Libra Libera #28

Libra Libera#28

2

3

4

Boris Ružić

WikiLeaks ∞ katalizator medijske (ne)pismenosti

U

svijetu u kojem tek izabrani predsjednici dobivaju Nobelove nagrade za djela koja se od njih tek očekuju, iako, ruku na srce, znamo da ih nikada neće ostvariti ∞ možemo se pitati što se događa iza kulisa dnevnih događaja za koje saznajemo površno, bez objašnjenja i naznake analize. Zasigurno se većina začudila kada je tek izabrani američki predsjednik Barack Obama primio Nobelovu nagradu za mir. Jeste li se u tim trenucima zapitali o postojanju potencijalnih pritisaka na izborno povjerenstvo, jesu li postojali interesi i lobiranja da upravo američki predsjednik dobije tu nagradu, iako tada, kao ni sada, to nije ničim zaslužio? U međuvremenu, on je obećao zatvoriti zloglasni zatvor Guantanamo, što još nije učinio. Obećao je prestati trošiti vrlo rastegnuti američki budžet na bliskoistočne ratove, što još nije učinio; obećao je uvesti socijalnu i zdravstvenu reformu, što još nije učinio. Dapače, postrožio je neke procese špijunaže, nije uspio (zasad) ozakoniti otvoreno homoseksualno služenje vojske, nije uspio za 1 posto povećati porez najbogatijih Amerikanaca.

Donedavno jedini način dobivanja informacija vezanih uz ovu i većinu drugih tema bio je putem takozvanih mainstream medija. Drugim riječima, primali smo gotovo jednake vijesti koje su najčešće prikazivane u obliku jednominutnih priloga, bez problematizacije i analize. Takvu je konstelaciju opisao Jean-Luis Baudry prije više od trideset godina, tvrdeći da je utjecaj kinematografskog aparata mnogostruko važniji od sadržaja koji se prikazuje tim aparatom. Iako su se ticale ∫lma, Baudryjeve se tvrdnje i postavke mogu vrlo lako primijeniti kako na televizijski, tako i na internetski medij. Gledatelj je pri gledanju televizijskog programa suočen s vrlo dobro promišljenim sučeljem koje mu ne dopušta znatnu aktivnost. Ono ga ograničava na mogućnost mijenjanja programa ili “čitanja usprkos”. U takvom poretku intervju koji će voditeljica nacionalnog programa voditi s poznatim političkim licem često počinje i završava nečim što bi se, ukoliko se zaigram lingvističkom terminologijom, moglo nazvati izrazom. Privilegiranje izraza, odnosno geste koja pokazuje prisutnost nečega, ali ne dovodi u pitanje niti u dijalektiktički odnos njezin sadržaj (problematizacijske prakse i debate na televiziji gotovo ne nepostoje) predstavlja modus operandi današnjih dominantnih medija. Koncept 5

wikileaks | Boris Ružić: WikiLeaks ∞ katalizator medijske (ne)pismenosti

vjerodostojnosti nekog medija u tom je slučaju vrlo upitan jer informacija o nekom događaju sadrži veću vrijednost zbog toga što se emitira u udarnom terminu, nego zbog onog što ona konotira. Internet se posljednjih dvadesetak godina pojavljuje kao prostor čiji je način funkcioniranja bitno drugačiji; neprihvaćanjem hijerarhije kao modus operandi, internetski prostor pruža mogućnost nečeg što će ∫lmska teoretičarka Kaja Silverman nazvati “produktivnim gledanjem” ∞ mogućnost da događaje gledamo i “studiramo” iz “izglobljenje” pozicije, one koja nije proizvod dominantne kulturne politike.

WikiLeaks u ovom kontekstu nije medijskim kućama donio tek novi izvor informacija, već im je predstavio novi oblik informiranja ∞ suočavanje s imperativom promišljenog izbora prilikom analiziranja sirovih i neobrađenih podataka. Neke od njih ovaj su zadatak svesrdno prihvatile.

Guardian, Der Spiegel, Le Monde i mnoge druge medijske kuće uhvatile su se proteklih mjeseci u koštac s analiziranjem informacija koje su razni takozvani zviždači objavili na stranici WikiLeaks, koja je u međuvremenu postala najveći neprijatelj nekim zapadnoeuropskim zemljama, kao i SAD-u. Tako je američka državna tajnica Hillary Clinton prije nekoliko tjedana izjavila kako osuđuje Assangeova nastojanja da nastavi objavljivati povjerljive vojne i diplomatske informacije, pozivajući se na njegovo uhićenje po prastarom američkom zakonu o špijunaži iz 1917. godine. Nije slučajno da je dan prije konferencije za novinare WikiLeaks objavio kako je u diplomatskom razgovoru Hillary Clinton izrazila zabrinutost za kinesku rastuću gospodarsku snagu. U tim je dnevnicima zapisano kako je svjesna da Kina drži SAD u šaci, jer posjeduje oko 900 milijardi dolara vrijednosti američkih obveznica. Voljela bi, nastavlja, obuzdati kineski rast, a spremna je i na vojnu intervenciju ako se Kina pokaže kao nestabilna zemlja.

Informativne agencije, internetske stranice i tiskani mediji ovih dana preuzimaju ulogu koja im je, smatraju neki kritičari, odavno namijenjena. Ne postaju samo perpetuatori informacija široj publici, nego su suočeni s nužnim odabirom između mnoštva podataka. Tako je hrvatski medijski prostor ovih tjedana pun članaka o informacijama koje cure, a tiču se hrvatske zbilje. Sjedinjene Američke Države bore se sa svojom diplomatskom i vojnom sramotom, a druge zemlje poput Italije sa svojom.

Naša stvarnost prestaje biti posredovana izjavama za tisak i jednoobraznim izvješćima, a počinje nalikovati dijalektičnom procesu u kojemu je potreban analitični rad ne bi li se došlo do bitne vrijednosti informacije.

Ipak, medijski su moguli, velike korporacije i državnici kritični oko najnovijih otkrivanja tajni. Amazon, velika svjetska internetska tržnica, pred nekoliko je tjedana uskratio logističku potporu stranici WikiLeaks, odnosno, uskratio joj je serverski prostor za pohranjivanje i pristup informacijama. Bankarski sustav Visa onemogućio je doniranje i novčane transakcije upućene Assangeu i njegovoj stranici, a isto je učinio i PayPal, globalna stranica za internetsko plaćanje. Potonji su, u međuvremenu, potvrdili kako su to učinili zbog pritiska američke vlade. Pritisci su, jasno, ogromni sa svih strana, pogotovo državnih institucija i korporacija kojima je obavljanje svakodnevnih poslova pod velom tajne modus operandi. U tom je kontekstu UN, relativno impotentna organizacija u svjetskim razmjerima, napravila iznenađujući iskorak. Navi Pillay, UN-ova visoka povjerenica za ljudska prava, izjavila je kako je zabrinuta zbog priti6

ska SAD-a na pružatelje internetskih usluga i ostalih kompanija, da ne posluju s WikiLeaksom i to upravo na dan međunarodnog dana ljudskih prava. Smatra kako su pitanja ravnoteže između slobode informacija, prava ljudi na informacije i potrebe zaštite nacionalne sigurnosti, kompleksna i teška. Njezin je stav da se situacija može razmotriti iz drugog ugla, odnosno, kao kršenje ljudskih prava o slobodni pristupa informacijama i slobodi izražavanja.

U jasnoj se nervozi iscrtala pedesetak godina stara teorija Marshala McLuhana, kanadskog teoretičara i proroka medija i medijskih tehnologija. Njegova poznata sintagma “medij je poruka”, koja je trebala ukazati kako sam proces komunikacije predstavlja nov način ophođenja sa svijetom, proročanski se ostvaruje u aferi WikiLeaks. Naime, iako su već spomenute neke inicijative medijskih kuća i pojedinaca koji informacije što ih diseminira WikiLeaks postavljaju kao problem, negativne kritike pogađaju tek jednu dimenziju medija ∞ njegovu tehničku pozadinu. Rijetki se pitaju koja je vrijednost otkrivenih informacija dok većina protivnika napada sam servis, s navodnim optužbama o njegovoj nelegalnosti. Vladi SAD-a medij je zbilja postao poruka ∞ USAID brani svojim zaposlenicima pristup informacijama vezanim za WikiLeaks, de facto sprečavajući desetke tisuća ljudi da pregledavaju nekoliko internetskih stranica. Sveučilište Columbija, odnosno svi studenti i zaposlenici, pretprošli su mjesec dobili memorandum u kojem stoji da će im se mogućnost nalaženja posla znatno smanjiti ako ih se uhvati kako pretražuju stranice koje se tiču materijala koje je WikiLeaks objavio. Američki senator Joe Lieberman pritisnuo je već spomenuti servis Amazon, nakon čega je on i popustio te ukinuo potporu WikiLeaksu. Sve te situacije vrlo su restriktivne u svojoj biti, ali ne prema sadržaju koji WikiLeaks objavljuje, već prema samom njegovom postojanju. Sam čin pretraživanja dokumenata postaje čin antidržavnog djelovanja za vladine dužnosnike. Poruka neće opravdati učinjene diplomatske korake, nego naglasiti važnost postojanja tajne, bez obzira na njezin (ponekad intrinzično malevolentan) sadržaj. Naravno, od samih početaka afere WikiLeaks mogu se čuti optužbe kako glavni akteri djeluju u suglasnosti s američkim institucijama. U nedavnom kontekstu, takve teorije urote dobile su neobično mnogo pozornosti. Dokumenti koje je WikiLeaks objavio, o netrpeljivosti dviju Koreja, odnosno, o kineskom sve manje naklonom odnosu prema Sjevernoj Koreji, mnogi su protumačili kao pokušaj američke vlade da uznemiri svijet, izazove sukob, da bi potom, u već prokušanoj maniri, ušla u priču pokušavajući spasiti taj isti svijet ∞ naravno, oružjem. No, čini mi se kako je za razumijevanje opasnosti WikiLeaksa za svijet dovoljno razumijevanje modernog kapitalizma. Naime, institucije oko kojih se okuplja najviše kapitala, odnosno, institucije koje proizvode kapital ∞ banke ∞ prve su ukinule podršku Assangeu i stranici WikiLeaks. S druge strane, društvene mreže poput Facebooka, Twittera te renomiranih medijskih kuća nastavljaju uživati potporu američkih banaka i institucija, iako te iste procurjele informacije prosljeđuju dalje bez ikakvih nevolja. Bilanca je jasna ∞ dovoljno je slijediti banke kako bismo došli do zaključka tko radi protiv kapitala, a tko za njega ∞ i u ovom slučaju, WikiLeaks je očiti gubitnik. David Fincher je u nedavno snimljenom ∫lmu Društvena mreža lijepo prikazao taj paradoks. Dok je Facebook bio u povojima, odnosno, dok je postojao tek kao sveučilišni eksperiment jednog mladog genijalca, Marka Zuckerber7

wikileaks | Boris Ružić: WikiLeaks ∞ katalizator medijske (ne)pismenosti

ga, servis je bio na meti harvardskog osoblja jer se zasnivao na hakiranju i krađi tuđih informacija i slika. Kada je servis postao popularan i rasprostranjen, facebookovska je sumnjiva ideja privatnosti postala legalna.

Okupljanje kapitala i ∫nancijskog potencijala Facebooku je omogućilo da ono što je nekad bilo ilegalno postane legalno. Danas je on u povlaštenoj poziciji spram WikiLeaksa. Iako oboje prenose ukradene tajne informacije (Facebookove stranice bez problema preusmjeruju WikiLeaksov sadržaj), jedno svoje funkcioniranje nastavlja dok se drugo gasi. Utoliko, možemo reći da ne postoje univerzalni zakoni te sustavi kontrole i nadziranja, već oni koji izmiču sustavu novca i vlasti pa su nepoželjni te oni koji funkcioniraju unutar njega.

Govoreći o Facebooku, američki sociolog i profesor novinarstva Todd Gitlin reći će kako možda sve jest informacija, ali kako informacija nije sve. Drugim riječima, on nema povjerenja u WikiLeaks, jer hiperinΩaciju podataka koji su nam dostupni smatra lošom. Kada imamo previše datoteka na računalu, prije ili kasnije pokušat ćemo izbrisati one koje nam više ne koriste. U tom procesu može se dogoditi da slučajno izbrišemo i neku koju još trebamo. Metaforički, Gitlin će reći kako WikiLeaks predstavlja Facebook za zviždače, odnosno, mjesto koje ima potencijal, ali se njegova korisnost smanjuje proporcijalno količini podataka kojom ga se zatrpava. Ta mi se metafora jednako tako čini pogrešnom. Naime, nije WikiLeaks Facebook za zviždače, već Facebook predstavlja WikiLeaks banalnosti. Tehnologija je, u već dosadnoj mantri kulturologa, izravno ovisna o ljudima koji se njom koriste. Ona nije stvorena iz vedra neba i dana ljudima na korištenje, već su je ljudi sami stvorili i rabe je, s jasnim ili manje jasnim ciljem. Facebook se može smatrati banalnim servisom zbog pola milijarde ljudi koji ga svakodnevno rabe u svrhu kratkotrajne zabave i utroška vremena iako će se, opravdano, naći i zagovornici te društvene mreže koji će nabrajati mogućnosti Facebooka kao korisnog alata. WikiLeaks, s druge strane, jasno je promišljena stranica s ciljem da okupi tajne podatke koji razotkrivaju svjetske vlade kao inherentno maliciozne.

Ako u procesu objavi mnogo podataka, zadatak je na nama da ih analiziramo, a ne da ih a priori proglašavamo banalnima.

Assange nije nikakav superjunak, Robin Hood suvremenog svijeta, već je većina ostalog svijeta nepostojeća. Predstavljamo duhove, utvare ∞ poput političara koji nam se svakodnevno ukazuju na ekranima, ali nam ne daju nikakve dokaze da postoje, da djeluju, da su živi. Utoliko je postalo odviše lako napraviti ovako jasan kontrast između čovjeka s idejom i hrabrošću te većine drugih ljudi, koji te postupke promatraju prikriveno im se diveći ili ih osuđujući. Pravo je pitanje što Assangeu omogućuje ovako javno djelovanje. Poznati francuski ∫lozof Jacques Rancière učinio je distinkciju između francuskih prosvjeda studenata i intelektualaca šezdeset i osme te recentnih prosvjeda studenata i radnika u hrvatskoj i po zapadnoeuropskim državama poput Italije, Francuske i Britanije. On tvrdi kako je nekadašnje prosvjede potaknula srednja klasa; studenti i radnici koji se nisu bojali za svakodnevni život. Studenti su se mogli, nakon cjelodnevnih prosvjeda, vratiti toplom domu i donekle sigurnoj zaštiti države i obitelji. Hrvatski student danas između studiranja i spavanja najčešće mora raditi kako bi preživio, a prosvjed mu izgleda kao vrlo daleka aktivistička bajka. Poznata uzrečica kako se ne može misliti na prazan želudac u ovu se svrhu može proširiti i reći: ne može se prosvjedo8

vati prazna želuca, bilo to na hladnoći asfalta, zatvora ili na putu policijskih palica. Pritom, naravno, ukoliko odlučimo prosvjedovati unatoč svim izgledima, vjerojatnost da se zamjerimo budućem poslodavcu vrlo je visoka, kao što smo posvjedočili kroz već spomenute primjere ucjene američkih sveučilišta u slučaju WikiLeaks. Kapitalizam, držeći nas na uzici, onemogućava djelovanje, jer protestirajući protiv njega, protestiramo protiv samih sebe. WikiLeaks rabi Internet upravo kako bi zaobišao te tradicionalne (i realne) prepreke. Anonimnost je zajamčena, a potencijal za promjenom velik. Još je jednom prokazana moć Interneta i principa otvorenog softvera i pristupa, a na nama, pojedincima, jest teret pokazivanja njegove zbiljske korisnosti. WikiLeaks tu predstavlja jedan značajan (makar možda zaobilazan) korak u željenom smjeru.

9

10

Annabell Symington

Tajne WikiLeaksa

W

ikiLeaks tvrdi da je srušio nekoliko vlada i razotkrio bankovnu prijevaru u Švicarskoj.

Našao se na meti odvjetnika iz cijeloga svijeta koji se bave klevetom i zabranjen je u trima zemljama. Kako? Tako što objavljuje povjerljive dokumente. WikiLeaks je online spremište za dokaze. Stvorio je tehnički i pravni okvir koji se služi s nekoliko poslužitelja rasprostranjenih u nekoliko jurisdikcija kako bi zaštitio sebe i svoje zviždače. Objavit će bilo koji dokument dok god je on na službenom papiru i nije objavljen nigdje drugdje.

No, on nije tvornica za proizvodnju glasina, kažu njegovi kreatori. Zašto to radi? Isključivo u ime povijesti, tvrdi... No, tko se nalazi iza WikiLeaksa? Na stranici piše da ju je osnovala zabrinuta skupina novinara, političkih disidenata i hakera. U želji da saznaju više, novinari Wireda proputovali su Europu kako bi pronašli ljude koji stoje iza te organizacije.

Polaganim, ritmičnim hodom, opterećen torbom za prijenosno računalo koje mu rijetko izlazi iz vida, Daniel “Schmitt”, ne želeći odati pravo prezime, sjeda za stol u stražnjem dijelu ka∫ća negdje u središnjoj Italiji.

Uključio se u rad WikiLeaksa prije pokretanja stranice u prosincu 2006., kaže, i odrekao se karijere i plaće kako bi radio za skupinu. Pravom imenu Daniel dodao je pseudonim “Schmitt” prema svojem mačku, Gospodinu Schmittu. Bavio se računalnom sigurnošću: radio je kao mrežni inženjer za međunarodnu kompaniju koja je pružala tehnološke usluge.

Izbjegava pitanja o prijašnjem životu i kaže da on nije bitan. U svojoj prepoznatljivoj crnoj majici, vojničkim hlačama i čizmama Martensicama počinje objašnjavati što je WikiLeaks. Govori oprezno, gotovo kao da je to uvježbao, a što više govori, sintaksa materinskog njemačkog sve mu se više probija u engleski. “Kad smo počeli, mislili smo da ćemo postati ‘Obavještajna agencija naroda’”, kaže Schmitt. “Da će se uključiti tisuće ljudi, koje će iskopavati prljavštinu o svojim vladama. Da će to stvoriti revolucionarni duh.” No, stvarnost WikiLeaksa zasad je daleko od idealizma njegovih optimističnih korijena.

WikiLeaks je od samog početka okružen kontroverzama. Kada je stranica u prosincu 2006. objavila prvi dokument, tajnu islamsku naredbu koju je navodno napisao šeik Hassan Aweys, jedan od vodećih ljudi Saveza 11

wikileaks | Annabell Symington: Tajne WikiLeaksa

islamskih sudova u Somaliji, nagađalo se da se radi o prijevari; tisak je doveo u pitanje vjerodostojnost WikiLeaksa. Nekoliko tjedana poslije toga, u siječnju 2007., John Young, član savjetodavnog odbora i osnivač stranice cryptome.org, internetskog skladišta za otkrivene tajne dokumente, industrijske glasine i državne urote, napustio je WikiLeaks te optužio skupinu da je kanal CIA-e. Nakon odlaska na stranici cryptome.org objavio je 150 stranica elektroničke pošte koju su razmjenjivali članovi WikiLeaksa.

Te poruke elektroničke pošte prikazivale su početke WikiLeaksa, pokušaje skupine da stvore imidž i svađe o tome kako da to učine. Poruke govore o političkom utjecaju i pozitivnoj reformi. Pune su nejasne kićene retorike dok istodobno pozivaju na jasnoću diljem svijeta. Young je optužio WikiLeaks da je sastavni dio CIA-e, no čini se da njima ta optužba nije smetala. Schmitt kaže da je WikiLeaks poticao nagađanja da ga ∫nancira CIA. “Nema ničeg boljeg od toga da pola svijeta misli da smo CIA”, kaže Schmitt. “Dok god je to prava polovica. To bi moglo potaknuti neke ljude da nam predaju materijale.” John Young promijenio je mišljenje o WikiLeaksu. Sada podupire njegov rad iako mu se ne sviđa “samopromidžbeni aspekt, tajnost i ljubav prema autoritetu, koji vjerojatno potječu otuda što njime upravljaju ljudi školovani za novinarstvo, u kojem se oglašavanje i ekskluzivni pristup informacijama, te preuveličavanje njihove važnosti, smatraju ključnima za marketinški uspjeh. Youngov je glavni prigovor anonimnost voditelja stranice, jer smatra da skupina tako postaje podložna “prisvajanju špijuna”. To je uobičajena špijunska metoda, kao u novinarstvu, medijima, obrazovanju, crkvama, vladama i tako dalje.

U duhu transparentnosti ili samopromidžbe WikiLeaks je objavio vlastiti popis tajnih donatora, koji je stranici predao izvor: netko je zaboravio upotrijebiti mogućnost skrivene kopije kada je slao poruku WikiLeaksovim dobrotvorima te tako otkrio sve adrese svim primateljima. “To dokazuje da smo transparentni i da ćemo objaviti sve”, kaže Schmitt ponosno.

Osoblju nije bilo preteško provjeriti vjerodostojnost popisa donatora.

No, WikiLeaks prima sadržaje iz cijeloga svijeta i to o mnogim temama, od antisindikalnog priručnika za upravu lanca knjižara Barnes & Noble, do navodne korupcije u Zambiji, a tvrdi da provjerava vjerodostojnost svakog dokumenta koji objavi. “Osoblje WikiLeaksa, koje čine istraživački novinari,” kaže stranica, “forenzički ispita sve dokumente i označi sve u čiju autentičnost sumnja.” WikiLeaks šalje dokumente i “lokalnim disidentima, skupinama za ljudska prava i regionalnim stručnjacima” kako bi dobio njihovo mišljenje o autentičnosti pojedinog dokumenta. Broj ljudi uključenih u postupak provjere vjerodostojnosti, kao i ostatak WikiLeaksa, nejasan je. No, WikiLeaks tvrdi da je objavio 1.2 milijuna dokumenata u tri godine. To znači da njegov ∞ pretpostavlja se ∞ velik tim volontera zaprimi, provjeri i objavi više od 1.000 dokumenata na dan.

Na WikiLeaksu ima lažnih sadržaja. Zviždač koji je htio ostati anoniman priznao je da je predao WikiLeaksu krivotvorene dokumente kako bi vidio što će učiniti. Dokumenti su označeni kao moguća krivotvorina, no, zviždač smatra da je odluka da se dokumenti objave “utjecala na njihovu vjerodostojnost.” Upitan o krivotvorenim sadržajima, Schimitt preokreće moguću kritiku u pozitivnu stvar. “Lažni je dokument sam po sebi priča”, kaže. WikiLeaks objavljuje dokumente zbog medijske pokrivenosti koju će oni stvoriti i političke reforme za koju se nada da će slijediti.

12

No, tko u WikiLeaksu planira i nadzire tu reformsku putanju? Čini se da je to jedan od osnivača stranice, Julian Assange. “Želimo ostati usredotočeni na širenje i skretanje pozornosti na one vrste informacija za koje iz iskustva znamo da imaju određen politički utjecaj”, kaže Assange. Novinari Wireda sastali su se s njim u bučnom restoranu na kolodvoru Liverpool Street u Londonu. Razgovarali su više od sat vremena kad je bez upozorenja sastanak naglo završio. Assange je uskočio na vlak za Zračnu luku Stansted. Nije htio reći kamo ide. Počeci WikiLeaksa vezani su uz Assangea. Danas je Assange u kasnim tridesetima. U svojim tinejdžerskim godinama, osamdesetih godina 20. stoljeća, bio je haker u Melbourneu. Devedesetih se udružio s novinarkom Suelette Dreyfus, sada članicom savjetodavnog odbora WikiLeaksa, kako bi napisali Underground, knjigu o dogodovštinama skupine britanskih, australskih i američkih kriminalnih hakera. Sličnosti između Assangea i lika iz knjige Mendaxa sugeriraju da je Assange projektu posudio više od tehničkog znanja. U počecima WikiLeaksa Assange je oformio savjetodavni odbor i popunio ga istaknutim novinarima, političkim aktivistima i računalnim stručnjacima. Savjetodavni odbor trebao je dati WikiLeaksu vjerodostojnost i medijsku pozornost. No, većina članova savjetodavnog odbora s kojima su novinari Wireda razgovarali priznala je da su vrlo malo uključeni u rad Wikileaksa te da nisu pružili mnogo “savjeta”. “Nisam posve siguran što bi savjetodavni odbor trebao biti”, kaže Ben Laurie, stručnjak za računalnu sigurnost i član odbora. “Jednako je misteriozan kao i ostatak WikiLeaksa.”

Australski novinar Philip Adams naveden je kao savjetnik. No, novinarima Wireda rekao je da je “rano napustio projekt zbog količine posla i problema sa zdravljem”. Jedan drugi član savjetodavnog odbora, CJ Hinke, osnivač organizacije Sloboda protiv cenzure Tajland, više je uključen i kaže da se WikiLeaks s njim redovito savjetuje “o pitanjima kao što su vjerodostojnost i važnost primljenih materijala”. Priznaje da ga je isprva zabrinjavao “WikiLeaksov alanfordovski pristup”, no, da je u međuvremenu stekao “veliko poštovanje i povjerenje u njihovu misiju”. Hinke ističe da WikiLeaks, “kao pravi aktivist, zauzima stav i ne uzmiče”. Čini se da je aktivizam u srži njegove misije iako sam sebe naziva medijskom organizacijom s “uredništvom”. “Ja sam novinar u ovom kontekstu”, kaže Schmitt.

Dakle, što je WikiLeaks? Budućnost istraživačkog novinarstva internetskog razdoblja? Politički aktivisti s dugačkim popisom zadaća? Ili anarho-novinari koji samo izvode psine? Assangeova retorika daje naslutiti da se radi o svemu tome. “Tajnovitost upozorava na potencijal za reformu ako se informacije objave”, kaže. “Količina truda koju uložite u zataškavanje informacija ekonomski je signal. Taj trud signalizira mogući reformski utjecaj u trenutku kada se informacije objave. Zašto bi inače trošili novac na to da ih skriju? Ako možete selektivno ciljati te tajne informacije, onda možete selektivno proizvoditi pozitivnu reformu.” Assange svoje političke teorije predstavlja tonom revolucionarnog idealizma. No, tko de∫nira “pozitivnu reformu”? Tko obavlja “selekciju”? A što je s nevinim ljudima čiji se osobni podaci odaju? Assange kaže da WikiLeaks nastoji “umanjiti opasnost za ljude povezane s informacijama” koje objavi slanjem “obavijesti elektroničkom poštom”. No, kad je Assange poslao poruku elektroničke pošte kako bi “obavijestio” jednog čovjeka da 13

wikileaks | Annabell Symington: Tajne WikiLeaksa

će detalji uskoro biti objavljeni i upozorio ga da “poduzme sve potrebne mjere opreza”, dobio je nimalo zahvalan odgovor. Odgovor je doveo u pitanje WikiLeaksova “novinarska postignuća”, opisao njegovo ponašanje kao “reptilsko” i zaključio: “Netko zlobniji od mene pomislio bi da ste iskompleksirani štreberski jadnik.” Assangeov odgovor je kratak: “Uz poštovanje, Vaš traktat lud je koliko i dugačak.”

WikiLeaks pravno štiti sebe i svoje izvore tako što se rasprostire kroz nekoliko jurisdikcija. Domaćin mu je mrežni posužitelj PRQ sa sjedištem u Švedskoj s kojeg učitava većinu dokumenata. Prema stavku u švedskom Zakonu o slobodi medija kriminalni je čin narušiti pravo novinskih izvora na anonimnost, a Wikileaks kaže da se koristi tim zakonom kako bi zaštitio sebe i svoje izvore. Tvrdi da nikada nije iznevjerio izvor. Međutim, Adam Weissbach, odvjetnik u odvjetničkoj tvrtki Vinge u Švedskoj, kaže da WikiLeaks “pojednostavljuje kada kaže da švedski zakoni štite sve izvore”. Postoje iznimke na stavak o pravu izvora na anonimnost, od kojih se većina odnosi na nacionalnu sigurnost. Sve medijske organizacije koje djeluju u Švedskoj i koje žele biti zaštićene tim zakonom trebaju “izdavački certi∫kat” i osobu imenovanu kao pravno odgovornog izdavača materijala. Nitko u WikiLeaksu nije mogao potvrditi postoji li u WikiLeaks ijedno od toga. Ben Laurie, britanski stručnjak za računalnu sigurnost i član savjetodavnog odbora WikiLeaksa kaže da kao zviždač ne bi imao povjerenja da će ga on zaštititi. “Ako su vam suparnik vlade, one imaju mnogo resursa na raspolaganju”, kaže Laurie. “A stvari na koje se WikiLeaks oslanja nisu dovoljno snažne za obranu protiv te vrste resursa.” “Kad bih odavao tajan materijal, ne bih osobno predao dokumente”, dodaje. Nadalje, on ne može zaštititi novinare koji se koriste njegovim materijalom. Kada su novinari Wireda istraživali određene optužbe u Ujedinjenom Kraljevstvu na temelju dokumenata koji su se nalazili na WikiLeaksu, jedan od partnera u odvjetničkoj tvrtki Schillings rekao je da multi-jurisdikcijska struktura koja štiti WikiLeaks ne štiti Wired te da bi imali probleme ako bi spomenuli bilo kakve zabranjene dokumente.

Unatoč WikiLeaksovoj tvrdnji da je doživio 12 uzastopnih pravnih pobjeda, skupinu je u siječnju 2008. uzdrmala švicarska banka Julius Baer.

Banka je postigla gašenje domene wikileaks.org nakon što je Wikileaks objavio niz dokumenata koji su navodno dokazivali upletenost klijenata te banke u offshore utaje poreza, skrivanje imovine i pranje novca. Dokumente banke WikiLeaksu je predao bivši zaposlenik Rudolf Elmer. Elmer je dokumente ponudio novinama u rodnoj Švicarskoj te pokušao upozoriti švicarsku poreznu upravu i policiju na ono što je opisao kao ozbiljnu utaju poreza. No, nikoga nije bilo briga. 9. siječnja 2008. Elmer je objavio dokumente na WikiLeaksu. “WikiLeaks je bio jedini alat pomoću kojeg sam mogao podići glas”, kaže Elmer u razgovoru s novinarima Wireda iz svojega doma na Mauricijusu. Šest dana nakon što su se Elmerovi dokumenti pojavili na stranici, banka je protiv nje pokrenula sudski progon u SAD-u.

Slučaj je išao protiv WikiLeaksa, a sudac saveznog okruga Jeffrey White naredio je da se wikileaks.org zatvori. Dva tjedna poslije sudac je bio prisiljen ukinuti sudsku zabranu nakon što su skupine za slobodu govora izjavile da je presuda prekršila Prvi amandman američkog Ustava. Tužba švicarske banke protiv WikiLeaksa donijela je banci veliku količinu negativnog publiciteta te na kraju doživjela neuspjeh. Čini se da su druge organizacije naučile da je jedno od najjačih oružja WikiLeaksa opasnost od pu14

bliciteta. Tijekom 2008. godine stranica je objavila ono za što tvrdi da je temeljna doktrina Scijentološke crkve. Crkva je prijašnje pokušaje da se dokument objavi spriječila agresivnim tužbama. Međutim, još nije tužila WikiLeaks i ne želi otkriti zašto. “Proces učenja je u tijeku i primjećujemo da su neke ustanove naučile iz tuđih pogrešaka”, kaže Schmitt.

Publicitet koji je WikiLeaks dobio od takvih istaknutih slučajeva potaknuo je novinare da pokušaju otkriti tko se nalazi iza stranice. Assangea je frustriralo to što se većina medija bavila nagađanjima o njima, umjesto da pišu o dokumentima koje su objavljivali. “Nije bitno tko je WikiLeaks, bitno je što on radi”, kaže. U porukama elektroničke pošte koje je Young objavio čini se da je WikiLeaks pokušao upotrijebiti kolektivni pseudonim kako bi u medijima objavljivao članke o sadržajima koji se nalaze na samoj stranici da bi potaknuo druge članke. U posljednje je vrijeme WikiLeaks preusmjerio energiju i počeo proizvoditi priopćenja za tisak. “Mi smo aktivistička organizacija”, kaže Assange. “Naš je cilj postići maksimalni reformski učinak. Kako bismo postigli učinak, morali smo pisati priopćenja za tisak.” Prema Assangeu priopćenje za tisak jeftin je oblik novinarstva o kojem ovise današnji mediji. Koncept priopćenja za tisak potječe iz godine 1791., kad je Thomas Paine svoju knjigu Prava čovjeka ponudio izdavačima bez naknade za autorska prava, kaže Assange. “Svi su je tiskali jer je to bilo vrlo isplativo i knjiga je imala golem politički utjecaj.” WikiLeaks je zato s današnjim medijima pokušao rekreirati Paineov odnos s izdavačima. “Mi umanjujemo ulazne troškove za novinare tako što im dajemo materijal visoke kvalitete”, kaže on.

“Umanjujemo im izlazne troškove tako da preuzimamo veći dio rizika vezanih za objavljivanje materijala. Svodimo troškove istraživačkog novinarstva na troškove novinarstva iz priopćenja za javnost.” Tako je to u teoriji. No, kako je WikiLeaks naučio, izbacivanje materijala na tržište, bez ekskluzivnih prava, umanjuje percepciju njihove vrijednosti.

Unatoč WikiLeaksovim pozivima na transparentnost u vladama i ­organizacijama diljem svijeta, on je i dalje tajnovit. Članovi WikiLeaksa smatraju proturječne informacije o njima dostupne na internetskim stranicama “dobrima”: “Bilo bi glupo pretpostavljati da moćan neprijatelj ne bi mogao pronaći te stvari, ali nema potrebe olakšati im život”, kaže Ben Laurie.

Kada je WikiLeaks pokrenut, Jimmy Wales, suosnivač Wikije i jedan od tvoraca Wikipedije, objavio je da ne želi da se WikiLeaks povezuje s bilo kojim od njegovih projekata. Upitan za mišljenje o WikiLeaksu, kaže: “Nemam nikakve veze s WikiLeaksom, ne znam ništa o njemu i doista me ne zanima.”

Ben Laurie kaže da je jedan od razloga zbog kojeg je smanjio rad na WikiLeaksu to što “voli biti kod kuće” umjesto da živi životom špijuna.

No, velik dio te tajnosti izgleda samonametnut. Nadalje, može li WikiLeaks nastaviti s misijom objavljivanja svega u ime povijesti? “WikiLeaks ovisi o entuzijazmu malenog broja ljudi, a posebice o Assangeu”, kaže Laurie. “Kada bi se njemu dogodila neka gadna nesreća, možda bi se WikiLeaks ispuhao.”

s engleskoga prevela Ivana Juraga Objavljeno 1. rujna 2009. godine u Wiredu: www.wired.co.uk/magazine/archive/2009/10/start/exposed-wikileaks-secrets?page=all

15

16

Naomi Wolf

Poštovani Interpole

K

ao dugogodišnju feminističku aktivisticu veoma me obradovalo vaše novo zalaganje za uhićenje i suđenje muškarcima koji se diljem svijeta prema ženama s kojima su u vezi ponašaju poput narcisoidnih budala. Julian Assange optužen je za sporazumni seksualni odnos s dvije žene te zbog toga što je u susretu s jednom od njih kondom koji su koristili pukao.

