdje je on pastir. Taj mir i adekvatni uvjeti za intelektualni rad pomogli su mi molitveno i misaono proučiti ovu tematiku i istražiti nemire tijekom povijesti ljudske vrste. Stoga mu hvala na tom gostoprimstvu i prijateljskoj podršci.

1 Usp. Odilon-Gbènoukpo SINGBO, Razvoj, kontinuitet i novosti crkvenog nauka o ratu i naoružanju. Od pravednog rata do teorije o nuklearnom odvraćanju, u: Služba Božja 62 (2022.) 2, 161–190.

Istraživački boravak na Kennedy Institute of Ethics na Georgetown University u Washingtonu u ljetnom semestru 2023. i susret s Carole Sargent i drugim kolegama koji se bave ovom tematikom dodatno su me uvjerili u ispravnost promišljanja i pisanja o ovoj temi. Nosim zahvalnost prema svima njima.

Zahvalan sam recenzentima koji su svojim kritičko-objektivnim povećalom ukazali na neke vrijedne i manje vrijedne dijelove koji su tražili dodatno obrazloženje i jasnoću. Hvala im na vremenu, trudu i kolegijalnosti.

Zahvaljujem izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost koja je na neki način postala moja kuća jer prati sva moja djela.

Od srca hvala kolegama i kolegicama, članovima znanstvene zajednice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta na čelu s rektorom i prijateljem prof. dr. sc. Željkom Tanjićem za kolegijalnost i bratsko ozračje kojima pokazuju posebnost te ustanove.

Uvod

Nemili ratni događaji tzv. denacifikacijom Ukrajine specijalnom ruskom vojnom operacijom te nastojanje pape Franje i drugih međunarodnih aktera da doprinesu mirnu rješavanju konflikta nanovo stavljaju u središte pitanje crkvenog nauka o ratu i naoružanju, osobito u nuklearnoj epohi u kojoj se nalazimo. To pitanje postaje goruće zbog činjenice da se rat događa u srcu Europe, nositeljice zapadne civilizacije. Neka odmah bude usput rečeno: ratovi po svijetu, osobito na afričkom kontinentu, postali su nažalost samorazumljivi događaji. Pritom se zaboravlja da skoro nijedan rat u Africi ne crpi svoj izvor od samih Afrikanaca. Ratovi u Africi nisu nužno afrički ratovi, već su uglavnom inducirani raznim međunarodnim interesima. Uostalom, geografsko-ratna karta na tom kontinentu pokazuje da se ratovi uglavnom vode tamo gdje zemlje posjeduju prirodne resurse i bogatstva.

Zabrinjavajuća je činjenica da zapadna civilizacija, koja je mnogim kulturama ogledalo napretka i drugih primamljivih sadržaja, nije uspjela iz središta svojega znanstveno-tehničkog napretka iznjedriti načela koja bi bezuvjetno zaštitila ljudski život od začeća do prirodne smrti. Naprotiv, stječe se dojam da je više sklona »proizvodnji« sredstava za smrt nego za zaštitu života. Ta činjenica nanovo stavlja kršćansku mirovnu etiku na kušnju te potvrđuje tezu pape Ivana Pavla II. o »kulturi smrti«2 kao logičnu ishodu gubitka osjećaja za Boga i za nepovredivost čovjekova života. Kultura u čijem središtu nije očuvanje ljudskog života na razne se načine pokazuje kao kultura smrti, odnosno potiče razne oblike razvoja društva, ali izostaju moralna osjetljivost, nepovredivost i svetost života. Raste poticanje na imperijalističko-kapitalističko-osvajačke ambicije kojima ljudski život ne predstavlja nikakvu vrijednost, odnosno vrijedan je dokle god služi tim ambicijama. Zbog povećanja straha i potencijalne nuklearne katastrofe nameće se pitanje opstanka i preživljavanja ljudske vrste ovog stoljeća, pitanje o kojem se raspravljalo na Vatikanskoj konferenciji o potpunu razoružanju.3

Rat kao transpovijesni događaj – jer tisućljećima prati ljudsko društvo bez naznaka da će nestati iz njega – u njegovoj postmodernoj pojavnosti potiče na promišljanje o crkvenoj mirovnoj etici, o njezinu aktualiziranju, o novostima njezina sadržaja kako bi se na taj način istaknuli novi naglasci i doprinosi Crkve u iskorjenjivanju te rane ljudske naravi.

