Poraz ljudskosti - Crkveni nauk u epohi nuklearnog oružja

PORAZ LJUDSKOSTI

CRKVENI NAUK U EPOHI

NUKLEARNOG ORUŽJA

Hrvatsko katoličko sveučilište kršćanska sadašnjost

PORAZ LJUDSKOSTI

CRKVENI NAUK U EPOHI NUKLEARNOG ORUŽJA

OdilOn-GbènOukpO SinGbO

PORAZ LJUDSKOSTI

CRKVENI NAUK U EPOHI

NUKLEARNOG ORUŽJA

KršćansKa sadašnjost

Zagreb, 2023.

HrvatsKo KatoličKo sveučilište

Recenzenti:

izv. prof. dr. sc. Danijel Tolvajčić

izv. prof. dr. sc. Stipe Buzar

doc. dr. sc. Ante Bekavac

Lektura i korektura:

Anđa Jakovljević

Ivana Hajder

Grafičko oblikovanje:

Siniša Kolar

Ilustracija na naslovnici:

Zvonimir Penava

Izdaju: Kršćanska sadašnjost d. o. o., Zagreb, Marulićev trg 14 Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb, Ilica 242

Za nakladnike:

Stjepan Brebrić

Željko Tanjić

Tisak: Og grafika d. o. o.

Naklada: 700

ISBN 978-953-11-1804-0 (Kršćanska sadašnjost)

ISBN 978-953-8014-85-7 (Hrvatsko katoličko sveučilište)

Tiskano u srpnju 2023.

CIp zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001182004.

II. POGLAVLJE

III. POGLAVLJE

IV. POGLAVLJE

PREDGOVOR

Oni koji poznaju glavno područje mojega teološkog interesa s pravom se mogu čuditi objavi ove knjige, odnosno činjenici da se bavim ovom tematikom. No dobro je s vremena na vrijeme proširiti svoju misaonu znatiželju ostajući vjeran svojem temeljnom pozivu i interesu. Kao moralnom teologu i bioetičaru ova mi tema ne može niti smije biti strana.

»Nisam bio prorok ni proročki sin«, reče prorok Amos betelskom svećeniku Amasji (Am 7,14). A ja nisam ni povjesničar ni povjesničarov sin, nego me raspršena prisutnost ratova po svijetu i tijekom ljudske povijesti nagnala da istražujem nauk, ali i ulogu Crkve u tim trajno nemirnim trenucima. Ova knjiga nije povijest ratova, stoga ne ide metodologijom vlastitom povjesničarima. Ne bavi se crkvenom diplomacijom u ratnim trenucima, stoga ne istražuje »tajne« crkvene dokumente i intervencije u kriznim trenucima. Neka se stoga čitatelj ne čudi ako ne nailazi na neke informacije ili analize koje bi subjektivno ili objektivno smatrao

potrebnima i u kontekstu ovakve knjige. Možda će se čak i »sablazniti« kada shvati da ovdje nema ni riječi o križarskim i tzv. svetim ratovima. Razne knjižnice obiluju dobrim analizama. Ostajući čak i u okvirima moralnog nauka Crkve o ratu – što je cilj ovog djela – nemoguće je obuhvatiti i analizirati sve izjave, poruke, dokumente koje su pojedini crkveni autori ili pastiri napisali na tu temu.

Jedan je događaj u temelju spomenute znatiželje: rat

kojim je Rusija napala ukrajinski narod, odnosno rat u srcu Europe. Rat između dvije kršćanske zemlje. Egzistencijalna uzdrmanost koju sam doživio pred tom činjenicom i neprestano spominjanje nuklearnog rata potaknula me je na istraživanje iz kojeg je izišao znanstveni članak1, koji je i ovdje dijelom korišten. Zahvaljujem stoga uredništvu znanstvenog časopisa Službe Božje što sam mogao dijelove tog članka koristiti za ovo djelo. Susret s pojmom nuklearnog odvraćanja i njegova odsutnost u teološkim promišljanjima na hrvatskom govornom području dodatno me je motivirao da nešto ponudim znanstvenom diskursu. Sasvim usputna intelektualna znatiželja i uzdrmanost pred nasiljem vodile su me dakle do ove knjige.

