3. VJERSKI ODGOJ

Djece Pred Kolske Dobi

U Slu Benim Op Im I Nacionalnim

Katehetskim Dokumentima

Nakon Drugoga vatikanskog koncila Crkva je izdala nekoliko važnih katehetskih dokumenta koji su od velikog značenja za opći razvoj teološko-katehetskih gibanja na razini cijele Crkve. Nedvojbeno je da ti dokumenti predstavljaju temeljne smjernice i na katehetskom i na pastoralnom području crkvenog djelovanja. Od općih dokumenata koji se, među ostalim, izravno ili neizravno odnose i na vjerski odgoj djece predškolske dobi, tu pripadaju tri apostolske pobudnice: Evangelii nuntiandi (1975.) Catechesi tradendae (1979.), Christifideles laici (1988.) i tri katehetska direktorija: Opći katehetski direktorij (1971.), Opći direktorij za katehezu (1997.) i novi Direktorij za katehezu (2020.). Osim što se o vjerskom odgoju djece rane i predškolske dobi govori u općim crkvenim dokumentima, također valja razmotriti i dokumente Hrvatske biskupske konferencije, kao npr. Župna kateheza u obnovi župne zajednice. Plan i program župne kateheze (2000.), Na svetost pozvani (2002.) te Radosno naviještanje evanđelja i odgoj u vjeri (1983.) od biskupa Jugoslavije, koji također bilo na izravan ili neizravan način govore o vjerskom odgoju djece rane i predškolske dobi. Ovdje ćemo najprije kratko interpretirati opće crkvene dokumente, a zatim dokumente Hrvatske biskupske konferencije kronološkim redom kako su nastajali.

3.1. Opći crkveni dokumenti

3.1.1. Opći katehetski direktorij (1971.)

Riječ je o jednom od najvažnijih dokumenata pokoncilske Crkve.74 Svrha mu je bila ponuditi kriterije i odrednice za obnovu zadaća i katehetskih instrumenata radi usmjeravanja prema naprijed,75 a uređen je i objavljen prema uputama dekreta Christus Dominus, 76 gdje izričito piše kako biskupi bdiju nad time da se katehetska vjerska pouka s pomnjivom skrbi posreduje kako djeci i adolescentima tako i mladeži i odraslima, jer ona teži da vjera osvijetljena naukom bude ljudima živa, rasvijetljena i djelotvorna.

74 Usp. SVETI ZBOR ZA KLERIKE, Opći katehetski direktorij (11. IV. 1971.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1972. (dalje: OKD).