Pitanje rata ostaje dakle eminentno društveno-humanističko pitanje. I kao takvo ono je privilegirana tematika crkvenoga socijalnog nauka, ne zato što taj nauk računa na trajnu prisutnost rata u društvu, već zbog svijesti da rat predstavlja opasnost i goruću ranu koja prijeti ne samo društvenom miru i poretku, već i temeljima pomoću kojih pojedinci mogu ostvariti svoje najdublje čežnje. Prema tome, teološko i etičko bavljenje pitanjem rata ima dvostruku svrhu. Prva je primjećivanje realna stanja društva i ljudske povijesti obilježene ratovima i raznim ratnim teorijama. Druga je proročke naravi, a sastoji se u buđenju savjesti i svijesti na sve veću opasnost i gotovo na apokaliptičko vrijeme u kojem se nalazimo. Takav zadatak proročko-kritičkog promišljanja o ratu nalazi svoj raison d’être i u činjeničnoj tehnokratskoj sofisticiranosti ratnog arsenala koji se razvija ne najprije iz klasične perspektive osiguravanja mira u društvu, već iz logike moći, iz želje za uzurpiranjem onog što je tuđe. Rat nije samo postmoderno pitanje niti su se razni oblici nasilja pojavili tek u naše doba. Još je Heraklit smatrao da je »rat otac i kralj svih stvari«. Lamek se u Starom zavjetu obraća svojim ženama te daje osvetničku strukturu nasilja: »Ada i Sila, glas moj poslušajte! Žene Lamekove, čujte mi besjedu: Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!« (Post 4,23–24). Za Vegecija vrijedi: si vis pacem para bellum – Ako želiš mir, spremaj rat! Tek će nam Pavao reći da je Krist (ukoliko ga prihvaćamo) »Mir naš«, a opet sve ovisi o načinu na koji tumačimo njegovu riječ i kako shvaćamo njegovu pravdu koja je vodila mnoge do raznih oblika tzv. »svetog rata«. Crkveni oci na Drugom vatikanskom koncilu sa žalošću primjećuju da unatoč silnu tehničko-ekonomskom razvoju rat nije iskorijenjen iz života čovječanstva, a to očito govori o raskoraku i diskrepanciji između tehničkog i duhovno-moralnog razvoja.4 Nameće se logično i otvoreno pitanje: je li rat sastavni i neraskidiv dio ljudske naravi?

2 Ivan Pavao II., Evangelium vitae – Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Zagreb, 2003., br. 12.

3 Usp. Muhammad YUNUS, Will Human Beings Survive Another Century?, u: Drew CHRISTIANSEN, Carole SARGENT (ur.), A World Free from Nuclear Weapons. The Vatican Conference on Disarmament, Washington, D.C., 2020., 38–41.

Nalazimo se u apokaliptičkom stanju koje ne upozorava samo na opasnost razornih i dehumanizirajućih čina, nego razotkriva (ἀποκάλυψις, apokálupsis, otkrivenje, razotkrivanje) stanje čovjekove duše čiji je prst napeto i neprestance uprt i čeka fatalni i sudbonosni čas kada će stisnuti gumb nuklearnog oružja. Razmak i zračni prostor između tog prsta i samog gumba mogu biti predmet raznih filozofskih, pa i teoloških promišljanja. Zapravo, može se promišljati o metafizici uprtog prsta prema toj točki o kojoj (o)vise ne samo biološka budućnost ljudske vrste, nego i metabiološka zbiljnost i svrhovitost. Neke od ključnih karakteristika toga napetog zračnog prostora mogle bi se sažeti pojmovima poput: konac, (ne)sreća, napetost, smrt, dah (sa svim izvedenicama kojima je pojam »dah« korijen), patologija, aberacija, (i)racionalnost, oslobođenje, agonija. Ukratko, smak.

Naša nuklearna epoha nanovo nas vraća na stare ratne teorije, osobito onu o pravednom ratu. Crkva s pravom podržava zakonitu obranu i posljedično primjenu »nasilja« u nekim situacijama. No ta činjenica može djelovati kao opravdanje za proizvodnju oružja za sprečavanje rata, odnosno za (samo)obranu. Prisutnost Crkve u redarstvenim i vojnim strukturama država preko vojnih ordinarijata dodatno pojačava kod pojedinaca tu svijest o opravdanosti proizvodnje oružja, osobito o opravdanosti sudjelovanja kršćana u njegovoj proizvodnji. Međutim, sudjelovanje u tim strukturama ne nalazi svoj raison d’être najprije u mogućnosti proizvodnje oružja, već isključivo u racionalnoj mogućnosti zakonite (samo)obrane koju ima svaka država. Ta se mogućnost temelji na drevnom nauku o »pravednom ratu«, kako kod raznih filozofa, tako i kod crkvenih autora. No pitanje jest je li takav nauk danas održiv? Koji je suvremeni crkveni stav o tome, osobito kada smo suočeni s postojanjem nuklearnog oružja. Da bismo odgovorili na ta i slična pitanja, djelo je podijeljeno na dva dijela. Prvi i ujedno glavni dio donosi četiri poglavlja. Prvo nas poglavlje vraća na jezgrovit prikaz raznih teorija kako kod antičkih filozofa, tako i kod crkvenih mislilaca. Zbog raznih diskusija o pacifizmu kao ključnom načelu kojeg se Crkva treba bezuvjetno držati, bilo je potrebno zaviriti u novozavjetni kontekst i podsjetiti se na koji su se način prvi kršćani odnosili prema pitanju (anti)militarizma. Puno je pisano o teoriji pravednog rata, osobito zbog Augustinova utjecaja. Stoga su ovdje prikazani sažeci Augustinova i Tomina nauka o toj nezaobilaznoj teoriji koja je – po mojem sudu – i dalje implicitno prisutna u crkvenom nauku o ratu.