Proširenje i dodatno istraživanje tematike ne bi bilo moguće bez mirnih i ugodnih uvjeta koje mi je omogu -

ćio moj nekadašnji profesor, a sada kolega i prijatelj dr. sc. Mladen Horvat u ljeto 2022. kada sam nekoliko tjedana mogao provesti u župi Naše Gospe Kraljice Hrvata u Torontu,

1 Usp. Odilon-Gbènoukpo SINGBO, Razvoj, kontinuitet i novosti crkvenog nauka o ratu i naoružanju. Od pravednog rata do teorije o nuklearnom odvraćanju, u: Služba Božja 62 (2022.) 2, 161–190.

gdje je on pastir. Taj mir i adekvatni uvjeti za intelektualni rad pomogli su mi molitveno i misaono proučiti ovu tematiku i istražiti nemire tijekom povijesti ljudske vrste. Stoga mu hvala na tom gostoprimstvu i prijateljskoj podršci.

Istraživački boravak na Kennedy Institute of Ethics na Georgetown University u Washingtonu u ljetnom semestru 2023. i susret s Carole Sargent i drugim kolegama koji se bave ovom tematikom dodatno su me uvjerili u ispravnost promišljanja i pisanja o ovoj temi. Nosim zahvalnost prema svima njima.

Zahvalan sam recenzentima koji su svojim kritičko-objektivnim povećalom ukazali na neke vrijedne i manje vrijedne dijelove koji su tražili dodatno obrazloženje i jasnoću. Hvala im na vremenu, trudu i kolegijalnosti.

Zahvaljujem izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost koja je na neki način postala moja kuća jer prati sva moja djela.

Od srca hvala kolegama i kolegicama, članovima znanstvene zajednice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta na čelu s rektorom i prijateljem prof. dr. sc. Željkom Tanjićem za kolegijalnost i bratsko ozračje kojima pokazuju posebnost te ustanove.

UVOD

Nemili ratni događaji tzv. denacifikacijom Ukrajine specijalnom ruskom vojnom operacijom te nastojanje pape Franje i drugih međunarodnih aktera da doprinesu mirnu rješavanju konflikta nanovo stavljaju u središte pitanje crkvenog nauka o ratu i naoružanju, osobito u nuklearnoj epohi u kojoj se nalazimo. To pitanje postaje goruće zbog činjenice da se rat događa u srcu Europe, nositeljice zapadne civilizacije. Neka odmah bude usput rečeno: ratovi po svijetu, osobito na afričkom kontinentu, postali su nažalost samorazumljivi događaji. Pritom se zaboravlja da skoro nijedan rat u Africi ne crpi svoj izvor od samih Afrikanaca. Ratovi u Africi nisu nužno afrički ratovi, već su uglavnom inducirani raznim međunarodnim interesima. Uostalom, geografsko-ratna karta na tom kontinentu pokazuje da se ratovi uglavnom vode tamo gdje zemlje posjeduju prirodne resurse i bogatstva.

Zabrinjavajuća je činjenica da zapadna civilizacija, koja je mnogim kulturama ogledalo napretka i drugih primamljivih

sadržaja, nije uspjela iz središta svojega znanstveno-tehničkog napretka iznjedriti načela koja bi bezuvjetno zaštitila ljudski život od začeća do prirodne smrti. Naprotiv, stječe se dojam da je više sklona »proizvodnji« sredstava za smrt nego za zaštitu života. Ta činjenica nanovo stavlja kršćansku mirovnu etiku na kušnju te potvrđuje tezu pape Ivana Pavla II. o »kulturi smrti«2 kao logičnu ishodu gubitka osjećaja za Boga i za nepovredivost čovjekova života. Kultura u čijem središtu nije očuvanje ljudskog života na razne se načine pokazuje kao

kultura smrti, odnosno potiče razne oblike razvoja društva, ali izostaju moralna osjetljivost, nepovredivost i svetost života. Raste poticanje na imperijalističko-kapitalističko-osvajačke ambicije kojima ljudski život ne predstavlja nikakvu vrijednost, odnosno vrijedan je dokle god služi tim ambicijama. Zbog povećanja straha i potencijalne nuklearne katastrofe nameće se pitanje opstanka i preživljavanja ljudske vrste ovog stoljeća, pitanje o kojem se raspravljalo na Vatikanskoj

konferenciji o potpunu razoružanju.3

Rat kao transpovijesni događaj – jer tisućljećima prati ljudsko društvo bez naznaka da će nestati iz njega – u njegovoj postmodernoj pojavnosti potiče na promišljanje o crkvenoj mirovnoj etici, o njezinu aktualiziranju, o novostima njezina sadržaja kako bi se na taj način istaknuli novi naglasci i doprinosi Crkve u iskorjenjivanju te rane ljudske naravi.