O vjerskom odgoju djece predškolske dobi nalazimo promišljanje unutar petog dijela ovog dokumenta, naslovljenog Kateheza prema dobi. Na samom početku u br. 78 govori se o tome da se početci religioznog i moralnog života djeteta rane i predškolske dobi očituju već od samih početaka ljudskog života. No i prije njegova rođenja u religiozno-pedagoškoj literaturi govori se da je malo dijete ne samo biološki nego prije svega i duhovni organizam, o čemu treba voditi računa.77 U tom kontekstu OKD ističe činjenicu da u vjerničkim obiteljima prvi mjeseci i prve godine života imaju odlučujuću ulogu za stvaranje ravnoteže u formiranju osobnosti budućeg čovjeka. U tom slučaju krštenje djece na poseban način poprima svoje puno značenje kada kršćanski život roditelja pruža krsnoj milosti mogućnost da urodi plodovima. Naime, riječ je o procesu tijekom kojeg dijete u sebe upija kao nekom »osmozom« postupke i osjećaje svojih ukućana i stječe iskustvo koje predstavlja temelj života vjere koja će se poslije s djetetovim odrastanjem postupno razjašnjavati i postajati očitijom. Ne bi se smjelo zaboraviti da se raspoloživost za vjerničko otajstvo u prvom redu gradi na dobrom odnosu djeteta i majke, a poslije i na odnosu s ocem te se hrani radošću i iskustvom autoriteta očitovanog u ljubavi. Upravo o toj početnoj raspoloživosti dijelom ovisi normalan razvoj bogoobličnih ili teologalnih krjeposti, a one pak pridonose njezinu učvršćenju (OKD 78). Prema tome s pravom možemo zaključiti da i psihofizički i duhovni razvoj djeteta ovise o oba roditelja. Stoga je svaki trenutak vremena koji roditelji ulažu u cjelovit odgoj svojega djeteta od presudne važnosti. To zapravo znači da se djetetu treba posvetiti u cijelosti, s njime treba raditi, razgovarati i biti mu na raspolaganju kad god mu je to potrebno. Stoga bi zadaća odrasle osobe, odnosno roditelja, prema djeci bila ponajprije uvesti dijete u stvarnost koja ga okružuje, pripremiti mu ambijent u kojem će ono moći razviti duboke skrivene potencijale, i općeljudske i religiozne, te mu dopustiti da na svoj način samostalno odgovori na tu stvarnost koju je upoznalo.78 Također u tom razdoblju počinje afirmacija djetetove osobnosti i samostalnosti, koja je nužna za postizavanje moralnih krjeposti i za uvođenje u život zajednice te zahtijeva sklad između čvrste ruke i podnošljivosti. S vremenom se rađa prikladnost za spontano djelovanje, što je nužno za ulazak u društveni život i za promicanje i učvršćenje služenja Bogu i Crkvi. Nadalje se u OKD-u naglašava da stjecanje takvih stavova treba biti popraćeno odgojem za molitvu,79 u kojoj dijete uči zazivati Boga, koji nas ljubi i uzdržava; Isusa, Sina Božjega i našega brata, koji nas vodi k Ocu, i Duha Svetoga, koji boravi u našim srcima. Uz to također treba naučiti upravljati svoje molitve Mariji, majci Isusovoj i Majci našoj. Ako nema tih temelja, drži se nužnim otkriti praznine nastale zbog toga i na koji se način one mogu nadomjestiti. Direktorij predlaže prikladnu formacijsku pomoć kršćanskim roditeljima kako bi njihovi odgojiteljski postupci bili prikladni za dob djeteta, što ni u kojem slučaju ne isključuje odgojnu ulogu osposobljenih odgojitelja/ica djece rane i predškolske dobi. Pritom se dužnost pastira ne smije držati nečim sporednim, jer se Crkva izgrađuje time da se pomaže roditeljima da izvrše svoje zadaće, čime se pruža izvrsna prilika za katehezu odraslih (usp. OKD 78).

75 Više o nekim aspektima naglašenim u ovom dokumentu vidi u: Alojzije JURAK, Desetgodišnjica objavljivanja Općega katehetskog direktorija, u: Kateheza, 3 (1981.) 4, 61–62.

76 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Christus Dominus. Dekret o pastirskoj službi biskupa u Crkvi (28. X. 1965.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008., br. 14.

77 Usp. Marielle SEITZ – Ursula HALLWACHS, Montessori ili Waldorf? Knjiga za roditelje, odgajatelje ili pedagoge, Educa, Zagreb, 1997., 48.

3.1.2. Evangelii nuntiandi (1975.)

Riječ je o općem crkvenom evangelizacijsko-katehetskom dokumentu Evangelii nuntiandi, 80 koji je nastao kao apostolska pobudnica pape Pavla VI. poslije Treće sveopće biskupijske sinode o evangelizaciji u suvremenom svijetu, održanoj u Svetoj godini, a o desetogodišnjici zaključenja Koncila. Apostolska pobudnica EN u prvom redu naglasak stavlja na evangeli- zaciju.81 Ipak se mora priznati da ona po svom sadržaju itekako uključuje katehezu,82 odnosno sustavni odgoj u vjeri kao sastavni dio evangelizacije, pa prema tome i vjerski odgoj djece rane i predškolske dobi. Osim toga, odgoj, obrazovanje i evangelizacija iznimno su važni procesi, koji u svom središtu imaju oblikovanje osobe te im stoga Crkva i društvo trebaju posvetiti osobitu pozornost.83

78 Usp. Kata s. Amabilis JURIĆ – Ela VUKMAN, Molitva i moralni odgoj djece rane i predškolske dobi u kršćanskoj obitelji, u: Riječki teološki časopis, god. 28 (2020.) 1, 137–158, ovdje 142.