Uviđam, prema žrtvinim iskazima medijima, da je Assange optužen i za pisanje SMS-a i tvitanje u taksiju na putu do stana jedne od žena dok je s drugom bio na spoju i, sasvim gnjusno, u taksiju 'čitao priče o samome sebi na Internetu'. Obje navodne žrtve uzrujane su zbog toga što je počeo izlaziti s drugom ženom dok je još bio u vezi s prvom. Naravno, s obzirom na to da sam feministica, raduje me što navodne žrtve rabe retoriku nadahnutu feminizmom i zakon kako bi ublažile ono što izgleda kao povreda osobnih osjećaja. To je ono što su naše hrabre pramajke sufražetkinje imale na umu! Hvala ti još jednom, Interpole. Znam da ćeš sada dati prvenstvo globalnom lovu na 1.3 milijuna muškaraca (samo u SAD-u) o kojima sam osobno čula slične pritužbe ∞ u Teksaškom sveučilištu jedno cijelo bratstvo treba odmah uhititi. Imam i informaciju dobivenu iz prve ruke o tome da je John Smith iz Providencea u Rhode Islandu otišao na momačku večer na kojoj su nastupale striptizete iako se njegova djevojka tome protivila i da Mark Levinson iz Corvallisa u Oregonu nije primijetio da njegova djevojka ima veoma zgodnu novu frizuru iako se ošišala osam centimetara.

To su teroristi! Interpole, sredi ih!

S poštovanjem, Naomi Wolf

s engleskoga prevela Martina Blečić Objavljeno 7. prosinca 2010. u Huf∫ngton Postu: www.huf∫ngtonpost.com/naomi-wolf/interpol-the-worlds-datin_b_793033.html

17

18

Umberto Eco

Ne toliko luda “curenja”

A

fera WikiLeaks ima dvostruku vrijednost. S jedne strane, ispada da se radi o lažnom skandalu, koji samo izgleda kao skandal usmjeren protiv kulisa licemjernih odnosa između države, građana i medija. S druge strane, to je vjesnik promjena u međunarodnoj komunikaciji koji ocrtava regresivnu budućnost progresa koji se odvija spiralnim koracima.

No krenimo redom. Kao prvo, WikiLeaks potvrđuje činjenicu da je svaki dokument koji sastavi tajna služba bilo koje države načinjen od novinskih isječaka. Američka “iznimna” otkrića o Berlusconijevim seksualnim navikama jednostavno se oslanjaju na ono što se moglo mjesecima prije čitati u bilo kojim dnevnim novinama, osim naravno, u onima čiji je Berlusconi vlasnik, no, to je suvišno napominjati. A opaka Gada∫jeva karikatura bila je već dulje predmet kabaretskih šala. Veleposlanstva su se pretvorila u špijunske postaje. Pravilo koje govori da tajni dokumenti moraju sadržavati novosti koje su već opće znanje nužno je za dinamiku rada tajnih službi. Ali to nije slučaj samo u današnjici. Otiđite u knjižaru koja se bavi knjigama o ezoteriji i otkrit ćete da je svaka knjiga na polici koja se tiče Svetog Grala, templara ili tajne Rennes-le-Châteaua (zapravo prijevara kojom se nastoji privući turiste u Francusku) ili sličnih tema, zapravo doslovni prijepis onoga što je već napisano u starijim knjigama. Razlog nije taj što su autori koji se bave okultnim neskloni originalnom istraživanju niti to što ne znaju gdje potražiti novosti o nepostojećem, već taj što oni predani okultnome vjeruju samo u ono što već znaju i što potvrđuje ono što su već čuli. To je formula uspjeha Dana Browna.

Isto vrijedi za tajne dokumente. Informator je lijen. A lijen je i šef tajne službe koji smatra istinitim samo ono što prepoznaje. Ako već nije lijen, onda je barem ograničen. Da nije, mogao bi, recimo, biti urednik Libérationa. Strogo povjerljivi podaci o Berlusconiju koje je veleposlanstvo SAD-a u Rimu dojavilo američkom Ministarstvu vanjskih poslova ista je priča koju je Newsweek objavio prethodni tjedan. Čemu tolika strka u vezi s curenjem podataka? U njima je rečeno ono što već zna svaki razborit promatrač, tj. to da su veleposlanstva, barem od kraja Drugog svjetskog rata i od kada državni poglavari mogu telefonski komunicirati i letjeti jedan do drugoga na večeru, izgubila svoju diplomatsku ulogu i pre19

wikileaks | Umberto Eco: Ne toliko luda “curenja”

tvorila se u špijunske postaje. Tu ulogu imaju uvijek, osim u iznimnim prilikama kada imaju ceremonijalnu funkciju. Svi oni koji gledaju istraživačke dokumentarne ∫lmove znaju to veoma dobro, a neznanje glume samo jer su licemjerni. Ipak, izreći to javno znači povredu obveze licemjerja i dovodi američku diplomaciju na loš glas. Nadalje, sama ideja toga da svaki računalni haker može prodrijeti u najtajnije tajne najmoćnije države na svijetu zadala je težak udarac ugledu Ministarstvu vanjskih poslova. Zbog toga ovaj skandal pogađa više “krivce” nego “žrtve”. No okrenimo se dubljem značenju tog događaja. Prije, u Orwellovo doba, svaki se izvor moći mogao zamisliti kao Veliki Brat koji nadgleda svaki pokret svojih subjekata. Orvelovsko proročanstvo potpuno se ostvarilo onoga dana kada su oni koji imaju moć mogli nadgledati svaki telefonski razgovor nekog građanina, svaki hotel u kojemu je odsjeo, svaku cestarinu koju je platio i tako dalje. Građani su postali žrtve državnog oka koje sve vidi. No kada izađe na vidjelo da čak ni najskrivenije kodirane državne tajne nisu izvan dosega hakera, nadzor prestaje biti jednostran te postaje cirkularan. Država drži na oku svakog građanina, no, svaki građanin ili barem svaki haker ∞ samoprozvani osvetnik građana ∞ može njuškati po vladinim tajnama.

Kako se neki moćnik može održati ako ne može čuvati ni vlastite tajne? Istina je ono što je Georg Simmel jednom rekao, da je prava tajna zapravo prazna tajna koja se nikad ne može otkriti; istina je i da je sve ono što se zna o Silviju Berlusconiju ili Angeli Merkel u stvari prazna tajna, tajna lišena tajne zbog toga što je u javnoj domeni. No otkriti, kao što je to WikiLeaks učinio, da su tajne Hillary Clinton u stvari prazne tajne znači oduzeti joj moć. WikiLeaks nije naštetio Nicolasu Sarkozyju ni Angeli Merkel, no nanio je nepopravljivu štetu Baracku Obami i Hillary Clinton. Koja će biti posljedica ove rane nanijete veoma moćnoj sili? Očito je da ubuduće države neće moći pohraniti povjerljive podatke online, to bi bilo jednako tome da ih se pohrani na uličnom uglu. No jednako je jasno da je, s obzirom na današnju tehnologiju, besmisleno nadati se povjerljivim telefonskim razgovorima. Ništa nije lakše od nego otkriti je li poglavar države kamo putovao ili se s kim susreo. Kako će se privatni poslovi odvijati u budućnosti? Znam da je u ovom trenutku moje predviđanje još znanstveno-fantastično, no ne mogu si pomoći, a da ne zamišljam vladine službenike kako se u tajnosti voze poštanskim kočijama kroz skrivene putove, noseći poruke samo u svojemu pamćenju («svojoj glavi») ili, u krajnjem slučaju, dokumente skrivene u potplatu cipele. Postojat će samo jedan primjerak dokumenta i bit će skriven u zaključanoj ladici. Jer ipak, pokušaj provale u Watergate bio je manje uspješan od WikiLeaksa.

Jednom sam imao prigodu vidjeti kako tehnologija današnjeg vremena napreduje rakovim korakom, tj. natraške. Stoljeće nakon što je bežični telegraf označio revoluciju u načinu komuniciranja, Internet je ponovo uspostavio telegraf koji se služi telefonskim žicama. Analogne video kasete omogućavale su ∫lmskim entuzijastima izučavanje ∫lma kadar po kadar premotavanjem trake unatrag i unaprijed kako bi otkrili sve tajne procesa ∫lmske montaže, a digitalni CD-romovi omogućavaju samo skakanje s jednog poglavlja do drugog. Brzi vlakovi vode nas od Rima do Milana za tri sata, no let na istoj ruti, uključujući sva presjedanja, traje tri i pol sata. Stoga ne bi bilo neobično kada bi se politika i komunikacijske 20

tehnologije vratile konjskim kočijama. Jedna zaključna opservacija: u starim vremenima mediji bi nastojali otkriti što se događa u veleposlanstvima. Danas, veleposlanstva od medija traže uvid iznutra.

s engleskoga prevela Martina Blečić Objavljeno 2. prosinca 2010. u PressEurope: www.presseurop.eu/en/content/article/414871-not-such-wicked-leaks

21

22

Julian Assange

Istina će uvijek pobijediti

W

ikiLeaks je začetak nove vrste novinarstva ∞ znanstvenoga novinarstva. Surađujemo s drugim medijima kako bi ljudima pružili vijest, ali i da bismo dokazali njezinu istinitost. Kad pročitate neku vijest, znanstveno novinarstvo omogućit će vam da odmah zatim na Internetu pronađete izvorni dokument na kojemu se ta vijest temelji. Tako možete sami prosuditi je li priča istinita i je li novinar podatke vjerno prenio. Demokratska društva potrebuju snažan medij, a WikiLeaks je dio tog medija. Medij pomaže vladama da ostanu čiste. WikiLeaks je otkrio neke bolne istine o ratovima u Iraku i Afganistanu te priče o korporacijskoj korupciji.

WikiLeaks je, kao koordinator novinarskih skupina, pod oštrim napadima i optužbama vlade SAD-a i njezinih saveznika. Unatoč tome što sam Australac, a ne građanin SAD-a, optužen sam za izdaju. U SAD-u se desetak puta predložilo da me specijalne vojne snage smaknu. Sarah Palin kazala je kako bi me trebalo “goniti kao Osamu bin Ladena”, a republikanski prijedlog da me se proglasi “međunarodnom prijetnjom” nalazi se pred američkim Senatom. Savjetnik kanadskog premijera na nacionalnoj je televiziji govorio o potrebi mojega ubojstva. Američki bloger napisao je da bi mojeg dvadesetogodišnjeg sina trebalo oteti i nauditi mu kako bi se doprlo do mene. Australci bi bez ponosa trebali promotriti priklanjanje premijerke Gillard i američke državne tajnice Hillary Clinton takvim razmišljanjima i nedostatak bilo kakve kritike usmjerene ostalim medijskim organizacijama. Razlog za to jest činjenica da su Guardian, New York Times i Spiegel stari i veliki dok je WikiLeaks još mlada i malena organizacija. Mi smo posljednji u hijerarhiji. Vlada premijerke Gillard pokušava ubiti glasnika jer ne želi da se otkrije istina, uključujući podatke o njezinim vlastitim diplomatskim i političkim činovima. Jesu li australske vlasti na bilo koji način odgovorile na brojne javne prijetnje upućene meni i drugim djelatnicima WikiLeaksa? Neki bi pomislili da će australska premijerka braniti svojega građanina u takvim situacijama, no pojavile su se samo potpuno neodržive tvrdnje o ilegalnosti. Premijerka, a posebno državni tužitelj moraju obnašati svoje dužnosti dostojanstveno i iznad svega borbeno. Budite bez brige, ovo dvoje samo želi očuvati 23

vlastitu kožu. No neće uspjeti. Svaki put kada WikiLeaks objavi istinu o zloupotrebama koje su počinile agencije SAD-a, australski političari usklade svoju pjesmu s onom State Departmenta: “Ugrozit ćete živote!

Nacionalnu sigurnost! Ugrozit ćete vojnike!” A onda kažu kako u materijalu što ga je objavio WikiLeaks nema bitnih podataka. Nije moguće da su obje tvrdnje istinite. Koja je istinita? Nijedna. Iza WikiLeaksa stoje četiri godine iskustva. Kroz taj period promijenile su se čitave vlade, no ni jedna osoba, koliko se zna, nije pritom nastradala. No SAD su, uz pristanak australske vlade, samo kroz proteklih nekoliko mjeseci, ubile tisuće osoba. Ministar obrane pri vladi SAD-a, Robert Gates, priznao je u pismu upućenom kongresu SAD-a da nikakvi osjetljivi obavještajni izvori niti metode nisu bili ugroženi objavom Afganistanskih ratnih dnevnika. Pentagon je izjavio da nema dokaza da su objave WikiLeaksa dovele do bilo čijeg stradavanja u Afganistanu. NATO u Kabulu izjavio je CNN-u da nije uspio pronaći nijednu osobu kojoj je potrebna zaštita. Australsko ministarstvo obrane izjavilo je istu stvar. Ništa što smo objavili nije povrijedilo nijednu australsku vojnu skupina niti bilo kakav izvor. No naše objave daleko su od toga da budu nebitne. Diplomatski podaci SAD-a otkrivaju neke potresne činjenice: SAD je zatražio od svojih diplomata da ukradu osobne podatke i informacije o UN-ovim dužnosnicima i skupinama za promicanje ljudskih prava, uključujući DNK, otiske prstiju, skenove šarenice, brojeve kreditnih kartica, internetske lozinke i fotogra∫je s osobnih iskaznica, što predstavlja kršenje svih međunarodnih sporazuma.

s engleskoga prevela Martina Blečić Objavljeno 7. prosinca 2010. u The Australianu: blogs.theaustralian.news.com.au/mediadiary/index.php/australianmedia/comments/julian1/

wikileaks | Julian Assange: Istina će uvijek pobijediti

24

25

26

Geert Lovink, Patrice Riemens

Dvanaest teza o WikiLeaksu

Teza 0 “Što mislim o WikiLeaksu? Mislim da bi to bila odlična ideja!” (prema slavnoj dosjetki Mahatme Gandhija o “zapadnoj civilizaciji”)

Teza 1 Otkrivanje i objavljivanje tajnih informacija obilježje je svakog doba, no, nikad prije skupina nevezana uz državu ili korporaciju nije to uspjela učiniti toliko kao WikiLeaks s prvom snimkom “kolateralnog ubojstva”, zatim s “dnevnicima afganistanskog rata” te s aferom Cablegate. Čini se da smo dosegnuli trenutak u kojem se kvantitativni skok pretvara u kvalitativni. Kad se WikiLeaks prvi put predstavio široj javnosti početkom 2010., to još nije bio slučaj. U nekom smislu, “kolosalne” količine informacija koje je WikiLeaks otkrio mogu se jednostavno objasniti kao posljedica naglog širenja informacijske tehnologije u kombinaciji s velikim padom njezine cijene, uključujući i cijenu pohranjivanja milijuna dokumenata.

Još jedan faktor koji tomu pridonosi jest činjenica da je u ovom dobu trenutačne reprodukcije i diseminacije postalo poprilično teško čuvati državne i korporativne tajne, da ne govorimo o privatnima. WikiLeaks tako postaje simbol sveopće preobrazbe u “informacijsko” društvo te odražava budućnost koja slijedi. Stoga, iako ga je moguće promatrati kao (politički) projekt te ga kritizirati zbog modusa operandi ili zbog drugih razloga, na njega se može gledati i kao na pilot-fazu u evoluciji prema mnogo općenitijoj kulturi anarhističkog razotkrivanja izvan granica tradicionalne politike otvorenosti i transparentnosti.

Teza 2 Bilo to dobro ili loše, WikiLeaks se lansirao u kraljevstvo visoke međunarodne politike. Kao grom iz vedra neba, postao je ozbiljan igrač na svjetskoj sceni, kao i u nacionalnim sferama nekih zemalja. Zahvaljujući svojim otkrićima, čini se da WikiLeaks, mali igrač kakav jest, ima istu snagu kao vlade ili velike korporacije, koje su njegova sljedeća meta ∞ barem u domeni skupljanja i objavljivanja informacija. No istodobno je nejasno je li riječ o trajnom obilježju ili o privremenom fenomenu nastalom zahva27

ljujući medijskoj pozornosti ∞ čini se da WikiLeaks vjeruje u prvu mogućnost, a sve se više čini da je uistinu tako. Prema riječima svojega najpoznatijeg predstavnika Juliana Assangea, WikiLeaks smatra da, kao maleni nedržavni i nekorporativni akter, boksa u istoj kategoriji kao i američka vlada ∞ te se počinje ponašati u skladu s tim. Moglo bi se reći da je to faza “talibanizacije” postmoderne teorije o „ravnom svijetu“ u kojoj su veličina, vrijeme i mjesto proglašeni gotovo posve nevažnima. Važan je zamah slave i intenzivno gomilanje medijske pozornosti. WikiLeaks tu pozornost uspijeva pridobiti pomoću spektakularnih informacija dok druge stranke, posebice skupine za promicanje civilnog društva i organizacije za ljudska prava, očajnički pokušavaju progurati svoju poruku.

Dok ovi drugi obično igraju prema pravilima i traže legitimitet od dominantnih institucija, WikiLeaks se služi populističkom strategijom koja se nadovezuje na sveprisutno nezadovoljstvo javnosti dominantnim političkim akterima. Za WikiLeaks politički legitimitet više nije nešto što malim akterima milostivo daruju velike sile. On zaobilazi tu strukturu moći staroga svijeta i umjesto toga odlazi na izvor političkog legitimiteta u informacijskom društvu današnjice: ekstatičnoj banalnosti spektakla.

Genijalno se koristi “brzinom oslobađanja” informacijske tehnologije, tj. služi se informacijskom tehnologijom da bi je ostavio samu za sobom i bezobrazno upao u kraljevstvo politike.

wikileaks | Geert Lovink, Patrice Riemens: Dvanaest teza o WikiLeaksu

Teza 3 U tekućoj sagi nazvanoj “Pad američkog carstva”, WikiLeaks stupa na pozornicu kao krvnik lakog plijena. Bilo bi teško zamisliti da to isto učini ruskoj ili kineskoj vladi ili čak Singapuru ∞ a da ne govorimo o njihovim ... hmmm ... “korporativnim” partnerima. Pustimo velike međunarodne banke i multinacionalne korporacije koje je Julian Assange naveo kao sljedeću metu WikiLeaksa. Ovdje su na djelu određene goleme kulturne i jezične barijere, da ne govorimo o barijerama vezanima uz moć koje bi trebalo prevladati. Čimbenik je i potpuno drukčija ciljana publika, čak i ako govorimo o razmjerno ograničenim (i navodno globalnim) kulturama i ciljevima hakera, info-aktivista i istraživačkih novinara. U tom smislu WikiLeaks u svojem trenutačnom obliku ostaje tipično “zapadnjački” proizvod i ne može tvrditi da je istinski univerzalni ni globalni pothvat.

Teza 4 Jedna od najvećih teškoća pri objašnjavanju WikiLeaksa proistječe iz činjenice da nije jasno ∞ ni samim suradnicima WikiLeaksa ∞ vidi li on sebe i djeluje li kao kreator sadržaja ili samo kao kanal za objavljivanje tajnih podataka (koji se od tih dvaju dojmova stječe, ovisi o kontekstu i okolnostima). To je, inače, opći problem otkako su se mediji masovno preselili na Internet, a izdavaštvo i komunikacije postali usluga umjesto proizvoda. Julian Assange strese se svaki put kad ga opišu kao glavnog urednika WikiLeaksa, no, s druge strane WikiLeaks tvrdi da uređuje materijale prije objavljivanja te govori kako provjerava autentičnost dokumenata uz pomoć stotina analitičara volontera. Ovakve rasprave o sadržaju i kanalu među medijskim aktivistima traju već nekoliko desetljeća, bez jasnog rezultata. Stoga bi, umjesto da pokušavamo razriješiti tu nedosljednost, bi28

lo bolje potražiti nove pristupe i razviti nove teorijske koncepte za tu hibridnu praksu izdavaštva koja uključuje aktere daleko izvan tradicionalne domene profesionalnih medija. Možda je to razlog zbog kojeg Assange i njegovi suradnici odbijaju prihvatiti nazive prema “starim kategorijama” (novinari, hakeri, itd.) i tvrde da predstavljaju novu pojavu na svjetskoj informacijskoj pozornici.

Teza 5 Neosporivo je da istraživačko novinarstvo postojano propada zbog sve manje potpore i sredstava. Ovih dana novinarstvo se manje-više svodi na remiksanje priopćenja za javnost. U takozvanoj ekonomiji pozornosti tempo se konstantno ubrzava, a broj priča koje se bore za pozornost stalno raste pa ne ostaje mjesta za one kompleksnije. Uz to, korporativni vlasnici masovnih medija sve su manje naklonjeni raspravama i detaljnim prikazima funkcioniranja neoliberalne globalizirane ekonomije i politike koja je prati. Pomak od informacija prema takozvanom infotainmentu koji zahtijevaju i publika i vlasnici medija, nažalost su kao stil rada prihvatili i sami novinari pa je postalo teško objavljivati složene priče. WikiLeaks upada kao autsajder u zahuktali ambijent “građanskog novinarstva” i uradi-sam izvještavanja blogosfere te s pomoću još bržih društvenih medija kao što je Twitter. Ono što WikiLeaks najavljuje, a još nije uspio provesti, jest prepuštanje široj javnosti da interpretira objavljene tajne dokumenata . Taj je posao, što je vrlo neobično, prepušten nekolicini preostalih novinara u odabranim “kvalitetnim” medijima. Poslije pripadnici akademske zajednice skupljaju ostatke i plasiraju te priče iza zatvorenih vrata izdavačkih staja. No gdje je kritički umrežena zajednica komentatora? Da, svi mi marljivo pišemo svoje male osvrte, no WikiLeaks i dalje crpi kapacitet za iritaciju moćnika upravo iz svojega transverzalnog i simbiotskog odnosa s medijskim institucijama establišmenta. U tome je pouka za mase: da izađu iz geta i povežu se s edipovskim Drugim. U tome leži konΩiktni teren političkog. Tradicionalno istraživačko novinarstvo sastojalo se od triju faza: iskopavanja činjenica, provjere činjenica te umetanja tih činjenica u razumljivi diskurs. WikiLeaks čini prvo, tvrdi da čini drugo, no, treću fazu, umetanje činjenica u razumljivi diskurs, potpuno zanemaruje. To je simptomatično za određenu vrstu ideologije otvorenog pristupa, u kojoj se ekonomija proizvodnje sadržaja eksternalizira na nepoznata bića “tamo negdje”. Stoga kriza u istraživačkom novinarstvu nije ni shvaćena niti prepoznata. A kako bi se ta produktivna bića trebala materijalno uzdržavati, nije razjašnjeno. Jednostavno se pretpostavlja da će analizu i interpretaciju preuzeti tradicionalni mediji, no, to se ne događa automatski. Saga o dnevnicima afganistanskog rata i afera Cablegate pokazuju da WikiLeaks mora pregovarati s etabliranim tradicionalnim medijima kako bi sebi osigurao dovoljnu vjerodostojnost. No, istodobno ti mediji pokazuju da su nesposobni potpuno probaviti materijale te u međuvremenu neizbježno ∫ltriraju dokumente prema vlastitim uredničkim praksama.

29

Teza 6 WikiLeaks je tipičan predstavnik organizacije jedne osobe. To znači da su poduzimanje inicijative, donošenje odluka i izvršavanja uvelike centralizirani u rukama jednog pojedinca. Baš kao u malim i srednjim poduzećima, osnivača se ne može izbaciti glasovanjem, a za razliku od mnogih kolektiva, vodstvo se ne rotira. To nije strano organizacijama, bez obzira na to djeluju li u sektoru politike, kulture ili “civilnog društva”. Takve su organizacije prepoznatljive, uzbudljive, nadahnjuju i lako ih je prikazati u medijima. Međutim, njihova održivost uvelike ovisi o ponašanju njihova karizmatičnog vođe, a njihovo funkcioniranje teško je pomiriti s demokratskim vrednotama. Baš ih je zato teško i replicirati i povećati. Nezavisni haker Julian Assange osoba je s kojom se identi∫cira WikiLeaks čija se ozloglašenost i ugled uvelike stapaju s njegovim, pri čemu se zamućuje razlika između onoga što WikiLeaks čini i za što se bori te Assangeova poprilično burnoga privatnog života i donekle neizbrušenih političkih stajališta.

wikileaks | Geert Lovink, Patrice Riemens: Dvanaest teza o WikiLeaksu

Teza 7 WikiLeaks postavlja pitanje što je zajedničko hakerima i tajnim službama, s obzirom na to da određeni a∫nitet između njih svakako postoji. Taj odnos istodobne ljubavi i mržnje seže do samih početaka računalstva. Ne morate biti obožavatelj njemačkog teoretičara medija Friedricha Kittlera ili, kad smo već kod toga, teorija urote, da biste priznali da je računalo dijete vojno-industrijskog kompleksa. Od Alana Turinga, koji je dešifrirao nacistički kod Enigmu, do uloge prvih računala u izumu atomske bombe, zatim do kibernetičkog pokreta, sve do uloge Pentagona u stvaranju Interneta, veza između računalnih informacija i vojno-industrijskog kompleksa dobro je artikulirana. Računalni znanstvenici i programeri oblikovali su informacijsku revoluciju i kulturu otvorenosti, no istodobno su razvili šifriranje, onemogućivši tako pristup podacima onima koji nisu prošli inicijaciju. Zbog toga ono što neki smatraju “građanskim novinarstvom” drugi nazivaju “info-ratom”. I WikiLeaks je organizacija na koju je dubinski utjecala kultura hakera iz 1980-ih u kombinaciji s političkim vrednotama tehnološkog libertarijanizma koji je proizašao iz 1990-ih. Činjenica da su WikiLeaks osnovali, i još ga u velikoj mjeri vode, teški štreberi, čini ključni okvir za shvaćanje njegovih vrednota i poteza.

To, nažalost, dolazi u paketu s dobrom količinom manje privlačnih aspekata kulture hakera. Nije da se WikiLeaksu može zanijekati idealizam i želja da pridonese poboljšanju svijeta, baš naprotiv. No ta vrsta idealizma (ili, ako želite, anarhizma) povezana je s ljubavlju prema urotama, elitističkim stajalištem i kultom tajnosti (da ne govorimo o pomalo prezirnom ponašanju) koji ne olakšavaju suradnju s istomišljenicima ∞ svedenima na položaj običnih potrošača WikiLeaksovih rezultata. Misionarski poticaj da se prosvijetle idiotske mase i “razotkriju” laži vlasti, vojske i korporacija donekle podsjeća na dobro poznatu (ili ozloglašenu) paradigmu medijske kulture iz 1950-ih.

30

Teza 8 Činjenica da nema ništa zajedničko sa sličnim pokretima “za drukčiji svijet” sili WikiLeaks da pokušava zadobiti pozornost javnosti sve spektakularnijim ∞ i riskantnijim ∞ otkrivanjem tajnih podataka, čime stječe često ludo entuzijastične, no, obično pasivne pristaše. I sam Assange izjavio je da se WikiLeaks odlučno udaljava od “egocentrične” blogosfere i raznih društvenih medija te da danas surađuje samo s profesionalnim novinarima i aktivistima za ljudska prava. No praćenje prirode i količine pojavljivanja WikiLeaksa u javnosti od njegova začeća do danas jezivo podsjeća na gledanje vatrometa, a to znači da uključuje “veliki ∫nale” u obliku dokumenta “Za osiguranje” koji se predstavlja kao stroj za propast svijeta koji samo čeka da ga se pusti u pogon. To nameće ozbiljne sumnje u dugoročnu održivost samog WikiLeaksa, a možda i njegovog modela. WikiLeaks je smiješno malen ∞ njegovu srž vjerojatno čini manje od desetak ljudi. Iako sama činjenica da postoji dokazuje opseg i stručnost tehničke potpore koju ima na raspolaganju, tvrdnju WikiLeaksa da ima nekoliko stotina ili čak više volontera analitičara i stručnjaka nije moguće potvrditi i, iskreno, teško je u nju povjerovati. Jasno je da je to njegova Ahilova peta, ne samo sa stajališta rizika i/ili održivosti, već i u političkom smislu ∞ a to je ono što nam je ovdje važno.

Teza 9 WikiLeaks je zaprepašćujuće netransparentan u svojoj unutarnjoj organizaciji. Izlika da “WikiLeaks treba biti potpuno skriven kako bi prisilio druge da budu potpuno transparentni” ne svodi se, prema našem mišljenju, ni na što više od poznatog stripa „Špijun protiv špijuna“ iz časopisa Mad Magazine. Pobjeđujete jer se nečemu suprotstavljate, no, tako da se ne razlikujete od onoga čemu se suprotstavljate. A ne pomaže mnogo nakon toga tvrditi da ste imali pravo jer ste to radili iz moralno ispravnih razloga ∞ i Tony Blair bio je vrstan u tome. Budući da WikiLeaks nije ni politički kolektiv niti nevladina organizacija u pravnom smislu, a kad smo već kod toga, ni kompanija niti dio društvenog pokreta, prvo moramo raspraviti o tome o kakvoj je vrsti organizacije riječ. Je li to virtualni projekt? U konačnici, ipak postoji jasno pozicioniran na Internetu, s imenom domene, što je srž stvari. No ima li cilj, osim osobne ambicije osnivača (jednog ili više njih)? Može li se WikiLeaks reproducirati i hoćemo li svjedočiti nastanku nacionalnih i lokalnih ogranaka koji zadržavaju njegovo ime? I prema kojim će pravilima oni djelovati? Ili bismo ipak na WikiLeaks trebali gledati kao na koncept koji se može seliti iz jednog konteksta u drugi i koji se, kao uzrečica, transformira u vremenu i prostoru?

Teza 10 Možda će se Wikileaks organizirati oko vlastite inačice slogana Radne skupine za razvoj Interneta koji glasi „grubi konsenzus i aktivni kod“?

Projekti kao što su Wikipedia i Indymedia riješili su ta pitanja svaki na svoj način, no, ne bez kriza, rascjepa i razornih konΩikata. Cilj ovakvih kritika nije otjerati WikiLeaks u tradicionalni format, već upravo suprotno: istražiti može li on (i njegovi budući klonovi, suradnici, avatari i sro31

dni članovi obitelji) postati model za nove oblike organizacija i suradnji.

Neki su za takve formate predložili termin “organizirana mreža”. Drugi su ih nazvali “taktičkim medijima”. Treći su pak upotrijebili općeniti termin “internetski aktivizam”. Možda WikiLeaks želi krenuti u nekom drugom smjeru u toj organizacijskoj debati. No u kojem? To naravno treba odlučiti sam WikiLeaks, no dosad od njih nismo dobili odgovor. Prepušteno je drugima, kao Wall Street Journalu, postavljati pitanja, npr. o ∫nancijskim vjerodajnicama WikiLeaksa. Ne možemo pobjeći od izazova da eksperimentiramo s post-reprezentacijskim mrežama. Kao što je bloger Dave Winer napisao o Appleovim programerima: „Nije stvar u tome da imaju loše namjere, već da nisu spremni. Oni žive u „području iskrivljene stvarnosti“ i to više od vlastitih korisnika, što znači da ljudi koji stvaraju “računalo za nas ostale”, nemaju pojma tko smo mi ostali i što radimo. No to je u redu, postoji rješenje. Obavite nekoliko istraživanja, postavite pitanja i slušajte.“

wikileaks | Geert Lovink, Patrice Riemens: Dvanaest teza o WikiLeaksu

Teza 11 Široko raširena kritika samonametnutog kulta slave Juliana Assangea zahtijeva da smislimo alternative. Ne bi li bilo bolje upravljati WikiLeaksom kao anoniman kolektiv ili “organizirana mreža”? Mnogi su izrazili želju da isti posao radi velik broj internetskih stranica. Zna se da već jedna skupina, okupljena oko Daniela Domscheit-Berga, koji se razišao s Assangeom u rujnu, radi na klonu WikiLeaksa. Ono što se zanemaruje u tom pozivu na proliferaciju WikiLeaksa jest količina specijalističkoga stručnog znanja potrebnog za uspješno upravljanje stranicom koja se bavi objavljivanjem tajnih informacija. Gdje je “uradi sam” priručnik za WikiLeaks? Možda paradoksalno, u takvom tipu objavljivanja ima mnogo tajnosti. Zato jednostavno preuzimanje WikiLeaksova softvera i uključivanje u igru nije realistična opcija. WikiLeaks nije plug 'n' play aplikacija za blog kao Wordpress, a riječ “Wiki” u njegovu imenu zapravo zavarava, kako osnivač Wikipedije Jimmy Wales uporno ponavlja. Za razliku od suradničke ∫lozo∫je Wikipedije, WikiLeaks je zatvorena organizacija kojom se upravlja uz pomoć nepoznatog broja bezimenih volontera.

Moramo priznati da je ekspertiza za upravljanje nečim poput WikiLeaksa prilično zakučasta. Ne samo da dokumenti trebaju biti zaprimljeni anonimno, već ih treba dodatno anonimizirati prije nego što se objave na Internetu. A potrebno ih je i “urediti” prije nego što se pošalju na poslužitelje međunarodnih medijskih organizacija i utjecajne “kvalitetne novine” od povjerenja. WikiLeaks je tijekom godina izgradio mnogo povjerenja i samopouzdanja. Pridošlice će morati proći kroz isti taj dugotrajni proces. Njegovo načelo jest upravo da ne “provaljuje” (u državne ili korporativne mreže), već da omogućuje insajderima koji su u tim velikim organizacijama da kopiraju osjetljive i povjerljive informacije te ih proslijede u javnu domenu ∞ a da pritom ostanu anonimni. Ako želite postati čvorište za objavljivanje tajnih informacija, bolje vam je da se što prije upoznate s procesima kao što je OPSEC, odnosno osiguranje poslovanja.

On predstavlja skup uputa s koracima pomoću kojih “se identi∫ciraju ključne informacije kako bi se utvrdilo ima li prijateljskih akcija na strani protivničkih obavještajnih sustava. Zatim se utvrđuje mogu li dobivene informacije biti korisne protivnicima te se provode odabrane mjere 32

koje eliminiraju ili umanjuju iskorištavanje prijateljskih ključnih informacija, a koje radi protivnička strana”. WikiLeaksov je slogan 'hrabrost je zarazna'. Stručnjaci kažu da ljudi koji namjeravaju upravljati inicijativama poput WikiLeaksa moraju imati čvrste živce. Stoga, prije nego što počnemo predlagati da se stvori još jedan, deset ili više WikiLeaksa, razjasnimo onima koji će u to biti uključeni da je riječ o riziku. Prvo, zaštita zviždača je najvažnija. Drugo važno pitanje jest zaštita ljudi koji se spominju u objavljenim dokumentima. Kao što su pokazali dnevnici afganistanskog rata, koliko “kolateralne štete” može podnijeti WikiLeaks? Zato je uređivanje (i izostavljanje) ključno. Ne samo osiguranje poslovanja, već i etika poslovanja. Ako se objavljivanje ne bude radilo tako da svi uključeni budu sigurni, postoji stvaran rizik da će “revolucija u novinarstvu” ∞ i politici ∞ koju je WikiLeaks pokrenuo, biti srezana u korijenu.

Teza 12 Ne smatramo da je najvažnije zauzeti stajalište za ili protiv WikiLeaksa.