Pitanje rata ostaje dakle eminentno društveno-humanističko

2 Ivan Pavao II., Evangelium vitae – Evanđelje života, enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života, Zagreb, 2003., br. 12.

3 Usp. Muhammad YUNUS, Will Human Beings Survive Another Century?, u: Drew CHRISTIANSEN, Carole SARGENT (ur.), A World Free from Nuclear Weapons. The Vatican Conference on Disarmament, Washington, D.C., 2020., 38–41.

pitanje. I kao takvo ono je privilegirana tematika crkvenoga

socijalnog nauka, ne zato što taj nauk računa na trajnu prisutnost rata u društvu, već zbog svijesti da rat predstavlja

opasnost i goruću ranu koja prijeti ne samo društvenom miru i poretku, već i temeljima pomoću kojih pojedinci mogu ostvariti svoje najdublje čežnje. Prema tome, teološko i etičko bavljenje pitanjem rata ima dvostruku svrhu. Prva je primjećivanje realna stanja društva i ljudske povijesti obilježene ratovima i raznim ratnim teorijama. Druga je proročke

naravi, a sastoji se u buđenju savjesti i svijesti na sve veću opasnost i gotovo na apokaliptičko vrijeme u kojem se nalazimo. Takav zadatak proročko-kritičkog promišljanja o ratu nalazi svoj raison d’être i u činjeničnoj tehnokratskoj sofisticiranosti ratnog arsenala koji se razvija ne najprije iz klasične perspektive osiguravanja mira u društvu, već iz logike moći, iz želje za uzurpiranjem onog što je tuđe. Rat nije samo postmoderno pitanje niti su se razni oblici nasilja pojavili tek u naše doba. Još je Heraklit smatrao da je »rat otac i kralj svih stvari«. Lamek se u Starom zavjetu obraća svojim ženama te daje osvetničku strukturu nasilja: »Ada i Sila, glas moj poslušajte! Žene Lamekove, čujte mi besjedu: Čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedam puta!« (Post 4,23–24). Za Vegecija vrijedi: si vis pacem para bellum – Ako želiš mir, spremaj rat! Tek će nam Pavao reći da je Krist (ukoliko ga prihvaćamo) »Mir naš«, a opet sve ovisi o načinu na koji tumačimo njegovu riječ i kako shvaćamo njegovu pravdu koja je vodila mnoge do raznih oblika tzv. »svetog rata«. Crkveni oci na Drugom vatikanskom koncilu sa žalošću primjećuju da unatoč silnu

tehničko-ekonomskom razvoju rat nije iskorijenjen iz života čovječanstva, a to očito govori o raskoraku i diskrepanciji između tehničkog i duhovno-moralnog razvoja.4 Nameće se logično i otvoreno pitanje: je li rat sastavni i neraskidiv dio ljudske naravi?

Nalazimo se u apokaliptičkom stanju koje ne upozorava samo na opasnost razornih i dehumanizirajućih čina, nego razotkriva (ἀποκάλυψις, apokálupsis, otkrivenje, razotkrivanje) stanje čovjekove duše čiji je prst napeto i neprestance uprt i čeka fatalni i sudbonosni čas kada će stisnuti gumb nuklearnog oružja. Razmak i zračni prostor između tog prsta i samog gumba mogu biti predmet raznih filozofskih, pa i teoloških promišljanja. Zapravo, može se promišljati o metafizici uprtog prsta prema toj točki o kojoj (o)vise ne samo biološka budućnost ljudske vrste, nego i metabiološka zbiljnost i svrhovitost. Neke od ključnih karakteristika toga napetog zračnog prostora mogle bi se sažeti pojmovima poput: konac, (ne)sreća, napetost, smrt, dah (sa svim izvedenicama kojima je pojam »dah« korijen), patologija, aberacija, (i)racionalnost, oslobođenje, agonija. Ukratko, smak.