79 Više o povezanosti molitve i moralnog odgoja djece rane i predškolske dobi vidi u: Isto, 152–156.

80 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi – Naviještanje evanđelja. Apostolski nagovor o evangelizaciji u suvremenom svijetu (8. XII. 1975.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976. (dalje: EN).

Iz istraživanja cjelokupnog dokumenta proizlazi da nema izravnoga govora, nego je vjerski odgoj djece predškolske dobi povezan s odgovornošću obitelji, o čemu se govori unutar šestog dijela naslovljenog Blagovjesnici. U nizu nabrojenih blagovjesnika spominje se i obitelj, čije je evangelizacijsko djelovanje unutar evangelizacijskog apostolata laika nemoguće previdjeti.

U različitim povijesnim trenutcima obitelj je s pravom zaslužila ime »kuć- ne Crkve«, što je potvrdio i Drugi vatikanski koncil,84 a to drugim riječima znači da bi svaka kršćanska obitelj morala na neki način sadržavati različite vidove cijele Crkve. Između ostalog, obitelj kao i Crkva mora biti mjesto gdje se evanđelje prenosi i odakle ono zrači na sve njezine članove, među kojima su i djeca predškolske dobi. Upravo u krilu takve obitelji, duboko svjesne svoga poslanja, svi njezini članovi evangeliziraju, a ujedno su svi evangelizirani, kao što potvrđuje Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj: »Obitelj kao i Crkva mora biti mjesto gdje se evanđelje prenosi i odakle ono zrači. U krilu, dakle, takve obitelji, koja je svjesna svog poslanja, svi njezini članovi evangeliziraju, a ujedno su svi evangelizirani. Ne samo da roditelji svojoj djeci prenose evanđelje, već to isto evanđelje oni mogu primiti i od njih pošto je duboko proživljeno. Obitelji evangeliziraju i mnoge druge obitelji kao i sredinu u kojoj žive.«85 Činjenica je da su roditelji pozvani svojoj djeci prenositi evanđelje kao prvi blagovjesnici, no isto tako ne smije se zaboraviti da oni poslije također mogu primiti od svoje odrasle djece to isto evanđelje nakon što je duboko u njima proživljeno. Nadalje spominje se činjenica da obitelji također evangeliziraju i mnoge druge obitelji kao i sredinu u kojoj žive.

81 Usp. Tomislav IVANĆIĆ, Iskustvo nove evangelizacije u Hrvatskoj, u: Bogoslovska smotra, 81 (2011.) 3, 576. U širem smislu evangelizacija označava crkvenu zadaću da svim narodima donese prvi navještaj (kerygma) Radosne vijesti. U užem smislu pak označava misijsku djelatnost Crkve u zemljama gdje Crkva još nije utemeljena i kršćanska vjera zasađena. Dakle, ona se razlikuje od katehizacije. Budući da se u evangelizacijskom djelovanju služimo katehezama, može se dogoditi da pomislimo kako su te dvije stvarnosti istovjetne. Važno je naglasiti da su evangelizacijske kateheze egzistencijalne, kerigmatske i da motiviraju na obraćenje života i prihvaćanje kršćanske vjere, dok su katehizacijske tako koncipirane da poučavaju, uvode u sakramentalni i moralni život Crkve te sveobuhvatno izgrađuju vjeru vjernika. Dakle, evangelizacija se razlikuje od katehizacije u tome što evangelizacija ima zadatak da zasadi vjeru, a katehizacija zasađenu vjeru vodi prema punini života.