On je ovdje i ostat će ovdje sve dok se ne rasprsne ili dok ga ne unište sile koje se protive njegovu radu. Ono što želimo reći jest da treba (pokušati) pragmatički ocijeniti i utvrditi što WikiLeaks može, što bi mogao ∞ i čak možda, tko zna, što bi trebao ∞ raditi, te pridonijeti formulaciji “našeg” odnosa prema njemu i međudjelovanja s njim. Unatoč svojim manama i usprkos svim zaprekama, WikiLeaks je znatno pridonio transparentnosti, demokraciji i otvorenosti. Možda bismo voljeli da je drukčiji, no kako Francuzi kažu: da takvo što ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Preopterećenje informacijama u kvantitativnom smislu, koji se pretvara u kvalitativni, životna je činjenica današnjice. Možemo samo očekivati da će količina informacija koje se mogu otkriti rasti i to eksponencijalno. Organizacija i tumačenje te Himalaje podataka kolektivni je izazov koji očito postoji, nazvali ga mi “WikiLeaks” ili ne. s engleskoga prevela Ivana Juraga Objavljeno u prosincu 2010. u Le Monde Diplomatique: mondediplo.com/openpage/twelve-theses-on-wikileaks

33

34

Jaron Lanier

Opasnosti vladavine štrebera: Slučaj WikiLeaks

I

znenadila me količina simpatije prema WikiLeaksu i Anonymousu u tehnološkim krugovima. Najčešće se misli, čini se, da su svijetu potrebni cyber-nevaljalci kako bi obuzdavali tradicionalne centre moći, kao što su vlade i velike kompanije. Cyber-aktiviste smatra se slabijim sudionicima, koji možda imaju mane i nisu simpatični, ali se suprotstavljaju bahatim vlastima. Meni to ne izgleda tako. Zapravo čvrsto vjerujem da Internet može pružiti moć netradicionalnim tehnološkim akterima. Stoga su mi manje simpatični hakeri koji novootkrivenu moć koriste arogantno i nekonstruktivno. To je zanimljiva razlika u razumijevanju. Kako znate kada ste slabi, a kada moćni? Kada to pogrešno shvatite, vrlo je vjerojatno da ćete se ponašati vrlo loše. Danas svaki revolucionar mora objaviti video na Internetu.

Skupina Anonymous, koja se osvetila onima koje je smatrala neprijateljima WikiLeaksa, skupno napavši stranice poput MasterCarda i PayPala, objavila je svoj video, nevještu cyberpunk črčkariju. U njemu digitalizirani govornik osuđuje napadnute kompanije za “zločin izoliranja ljudi od globalnog mozga”. Onima koji nisu obaviješteni o svijetu vladavine štrebera, to možda izgleda kao neobičan komadić propagande. Ideologija koja pokreće velik dio umreženog svijeta ∞ ne samo WikiLeaks nego i mainstream stranice poput Facebooka ∞ jest ideja da informacije u dovoljno velikoj količini automatski postaju Istina. Za ekstremiste to znači da Internet oživljava kao nov, jedinstven, globalan, post-ljudski, superioran oblik života. Za umjerenije poklonike, ako su informacije istina, a istina oslobađa, dodavanje informacija na Internet automatski svijet čini boljim, a ljude slobodnijima. Jedina iznimka jest da se tehnički vješti programeri slave zato što oko sebe podižu zastore digitalne privatnosti. Zato ne znamo nužno gdje je gospodin Assange bio u nekom trenutku prije negoli su ga uhitili zbog optužbi za silovanju, niti što Facebook ili Google znaju o vama.

No ostavimo licemjerje postrani, ima li čega u toj ideji? Ako broj tajni pada iz minute u minutu i postupno se približava nuli, što to znači za svijet? Bi li svijet bez tajni bio pošteniji ili suosjećajniji? Učinkovitiji? Je li bitno ako se neke tajne otkriju prije drugih? Mikrostruktura često utječe na makrostrukturu. U slučaju digitalnih sustava, u kojima su mikrostruktura bitovi koji su ili potpuno uključeni ili potpuno isključeni, naj35

wikileaks | Jaron Lanier: Opasnosti vladavine štrebera: Slučaj WikiLeaks

lakše je graditi velike stvari koje su na jednoj ili drugoj strani. Na mreži možete lako biti anonimni ili otkriveni, no teško je naći međupoložaj.

Strategija je WikiLeaksa, kako ju je u eseju objasnio Julian Assange, učiniti svijet jednostavnim i jasnim, tako da se spriječe zatvorene organizacije, a da otvorene ostanu netaknute. No nema pravo. Slobodan tijek digitalnih informacija zapravo omogućava dva potpuno oprečna obrasca: anarhiju bez obveza s jedne strane i apsolutnu tajnost vezanu za apsolutnu ambiciju s druge. Iako bi se mnogi pojedinci u WikiLeaksu vjerojatno suprotstavili tvrdnji da se osobno zauzimaju za radikalne ideje o transparentnosti za sve, osim za hakere, struktura utječe na naše ponašanje. Upravo se to događa u mrežnoj kulturi. Ili je sve na vidjelu, kao glazbena datoteka koja se kopira tisuću puta ili lagana hagiogra∫ja na Facebooku, ili je sve savršeno zaštićeno, kao dosjei s komercijalnom vrijednošću koje Facebook čuva o svima nama ili datoteke koje je WikiLeaks sačuvao radi ucjene. Metoda kojom se koristi WikiLeaks kažnjava narod ∞ ili bilo koji ljudski pothvat koji nije posve jasan, što se odnosi na sve ljudske pothvate, no izopačeno nagrađuje potpun izostanak transparentnosti.

Tako informacije ne cure iz vlada zatvorenog tipa, dok se uglavnom otvorenim vladama to događa. Ako politički svijet postane ogledalo Interneta kakav poznajemo danas, svijet će se restrukturirati oko skrivenih, digitalno omeđenih središta moći okruženih morem kaotične, ispodprosječne otvorenosti. WikiLeaks je prototip digitalnog središta moći, no ostala su takva središta fondovi za omeđivanje rizika i stranice za društveno umrežavanje. Čini se da je to svijet prema kojem idemo, jer se ljudi nisu u stanju oduprijeti organiziranju prema digitalnim strukturama koje nas povezuju. Jedini izlaz jest da promijenimo strukturu.

Internet kakav jest, koji podupire sposobnosti Anonymousa i WikiLeaksa, izdanak je određene povijesti dizajna na koji su jednako utjecali romantizam šezdesetih i paranoja hladnog rata. Dva pola jednog bita povezana su s te dvije arhetipske drame. No polovi bita mogu se povezati i s drugim pojavama. Internet se može i mora redizajnirati kako bi odrazio umjereniju i realističniju ∫lozo∫ju usmjerenu na ljude. Assange smatra da su podaci apstraktna samostojeća pojava. Razlike u perspektivama i okolnostima ne znače ništa. Tako razmišljaju pristaše vladavine štrebera.

Sićušne akcije povremeno imaju goleme posljedice na Internet ∞ kao kad su sićušne skupine stvorile Facebook ili WikiLeaks ∞ jer tisuće i tisuće ljudi desetljećima stvaraju strukturu koja je u temeljima tog naizgled čarobnog trika. Čini se da je besplatno poslati poruku elektroničke pošte pa milijarde dolara trošimo na spam. Postojeći dizajn Interneta temelji se na iluziji o naporu bez troška. No to ne postoji. To je iluzija nastala iz idila mladosti i vodi iskrivljenom shvaćanju pojma odgovornosti. Kada se čini da je nešto besplatno, umjerenost nema smisla. Otvorenost sama po sebi, kao glavni pokretač događaja, ne vodi ni postignuću niti kreativnosti. Jedan je od problema to što informacije u oceanskim količinama mogu zbuniti istom lakoćom kojom mogu pojasniti i osnažiti, čak i kad su točne. U računalima cijeloga svijeta pohranjeno je mnogo više ∫nancijskih podataka nego ikad prije, uključujući javno dostupne podatke, no gospodarstvo je u rasulu. Kako je to moguće ako su informacije rješenje?

Obilna poplava podataka stvara iluziju da smo sveznajući, a ta nas iluzija može učiniti glupima. Drugim riječima, velika količina informacija dostupna preko Interneta navodi igrače da misle kako imaju potpun 36

pregled nad cijelim sustavom. Financijaš, na primjer, možda neće moći odoljeti iskušenjima pristupa naizgled beskonačnim podacima. Ako stvarno možete pogledati cijelo tržište s visine, onda biste trebali biti u stanju jednostavno ubirati novac iz njega bez rizika, što vodi do ideje o visoko kompjuteriziranom divovskom fondu za omeđivanje rizika koji se temelji na podacima. To je u redu, neko vrijeme, dok drugi ljudi ne pokrenu slične fondove i cijelo tržište se izobliči. Zanimljiva sličnost između gospodina Assangea i tipičnog ∫nancijaša, koji je pretjerao jest da su se obojica pokušali povezati s naizgled božanskom sveznajućom perspektivom i metodom koju je omogućio protok goleme količine informacija na Internetu, a obojica su zapravo poludjeli i postali apsurdni. WikiLeaks i slični projekti mogli bi za politiku učiniti otprilike ono što je u razdoblju pred recesiju pristup velikoj količini podataka učinio za ∫nancijaše. Kome šteti afera Cablegate? O tom se pitanju već naveliko raspravljalo, no, želim istaknuti nešto o tome kako ga interpretirati. Pojedinosti koje su prerano otkrivene u aferi Cablegate za mene nisu ključne informacije, jer nisam izravno uključen u događaje, a sadržaj objavljenih dokumenata zasad nije poremetio moj pogled na svijet niti politička stajališta. Međutim, one su potencijalno važne za američku diplomaciju, koja je često, ako ćemo vjerovati objavljenim dokumentima, i zamršenija i boljih namjera nego što smo se bojali. Dokumenti bi mogli biti iznimno važni, čak smrtonosni, za nesretnog pojedinca na terenu ∞ i opet ćemo se pozvati na kanoničkog nesretnika u Afganistanu koji je prevodio za američkog diplomata i računao na to da SAD to nikome ne otkrije. Ne znam postoji li on, no mislim da zasigurno postoje barem njegovi dvojnici.

U obrani svojih postupaka Julian Assange vidi oslobađajuću kontradikciju: kako informacije mogu istodobno biti opasne i nevažne? Za njega su informacije apstraktne i samostojeće pa mu perspektiva i okolnosti ništa ne znače. Tako razmišljaju pristaše vladavine štrebera. WikiLeaks nije zapravo “wiki”, no dizajniran je da izgleda i djeluje kao Wikipedija.

Pokušava oponašati praktičnu ∫lozo∫ju wiki pokreta. Wikipedija izražava namjeru da čovječanstvo kao cjelinu dovede do najistinitije istine. Dizajn WikiLeaksa oponaša Wikipediju kako bi stvorio dojam da postiže univerzalno dogovoreno i uravnoteženo razotkrivanje ljudskih aktivnosti, da se ono što je bilo skriveno, sada otkriva na pošten način. No to nije istina. Ako ste pristaša WikiLeaksa možda ćete ovo teško shvatiti pa pokušajte razmotriti postupke ljudi drugačijih ideoloških uvjerenja, a slične onima WikiLeaksa. Ova će usporedba vjerojatno razbjesniti neke pristaše WikiLeaksa, no ako ste vi jedan od njih, molim vas da na taj način provjerite vlastite interne stupnjeve predrasuda. Na pamet mi padaju dva slučaja iz SAD-a: u jednom su na Internetu objavljeni osobni podaci o pružateljima abortusa koji bi bili prekriženi nakon što bi on bio ubijen.

U drugome slučaju, koji se dogodio u Uti u 2010. godini, ljudi koji su uzeli zakon u svoje ruke objavili su osobne podatke o nedokumentiranim latinoameričkim useljenicima, očito pokušavši potaknuti njihovo uznemiravanje. U prvome slučaju bilo je mrtvih, dok se drugi, koliko znam, sveo na buku i zastrašivanje bez ∫zičkog nasilja. Aktivisti koji su objavili popis liječnika koji se bave abortusom nisu pucali, nisu poznavali ljude koji su pucali i tako možda nisu imali “nikakve veze” s ubojstvima. Ti su postupci povezani s onime što se događa u WikiLeaksu iako su ih počinili ljudi drukčijih političkih uvjerenja. Oni koji brane WikiLeaks 37

wikileaks | Jaron Lanier: Opasnosti vladavine štrebera: Slučaj WikiLeaks

vjerojatno će smatrati da usporedba nije primjerena pa bih se htio pozabaviti nekima od opravdanja koja sam čuo. Često se ističe da WikiLeaks nije objavio sve diplomatske dokumente koje je imao, nego samo mali postotak koji je ∫ltriran kroz tradicionalne medijske organizacije, kao da je to znak razmišljanja i umjerenosti. No sve dokumente upotrijebio je za ucjenu. Šifrirani primjerci razaslani su diljem svijeta, što je stvorilo takozvani “prekidač za slučaj smrti”. Tvrdilo se da su šifrirani dokumenti sadržavali istinski opasne informacije. Pod određenim okolnostima objavio bi se ključ za šifru. Nije li to slično slučaju liječnika koji se bave abortusom? “Ili ćete učiniti ono što želim ili ću ja stručno upotrijebiti svoje vještine na Internetu da jezivim trećim strankama koje i ne poznajem omogućim da vam naude.” Čini se da na naše shvaćanje tih dvaju slučajeva snažno utječe ono što mislimo o metama i to koga smatramo slabijim sudionikom. U najmanjoj mjeri usporedba pokazuje da ne postoji neutralna organizacija za objavljivanje tajnih dokumenata na Internetu. Svatko tko igra tu igru unosi predrasude u svoj posao. Ista kritika trebala bi se primijeniti na vojske i ostale tradicionalne igrače koji su postali zadivljeni cyber-mogućnostima. Istina je da američka vojska čini moralni rizik upotrebom robota. Anonimni operater na drugoj strani svijeta može upravljati napadom i postoji neizbježna opasnost da zaboravi ozbiljnost svoje odluke.

No razmislite: anonimni članovi WikiLeakeri napali su anonimne operatere robota, pucajući iz sigurnih skloništa ispred računalnih zaslona. WikiLeaks je objavio imena Afganistanaca koji su izloženi opasnosti te su potencijalno postali kolateralna šteta. Nije li jasno da postajemo ono čemu se rugamo i čega se bojimo? Još jedno uobičajeno opravdanje u korist WikiLeaksa jest kako nemamo dokaza o pojedincima, kao što je kanonički primjer kontakata u Afganistanu, koji su ubijeni kao posljedica objavljivanja dokumenata. Volio bih da me tješi taj način razmišljanja, no loše ponašanje ne postaje u redu samo zato što još ne znamo je li tko ozlijeđen. Je li od imenovanih pojedinaca itko tražio dopuštenje za objavu njihovih imena? Mislim da nitko od nedokumentiranih useljenika u Uti nije ubijen, no znači li to da je u redu to što se dogodilo? Assange je izjavio da bi smrtni slučajevi nastali zbog objave dokumenata bili prihvatljivi zbog krupnije slike. Ideološki okvir i opravdanje za kolateralnu štetu eksplicitno su izrečeni. Za mene su podaci koje objavljuju i ekstremni desničari i WikiLeaks glavnim dijelom uskrsnuće staromodnog uzimanja zakona u svoje ruke. Neke od meta onih koji su uzimali zakon u svoje ruke recimo u Uti u 19. stoljeću možda su bili “gadovi”. Ipak je, blago rečeno, nešto privlačno u vladavini zakona. Uzimanje zakona u svoje ruke oduvijek je uništavalo povjerenje i uljudnost, no, ono što je novo na Internetu jest sterilni pečat digitalne ideologije koja tvrdi da nudi automatsko poboljšanje. Samozvano kršenje tajnosti informacija vrsta je napada koji degradira društvo za sve. Ako ćemo eksperimentirati s odricanjem od određenog dijela privatnosti, moramo to učiniti svi odjedanput, uključujući hakere. Možemo li reći da WikiLeaks čini išta više od obožavanja sterilnih informacija? Bavi li se nenasilnim aktivizmom? Mi slavimo majstore nenasilnog aktivizma, kao što su Nelson Mandela, Mahatma Gandhi i Martin Luther King Mlađi. No ti velikani pokazali su zapanjujuću hrabrost, suočili su se s uhićenjima i trpjeli su, bez mržnje prema ugnjetavačima, kako bi dali primjer zajedničke ljudskosti. Ti iznimni 38

ljudi nisu počeli mantrati: “zgazimo gadove”. Stoga se moramo zapitati: ako dodate Internet, kako danas možete biti nenasilni aktivist, a da ne pokažete hrabrost i ne poštujete protivničku stranu? Je li danas odjedanput bolje biti “trol”, napadati iz tame, kako to rade članovi Anonymousa?

Je li uz Internet zaista život toliko jednostavniji? Naravno da nije.

Iako sigurno nisam učinio onoliko koliko bi svatko od nas trebao, mogu reći da sam bio u zatvoru zbog političkog prosvjeda i to nije bila metoda da se odreknem društva, nego metoda da se u njega uključim.

Uhićen sam dok sam prosvjedovao protiv politike nuklearnog naoružanja Sjedinjenih Država u sedamdesetima. Pomogao sam zapriječiti ulaz u nuklearnu elektranu koja je korištena i za program naoružanja. Nasmiješio sam se i prijateljski razgovarao s policajcima koji su me odnijeli, kao i s policajcima u zatvoru. Građanski neposluh u temelju poštuje zajednički projekt civilizacije, no, samo kada se prosvjednik podvrgne uhićenju voljno i bez prezira prema protivnicima. Umjesto toga, prosvjednik pokušava osvijestiti poplavom poštovanja i sućuti čak one koji se s njim ne slažu. U međuvremenu promijenio sam stajalište o politici nuklearnog naoružanja, no ne potpuno. Da je moja prosvjednička faza bila bezobraznija, zakomplicirao bih si osobni razvoj, jer bih previše uložio u traumu koja bi uslijedila. Građanski neposluh s poštovanjem nije samo produktivniji za druge, nego i za samoga sebe. To je put koji vodi od ekstremizma. Potpuno na stranu od toga je li WikiLeaks naudio SAD-u ili bilo kome drugome, trebamo se zapitati: “Što je on učinio nama?” Ideja hakera postala je podlija, manje osjetljiva, borbenija i reaktivnija. Na to mislim kad govorim o vladavini štrebera. WikiLeaks je nastao iz foruma čiji je domaćin bio John Gilmore, jedan od osnivača Electronic Frontier Foundationa. I ja sam skoro postao jedan od osnivača EFF-a. Bio sam na osnivačkom sastanku, objedu u četvrti Mission District u San Franciscu sa Johnom Gilmoreom, Johnom Perryem Barlowom i Mitchem Kaporom.

Nisam se uključio u EFF zbog iznenadnog osjećaja ∞ za tim objedom ∞ da nešto ide u pogrešnom smjeru. Sudionici su se divili šifriranju hakera koji su time mogli postati moćni poput vlade, i to me smetalo. Osjećao sam jačanje ega: mi hakeri mogli bismo promijeniti povijest. No ako povijest nosi ikakvu pouku, to je da borba za moć ne mijenja svijet. Morate promijeniti sebe zajedno sa svijetom. Građanski neposluh je i duhovna disciplina. EFF je sazrio i sada je dovoljno umjeren da ga skupine poput Anonymousa povremeno napadaju (iako Anonymous negira da je skupina ljudi i smatra se kolektivnim cyber-mozgom). Međutim, u počecima, EFF je pomogao slici šifriranog štrebera koji se odupire vlasti da stekne glamur. EFF u tome nije bio sam: jedna od prvih naslovnica časopisa Wired prikazivala je zamamnu skupinu hakera odmetnika, čija su lica bila skrivena maramama. Haker kao glamurozni revolucionar bila je slika vodilja dok je Internet nastajao i pripremao se za masovnu upotrebu prije nekoliko desetljeća, a sada plaćamo svoj tadašnji smiješni romantizam.

Kada osjetite potrebu za moći, tada trebate biti najoprezniji. Kada čujem Juliana Assangea da govori o “gaženju gadova”, zahvalan sam što onda nisam dopustio da me ponese bujica.

Treba li tokove informacija nadzirati u mrežnom dobu? Tko bi trebao odlučivati tko dobiva pristup kojim informacijama? Ne postavljaju se ova pitanja prvi put zbog Interneta. Mnogi naraštaji ljudi koji su naučili kako graditi demokracije borili su se s njima stoljećima. Privatnost nije pi39

wikileaks | Jaron Lanier: Opasnosti vladavine štrebera: Slučaj WikiLeaks

tanje anakronističkih zabrana protoka informacija, nego pitanje osobnosti. Znamo odgovore. Ako se tajna odnosi na nešto što nije od životnog interesa za druge ljude, onda svatko ima pravo da njegova privatna sfera ostane privatna. Ako se tajna odnosi na nešto od životnog interesa za druge, onda tajne mogu čuvati oni koji su ovlašteni i odgovorni da ih čuvaju u granicama razumno funkcionalnog demokratskog procesa. Oba odgovora napada ideologija vladavine štrebera koju dobro razumijem jer sam bio njezin dio. Privatna sfera potrebna je da biste bili osoba ili, kad smo već kod toga, da bi se nešto kreativno dogodilo u bilo kojoj domeni.

To načelo opisao sam kao “enkapsulaciju” u knjizi Ti nisi uređaj. O toj sam ideji pisao na razne načine, no htio bih to ovdje pokušati još jedanput, uz obraćanje najiskrenijim vjernicima. Razmislimo o enkapsulaciji u računalnom kodu. Postojalo je doba kada je računalni kod bio neuredniji, jer je svaki njegov komad mogao čitati ili pisati svaki drugi komad koda. To nije dobro završilo. Programi su bili previše zamršeni i nije ih se moglo održavati. Tako se pojavio pokret za davanje strukture programiranju.

Na primjer, ideja “objektno orijentiranog” koda lomi program na enkapsulirane module u kojima se nalaze komadi podataka i kod vezan speci∫čno za te podatke. Ako programirate objektno orijentirano, ne smijete napisati program tako da kod u jednom objektu izravno upravlja unutrašnjošću drugoga. Umjesto toga, sve mora ići kroz propisne kanale.

Mnogi programeri u počecima su odlučno bili protiv ideje o objektno orijentiranom programiranju. Činilo se da se radi o običnim pedantnim ograničenjima. Drugi jednostavno nisu mogli shvatiti kako bi ograničenja mogla biti korisna. Nije li poanta bila da možemo programirati bilo što? Kako negativno može biti pozitivno? Kako bi ograničenja mogla poboljšati rezultate?

Ipak, zamisli poput objektno orijentiranog programiranja bile su ključne za pouzdanost velikih programa. Svijet kakav danas poznajemo ne bi mogao postojati da je kod ostao onako neuredan. Informacije postaju upotrebljive zahvaljujući strukturi. Ako sve ostane potpuno povezano i otvoreno svemu, struktura nestaje. To načelo funkcionira za kod, ali je i svemirsko. Čak i ljudi trebaju strukturu u svojim životima. Zamislite ekstremnu otvorenost. Što ako budemo mogli čitati jedni drugima misli?

Više ne bi bilo misli. Želite li biti osoba koja mi ima što reći, vaša glava mora biti drukčija od moje. Potreban vam je unutarnji prostor koji se razlikuje od mojeg kako biste imali različit, egzotičan model svijeta, kako bi se naša dva modela susrela i razgovarala. Privatnost nije pitanje anakronističkih zabrana protoka informacija, nego pitanje osobnosti.

Bio sam jedan od onih mladih hakera koji to vrlo dugo nisu shvaćali. Mislio sam da bi otvoreni svijet išao u korist poštenih i iskrenih, a na štetu spletkara i prevaranata. Donekle ta ideja ima vrijednost, no kad bi se privatnost ukinula, ljudi bi prvo postali dosadni, zatim nesposobni i na kraju bi prestali postojati. U ideji radikalne otvorenosti skriva se privrženost strojevima, a ne ljudima. Poboljšan pristup informacijama može u pravim okolnostima biti vrlo dobra stvar. Na primjer, bitno za poboljšanje koda (uz strukturu) bio je i protok povratnih informacija iz stvarnoga svijeta. Odobravamo tajne sfere kako bismo imali svoju civilnu sferu. Pisanje koda prije se temeljilo na nadi. Napisali biste kod i netko drugi bi iskusio je li se on srušio ili ne, i iako bi vam on to javio, bilo je teško bilo što naučiti iz njegovih žalopojki. Dolaskom Interneta podaci o rušenju 40

mogli su se automatski slati programerima pa je programiranje softvera postalo zatvoren sustav s povratom informacija. Dobro se sjećam kako mi je Steven Sinofsky, nekadašnji predsjednik odjela za Windowse u Microsoftu, pokazivao prve rezultate tog protoka podataka o rušenju u ranoj verziji operativnog sustava Windows. Bilo je to kao da vam se na licu odjednom pojavio novi osjetilni organ. Spominjem to kako bih rekao da postoji pitanje jesu li tajne apstraktno dobre ili loše. Dopustite li mu da vas gnjavi, golem protok podataka koje ne znate protumačiti u kontekstu ili je beskoristan ili još gori od toga. Protok podataka u kontekstu koji odgovara na pitanje koje znate postaviti neprocjenjiv je. Kao što su mnogi zamijetili, epizoda Cablegate nije otkrila ni najstrože čuvane vojne tajne, barem ne do trenutka u kojem pišem ovaj tekst. Nadalje, iako neki pristaše WikiLeaksa vide dokumente kao portret SAD-a, SAD u njima zapravo izgleda prilično dobro. Zapravo, čini se da većina osoba koje su objavljeni dokumenti osramotili nisu najbolji prijatelji SAD-a. Upravo suprotno, većina objavljenih dokumenata sramoti one koji su ometali američke diplomate.

To se moglo i očekivati, jer su u aferi Cablegate objavljeni američki dokumenti koji izražavaju američke dojmove. Tako je WikiLeaks još više istaknuo američki pogled na svijet, koji je već poznat, umjesto da donese na svijet nove perspektive! Ako vam je primarna motivacija za potporu WikiLeaksu mišljenje da je SAD problem i da mu se potrebno suprotstaviti, onda vas molim da razmislite o tome. (Osobno mislim da SAD, na određen način, prolazi kroz teško razdoblje, no da je općenito bitna pozitivna sila u svijetu. No, ovdje posrijedi nije ono što ja mislim o tome.) Želimo li razumjeti sve strane spora, moramo učiniti više od kopiranja datoteka. Ne podupiremo novinare na terenu da se bave neovisnim istraživačkim novinarstvom. Nasumično objavljivanje tajnih informacija nije zamjena za usredotočeno kopanje. Ideal prema kojem “sve mora biti slobodno i otvoreno” skoro je odveo medijska dopisništva iz inozemstva u bankrot. Poanta afere Cablegate jest da oteža diplomatima funkcioniranje. Znamo da je to poanta, jer je Julian Assange opisao strategiju u svojim tekstovima. Nada se da će iznevjeriti SAD, koji smatra urotom gadova, tako što će izigrati povjerenje koje SAD drži na okupu. Kada otkrijete što je jedna osoba u povjerenju rekla drugoj, pokvarili ste njihove odnose s drugim ljudima. To je postala poanta WikiLeaksa u epizodi Cablegate, a ne otkrivanje skandaloznih tajni. No kontroverzije o radikalnoj otvorenosti obično se predstavljaju kao preispitivanje legitimnosti čuvanja reguliranih institucijskih tajni. Vojna, komercijalna i diplomatska sfera odobravaju više tajni od onoga na što smo naviknuli u civilnom životu.

Ako razlike između tih područja nestanu, izgubit ćemo civilni život, jer su ostala područja prijeko potrebna. Onda bismo se pretvorili u zatvoreno društvo. U takvim društvima, kao što je Sjeverna Koreja, svakodnevica je militarizirana.

Možda se ne slažete da bi se to dogodilo, jer se čini kako bi manje tajni trebalo uvijek, uvijek značiti otvorenije društvo. Ako tako razmišljate, činite istu pogrešku kao i programeri koji su se odupirali strukturi prije mnogo godina. Anarhija i diktatura isprepletene su u vječnom odjekivanju . Nijedna ne može postojati dugo, a da se ne pretvori u drugu i obrnuto. Jedini izlaz je struktura, poznata i kao demokracija. Odobravamo tajna područja kako bismo imali svoju civilnu sferu. Nadalje, strukturiramo 41

demokraciju tako da su tajne sfere ograničene i odgovorne civilnoj iako to nije lako. Svakako je sveprisutna opasnost od izdaje. Oni kojima smo odobrili da čuvaju tajne mogu nakupiti previše moći i zato je održavanje demokracije na životu težak, nesavršen i iritantan posao. Međutim, obrnuta strana odgovorno čuvanih tajni jest povjerenje. Savršeno otvoren svijet, bez tajni, bio bi svijet bez potrebe za povjerenjem i stoga svijet bez povjerenja. Kakvo bi to tužno i sterilno mjesto bilo: svijet savršen za strojeve. s engleskoga prevela Ivana Juraga

wikileaks | Jaron Lanier: Opasnosti vladavine štrebera: Slučaj WikiLeaks

Objavljeno 20. prosinca 2010. u The Atlanticu: www.theatlantic.com/technology/print/2010/12/the-hazards-of-nerd-supremacy-the-case-ofwikileaks/68217/

42

43

neil bousfield Hodajuće sjene

44

Anti nata listi 45

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

46

Jim Crawford

Ispovijesti jednog antinatalista

47

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Z

amislite da stojite na vrhu strme, visoke planine. Virite preko ruba. Ne vidite ponajbolje tlo u podnožju ∞ zbog sloja magle ili oblaka. No znate da ste dovoljno visoko da bi posljedice skoka bile smrtonosne. Zamislite sad da sa sobom imate dijete ∞ malenu djevojčicu, recimo.

Iznenada vam sine da bi vašem djetetu moglo biti zabavno malo poletjeti niz planinsku strminu. Oduvijek ste zamišljali kako bi to bilo letjeti! Unatoč opasnostima, sigurno je zabavnije od gubljenja vremena u ovoj pustoši na vrhu planine. Zaboga, otkad je došla ovamo vaša kći samo spava! Spokojno, nema sumnje, ali toliko spokojno kao da je i nema! Ali zašto da je nema kad bi mogla LETJETI? To jednostavno nije u redu.

I stoga je pljesnete po stražnjici da se probudi. Ona zaplače, no vi je ljuljate u naručju, tepate joj i govorite joj kako je jako volite. Kažete joj koliko je sretna što je živa. Vaš je blagi glas umiruje i ona vas grli dok se vraćate k rubu litice. Poljubivši je posljednji put, za sreću, odvojite joj ruke od svojega vrata i zbacite je preko ruba ∞ podarivši joj dar letenja! Gledate kako njezin lik polagano nestaje dolje, u magli.

No magla se sad malo podigla i uspijevate razabrati sjene nalik grebenima što izbijaju iz planinske strmine. Ma ne može vaše dijete biti toliko loše sreće da naiđe na koji od njih. Ne! Uostalom, to je vaša djevojčica i vi je toliko volite. Ipak, dobacujte povike ohrabrenja, posljednje upute i savjete. S vremena na vrijeme uhvatite je pogledom kroz male rupe u naoblaci. Ma vidi ti nju! Kako samo brzo i precizno ona jedri! Tako se njome ponosite ∞ a i sobom, dakako, jer vi ste podarili taj dragocjeni dar ovom osobitom djetetu! Vi ste darovalac!

Toliko ste zaokupljeni napretkom svojega djeteta da tek nakon nekog vremena primjećujete druge darovaoce okupljene oko ruba litice kako bacaju vlastitu djecu. S nekima se sprijateljite. Čavrljate o divotama darivanja leta i o tome kako je lijepo vidjeti djecu dok jezde. To iskustvo tako obogaćuje, tako produhovljuje i svi ste toliko toga naučili o sebi i o životu.

No tad neki usamljen glas pozove sve da dođu do ruba. U glasu mu se osjeća zabrinutost i... kajanje? Prilazite mu skupa s ostalima. Odmah primjećujete da se magla sad posve razišla. Dolje se proteže golema, prazna dolina, površine umnogome nalik ovoj na vrhu planine, odakle su se djeca otputila. Jedino što je ta dolina puna crvenih mrlja. Bolje pogledavši, vidite da su grebeni i hridi duž padine ∞ a mnogo ih je više negoli ste prije zamjećivali ∞ i sami prekriveni tragovima crvene boje te kao da su načičkani komadićima kose i odjeće.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

48

Ja sam antinatalist. Što se ∫lozofskih opredjeljenja tiče, moje je prilično prozaično. Jednostavno vjerujem da bi se ljudska bića trebala prestati razmnožavati te umjesto toga pustiti da rod izumre sam od sebe. Nije to baš sve, no sažima bit. Ne, ne kujem planove za opće istrjebljenje niti se zalažem za programe masovne sterilizacije. Ja samo molim ljude da se okane produžavanja vrste i nudim im neke argumente i informacije o tome zašto je to dobar izbor. Zašto se, onda, moja poruka tako univerzalno odbacuje, ne prihvaća, ismijava i općenito dočekuje s uznemirenošću i odbojnošću raznih stupnjeva?

Gotovo čujem prigušeno smijuckanje čitatelja nesklona ozbiljnom razmatranju mojega prijedloga dok, odmahujući glavom, zuri u moju apsurdnu zamolbu. Prihvaćam to smireno, ali vjerujem da se na moje retoričko pitanje mogu dati neki bitni odgovori ∞ odgovori koji se često zabašuruju, iskrivljuju ili, uz ne odveć suptilnu racionalizaciju, isključuju iz razmatranja. Važnije je (a riječ je o žeravici što potpaljuje onu mrvicu nade koja hrani moje spisateljske aspiracije) moje uvjerenje da je antinatalizam logičan produžetak standardne ljudske senzibilnosti. Barem onih oblika te senzibilnosti koje većina civiliziranih ljudi drži osobnim moralnim idealima. Uvijek sam čvrsto vjerovao da dobre rasprave počivaju na temeljima nekih zajedničkih stajališta. Imajući to na umu, nastavljam uz pretpostavku da većina mojih čitatelja posjeduje neku mjeru suosjećanja za svoju ljudsku braću. Suosjećanje obuhvaća osobine poput samilosti, razumijevanja za druge te zajedničke svijesti o tegobama, žudnjama i patnjama koje su sudbina cijelog ljudskog roda. Suosjećanje se razvija iz spoznaje da Sudbina dijeli karte inherentno neravnopravno. Ne mogu dovoljno istaknuti važnost te posljednje tvrdnje i često ću joj se vraćati.

Nada je moja neprijateljica. Ona je zloduh što liježe na usnuli ljudski rod, šapćući da ima budućnosti. Sjajne budućnosti, dapače; sve dok ustrajno produžavamo svoje bíti kroz živote naše djece i njihove djece.

Ona je lažljivica, prodavačica magle koja nudi opsjenu u zamjenu za generativnu tekućinu koju isisava iz nas prije no što naše uvenule ljuske odbaci u vatru. I tako padamo, red po red, poput snopova zrela žita, ali tek pošto pustimo svoje sjeme u njezine izrabljivačke ruke. Jer na kraju svi umremo, a samo Nada živi i dalje. I trunemo ∞ katkada neko vrijeme oplakivani, ali odmah i zaboravljeni. Konačno, sviđalo nam se to ili ne, 49

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Darovatelj leta koji je prvi sve to primijetio zaplače. Uskoro mu se pridruže još neki. Počinjete osjećati žalost, a možda pomalo i krivnju. A vi baš i ne volite biti žalosni, je li?

Jedna darovateljica, koja ne želi da budete žalosni, položi vam ruku na rame.