Naša nuklearna epoha nanovo nas vraća na stare ratne teorije, osobito onu o pravednom ratu. Crkva s pravom podržava zakonitu obranu i posljedično primjenu »nasilja« u nekim situacijama. No ta činjenica može djelovati kao opravdanje za proizvodnju oružja za sprečavanje rata, odnosno za (samo)obranu. Prisutnost Crkve u redarstvenim i vojnim

4 Usp. IVAN PAVAO II., Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka (4. ožujka 1979.), Zagreb, 1997., br. 15; BENEDIKT XVI., Spe salvi – U nadi spašeni. Enciklika o kršćanskoj nadi (30. studenog 2007.), Zagreb, 2008., br. 22.

strukturama država preko vojnih ordinarijata dodatno pojačava kod pojedinaca tu svijest o opravdanosti proizvodnje oružja, osobito o opravdanosti sudjelovanja kršćana u njegovoj proizvodnji. Međutim, sudjelovanje u tim strukturama ne nalazi svoj raison d’être najprije u mogućnosti proizvodnje oružja, već isključivo u racionalnoj mogućnosti zakonite (samo)obrane koju ima svaka država. Ta se mogućnost temelji na drevnom nauku o »pravednom ratu«, kako kod raznih filozofa, tako i kod crkvenih autora. No pitanje jest je li takav

nauk danas održiv? Koji je suvremeni crkveni stav o tome, osobito kada smo suočeni s postojanjem nuklearnog oružja. Da bismo odgovorili na ta i slična pitanja, djelo je podijeljeno na dva dijela. Prvi i ujedno glavni dio donosi četiri poglavlja. Prvo nas poglavlje vraća na jezgrovit prikaz raznih teorija kako kod antičkih filozofa, tako i kod crkvenih mislilaca. Zbog raznih diskusija o pacifizmu kao ključnom načelu kojeg se Crkva treba bezuvjetno držati, bilo je potrebno zaviriti u novozavjetni kontekst i podsjetiti se na koji su se način prvi kršćani odnosili prema pitanju (anti)militarizma. Puno je pisano o teoriji pravednog rata, osobito zbog Augustinova utjecaja. Stoga su ovdje prikazani sažeci Augustinova i Tomina nauka o toj nezaobilaznoj teoriji koja je – po mojem sudu – i dalje implicitno prisutna u crkvenom nauku o ratu.

Drugo se poglavlje bavi raznim filozofskim teorijama i načelima koja reguliraju vojnu filozofiju. Riječ je o teorijama poput decizionizma, pacifizma, militarizma, realizma, naravnog prava. Glede načela koja reguliraju određeni oblik humanosti unatoč nasilju, analiza je usmjerena prema izabranim načelima poput proporcionalnosti, diskriminacije, pitanja prigovora savjesti. Teorije i načela prikazani su kako iz

filozofske, tako i iz perspektive crkvenog nauka. Time se želi pokazati način na koji se crkveni nauk bavi i naizgled samo svjetovnim teorijama i načelima. No s obzirom na to da se odnose na čovjekov život, oni su eminentno teološke teme.

Treće poglavlje aktualizira crkveni nauk u moderni. Pažnja je usmjerena na beskompromisan prikaz odgovornosti Crkve u nekim povijesno-nasilnim zbivanjima. U središte je stavljeno promišljanje o ulozi papinstva u dva velika svjetska rata. Pri tome je nemoguće obuhvatiti sve crkvene intervencije i izjave. No ovaj prikaz služi kao mali uvod onima koji bi htjeli iscrpnije istraživati ulogu pojedinih papa u povijesti ratova.

Četvrto poglavlje nastoji analizirati koncilski i postkoncilski nauk o ratu. Uloga raznih papa, ali i koncilskih otaca, jasno pokazuje duboku svijest Crkve o sveprisutnoj prijetnji miru i blagostanju naroda. Valja reći da promišljanje o ratu unutar same Crkve nije uvijek naišlo na nepodijeljeno mišljenje. Stoga je zadaća Drugoga vatikanskog koncila bila ključna te i dalje predstavlja putokaz u promišljanju o ratu. U središtu nauka nalazi se mir koji je teško ostvariv bez povezanosti s Kristom koji je Mir naš. Taj će nauk primati razne

naglaske ovisno o povijesnim okolnostima i o karizmama

raznih papa sve do danas. Postkoncilsko razdoblje donosi izazove s kojima se svijet do danas suočava, a to su pitanja

nuklearnog naoružanja i teorije nuklearnog odvraćanja ili zastrašivanja. Zanimljivo je promatrati dinamiku crkvenog

nauka na tu temu, ne samo iz perspektive papinskog učiteljstva, nego i raznih biskupskih konferencija. Tehnološki

razvoj koji dodatno pojačava sofisticiranost nuklearnog

oružja nameće pitanje svrhovitosti istog i položaja vrijednosti čovjeka u rizičnom društvu.