82 Tijekom povijesti kateheza je dobivala razna imena u raznim kulturnim područjima, stoga je razumljivo da nije uvijek lako utvrditi jasne granice između raznih termina koji su djelomično istoznačnice, a dijelom mogu ukazivati na više ili manje različite stvarnosti. Ako imamo na umu tradicijske činjenice i sadašnje razmišljanje, »katehezom možemo zvati svaki oblik crkvenog služenja riječi Božjoj usmjerenog prema dozrijevanju kršćanske vjere osoba i zajednica«. Zbog jasnijega terminološkog razumijevanja potrebno je također kazati da religiozni odgoj, religiozna formacija, religiozna pouka, religiozna nastava, religijska kultura i sl. jesu različiti nazivi, koji traže temeljito istraživanje, a čiji se identitet može razumjeti tek u konkretnom kontekstu različitih kulturalnih situacija. Neki od tih izraza katkad konkretno ukazuju na to da je riječ o religioznoj pouci u predškolskim ustanovama ili u školi (vjerski odgoj predškolske djece, educazione religiosa dei bambini in età prescolare, religiöse Erziehung von Vorschulkindern, religious upbringing of preschool children…). Više o tome vidi u: Emilio ALBERICH, Kateheza danas. Priručnik fundamentalne katehetike, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 2002., 80 i 83.

83 Više o značenju obrazovanja kao jednog od oblika evangelizacije vidi u: Marina NOVINA, Obrazovanje i evangelizacija, u: Nova prisutnost, 17 (2019.) 1, 111–125, ovdje 112.

Apostolska pobudnica EN poziva bračne drugove koji žive u mješovitim brakovima da svojoj djeci moraju navijestiti Krista, sa svime što njihovo zajedničko krštenje zahtijeva. Osim toga, ističe se da te obitelji imaju ujedno dodatnu tešku zadaću da budu graditeljice istinskog jedinstva (usp. EN 71). Iz navedenog proizlazi da je obitelj ta koja se ponajprije brine o religioznom odnosno vjerskom odgoju djece rane i predškolske dobi.

3.1.3. Catechesi tradendae (1979.)

Apostolsku pobudnicu Catechesi tradendae86 donio je papa Ivan Pavao II. upravo na godišnjicu svoga izbora za papu. S pravom se može ustvrditi da je javnost s nestrpljenjem iščekivala taj dokument u čijem su stvaranju sudjelovala trojica papa uz pomoć Pastirskog zbora, koji se okupio 1977. godine pod geslom »Kateheza u današnje vrijeme s posebnim naglaskom na djecu i mlade«. Naime, riječ je o takvom dokumentu, kako priznaje i sam Papa, koji ne predstavlja neki iscrpni dokument o neiscrpnoj stvarnosti crkvenog djelovanja na području uvođenja i dozrijevanja članova Katoličke crkve u puninu Objave i kršćanskog življenja Radosne vijesti. Pomnim iščitavanjem pobudnice zapaža se da je prožeta toplinom i dušobrižničkom zauzetošću sa svrhom da ne bude čuvana bez učinkovitosti, nego posredovana i duboko življena. Papina je želja da se taj dokument temeljitim proučavanjem provodi u praksi te da katehete, odgojitelji i odgojiteljice u vjeri po njemu živeći postanu »svjetlo svijeta i sazidani grad na gori«.87

84 Usp. DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21. XI. 1964.), u: Dokumenti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 72008., br. 11 (dalje: LG).

85 HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Direktorij za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002., br. 22.

86 IVAN PAVAO II., Catechesi tradendae. Apostolska pobudnica biskupima, svećenicima i vjernicima cijele Crkve o vjerskoj pouci u naše vrijeme (16. X. 1979.), Glas Koncila, Zagreb, 1994. (dalje: CT).

Apostolska pobudnica CT u petom poglavlju, naslovljenom Svi trebaju biti katehizirani, među ostalim u br. 36, govoreći o maloj djeci, ističe da je »presudan čas kada sasvim malo dijete prima od roditelja i obiteljske sredine prve elemente kateheze, koji će možda biti samo jednostavna objava nebeskog Oca, koji je dobar i koji se brine, i prema kojemu dijete uči obraćati svoje srce. Dijete će naučiti tepati sasvim kratke molitve koje će biti početak ljubaznog razgovora s onim skrivenim Bogom kojeg će riječi kasnije početi slušati. Ne mogu dovoljno naglasiti kršćanskim roditeljima ovu ranu inicijaciju u kojoj su dječje sposobnosti uključene u životni odnos s Bogom. Silno djelo koje zahtijeva veliku ljubav i duboko poštovanje djeteta koje ima pravo na jednostavno i istinito izlaganje kršćanske vjere« (CT 36).