“No zar se nije sve to skupa ipak isplatilo?” upita blago. “Letjeli su!” I smiješi se, gotovo kao da vjeruje u ono što govori. I vi se njoj smiješite. Zajedno, izgrdite nekolicinu njih koji se ne mogu smiješiti jer su pesimisti. Pridružujete se odboru za doček i pozdravljate dugačak red budućih darovatelja koji, djece usnule u naručju, čekaju trenutak kad će i njihovi mališani poletjeti. Preporučujete pridošlima da se klone onih koji plaču i bodrite ih da daruju kao što ste i vi darovali. U njihovu društvu uskoro potpuno zaboravljate na onaj čudni, usamljeni glas. I osjećate se bolje. Je li tako?

No? Je li tako?

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

50

U jednome od mojih najranijih sjećanja, možda i prvom, skrivam se pod stolom u blagovaonici. Mislim da sam tad imao oko dvije godine. Ako me pamćenje dobro služi, naoko sam se igrao patkicom na navijanje. No većinom sam motrio. Naprijed i natrag, neovisni o tijelima, parovi nogu nadmetali su se u osvajanju pozornosti jednog dvogodišnjaka. Kad sad o tome razmišljam, pada mi na pamet da je veći dio života malog djeteta lišen konteksta. Pretpostavljam da su moji roditelji imali goste, no sjećam se samo nogu, koje je pratio pozadinski šum nerazumljiva razgovora što se čuje kad god se odrasli izmiješaju. Sigurno tu nije bilo otkrivanja nikakva bitnog značenja tog zvuka niti pokreta; niti uočavanja bilo kakve motivacije ili barem smjera. Osjećao sam se kao da sam pod vodom i pasivno promatram mlitavo lelujanje algi u morskoj struji. Samo što svijet nije bio “vani”. Više je nalikovao kakvu ∫lmu što se prikazuje na poleđini mojih očnih jabučica a koji izbija spontano i niotkuda, kadar za kadrom u eteričnom misaonom krajobrazu koji sadrži moje ja i sve ostalo.

I moja su emocionalna stanja bila obilježena tim osjećajem automatskog iskrsavanja u svijest. Radost, srdžba, melankolija (majka mi kaže da sam bio turoban dječak) ∞ kao da su se ta raspoloženja pojavljivala neovisno o bilo kakvu ishodištu, nesputana okovima opravdanosti. Ili se barem tako tad činilo. Pitam se: je li ta spontana materijalizacija neoblikovane osobnosti ono što bi neki možda smatrali suštinom Rousseauovog plemenitog divljaka? I pribjegavamo li, retroaktivno, tom veoma ranom načinu razmišljanja kad govorimo o nečemu takvom kao što je “slijepa vjera” ili “dječja” nevinost? Što bi drugo moglo objasniti to da odrastao čovjek piše, primjerice: “A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” (Poslanica Hebrejima, 11:1)?

Ili, kako sam ja sklon parafrazirati ovaj stih: “ŽELIM da bude, dakle JEST”.

Kako mi se razvijalo dugoročno pamćenje, uskoro sam naučio da “vani” postoji stvaran svijet, neovisan o mojim neposrednim interesima ∞ da, na kraju krajeva, ipak nisam ja središte svega. Takva se spoznaja, dakako, nikad ne javlja već dovršena ili u potpunosti oblikovana. Internalizacija spomenutog koncepta razvija se na mahove, a naše poimanje ostaje djelomično maglovito. Iz udobne utrobe pretpismenog solipsizma zbunjeni srljamo u taj osjetilni poredak.

Kad-tad, pretpostavljam, svi mi bivamo uvučeni u raspravu o tome postoji li istinski altruizam. Što se mene tiče, nisam toliko naivan da bih vjerovao u čistu nesebičnost. No nisam ni toliko ciničan da bih sumnjao u baš svaki motiv očigledno iskrene velikodušnosti.

Evo kako ja na to gledam. U početku smo svi mi poput čvrsto namotana klupka (govorim ovdje o svjesnosti; ili je svijest možda bolja riječ, s naglaskom na svijesti o “sebi”). U ∫zičkom smislu već smo onoliko dio šireg okruženja koliko to uopće možemo biti. Ali svi su naši percepcijski indikatori okrenuti prema unutra i mi smo u središtu svega. Zapravo, sve i JEST mi! Ljetno sunce jest toplina naše kože. Bočica s mlijekom jest sitost; itd.

51

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

mi smo prah budućnosti. To je stanje stvari kojemu odlučujemo podvrgnuti našu djecu.

To je realnost u koju odlučujem dovesti SVOJU djecu.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

52

Pogled kroz Schopenhauerov prozor Strasti koaguliraju oblikujući čovjeka; drevne su to stvari, čeda prvog vala.

Racionalnosti, neočekivanom potomstvu, dopušteno je sagraditi kuću od drvenih kocki — toj fah-idiotkinji.

“Svoja sam gospodarica”, hvali se ona,

53

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Vrijeme prolazi. Gurkano i lupkano vječno promjenjivim slijedom okolnosti, klupko se polagano počinje odmotavati. Žilice percepcije izviruju, izviđaju i povratno telegra∫raju svoja otkrića duž vlakana i preko svakojakih osjetilnih putova do srži, mijenjajući postojeće obrasce. Izazivajući reakcije. Godinu po godinu, naša psihička “ja” naposljetku postaju manje ili više upletena u širi svijet. No zbila se jedna suptilna promjena.

Dok je nekoć cijeli svijet postojao u klupku, sad je klupko postalo cijeli svijet! Ta upetljanost, osobito utoliko ukoliko se ona odnosi na druge živote, moj je metaforičan prikaz onoga što se inače podrazumijeva pod suosjećanjem ili samilošću. Ili čak sažaljenjem ako vam je draže.

Trebao bih naglasiti da sam ovdje opisao polarne krajnosti jedne situacije. U konačnici svi smo mi istodobno kombinacija i klupka i upletenosti. Sebičnosti i nesebičnosti. Želje i velikodušnosti. Požude i raskalašenosti. Mjera do koje smo jedno ili drugo (dopuštam da je to neprecizna dihotomija, jer mi smo uvijek oboje) određena je početnim stanjem klupka, kao i naknadnim utjecajem koji na njega vrši okruženje. Drukčije rečeno, granice do kojih se psihološki širimo da bismo uključili druge označavaju parametre naših suosjećajnih ja, a kapacitet za takvo što razlikuje se od osobe do osobe. Pretpostavljam da se taj proces nastavlja i dalje niz hrandibeni lanac, uključujući i manje osjećajna stvorenja, premda to možda nije tako lako prepoznati.

Stalo nam je ili nam nije stalo. Pružamo svoje pipke i idemo naprijed ili se povlačimo. I tu je sukob. Unutar nas samih. S nama samima. A ipak je, nekako, iz tih labirinata pogrešivih i nepostojanih emocionalnih stanja proizišlo nešto o čemu rado razmišljam kao o univerzalnoj humanističkoj senzibilnosti. Internaliziran skup vrijednosti koje premošćuju vremenske i kulturne granice. Supstrat zajedničkog osjećaja koji daje temelj našim zakonima i običajima i izdiže nas iznad satnog, mehaničkog utilitarizma. Neki bi možda taj fenomen nazvali “moralnim kompasom”, premda je izraz “moralnost” opterećen s toliko dogmatske prtljage da ga nisam sklon upotrijebiti. Kako god bilo, sve se svodi na to što mislimo ili možda, točnije, što osjećamo pod pojmom ispravnog, za razliku od pogrešnog.

U vezi s ovom posljednjom sitnicom, sklon sam vjerovati da smo mnogo bliže jedni drugima no što priznajemo.

K tome se nadam da ću dokazati kako većina nas, svatko duboko u svojem srcu, zna da je dovođenje novog života na svijet pogrešno. Izrazito pogrešno.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

54

No gotovo nikad ne vidi prijetnju — nadlanicu.

Ne sjeti se uzmaknuti; osim, možda, naknadno.

Nikada nije bilo drukčije, znate?

Nikad zlatnog doba.

Nikad boljih vremena.

Nikad dovoljno mudrosti.

Samo pretvaranje, rođeno iz srama — zauzeti stav borca, poput psa što skrušeno pogne glavu štiteći zapravo vlastiti grkljan...

Nezasitni smo.

Prijevara, što počiva u požudi, počiva u slijepom nagonu — toj suštinskoj zvijeri egzistencije.

Slijepa.

Nesvjesna.

Nezaustavljiva.

Kad se jednom konačno raspozna gubava ruka lutkara, logično pitanje moglo bi biti: Zašto?

Ali, pitam ja vas... tko će čuti odgovor?

oduvijek sam osjećao sklonost k Arthuru Schopenhaueru, čak i prije no što sam se upoznao s njegovim tekstovima tijekom svoje razmjerno kratke ljubavne avanture sa zapadnjačkom ∫lozo∫jom. Ako me sjećanje dobro služi, do mojeg prvog poznanstva s njegovim djelom došlo je posredstvom neke usputne napomene mitologa Josepha Campbella u 1980ima. Poslije sam se pokušavao probiti kroz Svijet kao volja i predodžba, no zaključio sam da me ta, kako mi se činilo, samo još jedna pedantna umotvorina spekulativne meta∫zike, razočarava.

55

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

MI smo njezini apologeti.

Mi je odijevamo u svilene halje, paradiramo njome pred svjetinom.

Nudimo svoju kožu u službu njezine šarade, stavljamo si poveze na oči, da ne postanu prolazi u našu vlastitu malignost. Činiti drukčije značilo bi prizivati ludilo.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

56

Na kraju sam izgubio zanimanje za sve ∫lozofe mlađe od antičkih Grka, uključujući i egzistencijaliste. Odlučio sam se za kuru pozapadnjene istočnjačke popularne ∫lozo∫je, onako kako je rekapitulirana kod kasnog Alana Wattsa (Bog je volio tog starog pijanca).

Ipak, Schopenhauerov pesimizam imao je velikog odjeka. Manje ili više, jedino po pesimizmu tog čovjeka danas i pamte, pretpostavljam ∞ po toj zamisli da postoji nešto temeljno i vječito negativno što prožima samo tkivo egzistencije. Mene je ta zamisao očarala.

Jer sam znao da je istinita.

Mislim da sam oduvijek to znao, kao da je ta spoznaja vrebala tik ispod površine, prikrivena ispod krhkih slojeva ničim opravdanih nadanja i papagajskog ponavljanja životno optimističnih izreka koje nagone staru ljudsku makinu da ne podiže nogu s gasa u toj utrci bez cilja.

“Onaj koji doživi smjenu dvaju ili triju naraštaja”, primijetio je Schopenhauer, “nalik je čovjeku koji neko vrijeme sjedi u mađioničarevu šatoru na sajmu i gleda istu točku dva ili tri puta za redom. Trikove je trebalo vidjeti samo jednom; a kad oni više nisu novost i kad prestanu zavaravati, njihov učinak nestaje.”

Usporedimo te uzvišene maksime s nekim manje privlačnim stranama stvarnosti koje su većini nas poznate. Što je s rakom mozga kod djece?

Kemijskim ratom? Incestnim silovanjem? Kliničkom depresijom? Glađu?

AIDS-om? Kugom? Masovnim pomorom u olujama, poplavama, potresima i erupcijama vulkana? Genocidom? Fratricidom? Trovanjem cijanidom?

Opa, slažem rime. Ali jasno vam je o čemu govorim.

Netko bi se, dakako, mogao naći u iskušenju da ospori ovu moju logiku, možda argumentom poput sljedećega: “Gledaj! Istinabog, sve što si nabrojao postoji, no to je samo DIO života. Namjerno si izostavio sve ono dobro što u konačnici čini život vrijednim ulaznice koju za nj plaćamo." Čemu bih parirao jednim primjerom.

Uzmimo Adolfa Hitlera, paradigmu jezovitog megalomana koji želi ovladati svijetom. Ali čekaj! Taj čovjek je bio i umjetnik! Zapravo, s obzirom na to da se nije uspio upisati na bečku Likovnu akademiju, možda bi se s pravom mogao smatrati i umjetnikom-mučenikom. To nesumnjivo govori kako je u tom ponosnom germanskom srcu bilo neke pritajene senzibilnosti višeg reda. A koliko sam shvatio, volio je i pse. E, pa prema mojem mišljenju nijedan ljubitelj pasa ne može biti posve loš. Siguran sam da je tip imao i druge pozitivne ljudske osobine. Jedino propagatori i glupani temelje prosudbu isključivo na karikaturi.

I? Hitler ∞ dobar ili loš tip? Bez premišljanja. Brzo, govorite! Dobro, reći ću ja umjesto vas. LOŠ TIP! (budući da tiranski mizantropi i ruralni brđani unutar korica ove knjige nisu otkrili ni nacrt za izradu cijevne bombe od kutijica za tampone i kravlje balege, niti slike svojih golišavih 57

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

ŽIVOT JE DOBAR. Život je dar. Život je dragocjen. Život je svet. Život je čudo.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

58

Da se djeca donose na svijet samo djelovanjem čistog razuma, bi li ljudski rod i dalje postojao? Ne bi li tad čovjek imao toliko suosjećanja za dolazeći naraštaj da ga poštedi tereta egzistencije? Ili da mu ga barem ne natovari s predumišljajem. ∞ Arthur Schopenhauer

Abortiranom fetusu Ne mogu reći da si bogznašto propustio, a pošteđen si prevelikog bola.

Kad se sve zbroji, ti si na konju ∞ tako se barem meni čini.

I ako si, slučajno, nadživio svoju smrtnost, i sad sjediš na nekom nebeskom oblaku, pijuckajući nešto hladno, s ledom, tad zahvali svojoj majci što si propustio svoj red na ovom 59

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

rođaka, vjerojatno su je dosad već odložili pa pretpostavljam da sam na sigurnom).

Je li to bilo tako teško?

Sad se upitajte: što govori u prilog odluci koja preteže na lošu stranu u ocjeni čovjeka s brčićima? Ja vam nudim sažet odgovor. Adolf Hitler, unatoč tome što je posjedovao neka osobna svojstva koja bi većina ljudi smatrala privlačnima ili barem prihvatljivima, bio je ujedno odgovoran, neposredno ili posredno, i za goleme količine ljudskih patnji i umiranja.

On je, u nedostatku boljeg izraza, bio moralna ljudska nakaza. Vjerojatno ne najgori živi stvor svih vremena, ali itekako blizu tome. Kraj priče ∞ i to ne zato što je moja argumentacija konkluzija nekog silogizma, nego zato što, kao i većina moje ljudske subraće, osjećam duboko gađenje prema postojanju nepotrebne patnje i umiranja te njihovu uzrokovanju U patnji ima nešto pogrešno. Ne zato što Bog kaže da je tako. Ne zato što je ona nevaljana ekstrapolacija jedne proširene formule koja uključuje modalnu logiku. Ne zbog platonskih ideala ili kantovskih imperativa ili zato što uzrokuje bitne pukotine u temeljnoj univerzalnoj harmoniji.

Patnja je nešto pogrešno jer je mi ne volimo. Ona nam je bolna. Mi ne želimo patiti niti želimo da pate oni do kojih nam je stalo. Zato nema patnje u raju (premda, ako sam dobro shvatio, nema ni piva pa ondje ne računajte na mene).

Jesam li rekao da ne želimo da naši voljeni pate? Bogme jesam. A ipak nastavljamo, razmnažanjem, isporučivati u ovo naše postojanje naraštaj za naraštajem. Djece koju volimo, ali koja su isto tako, po samoj prirodi stvari, bez iznimke osuđena na patnju i umiranje. Zapravo, rodni list i smrtovnica mogli bi slobodno biti ista isprava. Smrt, uključujući svu patnju koja do nje vodi, jednako je nerazmrsivo utkana u tkivo života kao što je u život noćnog leptira utkano privlačenje svjetlošću. Svi smo mi tanašni pokazivači stranica, zapeli između rodnih i smrtnih listova, u knjižurini beskrajnog ništavila. Zašto onda nastavljamo dodavati ogrjev u taj vječni oganj što sve proždire?

Zašto? To je dobro pitanje. Stvarno, zašto?

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

60

kažu da slažemo prosječno tri puta u svakih deset minuta razgovora.

Ne znam odakle im te brojke. Vjerojatno ih izmišljaju. Sreo sam dovoljno patoloških lažaca da slutim kako neki ipak podižu prosjek.

Bez obzira na to, čini se da je sklonost lažima, bile one bezazlene, hiperboličke ili otvoreno drske, jedno od najvažnijih obilježja ljudskog roda. Ili ipak nije? Većina današnjih biheviorista složila bi se da naša sklonost k muljanju imaju široku i duboku evolucijsku tradiciju. U prirodnom svijetu ima bezbroj primjera vrsta koje se služe kamuΩažom i mimikrijom radi darvinovskih ciljeva. Varanje ima svojih prednosti.

A kad se uzme u obzir neizmjerno složeniji apstraktni ljudski misaoni krajolik, uronjen u gotovo beskonačnu isprepletenu matricu zajedničkih interakcija koje sačinjavaju kulturu, jasno je kako strategije prijevare mogu potpuno izmaknuti nadzoru. Jeste li ikad bili u Vatikanu?

Možda se naša sklonost k prijevari razvila u službi zahtjeva nekog ranijeg vremena, kad je samoodržanje bilo važnije od svega, toliko važno da je gotovo isključivalo sve druge brige.

Kakva god bila njegova prirodna povijest, zanimljivo je da laganje ostaje uzrok upornog osjećaja napetosti i nelagode, što je u raskoraku s našom racionalnom prirodom. Javno izbjegavanom, a privatno upražnjavanom, laganju se rijetko priznaje status vrline. No ne kazuje li nam i samo kolektivno odobravanje načelne istinoljubivosti nešto o tome u kojem smjeru napredujemo? Nešto pozitivno?

Vjerujem da kazuje.

Već sam govorio o suosjećanju, toj kultiviranoj mješavini ljudskog senzibiliteta koja nam omogućuje da proširimo osjećaj vlastitog ja, a time i naše interese, te tako obuhvatimo i druge živote. Stupanj do kojeg smo to u stanju činiti odvaja nas od drugih životnih oblika, mada ne sumnjam da se neka analogna svojstva nekako protežu i dublje niz evolucijski lanac, premda u manjoj mjeri. No suosjećanje, ili nesebičnost, samo su dio priče. Drugu polovicu čini naša sposobnost razumskog mišljenja.

Upravo nas je kvaliteta ljudskog rasuđivanja, sa svim onim što taj izraz znači i podrazumijeva ∞ analitičko razmišljanje, logička analiza, dedukcija, indukcija, abdukcija i tako dalje ∞ učinila nadmoćnom vrstom na ovom planetu. A koliko nam je poznato, i u cijelom svemiru.

Razum nam dobro služi. Uglavnom jer nam pomaže spoznati istinu, što je velika prednost u stvarnosti u kojoj pogreške mogu skupo stajati.

Ali tko kaže da uvijek želimo znati istinu? U stvarnom životu ∫kcija je često praktičnija, ugodnija i, otvoreno govoreći, utrživija. Dakle, i laganje nam služi ∞ barem učinkovito, ako ne već i dobro. Ljudska sklonost k prijevari usavršavana je, njegovana i internalizirana upravo zato jer je riječ o tako vraški korisnoj osobini. Premda moralni idealisti to ne bi bili skloni priznati, laganje je vjerojatno presudan čimbenik u kontinuiranom opstanku ljudske vrste. Ali upravo u tome je problem. Laganje, osobito ono koje služi samoobmanjivanju, da bi se potom na tisuću načina ugrađivalo i u kulturalnu mašineriju, služi nagonu za preživljavanje koji je u izravnom sukobu s onim što nam govori naša suosjećajnost utemeljena na razumu (ili je obratno?). Naime, da je život krajnje zlo i da ga ne bi trebalo nastaviti.

61

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

strašnom, zabačenom kolodvoru ∞ jer kažu da je najgore prokletstvo, morati se roditi dvaput.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

62

Znam da je posljednju tvrdnju teško progutati. No čvrstog sam uvjerenja kako većina ljudi misli da ima nešto duboko pogrešno u životu. Taj osjećaj pogrešnosti proizlazi ne samo iz osobnih iskustava boli, gubitka i ispraznosti, nego i iz nejasne spoznaje o nagomilanim patnjama svijeta; iz stigme svjesnosti koja bukti u samoj srži naših suosjećajnih ja.

Ta nam svjesnost stvara tjeskobu. Pa razvijamo strategije nošenja s njome. Očajnički se usredotočujemo na pozitivno. Tražimo utjehu u lažima, poput onih otjelovljenih u religiji i drugim imaginarnim pokrajnjim ulicama kamo možemo umaknuti kad se ružne istine ispriječe pogledu kroz ružičaste naočale.

No turobna istina progoni nas na svakom uglu. Ona se vidi u priči o Noinoj poplavi i dolasku Novog Jeruzalema. Osjeća se u Budinoj temeljnoj izreci koja tvrdi da je sav život patnja i da spoznaju o tome valja nadići kroz nevezanost. Ili u čađavu staklu ovisnikove lule za crack. Ili, jednostavno, u 72-inčnom plazma-televizoru uredskog službenika.

Ključna riječ je bijeg. IZBAVITE me iz ovog prokletog mjesta!

rekapitulirajmo: Prisutnost boli je loša. Očito.

Prisutnost užitka je dobra. Druga strana novčića.

Izostanak boli je dobar, ČAK i ako u tom dobru nitko ne uživa.

Ako mi pokažete nekoga tko se s tim iz iskustva ne slaže, a potom mi pokažete nekoga nerođenog tko se s tim iz iskustva ne slaže, možemo porazgovarati. U protivnom, ne odstupam od tih teza.

4. Izostanak užitka NIJE loš, OSIM ako ne postoji netko za koga taj izostanak znači mu je nešto uskraćeno.

Opet, pokažite mi nekoga nerođenog, a ja ću srediti ekskluzivan intervju o njegovu iskustvu uskraćenosti.

Kršćanski meta∫zički pogled na stvarnost pomalo je... osobit? Čudnovat?

Lud do daske? Slažem se u svemu. Ipak, ima jedan sentiment koji se provlači kroz cijelu Bibliju, a koji i ja dijelim s potpunim uvjerenjem: život nije onakav kakav bi trebao biti. O, ne u smislu da nije u suglasju s “primarnom direktivom” nekog svemoćnog Monarha. Već smo apsolvirali sva ta sranja kantovskog imperativa. Ali, shvaćena metaforički, personi∫kacija u vidu pripovijesti o posrnulom ljudskom rodu zapravo je priča o tome kako vidimo sebe ∞ kako se odnosimo jedni prema drugima, prema Zemlji i svemiru. Na svakom koraku iznevjerujemo vlastite ideale. Pokušavamo opravdati svoje postojanje na raznorazne načine. Dobrim djelima, žrtvom, čak i umanjivanjem vlastite važnosti i ponižavanjem samih sebe.

Drevno prinošenje žrtava podbacilo je na dva plana. Očito, kao podmićivanje Nebeskog suca bilo je apsolutno bezvrijedno. Zapravo, bilo je istinski kontraproduktivno utoliko što su Izraelićani bili prisiljeni stalno iznova okrivljavati sami sebe zbog krajnje neučinkovitosti tih žrtava.

Bog uvijek dobije priznanje, nikad ukor. Nadalje, sam čin ubojstva životinje služio je kao sublimirani podsjetnik na to koliko je zapravo sjeban čitav poredak stvari. Što mislite, zašto religije i politički pokreti koji su skloniji paci∫zmu stavljaju naglasak na vegetarijanstvo?

63

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

1.

2.

3.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

64

3:1 Ljubljeni, pišem evo već drugu poslanicu. U objema opomenom budim vaš zdrav razbor 3:2 da se sjetite riječi što ih prorekoše sveti proroci i zapovijedi apostola vaših, zapovijedi Gospodinove i Spasiteljeve.

3:3 Znajte ponajprije ovo: u posljednje će se dane pojaviti podrugljivi izrugivači; povodit će se za svojim požudama 3:4 i pitati: “Što je s obećanjem njegova Dolaska? Jer i otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja."

Drugim riječima, gdje je, dovraga, Isus? Kasni! Ljudi se razbolijevaju, stare i umiru, a ipak se ništa ne mijenja.

3:5 Ta oni nasumice zaboravljaju da nebesa bijahu odavna i da zemlja na Božju riječ posta iz vode i po vodi.

3:6 Na isti način ondašnji svijet propade vodom natopljen.

3:7 A sadašnja nebesa i zemlja istom su riječju pohranjena za oganj i čuvaju se za Dan suda i propasti bezbožnih ljudi.

Ipak dolazi! Ta zaposlen je čovjek, kako ne bi bio kad mora upravlja65

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

U određenom smislu mitologija Isusa predstavlja klasičnu završnu igru. Jedna konačna žrtva, velika i odvažna! Zapravo, tu Božanstvo žrtvuje Sebe Sebi. Pa to bi MORALO biti dovoljno za izmirivanje računa! Konačno obeštećenje koje pouzdano odstranjuje mrlje i donosi opće pročišćenje. Zapravo, evanđeoski je Isus vjerovao kako je njegova nazočnost imanentni okidač koji će poslužiti uvođenju u jedan posve nov svijet, oslobođen bola i smrti, za vijeke vjekova, amen. Nema veze što je stvarnost ispala drukčija. Maštovitim egzegezama Svetog pisma i blagočastivim obmanama idući naraštaji vjernika pretvorili su doslovno, stvarno tumačenje tog evanđeoskog događaja u svoju psihološku utvrdu iz koje će svijet vidjeti onako kako ga žele vidjeti.

A kako oni vide taj svijet? Kao prljavu, zabačenu autobusnu postaju u provincijskom Serigradu. Kao privremenu nepriliku, nalik čekanju u policijskoj upravi da vam izdaju one sjajne nove, presonalizirane registracijske tablice za automobil. Kršćani su spremni ZBRISATI ODAVDE, stari! Neka već jednom počne taj zagrobni život! Što mislite, zašto su među najpopularnijim kršćanskim autorima oni koji razglabaju, do jezivih pojedinosti, o silnim turobnim temama kraja vremena? Apokalipsa se dobro prodaje. Detonirajte eksploziv, želimo otići s ovog svijeta! Ipak...

Sad se stvari malo kompliciraju. Kao prvo, kršćani nemaju kamo odavde. Barem za sad. Oni su preporođene duše okružene nečistima. Za većinu samoubojstvo ne dolazi u obzir; izuzev da ih uspije nasmrt izgaziti gomila na prosvjedima protiv abortusa (u Isusovo ime, dakako). A unatoč svinjariji u koju su ga ljudi pretvorili, ovo je još Božji svijet. Još ima plodova ljudskih duša zrelih za žetvu, znate? I tu na scenu stupaju prve naznake teološke shizofrenije. Ne nalaže li logika da u svijetu u kojem su svi posrnuli, i većina nikad neće ustati, trebamo prekinuti tu nasumičnu proizvodnju duša, okaniti je se? Pakao je možda uistinu zagrobni ekvivalent Hilbertovom Grand Hotelu s bezbroj soba, no nastavimo li ih popunjavati, što će se zbiti s Kraljevstvom Božjim?

Ali ima i DRUGA pobožna izreka kojom se valja pozabaviti: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju” ∞ Knjiga postanka 1:28. O, što nam je činiti? No anonimni autor Druge Petrove poslanice imao je odgovor. Evo najvažnijih točaka, s komentarom:

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

66

Nastavite gledati u nebo! Vatromet će sigurno početi... jednog dana? U međuvremenu, osjećajte se slobodnima kopulirati kao zečevi.

U najkraćim crtama, ova eshatološka strategija otezanja omogućava armagedonski nastrojenim kršćanima da žive u svojevrsnom užurbanom bježanju od istine dok istodobno cijelo vrijeme održavaju status quo. Oni mogu živjeti u sapunici obećane budućnosti prostrtoj po sadašnjim okolnostima. Da bi se još pojačalo to kognitivno nesuglasje, dan im je Sveti Duh ili sveprisutna nazočnost Boga kroz čije oči mogu projicirati buduću Novu zemlju na ovu staru, ma koliko gadna trenutna situacija bila.

Ali to je sada. A što je s onim ONDA, poslije četiri jahača i anđela osvete, kad mjesec iskrvari, a zvijezde padnu? Raj, ne? Posljednji sud. Razdvajanje ovaca od koza prije no što počne VELIKI vječni tulum. A tko su koze? Pa sudeći prema ovome, većina nas: Uđite na uska vrata! Jer široka vrata i prostran put vode u propast i mnogo ih je koji idu njime. O kako su uska vrata i tijesan put koji vode u Život i malo ih je koji ga nalaze (Evanđelje po Mateju 7:13-14).

Znate što to znači, je li? Vječno prokletstvo. Mučenje uma (i možda tijela, premda je veliko pitanje kakvo bi to tijelo moglo biti) za sve vjekove beskrajnog vremena. Patnja obima prema kojemu se sve strahote koje je ikada itko podnio, zbrojene, čine poput ugodne masaže. I bez i najmanje nade da će se ona ikada smanjiti, a kamoli sasvim uminuti.

A tko će sačinjavati taj čopor žrtava? Odvezite se u najbliži trgovački centar u subotu, kupite pecivo na štandu i dobro se osvrnite oko sebe.

Muževi, žene, očevi, majke, bebe... baš kao i klinac koji vam je upravo poslužio vrući perec, onaj koji ima loše ocjene, ali još se nada da će postati zubni tehničar. O, ne budimo sitničavi i zaokružimo brojku na osam od deset svih koje vidite. Svi idu u pakao. Zauvijek.

S druge strane, možda se i ne morate voziti u trgovački centar. Samo bacite pogled na svoju djecu i zamislite da jedno od njih dođe jednog dana kući i kaže: “Mama. Tata. Ja sam prešao u unitarijance.” To bi bio nezaboravan trenutak, zar ne?

67

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

ti svakom subatomskom česticom u svemiru! Avaj! Budite strpljivi ili ćete vidjeti svojeg boga kad On dođe!

3:8 Jedino ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.

Baš praktično.

3:9 Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.

A budući da se još nije udostojio odobriti nam upotrebu sredstava za kontrolu začeća, možemo računati da će Njegovo strpljenje biti još dugo, dugo iskušavano.

3:10 Kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užurbana, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti.

3: 11 Kad se sve tako ima raspasti, kako li treba da se svi vi ističete u svetu življenju i pobožnosti 3:12 Iščekujući i pospješujući dolazak Dana Božjega u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti, i počela, užarena, rastaliti.

3:13 Ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

68

Kako ide ona pjesma iz mjuzikla Annie? “Sutra će svanuti sunce... bla, bla”? Da, vjerojatno će uistinu svanuti, osim u slučaju kakvog neočekivanog astro∫zičkog događaja koji bi poremetio sadašnje stanje relativnog ekvilibrija između sunčevog toplinskog i gravitacijskog pritiska. Ali na kakav će svijet sutrašnje Sunce gledati odozgo? Koliko će životnih oblika svenuti pod njegovim ravnodušnim licem? E da, nemojmo zaboraviti ni rak kože!

Očito, Annie ne pjeva o suncu u doslovnom smislu. Sutrašnje svitanje sunca metafora je za nadu. To je svojevrsno obećanje da se, ma koliko loše bile nečije trenutne okolnosti, sve još ipak može (a pod “može” ona misli na snažno implicirano “hoće”) popraviti. Sutra. Ili barem u bliskoj budućnosti. Znate i sami ∞ poslije kiše dolazi sunce bla, bla, bla. Noć je najmračnija netom prije svitanja. Smij se, smij, uvijek se smij!

Naša je kultura prepuna takvih izraza. Nada se dobro prodaje. Zato jer bi ljudi voljeli da situacija bude bolja no što jest. A zašto? Pa, ako su ljudi okrenuti prema budućnosti, logično je da sadašnjost nije onoliko dobra koliko je to budućnost iz njihove mašte, odnosno, koliko bi TREBALA BITI. Ne s obzirom na neku direktivu s nebesa (s istraživanjem tog kraja upravo smo završili), nego s obzirom na to kako ljudi procjenjuju vlastitu sreću, što je također obično povezano s egzistencijalnim stanjem njihovih voljenih, prijatelja i susjeda. Svi bi htjeli da se situacija jednom nekako popravi. A logički se podrazumijeva da, želimo li neku “bolju” budućnost, sadašnjost spada u kategoriju “goreg”.

Mnoge se znanosti bave pitanjem poboljšanja života. Medicina nam osobito nastoji biti od pomoći u ovom kratkom izletu od kolijevke do groba, istodobno produžavajući broj godina potrebnih da se onamo stigne. Medicinari su naučili mnogo o tome što održava tijelo na životu.

Smislili su obilje zgodnih trikova za odgađanje bolesti i smrti. Dovraga, organe su počeli zamjenjivati 1954., što je bilo godinu dana prije mojeg rođenja! Sad rade prste, i nožne prste, i ruke i noge pa čak i kosu! Budućnost je tu, prijatelji dragi! Budućnost je sad.

Ma daj! Budućnost nije ni ovdje ni sad. Ono što će postati brzo, postaje ono što jest. A to, prije no okom trepneš, prelazi nepovratno u ono što je bilo. Kako je to moguće? Jesmo li nešto propustili? Budimo se u sunča69

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Pogledajte istini u oči. Cijela priča o raju/paklu počiva na zamisli da svatko od nas ima slobodnu volju i da će većina nas odabrati put koji “vodi u propast”. Ja u to ne vjerujem, ali ako vi vjerujete, ne biste li pri svakoj pomisli na rađanje djece trebali uzeti u obzir te uistinu strašne rizike?

Razmislite o tome. U desnu ruku stavite nepostojanje, a u lijevu vječnost nepodnošljive agonije koju ipak nekako treba otrpjeti. Imate li IKAKVIH dvojbi o tome koje biste stanje smatrali poželjnijim za svoje dijete pošto mu tijelo završi pod zemljom?

Sad, kad ste pustili da vam se moje krajnje prozirno retoričko pitanje slegne, razmislite o ovome. Put desne ruke ili stanje nepostojanja upravo je ono stanje iz kojega je kršćanin prvobitno i istrgnuo svoje dijete. A prema Mateju 7:13-14, izgledi da to dijete bude prokleto na boravak u mjestu vječnih muka U NAJMANJU su ruku ravni izgledima igrača ruskog ruleta s pet metaka u bubnju da se ubije.

A to, uh... nije dobro.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

70

71

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

no jutro prepuno obećanja, ali zaboravljamo taj ugodni osjećaj već do doručka. Oko ručka žalimo se na vrućinu. Čim sunce počne zalaziti, navučemo zastore i počnemo trusiti pivo. Na televiziji gledamo imaginarne likove kako vode imaginarne živote. Netom pred spavanje pogledamo vijesti radi ažuriranja popisa ranjenih i mrtvih te čak i ne primjećujemo da je vani opet mrkla noć. Ali ako smo barem donekle pobožni, prije no što zaspemo pomolimo se da sunce ponovno svane... sutra.

Kladim se u zadnje novce da hoće.

Ipak, jednog dana sve će uistinu BITI bolje. Kako to znamo? Pa zato jer želimo da tako bude, zar ne? I, dakako, svi znamo da je univerzum uređen za naše najbolje dobro. Zar ne? Životi naših predaka možda su bili obično topovsko meso. Ali djelo njihovih ruku i umova, kao i njihovih tijela što trunu, služit će kao kompost za budući utopijski Vrt zemaljske naslade.

Ili tu možda ipak malo trčim pred rudo. Sasvim je moguće da ćemo se riješiti ovih bureka s mesom zvanih tijela i napustiti ovo područje galaksije prije nego se kumulativno nekako sredimo. A sredit ćemo se pouzdano, bilo da završimo kao oblaci plina, lebdeće svjetlosne kugle ili kao neka vrsta borgova iz serije Zvjezdane staze: nova generacija.