4 Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), Zagreb, 1997., br. 15; BENEDIKT XVI., Spe salvi – U nadi spašeni. Enciklika o kršćanskoj nadi (30. studenog 2007.), Zagreb, 2008., br. 22.

Drugo se poglavlje bavi raznim filozofskim teorijama i načelima koja reguliraju vojnu filozofiju. Riječ je o teorijama poput decizionizma, pacifizma, militarizma, realizma, naravnog prava. Glede načela koja reguliraju određeni oblik humanosti unatoč nasilju, analiza je usmjerena prema izabranim načelima poput proporcionalnosti, diskriminacije, pitanja prigovora savjesti. Teorije i načela prikazani su kako iz filozofske, tako i iz perspektive crkvenog nauka. Time se želi pokazati način na koji se crkveni nauk bavi i naizgled samo svjetovnim teorijama i načelima. No s obzirom na to da se odnose na čovjekov život, oni su eminentno teološke teme.

Treće poglavlje aktualizira crkveni nauk u moderni. Pažnja je usmjerena na beskompromisan prikaz odgovornosti Crkve u nekim povijesno-nasilnim zbivanjima. U središte je stavljeno promišljanje o ulozi papinstva u dva velika svjetska rata. Pri tome je nemoguće obuhvatiti sve crkvene intervencije i izjave. No ovaj prikaz služi kao mali uvod onima koji bi htjeli iscrpnije istraživati ulogu pojedinih papa u povijesti ratova.

Četvrto poglavlje nastoji analizirati koncilski i postkoncilski nauk o ratu. Uloga raznih papa, ali i koncilskih otaca, jasno pokazuje duboku svijest Crkve o sveprisutnoj prijetnji miru i blagostanju naroda. Valja reći da promišljanje o ratu unutar same Crkve nije uvijek naišlo na nepodijeljeno mišljenje. Stoga je zadaća Drugoga vatikanskog koncila bila ključna te i dalje predstavlja putokaz u promišljanju o ratu. U središtu nauka nalazi se mir koji je teško ostvariv bez povezanosti s Kristom koji je Mir naš. Taj će nauk primati razne naglaske ovisno o povijesnim okolnostima i o karizmama raznih papa sve do danas. Postkoncilsko razdoblje donosi izazove s kojima se svijet do danas suočava, a to su pitanja nuklearnog naoružanja i teorije nuklearnog odvraćanja ili zastrašivanja. Zanimljivo je promatrati dinamiku crkvenog nauka na tu temu, ne samo iz perspektive papinskog učiteljstva, nego i raznih biskupskih konferencija. Tehnološki razvoj koji dodatno pojačava sofisticiranost nuklearnog oružja nameće pitanje svrhovitosti istog i položaja vrijednosti čovjeka u rizičnom društvu.

Peto poglavlje znakovitog naslova nastoji filozofskoteološki promišljati o ljudskoj naravi i o zlu u našoj nuklearnoj epohi. Tehnokratski mentalitet kojim je prožeto društvo u potrazi za preživljavanjem pokazuje svu paradoksalnu dimenziju istoga ljudskog društva koje – da bi preživjelo – uništava samo sebe nuklearnom energijom. Rat postaje sveprisutna zbiljnost ljudskog društva, a prijetnja nuklearnim oružjem i odvraćanjem novi političko-egzistencijalni govor i okvir djelovanja. Nuklearna metafizika ujedno je metafizika čovjekove sklonosti samouništenju zbog izbacivanja transcendentnog iz svoje vrste.

Ovo je djelo slabašan pokušaj sabiranja nekih misli crkvenog nauka o ratu. Jezgra tog nauka uvijek je u nikada do kraja ostvarenom miru. Teološko promišljanje o njemu nema polazište u naivnu i bezuvjetnu pacifizmu, već je implicitno nadahnuto Isusovim racionalnim pristupom pred nasilnim ponašanjem sluge velikog svećenika: »Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?’ Odgovori mu Isus: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?’« (Iv 18,22–23). Taj stav – koji kasnije usred muke križa oprašta neprijateljima – polazna je točka koja vodi temeljnom pomirenju, ali u istinitu priznanju agresije na nevina čovjeka, odnosno narod.