Peto poglavlje znakovitog naslova nastoji filozofskoteološki promišljati o ljudskoj naravi i o zlu u našoj nuklearnoj epohi. Tehnokratski mentalitet kojim je prožeto društvo u potrazi za preživljavanjem pokazuje svu paradoksalnu dimenziju istoga ljudskog društva koje – da bi preživjelo – uništava samo sebe nuklearnom energijom. Rat postaje sveprisutna zbiljnost ljudskog društva, a prijetnja nuklearnim oružjem i odvraćanjem novi političko-egzistencijalni govor i okvir djelovanja. Nuklearna metafizika ujedno je metafizika čovjekove sklonosti samouništenju zbog izbacivanja transcendentnog iz svoje vrste.

Ovo je djelo slabašan pokušaj sabiranja nekih misli crkvenog nauka o ratu. Jezgra tog nauka uvijek je u nikada do kraja ostvarenom miru. Teološko promišljanje o njemu nema polazište u naivnu i bezuvjetnu pacifizmu, već je implicitno nadahnuto Isusovim racionalnim pristupom pred nasilnim ponašanjem sluge velikog svećenika: »Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: ‘Tako li odgovaraš velikom svećeniku?’ Odgovori mu Isus: ‘Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?’« (Iv 18,22–23). Taj stav – koji kasnije usred muke križa oprašta neprijateljima – polazna je točka koja vodi temeljnom pomirenju, ali u istinitu priznanju agresije na nevina čovjeka, odnosno narod.

I. POGLAVLJE

PREGLED KLASIČNIH TEORIJA O RATU

1. Pitanje rata u mislima filozofa i teologa

Rat je prema pruskom generalu Karlu von Clausewitzu »ne samo politički čin, već pravo političko sredstvo, nastavak političkih odnosa, njihov nastavak drugim sredstvima. (…) Politička namjera je svrha, a rat je sredstvo. Sredstvo bez svrhe ne može se nikada zamisliti«.5 Ako je rat nastavak politike drugim sredstvima i ako se njegova sredstva gotovo poistovjećuju s njegovom svrhom, nameće se pitanje svrhovitosti te politike, opravdanosti, pravednosti rata i uvjeta pod kojima ga se može voditi. Takvo nas pitanje vodi do drevne teorije i tradicije pravednog rata koja, u strogu smislu, nije započela s kršćanskim misliocima, već od antike, a razvijala se sve do XVII. stoljeća kada je poprimio konačnu misaonu strukturu. No i dalje se o njemu razmišlja iz raznih aspekata zbog sve sofisticiranijih sredstava za vođenje konflikata i ratova. O legitimnosti rata, o brizi za pravednost te o poželjnu ponašanju tijekom konflikata govorio je još Tukidid (oko 460. – oko

5 Karl von CLAUSEWITZ, O ratu, I, 24, Zagreb, 1997., 63.

395. pr. Kr.). Zanimljivo je primijetiti kako je nakon zauzeća

Potideje došlo do dogovora kojim se žiteljima dopušta da napuste grad s dobrima neophodnim za vlastite potrebe:

»Sporazumiju se [Potidejani i Atenjani], dakle, uz ove uvjete: da izađu oni, djeca, žene i njihovi saveznici, svi s jednim odijelom, a žene s dva, i s određenom svotom novaca za put.«6