Ili ćemo možda živjeti kompjuterski generirane i poboljšane virtualne živote gdje će realnost biti bilo koja glupost koju poželimo. Virtualna sastajališta bit će prepuna tisuća varijacija Fabija i Angeline. Legije aseksualnih štrebera imat će razloga za veselje dok naša mlitava mala tijela budu ležala u podzemnim košnicama, na nekom mjestu nalik Matrixu, održavana na automatskim, samopopravljajućim nano-aparatima.

Pretpostavljam da bi čak i tada mogla postojati gornja granica tjelesne dugovječnosti. Ali dotad ćemo vjerojatno već naučiti kako stlačiti godine, ili čak stoljeća, u virtualne sekunde. Možda nećemo postići kategoričku besmrtnost, no Metuzalem će pokraj nas izgledati kratkovječan poput vodencvijeta.

Ti i drugi maštoviti scenariji budućnosti proizvod su umova labavo povezanog korpusa čudaka i štrebera koje ću nadalje zvati “futuristi”. Internet je prepun tih frajera (zanimljivo je da se ne čuje mnogo ženskih glasova). Većinom su futuristi neobično bistri, optimistični vizionari. Zanima ih produženje ljudskog vijeka, uz istodobno poboljšanje cjelokupnog ljudskog iskustva. Nekoliko njih koje sam čitao (između redaka) prvenstveno su, čini se, motivirani neizmjernim strahom od smrti i drže se za slamku nade da će ljudski rod ostvariti Utopiju prije no što bude prekasno da od nje imaju ikakve koristi. Ima jedan tip koji se toliko usere od straha pri pomisli da će morati odbaciti svoj tjelesni oklop da zagovara svakojako užasno eksperimentiranje na ljudima, maglovito se nadajući kako bi to moglo pomoći društvu da se pomakne pola milimetra naprijed u produljenju života. Čak je jednom izjavio da bi radije trpio vječno paklensko mučenje, nego umro. Pretpostavljam da je riječ o mladom dečku koji vodi krasan život ili možda jednostavno nije dobro razmislio. U svakom slučaju, nadam se da neće postati liječnik.

Ali osim nekolicine njih koji vjerojatno naginju sociopatskom (naći ćete jednog ili dvoje takvih u svakom društvu), općenito se divim onome što motivira te dečke. Oni nisu glupi. Većina ih zna da je postizanje revolucionarnog napretka u produženju života još podaleko na biotehnološkom obzoru. Vjerojatno predaleko da bi od njega imali ikakve koristi.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

72

1. Sebičnost motivirana “osjećajima”, odnosno gnjecava raznježenost i/ili hvalisava egomanija. Vidi što sam stvorio!

2. Utilitarna sebičnost, odnosno doživljavanje potomaka “korisnima” u manje ili više izravnom smislu, bilo u svojstvu obiteljskih skrbnika, vojnika, poreznih obveznika, glasača ili njegovatelja.

3. Samoobmanjujuća sebičnost, kojom besmrtnost nastojimo ostvariti supstitucijski, kroz daljnji opstanak vrste.

Evo nekih sinonima koje sam pronašao proučavajući riječ “supstitucijsko”: hinjeno, patvoreno, umišljeno, glumljeno, izigravano, ble∫rano, simulirano, licemjerno, lažno, falsi∫cirano, afektirano, tajeno, prikrivano, zabašureno, prijetvorno; vidi i netočno, lažno, prividno, tobožnje, deklarativno, nepouzdano.

Drugim riječima, supstitucijska je besmrtnost LAŽNA besmrtnost.

Ona ne postoji izvan čovjekove mašte. Možda malo davim s ovim, ali prije no što čitatelj dođe u napast protumačiti moju temeljitost kao puku samodopadnu pedanteriju, razmislite o tome kakav osjećaj u nama budi pomisao na masovno ljudsko izumiranje. Odgovor je, za one koji se sami zabavljaju kod kuće, UŽAS.

73

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Ne, ovdje je riječ o problemu koji nadilazi okvire jednog naraštaja i proteže se u budućnost koju možemo naslutiti tek pomoću ustrajnog optimističkog postuliranja. Futuristi ne polažu nadu u nas koji sad živimo.

Ovdje je riječ o opstanku vrste, tih apstraktnih ljudskih mnoštava koja će tek živjeti, koja MORAJU jednog dana živjeti. Zato što... zato.

Pa zašto MORAJU živjeti? To je pitanje koje si ovi dečki uistinu previše rijetko postavljaju. Zašto je tako važno napučiti svaki budući trenutak ljudima? Prije no što se prvi čovjekoliki majmun uspravio na noge kako bi stekao bolji pregled nad savanom, je li nešto temeljno nedostajalo u univerzumu? Da smo prošle noći svi pošli na spavanje i da se jednostavno jutros nismo probudili, što bi bilo drukčije? Mi smo vremenski ograničena stvorenja koja žive na trunčici prašine u mikroskopski malenom kutku jedne od stotina milijardi galaktika. Što čini našu konkretnu egzistenciju tako iznimno važnom da se osjećamo dužnima probuditi djecu iz njihova vječnog drijemeža, šamarati ih neko vrijeme, hraniti, zajebavati, disciplinirati, staviti im povez na oči, vrtjeti ih, vrtjeti i vrtjeti i zatim ih poslati da ponovo pronađu postelju? To nema smisla!

Osim, dakako, ako ne želimo umrijeti i spremni smo učiniti BILO ŠTO da to izbjegnemo. A pod “bilo što” mislim na izmišljanja imaginarnih ja koja nekako nadživljavaju smrt tijela i idu dalje u hipotetičku budućnost, parazitirajući na apstraktnim životima ljudi koji još ne postoje.

Da bi sve bilo još kompliciranije, i jer je posve jasno da će i idući naraštaj TAKOĐER patiti i umirati, naša supstitucijska ja moraju i dalje skakutati s koljena na koljeno da bi izbjegla izumiranje. Izumiranje koje se, usput budi rečeno, izbjegava samo u mašti, a nikad u stvarnosti.

Kad bolje razmislim, sve to uvelike sliči na piramidalnu shemu, zar ne?

Uzdah. Evo opet on tupi o toj supstitucijskoj besmrtnosti. U redu, priznajem da sam vjerojatno izmoždio tu staru ragu do kraja, ali... jednostavno mi je važno da svima bude jasno što se ovdje događa. Razlozi zbog kojih imamo djecu REDOM su sebični. Evo triju vrsta:

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

74

75

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

A sad razmislite o činjenici da se većina nas, futuristima usprkos, ipak nevoljko pomirila s pojedinačnom smrtnošću. Sviđalo nam se to ili ne, svi prije ili kasnije iskusimo dodir smrti kroz gubitak prijatelja, susjeda i voljenih. No kakva je opća reakcija u takvim slučajevima? “Život ide dalje."

Koliko smo puta to čuli ili i sami rekli, doduše često kao da se stoički suzdržavamo od psovanja? Čak se i onima među nama koji vjeruju da nakon smrti ne slijedi ništa osim subjektivnog istrjebljenja čini da ta jednostavna izjava prenosi značenje neke egzistencijalne pupčane vrpce koja izlazi iz središta naše pojedinačne smrtnosti i proteže se dalje, kroz sljedeće naraštaje, u daleku, maglovitu budućnost, gdje će svakako “sve biti dobro i sve će biti dobro i sve će biti za dobro.” Nije iznenađenje što taj slavni citat potječe od Julijane iz Norwicha, mističke spisateljice iz 14. stoljeća, koja je o Svetom trojstvu pisala prisnim tonom, metaforički govoreći o Isusu kao o majci koja rađa i odgaja. Slikovito rečeno. Prava majčinska laž, zar ne? “O, nemojte se zamarati crnom kugom, najdraži moji!

Pišite svoje zadaće, molite svoje molitve i sve će biti dobro... sutra. Život ide dalje, znate!”

Ali dosta o motivacijama i lažima koje ih održavaju na životu. Ima i drugih pitanja. Primjerice: zanemarimo li činjenicu da entuzijastična futuristova vizija počiva na skeli od kostiju i slomljenih srdaca, koja jamstva imamo da će se naši nasljednici ikada dokopati druge obale? Koji historijski presedan pokazuje da je takav idealizam utemeljen na bilo čemu osim na najobičnijoj fantaziji? Zar ovo ne zvuči poznato? Dosad su arhitekti utopizma uspijevali ponuditi samo prilično sumnjiva objašnjenja tipa “prerano smo se poveselili”. Koje opravdanje imamo za uvjerenje da će stvari jednom biti drukčije, ako se izuzme, čini mi se teološki začinjeno, praznovjerje prema kojemu neka nevidljiva sila, nešto možda nalik oživljenom platonskom idealizmu, zapravo vodi ovu predstavu? Sjene Telliarda de Chardina, Batmana! Trebam nešto uvjerljivije!

Izuzev pitanja je li takav idealizma ostvariv (nije), tu je i problem održivosti. Kad jednom postignemo cjelovitost, jedinstvenost ili opću harmoniju ili što god već mislimo da želimo, kako možemo biti sigurni da se to neće pokvariti u mjesec dana? Ako ima išta predvidivo u ljudskim bićima, onda je to naša nepredvidivost. Nije li priča o Sotoninoj revoluciji na nebu zapravo samo metafora za činjenicu da se ne može uvijek svakome ugoditi. Možda se sreća, barem djelomično, temelji na promjeni, pa čak i sukobu. Nevolja je što manje ili više u svakom sukobu postoje pobjednici. A postoje i gubitnici. Kvragu! Ode i taj raj.

Ostaje još jedan problem kojim se nisam pozabavio, a koji je možda još i najstrašniji. Mnoge, ako ne i sve, futurističke aspiracije počivaju na pretpostavci manipulacije ljudskom sviješću. Već sam spomenuo aspekt “virtualne realnosti”. Većina nas svjesna je tog koncepta onako kako je populariziran u Matrixu, no futuristi se bave i mogućnostima drastičnog mijenjanja raspoloženja, bilo putem droga ili neke vrste izravnog kompjuterskog sučelja koje bi stimulirao naše receptore za sreću. “Zamislite”, kažu ti pretendenti na post-ljudsko, “najbolji orgazam koji ste ikad imali, POMNOŽEN S TISUĆU!” Nekoliko je pretpostavki ovdje u igri koje nisam spreman popušiti.

Osim, kako mi se čini, prilično naivne vjere u znanost o kojoj je riječ, pitam se i hoće li svi biti raspoloženi prihvatiti taj veliki projekt. U svakom

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

76

pitanja i odgovori

N

e vodi li ∫lozo∫ja antinatalizma u slijepu ulicu u pokušaju rješavanja svjetskih problema? Naposljetku, nagon za razmnožavanjem biološki nam je ugrađen, zar ne? Štoviše, produžavanje vrste kulturološki se njeguje i potiče na raznorazne načine. Neće li uvijek biti više njih nego vas?

77

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

trenu na svijetu se kuju milijuni planova, a mnogi od njih povezani su sa željom za vlašću. K tome, treba i s onim nesnosnim bogovima izići na kraj! Futuristi su sekularisti, općenito govoreći, a sekularisti su još uvijek manjina na ovom svijetu, manjina koju jedva toleriraju oni čija vlast potječe od bogobojaznih masa. Paradoksalno, potrebno je imati vjeru jednog vjernika da bi se mislilo kako je bilo kakva značajna promjena u takvom stanju stvari i izdaleka moguća.

Dalje, ima pitanja koja su povezana s prirodom same sreće. Nisam siguran da je sreća nekakav skriven rođendanski balon koji leži tik pod površinom našeg psihičkog mora i izlazi na vidjelo tek tu i tamo, ovisno o hirovima valova i vremenskih prilika, no spreman je napuhati se i poletjeti doda li mu se malo plina za smijanje. Sklon sam vjerovati da su naši ukupni emocionalni obrasci krajnji proizvod evolucijske adaptacije. Da je riječ o skupini reakcijskih mehanizama koji svoje postojanje duguju, barem donekle, uzajamnom djelovanju raznih dijelova. U tom značenju možda “krajnja sreća” nema više smisla od “krajnje gornjosti”, gdje se za vrhunce blaženstva može reći da postoje samo u odnosu na kosine, padine i udoline cjelokupnog ljudskog prostora. Ako je to istina (a ja ne vidim dokaza protivnome) sreći je možda donekle potreban kontrast njezinih suprotnosti kako bi spriječila da se strmoglavimo u samodestruktivno nezadovoljstvo ili nešto još gore. Tko zna?

No ono što me u svemu ovome najviše plaši mogućnost je da elementarni nadzor nad ljudskim duhom padne u pogrešne ruke. Zamislite neku zlu osobu ili organizaciju s neograničenim pristupom samoj vašoj duši, dragi čitatelju. Vaš um kao igralište za najodvratnije zamislive perverzije ∞ zapravo čak i za nezamislive. Užasne muke što se vuku desetljećima, a ipak toliko komprimirane u vremenu da svaki sat može odgovarati subjektivnom tisućljeću. Patnja koja je potpuno bez presedana u sadašnjem ljudskom iskustvu, a vaša jedina nada počiva u mogućnosti štrajka vaših mučitelja, pojavi koja će naizmjence uskrsavati i nestajati, upotrijebljena samo kao alat za daljnje pojačavanje kvalitete vašeg bola. Doslovni pakao na zemlji, ugrađen u kôd. Koji će se preuzimati i razmjenjivati i kopirati u vječnost, ovisno o hiru.

Sada se upitajte ovo: negdje duž vremenske crte ove pretpostavljene budućnosti ∞ a ja bih rekao da je moj pretpostavljeni scenarij barem onoliko valjan koliko i neki optimističniji koji su u optjecaju ∞ ne biste li možda dosegli točku kad biste poželjeli da se niste nikad rodili?

Naravno, nitko od nas živućih vjerojatno neće doživjeti takvu budućnost. Barem se nadam da neće. Ali jednoga dana netko vjerojatno hoće. Možda mnogi ljudi. To jest, naravno, izuzev ako nitko ne preostane.

Takva je moja nada za budućnost.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

78

Ako antinatalizam vodi u slijepu ulicu u pokušaju rješavanja svjetskih problema, pronatalizam je jamac njihova produženja. Nema ljudi, nema problema. Što se tiče nagona za razmnožavanjem, rekao bih da zapravo govorite o nagonu za seksom. Zahvaljujući izumu savitljive gumice u dvadesetom stoljeću, da ne spominjem čarobne pilule, kreme i kirurška reckanja (i, u slučaju krajnje nužde stari, premda manje pouzdan, pristup: “Izvadi ga, seronjo!"), možemo kopulirati do mile volje, ograničeni tek eventualnim glavoboljama buduće bake.

Ali, kažete, to je samo početak priče. Tu je i:

Primjećujete temu koja se ponavlja ovdje? Svi su ti razlozi smišljeni kako bi služili stvoritelju, a nijedan stvorenome. Ljudi UISTINU misle da “daruju” život... uh, a tko ono prima dar?

Nemoguće je da je to ono još nezačeto dijete, je li? Kakav dar kupiti nepostojećem nebiću koje nema ništa ∞ čak ni sposobnost čitanja čestitke, razumijevanja osjećaja ili raspakiravanja kutije? Ne, stvaranje i podizanje djece isključivo je namijenjeno onima koji će u krajnjoj liniji imati koristi od njihove nazočnosti. Bilo da su to roditelji, šira zajednica, primatelji doniranih organa ili gospodari Faliusa Fatusa IV ∞ čiji se dolazak iščekuje otprilike 2024., kad bi trebali oteti sva radno sposobna ljudska bića i otpremiti ih u interplanetarne rudnike cinka.

Dakako, mi im se ne usuđujemo to reći. Umjesto toga, nabijamo im na nos njihovu ničim traženu egzistenciju i prodajemo na kraju krajeva njihove dijelove u razne vrste ropstva. “Dugujete nam!”, “Dugujete društvu!”, “Dugujete Bogu!” A ako su oni nezadovoljni tim aranžmanom, što se može. “Nemaš kamo odavde, mali druškane. Prestani se ponašati kao beba i iskoristi situaciju kako znaš i umiješ!” U drobilicu, na pokretnu traku, zapakirani za otpremu, upute priložene. Vojnici budućnosti, u ratu u kojemu na kraju svi dospiju na crtu bojišnice i ostaju ondje sve dok ne ugledaju mrtvačku vreću sa svojim imenom. Što se tiče toga da je uvijek više njih (pronatalista), nego nas (antinatalista): tu imate pravo. Iskreno, teško mi je zamisliti da će moja ∫lozo∫ja u skorije vrijeme osvojiti planet. Premda ima nekoliko činjenica koje mi idu u prilog. Prvo, u društvima koja postaju sve sekularnija i na druge načine moderna, tendencija k razmnožavanju opada. Nazovite to materijalističkom sebičnošću. Nazovite to nedostatkom tradicionalnih vrijednosti. Dovraga, nazovite to priznanjem da je moje stajalište ispravno stajalište! U svakom slučaju, to je povoljan razvoj događaja, iz moje perspekti79

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

A. Majčina potreba da odgaja; B. Očeva potreba da se osjeća kao “pravo muško” ( “Hej, dušo, zašto mali ima poštareve oči?”); C. Osjećaj obiteljske povezanosti; D. Potreba za budućim poreznim obveznicima; E. Potreba za vojnicima koji će nas zaštititi (argument “djeca kao topovsko meso”); F. Potreba za održavanjem brojnosti članstva kako nas ne bi istisnuli i pregazili oni drugi (argument “djeca kao KULTURALNO topovsko meso”); G. Potreba da nas netko zbrine kad budemo stari i nemoćni; H. Potreba za produženjem vrste (supstitucijska besmrtnost).

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

80

ve. Osim toga, da ne zaboravimo, osujećenje i najmanjeg prokreativnog iskušenja znači pobjedu za našu stranu. Malu pobjedu možda. No s druge strane, propadne li skupina klizača pod led, a ja uspijem spasiti samo jedno ili dvoje, ipak sam nešto postigao, je li tako?

A tu su i ekološki čimbenici. Činjenica da smo svi dio konačnog ekosustava neosporna je. U zatvorenom sustavu postoje granice mogućeg rasta, a to neće promijeniti nikakvo zanovijetanje o “pravu na raspolaganje vlastitim tijelom” ili “Božjem zakonu”. Ne uspijemo li se pod hitno nekako preobraziti u električne impulse (ah, ti ljupki, ćaknuti futuristički gikovi), bit će gadno. Ljudi će početi umirati kao muhe ∞ ne uobičajenim tempom koji smo navikli racionalizirati, nego u zgusnutim koncentracijama koje bi mogle natjerati ljude da progledaju. Iz nekog razloga našim roditeljima rijetko sine da su izrekli smrtnu presudu paperjasto mekim glavicama svoje djece, ali udarac sveprisutnih, vrištećih naslova privući će im pozornost: LJUDI UMIRU! PO CIJELOM USRANOM SVIJETU! VIŠE O OVOJ PRIČI U VEČERNJEM IZDANJU. (U međuvremenu naši izvanzemaljski gospodari s Faliusa Fatusa IV preuzeli su kontrolu... nastavak priče na E-8).

Bez obzira na sve, smislio sam neke alternative ranije spomenutom popisu motivacija:

Ovo ne mogu dovoljno naglasiti. Supstitucijska besmrtnost NIJE prava besmrtnost. Kad ste mrtvi, mrtvi ste. Kad umrete, svijet prestaje. Civilizacija prestaje. Ta ideja da nastavljate živjeti kroz svoju djecu ili svoju zemlju ili ljudski rod općenito, očigledno je apsurdna. To je apstrakcija, ljudi; poetična metafora izmišljena da bi vam ublažila strah od smrti. Ne nasjedajte. Umrijet ćete i ništa od vas neće ostati. Istinski mi je žao što je to tako. Nisam ja to htio i nitko tu ne može pomoći. Živite svoj život, pokušajte se malo zabaviti, ali obratite pozornost i na to koliko se često uopće ne zabavljate; upitajte se: “Je li ovo nešto što želim natovariti svojoj budućoj djeci?” Postanete li s obzirom na to barem malo prosvjećeniji no što sam ja bio kad sam se odlučio razmnožavati, odgovor će biti kristalno jasan.

J

e li antinatalizam kukavičko povlačenje? Dio bogatstva života djelomice leži u hrabrom suočavanju s izazovima i njihovu svladavanju. Sjećate se tipa iz epizode Zone sumraka koji je nakon smrti završio na mjestu gdje je dobio sve što je želio? Ispostavilo se da je u paklu! Kad sve ide kao po loju, brzo dosadi, zar ne?

O ovome imam štošta reći.

81

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

A. Nabavite si lutkicu ili možda psića (obavezno udomite).

B. Radite sklekove i riješite se pivskog trbuha.

C. Manje ljudi, manje troškova. Na kraju će se bilanca svesti na pozitivnu nulu. (Uostalom, nakon smrti... nema poreza!)

D. Sami vodite svoje glupe bitke.

E. Rasna supremacija tako je passé, a kulturalna supremacija bit će bez značenja kad više ne bude ljudi.

F. Pomirite se sa sudbinom.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

82

Slučajno se slažem da je sreća sastavni dio ukupnog ljudskog iskustvenog paketa. Ali kad govorimo o a∫rmativnoj, takozvanoj “korisnoj” patnji ∞ znate ono: “bez muke nema nauke”, “preko trnja do zvijezda” i slične motivacijske fraze ∞ ne možemo tek tako prijeći preko činjenice da dobar dio patnje nema nikakvu svrhu, ne vodi ni do kakvih pobjeda a istinska posljedica joj je bijedna egzistencija paćenika. Što mislite, zašto je glavni naglasak humanitarnog rada na olakšavanju patnji? Jedno je naučiti korisne lekcije od stroge ravnateljice, profesorice Bolić, a nešto posve drugo biti neprestano šiban po stražnjici njezinim ravnalom pojačanim bodljikavom žicom za vrijeme ljetnih praznika (osim ako se palite na takvo što).

Tvrdnja da je antinatalizam “kukavičko povlačenje” jednostavno je glupa. Što je, dovraga tako hrabro u roditeljstvu? “Pogledajte me, uspješno sam ispraznio jaja u nekoga. Pospite me konfetima!” A ne zaboravimo ni neznatnu činjenica da ste “hrabri” na tuđ račun. Da, to. Osvrni se oko sebe, prinče Valijante. Okolina je prepuna likova koji mlate mačevima, urbanih i ruralnih podjednako, a trudnih Guienevera ima koliko hoćeš.

Uistinu želiš biti junak, junače? Riješi se društvene prisile i uzmi u obzir da je život koji NE DONESEŠ na svijet onaj život koji zmaj nikada neće proždrijeti.

J

Čiji su to razlozi i zašto bih trebao na njih pristati? U tom hipotetičkom svemiru koji obuhvaća sve mogućnosti možda uistinu postoje meta∫zički realiteti kojih nisam svjestan. Bogovi ili druge vrste arhetipskih tvoraca. Transdimenzionalne tvornice mesa za masovnu proizvodnju DNK-móda i modnih dodataka, izrađenih pod pritiskom kvota koje nameću pripadnici srednjeg menadžmenta u Tao d.o.o-u. (koji ne treba brkati s Taco Bellom). Izvanzemaljci koji ćute žudnju za bio-inženjeringom tek žudnje radi.

I što s tim? Zašto bih se trebao podvrgnuti hirovima tajanstvenih izvanzemaljskih lutkara što kuju urotu sumnjivim sredstvima u ime neke neznane svrhe? Štoviše, kako možemo znati da takva neka svrha nije u temelju zla?

Naravno, nadam se da sam jasno dao do znanja što mislim u vezi s konačnim smislom života. Koliko ja vidim, on ne postoji. Rađamo se, patimo i umiremo u rukama slijepe, okrutne slučajnosti. Ne uvijek namjerno okrutne, ali okrutne svejedno. Upravo smo i izmislili “svetu svrhu” jer nam treba neka slamka za koju ćemo se uhvatiti. Svi se mi utapamo u moru kozmičke indiferentnosti i vjerujem da većina nas duboko u sebi to i zna. Naši pokušaji usmjereni k vrhunaravnom nisu ništa drugo doli potezi očajnika na koje se odlučujemo u pet do dvanaest u nadi da ćemo otkriti nepostojeću rupu u zakonu.

83

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

e li moguće, pišče, da ste u krivu? Postoji li možda ipak kakav razlog opstanku života na ovom planetu koji nadilazi slijepi, evolucijski nagon? Bog ili Tao ili Točka omega... ili štogod slično? Ili se uistinu nemamo čemu nadati izvan stranica ove trivijalne pripovijesti, stisnutih među dva nepomična, nepopustljiva kraja knjižne police vječnog ništavila?

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

84

85

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

I zato što smo očajni ili ćemo se uporno držati smiješno zastarjelih antropomor∫stičkih načina izražavanja koje je projektirao naš očaj ili ćemo slijediti nove gurue koji nam obećavaju egzistencijalne čamce za spašavanje nastale iz ovog ili onog lažnog “jednog”. Krišna, Isus ili Buck Rogers. Sva njihova obećanja obične su himere.

No pretpostavimo načas da je utopija iz naši snova ostvariva. Što je sa smrvljenim kostima i usahlim mesom ugrađenim u stube što vode do nirvane? Dovraga s milijunima onih koji su već otišli, sve dok ima nade da će netko jednoga dana okusiti taj slatki, slatki ambrozijski nektar! Kakva bizarna i nepotrebna žrtva! Posebno kad prva alternativa (u najmanju ruku) toj utopiji igra na kartu nepostojećeg osjetilnog aparata onih koji nikad i ni na čiji račun nisu postojali.

A tko može reći da čak i nirvana traje vječno? Nebesa se uvijek predstavljaju kao statična fantazija u kojoj se nikad ništa ne mijenja i sve je baš kako treba biti. No kako znamo da je tome tako? Postoji li ijedna istina o ljudskoj prirodi na koju nas univerzalne mitologije upozoravaju (to je ona da ljudi uvijek uspiju zafrknuti dobru stvar)? A možda ćemo se neko vrijeme malo zabavljati u nebeskom raju samo da bi nas potom prisvojili bogovi univerzuma H4, koji nam zavide na našim psima i uz to bacaju jače gromove! Kome treba to sranje?

Ulog na nepostojanje, s druge strane, dobivena je oklada. Po de∫niciji, nepostojeći niti pate, niti za čim čeznu. Oni obitavaju u stanju koje rado nazivam “negativnim blagoslovom”. To je stanje savršenog zadovoljstva u kojemu nijedna želja ne ostaje neispunjenom jer želja niti nema.

Možda vam se čini da se igram riječima, no razmislite o tome. Pokušajmo, usporedbe radi, rasvijetliti razliku između ta dva stanja, postojanja i nepostojanja. Zamislite na trenutak da se nalazite u relativno neutralnom egzistencijalnom stanju. Recimo, ležite u postelji i buljite u strop. Nenadano vam se pri dnu postelje pojavi Sotona i ponudi vam ovo: “Hej! Čini mi se da ti je malo dosadno, ako smijem primijetiti. Čuj, što bi rekao da ti ponudim sat vremena najboljeg seksa ikad? Ili bi ti bila draža raskošna gozba nezabilježenih gastronomskih razmjera? U Paklu imamo najbolje kuhare! Ili tebi više odgovaraju modi∫cirana stanja svijesti? Naš je heroin čist, kokain prvoklasan, a laboratorijski ispitani halucinogeni zajamčeno udaraju u glavu na nekoliko razina. Bilo što ili sve od toga, pod uvjetom da ti isto tako dopustiš meni da te podvrgnem seansi najužasnijeg, kontinuiranog tjelesnog i mentalnog mučenja koje možeš zamisliti. Što kažeš, stari? Bi li pokušao?”

Okanimo li se mačističkog razmetanja, ne mogu vam reći što bih odabrao ja ili bilo tko drugi tko je iskusio mnogo boli ili dubokog psihičkog nemira. Naravno, netko tko je do ovog trenutka živio divan život mogao bi doći u napast da zagrize udicu ∞ jednom. Nikako dva puta.

Doduše, vi biste mogli prigovoriti da moj primjer barata pretjeranim životnim krajnostima i ne dočarava vjerno ono što život znači većini ljudi, uglavnom. Dvije stvari: Prvo, priznat ću da sam problem obojio oštrim, kontrastnim bojama.

U stvarnom svijetu razgraničenja između boli i užitka obično nisu tako jasna. Zapravo, išao bih tako daleko da kažem da je većina iskustava mješavina to dvoje. To rekavši, moram primijetiti (iz vlastita iskustva) da je bol obično malo manje prožeta užitkom nego što je obrnuto slučaj. Uisti-

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

86

87

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

nu, postoje vrhunci sreće kad se čini da postoji samo taj trenutak, ali oni su rijetki. Čini se da je mnogo češći oblik sreće neka vrsta teško izborene ravnoteže, nestalnog “plutanja” na površini tjeskobe koju lako preokrene sljedeća mini ili maksi-kriza (a naše je vrijeme prepuno takvih kriza, premda smo skloni veći dio onog lošega izbrisati iz sjećanja kako bismo održali vlastite samoobmane).

Ali! Kad istinski patimo, rijetko kad nam nešto izaziva osmijeh. Dok je sreća možda poput palube za sunčanje na prekooceanskom brodu, patnja je kormilo koje upravlja brodom. Lijepo je izići za vedra dana, upiti malo sunca, možda se ušuljati pod ceradu čamca za spašavanje na malo hopa-cupanja. Ali navigacija je uglavnom izvan našeg domašaja (a za tvrdokornog determinista poput mene, ona je potpuno izvan našeg domašaja). Neplanirane promjene smjera neizbježne su, kao i loše vrijeme. I nemojmo zaboraviti da svako životno krstarenje ∞ i pri tome mislim baš SVAKO ∞ završi poput Titanica.

Druga stvar koju bih ovdje htio napomenuti jest ovo: dok su krajnosti sreće opisane u mojim primjerima razmjerno rijetke, krajnosti patnje baš i nisu. Mučenje još postoji na ovom planetu, i psihičko i ∫zičko, koje ne zaostaje za mučenjima Inkvizicije (a često je, pretpostavljam, još i gore, zahvaljujući bogovima moderne tehnologije). Moždani udar, razni oblici bolnih karcinoma, bolesti kostiju, em∫zem (utapanje u vlastitoj tjelesnoj tekućini) i niz drugih bolnih medicinskih stanja čekaju one među nama koji su dovoljno “sretni” da požive do određene dobi, ali ne i da umru u snu. Dodajte tome psihičke patnje koje tjeraju desetke milijuna ljudi na pokušaj samoubojstva svake godine dok ih se nekoliko puta više opija i drogira do besvijesti.

Mi znamo da će naša djeca u životu patiti. Znamo isto tako i da će umrijeti. Znajući to, koje je naše moralno opravdanje za to što ih donosimo na svijet (izuzev bljutave mantre vjernika: “Božja volja”)? Jedini razmjerno altruističan razlog kojega se mogu sjetiti bila bi želja da usrećimo nekoga do koga nam je stalo (imajte na umu da sam rekao “razmjerno” altruističan). Taj je cilj plemenit ako je riječ o pomaganju nekome tko već postoji, možda usvajanjem djeteta. Ali nepostojećima ne treba sreća. Niti je imalo priželjkuju. Nepostojeći već obitavaju na savršenu mjestu, u stanju potpunog mira i zadovoljstva; zauvijek imuni na želju, strah ili uznemirenost ili zapravo uopće na bilo kakvu promjenu. To je Stanje Negativnog Blaženstva (SNB); a za razliku od raja ili religijske fantazme, SNB je veoma realno mjesto ∞ u negativnom smislu, dakako.

Mnogi bi se složili da pogrešno prikazujem stvarno stanje stvari te bi, štoviše, doveli u pitanje i valjanost moje pretpostavke da je nepostojanje uopće neko “stanje”. U ∫lozo∫ji je to povezano s onime što se naziva problemom “ne-identiteta”. On se svodi na to da nepostojeća bića zapravo uopće nisu istinska bića, nego pretpostavljene apstrakcije. U tom su slučaju bojazni oko njihove buduće dobrobiti (pa i buduće štete) neprimjerene i neprimjenjive.

No vjeruje li tko uistinu u to? U sklopu kratkog, hipotetičkog testa prisjetimo se nečega što sam napisao ranije i pretpostavimo da živimo u svijetu u kojemu svako dijete biva mučeno i ubijeno nedugo nakon rođenja. Može li itko razumno tvrditi da su očite moralne implikacije vezane za odluku da se začne dijete u takvom svijetu nevažeće s obzirom na “neidentitet”? Da se takvo pitanje može uopće i postaviti ozbiljna lica poka-

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

88

zuje što se događa kad se moralna ∫lozo∫ja odmakne predaleko od svojih temelja u ljudskoj senzibilnosti. Očito je (barem meni, uostalom) da moralnost obuhvaća pitanja u vezi s budućim stanjima, koja već podrazumijevaju prelazak iz mogućeg u ozbiljeno. Govorimo li o mogućim okolnostima u vezi s postojećim ljudima ili o mogućim ljudima, za mene ne predstavlja neku razliku.

Slučajno držim SNB veoma realnim stanjem. Nepostojanje, onoliko koliko se tiče osobnosti, možda nema mnogo svojstava koje je moguće de∫nirati, ali ima jedno. To je izvorno stanje života i svijesti. Nepostojanje se proteže beskonačno iza nas, kao i ispred nas. Ovo je postojanje, zapravo, trivijalna priča stisnuta među dva kraja knjižne police vječnog ništavila. Ali unutar tog vječnog ništavila leži kraljevstvo SNB-a. SNB je bio naš prvobitni dom dok nas samoumnažajuća prisila života nije izgnala u ovaj svijet sazdan od obećanja i gubitaka. Svi ćemo se mi u dani čas vratiti u SNB, bez sjećanja na ovdašnji kratki boravak.

Barem se nadam da je tako.

Alternativu tome predstavljaju teistička nebesa koja obećavaju vječno mučenje za nevjernike. I istočnjačke ezoterije koje nagovještavaju beskrajne cikluse reinkarnacije, od boga do amebe i obrnuto. Nisam siguran što je gore, no znam da bi bilo mnogo bolje da nikada nisam ni došao na svijet u kojemu je ijedno od to dvoje makar hipotetički moguće. s engleskoga prevela Karmela Cindrić

antinatalisti | Jim Crawford: Ispovijesti jednog antinatalista

Ulomci knjige Confessions of an Antinatalist, Nine-Banded Books, 2010.

89

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

90

David Benatar

Bolje je ne postojati

Ž

Zlo dolaska na svijet ivot je tako grozan da je bolje ne roditi se. Tko je toliki sretnik? Nitko u stotini tisuća ljudi! ∞ židovska izreka

Središnja zamisao ove knjige jest da je rođenje uvijek nanošenje ozbiljnog zla. Tezu ću braniti nadugačko, no temeljni je uvid posve jednostavan: premda dobre stvari u nečijem životu čine život boljim nego što bi bio inače, taj život ne bi bio ničime uskraćen da uopće nije postojao. Oni koji ne postoje, ne mogu biti ni za što uskraćeni. Međutim, dolaskom na svijet osoba pretrpi prilično ozbiljno zlo koje ju ne bi zadesilo da se nije rodila.