Na tragu stavljanja Papina naglaska na ranu inicijaciju, Crkva u Hrvatskoj pozvana je, kako svojim religiozno-pedagoškim radom, odgojem i obrazovanjem tako i svojom pastoralnom skrbi, pomoći djetetu u izgradnji kvalitetnog ulaska »u svijet sreće, svijet kvalitete, prijateljstva, zabave, slobode, svijet uspjeha, svijet odgovornosti…«88 prema načelima Radosne vijesti, onako kako je naučavao Isus iz Nazareta. Osim toga, kao aktivna sastavnica društva, Crkva je također, zajedno s obitelji, pozvana trajno raditi na unaprjeđenju kvalitete života predškolskog djeteta, jer upravo o kvaliteti proživljenog djetinjstva poslije će uvelike ovisiti i budućnost samog društva.89 Nadalje, A. Hoblaj vidi velike mogućnosti koje obitelj može pružiti djetetu rane i predškolske dobi za ostvarenje gore navedene itekako odgovorne zadaće. Razlog tomu je u činjenici što se u obitelji odvija djetetova svagdašnjica kroz igru, učenje, blagovanje, svađe i pomirenja. Također se u toj istoj obitelji slave razni blagdani, rođendani, ali se doživi i bolest, kao i odlasci najmilijih s ovoga svijeta. Ukratko, obitelj je mjesto gdje se najintenzivnije, najopširnije, najiscrpnije i gotovo do u tančine odigrava djetetov život.90 U tom kontekstu, slušajući najljepše priče iz svjetske i nacionalne književnosti, biblijske priče o Božjoj dobroti, pravednosti, milosrđu, vjernosti i istinitosti, djeca stječu iskustvo slobode biti za druge u roditeljskom domu, koje predstavlja osnovni preduvjet za njihovo internaliziranje tih poruka.91

87 Usp. Rudi PALOŠ, Apostolska pobudnica Catechesi tradendae, u: Kateheza, 1 (1979.)

4, 24–46, ovdje 24–25.

88 Josipa BAŠIĆ, Predgovor hrvatskom izdanju knjige: Robert A. SULLO, Učite ih da budu sretni, u: ISTI, Učite ih da budu sretni, Alinea, Zagreb, 1995., 7.

Svaki odnos među osobama predstavlja neku tajnu, skriveno otajstvo. Ono postaje to veće kad je riječ o odnosu s Bogom, a još veće kada je riječ o odnosu između Boga i djeteta. 92 Taj se odnos u ranom odgoju i naobrazbi događa kroz dječje doživljaje koji prodiru u dubinu njihovih bića. Neprijeporna je činjenica da za to treba vremena i stvaralačke tišine, kako bi biblijski sadržaji zaživjeli u punini te postali dio dječje stvarnosti. Ako je dijete u tom razdoblju svoga života shvatilo temeljnu kršćansku stvarnost »Bog je ljubav« (1 Iv 4,8), to je više nego da je naizust naučilo sva Božja metafizička svojstva. Stoga se u ranom djetinjstvu polaže temelj za vjeru. Upravo se u tom životnom razdoblju odlučuje hoće li se u djetetu razviti potreba za pra-povjerenjem, koja je zapravo temeljna ljudska potreba.93

89 Usp. Josip ŠIMUNOVIĆ, Pastoralna skrb za najmlađe članove Crkve, u: Bogoslovska smotra, 74 (2003.) 4., 813–832, ovdje 814.

90 Usp. Alojzije HOBLAJ, Teološko-katehetska ishodišta vjerskog odgoja u ranom djetinjstvu, Glas Koncila, Zagreb, 2006., 43.

91 Usp. Tinie De VRIES, Biblija za malene, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1997.

92 O »otajstvu« odnosa između Boga i djeteta vidi u: Maria MONTESSORI, Autoeducazione, Milano, 1962., 308–309. Citirano prema: Sofia CAVALLETTI, Il potenziale religioso del bambino. Descrizione di un’esperienza con bambini da 3 a 6 anni, Città Nuova, Rim, 1979., 23–24.

93 Usp. Alojzije HOBLAJ, Teološko-katehetska ishodišta vjerskog odgoja u ranom djetinjstvu, 9.