Slično se dogodilo i nakon odluke o uništenju Mitilene kada su se pojavila djelomična negodovanja i suprotstavljanja uništenju cijelog grada umjesto kažnjavanja isključivo odgovornih. Po svemu sudeći, Aristotel je prvi upotrijebio pojam pravednog rata7, iako je kod Platona razvijenije promišljanje o ispravnu načinu objavljivanja i vođenja ratova.8 Kako ćemo

kasnije vidjeti, Ciceron daje opširnu analizu o ograničenjima koja treba poštivati kako bi rat bio legitiman. Postoji dakle jasno antičko promišljanje o ratu. Međutim, u antici uporaba sile nije bila toliko pitanje moralne naravi, jer je rat prirodni fenomen odnosa među ljudima te ne spada u kategoriju dobra ili zla. Takav pogled na uporabu sile ne isključuje promišljanje o (ne)legitimnosti određenog konflikta, ali je više iz perspektive »pravila igre« nego neke moralne kategorije. Antičko promišljanje o ratu više povezuje moralnost rata s brigom o tome da se postavljaju određena pravila koja će služiti sprečavanju šteta, ali u definiranju statusa vojnika i civila.9

Sveti će Augustin biti najzaslužniji za sustavno promišljanje

6 TUKIDID, Povijest Peloponeskog rata, Knjiga II, 70, Zagreb, 2019.

7 Usp. ARISTOTEL, Politika, I, 8, 1256b 20–25, Zagreb, 1988.

8 Usp. PLATON, Država, V, 471 a-b, Zagreb, 2004. Platon se ovdje bavi načinom na koji treba postupiti s mogućim neprijateljima; osobito treba izbjegavati rušenje kuća i pustošenje zemlje.

9 Usp. Monique CANTO-SPERBER, L’idée de guerre juste. Éthique et philosophie morale, Paris, 2010., 18.

o teoriji pravednog rata. Pokušajmo u sljedećim recima istaknuti ključne figure i misli o ovoj kompleksnoj tematici.

1.1. Od Platona do Aristotela

Nema sumnje da je antičko doba dijelom obilježeno ratnim sukobima s drugim narodima do te mjere da je Heraklit smatrao da je rat počélo rađanja nečega novog i boljeg. Polemos – rat je stoga otac i kralj »svih stvari, svih kraljeva, jedne učini bogovima, a druge ljudima, jedne slobodnima, druge robovima«.10

Istraživanje Platonovih spisa, i po njima Sokratovih misli, pomaže ustanoviti da grčka filozofija ne stavlja rat u temelje države. Rat nije pomirljiv s autarkijskim idealom Platonove

države, premda treba na njega gledati realistički, tj. kao dio politike. Platonovi Zakoni započinju razgovorom između Atenjanina i Klinije. Klinija pretvara rat u načelo političkih institucija do te mjere da je mir tek običan pojam. Ono što mnogi smatraju mirom zapravo je prazna riječ, jer se sve države nalaze u stalnu neobjavljenu ratu po kojem su svi protiv svih. Zakoni su stoga doneseni imajući u vidu rat. Naime, ništa ne koristi čovjeku ako u ratu nije moćan, jer slabošću će u ratu izgubiti sve. Rat je dakle prirodno stanje.11

Platonov pak Atenjanin propitkuje mudrost političke organizacije utemeljene na ratu. Sukladno Klinijinu razmišljanju, rat predstavlja najvažniji odnos kako unutar same obitelji, tako i u odnosu pojedinca prema sebi samom. Naime, kao

10 Hermann DIELS, Die Fragmente der Vorsokratiker, Berlin, 1903., 74.

11 Usp. PLATON, Zakoni, I. knjiga, Zagreb, 1957., 15–45.

što među državama vlada neprijateljstvo, tako svatko ima unutarnje sukobe. No od svih pobjeda prva i najbolja je ona nad samim sobom, a od svih neuspjeha najružniji i najgori je poraz od samog sebe. To znači da u svakom čovjeku postoji rat protiv njega samog.12 Po toj logici možemo iznijeti tri neodrživa segmenta takva argumenta, a vrlo su važni i za razumijevanje suvremenih političko-mesijanskih logika kojima određene države ili pojedinci polažu pravo na druge. Prva neodrživa logika jest proturječje. Naime, kada bismo usvojili

takav koncept rata, bilo bi neophodno prihvatiti mogućnost da samima sebi možemo biti neprijatelj i, posljedično, biti i pobijeđen (od samog sebe) i pobjednik (nad samim sobom). Druga je logika moralna apsurdnost jer država bi mogla biti pobjednica nad samom sobom pomoću dijela (sebe) koji bi pobijedio na nepravedan i nasilan način. Treća je etički redukcionizam, jer je jedina vrijedna i vrhovna vrlina upravo hrabrost. Ovdje treba reći da hrabrost ne može biti vrhovna, ekskluzivna ni jedina društvena vrlina jer se u tom slučaju može ratom poticati kreposnu narav i sposobnost građana. Takav bi potez mogao izložiti državu ekspanzionističkoj logici rata prema vani i tiraniji unutar same države. I u jednom i u drugom slučaju može se dogoditi uništenje države jer je na pogrešnim temeljima. Treba reći da Platon ne govori izričito o tome što je pravedni rat ili pravedni mir.