Reći da je temeljni uvid posve jednostavan ne znači da se on ili ono što iz njega možemo zaključiti neće dovesti u pitanje. Razmotrit ću sve predviđene prigovore kad za njih dođe vrijeme i dokazati da ne stoje. Implikacija svega toga jest da rađanje, umjesto da tvori potpunu dobrobit, uvijek tvori potpuno zlo. Većini je ljudi zbog utjecaja moćnih bioloških sklonosti prema optimizmu taj zaključak nepodnošljiv. Još su ljući pri daljnjoj implikaciju da ne bismo trebali stvarati nove ljude.

Stvaranje novih ljudi rađanjem postalo je samorazumljiv dio ljudskog života pa se rijetko pomišlja zahtijevati opravdanje. Doista, većina ljudi čak i ne razmišlja treba li ili ne roditi dijete. Oni ga jednostavno naprave. Drugim riječima, rađanje je obično posljedica seksa umjesto odluke da se stvaraju ljudi. Oni koji doista odluče imati dijete mogu to učiniti iz bezbroj razloga, ali među tim razlozima ne mogu biti interesi potencijalnog djeteta. Nitko nikad ne može napraviti dijete radi djetetove dobrobiti. To bi trebalo biti očito svima, čak i onima koji odbacuju radikalan stav koji branim u ovoj knjizi: ne samo da čovjek ne čini dobro ljudima koje stvara, nego im uvijek čini loše.

Moja postavka ne primjenjuje se samo na ljude, nego na sva svjesna bića. Postojanje takvih bića nije jednostavno. Njihovo postojanje uključuje da osjećaju to postojanje. Drugim riječima, nisu samo objekti, nego i subjekti. Premda je svijest o sebi kasnije evolucijsko otkriće i složenije je stanje od nesvjesnosti, ne valja podrazumijevati da je to stanje postojanja 91

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

92

bolje jer svijest o postojanju ima svoju cijenu. Imajući sposobnost osjećanja sebe, bića koja imaju svijest o sebi mogu osjećati i osjećaju neugodu.

Premda mislim da postanak nanosi zlo svim bićima svjesnim sebe, povremeno ću govoriti o svim takvim bićima, no usredotočit ću se na ljude. Nekoliko je razloga za to usmjeravanje osim obične pogodnosti. Prvi je taj što ljudi najteže prihvaćaju zaključak kad se odnosi na njih same.

Usmjeravanje na ljude, umjesto na sav svjestan život, učvršćuje njegovu primjenu na ljude. Drugi razlog je da, uz jednu iznimku, teza ima najveće značenje kad se primjenjuje na ljude jer oni na stanje mogu utjecati prestankom rađanja djece. Iznimka je ljudsko uzgajanje životinja čega bismo se također mogli okaniti. Treći razlog za usmjeravanje na ljude jest da oni koji se ne suzdržavaju od rađanja djece uzrokuju patnju onih za koje se najviše brinu: vlastite djece. Ovaj tekst mogao bi im pojasniti stanje stvari.

Inačica pogleda koji branim u ovoj knjizi predmet je jednog aforizma: Život je tako grozan da je bolje ne roditi se. Tko je toliki sretnik? Nitko u stotini tisuća ljudi!

Sigmund Freud opisuje to kao besmisleni vic, što postavlja pitanje je li moj pogled jednako besmislen. Je li potpuna glupost reći da je rađanje zlo i da je stoga bolje uopće ne postojati? Mnogi misle da jest. Veliki dio moje argumentacije pokazat će da griješe. No ponajprije valja raspraviti neke pojedinosti.

Freud kaže da “onaj tko se nije rodio, nije uopće smrtnik te za njega ne postoji dobro i najbolje”. Freud time anticipira ono što nazivamo “problem osobnog identiteta”. Neki suvremeni ∫lozo∫ nude sličan prigovor kad niječu da bi pojedincu bilo bolje ne roditi se. Onome koji ne postoji ne može se činiti dobro i ne može mu se nikako poboljšati položaj.

Neću tvrditi da je onima koji ne postoje doslovno bolje. Umjesto toga, govorit ću da je dolazak na svijet uvijek loš za one koji se rađaju. Drugim riječima, premda ne možemo reći da je za nepostojeće nepostojanje dobro, možemo reći da je postojanje za postojeće loše. Tu nema apsurda; barem ću pokušati to dokazati.

Kad prihvatimo da dolazak na svijet može biti zlo, neobavezno ćemo govoriti o tome da je bolje ne roditi se. To ne znači da je nepostojećima bolje, niti da oni imaju korist od toga. Priznajem da je nešto čudno kad govorimo o “nepostojećima” jer taj se izraz ne odnosi ni na koga. Jasno je da nema ljudi koji nikad nisu postojali. Međutim, izraz je pogodan i može imati neki smisao. Njime mislimo na potencijalne ljude koji se nikad nisu rodili.

Imajući to na umu, razmotrimo aforizam ponovno. Može ga se sagledati kao da ima dvije tvrdnje: (1) da je bolje ne roditi se i (2) da nitko nije takav sretnik da se ne rodi. Sad vidimo da (okvirno) ima smisla reći da je bolje ne roditi se. Tako neizravno kažemo da je dolazak na svijet uvijek nanošenje zla. Nema ništa besmisleno u tvrdnji da nitko nije toliki sretnik da se nikad nije rodio premda bi bilo besmisleno (u igri) tvrditi da ima nekih ljudi koji jesu dovoljno sretni da ne postoje.

93

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

Tko li je takav sretnik?

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

94

95

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

U svakom slučaju, činjenica da netko može smisliti šalu o tezi da je dolazak na svijet uvijek nanošenje zla ne pokazuje da je sam pogled besmislen stav kojemu se valja smijati. Premda se možemo smijati neozbiljnosti, možemo se smijati i vrlo ozbiljnim stvarima. U potonju kategoriju smještam šale o zlu postanka. Kako se ne bi pomislilo da su stajališta koja zagovaram zamišljena kao obične ∫lozofske igre i šale, valja naglasiti da sam posve ozbiljan u svojim stajalištima i vjerujem u zaključke.

Ozbiljan sam jer ono o čemu odlučujemo jest hoće li ili neće biti prisutna golema količina zla. Pokazat ću da svaki život sadrži mnogo toga lošeg, mnogo više nego što ljudi inače misle. Jedino jamstvo da neka buduća moguća osoba ne trpi to zlo jest pobrinuti se da ta moguća osoba nikad ne postane prava osoba. Ne samo da se sve to zlo može lako izbjeći, nego je i posve besmisleno (razmotrimo li samo interese potencijalne osobe, a ne i interese drugih u vezi nastanka navedene osobe). Dobre strane života, premda su dobre za one koji postoje, ne mogu opravdati loše koje idu uz njih. Odsutnost onih koji se ne rode ne bi ih nikako oštetila.

Začudno je što među dobrim ljudima koji se izuzetno trude poštedjeti svoju djecu patnje, mali broj primjećuje da jedan (jedini) put koji jamči sprečavanje bilo kakve dječje patnje jest izbjeći rađanje te djece. Mnogo je razloga zašto ljudi to ne primjećuju ili zašto, ako primjećuju, ne djeluju u skladu sa shvaćanjem, no, kao što ću dokazati, interes potencijalne djece ne može biti jedan od razloga.

Uz to, zlo nastalo rađanjem djeteta nije obično ograničeno samo na njega. Dijete uskoro osjeti motivaciju da se razmnožava i rađa djecu koja također razviju istu želju. Stoga bol koju par roditelja može sagledati zauzima vrh generacijskog ledenjaka patnje. Oni u vlastitim životima doživljavaju loša iskustva. Pri uobičajenom tijeku života doživjet će samo dio patnje iz života svoje djece i vjerojatno unučadi (jer ti potomci obično nadžive svoje roditelje), no ispod površine sadašnjih naraštaja nazire se sve veći broj potomaka i njihovih nevolja. Pretpostavivši da svaki par ima troje djece, kumulativni potomci izvornog para tijekom deset pokoljenja dostignu broj od 88.572 ljudi. To tvori mnogo besmislene patnje koju se može izbjeći. Dakako, potpuna odgovornost ne leži na izvornom paru jer se svaki novi naraštaj suočava s izborom treba li nastaviti lozu potomaka.

No izvorni par ima neku odgovornost za naraštaje koji se nastavljaju.

Ako se čovjek ne okani rađanja djece, teško to može očekivati od svojih potomaka.

Premda, kao što smo vidjeli, nitko nije takav sretnik da se nije rodio, svi jesu toliki nesretnici da se rode. Riječ je o osobito lošoj sreći. Na posve plauzibilnoj pretpostavci da je nečije genetsko podrijetlo nužan (ali ne dovoljan) uvjet da se taj čovjek rodi, čovjeka ne oblikuje ništa drugo doli posebna gameta (spermij i jajna stanica) koja proizvede zigotu iz koje se čovjek razvija. Dakle, čovjek ne može imati nijedne druge genetske roditelje osim onih koje ima. Iz toga proizlazi da su svačiji izgledi da dođe na svijet vrlo mali. Postojanje svake osobe ovisi ne samo o tome hoće li se njegovi roditelji roditi i sresti, nego i hoće li začeti tu osobu u vrijeme u koje su je začeli. Doista, obični trenuci mogu odlučiti koji je pojedini spermatozoid ključan u začeću. Mali izgledi da se netko začne povezani s činjenicom da je rađanje uvijek ozbiljno zlo vodi k zaključku da je nečije rođenje doista loša sreća. Loše je kad čovjek pretrpi neko zlo. Još je gore kad su izgledi da se nekome naudi vrlo mali.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

96

No to razmatranje može dovesti do pogrešnog zaključka. To je zbog toga što među svim onim bilijunima ljudi koji su se mogli roditi i procijeniti izglede, nitko nije imao sreće, a s druge strane ne postoji nitko kome su izgledi bili naklonjeni. Sto posto procjenitelja nema sreće, a nula posto njih su sretnici. Drugim riječima, s obzirom na rađanje, veliki su izgledi da će se nekome nanijeti zlo, a premda su izgledi da bilo koja osoba dođe na svijet mali, izgledi da se svakoj postojećoj osobi naudi su stopostotni.

Govorit ću o implikaciji teze da je dolazak na svijet uvijek nanošenje ozbiljnog zla i da ne bismo trebali imati djecu. Neka antinatalistička stajališta temelje se ili na antipatiji prema djeci ili na sklonosti odraslih prema većoj slobodi i više novca, što će imati ako ne rađaju i ne odgajaju djecu. Moj je antinatalistički pogled drukčiji. Ne proizlazi iz antipatije prema djeci, nego iz želje da se izbjegne patnja potencijalne djece i odraslih koji će ta djeca postati, čak i ako se izostanak djece protivi interesima onih koji bi ih željeli imali.

Antinatalistički pogledi bilo kojih izvora sukobljavaju se s izuzetno snažnom sklonosti prema rađanju. Ta sklonost ima korijene u evolucijskom podrijetlu ljudske (i primitivnije životinjske) psihologije i biologije. Vjerojatnije je da će oni koji zagovaraju rađanje prenijeti svoje gene.

Dio sklonosti rađanju čini pretpostavka ljudi da je prenošenje gena dobro i znak superiornosti. S drukčijim moralnim gledištima, međutim, preživljavanje, bilo vlastito bilo svojih gena, neće se gledati kao pokazatelj boljitka.

Sklonost rađanju manifestira se na mnogo načina. Na primjer, podrazumijeva se da bi čovjek trebao (stupiti u brak ili jednostavno živjeti s nekim da bi mogao) imati djecu i da je ili nazadno ili sebično ako to ne čini.

Neplodnost se izuzima. Pretpostavka o “nazadnosti” temelji se na ontogenetskoj ili razvojnoj paradigmi pojedinca: djeca nemaju djecu, ali odrasli je imaju. Stoga ako se čovjek (još) nije počeo razmnožavati, nije potpuno odrastao. No dakako da se te paradigma ne podrazumijeva sama po sebi. Prvo, znati kad ne treba imati dijete, kontrolirati se i slijediti to znanje znak je zrelosti, a ne nezrelosti. Postoji previše djece (u pubertetu) koja imaju djecu, a da nisu prikladno opremljena da ih podižu. Druga stavka povezana je s time: iz ∫logenetske perspektive poriv za razmnožavanjem izuzetno je primitivan. Ako se “nazadno” razumijeva kao “primitivno”, rađanje je to koje je nazadno, a racionalno motivirano nerađanje je evolucijski suvremenije i naprednije.

Premda je nerađanje ponekad, kako sam već naznačio, motivirano sebičnim pobudama, ono to ne mora biti. Kad se ljudi suzdržavaju od rađanja kako bi izbjegli nanošenje zla dolaska na svijet, njihovi su motivi altruistični, ne sebični. Štoviše, bilo koja altruistična pobuda za rađanjem djece potpuno je promašena ako su ciljani primatelji djeca i neukusna, ako su to drugi ljudi ili država.

U nekim društvima, uz druge vrste društvenog pritiska, prijatelji i kolege vrše veliki pritisak na ljude da rađaju djecu, a ponekad što više djece je moguće. To se događa čak i kad roditelji ne mogu pružiti prikladnu brigu velikom broju djece koju rađaju.

97

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

Antinatalizam i sklonost rađanju

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

98

99

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

Pritisci nisu uvijek neslužbeni. Vlade često interveniraju, osobito, ali ne jedino u slučaju, kad stope nataliteta padnu, kako bi potaknuli rađanje djece. To je istina čak i kad je granica populacije već visoka, a problem je jedino da stope nataliteta ne padnu ispod održavanja istog broja populacije. Posrijedi je briga oko toga što će biti manje radne snage i stoga manje poreznih obveznika koji će uzdržavati brojniju stariju populaciju. Na primjer, Japan se brinuo da će stopa rađanja djece od 1,33 do 2050. godine smanjiti populaciju od 127 milijuna ljudi na 101 milijun i na 64 milijuna do 2100. Japanska vlada poduzela je mjere. Pokrenuli su plan “Plus jedno” čiji je cilj nagovoriti vjenčane parove da imaju još jedno dijete. Vlada je također uspostavila sjedište za “Promociju mjera protiv niskog nataliteta” kako bi upravljala planom. Jedan od prijedloga plana bio je budžet od 3,1 milijarde jena za upoznavanje samaca kojim su se trebale fundirati “zabave, krstarenja i planinski izleti za žene i muškarce samce”.

Vlada je također obećala ∫nancijsku potporu parovima koji traže skupo liječenje neplodnosti. Plan “Plus jedno” također je imao klauzule za preusmjeravanje ∫nancija da bi se omogućile stipendije za školovanje djece.

Singapur je također razvio planove koji bi trebali navesti građane da imaju više djece. Kao dodatak propagandi država je uvela ∫nancijske poticaje za treće dijete, plaćeni porodiljni dopust i vrtiće koje ∫nancira država.

Australija je najavila 13,3 milijarde dolara za “obiteljske pakete” koji će se dijeliti tijekom pet godina. Prema rizničaru te zemlje, “dobro je imati djecu ako to možete”. Uz to što imaju jedno dijete za muža i jedno za suprugu, Australci bi trebali imati i jedno za domovinu.

Poznato je da totalitarni režimi često potiču ljude, poneki ih privoljavaju i prisiljavaju, na rađanje djece u vojne svrhe, zbog želje za novim, obilnim naraštajima vojnika. Grubo rečeno taj pronatalizam ne može preživjeti. Demokratska društva, osobito ona koja nisu u tom otegnutom sukobu, nisu i ne trebaju biti tako gruba, ali to, kao što smo vidjeli, ne znači da u njima nema pronatalizma.

Valja napomenuti: čak i ondje gdje demokracija ne poduzima službene korake da poveća natalitet, demokratsko društvo ima urođenu sklonost prema pronatalizmu. Uzevši u obzir da većina pobjeđuje (čak i ako je unutar određenih liberalnih ograničenja), svaki sektor populacije potiče se proizvesti dodatnog potomka kako bi njegovi interesi i ciljevi pobijedili ili barem zadržali dobar položaj. Uzmite u obzir, kao dodatak, da u demokratskom društvu zagovarači nerađanja ne bi nikad mogli dugoročno politički nadvladati one predane rađanju. Štoviše, začudno je kako demokratska društva više vole rađanje nego imigrante. Podrazumijeva se da potomci imaju pravo na državljanstvo dok potencijalni imigranti nemaju. Zamislite polariziranu državu koja se sastoji od dvije suprotstavljene etničke skupine. Jedna se povećava razmnožavanjem, a druga useljavanjem. Ovisno o tome tko je na vlasti, skupinu koja raste useljavanjem ili će spriječiti da raste ili će je optužiti za kolonijalizam. No zašto bi demokracija trebala više voljeti jednu autohtonu skupinu koja se razmnožava od druge koja broj povećava useljavanjem? Zašto bi razmnožavanje trebalo biti neograničeno, a useljavanje ograničeno ondje gdje su politički ishodi jednako osjetljivi prema oba načina povećavanja populacije? Neki će možda odgovoriti rekavši da je pravo na slobodu rađanja važnije od prava na useljavanje. To je doista pravilan opis funkcioniranja zakona, no možemo preispitati bi li to treba-

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

100

s engleskoga prevela Ivana Rogar Ulomak knjige Better Never to Have Been: The Harm of Coming into Existence, Oxford University Press, 2008.

101

antinatalisti | David Benatar: Bolje je ne postojati

lo biti tako. Treba li čija sloboda da stvori osobu biti zaštićenija od slobode nečijeg prijatelja ili člana obitelji da emigrira? Još jedan način na koji pronatalizam funkcionira, čak i u moralnoj (a ne samo političkoj) sferi, jest da roditelji rađanjem povećavaju svoju vrijednost. Roditelji s djecom koja ovise o njima kao da više vrijede. Ako postoji kakav rijedak izvor pomoći, davatelj bubrega, na primjer, te ako je od dva potencijalna primatelja jedan roditelj malog djeteta, roditelj će vjerojatno imati prednost pred drugim čovjekom čak i ako su druge okolnosti jednake. Pustiti roditelja da umre ne znači samo pokvariti želju te osobe da se spasi, nego i želju njegovog ili njezinog djeteta da se roditelj spasi. Istina je, dakako, da će smrt roditelja nauditi većem broju ljudi, no svejedno nešto valja reći u vezi odabira roditelja. Povećavati nečiju vrijednost zbog toga što ima djecu moglo bi biti kao da povećavamo nečiju vrijednost jer je uzeo taoce.

Možemo to držati nepravednim i odlučiti ne nagraditi ga. To bi moglo pogoršati dječje živote, no mora li se cijena tog sprečavanja staviti na ramena onih koji nemaju djecu?

Ništa od navedenog ne može poreći da postoje društva koja su usvojila antinatalističku politiku. Najočitiji primjer je Kina u kojoj je vlada uvela politiku koja dopušta jedno dijete po paru. Međutim, važno je istaknuti nekoliko stvari. Prvo, takve su politike izuzetak. Drugo, one su odgovor na golemu (umjesto umjerenu) prenapučenost. Treće, potrebne su upravo zbog toga što su ispravak vrlo snažne sklonosti natalizmu te stoga ne pobijaju postojanje te sklonosti.

Ne niječem da postoje nedržavni kritičari pronatalizma. Postoje oni, na primjer, koji govore da je čovjekov život bolji ili barem ne lošiji bez djece, a postoje i oni koji se protive diskriminaciji protiv ljudi koji su ili neplodni ili su odabrali nemati djecu. Koliko god ta opozicija pronatalizmu bila dobro došla, većina je nadahnuta brigom za postojeće ljude. Vrlo rijetko čujemo kritiku pronatalizma temeljenu na onome što rođenje čini onima koji dođu na svijet. Jedna je iznimka tome: oni koji vjeruju da je svijet previše grozno mjesto da bi na njega doveli djecu. Takvi ljudi vjeruju da je na svijetu previše loših stvari da bi rađanje bilo prihvatljivo. Takvo vjerovanje mora biti ispravno. Samo se u jednom pogledu ne slažem s onima koji ga podupiru. Za razliku od (većine) njih, mislim da bi na svijetu moglo biti mnogo manje patnje, a rađanje bi ipak ostalo neprihvatljivo. U mojem gledištu ne postoji čista dobit dolaska na svijet pa prema tome dolazak na svijet nikad nije vrijedan svoje cijene. Znam da je taj pogled teško prihvatiti. Premda vjerujem da je moja teza čvrsta, moram se nadati da sam u krivu.

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

102

Darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi

103

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

104

Ulrich Haarburste

Roman o Royu Orbisonu u celofanu

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

U

Roy u priči o celofanu br.1

vijek počinje isto. U vrtu sam i šećem svoju kornjaču Jettu, kad on prođe pokraj mojih vrata, tajanstveni čovjek u crnom.

“Bok, Roy”, kažem ja. “Što radite u Düsseldorfu?”

“Moram nešto obaviti”, odgovori.

“A tako”, kažem.

Roy odmjeri Jettu znatiželjnim pogledom. “Baš lijepa kornjača”, kaže

on.

“Zove se Jetta”, kažem ja. “Želite li možda ući?”

“Može”, odgovori.

Roy Orbison uđe u moju kuću i sjedne na kauč. Pristojno razgovaramo o raznim aktualnim pitanjima. Zatim upitam: “Želite li možda vidjeti moj celofan?”

“Svakako.” Nemam pojma je li samo pristojan ili ga celofan stvarno zanima jer mu kroz te njegove prepoznatljive tamne naočale ne vidim oči.

Donosim ga iz kuhinje, sve kolute koje imam. “Imam iznenađujuće mnogo celofana ”, kažem nervozno se nasmijavši. Roy samo kimne.

“Prema mojoj procjeni samo ga u kuhinji imam kilometar.”

“Toliko mnogo?” upita začuđeno. “A tako dakle.”

“Inače, ljudi ne znaju koliko ga zapravo na svakom kolutu ima. Kladim se da bih vas samo jednim kolutom mogao cijelog omotati.”

Roy Orbison sjedi staloženo poput Buddhe u crnom. Meni se znoje dlanovi.

“Prihvaćam okladu”, kaže Roy. “Ako uspijete, dat ću vam karte za svoj idući koncert. A ako ne, onda ću vam za pouku uzeti Jettu da se drugi put ne hvalite.”

Kimnem. “Dobro. Zamolit ću vas da ustanete.”

Roy ustane. “Započnite.”

Počinjem od gležnjeva i idem prema gore. Umatam ga u svoju tanku mrežu poput pauka. Čvrsto, u nekoliko slojeva. Uskoro Roy Orbison stoji ispred mene cijeli omotan celofanom. Moje zadovoljstvo je besprimjerno.

105

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

106

“Cijeli ste omotani celofanom”, kažem.

“Dobili ste okladu”, kaže Roy prigušenim glasom. “Sad me odmotajte.”

“Tek za nekoliko sati.”

“Dobro.”

Sjedim i dugo se divim svojoj rukotvorini. Da mu to iskustvo ne bi bilo neugodno, čavrljamo o aktualnim temama; Roy pomalo prigušenim glasom. U jednom ga trenutku moram ostaviti samog da se pobrinem za Jettu. Nakon povratka shvatio sam da je odskakutao iz kuće, još omotan celofanom. Slomljen sam i jadan zbog gubitka. Nije me nazvao. Nije mi poslao karte. Stiže policija i strogo me kori. Uzimaju mi Jettu, ali je dobijam natrag nakon zamršenog pravnog procesa.

Samo me jedna stvar može utješiti. Jedan san, jedna vizija...

Uvijek počinje isto.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Roy u priči o celofanu br. 2 U ovoj fantaziji vozim se autocestom od Kölna do Aachena.

Ispred mene zaustavlja se veliki kamper. Uznemireni mi čovjek mahne da stanem.

“Ovo je neka opasnost”, kažem Jetti. “U svakom je slučaju neobično.”

Jetta šuti. Niti ne slutim što se sprema.

“Možete li mi pomoći?” upita čovjek. “Ja sam menadžer Roya Orbisona.”

“Also?” upitam iz pristojnosti praveći se da sam iznenađen. Već sam pročitao natpis na boku autobusa: “Na turneji s Royem Orbisonom.”

Izađem iz auta. “U čemu je problem?”

Odvede me do stražnje strane vozila. “Roy je podlegao srčanom udaru i klinički je mrtav”, objasnio je pokazujući na izvjesnog poznatog čovjeka u crnom, raskrečenog na podu vozila.

“A tako”, kažem.

“Jeste li vi slučajno liječnik?”

“Nisam. Nekoliko sam godina studirao na ugostiteljskom fakultetu koji sam bio prisiljen napustiti iz razloga koje radije ne bih otkrio.”

“Ach! Onda ne znam što da radim.”

“Mogli bismo pokušati nešto drugo”, kažem hineći ležernost. “Ako ga omotamo celofanom spriječit ćemo raspadanje sve dok ga ne odvezemo u bolnicu.”

“Svakako vrijedi pokušati. Ali ja nemam celofan.”

“Sva sreća da imam nekoliko koluta u autu.” Odlazim do auta i vadim ih. Menadžer mi zabrinuto gleda preko ramena dok se pripremam. “Nitko me ne smije ometati dok radim”, kažem mu. Kimne i ostavi me samog.

Ja, Roy Orbison i celofan ostali smo sami. Počinjem kod gležnjeva i penjem se do prepoznatljivih tamnih naočala, omatajući ga polako i pažljivo. Uskoro je Roy Orbison cijeli omotan celofanom. Izgleda kao veliki žohar omotan u srebrnkastu čahuru. Nikad u životu nisam doživio veće zadovoljstvo.

“Cijeli je omotan celofanom”, viknuo sam menadžeru. “Bit ću uz njega dok nas vozite u bolnicu.”

107

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

108

Nakon četiri sata Roy Orbison podigne se u bolničkom krevetu i nasmiješi mi se. “Čujem da ste me vi spasili”, reče on. “Molim vas da primite ove karte za koncert kao znak moje zahvale.”

Pristojno se naklonim. “Morao bih vam nešto reći. Dok ste bili u komi, bio sam prisiljen omotati vas celofanom.”

“Pametno”, kaže Roy. “Nije vas smetalo?”

Ne mogu pročitati Royev izraz lica. “Nisam to ni znao.” No nisu li mu iza tih tamnih naočala oči blago zaiskrile?

Naravno, nije upitno je li išta osjetio jer je tada bio mrtav.

Ili možda ipak nije... .?

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Roy u priči o celofanu br.3.

Počinje prilično nevino u trgovini za kućne ljubimce. Tražim gliste za Jettu.

“Koga ja to vidim”, kaže rezonantni tenor iza mene. “Ponovno se susrećemo.”

Okrenem se i ugledam crnu odjeću i prepoznatljive crne naočale. Naklonim se i nasmiješim. “Gospodin Roy Orbison, pretpostavljam. Što vas dovodi u našu malu trgovinu?”

“Prolazio sam kroz grad na putu za konferenciju rock zvijezda u Essenu pa sam odlučio kupiti prašak protiv glista za svojeg psa.”

“Ah! Kakva slučajnost! Vaš pas ima gliste, a moja ih Jetta jede.” Odlučio sam se malo našaliti. “Možda bismo ih trebali upoznati!”

No Roy se nije nasmijao. Oči iza tamnih stakala nisu izražavale veselje. “Što? Kako to mislite? Mislite li da bi vaša kornjača trebala jesti gliste iz stražnjice mojeg psa?” zarežao je.

Sve je pošlo po krivu. Dlanovi mi se znoje. Želim umrijeti. Pokušavam se probuditi.

Zacrvenim se i zbunjeno ispričam. Zatim nas je nasreću nešto omelo.

Upadnu dva kriminalca mašući sačmaricama.

“Ovo je pljačka!” poviču oni. “Uzimamo vas za taoce.”

“Neka jedan zaveže drugoga”, kaže glavni pljačkaš.

“Ach! Zaboravio sam uže”, reče njegov pratitelj.

“Slučajno imam kolut celofana kod sebe”, ponudim se sramežljivo.

“Možda bi to moglo poslužiti?”

“Morat će. Odmah omotajte čovjeka u crnom u celofan ili vam se loše piše.”

“U redu.” Izvadim celofan drhteći. “Oprosti, Roy, izgleda da nemam drugog izbora.”

“Učini što moraš.”

Počinjem od gležnjeva i idem prema gore. Omatam ga nježno poput majke koja previja dijete. Divim se igri svjetlosti na čudesnom prozirnom materijalu. Uskoro je Roy Orbison cijeli omotan celofanom. Zahvaljujem Bogu što sam doživio taj trenutak.

“Cijeli je omotan celofanom”, obavještavam ih.

“Dobro”, kaže razbojnik. “A sad celofanom omotajte i sebe uz njega.”

109

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

110

Suhih se usta priljubim uz Roya koji je cijeli omotan celofanom. Nespretno omotam celofan nekoliko puta oko naših pojaseva, sve dok nas taj čudotvorni materijal nije svezao. Od sreće moje sinapse doživjele su kratki spoj.

“Obojica smo omotani celofanom”, kažem pljačkašima. “Ja nisam posve, ali u mojoj aktovki ima još celofana ako želite da dovršim posao.”

“Ne, dobro je i ovako.”

To svakako!

Prošlo je oko sat vremena prije nego što je policija stigla i oslobodila nas.

“Dobro”, kažem Royu Orbisonu, “bilo vas je lijepo ponovo sresti.”

“Nisam ∫lozofska duša”, kaže Roy zamišljeno, “ali izgleda da nas nešto povezuje.”

“Da ∞ celofan!” kažem ja.

Ovaj se put Roy nasmijao.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Roy u priči o celofanu br.4 Ovaj se put nalazim u centru za ljepotu i zdravlje gdje mi uređuju kutikule, dok Jetti rade pedikuru.

“Also”, kaže brbljava kozmetičarka radeći svoj posao. “Pogodite tko nam danas dolazi! Jedna zvijezda.”

“Unglaublich”, kažem nezainteresirano. “Sigurno neki dosadni gradski vijećnik ili novopečena bankarska zvijezda”, kažem namigujući Jetti.

“Ne, ne”, kaže zabadalo obavljajući svoj zanat, “ovo je velika američka zvijezda u prepoznatljivoj crnoj odjeći i tamnim naočalama. Zove se Roy... Orbital? Orbheissen? Rasmunssen? Tako nešto.”

Trebalo mi je nekoliko sekunda da zbrojim dva i dva. “Crna odjeća i tamne naočale, kažete. Molim vas da dobro razmislite. Bi li možda njegovo ime moglo biti Roy Orbison? To mi je jako važno.”

“Da! Tako se zove! Zamislite, čeka u susjednoj sobi da ga umotam u morsku travu.”

Ustanem iz stolca. “Moram malo izići. Molim vas, ostanite ovdje i posvetite se Jetti. Napravite joj radije depilaciju oklopa. Zaključat ću vrata da budem siguran da ćete se pridržavati dogovora.”

“Dobro.”

“Dobro.”

Brzo šmugnem do susjedne prostorije. Roy Orbison leži na masažnom stolu posve gol, osim strateški postavljenog ručnika. Na licu ima umirujući balzam, a na prepoznatljivim tamnih naočalama kriške krastavca.

“Dobar dan”, kažem. “Jeste li opušteni?”

“Iznimno sam opušten, a bit ću još više nakon umatanja u morsku travu”, odgovori Roy. “Nažalost, ispostavilo se da nam je ponestalo morske trave zbog ekološke katastrofe pri kojoj su se u more izlile razne štetne tvari i uništile svjetske zalihe sargaške trave za idućih nekoliko generacija”, izgovorim glatko. “Umjesto toga, iskušajte naše novo omatanje celofanom. Ta čudotvorna supstanca ima iznimno pogodne učinke na zdravlje.”

111

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

112

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

“Celofan?” Roy me ne može vidjeti, ali pokušava proviriti pokraj kriški krastavca koje mu prekrivaju naočale. “Vaš mi glas zvuči poznato.”

“Ja sam ugledan liječnik i morate mi nepobitno vjerovati.”

“Dobro”, kaže Roy. “Onda možete započeti.”

“S liječničkog stajališta to je bila mudra odluka.”

Počinjem od stopala i idem prema gore. Čudno je što je gol dok ga omatam, ali mislim da bi bilo previše sumnjivo da ga zamolim da ponovno obuče svoju prepoznatljivu crnu odjeću. Osjećam se poput egipatskog svećenika koji zavija svojeg faraona. Ubrzo je Roy Orbison cijeli omotan celofanom. Ispustim tih uzdah zadovoljstva i tiho zaključim da je svemir ponovno u ravnoteži.

“Cijeli ste omotani celofanom”, kažem. “Da bi bio u potpunosti djelotvoran, morate ostati omotani nekoliko sati ili sve dok netko ne dođe i nađe nas. Ja ću ostati da vam pravim društvo i duboko disati.”

“Lijepo od vas.”

Uslijedilo je nekoliko sati nepodnošljive sreće. Zatim se pojavi maserka i začuđeno nas pogleda.

“Zatvaramo. Jeste li vidjeli Friedu?”

“Jesam, zaključao sam je u susjednoj prostoriji.”

“Dobro. Zašto je ovaj čovjek omotan celofanom?”

“U medicinske svrhe.”

“Dobro.”

Dopustio sam toj ženi da odmota Roya jer ja nisam takav.

“Znate”, kažem, “da ostanete zauvijek zamotani u celofan, mogao bih vam produžiti život za oko tisuću godina.”

“Imat ću to na umu”, kaže Roy. A ne bi štetilo ni mojem zdravlju, skoro sam dodao!

Roy u priči o celofanu br.5 Gdje nestaje stvarnost, a započinje san? Tko to zna...

Sjedim ispred televizora i upijam večernje vijesti sa svojom kornjačom Jettom.

“Also”, kaže voditelj, “sutra će Düsseldorf posjetiti poznati konceptualni umjetnik Christo, koji će omotati spomenik princu Janu Wellemu u bijelu plahtu.”

“Kako je taj čovjek potratio život”, kažem. “Opsjednut je s omatanjem stvari u bijele plahte! Ima li što jadnije od toga?”

Jetta sporo suglasno trepne.

Voditelj nastavlja: “Slavna rock zvijezda Roy Orbison, taj poznati čovjek u crnom, prisustvovat će postavljanju novog umjetničkog djela.”

“Ali opet”, kažem zamišljeno, “tko smo mi da sudimo? Tko od nas nema svoje privatne snove koje bi volio proživjeti? Čak i ti Jetta u svojem srcu kornjače možda gajiš snove o omatanju. Mislim da ću ipak prisustvovati performansu Herr Christa.”

Jetta opet samo trepne. Ima li tu trunke upozorenja?

Došlo je jutro i različiti gradski dužnosnici okupili su se na glavnom trgu zajedno s gomilom znatiželjnika. Roy Orbison, sa svojim prepoznatljivim tamnim naočalama, šutke je čekao da otkrije spomenik Janu Wil113

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

114

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

lemu kako bi ga Christo mogao ponovno omotati. Nakon radne noći stojim na čelu gomile s Jettom ugniježđenom u kaputu. Nitko niti ne sluti što će se dogoditi.

Gomila postaje nestrpljiva jer je prošlo već nekoliko minuta otkad je instalacija trebala biti postavljena. Čuje se nezadovoljno mrmljanje o traljavosti, a masa upadljivo gleda na satove.

“Moram razgovarati s gradonačelnikom!” kaže zadihani činovnik.

“Izvolite”, kaže gradonačelnik. “Neka pristupi.”

“Moram vas obavijestiti da je konceptualni umjetnik po imenu Christo nestao! Nije viđen od ranojutarnjih sati otkad ga je u hotelskoj sobi posjetio čovjek koji je tvrdio da dostavlja kornjaču.”

“Also!” Gradonačelnik je uznemiren. Promatra nezadovoljnu gomilu koja topće nogama i mrmlja slogane poput “Vrijeme je novac.”

Sramežljivo se nakašljem i zakoračim naprijed. “Možda bih ja mogao zamijeniti Christa? Imam ponešto iskustva u omatanju.”

“Sjajno!” kaže gradonačelnik. “Izvolite.”

“Ali”, kaže činovnik, “ne možemo pronaći ni umjetnikove bijele plahte.”

“Ach!” kaže gradonačelnik. “Nevolja nikad ne dolazi sama.”

Ponovo se nakašljem. “Ako smijem nešto predložiti. Iz raznoraznih razloga kod sebe slučajno imam nekoliko koluta celofana. Možda će to poslužiti? Celofan bi svakako bio prikladniji materijal za omatanje spomenika u jednom dinamičnu i suvremenu gradu, zar ne?”

“Mudar ste i maštovit čovjek. Možete početi.”

Gradonačelnik uzme mikrofon. “Sa zadovoljstvom vas obavještavam da će, umjesto planiranog performansa, lokalni čovjek pohvalne radišnosti Ulrich Haarbürste, sad omotati naš spomenik Janu Wellemu u celofan, čudotvornu supstancu koja pristaje našem dinamičnom gradu. Gospodin Roy Orbison sad će otkriti spomenik.”

Roy je povukao uže i zastao. “Mislim da biste trebali ovo pogledati, gradonačelniče”, reče mrko.

Dužnosnici pogledaju iza zastora i otkriju da su preko noći na spomeniku Janu Wellemu napisani brojni slogani protiv gradonačelnika. Ležerno zazviždim i pokupim mucicu s Jette.

“Unglaublich”, kaže gradonačelnik. “Ovo će biti skandal za odnose s javnošću. Ne možemo pokazati spomenik u ovom stanju.”

“A ljudi?” kaže pomoćnik. “Ako danas ništa ne omotamo, pojest će nas za doručak.”

“Onda naravno moramo omotati nešto drugo, ali ne znam što.”

“Ako smijem nešto predložiti”, ponudio sam se. “Palo mi je na pamet da danas nemamo pred sobom samo jednu znamenitost već i još nešto ∞ spomenik pop kulture.” Naklonim se prema Royu.

“Istina. Odmah ćete omotati Roya Orbisona u celofan.”

“Ako Roy nema ništa protiv?”

“Nemam ništa protiv”, kaže Roy. “Započnite.”

Gradonačelnik je objasnio da će nas ovaj značajan eksperiment postaviti na čelo konceptualne umjetnosti. Začulo se zainteresirano mrmljanje. Usta su mi suha dok vadim celofan i počinjem omatati Roya Orbisona.

Omotavam pomnije nego ikad prije. Ipak na kocki nije samo osobno zadovoljstvo, nego i gradski ponos. Sunce svjetluca na tom prozirnom 115

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

116

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

trijumfu znanosti. Od slabašnog zvuka odmotavanja kroz želudac kao da mi je proletio vrtlog ushićenih raznobojnih leptira. Osjećam se kao vilinski krojač koji Roya oblači u odijelo od nekog čarobnog materijala. Uskoro Roy Orbison stoji pred cijelim Düsseldorfom omotan u celofan. Bešumno bijelo svjetlo cijelog me preplavi i ja se spajam sa svemirom.

“Građani” povičem. “Pogledajte! Roy Orbison cijeli je omotan u celofan!”

Gomila ushićeno kliče. To je trenutak veličanstvenog trijumfa. Sad znam kako su se osjećali Aleksandar i Napoleon. Sve sam pokorio. Cijeli svijet kleči preda mnom. Ostvario sam to samo vlastitom voljom. Ja, Ulrich Haarbürste, osjećam se kao kralj. Sjedinjen sam s bogovima. Gromoglasan pobjednički smijeh otme mi se i glasno odjekne cijelim trgom.

Odjednom se pojavi umjetnik Christo okružen policijom i uperi prst u mene.

“To je on! On me zgrabio i zatvorio u ormar.”

“To je isti čovjek kojeg sam prošle noći vidio kako se smuca po trgu s kanticom boje”, kaže policajac.

“Loše ti se piše, gade”, kaže gradonačelnik.

“Ups”, kažem Jetti. “Sve je pošlo po krivu.”

Gomila je ljuta. Pojurili su na postolje vičući.

“Držite ga.”

“Rasparajte mu odjeću.”

“Uzmite mu kornjaču.”

“Zaplijenite mu celofan.”

“Prognajte ga u daleku pokrajinu.”

Bili su grubi prema meni. Želio sam se opravdati, ali me nisu htjeli saslušati. Roy se srušio s postolja i bespomoćno kotrljao u svojoj srebrnoj luđačkoj košulji. Dlanovi mi se znoje. Želim se probuditi...

Probudim se iz sanjarenja i ponovno nađem ispred televizije s Jettom.

Ništa se od toga nije dogodilo, ali možda sam izvukao pouku.

“Da, Jetta, možda si u pravu. Moraš paziti koje snove poželiš ostvariti... ” Zatim ugasim televizor i zaputimo se u krevet.

Ali gdje nestaje stvarnost, a počinje san...

Tko to zna?

Roy u celofanu u svemiru (Ovu je pripovijetku posebno naručio SF fanzin Zoo Nation. Do tad sam svoje priče o Royu u celofanu držao strogo u granicama vjerojatnog, no ova je priča možda malo fantastičnija od drugih. No opet ∞ tko zna? ∞ Ulli) U ovoj fantaziji Roy Orbison i ja piloti smo u veličanstvenom svemirskom brodu koji juri kroz svemir.

“Podesite potisnike, gospodine Haarbürste”, kaže Roy odlučno, dok smirenim i vještim rukama upravlja kontrolnom pločom, a zvijezde mu se odražavaju u prepoznatljivim tamnim naočalama.

“Odmah, mein Kapitan!” Pomoću BMW-ovih motora s direktnim ubrizgavanjem pojurili smo kroz stratosferu i prilijepili se uz tapecirana sjedala.

117

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

118

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

“Prijavite stanje, poručnice Jetta.”

Ekran spojen žicama na odjeljak u kojem se ugnijezdila Jetta polako je oživio i zasvijetlio. “Napuštamo zemljinu atmosferu i krećemo se prema svemiru”, glasio je izvještaj.

“Tako” kaže Roy. “Sjajno.”

Drevni problem navigacije bespućima dubokog svemira riješen je kad je otkriveno da kornjače imaju jedinstvenu sposobnost prepoznavanja raznovrsnih nabora prostora i vremena. Ja i moja kornjača Jetta odmah smo se prijavili za istraživačko putovanje. Ali tko će zapovijedati tom povijesnom misijom? Svijet je jednoglasno odlučio. Samo jedan čovjek dostojan je biti ambasador čovječanstva među zvijezdama: Roy Orbison, ikona i enigma. Ili kako ga sad moramo zvati, Roy Orbison, kapetan Svemirskih pionira.

Odjednom Jettin prevoditelj naglo zasvijetli: “PAZITE!” Prekasno. Začuo se metalni odjek i brod se snažno zanjihao.

Roy bira Zemlju na komunikatoru. “Düsseldorfe, imamo problem”, reče.

“Udario nas je asteroid”, obavijestio sam ga. “Jedan od BMW-ovih motora s direktnim ubrizgavanjem izbačen je iz ravnoteže. Ako ga ne popravimo, umrijet ćemo.”

“Daj mi odijelo”, kaže Roy. “Izlazim.”

“Kapetane”, kažem nervozno, “moram vas razočarati. Bojim se da smo na ovu misiju zaboravili ponijeti svemirska odijela.”

“Ach!” kaže Roy. “Kakvo razočaranje.”

Sramežljivo se nakašljem. “Možemo pokušati nešto drugo. Kao što znate, baš sam za ovakve hitne slučajeve ponio mnogo koluta celofana.”

“Tad sam prigovarao, ali sad shvaćam da je to bilo vrlo mudro. Odmah ćete me umotati u celofan.”

Izvadim celofan iz celofanskog spremišta u kojem je pod svjetlima kabine svjetlucalo nekoliko stotina prozirnih koluta.

Roy Orbison otkopča se i odlebdi sa sjedala u središte kabine dok se u bestežinskom stanju njegova crna odjeća nadimala oko njega poput crnih krila morske raže.

“Započnite”, kaže.

Kad sam počeo, činilo mi se da u glavi čujem note valcera “Na lijepom plavom Dunavu”. Dok bestežinski kružim oko njega osjećam se kao da zajedno plešemo kakav graciozan balet. Celofan se u bestežinskom stanju odmotava u mlitave lukove i zatim nježno obavija Roya dok se ja okrećem oko njega. Uskoro je kapetan Svemirskih pionira, Roy Orbison, cijeli omotan celofanom. Ni u jednoj beskrajnoj galaksiji nema sretnijeg čovjeka od mene. Suze tihe sreće cure mi iz očiju i lebde poput malih dragulja, kristaliziranih trenutaka ekstaze, sićušnih svemira ushićenja, utjelovljenja savršenstva.

“Cijeli ste omotani celofanom, kapetane.”

“Also. Pogledajmo sad taj motor.”

Povukao sam ga prema sebi dugom pupčanom vrpcom od celofana i Roy je odlebdio iz zračne komore u svemir, zaštićen nepropusnom čahurom. Brzo je obavio potrebne popravke i spasio nas.

“Opasnosti više nema”, kaže Roy nakon povratka. “A sad, kormilare, odvedite nas k zvijezdama.”

119

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

120

“Primljeno na znanje, kapetane!” na trenutak razmislim. “Kapetane”, kažem. “Što mislite, kako će izgledati napredne civilizacije koje tražimo?”

“Ne znam”, kaže Roy. “Ali jedno je sigurno ∞ sigurno će mnogo cijeniti celofan!”

I mi se od srca nasmijemo i rame uz rame odletimo u beskraj.

No odjednom Jettin ekran ponovo oživi: “OPREZ ∞ VREMENSKA ANOMALIJA!!”

Sve postane čudno. Osjećam se kao da su mi unutarnji organi isisani kroz uši.

A zatim...

“Tad sam prigovarao, ali sad shvaćam da je to bilo vrlo mudro. Odmah me omotajte celofanom.”

Roy se otkopča i sa sjedala odlebdi u središte kabine. “Započnite”, kaže on.

Vratili smo se unatrag kroz vrijeme i morat ću opet omotati Roya!

U svemiru nitko ne čuje vaš krik ushićenja.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

prvo poglavlje Počinje na koncertu Roya Orbisona u Düsseldorfu. Sjedim na povlaštenom mjestu u prvom redu sa svojom kornjačom Jettom nakon što sam dobio tri karte na dar iz raznoraznih razloga navedenih u prošlim pričama.

Roy je pohvalno otpjevao brojne pjesme sa repertoara.

“Hvala, Düsseldorfe, i laku noć”, reče dok se pripremao za odlazak.

“Bili ste pristojna publika.” Meni je posebno kimnuo, a ja sam gurnuo Jettu laktom i naklonio se da prihvatim kompliment.

“Hoćemo još”, začuje se glas molbe.

“Neki moraju na tramvaj”, prigovorio sam.

“To mi nije palo na pamet”, prizna glas.

“Ne žuri nam se”, kaže Roy. “Nije uobičajeno, ali otpjevat ću još jednu-dvije pjesme besplatno iako sam završio repertoar.”

“Sjajno”, kaže gomila. Čuje se zadovoljno mrmljanje na račun njegove radne etike i predanosti.

Roy popravi tamne naočale i pripremi se da nas počasti prepoznatljivim rezonantnim tenorom.

No zatim izbije katastrofa!

“Ach”, kaže Roy pogledavši uvis. “Pada kiša. Izgleda da ipak neću moći nastaviti nastup.”

“Kakvo razočaranje”, kaže glas iz gomile. “Poigrao se s nama i okrutno razorio naša očekivanja.”

“Gospodine Orbison, vi ste prevarant”, začuje se drugi. “Udaljili ste se od svojih obožavatelja.” Čuje se nezadovoljno mrmljanje.

“Ali što drugo da radi?” usprotivim se. “Nitko se ne može boriti protiv hirovite zlobe vremenskih nepogoda. Da pjeva na kiši, mogla bi ga udariti struja zbog električnih gitara na pozornici.”

Ali gomila, to čudovište s brojnim glavama, nije se smirivala. Na moj užas na pozornicu je bačena kora naranče, koja je nasreću promašila Roya, ali je okrznula pojačalo. Začuju se svakojaki povici.

121

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

122

“Zgrabite ga.”

“Na pozornicu!”

“Razderite njegovu prepoznatljivu crnu odjeću.”

“Objesite ga naglavačke sve dok nam ne vrati novac.”

“Pokažite toj američkoj rock-zvijezdi kako se stvari rješavaju u Düsseldorfu.”

Privijem Jettu uz prsa jer ovakvo emocionalno bure baruta nije prikladno mjesto za jednu kornjaču.

U međuvremenu Royev pogled lutao je preko razularene gomile do kišnih mlazova i električne zvučne opreme koja je već počela opasno iskriti i pucketati.

“Izgleda da sam u nevolji”, prokomentira ironično. “Čini se da nemam izbora i moram pjevati unatoč opasnosti.”

Ali ako Roy dotakne instrumente, udarit će ga struja! No ako to ne učini, tko zna kakvim će se krajnostima gomila poslužiti u svojem nezadovoljstvu?

Kako će se ovo rasplesti? Možda otkrijete u drugom poglavlju. Niti ne slutite što će se dogoditi...

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Drugo poglavlje Dobar dan i dobro došli u Drugo poglavlje. Ako se sjećate, na kraju posljednjeg poglavlja Roy je bio nezgodno rastrgan između razularene gomile na jednoj strani i gotovo sigurnog rizika od strujnog udara i ponižavajuće vlage na drugoj.

Kako će se ovo rasplesti, pitao sam... ?

Nastavite čitati i sve će se razjasniti.

Tko bi mogao predvidjeti da ću se ja, Ulrich Haarbürste (uz pratnju svoje kornjače Jette), penjati na pozornicu na kojoj stoji gospodin Roy Orbison, taj slavni čovjek u crnom? Ipak, to se događa.

“Oprostite što smetam, Roy”, kažem sramežljivo se nakašljavši. “Mislim da bih vam mogao pomoći da se izvučete iz nevolje.”

“Ne mogu ni zamisliti kako biste to mogli”, kaže Roy. “Ako smijem primijetiti, čini mi se da vam treba neki pokrov protiv kišnih pustošenja.”

“Istina”, kaže Roy. “Ali nemam pojma gdje bih mogao pronaći takav pokrov.”

“Ako smijem predložiti ∞ hirom Fortune ispada da u jakni imam kolut celofana. Možda bi vam to moglo pomoći?”

“Morat će”, kaže Roy. “Odmah me omotajte u celofan. Požurite jer će razočarana gomila za nekoliko minuta pojuriti na pozornicu i nanijeti mi neku ružnu ozljedu.”

“U redu”, kažem.

Počinjem od gležnjeva i idem prema gore. Omatam brzo i učinkovito kao da sam cijeli život vježbao na lutkama u crnim odijelima. Uskoro je Roy Orbison cijeli omotan u celofan. Gotovo sam počeo presti od neobuzdane sreće.

“Cijeli ste omotani celofanom”, obavijestio sam ga.

“Sjajno”, kaže Roy. “A sad ćete čuti malo rocka.”

123

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

124

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Roy doskače do mikrofona i nastavi pjevati svoje rock balade, pomalo prigušenim glasom zbog celofanskog omota. Prije kraja druge pjesme uspio je pridobiti gomilu, koja je objesila glave od srama zbog prijašnje nepristojnosti. Katastrofa je spriječena!

“Spasili ste mi život”, kaže Roy skočivši s pozornice. “Mislim da bi mi barem bili ogrebli cipele. Daj ovom čovjeku i njegovoj kornjači propusnice za backstage”, naredi tehničaru.

Kimnem u zahvalu i zakvačim Jetti propusnicu za kandžu dok je tehničar oslobađao Roya iz njegove paučinaste čahure. “Šefe”, kaže tehničar, “moram vas obavijestiti da vas vani čeka novinar iz Rolling Stonea koji se nada intervjuu.”

“Ach”, kaže Roy. “Zar se ne mogu odmoriti nakon koncerta? Ne mogu otvoreno uvrijediti te arbitre statusa rock zvijezde, ali bih se ipak volio nekako prerušiti da mogu neometano otići.”

“Hmm”, rekao sam. “To je u svakom slučaju gnjavaža.” Odlučio sam se našaliti. “Znate, nešto ironično mi je palo na pamet. Svaki bi se drugi čovjek možda skrio iza tamnih naočala. Ali kod vas je to nemoguće jer ste vi poznati baš po njima!”

Roy je nekoliko trenutaka mirno razmišljao o tome, a zatim prasnuo u smijeh. “Točno”, reče tužno. “Mene ne mogu zamijeniti za nekog drugoga... ” Nismo ni slutili kakva se strašna ironija krije u toj primjedbi...

Zašto? I kako će Roy izbjeći salijetanja rock novinara?

Aha! To možda još ne znate. Ali ako nastavite čitati sljedeće poglavlje, sigurno ćete saznati.

Treće poglavlje I priča se nastavlja.

Možda se sjećate da je na kraju posljednjeg odjeljka Roy bio u nedoumici kako izbjeći nepravovremenu pažnju rock novinarstva, a da ne bude nepristojan. Raspravljalo se o mogućnosti nekakva prerušavanja.

Ako se toga ne sjećate, onda pročitajte prethodno poglavlje da osvježite pamćenje.

I tako nastavljamo na toj uzbudljivoj prekretnici.

Roy se na moje zadovoljstvo još smijao mojoj maloj šali. “Tamne naočale nisu mi ni od kakve koristi”, ponovio je. “Istina, istina.”

Sramežljivo sam se nakašljao i zaustio. “Naravno, možemo isprobati nešto drugo... ” No nepristojno me prekinuo tehničar koji se smucao oko nas i pokušao pridružiti veselju.

“Možda bi gospodin Orbison mogao onda skinuti naočale!”

Dlanovi mi se znoje. Sve je pošlo po krivu. Još jednom mi se pokušaj uljudne šale obio o glavu. Sama pomisao na Roya bez njegovih prepoznatljivih naočala bila je previše stravična.

U panici i zbunjenosti nažalost bio sam drzak prema tom čovjeku i izgubio živce: “To je nečuveno i nitko vas nije pitao za mišljenje. Odmah idite iza pozornice po besplatne gliste za moju kornjaču.”

Nesretan podređeni čovjek suglasno je kimnuo i otišao.

125

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

126

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

“Sve u svoje vrijeme”, kaže Roy. “Dosta ludovanja i veselja. Združimo mozgove i smislimo kako da zbrišem tim lešinarima koji me čekaju pred stražnjim izlazom, a da ih ne uvrijedim.”

“Znate”, kažem. “Mislim da je šteta što ste tako brzo oslobođeni iz celofanskog omota. Iako je celofan slavan po svojoj čudesnoj prozirnosti, ako ga namotate u mnogo, mnogo slojeva, izgleda neprozirno pa se na kraju ono što ste omatali pretvori u impresionistički zamagljeno srce prekrasne srebrne čahure.”

“Also?” upita Roy. “Taj je celofan korisniji nego što sam mislio. Zbog životnog stila rock zvijezde nisam se time stigao pozabaviti.”

“Ja sam neko vrijeme eksperimentirao s celofanom, ali posve amaterski”, priznao sam skromno.

“No ne vidim kako je to povezano s našim trenutačnim problemom”, kaže Roy. “Poslušajte moj plan”, kažem ja.

“Izvolite mi ga objasniti”, kaže Roy. “Hoću”, kažem ja.

Ali tek što sam otvorio usta da izustim svoj prijedlog, ponovo se pojavi arogantni tehničar, veoma uzbuđen.

“Gospodine Orbison”, kaže, “moram vas obavijestiti da sam pronašao lažnu bradu koju je ostavio jedan od prijašnjih izvođača. Njome ćete sigurno riješiti problem!” Što će se sad dogoditi? Hoće li smiješni plan s bradom tog tehničara pobijediti moj zanimljiviji i uvjerljiviji?

I što bi točno mogao biti moj plan?

Prosvijetlit ću vas ako strpljivo pričekate sljedeće poglavlje...

Četvrto poglavlje Došli smo do četvrtog poglavlja. Postajem nestrpljiv i moram ponoviti prethodne događaje zbog onih koji su ih možda u međuvremenu zaboravili.

Sigurno nitko nije toliko glup da ide čitati jedno poglavlje za drugim bez stanke jer se tako lišavate užitka koji donosi iščekivanje i nagađanje o budućim događajima.

Ali ako predugo čekate između poglavlja, mogli biste zaboraviti prijašnju radnju. Prema mojoj procjeni dovoljno vam je tjedan dana mozgati o posljedicama svakog poglavlja i zabavljati se nagađanjima o mogućem ishodu. Ako planirate napraviti dulju stanku, možda bi bilo pametno voditi bilješke o sadržaju svakog poglavlja kao podsjetnik prije nego što nastavite jer vam više ne mislim pružati ovu uslugu zbog usporavanja radnje.

Dakle. Ako se sjećate, ja i Roy raspravljali smo kakva bi mu maska mogla omogućiti da izbjegne lešinare gladne slave koji su se motali uokolo i poštedjeti ga davanja mišljenja o aktualnim temama.

Brbljavi tehničar nepozvano je upao u naše rasprave kako bi predložio smiješan plan prema kojem bi Roy trebao staviti lažnu bradu.

Ja sam, s druge strane, natuknuo nešto o postojanju tajanstvenog plana čije vam pojedinosti još nisam razotkrio...

127

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

128

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Čiji će plan pobijediti? Ako nastavite čitati, vaša znatiželja neće ostati gladna.

Nervozno gledam lažnu bradu kojom optimistični ulizica misli pomoći Royu da se maskira.

“Hmm”, kažem grozničavo razmišljajući. “Bravo, prijatelju.” Zatim zgrabim bradu i stavim je na sebe. “Ovo će zaista biti prikladno za maskiranje. A u što će se prerušiti gospodin Orbison?”

“Ali...” “Što? Nemate ništa? Baš sjajno! Idite i odmah je nabavite!” Čovjek je nešto nerazgovjetno promrmljao, udario petama i otišao.

“Tko bi razumio osoblje”, kaže Roy. “Jadnik nije dorastao poslu”, kažem zadovoljno gladeći svoju bradu.

“Dakle. Za slučaj da on ne uspije, možda bih vam trebao detaljnije obrazložiti svoj plan.”

“Izvolite”, kaže Roy. “Priznajem da ste mi zagolicali znatiželju.”

“Jednostavan je poput svih velikih ideja. Palo mi je napamet... ” No u tom me trenutku ponovo prekinuo prerevni tehničar!

“Gospodine Orbison!” povikao je. “Našim je problemima možda došao kraj! Pronašao sam masku Elektre koja je ostala od izvedbe Sofokla!”

“Maska Elektre”, kažem ponovno grozničavo razmišljajući. “Bravo, prijatelju. Ona će sigurno pristajati mojoj kornjači Jetti.”

Uzmem mu masku i stavim je na Jettu, koju je doista učinila neprepoznatljivom jer Jetta nikad nije glumila u grčkoj tragediji.

“A gdje je maska za gospodina Orbisona ili ste je ponovo smetnuli s uma?”

“Ali...”

“Mogu li vas zamoliti da odete i ne vraćate se prije nego što ispunite zadatak.”

Nesretni čovjek zbunjeno ode.

“Više nije učinkovit i trebao bi otići u mirovinu”, kaže Roy. “Also. Da čujemo sad taj vaš plan.”

“Planiram vas omotati u veliku količinu celofana i na kolicima vas provesti pokraj novinara”, izrečem brzo.

“Sjajna ideja”, kaže Roy. “Započnite.”

“U redu”, kažem.

Uzmem kolut celofana koji je večeras već jednom vršio službu izvan jakne.

Počinjem od stopala i idem prema gore.

I zaustavim se kod listova!

Na kolutu više nema celofana! Uz slabašnu škripu ostatak celofana odmota se s koluta i slabašno priljubi uz Royeve prepoznatljive tamne hlače. Mlitavo je lepršao poput zastave poražene vojske, poput barjaka snova osuđenih na propast.

“Joj, ne”, kažem Jetti, “sve je pošlo po krivu.”

Jetta me tiho pogleda, licem izobličenim od boli... nastavit će se (u Petom poglavlju)

129

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

130

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Peto poglavlje Ovo je peto poglavlje. Ne da se hvalim, ali mislim da je četvrto poglavlje bilo vrlo dobro, osobito dramatični završetak.

Ipak, uskoro će postati očito da ste postali žrtva pripovjednog trika. U svoju ću obranu reći da je to bilo isključivo radi vašeg užitka, što ćete i sami uskoro vidjeti. U slučaju da nakon što vam izložim sve činjenice imate kakvih prigovora, možemo o njima razgovarati drugi put pod uvjetom da prilikom svake komunikacije sa mnom budete smireni i ugodni.

Dakle. Ako prevrtimo misli na prethodne događaje, vidjet ćemo da četvrto poglavlje završava neizvjesnom situacijom. Izgleda da Roya neću moći omotati u celofan jer ga na kolutu više nema! Poglavlje završava mojim dirljivim gledanjem Jette, čije je lice bilo poput tragičke maske.

U Petom poglavlju nastavlja se radnja.

“Roy”, kažem ja, “nažalost vas moram obavijestiti da na ovom kolutu više nema celofana.”

“Ovo nam je pomrsilo račune”, kaže Roy. “Da, doista bi ih pomrsilo”, kažem, “da ja slučajno kod sebe nemam još jedan kolut celofana, a možda čak i više. Ne iznimno mnogo, ali iznenađujuće mnogo ako se usporedi s prosjekom.”

“Also?” kaže Roy. “Imamo sreće. To znači da ćete samo nakratko prekinuti omatanje kad budete prelazili na novi kolut. Nastavite kad vam odgovara.”

“Hoću.”

Vratim prazni kolut u kaput jer se predmet uz koji me veže toliko dragih uspomena ne bi trebao tako lakomisleno odbaciti. Zatim iz unutrašnjih predjela kaputa izvadim nov kolut celofana, na trenutak zastavši kako bih se divio njegovoj snažnoj no opet suptilnoj prozirnoj ljupkosti.

Kao i uvijek, na sekundu se čudim što je on još posve legalan. Ponekad se u strahu probudim usred noći i pomislim da će mi netko zaplijeniti celofan pa otrčim da ga prebrojim i smišljam nova skrovišta. Ali tad se podsjetim da se to neće dogoditi i vratim na jastuk s velikim osmijehom na licu.

No nije vrijeme za digresiju dok Roy čeka da ga omotam u celofan!

Započnem od gležnjeva i idem prema gore. Budući da želimo skriti razne Royeve prepoznatljive osobine te ga maskirati srebrnom čahurom, odnosno omatanjem u mnogo, mnogo slojeva celofana, omatam ga marljivo i s nepresušnim žarom. Uzastopce kružim oko njega poput kakva nebeskog tijela s celofanskim repom koje orbitira oko mirnog crnog planeta. Uskoro je Roy cijeli omotan u mnogo, mnogo slojeva celofana. Moja sreća nemjerljiva je bilo kojom postojećom ljestvicom.

“Cijeli ste omotani u mnogo, mnogo slojeva celofana”, kažem.

“Sjajno”, kaže Roy, veoma prigušenim glasom.

Koraknem unatrag kako bih se divio svojoj rukotvorini. Roy nalikuje kakvu Bogu rocka iz kamenog doba koji je savršeno očuvan u celofanskom glečeru. Obrisi su mu zadovoljavajuće nejasni zbog kumulativnih lomova svjetlosti na naizgled prozirnom čudu polimerizacije.

Odlučio sam isprobati celofanski trik na već mnogo puta prevarenom tehničaru koji je u tom trenutku dotrčao vičući: “Gospodine Orbison!

Moram vas obavijestiti da sam pronašao kostim konja za pantomimu!

Možda bi to...”

131

nei l bous fi el d

Hodajuće sjene

Ulomak knjige Walking Shadows: A Novel without Words, Manic D Press, 2010.

132

Zadržao sam dah i pričekao. “...Ali gdje je gospodin Orbison??!” upita nevini pomoćnik zinuvši.

“Sve što vidim je nekakav svjetlucavi plastični monolit s tamnom sjenom od 180 centimetara na mjestu gdje je on prije stajao!”

Suspregnuo sam smijeh, a učinilo mi se da je i Roy učinio isto iako je to bilo teško čuti zbog nekoliko kubičnih stopa celofana kojima je omotan. Jetta je nožicama grebla masku Elektre kao da pod njom ne može iskazati sreću iako može biti da je se samo htjela riješiti.

Tehničar hoda oko Roya zbunjeno češkajući glavu. Konačno sam mu odao našu tajnu.

“Ali to je gospodin Orbison!!” kažem.

“Unglaublich”, kaže čovjek. “To je sigurno neka tajna čarolija!”

“Ne, prijatelju”, kažem ja. “Osim ako celofan nije čaroban!”

Učinilo mi se da iz unutrašnjosti celofanskog megalita čujem hihotanje rezonantnog tenora.

Dokazali smo da svojim trikom možemo prevariti skromnog tehničara. Ali hoće li on biti dovoljno dobar da ga provučemo pokraj budnih rock-novinara koji nas čekaju...???

Da biste to saznali, dragi moji, morat ćete malo pričekati...

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Ulrich Haarburste: Roman o Royu Orbisonu u celofanu

Šesto poglavlje Možda se sjećate da sam na kraju posljednjeg poglavlja sa zadovoljavajućim rezultatima testirao Royevu celofansku masku na nevinom tehničaru.

Sad nastavite čitati ako želite saznati hoćemo li njome prevariti rocknovinare koji bi dosađivali Royu raznim zamornim pitanjima o trzalicama, sigurnosti publike i tako dalje.

“Dovezi kolica”, Roy zapovijedi tehničaru prigušenim glasom jer je ovaj put omotan u toliko celofana da ne može ni skočiti niti se trznuti.

“Dovest ću ih”, odgovori tehničar.

On ih doveze.

Na kolica stavimo monolit od Roya, odnosno od celofana, pa ga doguramo do izlaza gdje nas budno čeka novinar Rolling Stonea. Budući da je vidio da su svi ostali maskirani, pa čak i moja kornjača Jetta, tehničar se osjećao izostavljeno pa je nataknuo glavu pantomimskog konja.

“Nemate što vidjeti”, kažem dok vozim Roya pokraj besposlenih piskarala.

“Samo sekunda”, kaže novinar nanjušivši priču.

“Da?” upitam pristojno.

“Nadao sam se da ću porazgovarati s gospodinom Orbisonom, tim poznatim čovjekom u crnom, i pitati ga za mišljenje o različitim temama koje zanimaju našu publiku.”

“Also?” upitam oprezno, pomno gladeći lažnu bradu. Konjoglavi tehničar pokraj mene nervozno se trznuo dok sam ja bio smiren, a Jetta staložena s maskom Elektre. “Nadam se da ćete ga naći”, kažem uljudno.

“Mogu li pitati što to gurate na kolicima?”

Brzo sam promislio. “Ni po čemu osobitu i neuglednu gomilu celofana ljudske veličine koju iz znatiželje vodimo na mjerenje”, izgovorim glatko.

133

“Also”, kaže novinar. “Priznajem da ta gomila celofana i u meni budi znatiželju. Izgleda kao da u njezinu središtu vrebaju neke sjene koje, iako nisu potpuno prepoznatljive, ipak izgledaju nekako poznato.”

“Stvarno?” kažem. “Bez uvrede, ali budući da ste rock-novinar, zacijelo su vam probdjevene noći i slabo osvijetljeni koncerti oštetili mozak.”

“Istina”, kaže čovjek tužno. “Ne sjećam se kad sam posljednji put otišao u krevet u razumno vrijeme i mozak mi više nije pouzdan.”

Ja kažem: “Ne krivim vas jer predanost poslu koji ste odabrali zahtijeva takav životni stil. Ali to vas je toliko oslabilo da će vam mozak pogriješiti. Osim toga, celofan je veoma varljiv materijal; u tome leži njegova vječna tajna. Mogu reći da sam i sam, iako uredno spavam, ponekad u celofanu vidio neobične prikaze kad sam ga dovoljno dugo promatrao.”

“Neću vas više zadržavati”, kaže čovjek.

“Sretno sa samotnim bdijenjem”, kažem ja.

Naklonimo se i odvezemo Roya na ulicu, a prerevni tehničar prerano ga oslobodi iz njegovog celofanskog oklopa.

“Naša je lukavština u svakom pogledu uspjela”, kaže Roy. “Sad imam čist put za bijeg. Vratite kolica na mjesto i počistite za nama”, naredi tehničaru koji ga je pozorno slušao. “Rastavite pozornicu i pošaljite je na naše sljedeće odredište. Naš gypsy-rock-karavan sastaje se u Aachenu.”

“Vaše će naredbe biti izvršene.” On ode.

“A sada”, kaže Roy. “Moram na jedan tulum showbusinessa.” Budući da ste mi večeras bili od neizmjerne pomoći, možda biste mi se vi i Jetta htjeli pridružiti.”

“Bili bismo počašćeni!”

“Dobro. Pođite sa mnom niz ulicu.”

Pošao sam s Royem niz ulicu, no on je nakon nekoliko koraka naglo zastao, užasnut!

“Ach”, kaže Roy. “Koje razočaranje. Zaboravio sam da se radi o svečanoj kostimiranoj zabavi. Ipak ne možemo ići.” Što bi se sad moglo dogoditi? Nemate pojma. Ali otkrit ćete ako pričekate sljedeće poglavlje. Vi ste tek moje marionete. s engleskoga prevela Monika Bregović Ulomci romana Ulrich Haarbürste’s Novel of Roy Orbison in Cling∫lm, Serapion Books, 2006.

134

Sam Pink

I mrgudi trebaju prijatelje

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

Ž

Lajkam beskrajnu paranoju elim se jednoga dana probuditi uz nekoga tko će mi reći da me on/a mrzi. Želim da me ta osoba cijeli dan slijedi okolo, govoreći mi koliko me mrzi.

On/a mi to može reći koliko god puta misli da je potrebno i na koji god način to želi.

Uvečer ću joj/mu spremiti večeru da se ne iscrpi previše i da može nastaviti govoriti o mržnji prema

meni.

Potrudit ću se da on/a dobije dovoljno pokrivača kad idemo spavati, tako da nema osjećaj da je prehladno da mi nastavi govoriti koliko sam omražen.

I potrudit ću se da noću ne odvučem pokrivače (čak ni posve slučajno (a ako slučajno povučem pokrivače, nadam se da on/a neće zbog toga biti šupak (ili da se, barem se nadam, neće uzrujati)) toliko da mi prestane govoriti koliko sam omražen))).

Moram to slušati najmanje tjedan dana bez prekida da se vratim u normalu.

Budi ljubomoran Kad te sljedeći put strašno povrijedim, obećavam da ću to učiniti profesionalnije i obećavam da će iza uperenog prsta stajati moje snažne kosti.