Međutim, može se »vidjeti da je jedno i drugo usko povezano s njegovim temeljnim vrlinama: mudrošću, hrabrošću, umjerenošću i pravednošću, jer sam rat, bilo unutarnji ili vanjski, ne može biti utemeljen samo na vrlini hrabrosti, nego mora u

sebe uključivati i ostale tri vrline. Slična je stvar i s mirom. Mir, i to onaj pravedni, prema Platonu se događa kada u državi svatko radi svoj posao odnosno, kad su vladari mudri, čuvari hrabri, a rukotvorci umjereni. Isključivanje pravednosti, kao vrline koja objedinjuje ostale tri, iz stanja mira vodi u propast države i u stanje unutarnjeg, bratoubilačkoga rata, a isključivanje pravednosti iz rata općenito dovodi do najgorih zvjerstava i zločinstava«.13 Nadalje, države traže u ratu ne prvenstveno pobjedu, već mir do te mjere da se može reći da je mir prvotni cilj i dobro države. Prema tome, kako ćemo kasnije vidjeti, zakonodavac treba pripaziti na to da donese zakone za rat radi mira, a ne zakone za mir radi rata.

Antička filozofija ne stavlja, dakle, rat u srce politike, već usmjerava promišljanje prema miru. Prema Atenjaninu, »ono najbolje nije ni rat ni stranačka borba – dapače treba moliti, da bude daleko od nas potreba toga – već međusobni mir i ujedno prijateljski odnosi. Pa i pobjeda države nad samom sobom ne bi, kako se čini, pripadala među najveća dobra, nego među nužna zla. To je slično kao kad bi tko za bolesno tijelo, koje je primilo liječničko čišćenje, držao da je tada u najboljem stanju, a ne bi ni uzimao u obzir tijelo, koje toga uopće nije trebalo. Isto tako, kad bi tko imao takve misli o sreći države ili pojedinca, nikada ne bi postao valjanim državnikom, jer bi se obazirao jedino i na prvom mjestu na vanjske ratove, niti prikladnim zakonodavcem, osim ako bi davao zakone za rat radi mira više nego zakone za mir radi

13 Mate BUNTIĆ, Ivica MUSIĆ, Ideja pravednog rata i pravednog mira u antičkoj i skolastičkoj misli, u: Dražen ŽIVIĆ i dr. (ur.), Zbornik radova. Vukovar ‘91. – genocid i memoricidna baština Europske unije, Zagreb – Vukovar, 2014., 76–77.

rata«.14 Rat je politička nužnost, ali nije joj svrha. On predstavlja zlo koje uvijek treba izbjegavati. Sokrat na taj način osuđuje ekspanzionističku politiku Atene koju brani Kalikle u Gorgiji hvaleći političare koji su ratom proširili grad umjesto da daju prednost odgoju i unutarnjoj vrlini.

Za Platonova Sokrata razdor (stasis – stav koji vodi do podjele i sukoba, to je civilni rat unutar braće; stranačka borba)15 je izvor svih najgorih političkih zala. Stoga je govor o stasisu prije definicije filozofa-kralja u Državi (470c–471c).

Želja da filozofi budu kraljevi i kraljevi filozofi nalazi svoje opravdanje u sigurnosti da se sprečava razdor, tj. sukob koji bi suprotstavio Grke međusobno. S obzirom na to da do rata dolazi u bolesnoj državi u kojoj se ne postupa mudro, hrabro i umjereno te u njoj vlada nepravda16, vladavina filozofa stvorila bi državu bez stasisa, tj. unutarnjeg rata i bez polemosa, tj. izvanjskog rata. Platonova je pozicija pacifistička, ali ne i naivna.