Obećavam da ću te zadržati i davati ti dovoljno vode, hrane i pažnje. Ne znam što radim. Iz nekog su razloga ljudi uvijek šupci. Obećavam da ću profesionalno ustrojiti svoju glavu. Obećavam da ću biti zao. Beskrajno je mnogo načina da se uništi kuća, ali najbrži je kad je natjeraš da se zbog sebe osjeća loše. Istina je sve što mislim ili sam dosad mislio. Ono što je slabo, uruši se. Reci prijateljima koliko ih ne voliš. Uvjeravam te da ne znam što radim, a profesionalac sam. Uvjeravam te da su najbrojniji, načini na koje možeš maltretirati ljude. Uvjeravam te da ću od tebe napraviti profesionalan primjer.

135

Tupe za prsa Kad mi netko nešto kaže dok ja ne slušam, a čini se kao da očekuje odgovor, odglumim zapanjen pogled, pokažem iza njega i kažem: “Sranje ∞ brzo na pod!”

I onda pobjegnem.

Zemlja je šmrkala boju dok je sa mnom bila trudna Moram naći krevet u kojem me nitko neće pronaći.

Nitko ne smije znati gdje je moj krevet zapravo.

Danas sam vidio hrpu lišća i pomislio: “Tu me nitko neće pronaći.

Dobro mjesto za krevet.”

Isto sam pomislio i o kapuljači te cure dok sam stajao u redu u dućanu, ali onda sam se sjetio da bi se ona vjerojatno prevrnula kad bih spavao u njezinoj kapuljači pa sam rekao: “O da”, naglas, a ona se okrenula i pogledala me.

Sve do čega ti je stalo lako se izgubi ili mora izumrijeti i nećeš znati kako se to događa sve dok se ne dogodi.

Ne moraš zaboraviti sve koje sretneš, ali ako želiš, možeš.

Tvoj embrij Razlomi svoj embrij i pij iz njega.

Lice sam ti zario u tkaninu kauča i rekao: “Volim te.”

Izgled jučerašnjeg mrtvaca.

Miris novorođenčeta.

Sljubili smo stanice i svršili. Šopao sam te smegmom i sjedili smo goli na pločicama ∞ pomno izbjegavali svaku emociju.

Vratili smo se u normalu.

Rekao sam ti da se bojim spavati jer su mi snovi preslika stvarnog života.

Znao sam da ne slušaš pa sam rekao: Svi te mrze i vječni je dan.

Svi te mrze. Vječni je dan.

Svi te mrze.

Svi te mrze dok traje vječni dan.

Vječni je dan i svi te mrze.

Vječni je dan i danas te svi mrze.

Ne boj se sna. Pomno izbjegni svaku emociju.

Sad je danas i svi te mrze.

Sad je danas i danas te svi mrze.

Vječni je dan.

Razlomi svoj embrij i popij njegov sadržaj.

Nikad se nećeš oporaviti od toga kako tretiraš sebe.

I osobnost je nešto što nestane čim progovoriš.

Moje tijelo svoje obrise na tlu ostavlja zauvijek.

Pomno izbjegni svaku emociju. Svi te mrze.

136

Bi polarni idiot Kroz mržnju prema okolini de∫nirat ćeš sebe i nadati se da je uzajamna, da ne izgledaš jadno.

Stajati točno ispred nekoga način je da se pretvoriš u okolinu.

Molim se da posramiš svoje neprijatelje. Što manje govoriš, čistije odlaziš s ove zemlje.

Pretvoriš se u okolinu.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

Pizdun Smrt je novi život.

Otrgnuo sam svoju ruku, naoštrio kost, razrezao zemlju i spavao između polutki.

I vulkani će vraćati moju krv.

I sva je zemlja otvrdnuli oblik mrtvoga mene.

I sva zemlja kontrolira one još žive.

Nekad ljudi sa mnom razgovaraju i ja se osjećam kao da sam upravo pritisnuo dugme, da se garažna vrata zatvaraju pa moram brzo pobjeći.

Kad spavaš, stavim ti prste na lice i razmazujem ga kao da slikam prstima.

Pazim da ga opet posložim kako treba prije negoli se probudiš.

Moja je zabava vječna.

Cijela boca parfema oprat će mi lice.

Ne, neću umrijeti prirodnom smrću.

Moje veselo lice traje vječno, u sve slabijim odjecima iza mrtvih stanica.

Kažeš li mi da me voliš, ponavljat ću: “Molim?” i ponašati se kao da te doista nisam čuo dok me ne zamrziš. To će biti brzo.

Spali svoje foto-albume. Oni te ne poznaju.

Danas sam prelomljen na pola, zurim u nebo koje me podiglo, a ono je puno modrica i porezotina, prolijeva placentu, koju lovim ustima, koja se trudim ne otvarati. Želim rasporiti tvoj trbuh i unutra uroniti noge, poput nekoga tko se na praznicima opušta uz bazen.

Ali tko zna.

Tko zna kako ću se ja prazniti.

Zbog života na zemlji osjećam se poput razmažena djeteta koje spava kod nekog drugog doma.

Glupo je željeti da ostali razmišljaju poput tebe Dvoje je ljudi sinoć ubijeno ispred mojega stana. Mislim da bih volio raditi kao onaj koji skida imena s poštanskih sandučića. Ili kao bacač pepela kremiranih neznanaca. Mislim da bih volio raditi kao onaj koji se ničega neće sjećati. Ili koji pokušava ostalima pomoći da zaborave. Istina, ubio bih se od posla.

137

Nema tolerancije Lovim muhe po tvojemu truplu, svakoj uzimam krv i ponovno te gradim jer se želim ispričati što sam potratio godine za koje si mislila da se mogu iskoristiti da se učini nešto premda sam znao da griješiš.

Čudno je biti na kućoj zabavi na kojoj su svi osim tebe živi Kad god trepnem, zabrinem se da će sve ostalo umrijeti.

“Meka i sjajna” dobar je opis kose nakon korištenja nekog doista dobrog šampona.

“Meka i sjajna” također je dobar opis prastare jabuke koja pušta svjetlucavu bradu.

“Mekan i sjajan” također je dobar opis moga penisa okupanog suzama dok sjedim na krevetu sâm.

U trudnoći jedem pauke e da bih učinio nažao.

Neka me netko napokon ubije.

Pošalji mi mail i dat ću ti svoju adresu i broj telefona pa me možeš nazvati i ostavit ću vrata otključana.

Ostavit ću čak i veliki kamen pokraj svojega kreveta, s porukom na kojoj piše: “Samo naprijed! Samo što nisi!”

Stavio sam jučer noževe za maslac u usta i pretvarao se da sam morž.

Da je barem netko bio sa mnom da to vidi.

Poruka je uvijek ista.

Ne pokušavam ništa riješiti niti bilo kako pomoći.

Poruka je uvijek ista.

NEKAD SAM MISLIO: “UREŽI VELIKU RANU NA PRSA, BIT ĆE OKEJ” Danas sam našao kornjaču uz cestu. Kad sam se sagnuo da je pogledam, uvukla je glavu natrag u oklop. Rekao sam: “Znam kako ti je.”

Da sam farmer minijatura i obrađujem sag u svojem dnevnom boravku, izradio bih kosu od odrezanog nokta i slanog štapića.

Ne znam što radim, ali ja sam glupav.

Uh, jedini način da nešto oživiš jest da to ostaviš na miru.

Da barem imam vrpcu pričvršćenu za čelo koju mogu povući pa sklopiti lubanju poput igračke.

To što pokreće grane stabla ∞ nešto je što odnosi mrtvi list posred goleme lokve ∞ tjera krhkog noćnog leptira na let ∞ slučajnom preciznošću tebi pravi razdjeljak ∞ dolazi iz nevidljivih predjela i umiruje ti užasnuto lice dok pokušavaš spavati ∞ nešto je što jedem i ispuhujem po tvojem licu kad sam na tebi ili kad si ti na meni ∞ to što će nas sve nadživjeti ∞ nije nešto čime se treba ponositi.

Ovo je koma.

Svijet ljubavi implodirao bi jednako brzo kao i svijet mržnje. Ne mogu svi biti voljeni.

Ti nisi netko važan.

138

Napravim ureze na tvojem kosturu i penjem se na vrh, dođem do vrha i osjećam se prevareno.

Kad dođem do vrha, dođem na vrh i osjetim se prevareno, bacit ću kamen i osluškivati njegov zvuk da izmjerim visinu.

ŽELIM NEKOMU VRISNUTI U LICE I ZASTRAŠITI GA Kraj je kad ne želiš gnjaviti jedinu osobu koja bi ti i dalje htjela pomoći.

Kad si toj osobi ono što si i sebi.

Kraj je kad si previše glup da se, je li, pomakneš.

Rep mrtve životinje na cesti miče se zbog vjetra, a ne zato što je još živ.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

NEANDERTALSKI KLITORIS Najgori je položaj kad imaš nekoga komu je više stalo do tebe negoli tebi do sebe.

Najgori je položaj kad si ta osoba.

Najgora je položaj biti osoba.

Svi imaju potrebu nekoga drugoga mrziti.

Biti taj netko legitiman je cilj.

Ti si moj omiljeni promašaj i ja sam previše uništen da se maknem s kauča, mislim da ću spavati na kauču i ni zube neću oprati.

Svi moraju mrziti luzera pospanca s ciljem, ali ja želim da me zakopaju u lijesu u kojem grlim čovjeka koji je umro istoga dana kad i ja, a obojica imamo krune od kolaž-papira s nalijepljenim plastičnim draguljima.

Ajoj, to me boli.

Načinio sam znak križa i povratio po nogama.

Ajoj.

Najgori je položaj onaj iz kojeg si krenuo a od njega je pošlo nagore.

SVIĐA MI SE KAD CURA IMA NALAKIRANE NOKTE Muha neće prijeći autocestu jer previše je struja vjetra i nijedna se ne giba u istome smjeru. Ništa se ne giba u istom smjeru i ni na što mi se više ne diže.

Neke su stvari toliko lijepe da se, kad ih pogledam, uplašim moždanog udara ili trenutne smrti. Neke su stvari toliko lijepe da ih jebeno mrzim.

Jedan dio mene silno mrzi moj umivaonik u kupaonici. Drugi dio misli da taj umivaonik u kupaonici samo nisam dovoljno dobro upoznao.

Lako ćemo čičkom zalijepiti ruke jedno drugom na glave, samo se ne smijemo micati.

Lako ćemo ovo prebroditi, samo se ne smijemo micati.

Uh, sjedim sâm na pločniku i metem pločnik starim listom u nadi da će avion pasti na mene.

U vrijeme kad budem umirao, ovoga danas neću se sjećati.

Zaboravio sam gotovo sve što mi se dosad dogodilo.

139

Mrvice na krevetu pune mi usta. Otpuhnuo sam ih u ventilator na stropu i gledam kamo padaju. Ali zapravo me i nije briga kamo padaju jer opet ću ih sve pronaći i sve ih opet pokupiti.

Teško je imati posla s drugim ljudima, ali katkad ti dopuste da ukradeš njihove bolje osobine uspiješ li ih uvjeriti da su te osobine gadne.

I onda hm postaneš svetac.

KAD IDEM U ŠETNJU, NAMJERNO SE ČEŠEM O GRMLJE I PROMETNE ZNAKOVE JER, NE ZNAM, IMAM OSJEĆAJ DA MORAM Krvavo gmizanje crveni je tepih.

Skinuti junf je ruž.

Lud sam od želje da budem mrtva ptica koja se razlijepila po fontanici u parku.

I nekako je pod tvoje spavaće sobe moj grob.

Učini da mi bude neugodno reći bilo što.

Ovo je moguće učiniti bez riječi.

Ne znam što radim.

Naš himen tanahno visi, izgrižen gladnim kukcima.

Jedem naš himen zubićima zatvarača.

Zubi zatvarača šire moje desni, a zbog susprezanja smijeha lice mi izgleda odvratno.

Naš je himen moj kupaći kostim ∞ napravi mi bazen od onoga što iscijediš iz svoje lijepe duge kose i naš je himen krpa kojom mašem da izrazim privrženost, ne da otjeram vrućinu.

Naš će himen nestati kad ga pretvorim u rukavicu i kad zajedno odemo na piknik, raširim tvoj dio pokrivača preko vatre i dodirnem ti lice rukom u rukavici.

Svako pulsiranje uvijek je takvo sranje.

Samo što nisam gotov.

Izbaci sebe iz igre imanja najboljih prijatelja bez pozdrava.

Tako što nećeš reći bok.

GROZNA OSOBA U redu je pustiti dug nokat na malome prstu, rasporiti mi njime obraz pa me poljubiti u čelo.

U redu je ako povratiš krv i snijeg po mojemu podu, leći ću da to prekrijem. Ne treba ti biti neugodno.

U redu je odjedanput pomisliti: “Užasan sam, što ću sa svojim životom?”

U redu je čekati da se dogodi to što će se već dogoditi.

U redu je što smo živi u isto vrijeme.

U redu je tražiti pomoć od mene, uvijek ću ti dopustiti da staviš nogu u moje isprepletene ruke pa te baciti s balkona.

U redu je nekoga povrijediti. U redu je.

Našao sam danas trideset centa u kaputu i zabrinuo se da je tko drugi nosio moj kaput.

Napunio sam pupak eksplozijom junfa svijeta.

140

Još malo pa će biti vrijeme da ustanemo i pokušamo izbjeći smrt zarađujući nešto love.

Samo polako.

U redu je.

IMAJ IDEJE Moje lice pridržavaju magneti. Lice mogu skinuti.

Imam jedno lice koje je uznemireno lice.

Imam jedno lice koje se upravo probudilo.

Imam jedno lice oblijepljeno lišćem i grančicama da se mogu skriti pred tvojom kućom i gledati kako se tuširaš.

Imam jedno lice koje izgleda zainteresirano za ono što govoriš.

I imam jedno s očima-zrcalima pa se osjećaš sigurno kad me pogledaš.

Ali iza svakog lica bezizražajna je lubanja.

To vrijedi za svakoga.

Ne znam jesam li i za što doista zainteresiran.

Slušaj, nisam znao da će, kad te potegnem za lice dok spavaš i pokušam ono s izvlačenjem stolnjaka sa stola, ne remeteći pribor za jelo, toliko boljeti. Ja sam samo idiotski čovjek.

Zalijepi nož za jezik i liži mi trbuh poput kuje.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

ODVRATNO TIJELO DOBIVA PRIČEST KROZ STISNUTA USTA Kad izmjerim temperaturu, piše: “Jebeno savršeno.”

Molim te, pripazi dobro na moj smrznuti duh. Ne daj mu da gleda u sunce.

Danas se pokraj mene provezao auto i netko je vikao: “Jebeni čovjek!”

Lice-zarinuto-u-kauč-ne-bi-ustao-ni-da-te-duh-prethodnog-desetljeća-pozove-iz-hodnika, ta vrsta umora. Ta vrsta. Znaš.

Bog blagoslovio Ameriku. Toliko je moje sperme na tvojemu prekrivaču da me nikad nećeš zaboraviti.

Uvjeren sam da nemam prave organe.

U meni su samo vrećice s vodom.

Boli me utroba. To nije važno.

Pobjednici su nasilni.

Pobjednici stalno traže još luzera jer svi gube samo jedanput.

Možda serem.

Da, serem.

Ali katkad nehotice kažem istinu.

I sve ubija sve drugo.

Da barem u tvojoj kući postoji sićušna soba u kojoj mogu živjeti i nikada ne otići.

Postajao bih sve tanji i tanji, ali nikad ne bih umro.

Ti bi svako toliko provirila da provjeriš jesam li još ondje, a ja bih svaki put rekao “bok” i vjerojatno ništa drugo.

Sve drugo.

141

KAD SAM ZADNJI PUT REKAO NEŠTO RASISTIČKO, NIJE BILO NAMJERNO, BIO SAM U DRUGOM RAZREDU I RASPLAKAO SAM CURU, I BILO JE KOMA Uvijek će netko biti moj gubitak vremena à la pospani astronaut.

Vreća za spavanje na dnu jezera zagrobni je život koji preferiram, samo da znaš, ako te to dopadne.

Kad malo bolje razmisliš, sunce zapravo ne radi ništa.

Mene sunce uopće ne impresionira.

Ni sazviježđa, ona su jebeno glupa.

Ne impresionira me ljudski reproduktivni sustav.

A smatram da ni voda nije toliko impresivna.

Postao sam negativna osoba, vjerojatno nisam.

Kad danas odeš, zakucat ću daske preko vrata.

Pokušaš li se vratiti prije negoli zakucam sve daske, tebe ću zakucati na zid i otići i nikad se neću vratiti.

Ja mogu riješiti bilo što.

Možemo izravnati dugove samo ako priznaš da sam bolji od svih, u svemu.

APOKALIPSA SE DOGODI KAD GOD NETKO UMRE Da mi barem duh koji me svaku noć siluje ostavi slatkiš koji bi me dočekao kad se probudim.

Najgore je u životu razmišljati o tome da si živ.

Ja obrađujem zemlju na groblju.

Dok sam danas sjedio u stolcu u restoranu i jeo, osjetio sam ručicu na svojoj ruci i okrenuo se, a ondje je stajala žena, držala je dijete i rekla: “On vam samo želi dotaknuti glavu” i ja sam rekao “Nema problema” i dijete se nasmijalo i nastavilo me dodirivati.

Da sam barem svoja djevojka, onda ne bih postojao ili bih se barem mogao pretvarati da ne postojim.

Teško da ti krevet ne bude jezero kad si pospan, plava lica i težak. Bome teško.

Sad imam tešku erekciju i užasno smrdim. Što s tobom ima nova?

Svi su potpuno isti. Svi opisuju istu stvar. Ja sam dio onoga što se opisuje. Želim glavom slomiti nečiju čeljust. Ozbiljno.

Moguće da sam na početku zaboravio reći zdravo.

Sori, stvarno.

STARENJE NAM DOBRO IDE Moja se glava noći razobličuje u vretenca koja se sudaraju sa stablima i jedu vlastita krilca da ostanu na životu.

Bog blagoslovio moju bezobličnu glavu.

Doći će moj savršen trenutak i iskočit ću iz njega poput glumca u akcijskom ∫lmu kad izbjegava eksploziju.

142

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

Stvarni je život vjetar koji struji nisko u obliku kose.

I vole me svi na koje naiđem.

I ne znam što radim. Žaluzine na pomičnim staklenim vratima ne znače ništa.

Sag ne znači ništa.

Strop ne znači ništa.

Najbolji način da ostariš jest truditi se to izbjeći.

Budi sretan.

Spreman sam izgraditi kućicu na stablu u tvojemu dvorištu i štititi te.

Gledanjem u sunce ili ubrizgavanjem laka za nokte mogu promijeniti boju svojih očiju. U svakom slučaju, osvajam toliko srdaca, da trebam veći prsni koš.

Nesigurnost je najbolji način da sačuvaš ono što više ne želiš.

I svaki se dan sjetim stvari koje me podsjete da sam potpuno nov čovjek svakih nekoliko sekunda i svakih nekoliko sekunda vidim podsjetnik da sam uvijek potpuno nova verzija iste osobe, nikad različite, nanovo stvorena svakih nekoliko trenutaka kao ista ostarjela hrpa smiješnog smeća.

Nitko ti ne vjeruje ako misliš da ti nitko ne vjeruje, Meni je to u redu.

Molim te, rasplini se.

I, molim te, sve promijeni.

Ima toliko vremena, zahvalan sam na tome.

Mogu li doći i sjediti u tvojem frižideru?

U koliko ćeš sati doći da me svojom stisnutom šakom sastaviš sa zemljom?

Jebeš moj rođendan al' okej.

MAČJA LUBANJA Volim staviti ruku pod jastuk pa je izvući i pretvarati se da je to iznenađenje za mene.

I mrgudi trebaju prijatelje.

Vjerojatno sam najusranije ljudsko biće na svijetu vjerojatno.

Uhvatila me paranoja da mi ljudi šalju lijepa pisma i pišu da me žele dotaknuti, poljubiti i češljati mi kosu, ali poštar ta pisma baca samo da mi u životu nanese bol.

Nema novih načina za stjecanje neprijatelja.

Kao ni novih načina da nešto daruješ.

Kako ćeš otići? Tko, ja? Ja se ne namjeravam micati.

POLUDIM KAD DJEVOJKA IMA LIJEPE OBRVE Vole me mala djeca i životinje.

Kad sam se danas vraćao kući iz knjižnice, prošao sam pokraj divovskog stabla koje je posvuda imalo cvjetove i stablo je slatko mirisalo i ja sam se popeo na njega, zagrlio grane i ponavljao stablu: “Mamice”.

Kad ti ruke budu alati, rastavit ćeš sam sebe.

Kad ti jezik bude Ωaster, prekrit ćeš jedino manje porezotine.

143

Kad ti tijelo bude bazen s lopticama u restoranu brze hrane, mala će djeca piškiti u tebe.

Kupio sam kredu za crtanje i na ulici nacrtao obris osobe pa zaspao s licem prema njoj kako bih bio prvo što će vidjeti kad se probudi, kao da sam najbolja stvar na svijetu (što i jesam).

Ne znam što radim.

Ostrugao sam komadiće tvojega srca i njima oblijepio zidove sobe i ista ruka koja me ubija, raspada se kad je u strahu i komadići su nadgrobni spomenici onoga za što kažem da ću obaviti sutra.

MOLIM TE, POSVOJI ME Trebalo bi biti protuzakonito gledati drugog čovjeka bez njegova dopuštenja.

Moja je supermoć to što sam jebeni kreten i ničega se ne mogu sjetiti.

Moja je supermoć to što se sjećam jedino onoga što mi ide u prilog. Želim ti se ušuljati u sobu, rasporiti tvoj madrac i uvući se u njega tako da mi viri samo lice.

Moje će lice biti pod tvojim pokrivačima. Bit će zabavno.

Možemo biti prijatelji i ja te mogu zabavljati da ti ne budem gnjavaža.

Možemo osmisliti sustav ugriza i lizanja pa ako me ikad prekriješ dok spavaš, moći ću ti reći da umirem ili da samo želim razgovarati.

Da me barem žitarice i dalje uzbuđuju.

Ignoriraj ljude i tako ih ubij. I molim te, ne stvaraj nered.

Da sam ti ja majka, cijelo bih vrijeme spavao, nikad ne bih s tobom razgovarao i kremirao bih te.

Gospodar kremira sve.

Trebalo bi biti protuzakonito gledati bilo koga.

POČINI ZLOČINE Veći dio mojega dana sastoji se od pokušaja da me drugi ljudi ne primijete.

Katkad to znači skočiti u grmlje ili skriti se pod automobile.

Katkad to znači samo osmjehnuti se komu.

Bio bi potreban golem vakuum da usiše moju čudesnost.

Ne diraj me. I, molim te, ne stvaraj nered.

Nasumično ispitivati ljude boje li se dobar je način da ih preplašiš.

Volim izvaditi mobitel na javnom mjestu i pretvarati se da je netko na drugoj strani.

Volim reći: “Naravno da ti jebeno želim iskopati jezik i isisati krv iz usta dok vrištiš. Kad si slobodna?”

Ljude impresionira kad izgledaš zaposleno.

U trenucima kad se probudim i vidim dlaku na svojemu jastuku, pomislim da si došla, malo prilegla i otišla, ali obično je to samo moja zalutala pazušna dlaka.

Zbog toga počnem razmišljati kako bi ti izgledala s glavom punom pazušnih dlaka.

144

Mnogo bi mi se više sviđala da su sve dlake na tvojoj glavi poput onih pazušnih.

Nitko me ne može opaliti laktom dovoljno snažno da me neutralizira.

Nestane ono čemu ne posvećujemo pozornost.

Budi sretan što sve završi. Budi vrlo vrlo uzrujan što sve završi.

MOJ PAS BAŠ SMRDI, ALI JA GA ZBOG TOGA VOLIM JOŠ VIŠE Ti si sigurno miš jer uvijek te nađem smrznutog i preplašenog na kuhinjskom podu.

Trebali bismo kupiti XL traperice, ući u njih skupa i raditi zvijezdu.

Ja sam jedino pokućstvo u svojemu stanu, a maglovito razočaranje jedino je pokućstvo u meni.

Bez brige, ljudi umiru.

Ljudi umiru.

Kad obrišem guzicu, katkad pogledam zasrani toaletni papir i kažem: “Ljudi umiru”, najviše da sebe uvjerim u to.

Ja sam jedino pokućstvo u svojemu stanu, a veliko je razočaranje jedino pokućstvo u meni.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

KISIK JE PRILIČNO OKEJ Sperma mi je posvuda po odjeći.

Ne, lažem ∞ sterilizirala me hladnoća koja mi ulazi kroz prozor.

Ne moram prihvatiti ništa ni o komu.

I imam osjećaj da glupo izgledam kad se smiješim.

Kad bih se mogao zalijepiti za tvoj strop i postati dio tvojega života, a da ti to ne znaš, učinio bih to.

Kad bih mogao izrezati jezik i skriti ga u tvojoj sobi, učinio bih to.

Kad bih mogao napraviti salto unatrag, zapalio bih logorsku vatru, napravio salto i pokušao samo sjediti ondje.

Nestati u stilu beskorisne hrpe.

Zubima počiniti samoubojstvo.

Kad bih mogao održati trajne veze s drugim ljudima, a ne osjećati da mi nevidljivi oblak polagano trga glavu, vjerojatno bih održavao trajne veze s drugim ljudima.

Nevidljivi oblak trga moju glavu.

Nestati u stilu beskorisne glave.

Odmagli, brate.

Kad bih se mogao zalijepiti za tvoj strop i potajno postati dio tvojeg života, ostavio bih čarape u cipelama ispod sebe pa bih ti onda, kad pogledaš gore, rekao: “Toliko si sjajna da me to katapultiralo iz cipela i sad sam zalijepljen za tvoj strop, molim te, mogu li ostati?”

145

POKUŠAJ NE UMRIJETI KAD TI POLIŽEM STOPALO DOK SE ŠEVIMO Sunce je zapravo veličine novčića doista je sjajno i želi me isušiti i ubiti.

Nema nade za naš zrak.

Nadam se da me se nitko neće sjećati.

Stvar je u tome da onaj tko umre nikad više ništa ne očekuje od tebe niti ti išta od njega očekuješ.

U tome je stvar.

Većina je stvari zapravo veoma malena, ali svijetla i želi te ubiti tako što će te iscijediti.

Nema nade za naš zrak.

Ako nema nade, ne znači da je beznadno.

Zabavljaš se, ali tome će doći kraj.

PITAM SE ZOVE LI SE DOISTA ITKO CLIVE JACKSON Mržnja prema drugim ljudima oblik je beskrajne dobrote.

Lajkam mržnju prema drugim ljudskim bićima.

Lajkam sve što ne zna govoriti.

Shvati da se najgore na svijetu osjećaš u vlastitoj koži.

Potom shvati zašto.

Potom u svemu ostalome prepoznaj sebe.

Potom se nikad više ne uspoređuj.

Obično tek u javnosti spazim da mi je odjeća umrljana i to se čini neoprostivo.

Dopustio sam da me previše ljudi posrami da bi se to ponovilo. Kažem ti.

Kapilare su ti popucale ondje gdje te štipam za noge.

Dajem ti mnoge darove.

Nemam kamo otići.

I to je dar koji dajem.

Možeš mi doći u posjet, ali put natrag je poput soli za razderane ruke i koljena.

Nemam kamo otići i to je moj dar, molim te, posjeti me.

Od tvoje koštane srži moji zubi blistaju.

Od tvoje su staklene erekcije moji zubi sjajni.

Rođen sam 26. svibnja 1983.

Nema popravka.

Zanima me koliko bih cijelih umrtvljenih miševa mogao progutati prije nego što osjetim mučninu pa moram izdahnuti njihove duše kao, siguran sam, vitice zelena dima.

Jedino ja vidim zelene vitice.

Večeras dok večeram i hladnih nogu sjedim na kauču iz kojega se osipa bijelo punjenje i hvata mi se za kosu i čekinje dok spavam, svaki ću komad pokućstva nazvati imenom pa kad sljedeći put budem razgovarao s ljudima, moći ću reći da sam se družio s predmetima koji zvuče poput ljudi.

Uh, ne mogu prestati misliti kako ću reći “rupa u nekome” pa odvaliti nekoga po bedru i smijati se kao idiot.

146

Nema popravka.

Odbrojavanje do zelenih vitica.

DARKERICE ME NAPALJUJU, ALI I SMIJEŠNE SU MI Kad jedeš sendvič s maslacem od kikirikija i marmeladom recimo tri ili više puta tjedno, razočaraš se.

Moji sinusi stvaraju kompozite, malene teške crne. Glavu mi pritežu prema dolje.

Teško je hodati, a ne naginjati se naprijed ili natrag.

Kompoziti maleni teški crni bolno pune moje sinuse.

Teško je hodati, a ne naginjati se naprijed ili natrag.

Odgurni me gotov sam.

Teško je hodati, a ne naginjati se naprijed ili natrag.

Teško je hodati, a ne naginjati se naprijed ili natrag.

Nisam volio nijedan od svojih 26 domova, ali nisam uzrujan.

Netko s ustima poput tvojih treba nekoga s ustima poput mojih, slažemo se i ja zaboravim vlastito ime i lice kad sklopim oči.

Posvoji me i onda me istuci. Svi smo mi samo ukupnost odnosa samopoštovanja.

Naša će veza završiti tako što će jedno od nas mrziti to što smo imali.

Naše će druženje završiti i ja se neću ispričati.

Naše će druženje završiti.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

LJUDI SU LIJEPI I ovo je godina u kojoj ću steći svojega posljednjega prijatelja?

Dosta puta kad sam negdje vani uvjerim se da užasno smrdim pa se osvrćem oko sebe da vidim je li tko još primijetio.

Vazektomija uvijačem za trepavice dok pritišćemo glave na pod, čovječe.

Stalno imam poriv isprazniti džepove i pobjeći, ali nikad to ne učinim. Nikad to ne učinim.

Bolje ti je da spavaš s rukama oko tijela jer doći ću i ukrasti ti rebra, a od svojih ću ruku načiniti goleme ralje za sljedeći zagrljaj, o da.

Ne vrijedi se ispričavati unaprijed.

Svaki put kad se ispričam, osjećam se glupo i lažno.

(Upravo sam se nasmijao u stvarnom životu).

Opet sam ovo pročitao i mislim da bi se lako moglo izbrisati.

Poništi svoje postojanje.

Sâm sam svoj i tuđi teret.

Stvorila me vlastita sperma.

Poništi svoje postojanje, ponosniji na ono za što znaš da si učinio pogrešno, nego na bilo što drugo.

147

JA I DALJE IMAM SVE SVOJE ZUBE, STARI Umjesto uobičajenog ispraćaja, tijelo mi ljepljivom vrpcom samo zalijepite za madrac i bacite ga u lovište.

Ne želim biti na teret.

Napravite simbol za svoj genocid. Neki će ljudi misliti da je lijep, a neće ni shvatiti.

Sva tvoja rodbina umire, ma koliko ih sve volio.

Isto vrijedi ma koliko ih sve mrzio.

U dobi od 25 godina kosti u ljudskom tijelu potpuno otvrdnu, a zračne šupljine zamijeni neuništivost.

U dobi od 25 godina ljudsko tijelo postane zračna šupljina.

Brine me da postoji mjesto veće od Zemlje i da će me pronaći i da ću ga slučajno udahnuti pa će ostati udahnuto.

Ili se to već dogodilo i zato mi je palo na pamet to što sam upravo rekao.

Minus sve za mene.

Zrak pokrpa ono što ostaviš u slučaju da se okreneš i poželiš ostati isti.

Nevolja.

KAD SAM BIO MLAĐI, UVIJEK SAM SE BOJAO PRESPAVATI KOD NEKOG DOMA JER SAM MISLIO DA ĆE ME TA DRUGA OBITELJ OPKOLITI I UBITI Kupio sam ti balon u obliku zvijezde i pustit ću ga tek kad bude jedva lebdio.

Ne postoji nigdje drugdje osim upravo ovdje.

Uznemirujući snošaj neće nikamo otići ili tako neko sranje.

I svi trguju zrakom iz pluća.

Idiot si ako želiš imati ulogu ičijem životu.

Idiot si ako misliš da ti neću zatvoriti usta ljepilom i onda ih otvarati polagano gurajući prste u njih.

Idiot si ako životinji velikih čeljusti prilaziš s četkicom za zube.

Stvari za koje znaš da će te s vremenom početi uznemirivati uvijek su one za koje nikad ne bi ni pomislio da će biti toliko uznemirujuće.

Snošaj neće nikamo otići.

Nikoga nemoj upoznati.

Ne budi u redu.

Ne zatvaraj oči pred dugom hijerarhijom ljudi koje nikad nećeš pozdraviti i koji nikad neće pozdraviti tebe.

Ne spavaj po kućama.

NITKO ME NE MOŽE KONTROLIRATI Radim na tome da svoj put prema grobu učinim najnepodnošljivijim i što je moguće samotnijim.

I ne samosažalijevam se.

148

Vidio sam da piše: “Sretan rođendan, Michaele, volimo te!” ispisano kredom na nečijem kolnom prilazu i to me iz nekog razloga uzrujalo.

Bolji sam od tebe u mirnom sjedenju i promatranju stvari.

Bolji sam od tebe u nepospremanju kreveta.

Najbolji sam od svih u hranjenju zlatnih ribica i osmjehivanju djeci.

Onda mi valjda možete polizati glavu.

darkerice me napaljuju, ali i smiješne su mi | Sam Pink: I mrgudi trebaju prijatelje

TEKST KOJI JE TONOM DRUKČIJI I KOJI ZAKLJUČUJE KNJIGU Jučer sam shvatio da je dom najveći neprijatelj kojeg ću imati.

Ništa ne može dokinuti osjećaj da sam uvijek daleko od svega i da svakim potezom tu udaljenost povećavam.

I sa samim sobom, sa svima, shvaćam da sam promijenio način na koji me vide i zamijenio ga nečim-drugim ili da ću to učiniti.

I kad to učinim, uvijek ću vidjeti to nešto-drugo u načinu na koji ulazi i izlazi iz mojih odvratnih usta i ruku. Čak i ne žalim sebe, nego samo jesam, ne-sraman neprekinut gnjev, koji bi nešto htio, ali ne znam kako se to zove, hoće to već dulje, tu i tamo prerezano stankama, a katkad užasno prisutno, ali u svakom slučaju, znam, polažem previše nade u to da nikomu ne moram ništa reći ili možda samo konstantno nemam što reći.

Postoji trenutak u kojem se učestalost i priroda vaše komunikacije gotovo približe stvaranju veze i upravo taj trenutak istražujem s pomnjom znanstvenika.

Zadajem si glavobolju gledanjem u zrcalo iz velike blizine, ali u tome sam dobar.

Loši će ljudi od tebe krasti čak i ako postaneš jedan od njih.

Loši će ljudi od tebe krasti čak i ako si ih ti naučio kako postati loš.

Samo je jedan način da se nešto zamisli.

Dio sam onoga što je zamišljeno.

Lekcija koju sam naučio kad sam mislio da ćeš ti nešto reći, ali nisi lekcija je koje se ne sjećam.

To je dio onoga što je zamišljeno.

Istinski se trudim ne pridonijeti ništa bitno.

Stvari mogu zamisliti na samo jedan način, da nikomu ne moram ništa reći ili možda da konstantno nemam što reći.

Da da. s engleskoga prevela Anda Bukvić.

Ulomci knjige Frowns Need Friends Too, Afterbirth Books, 2010.

149

150

151

Pokupi ——————— svoju besplatnu kolekciju Libre Libere! u redakciji Zareza od ponedjeljka do četvrtka, 11 ∞ 13 h na adresi Vodnikova 17 (2. kat) Zagreb (Tražiti Dijanu) 152

u klubu Molekula Delta 5 Rijeka