Naime, Platon obrađuje ovu temu barem u tri djela: Protagora, Država, Zakoni. Protagora izlaže mit o Prometeju koji je ukrao vatru i tehniku bogovima kako bi ih poklonio ljudima. No ta dva dara mogla su se upotrijebiti samo u stvaranju nekoliko nastamba, ali ne i polisa, tj. grada utemeljena na poštivanju i uzajamnoj pravdi. Bez polisa nema politike i, prema tome, nema polemosa. Bez rata ljudi ne mogu pobijediti divlje životinje te su osuđeni na moguću propast. Za Platona je rat samo oruđe po kojem ljudi mogu

14 PLATON, Zakoni, 20.

15 Isto, 19–22.

16 Mate BUNTIĆ, Ivica MUSIĆ, Ideja pravednog rata i pravednog mira u antičkoj i skolastičkoj misli, 76.

ostati u nekoj vrsti sigurnosti. Stoga ne spašava tehnika nego politika; rat je dio, a ne temelj politike, a politika spasiteljica ljudskog stanja. U svojoj Državi, nakon što je istaknuo odgoj djece17, Platon navodi kako se treba odnositi prema neprijateljima. Isključuje vođenje drugih Helena (Grka) u ropstvo te predlaže da se Heleni suzdrže od međusobna ratovanja.18

S obzirom na to da su barbari po prirodi neprijatelji Grcima, za Platona je jasno da je rat protiv njih prirodan i ne traži posebnu suzdržljivost. Nastavak teksta obrazlaže predmet ius in bello sa smjernicama humanosti koje nameću krepost primjerena ponašanja prema pobijeđenima koji trebaju uživati poseban tretman ovisno o tome jesu li Grci ili barbari.19

Kod Aristotela nalazimo slično razmišljanje kao kod Platona. Za razumijevanje njegova promišljanja valja imati na umu njegovo poimanje pravednosti u polisu – državi. »Ono što je pravedno postoji ondje gdje je zakon među ljudima. A zakon je ondje gdje je i nepravda među ljudima, jer pravda je prosudba pravednog i nepravednog. I među kojima je nepravda među tima je i nepravedna činidba.«20 Nalazi se dakle na tragu Platonove ideje te uskraćuje barbarima mogućnost govora o pravu. Oni su »prirodno« robovi i po naravnom pravu treba ih istjerati ili držati robovima kao što se postupa sa životinjom: »…Stoga će i ratno umijeće biti naravlju neko umijeće stjecanja (…), kojim se mora služiti protiv zvijeri i onih ljudi kojima se po naravi ima vladati

17 Usp. PLATON, Država, V, 465e–469b.

18 Usp. Isto, V, 469 b i c.

19 Usp. Isto, 470d–471c.

20 ARISTOTEL, Nikomahova etika, V, VI, 1134a 30, Zagreb, 1988.

Rat kao transpovijesni događaj – jer tisućljećima prati ljudsko društvo bez naznaka da će nestati iz njega – u njegovoj postmodernoj pojavnosti potiče na promišljanje o crkvenoj mirovnoj etici, o njezinu aktualiziranju, o novostima njezina sadržaja kako bi se na taj način istaknuli novi naglasci i doprinosi Crkve u iskorjenjivanju te rane ljudske naravi. Pitanje rata ostaje dakle eminentno društveno-humanističko pitanje. I kao takvo ono je privilegirana tematika crkvenoga socijalnog nauka, ne zato što taj nauk računa na trajnu prisutnost rata u društvu, već zbog svijesti da rat predstavlja opasnost i goruću ranu koja prijeti ne samo društvenom miru i poretku, već i temeljima pomoću kojih pojedinci mogu ostvariti svoje najdublje čežnje. Prema tome, teološko i etičko bavljenje pitanjem rata ima dvostruku svrhu. Prva je primjećivanje realna stanja društva i ljudske povijesti obilježene ratovima i raznim ratnim teorijama. Druga je proročke naravi, a sastoji se u buđenju savjesti i svijesti na sve veću opasnost i gotovo na apokaliptičko vrijeme u kojem se nalazimo. Takav zadatak proročko-kritičkog promišljanja o ratu nalazi svoj raison d’être i u činjeničnoj tehnokratskoj sofisticiranosti ratnog arsenala koji se razvija ne najprije iz klasične perspektive osiguravanja mira u društvu, već iz logike moći, iz želje za uzurpiranjem onog što je tuđe.

Cijena: 26 €